Disanje nemani

Disanje nemani

Disanje nemani

Đurđa Knežević

-1-

Od iste autorice u izdanju Frakture: Meki trbuh jednoroga Feminizam i kako ga steći Sladoled od vanilije

-2-

Đurđa Knežević

Disanje nemani

Fraktura -3-

© Đurđa Knežević i Fraktura, 2015.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-266-625-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 902259

-4-

“Treba se oprezno kretati među sablastima i sjećanjima.”

Ingmar Bergman, Tišina

-5-

-6-

1.

B

ilo je to veoma dugo putovanje. Sada se primicao šesti po­­ slijepodnevni sat vukući za sobom žuti sumrak rane jeseni, kroz koji je vozila žurno, vraćajući se kući. No dolazak u stan neće značiti i kraj današnjeg putovanja jer nakon kratke pauze valja joj nastaviti dalje. Ta zadnja dionica, nasreću, nije duga, trebat će voziti još svega šezdesetak kilometara do sljedećeg mjesta i posljednjeg odredišta u tom danu. Kad se u toj krajnjoj točki konačno ispuni razlog toga napornog putovanja, o vremenu koje će joj trebati za vožnju natrag u njezin stan, uopće nije ni razmišljala. Poruka ju je zatekla netom prije odlaska na poslovni put i ne oklijevajući ni trena, skratila ga je kako bi stigla na vrijeme i odzvala se pozivu.

Prva etapa trajala je više od sedam sati vožnje, s tek dvije pauze za okrepu i toalet, jednom je još, na nekoj usred pustopoljine iznikloj benzinskoj stanici, natočila gorivo. Bila je pomalo omamljena od putovanja, od nestvarnosti dvaju posve suprotnih stanja u kojima se istovremeno nalazila. S jedne je strane to bila nužnost sjedenja, satima je njezino tijelo bilo ograničeno na nekoliko uvijek istih, minimalnih pokreta rukama i stopalima, dovedeno tako gotovo do nepomičnosti. Sve to pak izgledalo je kao da je zamorac u laboratoriju, u zatvorenom prostoru skučene kabine automobila. Istovremeno, tamo -7-

vani, prostranstva su jurila pored nje, po prozorima automobila klizile su i munjevito se smjenjivale slike svijeta, gradići i sela, odbjegli od bučne prometnice iza magličastih polja umorno prostrtih u ranu jesen, sve je to jurilo uz nju kao na ponešto ubrzanoj filmskoj traci. Kad se uskoro domogne stana, moći će se protegnuti, istuširati i presvući, popiti čaj, pojesti nešto toplo, lagano i jušno, možda će čak i leći na desetak minuta, zatvoriti umorne oči, već su je neko vrijeme pekle od napregnutosti. I make-up će trebati popraviti, stići će, mora stići.

Sljedeća etapa uzet će sat, sat i pol možda vožnje sve zajedno, s tegobnim izlaskom iz grada i brzom vožnjom po dijelu autoputa do odredišta.

Većeg prometa i nije bilo. Prošlo je najgore vrijeme povratka onih koji su radili u gradu, putovali i svaki se dan vraćali u svoje prigradske domove. Gužve bi uobičajeno nastale oko četiri i trajale do najkasnije sedam, sedam i pol. Sada je već prošlo to doba, bližilo se osam i promet se vidljivo razrijedio, moglo se mirnije voziti. Trebalo je prvo savladati sve te nadvožnjake i pod­vožnjake, kružne tokove i skretanja, načičkane šumom divovskih tabli, znakovima postavljenim višekratno i dovoljno unaprijed kako ni najpospaniji, najdezorijentiraniji vozač ne bi promašio i tako se izgubio. Noć je već bila potpuno crna, zasjela je gusta i neprobojna na ledine izvan domašaja svjetla što je dopiralo s rasvjetnih stupova uz cestu, a odatle, kao da dolazi iz njezine tamne utrobe, puhao je jak južni vjetar. Udarao je o bok automobila, poneki udari bili su vrlo jaki, upravo divlji, tako da se auto tresao i zanosio, što ju je malo prestrašilo. Usporila je i čvršće uhvatila upravljač. Ako i zakasni, a to će joj se i dogoditi bude li vozila ovako sporo, ništa se loše neće dogoditi.

