Divlje godine

-2-

Branka Primorac

Divlje godine

Fraktura -3-

Copyiright ∂ Branka Primorac i Fraktura 2010.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-266-154-5 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 740921

-4-

Roman Divlje godine nije rekonstrukcija, ali je inspiriran stvarnim dogaajem iz naťe crne kronike.

-5-

-6-

1.

Zemlja vrišti ∑ ja šutim. Branim se šutnjom. Nepropusna sam i neosvojiva, led ledeni, zatvorenija od ugašena kompjutora. Ne samo to, unutra sam posve mirna premda oËekuju da cmizdrim i zovem roditelje, da drhtim jaËe od paraplegiËara na nejakim nogama, da plaËem i lomim ruke, Ëupam kosu, da se s vremena na vrijeme bacim na pod, da se autistiËno skutrim ili viËem: to nisam ja! To je zabuna, velika zabuna! Pustite me! Vidim, promatraju me kao virus nepoznata porijekla, kao tek ojanjeno mladunËe s greškom ili klonirano dijete neizvjesne sudbine; konaËno, kao drsku uš u šetnji nevinom djeËjom glavicom.

Kažu, dogodilo se nešto ružno!

E, da je samo to. Žele znati kako se dogodilo i zašto se dogodilo, gdje je ružnom poËetak, njegovo zlokobno ishodište, kako se razvijalo, bujalo ka konaËnom obliku.

Taj dio njih zanima, ta središnja nepoznanica, taj trbuh zla. Uvjereni su da mogu pomoÊi, da znam zagonetku, da Êu im malo-pomalo, ako ne odjednom, potpisati priznanje, dati konaËno rješenje. Sigurni su da bez mene, valjda i bez Linde, ne mogu dalje, da smo kljuËevi njihove znatiželje: tražena roba.

Bolan je taj proces razotkrivanja ∑ i u šutnji. Vrištim u sebi od bujice pitanja, ulaze mi na nos jer na uši više nemaju kud; ubadaju ubojitije od kineskog kuhara u pile na dasci što majstorskom tehnikom u manje od trena kosti i meso pretvara u jednake ljupke komadiÊe za jelo.

Na stražnjim vratima restorana vapim da mi Kinez dâ

-7-

nešto, snubim ga kao policajac mene, a on kraj prepunih zdjela i tanjura odbija, laže da nema nista. Malo, samo malo riže. Nema liza. Maaloo, rastežem da pojaËam molbu. Nema ∑ nijemo govori ruka s oštrim sjeËivom. Zatvaram oËi: bojim se hoÊe li pogoditi pravo mjesto, drhtim od slike rasutih krvavih dijelova. Otvaram oËi: on i dalje maše gore-dolje. OdvraÊam pogled prema tanjuru s pretekom. Spremna sam nasilno riješiti zastoj u hranidbenom lancu. Naginjem se s dovratka za mirisima u kuhinju, ne veÊu od djevojaËke sobice. Pogledom ga molim ∑ malo, malkice. Kinez, oËiju sitnijih od najsitnijih, odbija me ponovo iako ne mogu biti ljubaznija. Dosadilo mi je. Izvodim pokušaj. Moja brzina ne može se usporediti s njegovom. Iznad glave vibrira mi hladni Ëelik. Odustajem ljuta, s bezdanom u želucu, i šaljem mu svoj najjaËi udarac: “Idi u žutu piËku materinu!”

“Tebe picka materina!”

Eto tako nekako kao Azijac meni, tako ja njima, ali bezglasno. Ispituju, crnaËki rade svoj posao ∑ a ja prisiljena lutam pogledom, udubljujem se u njihove dlaËice u nosu, madeže i odbojne izrasline kasnih godina, izbrijane vratove i masne podbratke. Dolaze Ëupavi i neuredni, žestoko namirisani preko ustajalog tjelesnog vonja vodicama darovanim za roendan, svježe obrijani i s jednodnevnim bradama, s ostacima bureka na masnim usnama; dolaze s neprogutanim i nesažvakanim zalogajem u grlu sa željom da me konaËno pritisnu, baš sada, na vrhuncu užitka izazvanog prelaskom iz stanja gladi u stanje sitosti i kao od šale brzo slome za novi užitak. Nutkaju me, hoÊeš malo, kad im više ne staje. Pljunem i sklanjam obraz pred zamahom ruke duboko uvrijeenog odbijanjem hrane, pa poËinjemo žestok ritual, uz psovku i zatomljen bijes u stegnutom zubalu, iz kojeg zmijskim šištanjem ispušta glasovne skupine, što bi pravilno složene i rastavljene trebale meni nešto znaËiti. Jedva razaznajem da žele znati -8-

gdje sam bila u neku samo njima znanu subotu. U vražjoj materi, gdje sam bila. Glupog li pitanja. Zamalo sam progovorila; stisnem oËi poput djeteta koje glumi spavanje i nareujem, zapovijedam suzdržanost. Moja ukoËenost ništa im ne znaËi. ŠapÊu mi na uho, mala, reci, što se dogodilo u subotu? Znaš na koju mislimo. Kao da se sjeÊam, kao da se iËega sjeÊam. I onda opet isto, gdje si bila 30. lipnja, gdje si bila u tu prokletinju od subote, s kime si bila on bloody Saturday ∑ oko ponoÊi, zadnji dan u mjesecu. Kretenu, da i hoÊu odgovoriti, ne znam odgovoriti. Ne znam ni gdje smo danas u kalendaru.

Ništa im ne znaËi što šutim, navikli su na šutljivce, kraÊeg i dužeg roka trajanja, zato Êe ponavljati, štancati isto u bezbroj primjeraka s autorskim potpisom i bez njega, izluivati me taktikom upiranja u istu toËku. UËili su o tome na policijskoj akademiji, studirali i vježbali, dobivali ocjene, no daleko je to od odraivanja za plaÊu.

