Dewey
112
122
Vicki Myron s Bretom Witterom
Dewey MaËak iz male provincijske knjižnice koji je raznježio svijet prevela s engleskog Zdenka DrucaloviÊ
Fraktura
132
Naslov izvornika Dewey ∞ 2008 by Vicky Myron ∞ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012. ∞ za prijevod Zdenka DrucaloviÊ i Fraktura, 2012. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-376-1 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 796156
142
Uvod
Dobro došli u Iowu
U
samom središtu Sjedinjenih Država, izmeu ri jeke Mississippi na istoku i pustinja na zapadu, prostire se ravnica od dvije i pol tisuÊe Ëetvornih kilometara. Tu ima nešto brežuljaka, ali nema nijednog brda. Ima rijeka i potoka, ali malo velikih jezera. Vje tar je skinuo površinski sloj sa stijena i s vremenom ga pretvorio u prašinu, od koje je prvo nastalo blato, potom zemlja i naposljetku plodna crnica. Ceste su ovdje ravne i protežu se prema obzoru u dugim neprekinutim linijama. Na njima nema oštrih zavoja, tek poneka blaga okuka. Nakon što je obavljena katastarska izmjera, ta je ravnica podijeljena na Ëestice za poljoprivredna gospodarstva; okuke na cestama samo su korekcije u katastarskim izmjerama. Svaku tu savršeno ravnu cestu presijeca u pravilnim razmacima od kilometra i pol druga isto takva. Njima su omeena po dva i pol Ëetvorna kilometra obradive zemlje. Uzmete li tih dva i pol milijuna Ëetvornih kilometara i spojite ih, dobit Êete jednu od najvažnijih poljoprivrednih regija na svijetu. To je Središnja nizina, koju neki nazivaju i Košarica kruha ili Srce Amerike. A nekima je ona naprosto podruËje preko kojega moraju preletjeti kako bi stigli nekamo dru-
152
gamo. Neka samo imaju svoje oceane i planine, svoje plaže i skijaške centre. Ja volim Iowu. Zimi nebo u sjeverozapadnoj Iowi proguta farmerske kuÊice. Za hladnih dana imate dojam da tmasti oblaci, nošeni vjetrom preko ravnica, ruju po površini zemlje poput pluga. U proljeÊe je to ravan i pust svijet, pun smee zemlje i odsjeËenih stabljika kukuruza koje Ëekaju da budu zaorane pod brazde, a nebo i zemlja u savršenoj su ravnoteži poput tanjura na štapu. No doete li ovamo u kasno ljeto, neÊete se moÊi oteti dojmu da se zemlja naprosto propinje ne bi li posve izgurala nebo iz slike. Kukuruz je visok preko dva metra, svijetlozeleno lišÊe okrunjeno je jarkožutim brkovima. VeÊinu ste vremena kao u tunelu, izgubljeni meu tim zidovima kukuruza, ali dovezete li se do kakve male uzvisine na cesti koja ne mora biti viša od metra, moÊi Êete vidjeti beskrajna zeleno-zlatna polja sa svilenim brkovima što blistaju na suncu. Tim se svilenim brkovima kukuruz razmnožava, oni hvataju pelud, ostaju tako lepršavi i zlatnožuti oko mjesec dana, a potom se poËnu sušiti, dok se posve ne sparuše i posmee na vrelom ljetnom suncu. To je ono što najviše volim u sjeverozapadnoj Iowi: stalno se mijenja. Ne onako kako se mijenjaju gradska predgraa kad jedan lanac restorana zamijeni drugi, ni onako kako se mijenjaju gradovi gdje se zgrade natjeËu koja Êe izrasti viša, nego onako kako se mijenja selo, malo naprijed, malo natrag, ali uvijek blago prema naprijed, no nikada prebrzo. Ovdje nema baš
162
mnogo duÊana uz cestu. Nema obrtniËkih radnji. Nema prodavaonica poljoprivrednih proizvoda. Uz cestu se drže jedino farmerske kuÊe, kojih je svake godine sve manje. Ovdje novi gradovi koji sebe opisuju kao dragulj u kruni iowe ili zlatna kop»a na kukuruznom pojasu niËu preko noÊi, a tako brzo i ne staju. Dvije minute, i više ih nema. NaiÊi Êete tek na poneki silos ili tvornicu prehrambenih proizvoda, ili na koju poslovnu zonu s prodavaonicom kuÊnih potrepština i malim restoranom u kojemu možete nešto pojesti. Na svakih petnaestak kilometara uz cestu nalazi se groblje, s grobovima oznaËenim neuglednim nadgrobnim ploËama, opasano niskim kamenim zidom. To su groblja prvih doseljenika koja su prerasla u obiteljska groblja i naposljetku u gradska. Ovdje ljudi ne žele biti pokopani daleko od svoje kuÊe i ne žele žrtvovati previše obradive zemlje. Neka bude što jednostavnije i neka je samo naše.