Prikrast će se u tišini, naći možda neki stražnji ulaz i tako ući -8-

neprimijećena na promociju monografije. Bila je to važna, njoj veoma važna knjiga, objavljena uz krupnu, okruglu godišnjicu lokalnoga amaterskoga kazališta, u kojem je i sama prije mnogo godina sudjelovala. Kao djevojčica, pa već i izrasla djevojka glumila je u njemu. Vozila je sada prema gradiću odakle je, također prije mnogo godina, i otišla, neko je vrijeme u nj rijetko navraćala, ali vratila se nije nikada. Sada mu se približavala, prikradala kao lopov pod okriljem noći, zaštićena tminom, u koju se, ako zatreba, uvijek može vratiti i u njoj začas nestati.

Vratila se dakle nije jer je ništa što je tamo ostalo nije osobito vuklo natrag. S desetak, dvanaest godina, pa i s kojom više, svijet oko sebe i ne uzimamo kao nešto osobito, kao nešto što je izvan nas samih. Svijet se nalazi u neposrednoj okolini, on je u onome što vidimo, ugodan je ili neugodan, lijep i prijatan ili, suprotno od toga, prostorno je jasno omeđen, on nam je takav jedini i izvan njega nema ničega. Granice su jasne i poznate, na jugu je urezuje u pravoj liniji željeznička pruga, sa zapadne i istočne strane prostrane su šume, kao palisade, sjever je otvoren prema beskrajnim poljima kamo se odlazi da bi ih se obrađivalo.

Iz tih polja prikrada se i izranja siva cesta, vijuga zmijski kroz mjesto, ponekad nešto donese ili odnese, i to se događalo. Pro­ migoljivši gradićem, brzo presijeca prugu i gubi se prema nepoznatom. Napokon, sve je to tako stoga što se o tom svijetu u kojem jesmo, to jest u kojem se rođenjem zatječemo i živimo prve i važne godine života, u to doba i ne razmišlja. Ni prijateljstva tamo više nemamo. Tamo, u tom vremenu, bili su neki slični nama s kojima smo provodili dane i o nekoj logici tih dana i eventualnih izbora s kime smo ih radije provodili, pa i ljubavi za te neke izabrane, ljubavi kojih je zasigurno bilo, o, itekako mnogo, o svemu tome također ne mislimo uopće ništa. To na­ -9-

prosto imamo. To jest, imali smo. Dešava se nekada da nas roditelji pokupe, baš kao i ormare, krevete, rublje, ne pitajući i ne objašnjavajući, i odvedu u neku drugu sredinu, u kojoj se treba snaći, ponovo roditi. Ili stjecajem okolnosti sami pokupimo nekoliko nužnih stvari, prije sitnica koje nam nešto znače, i odemo sami. Napori snalaženja, traženja sličnosti u posve novim licima, licima potpunih stranaca, izgubljenost u ljubičastim prozorima rane proljetne večeri, sve to prođe nekako, čak iznenađujuće brzo, i eto nas opet u nekom drugom svijetu, s nekim drugim ljudima, sada već odraslim, kao što smo i mi sami. A to se sve opet tako brzo desi da treba vremena da se shvati i prihvati da je nepovratno. Pomislila je kako je protrčala kroz vlastiti život, nervozno i nestrpljivo razgrćući dane i mjesece, godine, najčešće bez gledanja, osim kada bi je život na to primorao jer bi bio intenzivniji, jači od trke. Propuštala ga je lako i bez svijesti da se ništa više, i to već sutradan, ne može vratiti.

