Paolo Cognetti
Divlji dječak Divlji dječak
-1-
Od istog autora u izdanju Frakture: Sofia se uvijek odijeva u crno Osam planina
-2-
Paolo Cognetti
Divlji djeÄ?ak ZabiljeĹĄke s planine prevela s talijanskog Ana Badurina
Fraktura -3-
Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa
Potpora Europske komisije za izradu ove publikacije ne podrazumijeva slaganje sa sadržajem, koji odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane. The European Commission support for the production of this publication does not constitute endorsement of the contents which reflects the views only of the authors, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.
Knjiga je prevedena uz potporu talijanskog Ministarstva vanjskih poslova i međunarodne suradnje. Questo libro è stato tradotto grazie ad un contributo alla traduzione assegnato dal Ministero degli Affari Esteri e della Cooperazione Internazionale Italiano.
Naslov izvornika Il ragazzo selvatico © 2013 Cart’Armata Edizioni Srl Objavljeno prema sporazumu s autorom putem agencije MalaTesta Lit. Ag., Milano © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Ana Badurina i Fraktura, 2019. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-358-166-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1041338
-4-
U gradu
Prije nekoliko godina iskusio sam tešku zimu. Čini mi se da sada nije važno prisjećati se što je uzrokovalo tu patnju. Bilo mi je trideset godina i osjećao sam se nemoćno, izgubljeno i obeshrabreno kao nakon neslavne propasti pothvata u koji sam vjerovao. Izgledi da zamišljam budućnost u tom su mi trenutku bili slabi kao da krenem na put dok sam bolestan, a vani kiši. Dao sam mnogo, a što sam dobio zauzvrat? Vrijeme sam provodio u knjižarama, željeznarijama, kafiću pred kućom i krevetu, promatrao bijelo milansko nebo s prozora. Nadasve, nisam pisao, što je za mene kao da ne jedem ili ne spavam: takvu prazninu nikada prije nisam osjetio. Tih su me mjeseci romani odbijali, ali privlačile su me priče osoba koje su odbijale svijet tražeći samoću u šumama. Pročitao sam Waldena Henryja Davida Thoreaua i Priču o planini Éliséea Reclusa. Na mene je osobito djelovalo putovanje Chrisa McCandlessa o kojem pripovijeda Jon Krakauer u djelu U divljini. Možda zato što Chris nije bio filozof iz devetnaestog stoljeća, nego mladić iz mojega doba koji je u dvadeset drugoj godini napustio grad, obitelj, studij, svijetlu budućnost po
- 13 -
imanu u skladu s kanonima zapadnjačkog društva i otputio se u samotničku skitnju koja će završiti na Aljasci, gdje će umrijeti od gladi. Kad se ta priča pročula, mnogi su njegovu odluku ocijenili kao idealističku, kao bijeg od stvarnosti, ako ne i kao samoubilački poriv. Ja sam osjećao da je razumijem i divio sam joj se u sebi. Chris nije uspio napisati knjigu, možda to nije ni namjeravao, ali volio je Thoreaua i prihvatio je njegov manifest: “Otišao sam u šumu jer sam htio živjeti promišljeno, suočiti se samo s bitnim činjenicama života i vidjeti mogu li naučiti ono čemu me ima podučiti, a ne da na pragu smrti otkrijem kako nisam živio. Nisam htio živjeti ono što nije život, življenje je odveć dragocjeno; niti sam se htio prepustiti rezignaciji, osim ako to nije prijeko potrebno. Želio sam živjeti duboko i isisati srž života, živjeti tako jedro i spartanski da satrem sve što nije život, kositi širokim zamasima i biti za dlaku do ruba, satjerati život u kut i svesti ga na najnižu vrijednost, i ako se pokaže bijednim, e pa onda obuhvatiti svekoliku i istinsku bijedu njegovu; ako je pak uzvišen, pokazati to iskustvom i biti kadar iznijeti njegov pravi prikaz u svome sljedećem izletu.”* Već deset godina nisam se vraćao u planine. Ondje sam proveo svako ljeto do dvadesete. Kao gradskom djetetu odgojenom u stanu, odraslom u četvrti u kojoj nije bilo moguće