172
182
Poglavlje 1.
Najhladnije jutro
P
onedjeljak 18. sijeËnja 1988. osvanuo je užasno hladan. NoÊ prije temperatura je pala na minus petnaest stupnjeva, pri Ëemu ne raËunam vjetar koji se uvlaËio pod kaput i ledio vam kosti. Vani je vladala takva studen od koje disanje postaje gotovo bolno. Glavni problem s ravnicom, a mi u Iowi to najbolje znamo, jest taj što nema niËega što bi zaustavilo vjetar. Vjetrovi se iz Kanade obrušavaju preko Dakote ravno na naš grad. Prvi most u Spenceru preko rijeke Little Sioux, izgraen 1800., morao je biti uklonjen jer rijeka je zimi bila tako zakrËena ledenim santama da su se svi bojali kako Êe stupovi popustiti. Kad je 1893. izgorio gradski vodotoranj ∑ jer se slama koja je trebala štititi cijevi od zamrzavanja zapalila, a svi su hidranti u blizini bili smrznuti ∑ golemi kolut leda, visok pola metra i promjera trideset metara, skliznuo je s vrha rezervoara, srušio mjesni rekreacijski centar i raspršio se po cijeloj Grand Avenue. Takva vam je zima kod nas u Spenceru. Iako nisam voljela rano ustajati, osobito ne za mraËnih i hladnih sijeËanjskih jutara, oduvijek sam bila odgovorna osoba. U sedam i trideset, dok sam se vozila prema svojemu deset blokova udaljenom rad-
192
nome mjestu, na cesti je veÊ bilo nešto automobila, ali moj je, kao i obiËno, bio prvi na parkiralištu. Na drugoj strani ulice, preko puta parkirališta, zgrada Spencerske gradske knjižnice stajala je tiha i pusta ∑ mraËna, beživotna, nijema ∑ i Ëekala da je pritiskom na prekidaË za svjetlo vratim u život. Grijanje se automatski palilo tijekom noÊi, ali knjižnica je ovako rano ujutro ipak bila pravi frižider. Kome li je palo na pamet sagraditi u sjevernoj Iowi ovu betonsku zgradu s golemim staklenim prozorima? Hitno mi je bila potrebna šalica kave. Otišla sam ravno u prostoriju za namještenike ∑ obiËnu Ëajnu kuhinjicu s mikrovalkom, sudoperom i hladnjakom, za ukus veÊine malo odveÊ neurednim; s nekoliko stolaca i telefonom za privatne razgovore ∑ objesila sam kaput i bacila se na kuhanje kave. Potom sam prelistala subotnje novine. VeÊina mjesnih dogaanja bila je na ovaj ili onaj naËin povezana s knjižnicom. Naše mjesne novine Spencer Daily Reporter nedjeljom i ponedjeljkom nisu izlazile, pa se ponedjeljkom ujutro Ëitalo subotnje izdanje. “Dobro jutro, Vicki”, pozdravila me pomoÊnica ravnateljice Jean Hollis Clark skidajuÊi šal i rukavice. “Vani je danas gadno.” “Dobro jutro, Jean”, odvratila sam spuštajuÊi novine. Uza stražnji zid Ëajne kuhinje stajao je metalni ormariÊ s poklopcem koji se držao na šarkama. Orma riÊ je bio šezdeset centimetara visok i sto dvadeset centimetara širok, kao manji kuhinjski stol kad mu
1 10 2
se odrežu noge. Metalnim je žlijebom bio spojen na otvor u zidu. Na drugoj strani zida, u uliËici iza zgrade, nalazio se otvor s metalnim poklopcem; bio je to ormariÊ za povrat knjiga izvan radnoga vremena knjižnice. U tom se ormariÊu za povrat knjiga moglo naÊi svega i svaËega ∑ otpadaka, kamenja, snježnih gruda, limenki od soka. KnjižniËari o tome obiËno ne govore kako ne bi ljudima dali kakvu novu ideju, ali sve se knjižnice s time muËe. Videoteke se vjerojatno suoËavaju sa sliËnim problemima, osobito ako se taj otvor, kao u sluËaju Spencerske gradske knjižnice, nalazi u pokrajnjoj uliËici u neposrednoj blizini srednje škole. Koliko nas je samo puta usred popodneva znao trgnuti glasan prasak iz metalnog ormariÊa. Unutra bismo, naravno, našli petardu. Preko vikenda bi se ormariÊ obiËno napunio, pa bih u ponedjeljak knjige uvijek izvadila i naslagala na jedna od naših kolica za knjige kako bi ih pomoÊna knjižniËarka mogla poslije obraditi i vratiti na police. Kad sam se spomenutoga ponedjeljka vratila s kolicima, zatekla sam Jean kako nepomiËno stoji nasred prostorije. “»ula sam neki zvuk.” “Kakav zvuk?” “Iz ormariÊa za povrat knjiga. Mislim da je neka životinja.” “Što?” “Životinja. Mislim da je u ormariÊu neka životinja.”
