Dekompresija
-1-
Od iste autorice u izdanju Frakture: Corpus delicti
-2-
Juli Zeh
Dekompresija prevela s njemačkog Latica Bilopavlović Vuković
Fraktura -3-
Naslov izvornika Nullzeit © Schöffling & Co. Verlagsbuchhandlung GmbH, Frankfurt am Main 2012 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2015. © za prijevod Latica Bilopavlović Vuković i Fraktura, 2015. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-671-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 915241
-4-
Za Nelsona
-5-
-6-
1.
R
azgovarali smo o smjeru vjetra i visini valova te nagađali kako će proteći studeni. Na otoku su također postojala godišnja doba, valjalo je samo pomnije pogledati. Danju je temperatura rijetko padala ispod dvadeset stupnjeva. Potom je na red došla gospodarska situacija. Bernie, Škot, zagovarao je kontroliranu insolventnost Grčke. Laura je dolazila iz Švi carske te je smatrala da treba podupirati malene zemlje. Mene politika nije zanimala. Nisam se odselio da bih po čitave dane čitao vijesti na internetu. Laura i Bernie složili su se da je Njemačka novi gospodarski policajac Europe – snažna, ali omražena. Pogledali su me puni iščekivanja. U inozemstvu je svaki Nijemac glasnogovornik Angele Merkel. Rekao sam: “Što se nas tiče, kriza je odavno završila.” Nijemci i Britanci ponovno su putovali. Posao je išao bolje, nekima čak i dobro. Pod rukom smo nosili svoje kartonske natpise. Na Berniejevu je pisalo evans family i norris family. Kod Laure je pisalo annette, frank, basti i susanne. Ja sam tog dana imao samo dva imena: theodor hast i jolanthe augusta sophie von der pahlen. Tako dugačko ime jedva je stalo na -7-
natpis. Natpisi su morali biti dovoljno maleni da ih u bilo kojem trenutku možemo sakriti ispod jakni. Otočni zakon za zaštitu taksista branio nam je dočekivanje gostiju u zračnoj luci. Prijetila nam je kazna od tristo eura ako bi nas uhva tili na djelu. Ispred staklenih vrata dvorane za dolaske stajali su taksisti i držali nas na oku. Zbog njih smo običavali grliti svoje zatečene goste poput starih prijatelja. Vrijeme dolaska na displeju iznad naših glava promijenilo se. 20 minutes delayed. Bernie je upitno podigao obrve. Kimnuli smo. “With much milk”, rekao sam. “Lots of”, rekla je Laura. Laura me već godinama pokušavala naučiti engleski, a ja ni španjolski nisam naučio kako spada. Bernieju nije smetao moj loš engleski dok god me razumio. Zabio je ruke u džepove svojih bermuda i otklatio se prema štandu s kavom. S trodnevnom bradom i gegavim hodom uvijek je izgledao kao da se nalazi na palubi kakvog broda. Baš kad smo ispili kavu, prvi su putnici prošli kroz vrata dvorane za dolaske. Bernieja je okružila jedna obitelj. Pet osoba. To je bilo isplativo. Ja sam pogledom tražio elegantnu stariju gospođu u pratnji sjedokosog muškarca koji gura ko lica za prtljagu s brdom kovčega usklađenih boja. Nikako drugačije i nisam mogao zamisliti jednoga Theodora i jednu Jolanthe. Dogovorili smo ekskluzivni aranžman po cijeni koju je mogao platiti samo netko tko je već proživio veći dio života. Uvijek je bilo uzbudljivo dočekivati nove goste u zračnoj luci. Nikad nisi znao kome je palo na pamet da isproba ro-8-