Ako već neke uopćene želje za povremenim vraćanjem, toč­ nije svraćanjem, i nije bilo, postojala je ipak jedna, osobito jaka u ono prvo vrijeme nakon što je svojom voljom i nastojanjem samu sebe odavde istrgnula i otišla na drugo mjesto. Na mjesto nepoznato i sivo, koje se sigurno ne priželjkuje, međutim mjesto sigurno i mirno. No već i u to rano doba, kad se o životu samom i njegovu tijeku i ne misli previše, nekako joj je bilo jasno da je upravo ta jedna želja koja se u njoj ugnijezdila istovremeno i jedina koja je bila nemoguća. Stoga je nikada sebi nije ni izricala, čak nije dopuštala da joj se misli njome bave i odlutaju za njom. Maknula ju je iz svih kutova glave, satjerala je u neke tamne predjele i zatočila nadajući se nesvjesno da će tako potonuti još dublje, biti prekrivena nekim drugim sadr- 10 -

žajima i tamo istrunuti, nestati. Bila je to, naravno, misao o potpunom povratku: nje, ormara, kreveta, posuđa i posteljine, fotografija na zidovima i njezinih roditelja, dakako, vraćanje na onu točku prije no što je napustila dom. Trebao je to biti povratak točno u onaj trenutak prije no što je prvi od malo predmeta koje je posjedovala bio zamotan i upakiran za selidbu, za odlazak. Ta je međutim misao, kao i svaka želja, slobodna od veza s bilo kakvom stvarnošću, naravno, striktno isključivala neke druge stvari. Te druge bile su mutne i bezoblične, ali nekako uvijek prisutne i pritišćuće, i one nisu bile na popisu čežnji za povratkom, naprotiv! Tako je uz prijatnu želju za povratkom stajala još jedna, drugačija i stroga. Željela je da se nejasna gvalja u njezinu središtu koja ju je pritiskala kao kamen, težak i oštrih bridova, raspline, da sve bude kao da se nikada ništa od toga nije dogodilo, da se to mutno i mučno pritišćuće raspline u nepostojanju.

Skretanje s autoputa došlo je nekako prebrzo. Mogla je ići i starom cestom, no ovim putem bilo je mnogo brže, smanjilo je mogućnost da zakasni, odnosno i ako se to dogodi, zakašnjenje neće biti veliko. Naplatne kućice gotovo su je prepale.

Na pustopoljini kugla zelenkastog svjetla, izlomljena staklom i čelikom, svemirska letjelica s isto takvim zelenkastim glavama u tijesnim blistavim kabinama. Nalegle na betonske gromade, našle su se naplatne kućice, kao međa između njezine sadašnjosti i prošlosti, između dvije ravnopravne stvarnosti. Jedne koja je boravila u njezinu sjećanju i one druge u kojoj je ona sama boravila i iz koje upravo pristiže. Kao da se podizanjem lake metalne rampe označava linija gdje prestaje jedna stvarnost i počinje druga. Kad se rampa iza nje zatvori, značit će to početak putovanja u neke druge prostore, predjele njenih nejasnih sje- 11 -

ćanja i bez znanog cilja. Zato ju je to uz osjećaj nervoznog uzbuđenja još malo i plašilo.

Uplovila je u mrak pouzdajući se u cestu, koja će je sigurno odvesti u mjesto, kako je, uostalom, tvrdio i obećavao svjetleći znak na izlazu s autoputa. Na ovom dijelu i nije računala na mogućnost prepoznavanja okoline, zbog gustog mraka, pa čak i više od toga, stoga što je kraj autoputa bio na dosta udaljenom jugoistočnom dijelu, još uvijek prilično udaljenom od gradića.

Tamo pak, tako daleko, išla je rijetko, i samo do pruge, no ta se morala nalaziti sjevernije. Tamo iza pruge nalazila su se neka udaljena i zapravo apstraktna polja ili gustiši, moguće i neke močvare, pričalo se o tome, svakako, bilo je daleko izvan mjesta, okruživalo ga i nije imalo oblik. Uskoro se zatekla između ne­ kakvih zgrada, limenih ili montažnih, sličilo je nekakvim industrijskim pogonim ili skladištima, slabo osvijetljenim žutim svjetlima postavljenim u vrhovima razvučenih, tupih zabata.

