Šesti romanMillennium o Lisbeth Salander VI. svezak
David Lagercrantz
DJEVOJKA KOJA JE MORALA UMRIJETI
Više od 100 MILIJUNA prodanih primjeraka
Nastavak serijala Millennium
Stiega Larssona –1–
Millennium I. – Muškarci koji mrze žene, Stieg Larsson II. – Djevojka koja se igrala vatrom, Stieg Larsson III. – Kule u zraku, Stieg Larsson IV. – Što nas ne ubije, David Lagercrantz V. – Čovjek koji je lovio vlastitu sjenu, David Lagercrantz VI. – Djevojka koja je morala umrijeti, David Lagercrantz
–2–
David Lagercrantz
Djevojka koja je morala umrijeti prevela sa švedskoga Sandra Ljubas
Fraktura –3–
Naslov izvornika Hon som måste dö Hon som måste dö © David Lagercrantz & Moggliden AB, prvi put objavio Norstedts, Švedska, 2019. Objavljeno prema sporazumu s Norstedts Agency © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Sandra Ljubas i Fraktura, 2019. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-358-153-8 (meki uvez) ISBN 978-953-358-154-5 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1036887 (tvrdi uvez) i 1036886 (meki uvez)
–4–
PROLOG Tog se ljeta u četvrti pojavio novi prosjak. Nitko nije znao kako se zove niti je ikoga bilo briga, premda ga je onaj mladi par koji je svako jutro prolazio kraj njega nazivao poludjelim patuljkom. To barem napola nije bilo točno. Nije bio patuljasta rasta u medicinskom smislu. Bio je visok stotinu pedeset četiri centimetra i proporci onalno građen. Ali zbilja je bio duševno bolestan; ponekad bi ustao, hvatao se za prolaznike i nesuvislo im što govorio. Ostatak bi vremena samo sjedio na komadiću kartona na Marijinu trgu, uza samu fontanu s Thorovom skulpturom, a tada bi čak uživao poštovanje prolaznika. Visoko bi podignuo glavu i uspravno držao leđa, pa je tako nalikovao na kakvog oronuloga kralja. To mu je bio i posljednji društveni kapital, razlog što bi mu prolaznici ipak još dobacili pokoju kovanicu ili novčanicu. Činilo im se da u njemu vide neku izgubljenu veličinu, a nisu bili ni posve u krivu. Postojalo je vrijeme kada su mu se ljudi klanjali. Ali prošlo je već mnogo vremena otkad mu je sve to oduzeto, a ni crna mrlja na njegovu obrazu nikako nije pomagala. Izgledala je kao komadić smrti same. Jedino što je od toga odudaralo bila je pernata jakna koju je nosio. Njegova je pernata jakna bila plava i skupa, parka marke Marmot. No nije mu pomagala da izgleda normalnije, i to ne samo zato što je bila sva prljava i puna ostataka hrane. Zapravo je izgledala pogodno za Arktik, a u Švedskoj je bilo –5–
ljeto. Sparna vrućina spustila se nad grad i dok bi muškarcu znoj u potocima curio s obrazâ, ljudi bi mučno promatrali njegovu jaknu kao da od samog pogleda na nju i njih vrućina još više pritisne. Ali on je nikada nije skidao. Za svijet je bio izgubljen i nije djelovalo osobito vjerojatno da bi ikome mogao predstavljati ikakvu prijetnju. Ali početkom kolovoza njegove su oči poprimile neku promišljeniju crtu, i jedanaestoga kolovoza poslijepodne pažljivo je na papiru A4 s crtama zapisao jednu zamršenu priču, koju je kasnije te večeri zalijepio na autobus nu stanicu na Južnom kolodvoru kao da je riječ o kakvom plakatu. Priča je opisivala