njenje. Budući da je uredski posao obavljala Antje, ja s većinom njih nisam prethodno čak ni razgovarao preko telefona. Kako izgledaju, koliko godina imaju, što ih zanima, što su po zanimanju, kakve životne priče imaju? Na moru je slično kao u vlaku: ljudi se u najkraćem vremenu zapanjujuće dobro upoznaju. Budući da sam se navikao na to da nikoga ne prosuđujem, sa svima sam se dobro slagao. Među putnike Air Berlina umiješali su se putnici aviona iz Madrida. Bili su niži, laganije odjeveni i ne toliko blijedi. Bio sam verziran u pogađanju nacionalnosti. Nijemce sam prepoznavao s gotovo stopostotnom točnošću. Prilazio mi je neki par. Otac i kći, na brzinu sam pomislio gledajući kroz njih u potrazi za Theodorom i Jolante, sve dok se ovi nisu zaustavili ispred mene. Tek kad je žena pokazala natpis u mojoj ruci, shvatio sam da su me moji novi gosti pronašli. “Jolante bez H”, rekla je žena. “Jeste li vi gospodin Fiedler?” upitao je muškarac. Jedan taksist promatrao nas je s kružnih vrata. Raširio sam ruke i privio Theodora Hasta uza se. “Ja sam Sven”, rekao sam. “Dobro došli na otok.” Theodor se ukočio dok sam ljubio zrak lijevo i desno po kraj njegova lica. Lagani miris po lavandi i crnom vinu. Zatim sam zagrlio ženu. Bila je podatna poput plišane životinje. Na trenutak sam pomislio kako će pasti na pod čim je ispustim. “Opa”, rekao je Theodor. “Kakav doček.” Teatar dobrodošlice objasnit ću im u autu. “Moj auto je vani”, rekao sam. Bernie je oko sebe okupio svoju drugu obitelj, Laura je -9-
stajala usred grupe mladih Nijemaca. Svi su šutjeli i gledali prema nama. Uzvratio sam im pogled i upitno slegnuo ramenima. Antje bi me ismijala i po ne znam koji put ustvrdila da “sporo kopčam”. Theodor i Jolante uhvatili su svoje kovčege na kotačićima i klatili se prema izlazu. On u odijelu po mjeri bez košulje i kravate, s raskopčanim sakoom iznad svijetle majice kratkih rukava. Ona u vojničkim čizmama uz sivu lanenu haljinu bez rukava koja joj je sezala do koljena. Crna kosa na njezinim leđima presijavala se kao vranino perje. Gurkali su se ramenima, nečemu su se smijali. Zaustavili su se i okrenuli prema meni. Sad sam i ja to primijetio: nisu izgledali kao ljudi na odmoru. Više kao modeli iz reklame za putovanje. Učinili su mi se nekako poznatima. Pola dvorane za dolaske zurilo je u njih. Pomislio sam na izraz “divot-izdanje”. “Onda, dobru zabavu”, rekla je Laura bacivši pogled na noge gospođe Von der Pahlen. “Canalla”, rekao je Bernie cereći se i potapšao me po ra menu kad sam prolazio pokraj njega: govnaru. Njegove obi telji bile su crvenokose. To je značilo opekline od sunca i nervoznu djecu. Vani na parkiralištu otvorio sam svojim gostima bočna vrata volkswagenova minibusa, ali njima je bilo zabavnije da sjede naprijed sa mnom. Minibus je imao vozačku klupu s tri mjesta; Theodor se ugurao u sredinu. Moja gola noga u šorcu izgledala je neprikladno pokraj njegovih hlača od odijela.