1 11 2
U tom sam trenutku i ja Ëula tiho šuškanje ispod metalnog poklopca. Nije zvuËalo kao da dolazi od ži votinje. ZvuËalo je više kao da neki starac pokušava proËistiti grlo. Nisam baš vjerovala kako je posrijedi starac. Otvor na zidu bio je premalen, teško bi se kroz to provukao. ZnaËi, ipak je životinja, ali koja? Kleknula sam i posegnula za poklopcem, toplo se nadajuÊi da je vjeverica. Prvo što sam osjetila bio je udar ledenog vjetra. Netko je oËito ugurao knjigu u vanjski otvor, gdje se zaglavila. U ormariÊu je bilo jednako hladno kao i vani, a možda i hladnije jer je bio presvuËen metalnim limom. Tu ste mirno mogli držati smrznuto meso. Još sam se borila da doem do daha, kad ugledah maËe. Skutrilo se u prednjem lijevom kutu ormariÊa, ležalo je sklupËano, spuštene glave i podvijenih nogu, nastojeÊi izgledati što manje. OrmariÊ je bio pun nabacanih knjiga, koje su ga djelomice skrivale od pogleda. Oprezno sam jednu odmaknula da ga bolje vidim. MaËe je polako diglo glavu i tužno me pogledalo. Potom je opet pognulo glavu i potonulo u rupu izmeu knjiga. Nije me pokušalo zaplašiti frktanjem. Nije se pokušalo sakriti. Mislim da Ëak nije bilo ni uplašeno. Jedino se nadalo da Êe biti spašeno. Znam, zvuËat Êe otrcano ako kažem da sam se nad njim raznježila, ali mislim da mi se upravo to dogodilo. Imala sam osjeÊaj kao da su mi se sve kosti u tijelu rastopile. InaËe nisam pretjerano sentimentalna. Ja sam, napokon, djevojka s farme i samohrana majka
1 12 2
koja se teško probijala kroz život, ali ovo je bilo tako, tako... neoËekivano. Podigla sam maËe iz ormariÊa. Niste ga imali što vidjeti. Poslije smo otkrili da ima osam tjedana, ali u tome mu trenutku ne bih dala više od osam dana, i to je puno. Bilo je tako mršavo da su mu se vidjela sva rebra. Mogla sam osjetiti kako mu srce brzo tuËe, kako mu pluÊa pumpaju zrak. To je siroto maËe bilo toliko slabo da nije moglo držati glavu uspravno, a cijelo mu se tijelo nekontrolirano treslo. Otvorilo je usta, ali promukli, jedva Ëujni zvuk koji je ispustilo Ëuo se tek nakon dvije sekunde. I bilo je hladno. Toga se najbolje sjeÊam, jer jednostavno nisam mogla vjerovati da bi neko živo stvorenje moglo biti toliko hladno. »inilo se da u njegovu tijelu uopÊe nema topline. Privila sam ga uza se da se barem malo ugrije. Nije se opiralo. Naprotiv, odmah se stisnulo uz mene i položilo mi glavu na grudi. “O Bože!” uskliknula je Jean. “SiroËe malo”, rekla sam, i ËvršÊe ga privila uza se. “Predivno je.” Nijedna od nas neko vrijeme nije prozborila ni rijeË. Samo smo zurile u to maËe. Napokon se javila Jean: “Što misliš, kako je dospjelo onamo?” UopÊe nisam razmišljala o prošloj noÊi. Na pameti mi je bilo samo ovo sada. Bilo je prerano da nazovem veterinara, Ëije radno vrijeme poËinje tek za sat vre-
1 13 2