U praksi se prepoznaju najbolji. Takvi sad plaze po meni svojim toplim dahom, istim pa malo drugaËijim redom rijeËi svojih zahtjeva, znaš, subota, dan poslije petka. Vikend. I tako jednom pa još jednom i opet i opet isto, deset puta zaredom, neizbrojivo i nepodnošljivo. Moje ih mrtvilo potiËe. Misle da sam debil ili me izazivaju? Ni jedno ni drugo; rade svoj posao ritmom vlastite kreativnosti i dobro skrivane naslade u mojoj izloženosti. »ekaju agoniju, kad Êe pojaËati pritisak do vrhunca. To je njihov plan, profesionalna mahnitost s krešendom moje slabosti.

Nagovaraju me da se sjetim subote 30. lipnja, veËeri, bliže ponoÊi... Poniremo sve preciznije! U meku utrobu tople noÊi, na pusto stajalište taksija, u novi novcati opel zagrebaËkih registarskih tablica, smrt nevina Ëovjeka, u zlo bez motiva. Šutim ukoËena. »vrsto se odupirem pokušaju da me otvore smirenošÊu ili grubošÊu, lijepim ili ružnim. Više i ne slušam. Zurim u mrlju na plafonu, zamišljam pahuljasti vodeni kondenzat kako slobodan plovi nebeskim -9-

prostranstvom i Lindu i sebe nepokretne u mirisnom otkosu trave. Kako zavodljivo. Preživjele smo mjesece zimskog beskuÊništva, najteže doba za gladne i bose, samo lukavstvom opstajuÊi meu jednakima do dna lišenima solidarnosti za sljedeÊeg do sebe, a ljeto, s iskustvom skitalaËkog života, doËekujemo i ja i prijateljica Šveanka izmeu Ëetiri zida, jer se, kažu, dogodilo nešto strašno krvavo ∑ monstruozno.

HoÊe krv, nemaju je dosta.

Mala, ubile ste! Oduzele život! priopÊuju mi s osmijehom, isto kao da sam milijunti putnik zagrebaËkog aerodroma, uz potpitanje jesam li se možda u tu subotu, malo prije ponoÊi, vozila taksijem. ZvuËi dobro. Cura bez stana i adrese u skupom noÊnom provodu. Daj, odbij! A jesam li s Lindom, u tu subotu, ušla u taksi? Kakva novost. Ako je ušla ona, ušla sam i ja. Šest mjeseci smo nas dvije bile jedna misao, Lolek i Bolek, jedno tijelo sinkronizirano kao u ruskih plivaËica, olimpijskih pobjednica... Odvagnem li sve, i lijepo i ružno, i mir i paniku, strahove ∑ ništa ne bih mijenjala.

Razdvojili su nas odmah poslije uhiÊenja: druga spavaonica, drugi kat, druga zgrada, drugo vrijeme prolaska kroz hodnike, drugi Ëuvari, drugi istražitelji. Samo smo nekoliko soba dalje, možda kat, a daleko kao da nas dijeli stvarnih, a ne sedam bajkovitih brda, mora, jezera... Tek jednom sam u daljini vidjela taj Ëuperak; naelektriziran, ovËje uvojit i tvrd. Takav raznobojan može biti samo njezin. Takva je došla iz rodne Švedske, od roditelja Hrvata, na staro ognjište za kaznu zbog nekoliko bezazlenih džointa, na preodgoj na Balkan, navodno još nevin od droge.

Pedagoška mjera višestruko je nadmašila samu sebe. Otad nije mijenjala frizuru, Ëinilo se, u kosu nije stavila Ëešalj; ni meni nije trebao. Naposljetku nakon šišanja s kratkog na skoro Êelavo ∑ pogotovo. Taj modni zaokret nije bio mala žrtva usred zime, ali za nuždu i za poslovne potrebe - 10 -

moralo se. Linda je postupila drugaËije. Kad su joj u aËkom domu ultimativno naredili da se upristoji, uredi kako bog zapovijeda i skine kriËavu boju ∑ jer Êe je u protivnom oni ošišati dogola po svom i ograniËiti joj kretanje unatoË ustavnim slobodama na koje se pozivala ∑ pokupila je najnužnije i pobjegla. To je mjesto više nije vidjelo ∑ osim jednom noÊu na moj nagovor, o Ëemu bih radije šutjela ∑ iako su je tražili i policija i privatni detektiv kojeg su unajmili roditelji. Naravno, napustila je školu. Bilo je to nekoliko mjeseci prije našeg susreta, prije mog dolaska u grad, u vrijeme najljepšeg razdoblja u životu, kako ga je opisala, s malo koke i puno ljubavi.

Raznježim se zbog nje i opustim mišiÊe. Ne zadugo.

Policajac me vraÊa u stvarnost: “Jesi li se drogirala?” Što ako jesam, što ako sam probala. Za Lindu i uz Lindu tko ne bi probao? Što može ona, mogu i ja, ako je njoj dobro, i meni je, ako je njoj loše, i meni je loše. Ne bih je odbila i da mi je dala otrova. Nas dvije brijale smo sto na sat, vezane kao vojnici džihada zakletvom. Trebalo nas je vidjeti: rijetka kemija! Sad me dižu i danju i noÊu, prepadice i bez reda, hoÊe od mene, valjda i od nje, više od onog što sami znaju o neËijoj smrti; traže fragmente naših života da slože sliku zloËina za sutkinju, za sudnicu, za novine, za publiku ∑ za uzbuenu naciju. Jedna smrt, a nas dvije i mnogo moguÊnosti za konaËni ishod. S mravljom strpljivošÊu rekonstruiraju, kompiliraju i od djeliÊa kompletiraju cijeli broj. Žele moju potvrdu, moje kimanje glavom, moju suglasnost za svoje tvrdnje; žure s pitanjem preko pitanja ne bi li negdje nešto procurilo, grebu gdje stignu jer gube nit za poËetak, sredinu i kraj, ujedaju u nemoÊi svime i svaËime, ujedinjuju nemoguÊe kombinacije kao loša kuharica zaËine, žele vladati mojim životom kao žongleri Ëunjevima... uvukli bi mi, da mogu, mikroskop pod kožu. Što bi znanost pametno zakljuËila? PoremeÊaj u ponašanju, društvena neprilagoenost, ekstremni individualizam, - 11 -

narcisoidni egoizam ili štogod drugo iz struke... Boli me on za njihove kvalifikacije. Znam tko sam i kakva sam, znam što hoÊu; nitko me neÊe mijenjati.