- 10 -
Kad sam ubacio u brzinu, rukom sam okrznuo njegovo lijevo bedro. Tijekom ostatka vožnje držao je koljena stisnuta. “Ovdje smo si svi na ti. Ako nemate ništa protiv.” “Theo.” “Jola.” Rukovali smo se. Theovi prsti ležali su u mojima topli, ali mlitavi. Jola je imala čvrst, muški stisak ruke, ali zapanjujuće hladan na dodir. Malo je otvorila prozor i držala nos na vjetru. Imala je sunčane naočale s kojima je izgledala poput kukca. Dražesnog kukca, to sam morao priznati. Arrecife je bio pojam za gnjavažu. Javne uprave, sudovi, policija, hotelski kompleksi, bolnice. Onamo ideš samo kad imaš neki problem, običavala je govoriti Antje. Tog dana još nisam znao da ga imam. Uživao sam u tome što izlazim iz tog grada, stisnuo sam gas, stigao do glavne prometnice koja izlazi iz grada, jurio kao da sam u bijegu. Krajolik se rastvorio. Nekoliko bradatih palmi uz rub ceste, iza njih sve crno skroz do obzora. Otok se nije mogao podičiti klasičnom ljepotom. Promatran iz aviona, nalikovao je golemoj šljunčari. Sivosmeđi brežuljci u čijim udolinama kao da su ležali ostaci snijega. Pri slijetanju se razaznavalo da su bijele mrlje zapravo naseobine, sazdane od bijelih kuća. Krajolik bez spomena vrijedne vegetacije na mukama je kao i žena koja nema što prikladno odjenuti. Upravo me njegov izostanak oholosti od početka natjerao da ga zavolim. Kako ste putovali, kakvo je vrijeme u Njemačkoj? Koliko je velik otok, koliko ljudi živi ovdje?
- 11 -
Odabrao sam rutu kroz vinogradarsko područje. Nebrojene ljevkaste udubine na čijem su dnu trsovi nalazili zaštitu i plodno tlo. Stalno me iznova fasciniralo da postoje ljudi koji su za svaku pojedinu biljku iskopali rupu promjera jednog metra u sloju lapila, malenim joj suhozidom učvrstili rub te na taj način poput švicarskog sira izbušili pet tisuća hektara. Krateri Timanfaye u daljini svijetlili su crvenkasto, žuto, ljubičasto i zelenkasto od lišajeva koji su prekrivali vulkanske stijene. Jedina biljka koja je rasla u tom okruženju bila je jedna vrsta gljive. Čekao sam tko će prvi reći “kao na Mjesecu”. “Kao na Mjesecu”, rekla je Jola. “Veličanstveno”, rekao je Theo. Kad smo Antje i ja stigli ovamo prije četrnaest godina, s dvije naprtnjače i planom da što veći mogući dio svoje budućnosti provedemo na tom otoku, makar ne i nužno zajedno, ona je bila ta koja je pred prizorom Timanfaye rekla “kao na Mjesecu”. Ja sam bio pomislio nešto poput “veličanstveno” i nisam pronašao pravu riječ za to. “Ako voliš kamenje”, rekla je Jola. “Ti nemaš smisla za estetiku pustoši”, odvratio je Theo. “A ti si jednostavno samo sretan što se nalaziš na čvrstome tlu.” Jola je izula čizme i čarape te me upitno pogledala prije nego što je bosa stopala priljubila o vjetrobransko staklo. Kimnuo sam s odobravanjem. Veselilo me kad bi se moji gosti što je brže moguće opustili. Nisu se trebali osjećati kao kod kuće. - 12 -
“Ni ti ne voliš letjeti?” pitao sam Thea. Ošinuo me pogledom. “Pravi se da spava”, rekla je Jola. Izvadila je telefon i tipkala SMS. “Kao svi muškarci koji se boje.” “Ja se napijem što brže mogu”, rekao sam. “To Theo već prije obavi.” Nečiji je mobitel zapištao. Theo je posegnuo u unutarnji džep sakoa. Pročitao i odgovorio. “Odlaziš li često u Njemačku?” upitala je Jola. “Ne ako to mogu izbjeći”, rekao sam. Jolin je mobitel zapištao. Pročitala je i munula Thea u rebra. Kad se smijala, nabirala je nos poput malene djevojčice. Theo je gledao kroz prozor. “Meni se sviđa ovaj krajolik”, rekao je. “Ne gnjavi te. Ne želi da mu se stalno diviš.” Točno sam shvaćao što misli. “Mene u sljedeća dva tjedna zanima samo podvodni svijet”, rekla je Jola. “Ne želim ni čuti ni za što iznad površine.” I to sam razumio. Stigli smo u Tinajo, gradić bijelih kuća s tornjićima orijentalnog štiha u kutovima njihovih ravnih krovova. Skrenuli smo lijevo kod knjižare koja je izgledala kao da su je preuredili te potom zatvorili. Nakon nekoliko stotina metara osta vili smo za sobom posljednje uređene predvrtove. Uslijedila su terasasta polja oteta kamenu. Tu i tamo nekoliko je tikvica ležalo na crnoj zemlji. Niska šupa na čijem je krovu na jarkom suncu bio privezan ovčarski pas predstavljala je posljednji trag civilizacije. Cesta se pretvorila u makadam, markiran - 13 -