mena. Ali maËe je bilo posve promrzlo. OsjeÊala sam kako drhturi u mojim rukama. “Moramo odmah nešto poduzeti”, zakljuËila sam. Jean je dohvatila ruËnik, u koji smo siroËiÊa dobro umotale, tako da su mu se vidjeli samo vrh nosiÊa i goleme oËi kojima je iz sjene s nevjericom pratio što se oko njega dogaa. “Hajde da ga okupamo u toploj vodi”, predložih. “Možda prestane drhtati.” Napunila sam toplom vodom sudoper u Ëajnoj ku hinji i, držeÊi maËe objema rukama, laktom provjerila temperaturu vode. Kliznulo je u vodu poput sante leda. Jean je u jednom ormariÊu našla nekakav šampon, a ja sam njime pažljivo i nježno nasapunala maËe, kao da ga gladim. Dok je voda postajala sve prljavija i prljavija, silovito drhtanje polako se pretvaralo u tiho predenje. Nasmiješila sam se. Ovo je maËe žilavo. Ali još jako maleno. Kad sam ga napokon izvadila iz vode, izgledalo je kao novoroenËe: goleme sklopljene oËi, velika uha što strše na majušnoj glavici i siÊušno, siÊušno tijelo. Mokro, bespomoÊno, tihim je mijaukanjem dozivalo majku. Osušile smo ga fenom kojim smo se na našim ra dionicama služile za sušenje ljepila. Za trideset sekunda držala sam na rukama prekrasno dugodlako maËe s naranËastim prugama. Bilo je toliko prljavo da sam bila uvjerena da je sivo. Do tada su veÊ stigle Doris i Kim, sada nas je u Ëajnoj kuhinji bilo Ëetiri i sve smo se okupile oko ma Ëeta i tepale mu. Osam ga je ruku dodirivalo, naizgled
1 14 2
istodobno. Dok su moje tri kolegice uzbueno govorile sve u jedan glas, ja sam šutke držala maËe na rukama i njihala se s njim naprijed-natrag. “Otkud je stiglo?” “Iz ormariÊa za povrat knjiga.” “NemoguÊe!” “Je li deËko ili cura?” Pogledala sam ih. Sve su oËi bile uperene u mene. “DeËko je”, odgovorih. “Prekrasan je.” “Koliko je star?” “Kako je dospio u ormariÊ?” Nisam ih više slušala. Jedino što me zanimalo bilo je maËe. “Vani je tako hladno.” “Jezivo hladno.” “Ovo je sigurno najhladnije jutro ove zime.” Nastalo je malo zatišje, a onda: “Netko ga je onamo zacijelo stavio.” “To je strašno.” “Možda ga je netko pokušao spasiti. Od studeni.” “Pa… ne znam… tako je bespomoÊan.” “Tako je malen.” “Prekrasan je. Oh, doe mi da zaplaËem.” Stavila sam ga na stol. SiroËe se jedva držalo na nogama. Imao je teške ozebline na sve Ëetiri šapice i za tjedan dana koža Êe mu na njima pobijeljeti i oguliti se. Ali taj je maËiÊ ipak uspio uËiniti nešto nevjerojatno. Uspravio se na stolu, polako podigao glavu i svakoga od nas pogledao u lice. Onda je naËinio ne-
1 15 2
koliko nesigurnih koraka. Kako bi tko ispružio ruku da ga pogladi, on bi mu se svojom siÊušnom glavicom protrljao o ruku, tiho preduÊi. Zaboravimo što prije na užasne dogaaje u njegovu mladom životu. Zaboravimo što prije na okrutnu osobu koja ga je gurnula u otvor ormariÊa za povrat knjiga. »inilo se kao da on od toga trenutka nadalje svakome koga sretne želi osobno zahvaliti što mu je spasio život. VeÊ je bilo prošlo dvadeset minuta otkako sam to maËe izvukla iz ormariÊa, pa sam imala dovoljno vremena da o nekim stvarima porazmislim, primjerice o nekoÊ ustaljenoj praksi da se u knjižnicama drži maËka, o svojemu planu da knjižnicu uËinim što privlaËnijom korisnicima, o logistiËkoj podršci (posu dicama za hranu i vodu te maËjem pijesku) kao i o pogledu punom povjerenja kojime me maËiÊ pogledao privijajuÊi mi se na prsa. Zato sam bila više nego spremna kad je netko od nazoËnih napokon upitao: “Što Êemo s njim napraviti?” “Pa”, odgovorila sam, kao da mi je ta ideja upravo sinula, “možda bismo ga mogli zadržati.”
1 16 2
Poglavlje 2.