U meuvremenu smo naËeli novu igru, sad bi htjeli znati moje ime. Mirno mislim, kako vam drago! Odjednom Ëujem ∑ Linda nam je rekla, zoveš se Helga. HoÊe da potvrdim. Mora da je sišla s uma, poklekla pod pritiskom.

Priznajem, uznemirilo me, a opet, ne vjerujem da je Linda prijetnja. RaËunam i s pukotinama u svijesti, a, mislim, nemam se razloga bojati, ona zna, naravno da mnogo toga zna, možda i više nego bih sada željela, ali Êe šutjeti, neÊe pogaziti rijeË. Trebam li se brinuti? Što ako znaju moje ime, ionako nije pravo, zavedeno u knjige roenih. Zlatkov se savjet pokazao korisnim ∑ nemati dokumente i uvijek se, baš uvijek, lažno predstavljati. Sad me to umirilo, iako sam se zamalo razotkrila pred dobricom, kriva sama sebi što imam tajnu. Odstupila sam pred vlastitom savješÊu opravdanjem da Helga nije izmišljena, da je u život puštena prije našeg poznanstva i da je, konaËno, za prijateljstvo ime nevažno. Uostalom, nije posve lažno.

Kakva sreÊa!

Oni stvarno žele znati jesam li ili nisam Helga, inzistiraju kao tužitelj na kazni. Smiješno, jer oko tog imena mnogo je zabune, obiteljske zavrzlame, nejasnoÊa, mistike ni zbog Ëega. Ako se mene pita, i jesam i nisam Helga.

Otac se ne bi složio, veÊ ljutito nijekao, majka bi se kolebala, a njezini roditelji, moji baka i djed, zapleli bi i zamutili nadugaËko i naširoko svu istinu s tom materijom.

Sad policajci Ëupaju van taj nebitni podatak, kao iz sredine divlje kupine, najpodmuklijim naËinom, upleÊuÊi Lindu, a kad ne uspijevaju, posežu za jaËim sredstvom: “Linda veli da si ti pucala.”

Trebam udarac šakom u glavu. »ujem da imaju jake dokaze protiv mene, neoborive. Sve u meni divlja: klasiËni nokaut uzbuenog organizma. Glumim hladnokrvnost, - 12 -

što otežava kontrolu adrenalina. Smirenija ih puštam da znatiželjom izvlaËe neizreËeno, o nejasnoÊama koje ih muËe, o bijelim poljima njihove konstrukcije, o nepoznanicama u istrazi, dok razmišljam je li prasica u krizi uistinu zinula ili me lažima uvlaËe u stupicu. NavlaËe me na tu noÊ, na vlastite nepoznanice i mutne slike, žele da se sjetim, da podivljam i sve istresem. Neka priznam, bit Êe mi lakše, lažu i meni i sebi. Pokušavaju ishoditi brz i bezbolan kraj, nagovaraju me da mi je isto rekla njima ili sutra istražnom sucu. Starom brkonji, kratka daha i pluÊa zagušenih smolom cigareta, posebno se žuri, kao da ni za svoj život više nema vremena, kamoli za moj.

OËima probadam njegov grudni koš. Vidim kako pada pogoen, kako mu iz rane curi krv. Slobodna sam... Igri je kraj, moj je score najdojmljiviji! Krivo! Niotkud, iskaËe novi ËovjeËuljak, kao primadona po aplauz iz baršunasta zastora... Brz je, ja još brža. Otvara se nova, skrivena razina: refleksi divljaju na izazove iz mozga i matiËne ploËe kao neprijateljska zamka na terenu. Trijumf poslije dešifriranja. Djevojko, govorim sebi, zaboravi užitak nadmoÊi; tvoje glasno jehhh! samo je zavaravanje. ToËno tako. Opet gubim. Koncentriram se za novi udarac. HoÊe li doÊi iz istog mjesta? Taj manevar je potrošena taktika, to bi bilo samoubojstvo jer tu ga Ëekam sto posto spremna kao što onaj dolje s topom tisuÊu posto spreman Ëeka drugi nalet iz istog mjesta, napet da nacilja leteÊu munju iz bilo kojeg pravca. Obadva, obadva, pala su obadva! U tome je draž, pamtim staro i pripremam se za novo. Blizu! O, kako blizu! Natežem se s njim dalje, neÊu stati, ne mogu, jurim šarenim ekranom brzih mijena, bržih i od onih u zjenicama vozaËa formule 1. Ne volim poraz, jednako virtualni kao i onaj u »ovjeËe, ne ljuti se, no što ako i izgubim ∑ novi život Ëeka na startu. Prije svega toga odzvanja mi opet nešto kao gdje sam bila u subotu, u subotu u 23 sata i šest minuta. Pušiona. Nije pomoglo. Penjemo se na viši nivo, - 13 -

poËinje novi iscrpljujuÊi krug. Više nema uznemirujuÊih tvrdnji na koje samo treba reÊi da, samopouzdanje pada, pristup je nježniji, možda bi dalo rezultata ljigavo, Helgice, mila, koja je od vas dvije imala pištolj? Nevažno. Helgice, draga, tko je pucao taksistu u glavu? Mnogo bolje, blizu, toplo, toplije, ali tepanje me užasava i u manje složenoj situaciji. Bljak. A onda grune! Grune jaËe od najjaËeg praska iz kompjutora.