strašnu oluju koja se činila kao halucinacija. Ipak je mlada liječnica stažistica Else Sandberg čekajući bus broj 4 uspjela dešifrirati dijelove uvoda i zamijetila je da se u priči spo minje i jedan član Vlade. Ali više se usredotočila na postavljanje dijagnoze. Pretpostavila je da je posrijedi paranoidna shizofrenija. Sve je to već bila smetnula s uma kada je deset minuta poslije sjela u bus. Ostala joj je samo još neka neugoda. Bilo je to poput Ka sandrina prokletstva: tome muškarcu nitko nije vjerovao jer je istina koju je pokušavao izreći toliko bila omotana ludilom da se gotovo uopće nije mogla razabrati. Pa ipak je poruka očito nekako prošla, jer je već sljedećeg jutra neki muškarac u bijeloj košulji izišao iz plavog audija i strgnuo plakat sa stanice. U noći na subotu petnaestoga kolovoza prosjak je otišao do trga Norra Bantorget kako bi na crno nabavio žesticu. Tamo je sreo jednog drugog pijanca, starog industrijskog radnika Heikkija Jär vinena iz Finske. “Pozdrav, brate. Je li nevolja ljuta?” upitao je Järvinen. Nije dobio odgovor, ne odmah. Ali onda je krenuo dugi monolog, a Heikki je procijenio da su sve to samo razmetanja i laži, pa je siknuo na njega da su “to same gluposti” i, kao što je i sam poslije priznao, nepotrebno dodao da muškarac izgleda kao “mali Kinezić”. “Me Khamba-chen, I hate China”, uzvratio mu je prosjak. A onda je izbio pakao. Stisnutom šakom na kojoj je nedostajalo nekoliko prstiju snažno je zviznuo Heikkija i u toj je njegovoj na silnoj gesti bilo nekakvog neočekivanog autoriteta, iako tehnika –6–
udarca nije izgledala ni naučeno ni uvježbano. Heikkiju je usnica prokrvarila i grozno je psovao na finskom dok je teturao s mjesta događaja i spuštao se do podzemne stanice Glavnoga kolodvora. Sljedeći put kada je prosjak viđen, bilo je to u njegovoj staroj četvrti, bio je strašno pijan i osjećao se loše. Iz usta mu je curila pljuvačka i držao se za dušnik mrmljajući: “Very tired. Must find a dharamsala, and a lhawa, very good lhawa. Do you know?” Nikada nije dočekao odgovor, samo je prešao preko ulice Ring vägen poput mjesečara, a zatim bacio napola punu bocu alkohola bez etikete na tlo pa nestao među drvećem i grmljem parka Tantolunden. Poslije nitko nije točno znao što se dalje događalo, znalo se samo da je ujutro počela padati lagana kišica i da je puhalo sa sjevera. U osam sati vjetar je već jenjavao i razvedrilo se, a muškarac je klečao naslonjen na jednu brezu. Vani na ulici odvijale su se pripreme za ponoćnu utrku kroz grad. Četvrti se proširilo slavljeničko ozračje. Prosjak je bio mrtav, okru žen nekom novom radošću u zraku, i nikoga nije bilo briga što je proživio život pun nevjerojatnih avantura i junačkih djela, a još manje što je u svom životu volio samo jednu ženu, koja je jednako tako umrla u poražavajućoj samoći.
–7–
–8–
PRVI DIO
NEZNANI Mnogim mrtvacima nikada se ne sazna ime, a neki ne dobiju ni grob. Drugima se posvete bijeli križevi u mnoštvu drugih, kao na američkom ratnom groblju u Normandiji. A nekim se pojedincima posveti cijeli spomenik, poput Groba nezna nom vojniku pod Slavolukom pobjede u Parizu ili u Aleksandrovu parku u Moskvi.