Visoke žičane ograde vijugale su uz cestu bacajući po asfaltu mrežasti trag, koji se pod svjetlima automobila lako topio i nestajao pod automobilskim gumama. Industrijskih pogona, velikih skladišta, znala je to vrlo dobro, u ono vrijeme nije mo­ glo biti, sve je ovo došlo kasnije.

“Dobro, sad da to prođe, pa će ovaj odvojak uhvatiti neki priključak na poznato, na staru cestu koja je oduvijek vijugala po sredini i dijelila mjesto na dva dijela.”

Tako je samoj sebi objašnjavala tješeći se, sve nestrpljivija da ugleda nešto što će prepoznati, prvi djelić koji će se uklopiti, koji će potvrditi sliku koju nosi u glavi. Čak ju je dva, tri puta uhvatila bojazan da se izgubila, bez obzira na to što je slijedila znak i što nakon njega nije bilo ni najmanjeg puta, pa ni stazice koja bi se odvajala na neku stranu. Računala je da se već trebala - 12 -

približiti željezničkoj stanici, ali nije se vidjela zgrada stanice niti je igdje prešla prugu. Mrak je, pruga mora biti tu negdje, nju sigurno nisu dirali, ipak je to regionalna linija, ali gdje je zgrada stanice? Nju je dobro poznavala, s roditeljima je često posjećivala obitelj šefa stanice, s kojom su njezini prijateljevali.

Sad je tako prolazeći naprezala oči pogledavajući obje strane ne bi li je negdje ugledala. Vidjela ju je savršeno točno u svojoj glavi, nisku i smeđu, s mrkim malim prozorima na kojima su stajale posude iz kojih su niza zid padali slapovi cvijeća završavajući u urednom vrtu. Oko vrta i kuće niska drvena ograda sve do ulaza u poslovni dio zgrade, koji je činila tijesna željeznička čekaonica s malim četvrtastim otvorom na jednoj strani zida, kroz koju se mogao vidjeti ured šefa željezničke stanice.

Kroz taj su se otvor i kupovale vozne karte. Dobroćudni šef stanice, velik i trbušast kao medvjed, svijetle valovite kose i neobično svijetlih plavih očiju, sjedio bi u svom uredu i tek se sada pitala što je ustvari tamo po cijele dane radio. Tada joj se činilo dovoljnim da onako svečano u uniformi samo sjedi i po­ vremeno ustane, također svečano isprati neki vlak u prolazu, pa da već to bude veoma važan posao. Samo da se sada tu negdje stvori. Pred sobom je međutim ugledala nekoliko povećih višekatnica, novijih, naravno, jer tada je u mjestu bilo malo kuća koje su imale više od dva kata. A i te su bile uglavnom uz glavnu ulicu i u centru gradića. Ove na koje je upravo nabasala imale su najmanje šest katova. Sad je već vozila uz njihovu nadutu, neprijateljsku blizinu osjećajući nelagodu i prezir koji se hranio osjećajem prvenstva, superiornošću znanja o tome što je prije na tome mjestu bilo i tko je tu bio davno prije njih.

Stotinjak metara nakon mrgodnih zgrada konačno je prešla prugu, ali stanice nije bilo. Morala je biti negdje dalje uz nju.

- 13 -

Sada je vozila sigurnije i iznenada se našla pred poprečnom, tamnijom trakom starije ceste, odakle se moglo samo pod pravim kutom ulijevo ili udesno. Pod jakim automobilskim svjetli­ ­ma vidjela ju je možda i bolje no što bi to bilo za danjeg svjetla, svakako, tako jasno usmjerena svjetlost rezala je i oštro odvajala osvijetljene površine od mraka. Cesta je bila iste sive boje kao i tada, tek nešto bljeđe, bila je prošarana tamnijim mrljama od motornog ulja i svježijim crnim zakrpama asfalta. Blistala je glatka od bezbroj vozila koja su njome prošla. Smeđa uz rubove od zemlje koja je za suša sipila na kolnik, no ni kiše je nisu mogle isprati, samo su donosile novo blato. Poznavala je dobro taj asfalt, tabani su joj još i danas pamtili njegovu, za vrućih ljeta, razmekšanu površinu.