bijelo obojenim kamenjem, koji je vijugao kroz vulkanska polja. Na ovome mjestu većina gostiju osjetila bi uzbuđenje. Šaljivim bi tonom uzviknuli: “Kamo nas to vodiš?” i “Pa ovo je kraj svijeta!” Jola je rekla: “Wow.” Theo je rekao: “Cool.” Suzdržao sam se od turističkih informacija o povijesti i geologiji. Nisam govorio o erupcijama vulkana koje su u šest godina pod sebe pokopale četvrtinu otoka. Držao sam jezik za zubima i prepustio ih njihovoj zapanjenosti. Svud uokolo samo stijenje neobičnih oblika. Šutnja minerala. Nije se mogla vidjeti čak ni ptica. Vjetar je drmusao automobil kao da želi ući u njega. Nakon što smo zaobišli posljednji vulkanski stožac, od jednom se pojavio Atlantik, modar s bijelim čipkastim rubom i pomalo nevjerodostojan nakon toliko kamenja. Na obalnim stijenama valovi su u pjenušavim oblacima šikljali u vis i ras prskavali se, kao u usporenome filmu. Nebo, plavosivo i bijelo i razbarušeno vjetrom – nastavak oceana drugim sredstvima. “Oh, čovječe”, rekla je Jola. “Znate onu priču”, pitao je Theo, “o dva pisca koji se šeću plažom? Jedan se žali kako su sve dobre knjige već napisane. Gle, uzvikne drugi i pokaže na more, dolazi posljednji val!” Jola se kratko nasmijala, ja nimalo. Šutnja minerala uvijek je pobjeđivala. Nakon nekoliko minuta vožnje stigli smo u Lahoru. Ulazak u mjesto označavala je ruševna nedovršena građevina, betonski kvadar na temeljima od neobrađena ka mena, čiji su prazni prozorski otvori gledali prema moru. - 14 -
Makadam se pretvorio u sklizavu pjeskovitu stazu koja se strmo spuštala u selo. Ako je “selo” bila prava riječ za skupinu od trideset nenastanjenih kuća. Dok razmišljam o tome kako najbolje opisati Lahoru, primjećujem da o otoku i o svemu što se na njemu nalazi govorim u prošlom vremenu. Prošla su jedva tri mjeseca otkako sam se s Theom i Jolom prvi put vozio u Lahoru. Kao i inače, zaustavio sam se na litici na gornjem kraju mjesta kako bi moji gosti mogli uživati u pogledu. Objasnio sam kako Lahora, suprotno od onoga što tvrde mnogi turistički vodiči, nije nikakvo staro ribarsko selo. Više je riječ o skupini vikendica imućnih Španjolaca koji su u Tinaju već posjedovali lijepo imanje, no bez pogleda na more. Otočne vlasti, nastavio sam, dale su na raspolaganje građevinsko zemljište usred jednog od najvećih vulkanskih područja, ne mareći za razvoj infrastrukture. Lahora nije imala plan gradnje. Ni imena ulica. Ni kanalizaciju. Ako ćemo pravo, Lahora osim mene i Antje nije imala ni stanovnika. Lahora je mješavina ruševnih građevina i grada duhova, varijacija na nejasnu granicu između još nedovršenog i već ponovno propalog. Španjolci su doista odavno prestali prčkati po svojim na pola izgrađenim kućicama te su umjesto toga sjedili na svojim terasama ograđenima naplavnim drvetom, dok je slani vjetar glodao žbuku sa zidova. Kalemi kabela služili su kao stolovi, naslagane palete kao klupe za sjedenje. Lahora je bila posljednja stanica. Mjesto mirovanja. Namješteno predmetima koji bi drugdje već odavno bili završili na smetlištu. Kraj svijeta. - 15 -
