Dezerteri
-1-
Od istog autora u izdanju Frakture Fakiri
-2-
Antonin Varenne
Dezerteri prevela s francuskog Željka Somun
Fraktura -3-
Naslov izvornika Le Mur, le Kabyle et le Marin © Éditions Viviane Hamy, Paris, 2011 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017. © za prijevod Željka Somun i Fraktura, 2017. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-855-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 958870
-4-
Onom Alžircu i onom mladom Francuzu u metežu prosvjeda; i njihovoj pomalo šašavoj ideji da u gomili specijalaca, s pištoljem u džepu, pronađu baš onoga koga traže. Taj specijalac do dana današnjeg o tome pojma nema.
-5-
-6-
I.
-7-
-8-
1.
travanj, 2008. Već danima mi je njegova faca pred očima. Ova dvorana bila je drugačija, ali poznajem je. Nije mi prvi put da boksam ovdje. Četvrta runda. Gadan ring. Islužena kljusad voli težak teren. Kravine je svog momka dopingirao. Još dvije runde i imam ga. Mrcina ima ruke. Ima ruke, al’ nema trbuh. Razvalit ću ga. Dop će popustiti. Ostat će mu samo njegovih dvadeset godina. Što uopće znaš s dvadeset godina? Skuliraj se. Crni ima zgodnu njušku. Poskakuje ko na federima, s tim ramenima snagatora i sa sjajnim dosegom. Što reć, koma meč. Previše skakuće. Devedeset kila. Njegova prednost na ovoj podlozi. Dvadeset godina mlađi. Tebi je četrdeseta, George. Ne odlazim dok ga ne dokrajčim. Ko stvoren za udaranje. U Georgea udaraš ko u beton. Beton. Tako me zovu. Ili George Murjak. Ne volim kad me tako zovu. -9-
Skoncentriraj se. Manje se trošim kad primam udarce nego kad ih pokušavam izbjeći. Koliko ih još kaniš primiti? A trebat će i poravnati račun. Ne misli sad na to! Boksaj. Pokušava iskoračiti lijevom nogom da mu se otvorim. Ali ja se ne otvaram. Beton sa sve četiri strane. Serija vrhunskih krošea. S nekog je otoka, ne sjećam se s kojeg. Stroj za ubijanje. Gleda me u oči. Dvoranu je odabrao Kravine. Paolo je sve s njim utanačio. “Borba ko stvorena za tebe, George.” Koma meč. Stvar renomea. Kravine želi svom pulenu dati priliku da na meni brusi zube. Govorka se da sam dao svoje. Kravine ne nasjeda na te priče. Dop, ring, dvorana puna likova koji nisu došli radi mene. Promjena rasporeda u zadnjem trenu. Stara fora. Nema mojih navijača. Nikad ih nije ni bilo. Usrana borba, George. Još ima volje za uskakanje u ring. Sve više i više. Bole ruke. Ponestaje daha. A ovaj dašće ko sumanut. Bijela koža. Nisam vidio sunca, ima tome... A on, crn, mlad, snažnih zuba... O čem ti sad razmišljaš, George! Kontru, zaboga, daj kontru! Nemoj samo stajati tako. Klada, ko klada si. Što je to bilo? Direkt. Nisam ga skužio. Prošao je kroz mene. Ravno u čelo. Spašen. Prodrman. Zuji mi u ušima, lebdim. Još jedan ovakav i gotov sam. Ali vidio sam grč na njegovu licu. - 10 -
