Dječak iz sjene

DjeÄ?ak iz sjene

s1S

Od istog autora u izdanju Frakture: Povijest jedne Ä?udesne ljubavi

s2S

Carl-Johan Vallgren

Dječak iz sjene preveo sa švedskog Danilo Brozović

Fraktura s3S

Naslov izvornika Skuggpojken © Carl-Johan Vallgren 2013 Objavljeno prema sporazumu s Hedlund Agency © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2015. © za prijevod Danilo Brozović i Fraktura, 2015.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-635-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 908063

s4S

Stockholm, 1970.

Došao je iz Stadshagena autobusom linije 49. Mlađi je dječak spavao u kolicima. Lipanj je tek počinjao. Dan sedmi, točnije rečeno. Taj će datum pamtiti čitav život.

Stariji dječak hodao je tik uz njega, držeći se za pomični krov kolica. Smeđa ručica bila mu je ljepljiva od silnih slatkiša koje je pojeo na dječjem rođendanu. Maloprije mu je rekao da ga boli trbuh i da mora povraćati, ali sada, na svježem zraku, djelovao je kao da mu je bolje.

Sišli su na stanici Nordenflychstvägen. Čekajući da autobus nastavi svoj put kako bi prešli ulicu, proučavao je senzacionalističke naslovnice večernjih novina izložene ispred trgovine. Aftonbladet se dičio fotografijom sa Svjetskog nogometnog prvenstva u Meksiku. Potištena lica švedskih nogometaša nakon poraza od Italije u skupini.

Napadač Ove Grahn izjavio je nešto o sljedećoj prigodi protiv Izraela.

Konkurentske novine Expressen za naslovnicu su odabrale državnički posjet premijera Palmea Sjedinjenim Državama.

“Tata”, rekao je dječak. “Toplo mi je. Smijem skinuti jaknu?”

“Naravno. Stavi je u kolica.”

Ljeto je napokon stiglo, ove godine nešto kasnije. Prvo su bili na Lidingöu da vide zemljište koje im je Gustav kupio, tamo gdje su najesen planirali sagraditi kuću. Potom su otišli do Stadshagena, gdje je Kristoffera ostavio kod prijatelja na dječjem rođendanu, a zatim se s mlađim djetetom uputio na Fridhemsplan da bi nešto pojeo.

Joanna je bila u posjetu prijateljici.

Iskoristio je priliku i popio nekoliko piva dok je Joel spavao u s5S

kolicima, tri velika, da budemo točniji, te je izgubio pojam o vremenu i stoga trčao na autobus kako bi Kristoffera pokupio na vrijeme.

Prešli su cestu na pješačkom prijelazu. U parku ispred dvorca Kristineberga stajao je alkos i pišao. Tip se nije udostojio ni okrenuti; bez srama je izložio ud pogledima i tako zalijevao gredice. E, on na te grane još nije spao. Pazio je, nikada ne bi popio toliko da bi se vidjelo da je pod gasom.

“Kupiš mi sladoled, tata? Vruće je.”

Od dječakova glasa bilo mu je milo oko srca, čak i kad bi ga gnjavio.

“Nisu ti slatkiši dosta? A sladoled ste jeli na rođendanu. Tako je barem rekla Peterova mama.”

“Ali hoću još. Molim te, tata... kuham se.”

“Gle, nema dugo da si se žalio da te boli trbuh i da ti se povraća.

A sad hoćeš sladoled. Što dakle hoćeš?”

“Ali sad mi je bolje. Trbuh me više skoro uopće ne boli.”

Volio je tog dječaka koji je svjetlo dana ugledao prije sedam i pol godina, koji je hodao pokraj njega, gnjavio ga za sladoled i odbijao držati ga za ruku jer je mislio da je za to prevelik. Volio je njegov prijazni, visoki dječački glasić. Humor koji je razvio iako mu je bilo samo sedam godina. Te dirljivu činjenicu da je crn, da je krv preskočila naraštaj, preskočila njega i izrazila se na jednom švedskom dječačiću.