–9–
– 10 –
1. poglavlje 15. kolovoza
Spisateljica Ingela Dufva prva se usudila prići stablu i shvatila je da je muškarac mrtav. Bilo je pola dvanaest. Smrdio je i oblijetale su ga muhe i komarci, i Ingela Dufva nije se baš držala istine kada je poslije rekla da je u njegovu liku bilo nečega ganutljivog. Muškarac je naime bio povratio i imao je teški proljev. Nije ju ispunilo poštovanje, već nelagoda, a također i strah od vlastite smrti. I Sandra Lindevall i Samir Eman, policajci koji su poslije petnaest minuta stigli na mjesto događaja, taj su zadatak smatrali kaznom. Fotografirali su muškarca i pretražili okolinu, premda nisu morali daleko tražiti jer su već na padini uz cestu Zinkens väg pronašli bocu s alkoholom na čijem je dnu bio debeli sloj nečega što je izgledalo kao šljunak. Premda nitko od njih nije smatrao da “događaj smrdi na zločin”, temeljito su pregledali muškarčevu glavu i prsa. Nije bilo tragova nasilja niti ikakvih drugih znakova koji bi upućivali na uzroke smrti, osim guste pljuvačke koja mu je curila iz usta, i nakon što su sa svojim nadređenima porazgovarali o tome, zaključili su da neće ograditi mjesto događaja. Čekajući da kola hitne pomoći dođu po truplo, pretražili su dže pove nezgrapne pernate jakne. Pronašli su hrpe prozirnog papira u kojemu su mogle biti umotane hrenovke koje se kupe na kiosku, nešto kovanica, jednu novčanicu od dvadeset švedskih kruna i račun iz trgovine na Hornsgatanu, ali nije bilo ni osobne iskaznice niti ikakvog drugog dokumenta. Ipak su mislili da neće biti teško identificirati muškarca. Sve na njemu bilo je upadljivo. Pa ipak je to, kao i mnogošto drugo, bila – 11 –
pogrešna pretpostavka. U Zavodu za sudsku medicinu u Solni, gdje su obducirali tijelo, napravili su i rendgensku sliku zubi. Ni njih ni otiske prstiju nisu pronašli u registru, i nakon što je u NFC, Nacionalni forenzički centar, poslala niz uzoraka, forenzičarka Fredrika Nyman provjerila je i telefonske brojeve koji su bili zapisani na presavijenom papiriću pronađenom u džepu muškarčevih hlača – iako to uopće nije bio njezin posao. Jedan od tih brojeva pripadao je Mikaelu Blomkvistu iz novina Millennium, ali nekoliko sljedećih sati nije više razmišljala o tome. Tek kasnije te večeri, nakon iscrpljujuće svađe s jednom od svojih dviju kćeri tinejdžerica, sjetila se da je samo protekle godine obducirala tri tijela koja su naposljetku pokopana bez imena, pa je opsovala i to i život općenito. Njoj je bilo četrdeset devet godina, bila je samohrana majka dvoje djece, patila je od bolova u leđima, nesanice i osjećaja besmislenosti i, ni sama ne shvaćajući točno zašto, nazvala je Mikaela Blomkvista. Telefon je zavibrirao. Bio je to nepoznat broj, pa se Mikael nije time zamarao. Upravo je bio izišao iz stana i pošao Hornsgatanom prema Slussenu i Gamla stanu, ni sam ne znajući kamo zapravo ide. Na sebi je imao sive lanene hlače i neizglačanu košulju od trapera. Dugo je samo tumarao uličicama dok se na koncu nije smjestio za vanjski stol jednog kafića u Österlånggatanu i naručio Guinness. Bilo je sedam navečer. Ali još uvijek je bilo toplo i sa Skeppsholmena su dopirali smijeh i pljesak. Podigao je pogled prema plavome nebu, osjetio blagi, ugodni povjetarac s vode i pokušao sam sebe uvjeriti da život ipak nije tako glup. To mu baš nije uspjelo, kao