“Linda kaže da si ti ubila!”

Linda kaže, Linda kaže, Linda laže. Baba jedna! Dala se nagovoriti. Progovorila je prije nego su od nje tražili.

Tko bi to oËekivao? Neka govori, ja neÊu. Meni je bilo muËno, kao i sada od novih policajËevih citata, navodnih izjava moje drúge s drugog kraja bajbuka, u koje jesam i nisam vjerovala. Tko zna što njoj govore o meni, što moje njoj podmeÊu? Ipak, navlaËili su se sumnja, neprijateljstvo, odbojnost, prezir, katkad mržnja. Linda, usranka! Izdajica! Sve bih sliËno oËekivala od Lili, ali od Linde nikada.

ObraËunavam se s njezinom nesuvislom provalom i tek uz napor Ëujem novi trend u ispitivanju samo zato jer mu ne nalazim logike. Zašto smo odabrale baš tog Ëovjeka, taj taksi, a ne neki drugi? Nepoznanica za matematiku, za fiziku, za... To je samo predigra jer što slijedi, pravo slijedi.

“Reci, Helgice, gdje je oružje?”

TepavËe, skini to ime s usta ∑ izaziva me.

To malo što imaju, a nemaju, ulijeva im sigurnost.

SadistiËki su ustrajni. Nadaju se kljuËnom iskazu. Ništa od toga. Sjedokosi izlazi, nova aždaja ulazi, s malim promjenama u rjeËniku i zadahu. Reda isto. Koliko neinventivnosti! Ne dobiva ništa. Kad nema napretka, šalju na mene psihologa. Kad sam prohodala, kad progovorila, jesam li mokrila u krevet? Zamalo sam to sad uradila od podrhtavanja zdjelice. Kad sam dobila prvu menstruaciju?

Je li bila bolna? Toga se sjeÊam, ali neÊu reÊi. Jesam li - 14 -

masturbirala? Opa, postajemo intimni. Kad sam poËela sa seksom? Što bi ih se to trebalo ticati? Znaju da nisam nevina, i ginekologu su me slali. Užasnije je i od prve penetracije ∑ sve su mi rupe pretražili. Kad pomislim da je došlo do dna, zagrebu još dublje. Je li mi se otac uvlaËio u krevet? Ne, ne, ne! Gluposti: nikad ih dovoljno na ovom svijetu. Volim li, možda, žene? Gospodine, Ëemu služi da me pitate o mojoj seksualnoj orijentaciji, jesam li religiozna, koje sam školske predmete voljela, nosim li radije suknju ili hlaËe, mrzim li majku ili oca, nekoga drugog, nekoga u obitelji, volim li ikoga, cijenim li prijateljstvo, Ëega se sjeÊam iz djetinjstva, jesu li me tukli, teško kažnjavali, kakve su mi igraËke kupovali... poštujem li roditelje, imam li prijatelje? Je li time vaša znatiželja zadovoljena?

Tražite profil? HoÊete da sama sebe opišem, kratko, kao za intervju školskim novinarima. Nisam ja jednodnevno pile bez života i bez mozga ∑ bez biografije. A onda s jednostavnog na kompliciranije. Koje su moje vrijednosti u životu? Postaje sve teže. Što me navelo da ubijem? Jesam li svjesna što znaËi oduzeti život? Razumijem li težinu postupka, zgražanje?

Odlazi psiholog, dovode psihijatra. Izlazi ukoËen, no ne i razoËaran. Navikao je na otpor, na besplodne susrete.

To daje šarm njegovu poslu i osjeÊaj zadovoljstva konaËnim uspjehom. U moj Êe dosje ionako napisati svu silu nebuloza. Na odlasku mi veselo dobacuje da Êemo se uskoro opet vidjeti. Namjerno izaziva, a ja mislim da se dobro držim, iako mi je u glavi snovita zbrka od koje ne razabirem ni poËetak ni kraj. Zapljuskuju me samo dijelovi istrgnutih krpica koje se raspadaju jednako kao elektronski zapis pod naredbom delete, jednom, dva puta: sve ostaje isto. Pristala bih na mnogo manje udobnosti i redovitih obroka da smo na kompjutoru, da igramo, ako treba, višeslojnu i najzahtjevniju igricu za najvještije igraËe ∑ majstore. Puf! Puf! Pufff! Jako, jaËe! Brže! Glasno, gla- 15 -

snije, zaglušujuÊe, nikada dovoljno glasno za vrhunsko uzbuenje, dok otac u ranojutarnjoj glavobolji i s povezom preko Ëela iz druge prostorije urla da nadglasa naredbe iz malo silicija o tome kako Êe baciti kroz prozor i mene i to smeÊe! Svjesna sam nemoguÊeg, zato sjedim i piljim u zid jer se i nema u što drugo piljiti u praznom omeenom prostoru pet na pet s tapeciranim vratima i prozorom koji ne sliËi prozoru. Izbjegavam ga, podsjeÊa me na scene iz ameriËkih filmova i predstavu za skrivenu publiku. Sve me više zabavlja kad netko ue, prekine monotoniju, pita kratko i bedasto, što me nevidljivo nasmije, pa izae nakon neobavljena posla i jednog-dva kružna promatraËka obilaska. Takvi su mi najdraži. Razni ljudi, svaki drugaËiji, a traže isto ∑ precizne odgovore na sve preciznija pitanja. Kritiziraju, komentiraju, prijete: nisi u situaciji da prkosiš! Pokušavaju me privesti realnosti: jesi li svjesna svog položaja? Tapkaju u mjestu pa se iz jednog rukavca bacaju u suprotni, nenadano, da iznenade i samelju protivnika. Ubojico! ZloËinko! IspitivaËi slabih živaca iskaËu iz službenog protokola pa mi izriËu presudu prije suda. Tko Êe im dokazati. Dezorijentirani mojom nepopustljivošÊu, pokušavaju doÊi do priznanja kao slijepa kokoš do zrna. Kao u ispadu živaca, uzaludno bjesne pred šutljivom luakinjom, istresaju bez reda i smisla i što ne bi smjeli. Jedino Êu sebi priznati da mi nije svejedno, lagala bih drugo. U oËima im Ëitam zgražanje, izlaze ofureni, što mi nakratko diže raspoloženje i razbuktava pobjedniËki osjeÊaj. Ponašam se kurvinski za Ëetrnaestogodišnjakinju i to ih zbunjuje, Ëitam u odsjaju njihove šarenice, usporeuju me sa svojom djecom, djecom iz susjedstva zaigranom u pješËaniku, djecom sa svojih kuÊnih ulaza, braÊom i sestrama, neÊacima i neÊakinjama, s djecom uopÊe ∑ s novoroenËadi. U tom se odrazu ËistoÊe ne ogleda moj profil; to straši. Koji je to faktor pomnožen mojim doveo do zloËina? Kad ne znaju dalje, gotovo iskreno pitaju da - 16 -