No koliko god da ga je volio i koliko god da mu nije mogao odoljeti, nije mu namjeravao dati još slatkiša.

“Nažalost, nema više.”

“Ali molim te...”

Privukao ga je sebi kada se jedan Volvo Amazon stuštio niz Ulicu Hjalmara Söderberga i prošao na pola metra od njih. Kreten za volanom. Dječak mu je lako mogao istrčati na ulicu, ovako ljut jer nije bilo po njegovu. Čvrsto ga je držao za ruku i duboko disao ne bi li se primirio.

Zdesna se prema nebu uzdizao Traneberški most. Vlak nalik na divovsku ličinku opremljenu kotačima ulazio je u stanicu podzemne.

Bolje da se ne žure. Sjest će u idući vlak. Joanna se nakon posjeta s6S

prijateljici uputila ravno u stan, sigurno priprema večeru. Provest će ugodnu subotnju večer zajedno, čitava obitelj. A kada djecu stave na spavanje, on i Joanna otvorit će bocu vina i zajedno gledati nacrte nove kuće. Kuće kojom je otac pokušavao kupiti njegovu ljubav.

Volvo se izgubio u smjeru Stadshagena, a oni su prešli Ulicu Hjalmara Söderberga. Mlađi se dječak probudio te se uspravio u kolicima.

Joel. Čista suprotnost svojem starijem bratu. Svijetle kože, gotovo snježnobijele, bez ikakvih naznaka miješanja rasa. Naravno da ga je volio jednako kao i Kristoffera, no drugačije, manje intenzivno, manje bolno. Kao da Joel na njega još nije stigao ostaviti toliki dojam.

Vrata što su vodila u podzemnu kliznula su i otvorila se. Odmaknuo se metar ustranu kako bi provjerio red vožnje. Vlakovi su još uvijek vozili svakih pet minuta te je mogao birati između dvije zelene linije.

Mlađi dječak počeo je cmizdriti, vjerojatno je nešto ružno sanjao.

Pogledao je zidni sat: pola šest. Ne može biti. Pa nije izgubio čitavih sat vremena. Opet je pogledao svoj ručni sat: pola pet. No kazaljka za sekunde nije se pomicala. Vražji je sat stao.

Iz trgovinice pokraj ulaza izašla je žena s novinama smotanim ispod ruke.

“Oprostite”, rekao je, “znate li koliko je sati? Je li već pola šest?”

“Da, pola šest je. I još koja minuta više.”

Ljubazno mu se nasmiješila. Bila je u pedesetima. Nosila je rubac, šarenu pamučnu haljinu i gumene čizme. Podsjećala ga je na ženu koja se bavi poljoprivredom. Kakve je viđao kao dijete, na selu.

“Hvala.”

“Nema na čemu. Ugodan vikend!”

Izgubio je dakle čitavi sat, što je značilo da ih Joanna čeka kod kuće s večerom pitajući se gdje su zapeli. Slučajno se zabio kolicima u metalni branik na zapreci kod ulaza. Koje vražje mjesto da se postavi takva konstrukcija. Mlađi dječak zaplakao je još jače, vjerojatno mu je nožica zapela, iako udarac nije bio posebno jak.

“Smirite se, hajde”, rekao je. “Malo kasnimo. Mama nas čeka s večerom. Moramo se požuriti.”

Kontroloru na šalteru pružio je karte i prošao kroz širi ulaz nas7S

mijenjen dječjim kolicima. Mlađi dječak još se jače zaderao. Zapadao je u histerični plač koji je mogla smiriti samo Joanna. “Šššš, nemoj plakati, molim te.”

Za sve je bilo krivo pivo. Nije ga smio popiti, barem ne posljednja dva. Iako nije bio pijan, nije jasno razmišljao, izgubio je korak sa svijetom, promašio vrijeme, zabio se u stupić i jedva jedvice izbjegao prometnu nesreću.

Na peron je pristizao novi vlak, začuo je lupu na tračnicama iznad njih. S ulice je stizalo mnoštvo ljudi, guralo ih odostrag. Mlađi dječak plačući je pokušavao sići s kolica te ga je jednom rukom morao sprečavati dok je drugom držao Kristoffera, a trbuhom ispred sebe gurao kolica.