Savršena prinova
U
pravo je nevjerojatno koliko je taj maËiÊ veÊ prvoga dana bio sretan. Iako se našao u posve novom prostoru, okružen nepoznatim ljudima koji su ga prebacivali iz ruke u ruku, gladili ga, mazili i tepali mu, on je to sve mirno podnosio. Koliko god da smo ga puta dodavali iz ruke u ruku i u kojem god da smo ga položaju držali, nikada se nije otimao, nikada mu ništa nije smetalo. Nijednom nije pokušao nekoga ugristi ili pobjeÊi. Naprotiv, svakomu bi se odmah ugnijezdio u naruËju i netremice mu se zagledao u oËi. A vjerujte, nije mu bilo lako, jer nismo ga ni na trenutak puštali na miru. Ako ga je netko morao pustiti iz ruku, zašto što se primjerice moralo nešto i raditi, uvijek je barem pet pari ruku spremno Ëekalo da ga zgrabi, drži i obaspe ljubavlju. I doista, kad sam ga na kraju radnoga vremena napokon spustila na pod, ostala sam pet minuta uz njega kako bih se uvjerila da može sam prijeÊi cijeli put do zdjelice s hranom i kutije s pijeskom. Ne vjerujem da su njegove sirote promrzle šapice toga prvoga dana uopÊe dodirnule pod. SljedeÊega je jutra Doris Armstrong od kuÊe do-
1 17 2
nijela toplu ružiËastu dekicu. Doris je svima nama bila poput bake, naša mama kvoËka. Svi smo gledali kad se sagnula, poËešala maËe ispod brade pa složila dekicu i stavila je u kartonsku kutiju. MaËiÊ je nesigurno zakoraËio u kutiju i sklupËao se podvukavši noge kako bi ugrijao šapice. Zažmirio je uživajuÊi u blaženoj toplini, ali nije se dugo odmarao jer ga je veÊ u sljedeÊem trenutku neka od nas uzela i privinula na grudi. Tek naËas, ali to je bilo dovoljno. Osoblje knjižnice godinama je bilo podijeljeno na klanove. Sada smo odjednom jedni prema drugima postali susretljivi i poËeli se ponašati kao jedna velika obitelj, a naš je maËiÊ oËigledno bio zadovoljan što knjižnicu može nazvati svojim domom. Tek sutradan prijepodne svoga smo momËiÊa pokazali nekomu izvan svoga kruga. Tu je Ëast imala Mary Houston, mjesna kroniËarka i Ëlanica Upravnoga odbora knjižnice. Premda je veÊina nas u knjižnici veÊ prihvatila maËiÊa, ipak nismo sami mogli odluËiti hoÊemo li ga zadržati ili ne. Dan prije nazvala sam gradonaËelnika, Squeegea Chapmana, kojemu je za mjesec dana istjecao mandat. Njega za to, kao što sam i pretpostavljala, nije bilo briga. Squeege nije bio ljubitelj knjiga; nisam sigurna je li uopÊe znao da Spencer ima knjižnicu. Gradski pravni zastupnik, ko jega sam potom nazvala, nije znao ni za kakve pravilnike kojima bi se branilo držanje životinja u knjižnici i smatrao je kako na tu temu ne treba trošiti vrijeme. Nitko sretniji od mene. Upravni odbor knjižnice, sku pina graana koju je imenovao gradonaËelnik da nad
1 18 2
gleda rad knjižnice, imao je posljednju rijeË. Nisu se doduše protivili ideji o maËki u knjižnici, ali ne mogu reÊi da su njome bili oduševljeni. Njihova je reakcija bila više kao “Pa… možemo pokušati” nego “Hej, sjajno, apsolutno te podupiremo.” Zato je sastanak s Mary, koja je bila Ëlanica Upravnoga odbora, bio veoma važan. Pristati na to da u knjižnici držimo životinju jedna je stvar, a pristati da to bude upravo ova posve je druga. U knjižnicu ne možete dovesti bilo koju ljupku macu. Ako nije pitome Êudi, zamjerit Êe se mnogima. Ako je odveÊ povuËena ili plašljiva, nikomu neÊe biti zanimljiva. Ako nije dovoljno strpljiva, nekoga Êe ugristi. Ako je