kakva sam ja to djevojËica?! Ha! kad bih mogla birati ∑ najradije virtualna.

Svi oko mene višestruko su uzbueni do nerazumljivosti ∑ jedno ubojstvo više-manje, za policiju ni prvo ni posljednje. Spominju specifiËnost, jedno na tisuÊu drugih; uvijek se nae neko takvo po neËemu drugaËije. Ovo Êe uÊi u udžbenike, kažu, to je vrhunac moje nevolje. Jesam li od toga ushiÊena ili zabrinuta? Vidim i dobru stranu: nikada se nitko mnome nije toliko bavio, nikada nikome nisam bila važna kao sada. Preneraženi su, rekla bih, i najiskusniji Ëija karijera mnogo toga pamti. Gnusan zloËin, a pred njima ∑ curetak. Što je pošlo krivo?

Odnedavno ima jedan novi, po svemu drugaËiji. Pozvali su me u neuobiËajeno uredovno vrijeme, iako ni prije nije bilo pravila kad Êe me zvati i voditi na ispitivanje; bila sam iznenaena, možda i zbunjena novom pojavom, no trudila sam se ne pokazati ništa. Najduže se zadržao na stolici nasuprot i, ako me predosjeÊaj ne vara, bio je za tog našeg prvog susreta ništa manje zbunjen od mene. Nije se moglo vidjeti, tek osjetiti. Malo je šutio, valjda da uhvati daha, a više govorio o naoko nevažnim stvarima. Ja sam slušala. Njegovo je tijelo za promjenu slalo posve drugaËije vibracije, sjedio je, nije se zmijski njihao pikirajuÊi plijen, nije slinio oko mene ËekajuÊi kolaps poput hijene, nije prijeteÊi gestikulirao, glas je bio zvonak, no neobiËno staložen i gotovo nezainteresiran za taj posao sa mnom; poput maËka koji se ne želi družiti ni s Ëovjekom pomaziti, veÊ niËim tjeran gipko mili svojim putem do prvog zaklona, rascvala ružina grma i nestaje kao da ga nikada nije bilo, koliko god ga netko zvao i tražio. Nisam osjetila pritisak, onu silnu energiju paralizirajuÊeg moranja u njegovih prethodnika da se nešto treba dogoditi, da ja trebam nešto važno reÊi, objasniti, priznati, nešto što Êe me izravno voditi na elektriËnu stolicu, giljotinu, pod vješala, u pustinju na kamenovanje u pijesku, doživotni zatvor...

- 17 -

MišiÊav, no malËice na kljuËnim mjestima potkožen životnim užicima, mlai od svih prethodnika, sigurno ispod trideset, obrijane glave, s ostacima ljupke preplanulosti na koži. Doima se kao da je sad dotrËao s plaže. Od prvog susreta podsjetio me na Božidara Lokasa, ravnatelja moje škole. Obrijana im je glava samo površna zajedniËka karakteristika, ono dublje zajedniËko bila je želja da na sugovornika istodobno ostave dojam svianja i straha. Tu Lokasovu karakteristiku uoËila sam jesenas kad me kratko ispitivao o krai, o provali u kuÊu VioliÊ, najbogatiju u široj okolici, o tome znam li tko je to uËinio. Branila sam se uvrijeeno i hladno, glasom nevinašca da odakle mu ideja da bih ja to znala. »ak i da priznam, kakvu kaznu da mi odreže: opomenu, ukor, strogi ukor? Smiješno zastrašujuÊe, ništa me od toga ne impresionira. Iz škole me ne smije izbaciti; premještanju bih se veselila. Na kraju nije znao bi li u svojoj taktici bio srdaËan ili strog, bi li me oËinski gladio ili prijetio šamarom; pedagogija nije pomagala. Zadnje za što se uhvatio bila je pretpostavljena neiskvarenost mojih godina. Da neka priznam, pustit Êe me i sluËaj je riješen. OšteÊeni neÊe tužiti, ne žele skandal.

Iz sobe tajna neÊe izaÊi, bit Êe to tek moj pubertetski ispad za koji nitko ne mora doznati. Prijetnja policijom poslije svega sroËenog zvuËala bi kao velika zabuna. Prihvatila sam njegovu igru, suze su potekle same od sebe, a ja sam zajapureno uzviknula, glasom krivo optuženog, želi li da lažem kad ne vjeruje u istinu. Nesiguran, uplašio se nepokolebane maloljetnice, onoga što Êe se zakotrljati prijee li razgovor prag škole. PaniËno me smirivao da govorim tiše, da vratim i da mi se ništa neÊe dogoditi. Snubio me otrcanom frazom o obiteljskim uspomenama, o tome da me netko stariji nagovorio. Moji su jecaji postali glasniji, a on sve nervozniji i nemoÊniji da jednostavno i brzo iznudi priznanje i dokaze moje umiješanosti. Vrtio je glavom ne znajuÊi kako okonËati zapoËeto. Pustio me poslije pola - 18 -

sata. Smjesta sam otrËala Zlatku u zagrljaj ponavljajuÊi da ništa nisam priznala! Ništa! Ništa! Nagrada nije bila vrijedna spomena, dobila sam tek “Tak treba, mala, tak treba!”