Kreni ispočetka. Nešto se dogodilo, George, tu, upravo sad. Boli ga šaka. Mijenja stav, nestalo raskoši pokreta i snage udaraca. Diže rukavice, preznojava se. Izbjegava udarce. To sam čekao: da previsoko podigne rukavice. Njegova jetra sad je moja. Osjetljive šake. Njegova slaba točka, George, napuklina kroz koju će iscuriti. Rossi, podrtina koja mu dođe ko trener, previše je glup da bi ga upozorio na držanje; dovikuje mu da udara jače... Nije u tome problem, momak ionako udara ko malj. I Kravine to zna. Čujem njegov kreštav glas, iz prvog reda, dovikuje svom pulenu da ne mijenja položaj ruku. Ali, nije riječ ni o tome. U pitanju je duh, sinko moj, duh koji se lomi zajedno s prstima. Još dvije runde glumim vreću. Ruke su dobro. Pokrenut će se kad bude potrebno. Nudim mu glavu. Ona će izdržati. Misli da se više nisam sposoban ni pomaknuti. Okomio se na moju facu, krv mi se cijedi u usta. Tijelom o tijelo. Sagni se, zabij mu glavu u prsa. Tako. Ru kavicama mi dere uši, mlati po bubrezima kad sudac ne vidi. Kravineova škola, sve znam. Odgurnem ga, laganiji je. Zamahne u prazno. I još jednom. Dop popušta... Trideset sekundi prije kraja četvrte. Kravine ga je pripremio. Šesta runda, George, uvijek šesta. Oblila me krv, otišle arkade. Ali bit ću u petoj. George Beton. Bit ću tu. - 11 -
Gubi živce. Sredio bi me prije šeste. Napadaj! Udri, tako, laktima, pod rebra. Diši. Mlati. Guraj. Dobro je, napadaj. Miči noge. Glavu među ramena. Nema pojma što smjeraš. Tako. Izbezumljen je. Desni kroše, mlitav, ni muhu ne bi ošamutio. Misli da sam stara islužena vreća. Obrani udarac. Tako. Sad. Lijevi aperkat, točno u njegovu kontru, čvrste noge, ravna leđa, bok prati pokret. Savršeno. Pojma nije imao. Sletio sam mu na bradu. Sekundu prije gonga. Djeluje iznenađeno. Mozak mu se zalijepio za tjeme. Bio je dlaku do poda. On to zna. I ti to znaš... Glupiraš se, George. Slomi mu duh, ništa prije toga... Njemu je dvadeset, Geor ge. Zveknuo si ga, ali gubiš snagu, točno prije njegove minute odmora. Ne obrušavaj se na stolac, nemoj ni slučajno da to vidi. Paolove ruke na mome licu. Predosjećam grč u listovima. Promatra me iz svog kuta. Drzak je, dok mu noge neprestance poskakuju. Sve će napraviti, mora me dobiti. Za minutu će se oporaviti; deset puta brže od mene. Paolo mi čita bukvicu, macka vazelin, nanosi svoju adrenalinsku tekućinu na moje jadne islužene arkade. Govori mi da ne izigravam budalu. “Ne glumi šampiona, George! Pričekaj da se iscrpi, inače će te samljeti!” Gledam mladog crnca, dijagonalno u kutu. Dvije-tri pobjede i spreman je. Zamalo profić. Na putu mu stoji starkelja... - 12 -
“Čuješ li me, George!” Publika u dvorani, žamor, fućka se njima što se zbiva u ringu. Paolo uopće ne kuži, patim se ko nikad prije. “Što?” “Više nije u top formi, ali još nije gotov, nemoj se preračunati. Pikaj. Ciljaj trbuh. Još dvije runde, ništa prije!” Nek’ mi rasturi facu, to je strategija mog trenera. Naravno, podsjeća me na mene s dvadeset. Čega ima u njegovom kutu? Mladosti, želje za pobjedom iz razloga koji mu još nisu jasni; tu mu je i cura, i on se pod svaku cijenu