Stubama ili dizalom?

Stubama je bilo brže. No rampa za dječja kolica djelovala je strmo, a s Joelom u stanju potpunog raspada vjerojatno bi bilo bolje da idu dizalom. Pritisnuo je dugme za poziv.

“Tata, smijem ja stubama?”

Kristoffer ga je gledao pogledom kojem nije mogao odoljeti. Karipskim pogledom. Pogledom njegove majke, koje jedva da se sjećao.

“Ne.” “Ali molim te. Mogu sam ako ti hoćeš dizalom. Zabavnije je.”

“Premali si.”

U ruci je čvrsto držao napola punu vrećicu slatkiša. Čokoladno smeđa dječja ruka koja nije bila velika ni kao pola njegove. Crveni sok lizalice razmazan po obrazu. Kako se samo smio podnapiti pazeći na vlastitu djecu?

“Molim te! Čekam te tamo gore.”

“Rekao sam da ne smiješ.”

Na dječakovo lice pala je sjena kad je netko stao pokraj njih.

“Smiješ sa mnom ako hoćeš. Držat ću te za ruku dok ti tata ne stigne dizalom.”

Bila je to opet žena s rupcem. Ušla je u podzemnu iza njih, pristoj­ ­no propustivši oca s dječjim kolicima i dvoje cendrave djece. Kristoffer ju je gledao razrogačenim očima, procjenjujući bi li se pred njom morao sramiti ili odmah pristati. Potom ga je molećivo pogledao. s8S

“Molim te, tata, smijem ići s tetom?”

“U redu. Ali drži je za ruku da se ne spotakneš. Vidiš kako su stube uske. I posvuda je gužva. A onda da si sjeo na klupu i čekao me dok ne dođem, pola minute najviše.”

“Ja ću sjesti i čekati s njim”, rekla je žena nježno. “Dođi, mladiću, hajdemo sad nas dvoje.”

Kristoffer joj se nasmiješio osmijehom prepunim rupa od ispalih mliječnih zubi. Žena ga je majčinski pogledala. To nikada neće zaboraviti. Određeni trenuci, određene slike, zauvijek su mu se urezali u pamćenje.

Gledao je za njima dok su se penjali stubama. Kristofferovu ručicu u ženinoj, većoj ruci. Nešto mu je rekla, a on ju je razrogačeno pogledao i potom potvrdno kimnuo kad se dizalo spustilo.

Ugurao je kolica u nj i pritisnuo dugme za gornju razinu. Mozak je snimao sitne polaroidne slike koje će mu poslije izjedati pamćenje: kasetni krov i tri svjetiljke. Znak: 750 kg ili 10 osoba. Opušci na podu, napola ispijena limenka piva u kutu.

Dizalo se uz lagano njihanje zaustavilo na hodniku ispred perona.

Otvorio je vrata te ga je oblio hladan znoj, a da nije ni pojmio zašto, te se odjednom otrijeznio. Mlađi dječak posve je utihnuo, kao da mu više nije htio biti na teret. On je pak pohitao hodnikom do perona.

Na jednoj strani zidovi od metalne mreže. Pleksiglas na drugoj strani, s koje su se vidjele tračnice, ali ne i stubište. Na stanici je stajao vlak u smjeru zapada, posljednji su se putnici ukrcavali. Dok je on jurio naprijed, vozač je izrekao svoje poslovično “Zauzmite mjesta, molim, zatvaram vrata.” Registrirao je usisavajući zvuk kada su se vrata vagona zatvorila te škripu metalnih kotača kada je vlak krenuo.

Staklena vrata prema stubištu otvorila su se. Ubrzo će na klupici vidjeti Kristoffera kako ga čeka sa ženom, držeći vrećicu slatkiša u ruci.

Jan je Kristoffera neizmjerno volio.