H. D. Thoreau, Walden, Društvo za promicanje književnosti na novim medijima, Zagreb, 2011., preveo Dinko Telećan. (op. prev.) *
- 14 -
izaći u dvorište ili na ulicu, planina je za mene predstavljala najpotpuniju predodžbu slobode. Naučio sam se gore kretati isprva okrutno, a zatim vrlo prirodno, kao što druga djeca nauče plivati kad ih odrastao čovjek baci u vodu: s osam ili devet godina počeo sam gaziti glečerima i hvatati se za stijene, a ubrzo sam se osjećao mnogo ugodnije na planinskim stazama nego na ulicama svojega grada. Deset mjeseci godišnje osjećao sam se sputanim u lijepoj odjeći i u sustavu vlasti i pravila kojima se treba podvrgavati; u planinama bih se otarasio svega i oslobodio svoju ćud. Ta se sloboda razlikovala od slobode onih koji slobodno putuju i upoznaju ljude, ili noću piju, pjevaju i udvaraju se ženama ili nalaze drugove s kojima će se otisnuti u velike pustolovine. Sve su to slobode koje cijenim toliko da mi se u dvadesetoj činilo važnim dokraja ih istražiti, ali u tridesetoj sam gotovo zaboravio kako je to kad si sam u šumi ili uroniš u brzac ili trčiš rubom grebena nad kojim nema ničega osim neba. Učinio sam sve to i bile su to moje najsretnije uspomene. Mladi gradski čovjek koji sam postao doimao mi se suštom suprotnošću tom divljem dječaku, pa se u meni pojavila želja da ga odem potražiti. Nije to bila toliko potreba da odem koliko da se vratim; ne da otkrijem nepoznat dio sebe koliko da ponovno pronađem onaj stari i duboko usađeni dio koji sam osjećao izgubljenim. *** Prištedio sam nešto novca, koliko mi je potrebno za život tijekom nekoliko besposlenih mjeseci. Potražio sam dom - 15 -
daleko od naseljenih mjesta i na što je moguće većoj visini. Na Alpama nema velikih divljina, ali ne treba mi Aljaska da bih iskusio što sam želio. Na proljeće sam pronašao odgovarajuće mjesto u dolini kraj one u kojoj sam odrastao: planinsku kućicu od drva i kamenja na 1900 metara nadmorske visine gdje posljednje šume četinjača ustupaju mjesto ljetnim pašnjacima. Mjesto na kojem nikada nisam bio, ali krajolik koji sam dobro poznavao, tek drugi obronak planina koje sam pretraživao u mladosti. Bila je desetak kilometara udaljena od najbližega gradića i nekoliko minuta od sela, koje bi se napunilo ljudima ljeti i zimi, ali u kojem 25. travnja, kad sam ja došao, nije bilo nikoga. Livade su još spavale zimski san, obojene smeđim i oker tonovima razdoblja kopnjenja leda; sjenovite obronke planina i dalje je prekrivao snijeg. Ostavio sam automobil na kraju asfaltirane ceste. Natovario sam naprtnjaču na leđa i upu tio se mulatijerom uspinjući se šumom, a zatim snijegom prekrivenim pašnjakom sve do skupine tada već ruševnih planinskih kućica izuzev one obnovljene koju sam unajmio. Stigavši do vrata, okrenuo sam se: uokolo nije bilo ničega osim šume, livada i tih napuštenih razvalina; na obzoru tek planine koje omeđuju Valle d’Aostu na jugu, prema vrhu Gran Paradiso, te česma izdubena u trupcu, ostaci suhozida, brzac koji žubori. Bit će to moj svijet na vrijeme koje još nisam odredio jer nisam znao što mi sprema. Nebo je tog dana bilo mrtvački sivo, jutro studeno i mračno. Uopće se nisam kanio mučiti: pronađem li gore štogod dobroga, ostat ću, ali moglo mi se dogoditi i da zapadnem u još veći očaj, a u tom sam slučaju
- 16 -
bio spreman pobjeći. Ponio sam knjige i bilježnice. Nadao sam se da ću s vremenom ponovno početi pisati. Ali u tome mi je trenutku bilo hladno, trebao sam odjenuti džemper i zapaliti vatru, stoga sam gurnuo vrata i ušao u svoj novi dom.