što nije pomoglo ni prvo jedno, a zatim i dva piva, pa je na koncu nešto promrsio, platio i pošao ponovno kući kako bi nastavio raditi ili se barem izgubio u nekoj televizijskoj seriji ili krimiću. Ali odmah se ponovno predomislio i dosjetio da bi mogao poći u četvrt Mosebacke, u Fiskargatan. Na adresi Fiskargatan 9 živjela je Lisbeth Salander. Nije se pretjerano usudio nadati da će je zateći kod kuće. Od pogreba svoga bivšeg skrbnika Holgera Palmgrena putovala je Europom i samo sporadično odgovarala na njegove – 12 –
mejlove i SMS-poruke. Pa ipak je odlučio iskušati sreću i pozvoniti. Popeo se stubama s trga i iznenađeno bacio pogled na kuću s druge strane ceste. Novi, veliki grafit prekrivao je cijelo pročelje. Nije mu posvetio mnogo vremena, premda je to zbilja bio crtež u kojemu se čovjek mogao izgubiti, bio je pun nadrealnih detalja, između ostalog prikazujući i smiješnog čovječuljka u kariranim hlačama koji je bos stajao na zelenom vagonu podzemne željeznice. Ipak je samo utipkao kod za ulaz u zgradu, ušao u dizalo i zagledao se u svoj odraz u zrcalu. Na njemu se baš nije vidjelo da je ljeto sunčano i vruće. Bio je blijed i imao tamne vrećice pod očima. Ponovno je pomislio na pad burze, na koju je potrošio cijeli srpanj. Bila je to važna priča, nema tu sumnje, pad burze koji nije bio uzrokovan samo visokim procjenama i napuhanim očekivanjima, već i hakerskim napadima i kampanjama dezinformacija. Ali trenutačno je svaki istraživački novinar koji drži do sebe kopao po toj priči i, premda je on sam pronašao dosta toga zanimljivog, između ostaloga i koja je to tvornica trolova u Rusiji širila najgore laži, osjećao je da će se svijet snaći i bez njegova doprinosa. Vjerojatno je samo trebao uzeti dopust, i trebao bi početi vježbati, i možda bi se trebao i malo više pobrinuti za Eriku, koja se rastajala od svoga muža Gregera. Dizalo je usporilo, vrata su se otvorila, izišao je na kat i postao još uvjereniji da je posjet besmislen. Lisbeth je definitivno i dalje bila na putu i nije marila za njega. Ali sljedećeg se trenutka uznemirio. Vrata stana bila su širom otvorena i odjednom je shvatio koliko se cijelo ljeto bojao da će se njezini neprijatelji baciti na nju, pa je požurio preko praga i viknuo “halo, halo”. Dočekao ga je smrad boje i sredstava za čišćenje. Ali nije stigao dalje od praga. Čuo je korake. Netko je na stubama iza njega frknuo poput živčanog bika, pa se naglo okrenuo i zagledao u dva snažna muškarca u plavim kombinezonima. Nosili su neki velik predmet, a Mikael je bio toliko uzrujan da nije uspio protumačiti prizor kao nešto svakodnevno i normalno. “Što to radite?” viknuo je. “Kako vam izgleda to što radimo?” – 13 –
Izgledali su kao da nekoga sele, vukli su teški plavi kauč, otmjeni dizajnerski komad namještaja, a Lisbeth, u to je bio siguran, nije nimalo bila zagrijana za dizajnerske stvari i uređenje doma. Upravo je namjeravao izustiti još koju riječ, kada je iz stana začuo glas. Na trenutak ga je protumačio kao Lisbethin, i ozario se. Ali bile su to samo njegove maštarije. Glas nije ni sličio Lisbethinu. “Ugodnog li posjeta! Čime sam zaslužila ovu čast?” Ponovno se okrenuo, a na pragu je stajala visoka crnka u četrdesetima posprdno ga promatrajući. Na sebi je imala traperice i elegantnu sivu bluzu. Kosa joj je bila spletena