Sjedili smo u autu i gledali preko ravnih krovova, na kojima su se skupili spremnici za vodu, solarne ćelije i satelitske antene, sve do prvog reda kuća koji je tijekom plime gotovo stajao u vodi. Na ovome mjestu, obećavao sam, pronaći će jedinstveni mir. Vlasnici kuća dolazili su samo vikendom, ako i tada. Za kraj svog malenog govora objavio sam dva pravila za boravak: nema odlazaka na kupanje ni u šetnju. Malena uvala pri svakom je vremenu vještičji kotao, a vulkanska polja tvrdoglavim šetačima redovito lome zglobove. U Lahori se može sjediti, gledati more i promatrati obližnje otoke na sjevernoj strani koji poput usnulih životinja čuče u izmaglici između mora i neba. Osim toga, ovdje su, na kraju krajeva, radi ronjenja. Svaki dan ćemo odlaziti na najbolje ronilačke lokacije na otoku, a ako usto žele obići i nekoliko znamenitosti, stojim im na raspolaganju kao vozač i turistički vodič, kao što smo se i dogovorili. Uopće nisu slušali. Držali su se za ruke, promatrali selo i ocean i doimali se potpuno utonulima u misli. Nisu kao drugi gosti pitali zašto sam se doselio u takvu zabit. Nisu brbljali o ranijim ronilačkim pustolovinama. Kad je Jola okre nula lice prema meni i skinula sunčane naočale, oči su joj bile vlažne, vjerovao sam da je to bilo od vjetra koji je puhao kroz otvoreni prozor. “Iznimno je lijepo ovdje”, rekla je. Naježio sam se i upalio motor. Danas mi se čini kao da je od tog prvog upoznavanja pro šla čitava vječnost, kao da se to dogodilo u nekom drugom - 16 -
stoljeću ili nepoznatom univerzumu. Iako još uvijek vidim Atlantik kroz prozor dok ovo pišem, otok više nema sadašnjosti. Doslovce živim iz spakiranih kovčega. U luci Arrecifea kontejner s mojom kompletnom opremom čeka utovar na brod za Tajland, gdje neki Nijemac želi otvoriti ronilački centar na nekom otoku s palmama i bijelim plažama. Drugi kontejner s privatnim stvarima ostao je gotovo prazan. Kad sam razmišljao što bi mi moglo trebati u Njemačkoj, jedva da sam se čega sjetio. Što će mi u Rurskom području šorcevi, sandale, okrugli prozori potonulih brodova i preparirana sabljarka koju sam ulovio? Jedino prikladno mjesto za sve to jest prošlost. Polako smo se kotrljali niz stazu i skrenuli ulijevo uza zidić koji je s dirljivom ohološću odvajao Atlantik od kopna. Moj posjed bio je na samom kraju mjesta. Na pješčanom terenu dvije su kuće stajale dijagonalno jedna nasuprot drugoj na udaljenosti od svega nekoliko koraka: dvoetažna “Residencia” s prostranom terasom na krovu, u kojoj sam živio zajedno s Antje, i “Casa Raya”, nešto manja gostinska kuća. Mjesto za obje zgrade bilo je oteto crnim obalnim stijenama. Stajale su povišene na podnožjima od neobrađenog kamena, kojima zapjenjeni valovi nisu mogli ništa. Jeftino sam ih ku pio i skupo obnovio, a Antje je u vrtovima oko kuća postigla prava čuda. Danima se svađala s građevinarom oko ispravne količine iskopane zemlje, crtala planove navodnjavanja i in zistirala na dovozu posebne zemlje. Temeljito je proučavala djelovanje vjetra, kut upada sunčevih zraka i smjer širenja - 17 -
korijenja. S godinama je uz rub kamene pustinje nastala oaza čije me navodnjavanje stajalo čitavo bogatstvo. Plameno drvo, hibiskus i oleandar cvali su čitave godine. Silne bugenvilije u jarkim su se bokorima slijevale preko zidova, iznad njih su dvije araukarije uvis pružale svoje debeloprste lepeze iglica. Na samom rubu Lahore cvjetna je raskoš bila plamteća rupa u škrtom okolišu. “Nevjerojatno”, rekao je Theo, odmahivao glavom i tiho se smijao, kao da ne može vjerovati vlastitim očima. Jola je ponovno nataknula sunčane naočale i šutjela. Bilo je gostiju kojima se nije sviđala Lahora, ali nije bilo nikoga kome se ne bi svidjela Casa Raya. Jednostavan bijeli kubus s plavim prozorskim kapcima, kuća je imala samo jednu spavaću sobu, kupaonicu i dnevni boravak s kuhinjskom nišom, no unatoč