- 17 -
- 18 -
Kuće
Dirljivo je otvoriti planinsku kućicu na proljeće. Rastvorio sam prostorije koje su mjesecima bile zatvorene, studen im jedina gazdarica, a krovni im prozori zastrti snijegom. Prošao sam prstom po stolu, stolcu, polici na koje se spustio sloj prašine poput pepela zaboravljena u ognjištu. Mogu li kuće nekako osjetiti protok vremena? Ili je zima za njih samo tren? Prisjetio sam se kako sam prije deset godina posljednji put izašao na ona druga vrata i sve pomno promotrio. Povratak sada nisam doživio vidom, nego njuhom, miris smole uvjerio me da sam ponovno kod kuće. Upitao sam ju: je li zima bila oštra? Zamislio sam kako stenje i škripi u siječanjskim noćima kad temperatura gore padne na minus dvadeset i kako poslije uživa u blijedom ožujskom suncu, njezine mlake zidove, snijeg što kapa u olucima. Ako je svrha kuće da se u njoj živi, pomislio sam, možda je prožima neki oblik sreće kad osjeti da se u njoj ponovno ushodao čovjek s drvima, da pali peć, pere ruke u kuhinji. Tako ta voda iz snijega i stijena ponovno počinje kolati zidovima poput biljnoga soka u stablu, vatra kao krv tijelom.
- 23 -
U meni veoma dragoj priči “Moja četiri doma” Mario Rigoni Stern prisjeća se svojih životnih dobi kroz kuće u kojima je obitavao. Nisu sve bile stvarne kuće: u kući možemo živjeti i ako je samo zamislimo ili posudimo iz nečijeg sjećanja. Prva je kuća bila izgubljena: povijesna, četiristo godina stara rezidencija obitelji Stern uništena u Velikome ratu. Budući da je rođen 1921., Mario ju je poznavao zahvaljujući pričama svojih predaka: žalio je što nije rođen na tome mjestu, poveznici između njegove obitelji i njegove zemlje što budila je osjećaj domovinske pripadnosti, koja se u brđana ne podudara s nacionalnošću, nego s jezikom, nazivima predmeta i mjesta, sezonskim poslovima, načinima na koje ih treba obavljati. Druga je kuća bila stvarna, kuća njegova djetinjstva puna tajnih kutaka kakve su kuće u kojima smo bili djeca. Treća je kuća bila zamišljena: dok je bio zatočen u sabirnom logoru ‘45., Mario je pronašao list papira i olovku te je duge gladne dane proveo projektirajući planinsku kućicu. Zamislio ju je na planinskom proplanku na kojem bi živio od lova, knjiga i samoće, oporavljao se od rata poput Hemingwayeva Nicka Adamsa u “Velikoj rijeci s dva srca”. Taj nacrt dugo ga je štitio od očaja. Četvrta je kuća koju je doista sagradio i u kojoj je pedeset godina živio “sa svojom ženom, knjigama, slikama, vinom, uspomenama”, pod prozorom mu šuma, košnice, livade na kojima su pasli srndaći, vrt i drvarnica. Pretpostavljam da život u kući sagrađenoj vlastitim rukama uvelike smiruje. Ja nisam imao tu povlasticu: kućicu u kojoj sam stanovao sagradili su brđani tko zna kada kako bi u njoj živjeli stoka i ljudi u vrijeme izdiga na ljetne pašnjake, a prije - 24 -
desetak godina udobno je obnovljena. Bila je to kuća sa samo dvije prostorije: dolje, gdje je nekoć bila staja, sad su mi kupaonica i spavaća soba s ormarom, ladičarom, peći; gore kuhinja, trosjed, stol s dvije klupe i stolac. Ali kameni zidovi nisu zamijenjeni otkako su sagrađeni, a dodirujući ih pitao sam se koliko ih je ruku pomilovalo, koliko dima, životinjskoga daha, pare iz kukuruzne krupice i mlijeka. Ponegdje je između dva kamena bio zabijen velik čavao ili napola pougljenjen kolčić. Što li su tu vješali, tko li je čovjek koji ih je zabio? Bila je to kuća puna duhova, ali nije ulijevala strah: kao da živim sa svim tim brđanima, da ih upoznajem kroz taj prostor i oblike predmeta, čađu koja i dalje zacrnjuje dijelove zida. Kuća u kojoj sam ljetovao kad sam bio dijete sagrađena je kao hotel 1855., ali tijekom mojega djetinjstva već je oronula. Uzdizala se izvan gradića, navrh bukova drvoreda, podno slapa koji bi se osilio u kišnom razdoblju krajem ljeta. Na oljuštenoj