LakoÊa rješenja digla me sa zemlje, obezobrazila, ošamutila, napumpala neustrašivošÊu. Danima sam ushiÊeno lepršala zrakom; na poneki poprijeki pogled, stvarno odaslan ili vien na ostacima savjesti, moje je tijelo odgovaralo što mi možete. Neobjašnjivo brzo i to je prestalo. Zaboravilo se, a mene oËeliËilo za nove krae i najprljavije Zlatkove nagovore. Jednako prozirna bila mi je sada policajËeva nakana da me istodobno zaplaši svojom obrijanom glavom te mirnoÊom i neobaveznim brbljanjem osvoji za otvoren razgovor. Gotovo sam mogla opipati njegovu neizreËenu misao ∑ kad-tad, kad-tad Êeš propjevati, imam ja vremena, jadna ti je ta poza gadure i šutljivice. Demonstrirala sam nijemi otpor, a on lijepo kultivirano govorništvo. Govorio je, pa šutio, a kad je govorio, bilo je milozvuËno i zanimljivo; znam, zavodi me rijeËima, svojom nekom priËom i potiËe kao voda mlin. Rovario je na neobiËan naËin, a ja sam muËala ne nalazeÊi izlaz ni u Ëemu drugome. »aËkaj ti po bušotini, svrdlaj unedogled, ali se ne nadaj plodovima teškog rada, sreÊi erupcije. Ne, toga neÊe biti. Njemu se surfanje kroz mene i oko mene nije Ëinilo uzaludnim, a meni se svialo što svoj neuspjeh ne pretvara u osobnu tragediju, profesionalnu katastrofu praÊenu prijetnjama, ružnim gestama i psovkama. Mirno i bez uvrijeenosti podnosio je moj naËin obrane; zato je nastavljao dok su drugi odustajali. U jednom trenu, umjesto da eksplodira preda mnom nijemom, zavalio se dublje u stolicu i predao se glazbi iz najnovijeg MP4, izvadivši tek tako, usred naše seanse, blještavu napravicu iz džepa hlaËa, ne veÊu od mobitela, kakvu još nisam vidjela. Pearl Jam, rekao je kratko, prstom uprijevši u uši sa slušalicama, pa dodao da ih obožava. I ja ih volim! Nije mi to trebao - 19 -

reÊi, ali je rekao. Meu nas je kapnula trunka njegove osobnosti, no kao da je otvorio vrata svemira. Više nisam samo ja bila izložena nijemom promatranju kao goli objekt na umjetniËkom performansu, nego se i on razotkrio. Bilo mi je lakše kao da mi lijeËnik usred teške glavobolje kaže da i njega katkad boli glava. Bilo mi je ugodno s njim, Ëini se i njemu sa mnom. Ma koliko se opirala, postajao mi je drag, nekako iskreno brižan, pa sam nenadano i nesvjesno otvorila usta na nepoznatu mušku nježnost, kad je, valjda u stanci izmeu dviju pjesama, nevezano s bilo Ëime prije toga, upitao je li me netko gnjavi tamo dolje. Ne, odlijepilo se duboko iz mene poslije višednevnog negovoranja, muklo kao nakon operacije grla. Malo-pomalo poËeo je dobivati jednosložne odgovore na nebitna pitanja. Δaskanje ni o Ëemu ∑ ako se moje da ili moje ne uopÊe moglo nazvati Êaskanjem ∑ postalo je odjednom sadržajniji dio mog zatoËeništva, u kojem i nije bilo niËega do spavanja i hranjenja te otrovnih ženskih upadica, žena ništa ljepših, ako ne i gorih sudbina od moje.

Hvatala sam njihove dijagonalne, kratke škiljave poglede dok bih prolazila, šušur zataškanih prosto proširenih reËenica o mojem zlodjelu, o tome da sam ta o kojoj zatvor brije od jutra do mraka. Jedna se sažalila, pa mi govori da se ne obazirem, jer prestat Êe kad stigne nova žrtva.

Nisu prestajale; svima njima bila sam nakazna ∑ tako mlada, a tako izopaËena. Prstom bih im pokazala što o njima mislim, jednako kao gradskim gospoama koje dobaËenu kunu naplate s tisuÊu rijeËi prijekora o izgledu, skitnji, roditeljima. Svom novom poznaniku to nikada ne bih uËinila.

VeÊ sutra nas smo dvoje opet sjeli, rano, odmah poslije doruËka, u sobu za svrdlanje duše kao u dnevni boravak nakon nekog važna, dobro obavljena posla nakon kojeg Êe svima u obitelji cvjetati ruže. InaËe sumoran prostor uËinio mi se manje neprijateljskim, pa je i mom srcu bilo - 20 -

toplije; zapravo se nije ohladilo od juËer, kad sam opuštenija nego inaËe otišla s razgovora, ako se naš prvi susret tako može zvati. Ja i dalje nisam govorila, ali je moje tijelo progovorilo; micalo se odašiljuÊi drugaËije poruke od dojuËerašnjih. Usprkos šutnji, u posljednja dvadeset Ëetiri sata sve se nekako odvijalo brže nego danima prije, a i susreti s mladim istražiteljem postali su ËešÊi, vremenski nepredvidivi. Kako si, pitao je naglašeno veselo samo sat poslije prethodnog druženja, Ëak bih rekla zainteresirano, odmah po ulasku žustro sjedajuÊi kao da Êe istog trena riješiti moj, skoro pa naš, sluËaj, nakon Ëega Êe svatko od nas zasluženo ispunjen zadovoljstvom otiÊi svojim putem.