Zaobišao je ugao kolicima i ogledao se uokolo. Stubište je bilo prazno. Ni žive duše na vidiku. Dolje je vidio vrata dizala kojim se minutu prije uspeo, bijele pocakljene ploče na stubištu, dvije velike žljebaste svjetiljke što su visjele sa stropa. Grafite na praznoj klupi. s9S

Joel je opet zaplakao. Otkopčao mu je sigurnosni pojas i posjeo ga na tlo. Potom se okrenuo na drugu stranu, prema peronu. Tamo je također bilo prazno. Samo stražnja svjetla vlaka koji se gubio put Alvika. Ponovno se okrenuo prema stubištu i šalteru za karte. Tamo dolje usamljeni je umirovljenik sa štapom čitao oglas na oglasnoj ploči.

Zazvao je dječakovo ime: “Kristoffer!”

Isprva gotovo šaptom, kao da je izgubio glas. Potom u punoj panici: “Kristoffer! KRISTOFFER!” Glas mu se odbijao od zidova, a zatim je, izdaleka, kao da je stizao iz kakvog drugog svijeta, iz kojeg drugog vremena, začuo Joela, koji je opet zaplakao.

s 10 S

prv i dio

s 11 S

s 12 S

Stockholm, svibanj 2012.

Katzu je melodija bila ishodište. Šest tonova u svakoj frazi, varirajući između dura i mola: I hurt myself today / to see if I still feel... Danas sam se ozlijedio, da vidim osjećam li još što... Prigušeno i udaljeno, kao da je glazba ili on sam pod vodom. I focus on the pain / the only thing that’s real. Fokusiram se na bol, na jedino što je stvarno.

Na njegovo iznenađenje, pokraj njega je čučala žena sa žlicom u ruci. Ona glazbu kao da nije čula, ili možda nije marila. Suviše očajnički, pomislio je Katz, mozak posjeduje nevjerojatnu sposobnost da isključi sve što je nebitno.

Iz torbice mu je uručila pakiranje od deset komada petmilimetarskih injekcija. Standardne vrste narančasta vrha, koje su odgovarale većini vena na ruci. Ona je imala vlastiti pribor. Intravenske kanile za tuberkulinski test. Kako bi izvadila krv iz ruku ili iz nogu, tamo gdje su žile manje. Krišom joj je gledao ruke. Bluzu dugih rukava. Skrivala ih je baš poput njega. Vječno je nosio košulje dugih rukava s manšetama kako bi prikrio ožiljke.

The needle tears a hole / the old familiar sting / try to kill it all away / but I remember everything...

Igla pravi rupu / taj dobro znani mi ubod / pokušavam ubiti sve / no ipak svega se sjećam... Činilo mu se da je podalje ispod potpornja mosta spazio svoje roditelje. Anne i Benjamina, ruku pod ruku, vječno utonule u svoju ljubav, čime bi automatski isključili sve ostale, a ponajviše njega. Zbog toga ih je mrzio, svoju majku sa sjevera Švedske i svojeg židovskog s 13 S

oca. Nije li tome bilo tako, makar to nikada nije želio priznati? Potom su nestali, mrtvi kao što i jesu, iza stupa mosta išaranoga grafitima.

Ogledao se unaokolo. Živi li ovdje, je li opet na početku, na ulici?

Na prljavome madracu pokraj rešetke za ventilaciju ispod mosta u sjeverozapadnom Stockholmu?

Pokraj mjesta za spavanje kamenjem je bila označena svojevrsna granica razdvajanja, ili je ono možda simboliziralo zid spavaće sobe?

Na komadu cerade bio je odložen par teških cipela. Njegovih?

Pogledao je dolje prema vodi, prema kupalištu i marini na drugoj strani tjesnaca. Nad njim se propinjao Traneberški most, nekoć najduži betonski most na svijetu; izgrađen u epohi kada je ovom zemljom vladala vjera u bolju budućnost, a sada su most napučivali beskućnici i narkomani.