žbuci pročelja spomen-ploča je čuvala uspomenu na boravak kraljice Margarite Savojske u vrijeme kad je automehaničarska radionica još bila plesna dvorana, a u korov zarasli krov terasa na kojoj se služio popodnevni čaj. Hotel je radio do tridesetih godina, ali tijekom rata zauzeli su ga Nijemci, a potom je prodan te je pedeset godina poslije izgledao kao veličanstvena ruševna kurija: pripadao je dvjema vremešnim sestrama koje su ga podijelile u manje jedinice i ljeti zarađivale od najamnine, dok je u preostalim mjesecima bio zatvoren. Neodržavan i bez grijanja, svake bi zime pretrpio nove štete. Snijeg koji je napadao u travnju 1986. zadao mu je smrtni udarac: lavina je pregazila dio zgrade, a cijelom - 25 -
jednom krilu zaprijetila je opasnost od urušavanja. Na pre ostalim zidovima sljedeće su se ljeto pojavile velike pukotine, a s godinama je na ruševinama koje nitko nije uklonio nabujala kopriva. No više nego ruševine ja pamtim kako sam se zapanjio kad me početkom srpnja dočekao snijeg tako visok, zaleđen i tvrd da je postao staza za sanjkanje. To je ljeto zauvijek ostalo lavinsko ljeto. Kad bih došao iz grada, činilo mi se da ulazim u neku drugu epohu. U vrijeme u kojem se u kuhinjama nalazio kameni sudoper, a u kupaonicama emajlirane kade i lavori. Na stropu potkrovlja u kojem sam spavao bila su urezana dva ženska imena: Angela i Maddalena. Znao sam da je u tim sobama nekoć živjela posluga, pa sam se zapitao jesu li Angela i Maddalena početkom prošlog stoljeća bile dvije sobarice u službi kakve dvorske dame i zamišljao sam njihove večernje razgovore. Ne znam imaju li kuće dušu, ali ja sam u toj ostavio dobar dio svoje: stanovao sam ondje dvadesetak godina, dva mjeseca godišnje, od 1979. nadalje. S krajem dvadesetog stoljeća došao je i kraj starog hotela: prodan je, srušen i obnovljen kao stambena zgrada. Kako je pisao Mario Rigoni Stern, od tog mjesta tako “sada ostaju tek ove moje riječi”. Prisjetio sam se lavinskoga ljeta promatrajući krpe snijega na pašnjaku pred planinskom kućicom. Iako u sjeni šume, svakog su se dana malo topile: potoci su tekli niz livadu i otkrivali crnu i vlažnu zemlju, travu koja kao da je spaljena. Ptičice bijela trbuha i tamnih leđa kljucale su tlo uz rub snijega. Uzeo sam knjigu da pronađem koja je to vrsta i bio sam gotovo siguran da su to snježni vrapci: “traže ličinke kukaca”, - 26 -
pisalo je, “u tlu nakon topljenja snijega i gnijezde se u šupljinama u stijenama ili u zidovima planinskih kućica”. Doista, dva su se vrapca ugnijezdila točno iznad sljemene grede moje kućice, u onom zaklonjenom i mračnom kutku između grede i krova. Letjeli od livade do gnijezda i natrag i pravili mi društvo dok sam ručao za stolom pod prozorom. Popodne bi se podignula gusta magla: vidio sam kako dolazi iz dolinske ravnice, uspinje se livadama i šumama i naposljetku obavija sve. Utonuo bih u taj bijeli pokrivač i ostao tako dok se ne bi smračilo. Uvečer ni traga mjesecu i zvijezdama, tek blaga susnježica koja bi počela padati kad sam išao u krevet. Noću bih teško zaspao. Nenaviknuto na visinu, srce je tuklo brže nego inače, kao da mi je u prsima bubanj. Zvukovi nisu kao mirisi, treba vremena da bi im dopustio da te uljuljkaju, da bi se prestao trzati na svaki novi zvuk. Stoga sam razrogačenih očiju zurio u strop i razmišljao: to žeravica tinja i pucketa u ognjištu. To se uključio stari motor hladnjaka. To je kiša na kamenome krovu. A ti koraci vani oko tri ujutro, što je to? Kružili su oko kuće, vrzmali se kraj vrata i u gradu bih nagonski pomislio da je to lopov. Gore sam se morao uteći najracionalnijem dijelu sebe kako bih se uvjerio da je taj posjetitelj tek divlja životinja u potrazi za hranom. Uzalud: ne bih oka sklopio cijelu noć, sve dok s prvim jutarnjim svjetlom ne bih odustao i otišao pristaviti kavu.