želi iskopati iz rupe u kojoj je odrastao; i Carlier, dobar sekundant, je tu, vlaži mu lice, nanosi vazelin i kamfor, masira mu zglavke. Gledam te, Carlier, vidim da si zabrinut zbog ručica svog boksača... U prvom redu, s komadom koji bliješti u ružičasto-zlatnoj opravi, sjedi Kravine, upravitelj dvorane. Koliko li je samo karijera Kravine upropastio? Mali, najbolje bi ti bilo da kidaš iz njegovih šapa... Ali tvoja zgodna faca govori mi da znaš paziti na sebe. Da, u tvom kutu sve je puno. Preda mnom... Paolo, dvadeset godina boksanja i trideset godina pakla, gluh ko top, upropaštena jetra i jedno izgubljeno oko; Portugalac Paolo, svojedobno strah i trepet pero kategorije, kondicijski trener i vrhunski sekundant, rođeni kirurg, ali apsolutno nesposoban pristojno omotati bandaže. Paolo je puno previše dobio po tintari; sretan sam što ga imam uza se. Znači, tu je Paolo, i što još imam? Sranje, nije trenutak za takve misli. Posao, stan, komadi, treninzi... Začepi, George! Ne misli sad na to. Tvoj posao nitko ne podnosi, istina. A gle - 13 -
njega. Prestane li boksati, lako može biti maneken. Dok ja, s facom nalik boksačkoj vreći, petnaestu godinu policijski brigadir, uporno jutrima istrčavam svojih pet kilometara, fakat moraš biti... “Daj! George! Ne mogu vjerovati, o čemu ti sad misliš?” “Što? O čemu govoriš?” “Pokreni se!” Dovraga, gong. Sjedim tromo. Ništa nisam čuo. Nalazim snage da se popnem u ring. Onaj tupavi Paolo nije mi isprao gumu za zube. Usta su mi puna krvi. Zna da to ne podnosim, pokušava me razjariti. Peta runda. Opet smo na sredini. Motrimo jedan drugoga. Dečko je oprezniji. Bijesan je, ali nije blesav. Više ne poskakuje ko kakva luda i dobro važe svaki pokret. Ne piše mi se dobro. Moram plasirati dva-tri dobra poteza prije šeste runde. Paolo ne kuži. Ne usporim li ga sad, past ću mu šaka. Noge su mi... Što je bilo? Dodirujem pod koljenom. I jednom rukavicom. Kakav je to glas?... Sudac. Počeo je brojiti. Već je na tri... Iskoristi svaku sekundu. Jebiga, svaka mi je važna. Diši, George. Pet... Šest... Vrti mi se. Sedam...
- 14 -
A on me čeka. Osam... Stojim. Sudac me gleda u oči, glas mu je čudan. Pregledava moja usta á la Picasso, kao da mu se ne sviđa ono što vidi. Govorim mu da sam dobro, pokušavam gledati u njega, a vrapca išta vidim. Mršti se. Nemoj mi sad dati tehnički nokaut. Ne sad. Dovraga, ne sad. Poskakujem, sve se ljulja. Sudac snima moje pokušaje, nije glup. Ne razumijem odmah što mi govori. “Ako baš želiš, dobit ćeš nokaut.” Zašto je to rekao? Zašto je svrnuo pogled prema prvom redu? Bijelo svjetlo u očima. Sudac dopušta da nastavim, siguran je da neću dugo. Kravine ga ima u šaci... Što uopće radim ovdje? Hvata me panika. Prvi put. Rukavice su mu od željeza, krepat ću. Bojim se... Gong. I sve iznova. Što... Brani se! Počelo je. Pljušte udarci. Sve je dogovoreno. Isplanirali su moju smrt, svi. Što ću sad? Stojim. Stojiš, George. Još si tu. To je boks.