odveÊ živahna, napravit Êe nered u knjižnici. Ali prije svega mora voljeti ljude i mora te ljude navesti da i oni nju zavole. Ukratko, to mora biti prava maËka. Što se toga tiËe, u našega momËiÊa nisam uopÊe sumnjala. Od trenutka kad me onoga prvoga jutra posve mirno i zadovoljno pogledao u oËi, odmah sam znala da je kao stvoren za našu knjižnicu. Dok sam ga držala na rukama, srce mu nijednom nije poËelo tuÊi od straha; u oËima mu se ni na trenutak nje pojavila panika. Vjerovao mi je bezuvjetno. Svakoj od mojih kolegica u knjižnici vjerovao je bezuvjetno. Upravo ga je to Ëinilo tako posebnim: njegovo potpuno, bezrezervno povjerenje u ljude. A zbog toga sam i ja u njega imala povjerenja. To, naravno, ne znaËi da nisam bila pomalo uplašena kad sam pozvala Mary u Ëajnu kuhinju. Dok sam uzimala maËiÊa u ruke i okretala se prema njoj da joj
1 19 2
ga pokažem, meni je srce poËelo snažno tuÊi, i naËas sam posumnjala. Onoga trenutka kad me taj maËiÊ prvi put pogledao u oËi, dogodilo se još nešto: uspostavili smo vezu. On je za mene bio mnogo više od maËke. Prošao je samo jedan dan, a ja više nisam mo gla zamisliti život bez njega. “A tko nam je ovo!” uskliknula je Mary smješka juÊi se. Malo sam ga ËvršÊe stisnula kad je ispružila ruku da ga pomiluje po glavi, ali Dewey se Ëak nije ni ukoËio. Umjesto toga ispružio je vrat da joj pomiriše ruku. “Vidi ti njega”, rekla je Mary. “Pravi mali ljepotan.” Ljepotan. To sam sljedeÊih dana stalno slušala jer nije bilo drugoga naËina da ga se opiše. Bio je doista lijep maËak. Dlaka mu je bila jarkonaranËasta i bijela, prošarana diskretnim tamnijim prugama. Poslije, kad je malo odrastao, dlaka mu je postala duža, ali i tada mu je krzno bilo veoma gusto, s nešto dužom dlakom oko vrata. Mnoge maËke imaju šiljati nos, ili malo predugaËku njušku, ili im je lice možda malo nesimetriËno, ali glava ovoga maËiÊa imala je savršene proporcije. A tek njegove oËi, njegove goleme zlatne oËi. Ali on nije privlaËio samo svojim prekrasnim izgledom nego je imao i prekrasnu narav. Svatko tko imalo voli maËke naprosto ga je morao uzeti u ruke. U izrazu njegova lica, u naËinu na koji vas je gledao bilo je nešto što vas je tjeralo da se u njega zaljubite. “Silno se voli maziti”, rekla sam nježno ga preda
1 20 2
juÊi Mary u ruke. “Ne, voli ležati na leima. E, tako. Ponaša se poput djeteta.” “Djetešce od pola kile.” “Mislim da nema ni toliko.” MaËiÊ je mahnuo repom i ugodno se smjestio u Maryinu zagrljaju. Nije, kako se pokazalo, instinktivno vjerovao samo zaposlenicima knjižnice, on je vjerovao svakomu. “Oh, Vicki”, rekla je Mary. “Divan je. Kako se zove?” “Mi ga zovemo Dewey. Prema Melvilleu Deweyju*. Ali zapravo još nismo odluËili kako Êe se zvati.” “Bok, Dewey. Kako ti se svia naša knjižnica?” Dewey se prvo zagledao u Maryino lice, a onda joj je gurnuo glavu pod ruku. Mary me pogledala blaženo se smješkajuÊi. “Mogla bih ga ovako držati cijeli dan.” Ali, naravno, nije to uËinila. Predala je Deweyja meni u ruke pa sam ga odnijela u hodnik. Ondje su nas Ëekale moje kolegice. “Ovo je dobro prošlo”, objavila sam. “Jedan pišem, deset tisuÊa prenosim dalje.” Sutradan smo Deweyja upoznali s prvih nekoliko redovitih korisnika za koje smo znali da vole maËke. Bio je još uvijek veoma slab, pa smo im ga dali ravno u ruke. Toga drugoga dana pojavila se Marcie Muckey.