Sjećanje nije dopustilo ni najmanju dilemu, pa je skrenula udesno. Čak se, i ovako sama, malo nasmiješila, sve od osjećaja da je napokon “kod kuće” i da će sada sve ići glatko. Shvatila je da je dotad bila nekako napeta i ukočena od nesigurnosti, a sada ju je obuzela neka vedra lakoća te je otpuhnula s glasnim olakšanjem, promeškoljila se i raširila na sjedalu.

Slijeva i zdesna već je sporo tekao niz poznatih kuća, neke su bile nagrđene pločama koje nije poznavala i koje su oglašavale radnje ili nudile nekakve besmislene reklame, no sve je bilo tu i uglavnom se slagalo sa slikama pohranjenim u njezinoj glavi.

Zdesna je polako prošla uz glomaznu, ružnu zgradu kina s koje se runila siva žbuka ostavljajući rumene kraste. Iznutra kao da je do nje dopro zvuk zujanja kinoprojektora, osjetila je težak miris sredstava za čišćenje i na tren vidjela široko bijelo platno, čisto i prazno, na koje će se za trenutak, dva, bučno sručiti neka crno-bijela stvarnost. Nije vidjela što se materijaliziralo na plat­

- 14 -

­ u, vozila je dalje, sada se već odmakla od zgrade kina i prolazila n uz sljedeću zgradu u nizu, nižu i razvučenu, s prozorima velikim kao izlozi trgovina i zastrtim debelim purpurnim zavjesama. U jednom dijelu te kuće nalazila se vrlo velika kavana, a u drugom dijelu, odmah do nje i povezan uskim hodnikom, restoran. Oba su prostora bila mračna i zadimljena poput pećina nikada provjetrenih utroba. S lijeve se strane ceste brzo primakla jedna osobito lijepa, stara drvena kuća, koja se od vremena stisnula i još više potamnjela, nekako joj se učinila manjom.

Sada je već srce gradića bilo nadohvat i trebalo je negdje parkirati. Znala je dobro gdje će, tamo je uvijek bilo mjesta, usporila je i trenutak prije no što će skrenuti udesno, na manji kratak odvojak koji bi je odveo na odabrano, uvijek prazno mjesto, kratko je pogledala na lijevu stranu, preko ulice… a tamo, tamo je zjapila rupa. Kockasti otvor, ogromna praznina utisnuta iz­ među slijepih, bočnih fasada dviju dvokatnica i stražnjeg zida kuće smještene u nižem nizu zgrada. Odozdo s tlom posutim prljavim tucanikom, a odozgo poklopljen crnim nebom, izgledao je taj prostor kao kutija za kazalište lutaka. Slaba rasvjeta postavljena visoko na sva četiri ugla tegobno je, i uglavnom bez­uspješno, bušila bazen gustog mraka ispod nje. Na prednjem dijelu sa strane okrenute ulici, učvršćena na jaku metalnu mot­­ku, nalazila se velika plava ploča na kojoj je krupnim bijelim slovima bilo ispisano: “Parking”. Skrenula je bez razmišljanja na “Parking” umjesto na planirano mjesto i zaustavila automobil upravo ondje gdje su se nekada nalazili brijačnica i frizerski salon za muškarce. Mogla se zakleti da je stala upravo na mjesto gdje je bio treći stolac, zadnji od ulaznih vrata, onaj posebni brijački, presvučen tamnom, sjajnom smeđom kožom, s pomič-

- 15 -

nom sjedalicom i uskim naslonom za glavu, koji se mogao izvlačiti i podešavati. Sjedila je na sjedištu automobila ugašena motora, upravo na mjestu brijačkog stolca na kojem je redovito sjedio njezin otac, a ponekad i ona sama.