- 15 -
Njegove rukavice nisu mogli lažirati. Ovo je tvoja njuška, ona zna primati udarce, ovo su tvoje noge, one te nose, rukavice su ti još na rukama, ruke se pokreću, tvoje su. Više ne osjećam udarce. Ali znam da dolaze. Ni udarci nisu lažirani. On stvarno udara, zasipan sam sa svih strana. Nije lažnjak. Boks. Moj život. Pazi na bradu, zakloni se. Nitko me neće otjerati iz ringa. Umirem od straha. Idem na Kravinea. Crna omaglica. Posvuda. Gdje je ring? Uhvati se za nešto, George! Oči, zaboga, drži ih otvorene. Iskustvo je na tvojoj strani, a on je razjaren. Zalijeće se ko na treningu. Vidi, Bože mili. Ostaje bez daha, toliko se razmahao. Diši. Ode strah, ostaje mržnja, ostaje iskustvo. Nisi pretjerano načet. Pusti nek’ te gura. Hajde. Povuci se. Užad nije daleko. Oporavljaš se, tvoj stav odolijeva. Nasloni se na njega. Padni mu u zagrljaj. Tako. Gadiš mu se, zaudaraš po znoju i po godinama, George. Lijepiš se za njega. Vrijeđa te, pokušava te ugrist za uho. Sudac više i ne prati. Kloni mu na ramena. Tvoja težina na njemu. Pusti nek’ te gura. Još imaš snage u rukama. On je iscrpljen, dobro si se držao, George, još si na nogama.
- 16 -
Kravine dovikuje svom pulenu da se makne, glasniji je od Rossija koji se napokon razbudio. Kasački raširene nosnice, maksimalni zanos. Kravine me dobro poznaje, razumije se u boks ma kako se prema njemu odnosio. Urlaju prema svom mezimcu da se povuče, ali mladac više ništa ne čuje. Ko da je u školskom dvorištu, udarci mu više ne sliče ni na što. Mora da je Paolo razjapio svoje stare krezube čube u osmijeh. Stara olupino, potoni u ruke velikog crnog momka. Nek’ se ponada, nek’ oni samo vrište. Srdito me gura. Sad. Odgurni se od užeta. Tvoja zadnja prilika. Aikido, stari moj; sad će ti se tvojih dvadeset godina obiti o facu. Ruka iznad glave, zaboravio je boksati, ode sva usklađenost. Devedeset i jedna kila u jednoj jedinoj rukavici. Katapultirana u njegov pleksus, pri izdahu. Mogao sam ga ubiti. Ponestalo mi snage. Zateturao je, klecavih nogu, širom otvorenih očiju. Uspio sam saviti koljena. Mali koraci. Gurni ga, George, nek’ natraške prijeđe ring. Kreći se, za Boga miloga, ne puštaj ga sad, inače je sve uzalud. Rukavice mi teške ko sam vrag. Izdrži udarac. Direkt, lije va, lijeva, mlako, ali dovoljno. Imam ga. Gledaj, Paolo, gledaj, imam ga! Pazi, zna boksati i natraške, pritegni ga, ne daj mu
- 17 -
da dođe sebi. Batrga se. Troši snagu, ali više ne zna što bi s njom. Ako potrefi zamah, mrtav si. Evo, imaš ga, sruši ga, zaboga. Ponestaje mi snage. Izbjegavaj udarce, posustat će. Totalna zbunjola; više nije sposoban misliti. A ja sam na rubu snaga. Lijeva, kroše, kroše. To više nisu udarci, čista euforija. Jetra, rebra, srce. Budi precizan, to ti je jedina šansa. Nemam više snage, samo vlastitu težinu. Grčevi u ramenima, užarene šake, krvave oči. Ovo je kraj, za njega ili za mene. Put u raj ili u pakao. Obrušio sam se na malog, drži ga samo stup ringa. Ne pada, ne pušta, Bože dragi! Čista volja, dvadeset godina u nogama. Ja sam svoje dao! Ne želim izgubiti. Ne mogu više. Što čeka, zašto me ne razbije? Ne štedi moju njušku, dokrajči me, zaboga, nemam više ni atoma snage! Što čekaš? On... Gotovo je. Pustio se. Spustio ruke. Vidim njegovu glavu, tu, preda mnom, ne vidim više njegove rukavice. Što sad? Boksaj, George. Boksaj, zaboga, pa makar ti bilo zadnje! Jednom, dvaput, kroše u sljepoočnicu. Brada, odvali mu mozak. Aperkat, ruka mi drhti, zadnjim snagama, jadnim, ali dovoljnim, in extremis... Ne vjerujem. Dvadeset godina skljokalo mi se pred noge. Gotovo mi došlo da ga pridržim. Jedva se držim na nogama. Spavat ću deset godina. - 18 -