To je trajalo samo dok ne bi sjeo, jer Ëinilo se da nas dvoje i ne žurimo i ne žudimo za rastankom. Tako sjedeÊi jedno nasuprot drugome, proveli smo, kako kada, od deset minuta do sata, uglavnom s mršavim rezultatom. »ak bih prešutjela odgovor na njegov pozdrav pri dolasku i pokušaj da me pomiluje, svojim toplim dodirom omekša i obzirno udobrovolji blizinom; da ne misli kako vlada mnome. (I doma sam uzmicala pred nježnostima, valjda i zato jer ih je bivalo sve manje.) Odbijanje komunikacije nadomještala sam laganim, skoro neprimjetnim pokretima, tek toliko da nasluti moje raspoloženje. Nije glup da to ne vidi. Da ublažim topljenje, dodala sam jednoliËno grebanje noktom po površini stola, što nije bilo ugodno slušati, no nije naredio da prekinem, veÊ se držao kao da ne Ëuje. Moje je vladanje bilo temeljito drugaËije, nitko kao ja nije to mogao znati. Budila sam se iznutra kao komad mesa izvaen iz frizera na sobnu temperaturu. On je dotle nastavljao monolog o neËem nevezanom uz bitno, uz trenutaËnu situaciju; došlo mi je da iskreno prasnem u smijeh na priËu o njegovim prvim tenisicama ∑ inspiriranu valjda pogledom na moju obuÊu ∑ koje nije htio zamijeniti novima iako su prsti veÊ bili vani. Potajice su mu ih bacili, a on je demonstrirao tugu višednevnim odbijanjem hrane, - 21 -

nadoknaujuÊi noÊu što bi danju preskoËio, nemilice ordinirajuÊi u smoËnici po kobasicama i šunki, uvjeren da se posjeti ne primjeÊuju. Lažnog štrajkaša, uspaljenog balavca pustili su da u podvali neometano uživa, toliko dugo dok se toj svojoj gluposti nije mogao smijati bez srama.

Bila je zabavna ta promjena policijskog stila, toliko zavodljiva da sam na trenutke zaboravljala Ëemu služi, da sam se prisiljavala vratiti na poËetnu toËku otpora, otpora koji se neželjeno i nezaustavljivo povlaËio po difoltu kao tuberkuloza pred penicilinom. I tako su jedino lijepo u zatvorskom životu postali susreti s njim u toj sobi, nenamještenoj i golih zidova, odjednom drugaËijoj i ugodnoj.

Istražitelj miroljubiva lica i govora dolazio je u posljednje vrijeme Ëesto, katkad i svaki sat-dva, uvijek nekoliko minuta poslije mene s jednog kraja dugog i akustiËnog hodnika, dok su mene dovodili s drugog. PoËela sam o njemu misliti prisnije, zanimalo me koliko bi mu moglo biti godina, je li oženjen, ima li djecu, roditelje, gdje stanuje, zašto je policajac istražitelj. Uza se je imao uvijek isti kožni crni rokovnik s izlizanim zlatnim slovima, u koji nisam vidjela da je išta zapisao, iako nije ni bilo bogzna što za zapisivanje; tek ga je tu i tamo otvorio. Nakon jednog dužeg konzultiranja sa sadržajem bilježnice iz koje je ponestalo ozbiljnih pitanja iznenadio me, kratkim reskim, da treba li mi što. O, da, CD-player! Ili još bolje, tvoj stari MP3 nafilan do pucanja! Ne bilo Ëime. Velim mu, imaš dobar glazbeni ukus. A on Êe meni da kako znam da ima MP3. Zbrojim brže od kompjutora, ovisnik o novotarijama: ako ima MP4, ima i MP3 koji mu ne treba. Smije se pa mi dobacuje, mudrice, što ako je pokvaren? Daj ga na popravak!

Vidjet Êe, pokušat Êe dobiti dopuštenje, protiv pravila je. No neÊe biti badava... Zaokupljena željama, neoprezna, ne Ëujem pozadinu poruke, njezin pravi smisao, navaljujem dalje, tražim slušalice, svakako Norah Jones i Dido, - 22 -

U2, Iron Maiden! I još darkera. Madonnu? Može i nju!

Ili bolje Beyonce. Šareno društvo, ali takva sam, reÊi Êe da ne znam što hoÊu, a ja da se tražim u razliËitostima.

Dobro, kaže on, ali želi Ëuti moju priËu i nešto o Lindi!

ZazvuËao je odjednom drugaËije, strogo, naredbodavno.

Ne mogu vjerovati! zgranula sam se. Što ja to ne mogu vjerovati, pitao je kao da se sluËajno tu zatekao i da ni o Ëemu ne zna ništa. Ne mogu vjerovati! ponovila sam i zašutjela.

Bože, kako sam lako pala. »emu sam se nadala? NapuÊila sam usne, kroz zube provukla psovku i odbila više izustiti rijeË, da ne umisli kako me slomio zbog jedne hi-fi-igraËke kakvu bih s lakoÊom pokupila kad bi mi bilo do nje. Uem u trgovinu, mirno uzmem s police i kao svaki drugi kupac izaem bez žurbe. Dok se netko sjeti, ako se sjeti trgnuti na glasanje Ëipa, ja bih bila daleko.

NauËila me moja Linda, nju je nauËila neka druga mustra, najvjerojatnije Lili, a ja sam nauËila curu s kojom smo se kratko družile prije nego se, razoËarana i neispunjenih oËekivanja životom na ulici, pokunjeno vratila roditeljima.