Sa stupova je iščitavao prostote i navijačke slogane. Tko god da ih je napisao, pokraj stupova je odbacio prazne limenke spreja. Tlo po­ dalje vrvjelo je pamučnim lopticama, na svibanjskoj vrućini moglo ih se pobrkati s cvijećem; s tratinčicama, pomislio je.

Prisjetio se očajničkih narkića u berlinskom Kottbusser Toru, prije petnaest godina, krezubih narkića s Kottieja koji su čučeći pokraj kanala kuhali stare pamučne loptice ne bi li iz njih iscijedili i posljednje kapi droge i tako skupili pola fiksa smeđega horsa, koji bi pomiješali s askorbinskom kiselinom. To su ljudi koji su pili vodu iz kišnih lokava na ulici ili iz vodokotlića u javnim zahodima. Baš kao i on, da bude iskren, onda kada je bilo najgore. Imao je sreće što se iz toga izvukao.

You could have it all / my empire of dirt... Možeš uzeti sve / moje carstvo prašine...

Melodija se nastavljala, gotovo mehanički, negdje daleko. Carstvo prašine, pomislio je, koje želi darovati, za koje je vjerovao da ga se već riješio.

“Katran blokira špricu, jebem ti takav heroin.” Žena je bila očajna. Kao i on, primijetio je. Ta grozna tjelesna žudnja nakon fiksa, nakon što bi opijenošću ubio sve. Čežnja nakon praznine. Bezvremenost. Tjelesni povratak kući. Žena je opsovala...

s 14 S

jebo ti vrag mater... dok je prtljala s priborom. Gdje ju je ono upoznao?

Znao ju je, ali nije se sjećao odakle.

Na tlu su ležale rasprostrte novine. A na njima žlica zakrivljena drška, čime se smanjio rizik da se fiks prospe. U očima joj je čitao strah te joj je predložio da ušmrče malo da se smiri.

“Začepi, ne smetaj me sada...”

“Ha, jebiga onda.”

Više nije mario, već je smiješao vlastiti fiks; iz džepa jakne izvadio je bocu vode, napunio špricu i ispraznio je na dno na pola razrezane limenke kole, kamo je već bio stavio heroin. Kuhao je, čekao. Iz tampona koji je ponio sa sobom istrgnuo je komadić pamuka, smotao grudicu za filtar i fiks usisao u špricu. Iznenadio se koliko mu je nakon sveg tog vremena ruka sigurna, kao da pliva ili vozi bicikl, jednom kad naučiš, više nikada ne zaboraviš.

Zadigao je rukav košulje, uzeo njezine hulahupke koje je pripremila i svezao ih u čvor tik iznad lakta. Kucnuo je po šprici da izađu posljednji mjehurići zraka te je otopinu pritisnuo prema vrhu.

Prošlo je deset godina, a još se sjeća svakog pokreta. A injekcijom je baratao jednako vješto objema rukama, izvježbao se, jer tada je to bilo od životne važnosti, naime onda je konzumirao toliko žutog da je stalno morao mijenjati gdje će ga ubrizgati, morao bi uštrcati u desnu ruku ako bi ljevica obamrla, i to brzo i bezbolno, prije nego što bi ga apstinencija u tome spriječila.

Između stupova mosta padala je sunčeva svjetlost. Vlak podzemne željeznice jurio je trideset metara iznad njegove glave te usporio kada se približio stanici u Alviku. Poslijepodne je bilo sunčano, svibanjska vrućina nadošla je iznenada nakon razdoblja hladnoće i snijega što se protegnulo duboko u travanj. Živi li sada ovdje? Je li opet beskućnik? Ne, nije, ured mu je nekoliko stotina metara dalje, u Tranebergu, baš je netom bio tamo, sjedio nagnut nad računalom... ili je pomiješao kronologiju, kraj stavio na početak ili obratno?