U padu je sjeo. Slijedi odbrojavanje. Šest. Sedam. Otvara oči. Nije umro, iz njegovih očiju još sijeva prema meni. Oblijeva me znoj. Sjedi, mali, ne diži se. Molim te... ne diži se. Pusti mi ovaj meč. Osam. Grabi užad. Bit će drugih, meni pusti ovaj. Glavinja. Devet. Sudac pušta da sekunde traju pola sata. Mali trese glavom. Piljim u njega, kao da bi ga pogledom mogao zaustaviti. Podiže se na jedno koljeno, nevjerojatan je, ustaje. Zatetura, padne. Sudac ne može više odlagati. Zaboga, izgovori već jednom! Deset. Gotovo... Sekunda. U sekundi ustaje. Ne ispuštam ga iz vida. Ostao je bez zraka, gotovo se guši. Publika plješće, dvoranu više ni ne vidim. I dalje stojim pred malim. Carlier mu vadi gumu za zube, govori mu neka diše na nos. Dečko me promatra. Napokon, sklapa oči, prepušta se mlazu vode koji mu zapljusne glavu. Isluženo kljuse se pjeni, njegov poraz tjera mi strah u kosti. Rado bih mu zahvalio. Pobijedio si. Pokušaj nabaciti osmijeh, George, sretan si. Pobijedio si. Otvara oči. Prošlo je. Svijest mu se bistri, razmišlja. Smiješi mi se. Nemam snage za počasni krug po ringu. George, uvijek u šestoj rundi. Osim kad mi dopuste da okušam sreću u petoj... - 19 -
Ne foliraj si. On je pobijedio, evo ga, sjedi na svom stolcu i već mu se vraća snaga. Paolo mi prebacuje ogrtač preko ramena. Hladno mi je. Znojim se ko marva i drhtim od hladnoće. Sve u svemu, lijep meč. Kravine ne može baš sve uprljati. Paolo se smije, stari mudonja, zadovoljan je. On mi podiže rukavice. Samo što se ne skljokam. Veliki tamnoputi momak ustaje, dolazi do sredine ringa poskakujući, stavljam rukavicu na njegovo moćno rame i govorim mu: “Izgubio si, momče, ali meni će trebati puno više za oporavak.” On priljubi usne na moje izubijano uho. “Dobra lekcija, tatice, hvala ti. Do sljedeće prilike.” Osmjehuje se. Pravi boksač. *** Skupine gledatelja sporo su napuštale sportsku dvoranu Juvisy. Muškarci svih uzrasta, nekolicina žena, pokoji pijanac, bivši boksači, mladići iz lokalnog kluba. Po završetku meča teške kategorije dvorana se prazni. Poneka oklada i gotovo je s večernjim uzbuđenjem. Ostaje samo miris znoja, pomiješan s mirisom varikine, dok domar već pere ring cijedeći krpu u kanti. - 20 -
Pascalu Varenneu, mom ocu, čije su svjedočanstvo i ispovijest neposredno prethodili njegovoj smrti. Ova knjiga je za njega, ona je tužno blago njegova načeta sjećanja, njegov sanduk starih novčanica. Bio je sretan što sam se posvetio ovom projektu, sretan što je mogao pročitati prve odlomke, uspomene na London i na sve one pustolove i boksače koje je toliko volio. Itekako očekujem da će se okrenuti u grobu jer nisam poštivao njegovu volju. Moj otac zaboravio je većinu imena, ali sjećao se Rachida i Colone. I još jednog imena koje je izgovarao tek cijedeći ga kroz stisnute zube i za koje nije želio da se pojavi. Do današnjeg dana, bio živ ili mrtav, Rubio nikad nije saznao da su ga Mohamed i Pascal tražili, s pištoljem u džepu. Hvala Laurence Biberfeld i Renaudu de Rochebruneu, Viviane i njezinima.