u pletenice i imala je stisnute, iskričave oči. Još se više zbunio. Poznaju li se? “Ne, ne”, zamucao je. “Samo sam...” “Samo ste...” “Izišao sam na pogrešnom katu.” “Ili niste znali da je mlada dama prodala svoj dom?” Nije to znao i oneraspoložio se, osobito zato što se žena nastavila podsmjehivati. Gotovo mu je pao kamen sa srca kada se na koncu ipak obratila muškarcima koji su joj nosili stvari, pobrinula se da ne udare kaučem u dovratak i nestala unutra. Htio je pobjeći odatle, probaviti dobivenu informaciju. Htio je popiti još Guinnessa. Ali ostao je stajati kao ukopan promatrajući poštanski sandučić. Na njemu više nije pisalo V-kulla, prema Villi Villekulli Pipi Duge Čarape, već Linder. Tko je sada ta prokleta Linder? Upisao je njezino ime u tražilicu na mobitelu, pa ju je sada promatrao i na zaslonu. Bila je to psihologinja Kadi Linder koja je radila kao profesionalna članica upravnih odbora. Razmislio je o njoj, o ono malo informacija koje je znao, ali još je više razmišljao o Lisbeth i uspio se tek malo uspraviti i izgledati tek donekle pribrano kada se Kadi Linder ponovno pojavila na dovratku. Ovaj put više mu se nije samo podsmjehivala, nego je i izgledala znatiželjno. Pogled joj je lutao. Namirisao je laganu naznaku parfema, bila je vitka, imala tanka zapešća i izraženu ključnu kost. “Sada mi morate reći. Jeste li stvarno izišli na pogrešnom katu?” “Preskočit ću to pitanje”, odgovorio je i odmah shvatio da to baš i nije bio dobar odgovor. – 14 –
Po njezinu je osmijehu shvatio da je prozrela njegovu fintu i samo se htio izvući pod svaku cijenu. Ništa ga ne bi moglo natjerati da otkrije da je Lisbeth na toj adresi živjela pod fiktivnim identitetom, neovisno o tome koliko je Kadi Linder znala ili nije znala. “Taj odgovor neće umanjiti moju znatiželju”, rekla je. Nasmijao se, kao da je sve to skupa neka blesava privatna stvar. “Dakle niste došli ovamo da me provjerite?” nastavila je govoriti. “Ovaj stan nije baš bio jeftin.” “Ako niste odrubili glavu kakvom konju i stavili je u nečiji krevet, ostavit ću vas na miru.” “Ne sjećam se baš svih detalja iz pregovorâ, ali mislim da toga ipak nije bilo.” “Lijepo. Pa, onda sretno”, odgovorio je s odglumljenom lakoćom, namjeravajući se spustiti s muškarcima koji su izišli iz stana nakon što su u njemu ostavili kauč. Ali Kadi Linder očito je htjela nastaviti razgovor, nervozno je prstima prčkala po bluzi i svojim pletenicama, a on je odjednom shvatio da je ono što je bio protumačio kao iritantno samopouzdanje zapravo samo fasada za nešto drugo. “Poznajete li je?” upitala je. “Koga?” “Onu koja je živjela ovdje.” Odgovorio je protupitanjem. “Poznajete li je vi?” “Ne”, rekla je. “Ne znam ni kako se zove. Ali svejedno mi se sviđa.” “Kako to?” “Unatoč cijelom kaosu na burzi ponuda je zaista bila suludo visoka i nisam se mogla dalje boriti za stan, pa sam se povukla. Ali ipak sam ga dobila jer je ‘mlada dama’, kako ju je zvao odvjetnik, htjela da ga ja dobijem.” “Baš lijepo.” “Zar ne?” “Možda ste učinili nešto što se mladoj dami svidjelo?” – 15 –