- 16 -

Đurđa Knežević rođena je u Jastrebarskom 1952. U Za­grebu je završila gimnaziju te studij povijesti i arheologije. Nekoliko godina predavala je povijest na srednjoj školi. Od 1987. do 1990. radila je u Muzeju revolucije naroda Hrvatske u Zagrebu, isprva kao kustosica, potom kao direktorica. Godine 1992. osnovala je Žensku infoteku, u okviru koje je uređivala feministički ča­ sopis Kruh i ruže te uredila i objavila četrdesetak knjiga prijevoda i domaćih autorica. Od 1996. do 2007. direktorica je godišnjega međunarodnog seminara “Žene i politika” u Dubrovniku. Bavi se žurnalizmom i sustavno objavljuje tekstove za novine, eseje, komentare, feminističke i političke tekstove, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu. Piše kolumnu za časopis Identitet. Objavila je romane O mojoj mami, Rusima, vatrogascima i ostalima, 2003., Gutanje vjetra, 2005., Meki trbuh jednoroga, 2010., Sladoled od vanilije, 2012., knjigu eseja Feminizam i kako ga steći, 2012., te slikovnicu Mara i tata, 2006. Od 2008. djeluje kao slobodna publicist­kinja. Ta sloboda omogućila joj je da se iz Zagreba pre­seli u Nerežišća na Braču.

- 165 -

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2015., ožujak Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-625-0 www. fraktura. hr fraktura@fraktura. hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 166 -

Čitajte još u izdanju Frakture

Sofi Oksanen Kad su golubice nestale s finskog preveo Boris Vidović César Aira Književna konferencija sa španjolskog prevela Nikolina Židek Péter Nádas Knjiga sjećanja s mađarskog prevela Xenia Detoni Ahmet Hamdi Tanpınar Spokoj s turskoga preveo Enver Ibrahimkadić Julia Franck Zapad s njemačkog prevela Latica Bilopavlović Vuković Erwin Mortier San bogova s nizozemskog prevela Romana Perečinec Jón Kalman Stefánsson Nebo i pakao s islandskog prevela Doroteja Maček Josip Mlakić Božji gnjev

- 167 -

Omer Rak

Promocija monografi je o radu lokalnoga kazališta poticaj Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina je uspješnoj odvjetnici da se vrati u provincijski gradić u Miljenko Jergović kojem je odrastala, a koji je odavno iza sebe i nikada Levijeva tkaonicaostavila svile ga se nije željela ni sjećati.

Nijednu Joseph Roth od svojih djevojačkih Radetzky ljubavi, ni igranje nogometa, nimarš igranje u kazalištu, nije s njemačkog preveo Milan Soklić ostvarila – sputali su je i onemogućili roditeljski strahovi Patrick Modiano i prijetvorna sredina. Povratak u gradić djetinjstva natjerat Ulica mračnih dućana će sve tajne onogas francuskog što ju je prevela stvarno Anaodredilo Kolesarić i obilježilo da isplivaju na površinu. Od milozvučnog svećenika, kojega Ivana Šojat-Kuči Jom načelnika Kipur su sugrađani štovali i više od općine, osobe koja je uživala najveće povjerenje Tatjananjezinih Gromača roditelja, doživjela je Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti prijevaru i poniženje. Nitko joj nikada nije povjerovao, ni Amos Oz njoj ni njezinim prijateljima, slomljenima za cijeli život.

Prizori iz seoskog života Ona je otišla, oni su ostali, ona je postala netko i nešto, a s hebrejskog prevela Andrea Weiss Sadeh oni su jedva preživjeli rat.

Ognjen Sviličić Disanje nemani roman jeGlava o suočavanju sa zvukovima koje velike ribe čujemo, ali se pravimo da ih ne Mlakić primjećujemo, s čudovištima Josip Svježe obojeno koja čuvamo u ormarima, a na njih se ne obaziremo iako Damir ZlatarĐurđa Frey nam određuju život i postojanje.

Knežević napisala Kristalni kardinal je knjigu o svim našim provincijama, o svim strahovima Patrick Modiano koje potiskujemo, o djetinjstvu koje zauvijek nestaje u Mali Dragulj lažnoj Arkadij i puberteta. s francuskog prevela Latica Bilopavlović Vuković Neven Orhel Iskra Javier Cercas Anatomija jedne pobune sa španjolskog prevela Silvana Roglić 129,00 kn

- 168 -

www.fraktura.hr