- 321 -
- 322 -
Rođen u Parizu 1973., Antonin Varenne ondje ostaje tek kra tko. S roditeljima živi svuda po Francuskoj, a potom i na jedrilici. U Francusku će se vratiti tek s dvadeset godina na studij filozofije u Nanterreu. Nakon diplome (Machiavelli i politička iluzija) živi u Toulouseu, radi na Islandu i u Meksiku, a 2005. nakratko će se smiriti u podnožju Apalačkog gorja i napisati svoju prvu priču. U Francusku se vraća sa suprugom Amerikankom, dvojezičnim djetetom i meksičkim psom, na stanjuje se u regiji Creuse i posvećuje pisanju. Za roman Fakiri nagrađen je Nagradom Michel Lebrun (2009.) i glavnom nagradom žirija Sang d’Encre (2009.).
- 323 -
- 324 -
Željka Somun rođena je 1967. u Zagrebu, gdje živi i radi. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je španjolski jezik i književnost te francuski jezik i književnost. Književnim prevođenjem bavi se od 2000. Članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca od 2005. Sa španjolskog je prevela: Luis Sepúlveda, Yacaré, Dnevnik sentimentalnog ubojice, 2000., Luis Sepúlveda, Svijet na kraju svijeta, 2000., Juan Arias, Paulo Coelho: Ispovijest hodočasnika, 2001., Javier Marías, U boju sutra na me misli, 2005., Gabriel García Márquez, Sjećanje na moje tužne kurve, 2006., Roberto Bolaño, Čileanski nokturno, 2008., Ramón Díaz Eterovic, Druga želja, 2010., Félix J. Palma, Vremenska karta, 2012., Jorge Bucay, Priče za razmišljanje, Put samoovisnosti, 2013., Yuri Herrera, Balade o teškim vremenima, 2016., a s francuskog: Joël Dicker, Istina o Slučaju Harry Quebert, 2014. i Antonin Varenne, Dezerteri, 2017.
- 325 -
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Vedran Klemens Godina izdanja 2017., travanj Tisak Kolo, Ukrajina ISBN 978-953-266-855-1 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela
335 - 326 -
- 327 -
Dva rata. Prvi, koji buntovnog mladića Pascala Verinija 1957. godine odvodi u Alžir, na Farmu na kojoj se ne uzgaja ništa, samo se uništavaju ljudi. I drugi, koji isluženi policajac i boksač na kraju karijere George Crozat, zvan Beton, u Parizu 2009. vodi protiv svoje sjene, za vlastitu dušu. Između njih su pola stoljeća, bjegovi i bitke, razočaranja i tajne. I ljudi. Živi i oni drugi. No koliko god ih vrijeme i prostor razdvajali — pokazuje uzbudljivi hit-triler Antonina Varennea — ratovi i muškarci ne mogu pobjeći jedni od drugih. Čak ni kada to pokušaju, od Alžira do Pariza, kao Pascal i George. Dezerteri su roman o ljudima koji su pokušali ne biti dijelom čopora, i koji su za to morali platiti cijenu. Nadahnuta sudbinom autorova oca, ovo je priča o mržnji i osveti, o oprostu i onoj fatalnoj posljednjoj rundi, u kojoj se borimo za vlastitu ljudskost.
- 328 -
149,00 kn
I S B N 9 78 - 95 3 2 6 6 8 5 5 - 1
www.fraktura.hr