- 27 -
- 28 -
Paolo Cognetti rođen je 1978. u Milanu. Jedan je od najči tanijih i najzanimljivijih suvremenih talijanskih pisaca. Dio godine provodi u svojoj kolibi u talijanskim Alpama negdje na visini od 2000 metara. Autor je vrhunskog talijanskog bestselera Osam planina za koji je 2017. dobio najvažniju ta lijansku književnu nagradu Strega. Za isti roman osvojio je i prestižnu francusku nagradu Médicis za prevedenu knjigu. Osam planina bio je cijelu godinu na vrhu ljestvice bestselera u Italiji te najprodavanija prevedena knjiga u nizu zemalja uključujući Francusku i Nizozemsku. Prava za roman kupljena su za više od četrdeset zemalja. Paolo Cognetti autor je nagrađivanih knjiga priča Manuale per ragazze di successo (Priručnik za uspješne djevojke), 2004., i Una cosa piccola che sta per esplodere (Sitnica koja se sprema eksplodirati), 2007., romana Sofia se uvijek odijeva u crno, 2012., te knjiga eseja New York è una finestra senza tende (New York je prozor bez zavjesa), 2010., Il ragazzo selvatico (Divlji dječak), 2013., Tutte le mie preghiere guardano verso Ovest (Sve moje molit ve gledaju prema zapadu), 2014., i A pesca nelle pozze più
- 171 -
profonde. Meditazioni sull’arte di scrivere racconti (Pecanje u najdubljim lokvama. Razmatranja o umijeću pisanja priča), 2014.
- 172 -
Ana Badurina odrasla je u Malom Lošinju. Nakon završenog studija povijesti i talijanskog jezika i književnosti na Filo zofskom fakultetu u Zagrebu počinje raditi kao profesorica talijanskog jezika, a zatim i kao književna prevoditeljica s talijanskog i engleskog. U više navrata usavršavala se na te čajevima talijanskog jezika u Italiji. Zaposlena je kao lektorica na Odsjeku za talijanistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Njezin prijevod romana Dijete koje je sanjalo kraj svijeta A. Scuratija (Fraktura, 2011.) posebno je istaknut kao jedan od najuspješnijih prijevoda talijanskog djela na strani jezik na međunarodnom izboru općine Monselice i Sveučilišta u Padovi 2012. godine. S talijanskog je između ostalih prevela romane F. Sorige, A. Scuratija, F. Melandri, R. Monaldi i F. Sortija, E. Ferrante, P. Cognettija, A. Pennacchija i G. Pressburgera. U suradnji s Talijanskim institutom za kulturu u Zagrebu i Društvom hrvatskih književnih prevodilaca organizira i koordinira talijansko-hrvatsku inačicu projekta Translab – Laboratorij za književno prevođenje.
- 173 -
- 174 -
Sadržaj
Zima 9 Doba sna U gradu 13 Proljeće 19 Doba samoće i opažanja Kuće 23 Topografija 31 Snijeg 37 Vrt 43 Noć 51 Susjedi 59 Ljeto 67 Doba prijateljstva i avanture Pastiru, kamo ideš 71 Sijeno 81 Koze 87 Bivak 95
- 175 -
Sklonište 103 Dobra boca 111 Plač 119 Jesen 123 Doba pisanja Povratak 127 Riječi 133 Posjet planinskoj kućici 141 Sretan pas 145 Desarpa 153 U bjelini 159 Posljednja pijanka 163 O autoru O prevoditeljici
171 173
- 176 -
- 177 -
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice i ilustracije Mislav Lešić Godina izdanja 2019., listopad Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-166-8 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
- 178 -
- 179 -
Kada pripovjedač odluči pobjeći iz grada u planinu gdje nije bio više od desetljeća, i ne sluti kamo će ga taj bijeg odvesti. U unajmljenoj kućici, na prvi pogled daleko od civilizacije, polako uspostavlja svoj odnos s prirodom i pla ninom. Od travnja do kasnog listopada proživi četiri go dišnja doba, i počinje polako shvaćati prirodu, ali i sebe samoga. Paolo Cognetti, jedan od najcjenjenijih suvremenih tali janskih autora, svjetsku je slavu stekao romanom Osam planina, a u Divljem dječaku pristupa prirodi iz drugoga kuta. Pomalo autobiografska, ova je proza od one vrste koja čitatelja tjera da promišlja o sebi i svijetu. Naslanjajući se na Waldena Henryja Davida Thoreaua i Priču o planini Éliséea Reclusa, Cognetti ispisuje veličanstvenu posvetu samoći i divljini, posvetu planini i čovjeku u njoj. Divlji dječak jedna je od onih knjiga koju želite čitati polagano, onako kako i vrijeme u samoći prolazi. Divlji dječak proza je koja slavi jednostavnost života i pomirenost s prirodom. - 180 Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa
129,00 kn
ISBN 978-953358166-8
9 789533 581668
www.fraktura.hr