“U medijima sam većinom samo poznata po tome da se svađam s muškarcima u raznim upravnim odborima.” “Nije nemoguće da je baš to ono što joj se svidjelo.” “Pa, i nije. Smijem li vas pozvati na pivo useljenja, pa možda da mi kažete nešto više o tome? Moram reći...” Ponovno je oklijevala. “...da mi se jako svidjela vaša reportaža o blizancima. Bila je nevjerojatno dirljiva.” “Hvala”, rekao je. “Lijepo od vas. Ali moram ići.” Kimnula je i dobacio joj je “bok”. Nije se poslije baš ni sjećao kako se spustio, samo je znao da je izišao iz zgrade u ljetnu večer. Definitivno nije primijetio da su pred vratima bile postavljene dvije nove nadzorne kamere, kao ni da je točno iznad njega na nebu lebdio balon. Samo je prešao na drugu stranu ceste i nastavio prema ulici Urvädersgränd. Usporio je tek kod Götgatana i osjetio kako je sasvim ostao bez zraka, a ništa se drugo nije dogodilo osim što se Lisbeth preselila i, istini za volju, trebao je biti sretan zbog toga. Sada je bila sigurnija. Ali umjesto da se veseli, osjećao se kao da ga je netko ošamario, iako je to, naravno, bilo glupo. Ona je Lisbeth Salander. Takva je kakva je. Ipak ga je to zaboljelo. Mogla je barem natuknuti nešto; izvadio je mobitel kako bi poslao SMS-poruku, neko pitanje, ali ne, ipak neka ostane tako kako jest. Spustio se Hornsgatanom i vidio da su oni najmlađi već počeli trčati svoj krug ponoćne utrke. Začuđeno je promatrao roditelje koji su navijali s nogostupa, kao da mu je njihovo veselje neshvatljivo. Morao se natjerati da bi uspio prijeći cestu u jednoj praznini između trkača. Gore na Bellmansgatanu misli su mu nastavile vrludati i sjetio se posljednjeg puta kada je vidio Lisbeth. Bilo je to u restoranu Kvarnen nakon Holgerova pogreba i nijednom od njih nije baš bilo lako pronaći prave riječi, što vjerojatno i nije bilo jako čudno, i jedino što je zapravo zapamtio od tog susreta bio je njezin odgovor na pitanje: “Što ćeš sada dalje?” “Bit ću mačka, a ne miš.” Mačka, a ne miš. – 16 –
Pokušao ju je natjerati da mu objasni. Nije mu to uspjelo i sada se sjetio kako je nakon toga nestala preko trga Medborgarplatsen odjevena u crno odijelo sašiveno po mjeri u kojemu je izgledala poput bijesnog dječaka koji se preko volje dotjerao za neku svečanost. Nije to bilo tako davno, početkom srpnja. Ali već je djelovalo kao davna prošlost i hodajući kući razmišljao je o tome i o drugim stvarima. Kada je naposljetku stigao u svoj stan i zavalio se na kauč s Pilsner Urquellom u ruci, ponovno mu je zazvonio telefon. Zvala ga je forenzičarka imena Fredrika Nyman.
– 17 –
– 18 –
2. poglavlje 15. kolovoza
Lisbeth Salander sjedila je u hotelskoj sobi na Trgu Manežnaja u Moskvi i na laptopu promatrala kako je Mikael izišao na Fiskargatan kroz vrata njezine zgrade. Nije se držao ponosno kao inače, već je djelovao izgubljeno i to ju je nekako zaboljelo, premda nije sasvim shvaćala zašto, a nije posvetila ni mnogo vremena razmišljanju o tome. Samo je podignula pogled s računala i usmjerila ga prema zaobljenoj staklenoj kupoli koja je vani svjetlucala šarenim svjetlom. Svidio joj se grad prema kojemu je donedavno bila ravnodušna i razmišljala je da odustane od svega i samo nestane i napije se. Ali naravno da su to bile gluposti. Morala je ostati disciplinirana. Većinu je vremena provodila za računalom, a ponekad gotovo nije ni spavala. Ipak je, paradoksalno, izgledala sabranije nego što je već dugo bila. Kosu je nedavno ošišala nakratko. Skinula je sve pirsinge i na sebi imala bijelu košulju i crno odijelo, isto ono kao i na pogrebu, ali zapravo nije time