Nije se slagalo. Znao je tko je: Danny Katz, četrdeset četiri godine, sin jedinac dvoje prerano preminulih roditelja. Bivši tumač u Mini-

s 15 S

starstvu vanjskih poslova. Bivši civilno zaposleni prevoditelj i programer u Oružanim snagama Kraljevine Švedske. Bivši narkoman i beskućnik. No ponovno osovljen na noge. Samozaposlen. Ništa po­seb­­no. Vodio je malu tvrtku za prevođenje, radeći uglavnom za privatne tvrtke i ponekad za Oružane snage. Od toga nije nešto posebno zarađivao, ali dovoljno da se pokrije, da plati stanarinu za dvosobni stan u zgradi u kojoj je držao ured, za svoj skromni život, nimalo razuzdan, zato što bi ga razuzdanost neumoljivo vratila ovamo, životu na ulici.

Dolje pokraj vode gdje su mu se upravo bili ukazali njegovi roditelji sada se nalazio neki čovjek. Nag, činilo se. Katz kao da je u očima imao ugrađen snajperski nišan te ga je zato mogao zumirati. Da, nagi muškarac, izranjavanih nogu s kojih je curila krv. Nije shvaćao. Prizor.

Upućivao je na tuču. No kada je trepnuo i opet otvorio oči, muškarca više nije bilo.

Pogled je potom usredotočio na unutarnju stranu ruke, vršcima prstiju lupio malo po njoj, još malo zategnuo čvor i otkrio venu koja mu je bila potrebna. Iglu je pod kutom od dvadeset stupnjeva usmjerio prema ruci, prema srcu, uvijek u smjeru srca. Umjereni kut, pomislio je, ne preoštar, inače bi probušio ravno kroz venu.

Nije shvaćao, zašto ovo čini? Deset godina nakon što se napokon uspio skinuti. Deset godina nakon svih tih sastanaka anonimnih narkomana, deset godina svakodnevne borbe. Kratko je bio na metadonu, prvi program liječenja prošao je dolje u Ytterjärni, a platio ga je njegov kolega iz vojske Rickard Julin, koji je uložio toliko napora i ugleda da Katza vrati u sustav, da dobije posao i poveže ga s klijentima. Sve bi to bilo uzalud. Bačeno u vjetar.

No nije se slagalo. Koji mu je bio posljednji posao? Poduzeće za IT koje je naručilo podatke o jednoj bjeloruskoj telefonskoj kompaniji, preveo je za njih dva završna računa te nekoliko članaka iz poslovnih novina iz Minska.

Dvojio je, s iglom ubodenom centimetar u ruku, mehanički je povukao držak pumpice da vidi reagira li. Krv mora biti tamnocrvena, nikako svijetlocrvena, to bi značilo da si promašio venu. Fiks nije htio

s 16 S

pogreškom ubrizgati u tkivo, ono bi onda nateklo i boljelo kao sam vrag, a na fleš bi čekao cijelu vječnost.

Sada!

Pogodio je, krv je bila tamnocrvena te je polako tekla u špricu.

Zubima je odvezao čvor i ubrizgao. Puklo ga je u trenu. Obavio se oko vlastitoga kostura, meso mu je počivalo na skelama od kosti i hrskavice, a kapci su se spustili poput roleta. Osjećaj je bio božanstven, neopisiv, tek je sada pojmio koliko mu je nedostajao. Iglu je izvukao polagano, krv ga je poprskala po prsima, po košulji, no više nije mario, tek je izvadio rupčić iz džepa jakne i pritisnuo ga na ulaznu rupicu.

Tamo gdje je stajao nagi muškarac sada je stajao jedan drugi, u crnom odijelu i sa šeširom široka oboda. Treptao je sve dok muškarac nije nestao, poput snoviđenja, što je i bio. Iznad glave je protutnjao novi vlak.

Opet je pogledao ženu. Sada je dovršila svoju dozu, podigla iglu prema svjetlosti i kvrcnula špricu da mjehurići zraka nestanu. Gavran­ ski crna kosa uokvirivala joj je simetrično lice, blago orijentalnih crta.

Plavozelene oči, lijepo oblikovana usta. Bijela koža. Poput Snjeguljice.

“Znam te”, rekao je. “Gdje smo se upoznali?”