Melville Dewey (1851.∑1931.), ameriËki knjižniËar, struËni pedagog i publicist, tvorac sustava decimalne klasifikacije knjiga (op. prev.). *
1 21 2
»im ga je ugledala, bila je gotova. Mike Baehr i njegova žena Peg odmah su se u njega zaljubili. “To je sjajna ideja”, rekli su oduševljeno, što je meni bilo drago Ëuti jer je Mike bio u Upravnome odboru. Pat Jones i Judy Johnson zakljuËile su da je neodoljiv. U to su vrijeme u Spenceru bile, zapravo, Ëak Ëetiri Judy Johnson. Dvije od njih bile su redovite Ëlanice knjižnice i velike Deweyjeve obožavateljice. Koliko je stvarno velik grad od 10.000 stanovnika? Dovoljno velik da ima Ëetiri Judy Johnson, tri prodavaonice namještaja, dvije trgovaËke ulice sa semaforima, ali samo jednu PalaËu. Svi je tako zovu. TipiËno za Iowu ∑ bez uzbuenja, bez kompliciranja, držimo se Ëinjenica. Tjedan dana poslije priËa o Deweyju dospjela je na naslovnicu Spencer Daily Reportera pod naslovom “Prrrekrasna prrrrinova u Spencerskoj knjižnici”. Na pola stranice opisano je Deweyjevo Ëudesno izbavljenje, a uz Ëlanak je bila i fotografija u boji siÊušnog naranËastog maËeta koje sa staromodnog ormariÊa s kataloškim karticama stidljivo, ali s puno povjerenja, pilji u fotoaparat. Publicitet je opasna stvar. Tjedan dana Dewey je bio tajna koju je osoblje knjižnice dije lilo s nekolicinom odabranih stalnih korisnika. Ako niste dolazili u knjižnicu, niste za njega ni znali. Sada je za njega znao cijeli grad. VeÊina ljudi, Ëak i neki stalni korisnici knjižnice, na Deweyja je odmah za boravila. Dvije su skupine ljudi meutim bile oduševljene njegovom pojavom: maËkoljupci i djeca. VeÊ sama radost na djeËjim licima, njihovo uzbuenje i
1 22 2
smijeh bili su dovoljni da me uvjere kako Dewey treba ostati. Ali bilo je i onih koji su se žalili. Bila sam pomalo razoËarana, ali ne i iznenaena. Nema toga na ovom svijetu Božjem na što se netko neÊe žaliti, ukljuËujuÊi i Boga i svijet. Jednu je ženu to posebno rasrdilo. Pismo kojim se obrušila na mene i sve Ëlanove Upravnog odbora vrvjelo je od prizora djece koja se iznenada ruše od napadaja astme i trudnica koje nakon što su došle u dodir s maËjim pijeskom, spontano pobacuju. Ja sam u tom pismu opisana kao opasna luakinja koja ne samo što prijeti zdravlju svakog pojedinog djeteta u gradu, roenog ili neroenog, veÊ i razara društvenu strukturu naše zajednice. Životinja! Pa još u knjižnici! Ako dopustimo ovo, što Êe onda sprijeËiti ljude da se prošeÊu sa svojom kravom po Grand Avenue? Zapravo je zaprijetila da Êe se jednoga jutra, i to uskoro, sama pojaviti u knjižnici sa svojom kravom. SreÊom, nitko je nije ozbiljno shvatio. Ne sumnjam da je ona, na svoj pretjerani naËin, govorila u ime nekih Ëlanova zajednice, ali njihova me se srdžba uopÊe nije ticala. Nitko od tih ljudi, barem koliko ja znam, nikada nije posjetio knjižnicu. Ticali su me se meutim zabrinuti telefonski pozivi roditelja. “Moje dijete pati od alergija. Što da radim? On silno voli knjižnicu”, rekla mi je jedna majka. Znala sam da Êe to biti najËešÊi problem, pa sam na to bila spremna. Godinu dana prije Muffin, obožavani maËak
1 23 2
sa stalnim boravkom u knjižnici u Putnam Valleyju na sjeveru države New York, protjeran je nakon što je jedan od Ëlanova Upravnog odbora dobio tešku alergiju na maËje dlake. Zbog toga je knjižnica ostala bez 580.000 dolara obeÊanih donacija, uglavnom iz ostavštine mještana. Nisam namjeravala dopustiti da moj maËak doživi Muffinovu sudbinu. U Spenceru nismo imali alergologa, pa sam zatražila mišljenje dvojice lijeËnika opÊe prakse. Spencerska gradska knjižnica, kako su istaknuli, veliki je otvoreni prostor razdijeljen redovima polica visokih dva metra. »ajna kuhinja, moj ured i priruËna skladišta odvojeni su improviziranim pregradnim zidom koji ne dopire do stropa, a buduÊi da nijedna prostorija nema vrata, to se može smatrati otvorenim prostorom. »ak se i radni prostor knjižniËara, koji