svom nevelikom volumenu imala je u sebi nešto veličanstveno. Ispod stubišta koje se uspinjalo prema ulaznim vratima, Atlantik je udarao o magmatske stijene. Više rutinski nego razjareno; činio je to već nekoliko milijuna godina. Svake dvije minute more u uvali bi se uzburkalo, sve dok u nebo ne bi šiknula dvadeset metara visoka fontana. Nevjerojatno da takva predstava nije imala ni najmanje veze s nama ljudima. Nakon boravka u Casi gosti iz Njemačke pisali su kako su još danima imali to mitsko hučanje u uhu. Bio je to zvuk s kojim bi čovjek srastao. Antje je već sjedila na stubama Case i čekala. Na poklopcu motora njezina bijelog citroëna spavao je njezin koker Todd. Jedini pas u univerzumu koji je dobrovoljno ležao na vrućem limu pod jarkim suncem. Na taj je način htio spriječiti da - 18 -
odemo nekamo bez njega. Smatrala je Antje. Kad je vidjela da dolazimo, poskočila je i mahnula. Njezina haljina – blještava mrlja. Imala je čitavu zbirku šarenih pamučnih haljina, svaka s drugim uzorkom. Uz to hrpu japanki u odgovarajućim bojama. Tog su dana njezinim tijelom galopirali zeleni konjići na crvenoj pozadini. Kad je pružila Joli ruku, to je izgledalo kao da je netko montirao dvije žene iz različitih filmova u jednu sliku. Theo je zurio u more, s rukama u džepovima hlača. Odložio sam prtljagu na prašnjavu zemlju. Antje je podigla ruku u znak zahvale. Jedva da smo se i pozdravili. Nisam volio da me dodiruje u prisutnosti drugih ljudi. Iako smo već godinama živjeli zajedno, još uvijek mi se činilo čudnim da bismo trebali biti par. Makar u javnosti. Dok sam nosio prazne ronilačke boce od prijepodneva u garažu Residencije, gdje se nalazila stanica za punjenje, Antje je naše goste odvela u bungalov. Smještanje gostiju bila je jedna od njezinih dužnosti. Osim Case bilo je još nekoliko apartmana u Puertu del Carmen kojima je upravljala za druge vlasnike. Većina njezinih gostiju bili su polaznici mog tečaja ronjenja. Antje se bavila rezervacijama, predavala ključeve, obračunavala, čistila, njegovala vrtove, nadzirala radnike. Usto je vodila ured moje škole ronjenja, aktualizirala internetsku stranicu i sređivala papirologiju vezanu uz ronilačke saveze. Nakon našeg dolaska na otok nisu joj trebale ni dvije godine da postane nezamjenjiva. Snalazila se čak i s mañana mentalitetom otočkih Španjolaca. Bacio sam korištena ronilačka odijela u korito za pranje - 19 -
u vrtu i otišao u kuću. Odjednom sam osjetio želju za aperitivom. Campari s ledom. Obično sam pio samo kad sam morao. U avionu, na vjenčanjima ili na dočeku Nove godine. Taj campari bio je u nekoj vezi s Jolom i Theom. Osjećao sam miris i okus tog pića ne znajući ima li ga Antje u zalihi. U hladnjaku sam pronašao jednu bocu, obilno natočio i radovao se pucketanju kockica leda. Čašu sam odnio van na donju terasu. Sa stolcem tik uz ogradu, preko pješčanog terena mogao se vidjeti prozor dnevnog boravka Case. Netko je upravo razmaknuo zastore. Iza stakla se pojavila Antjeina šarena haljina. U pozadini sam vidio Jolu i Thea kako za mišljeno promatraju kuhinjski blok. Vjerojatno su navikli na bolje. Ili su se pitali što bi uopće ovdje trebali kuhati kad u Lahori nema ni automata za žvakaće gume. Antje će ih prvi dan pozvati na večeru, a sutradan nakon ronjenja otići s njima u kupnju. Tako smo uvijek radili s gostima u Casi. Prijeko je Antje pokazivala pećnicu, mikrovalnu i perilicu. Činilo se da Theo sluša, dok se Jola zavalila na sofu. Glava joj je u prozoru skakutala gore-dolje; vjerojatno je isprobavala opruge. Bio sam u iskušenju da zamislim kako je Theo baca preko stola, podiže joj haljinu – i odmah sam otjerao tu predodžbu. Gošće su bile tabu. Radio sam u branši u kojoj su kupaće gaće bile radna odjeća.