“Ne poznajemo se... Ti samo tako misliš.” Čudnog li odgovora, pomislio je dok je ona tražila venu, najprije na kuku, malkice je povukla hlače i grimizne gaćice nadolje, no predomislila se i potom svojim slomljenim noktima prtljala oko vene na vratu. Preblizu žile kucavice, pomislio je, molim te, nemoj tamo!

Na njegovo olakšanje, pronašla je venu na desnoj nadlaktici i u nju prisebno ubrizgala fiks. Dobro je pumpala žilu, držak šprice povlačila gore-dolje, uvukla je krv, koju je potom opet ubrizgala kako bi isprala i posljednji mikrogram fiksa.

“Znači, ovdje smo se upoznali?” Jezik mu se pleo dok je pokazivao na madrac.

“Ja sam slučajno došla ovamo. Ali ti ovdje živiš.”

“Ispod mosta?”

“Pa da, jebote, u gabuli si. Za petama su ti. Žele ti smjestiti.”

s 17 S

Kimnuo je kao da se pomirio s time što je rekla, kao da se već pronašao u svojoj novoj stvarnosti.

“A tko si pak ti?”

“Ja? Ja nisam nitko...”

Zjenice su joj bile toliko sitne da su se jedva vidjele. Skutrila se, napola ležeći naslonjena na njega, gaćice su joj na stražnjici bile povučene iznad ruba hlača. Bila je beživotna. Pitao se je li se predozirala, bi li nazvao 112 i tražio ih da pošalju kola, da ponesu Naloxon, koji bi joj ubrizgali ravno u srce i tako je vratili među žive.

Tada je ugledao rane od ugriza. Niz krvavih otisaka zuba što se protezao duž vrata, ugrizi što su joj razgrizli kožu. Kao onomad s Evom Dahlman, njegovom prvom djevojkom, za koju su tvrdili da ju je tukao dok nije izgubila svijest i potom izgrizao poput divlje životinje. Za to su ga osudili. Imao je šesnaest godina. Poslali su ga u još jedan popravni dom, gdje mu se odjednom sreća promijenila: odlučio je prekinuti sa starim načinom života, maknuti se od kriminala. No to nije bio on! Nije bio u stanju učiniti takvo što, unatoč forenzičkim dokazima.

I wear this crown of shit / upon my lyar’s chair / full of broken thoughts / I cannot repair...

Nosim svoju krunu od govana / na svome lažljivom tronu / ispunjen rastrzanim mislima / koje ne mogu popraviti...

Odakle je dopirala ta glazba? Osvrnuo se, no izvor zvuka nije mogao otkriti.

A činilo se da mu je žena zaspala u krilu; tko je ona? Maknuo joj je crne pramenove s lica, položio je na madrac i ustao.

Sada u svakoj frazi varira pet tonova, pjesma klizi između mola i dura, samo melodija, stihova više nema, on ih je u sebi pridodavao.

Prepoznao ju je. Pjesma je bila “Hurt” grupe Nine Inch Nails.

Tonovi... koji su se pojačavali, koji su dopirali do njega kao iz dubina podsvijesti, koji su brisali okolinu, most, ženu, prljavi madrac, igle i dop. Pjesma mu je bila zvuk zvona na mobitelu, sjetio se trijumfalno dok je sve brže stupao prema površini svijesti, no samo melodija, lišena gorkoga glasa Trenta Reznora. A melodija se nastav-

s 18 S

ljala dok se napokon nije uspio mašiti mobitela što je ležao na tlu pored njega.

Sjeo je u krevetu i javio se. Nazirao je prljavo sivilo što je prosijavalo kroz žaluzine u spavaćoj sobi, osluškivao je glas na drugom kraju veze.