je vizualno podijeljen spojenim radnim stolovima i policama za knjige, zapravo može smatrati otvorenim prostorom. Takav raspored ne samo da je Deweyju u svakom trenutku omoguÊivao slobodno kretanje po našem radnom prostoru nego je i, kako su me uvjeravali lijeËnici, istodobno spreËavao nagomilavanje grinja i dlaka. Knjižnica je oËigledno bila savršeno projektirana za prevenciju alergija. Da je bilo koji Ëlan osoblja bio alergiËan, to bi bio problem, ali što može znaËiti nekoliko sati izloženosti svakih nekoliko dana? LijeËnici su se složili da nema mjesta zabrinutosti. Sa svakim sam zabrinutim korisnikom osobno razgovarala i prenijela mu struËno lijeËniËko mišlje-
1 24 2
nje. Roditelji su, naravno, bili skeptiËni, ali veÊina ih je ipak dovela djecu u knjižnicu na pokusnu vožnju. Pri svakom takvom posjetu držala sam Deweyja na rukama. Ne samo da nisam znala kako Êe reagirati roditelji nego nisam imala pojma ni kako Êe reagirati Dewey, jer djeca pri prvom susretu s njim nisu mogla suspreÊi uzbuenje. Majke bi im govorile da budu tihi i nježni. Djeca bi se polako približila i nesigurno šapnula “Bok, Dewey”, ali bi poËela vrištati kad su ih majke s kratkim “To bi bilo dosta” pokušavale odvuÊi van. Deweyju buka nije smetala; bio je najmirnije maËe koje sam ikada vidjela. Smetalo mu je meutim, u to sam uvjerena, što toj djeci nije bilo dopušteno da ga poglade. Ali veÊ nakon nekoliko dana jedna od tih obitelji vratila se s fotoaparatom. A ovaj je put mali alergiËar, uzrok tolike zabrinutosti svoje majke, sjedio kraj Deweyja i gladio ga dok ga je majka fotografirala. “Justin ne smije imati kuÊne ljubimce”, objasnila je. “Nisam mogla ni zamisliti koliko mu to nedostaje. VeÊ se zaljubio u Deweyja.” I ja sam se veÊ bila zaljubila u Deweyja. Svi smo se veÊ bili zaljubili u Deweyja. Kako bi netko uopÊe mogao odoljeti njegovu šarmu? Bio je prelijep, umiljat, društven ∑ a još je i šepao na jadnim promrzlim šapicama. Nevjerojatno je meutim koliko je Dewey volio sve nas. Kako se ugodno osjeÊao meu nepoznatim ljudima. Držao se kao da kaže: kako netko može ne voljeti maËku? Ili jednostavnije, kako mi netko
1 25 2
može odoljeti? Dewey, kako sam ubrzo shvatila, nije u sebi vidio obiËnog maËka. S punim se pravom uvijek smatrao jedinstvenim primjerkom maËjega roda.
1 26 2
Sadržaj
Uvod Dobro došli u Iowu
5
Poglavlje 1. Najhladnije jutro
9
Poglavlje 2. Savršena prinova
17
Poglavlje 3. Dewey Knjigoljub »itko
27
Poglavlje 4. Jedan dan u knjižnici
37
Poglavlje 5. MaËja trava i gumice za spise
48
Poglavlje 6. Moneta
58
Poglavlje 7. Grand Avenue
70
Poglavlje 8. MaËkovi najbolji prijatelji
79
Poglavlje 9. Dewey i Jodi
91
1 329 2
Poglavlje 10. Daleko od kuÊe
102
Poglavlje 11. Igra skrivaËa
116
Poglavlje 12. BožiÊ
129
Poglavlje 13. Dobra knjižnica
139
Poglavlje 14. Deweyjev veliki bijeg
154
Poglavlje 15. Najomiljeniji maËak u Spenceru
167
Poglavlje 16. Najpoznatiji knjižniËni maËak u Iowi
175
Poglavlje 17. Dewey u suvremenom svijetu
187
Poglavlje 18. MaËak u knjigama
199
Poglavlje 19. Najizbirljiviji maËak na svijetu
213
Poglavlje 20. Deweyjevi novi prijatelji
231
Poglavlje 21. Po Ëemu smo mi posebni?
242
Poglavlje 22. Dewey ide u Japan
257
1 330 2
Poglavlje 23. SjeĂŠanja na moju mamu
269
Poglavlje 24. Deweyjeva dijeta
284
Poglavlje 25. Sastanak
292
Poglavlje 26. Deweyjeva najveĂŠa ljubav
300
Poglavlje 27. Voljeti Deweyja
307
Epilog Posljednje misli iz Iowe
315
Zahvala
321
O autorici
327
1 331 2
Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Glavni urednik Seid SerdareviÊ Urednica Iva KarabaiÊ KraljeviÊ Lektura i korektura Margareta MedjureËan GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Prijelom Fraktura Dizajn naslovnice Diane Luger Fotografija na naslovnici Rick Krebsbach Godina izdanja 2012., veljaËa (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-376-1 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
1 332 2
1 333 2
1 334 2