Nema tu mnogo filozofije i bubanja, tek predaja znanja: ništa lakše, samo mirno, bez oklijevanja, hitro kao u crtiÊu. Tek jednom sam morala trËati preko parka i kriti se u podrumu dok tvrdoglava trgovkinja nije odustala. A za što, za komad salame. Poslije frke sa sretnim krajem u našem tajnom brlogu istresla sam uzbuenje u društvu istih, što znaju kakvo je zadovoljstvo izmaÊi s plijenom hvataËu, izaÊi pobjednikom u nadmudrivanju s veÊom silom. Tražili su reprizu svakog kljuËnog detalja, pa nekoliko puta ponavljam na bis, smiju se dok im ne poËne curiti u gaÊe. Sutradan je neËiji tui šou, uglavnom sitnež s ulice. S Lili nije moglo biti tako naivno. Nakon duljeg izbivanja pohvalila se glumaËkim izazovima u poslu s nekretninama, toËno tako je rekla, i poËela pripovijedati da je u kolodvorskoj Ëekaonici našla tatu, a tata joj je - 23 -

odmah dao ulogu. Mi smo zijevali. Na scenariju nisu dugo radili, veli, unajmili su stan pa ga prodali kao svoj ∑ više puta. Stari je znao sve moguÊe trikove; bio je lopov sa stažem za punu mirovinu, s nenabrojivom gomilom kaznenih prekršaja i višegodišnjim zatvorskim iskustvom.

Bio je ružan i strašno kratkovidan s debelim naoËalama, tetovažama po cijelom tijelu, sasvim primjerena izgleda za oca djevojke s posebnim potrebama ∑ opisivala je Lili partnera i pritom nas obavijestila da je odsad možemo zvati Dolores. Svia joj se, tata je odabrao. Mogao joj je biti djed, vidjelo se to prostim okom, ali on bi vješto tumaËio, kad bi netko sumnjiËavo dizao obrve, što se dogodi kad Ëovjek ima djecu pod starost. U tom bi Ëasu poËinjala Ljiljanina preobrazba. O, kako je bila talentirana! Bolest moje Dolores toliko se pogoršala da hitno mora u inozemstvo na lijeËenje, objašnjavao je varalica zašto je prilika izuzetna, a cijena više nego prihvatljiva. Lili bi na spomen lijeËenja, kao inspicijentom pozvana na pozornicu, poËela s trzajima glave i opasnim naginjanjem unazad. Ako ne otac, netko od najprisebnijih sprijeËio bi pad i strašan udarac glavom o pod. I nas je plašila istim grimasama i pokretima, vješto demonstrirajuÊi gimnastiËku elastiËnost. Višestrukim izvedbama nauËila je sasvim dobro oponašati luakinju. Operacija je u jednom te istom stanu trajala najviše dan, no svaki put s razliËitim rezultatom. Pošlo bi krivo u veÊ zakljuËenu poslu, bijesno je tumaËila, jer kreten s jedva Ëetiri razreda osnovne škole nije znao raËunske operacije, veÊ se, kad bi se utvrivala za kaparu umanjena cijena, obraÊao bolesnoj kÊeri za pomoÊ. Još nekako zbrojiti, ali oduzeti, to mu nije išlo nikako, a njoj retardiranoj ∑ jest. Poslije nekoliko naglih odustajanja sumnjom otrežnjenih kupaca i jasne poruke u Ëemu je greška Lili je našla rješenje: zamijeniti uloge.

Nije htio. Bojao se lukavoj partnerici prepustiti inicijativu.

Neka, govorio bi, poslije mnogo pametnih i opreznih doÊi - 24 -

Êe najmanje jedan naivan i pohlepan, njega mi Ëekamo.

Ubrali su dva-tri sitna predujma, a onda su ga šËepali. Eno ga u Lepoglavi na suhom i toplom s tri obroka dnevno.

Sve u svemu, bio je fer, nije ju odao, a gotovo da nije ni mogao; ništa o njoj nije znao, Ëak ni pravo ime, tek jedno kojim se služila. Izvukla se bez ogrebotina.

Najgore je što sam s priËalicom opet bila na poËetku.

Misli da je lukav. Jeftino me htio navuÊi na priznanje; za napravicu kakvu bacim kad se potroše baterije, a kad poželim novu, uem u drugu trgovinu, katkad istu... Prozirno. Ne hvalim se i nije mi važno, no mogao je u papirima naÊi podatak o mom IQ-u; viši je od prosjeka, bitno iznad. U školi su mi trljali nos time, jer su rezultati u imeniku bili neusporedivo drugaËiji. Prijatelj me podcijenio, usporedio sa šupljoglavim propalicama s ceste što šutke padnu na prvi mamac. Posao su mu takvi, posao su mu takvi kao ja, no sa mnom Êe propišati krv prije kraja.

Ljuta sam i ponovo nijema; nema više ni suhoparnog da ni isto takvog ne. Likujem cijelo popodne jer nisam nasjela na podlu igru. Ipak, zašto ne zovu; veÊ dugo me ne zovu.

Nemam kome prkositi, pa šutnju dijelim s cimericom, mršavom ženom drvene frizure, uvijek jednakom kao od plastike punom, koja obilato nadoknauje moje neizgovoreno. Tu je zbog osvete muževljevoj ljubavnici. O njezinoj se krivnji zna sve, ona je ponosna na svoj starinski obraËun solnom kiselinom. SikÊe stalno jedno te isto. Gledam kroz nju, misleÊi je li joj se isplatilo, jer izgubila je i slobodu i muža. Kao da me prozrela, obrušava se na moj sluËaj, moju mladost, da osim ubiti o životu ne znam ništa.

Nema razgovora, nema susreta. Još jedan dug i muËan sat provodim u sobi s prozorËiÊem premreženim rešetkama, obojenim bolniËki bijelo. Ležim na leima otvorenih oËiju i ne vidim ništa; jedino dobro Ëujem rad teških cipela nijemih muškobanjastih Ëuvarica u sivim odorama.

- 25 -

Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Urednik Seid SerdareviÊ Lektura i korektura Margareta MedjureËan GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2010., lipanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-154-5 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 222 -

- 223 -