Zvučala je poput žene ispod mosta, kao Eva Dahlman, ali ipak nije. Kronologija kao da se izokrenula.

s 19 S

s 294 S

Carl-Johan Vallgren, švedski pisac i glazbenik, rođen je 1964. u Linköpingu u Švedskoj, a odrastao je u Falkenbergu. Proputovao je Aziju i istočnu Europu, živio u Španjolskoj i Danskoj te u Berlinu, a danas živi u Stockholmu. Debitirao je 1987. romanom Nomadi, nakon kojeg je objavio knjige Čeznuti (Längta bort, 1988.), Žena ptica (Fågelkvinnan, 1991.), Priče o snu i javi (Berättelser om sömn och vaka, 1994.), Dokument o kockaru Rubashovu (Dokument rörande Spelaren Rubashov, 1996.), Za brošuru gospodina Bachmanna (För herr Bachmanns broschyr, 2000.), Kunzelmann & Kunzelmann (2009.) i Morski čovjek (Havs­ma­nnen, 2012.). Godine 2002. izašao mu je roman Povijest jedne čudesne ljubavi (Den vidunderliga kärlekens historia), koji je nagrađen uglednom švedskom nagradom August za najbolju beletrističku knjigu godine, Velikom nagradom književnoga kluba i Godišnjom nagradom knjižara. Knjiga je u Švedskoj postala bestselerom prodavši se u osamsto tisuća primjeraka, a prevedena je na dvadeset pet jezika.

Roman Dje­čak iz sjene (Skuggpojken) objavio je 2013. za švedsku publiku pod pseudonimom Lucifer.

s 299 S

s 300 S

Danilo Brozovic´najpoznatiji je kao jedan od zapaženijih hrvatskih pisaca znanstvene fantastike. Trostruki je dobitnik žanrovske nagrade SFERA. Većina njegovih priča skupljena je u zbirci Zeleno sunce, crna spora (Mentor, 2005.), nakon koje su objavljeni kontroverzna uspješnica Bojno polje Istra (Naklada Zoro, 2007.) te hvaljeni kriminalistički roman Balkanska ruta (VBZ, 2009.). Osim spisateljskog rada Danilo Brozović za različite je nakladnike preveo veći broj pripovjedaka i romana sa švedskog i engleskog, između ostaloga Strindbergovu zvijezdu Jana Wallentina, Stockholmsku trilogiju Jensa Lapidusa, knjige o teoriji stripa Scotta McClouda i pripovijetke za Sirius B.

s 301 S

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2015., lipanj Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-635-9 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

s 302 S

Čitajte još u izdanju Frakture

Gillian Flynn Mračna mjesta s engleskog prevela Zrinka Budak Lars Kepler Noćna mora sa švedskog prevela Željka Černok María Dueñas Vrijeme između krojenja sa španjolskog prevela Silvana Roglić Deborah Harkness Knjiga života s engleskog preveo Dražen Čulić Joël Dicker Istina o Slučaju Harry Quebert s francuskog prevela Željka Somun Susan Spencer-Wendel Prigrli život Moja godina provedena u radosti s engleskog prevela Irena Škarica Jorge Bucay Put susreta sa španjolskog prevela Nikolina Židek Gregory David Roberts Shantaram s engleskog prevela Dragana Vulić-Budanko Rita Monaldi, Francesco Sorti Himba s talijanskog prevela Mirna Čubranić

s 303 S

María Dueñas Vrijeme između krojenja sa španjolskog prevela Silvana Roglić Carlos Ruiz Zafón Rujanska svjetla sa španjolskog prevela Silvana Roglić Lars Kepler Svjedok vatre sa švedskog prevela Željka Černok Gillian Flynn Nestala s engleskog prevela Tatjana Jambrišak Rod Rees PoluSvijet: Proljeće s engleskog prevela Patricija Vodopija Anthony Bourdain Sirove slasti s engleskog prevela Dijana Štambak Kjell Ola Dahl San prije kraja s norveškog prevela Anja Majnarić Scarlett Thomas Naš tragični svemir s engleskog prevela Ivana Šojat-Kuči Carlos Ruiz Zafón Ponoćna palača sa španjolskog prevela Silvana Roglić Deborah Harkness Sjena noći s engleskog preveo Dražen Čulić Rod Rees PoluSvijet: Zima s engleskog prevela Patricija Vodopija

Ova i druga naša izdanja potražite na www.fraktura.hr +385 1 335 78 63, prodaja@fraktura.hr

s 304 S