- 20 -
Juli Zeh suvremena je njemačka književnica rođena 1974. u Bonnu. Diplomirala je pravo i književnost te predavala u Institutu za njemačku književnost u Leipzigu i na Frankfurtskom sveučilištu. Piše romane i kazališne komade, a tekstove i članke objavljuje u brojnim novinama i časopisima. Česta je gošća okruglih stolova i emisija koje se bave društvenim temama. Spiegel ju je nominirao za jednu od najutjecajnijih Njemica. Godine 2001. putuje kroz Bosnu i Hercegovinu, o čemu piše u knjizi Tišina je šum (Die Stille ist ein Geräusch). Godine 2002. osvaja Deutscher Bücherpreis za najbolji debitantski roman Orlovi i zmajevi, a 2008. s romanom Zaigranost (Spieltrieb) Prix Cévennes za najbolji europski roman. Između ostalih osvojila je i Međunarodnu nagradu Per Olov Enquist, Nagradu za književnost Carl Amery te Nagradu Thomas Mann. Knjige su joj prevedene na 35 jezika. S obitelji živi pored Berlina.
- 253 -
- 254 -
Latica Bilopavlović Vuković rođena je 1976. u Novoj Gradiški. U Zagrebu je završila jezičnu gimnaziju te diplomirala njemački jezik i književnost i francuski jezik i književnost. Dobitnica brojnih priznanja i stipendija, četiri semestra pro vela je na studijskoj stipendiji za usavršavanje njemačkoga jezika na Sveučilištu u Mainzu. Boravila je na prevoditeljskoj stipendiji Ministarstva kulture Republike Francuske u Arlesu, prevoditeljskim radionicama u LCB-u te u Europskom pre voditeljskom kolegiju u Straelenu. Redovito prevodi s francuskog i njemačkog jezika za Hrvatsku televiziju. Do sada je objavila niz prijevoda, među kojima se ističu prijevodi romana i knjiga priča s njemačkog i francuskog jezika: Daniel Kehlmann, Mjerenje svijeta, Magičan život Arthura Beerholma i Slava; Monika Maron, Animal triste; Patrick Modiano, Mali Dragulj; Elke Schmitter, Gospođa Sartoris; Atiq Rahimi, Zemlja i pepeo; Serge Brussolo, Peggy Sue i duhovi; Tamara Bach, Djevojka s Marsa; Wladimir Kaminer, Vojni rock, Berlinske ulice i Putovanje u Trulalu; Marica Bodrožić, Tito je mrtav i Tišina, rastanak; Uwe Timm, Crveno; Juli Zeh, Corpus delicti; Ilma Rakusa, Mnogo mora. - 255 -
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. This book has been translated with the assistance of the Sharjah International Book Fair Translation Grant Fund.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2015., listopad Tisak Web 2 tisak, Sveta Nedelja ISBN 978-953-266-671-7 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.
- 256 -
- 257 -
139,00 kn
- 258 -
www.fraktura.hr