pokušavala odati počast Holgeru, već joj je to postala navika i htjela se bolje uklapati. Odlučila je prva zadati udarac, a ne čekati poput plijena stjeranog u kut, i zato se nalazila u Moskvi i zato se bila pobrinula da na njezinu bivšu adresu u Stockholmu postave nadzorne kamere. Ali cijena svega toga bila je viša nego što je očekivala, i to ne samo zato što joj se prošlost uskovitlala i što je zbog toga provela mnoge besane noći. I njezin se neprijatelj skrivao iza dimnih zavjesa i nedokučivih kriptiranih poruka, i provodila je sate čisteći tragove za sobom. Živjela je poput odbjeglog zatvorenika, ništa od onoga što je tražila nije joj palo s neba i tek se sada, nakon mnogih mjeseci rada, – 19 –
približila cilju. Ali ni u to nije mogla tako lako biti sigurna i ponekad se pitala nije li neprijatelj ipak korak ispred nje. Dok je danas pripremala i potvrđivala svoju operaciju, osjećala se nadzirano, a ponekad bi i noćima uznemireno osluškivala ljude u hotelskom hodniku, osobito jednog muškarca – bila je uvjerena da je riječ o muškarcu – s urođenom dismetrijom, nepravilnošću u koracima koja mu se često ponavljala, pa bi usporio pred njezinim vratima i činilo joj se da osluškuje. Vratila je snimku na početak. Mikael Blomkvist još je jednom izišao na Fiskargatan poput napuštena psa, a ona je pila svoj viski razmišljajući o tome i pogledala kroz prozor. Tamni oblaci nadvili su se nad Državnu dumu, Crveni trg i moskovski Kremlj. Izgledalo je kao da će pasti kiša, da će se dići strašna oluja, a možda je to bilo i dobro. Uspravila se, razmislila o tome da se istušira ili si napravi kupku. Ipak je samo presvukla košulju. Odabrala je crnu. Činila joj se prikladnom. Iz skrivenog pretinca u putnoj torbi izvadila je svoj pištolj, Beretta Cheetah, koji je već drugi dan nelegalno kupila u Moskvi. Gurnula ga je u futrolu pod sakoom i pregledala svoju sobu. Nije joj se sviđala, kao ni cijeli hotel. Bio je odveć luksuzan i raskošan, a u salonima na donjem katu nisu se kretali samo muškarci poput njezina oca, grandiozne hulje sa samorazumljivim pravom vlasništva nad svojim ljubavnicama i podređenima. Promatrale su je i druge oči, mogla se proširiti riječ, vijest je mogla doći do obavještajnih službi ili gangstera, i često je sjedila ovako kao sada, stiš ćući ruke kao da se sprema za borbu. Ušla je u kupaonicu i hladnom vodom zapljusnula lice. Nije joj mnogo pomoglo. Čelo joj se zatezalo od nesanice i glavobolje. Da već krene? Dođe na isto, zar ne? Osluškivala je zvukove iz hodnika, ali ništa se nije čulo, pa je izišla. Živjela je na dvadesetom katu, a dizalo nije bilo jako udaljeno. Kraj dizala je stajao muškarac kojemu je bilo oko četrdeset pet godina. Bio je elegantan i ošišan nakratko, na sebi je imao traperice, kožnatu jaknu i crnu košulju poput nje. Već ga je i prije vidjela. Bilo je nečega neobičnog u njegovim očima,
– 20 –
svjetlucale su u različitim bojama i svijetlile posebnim sjajem. Ali nije ju bila briga za njega. Spuštena se pogleda odvezla s njim dolje, izišla u foaje, a potom i na trg. Zagledala se u veliku staklenu kupolu koja je svjetlucala u mraku rotirajući kartu svijeta. Ispod nje se nalazio šoping-centar na četiri kata. Na vrhu kupole bila je brončana skulptura koja prikazuje Svetog Jurja i zmaja. Sveti Juraj smatrao se zaštitnikom Moskve i posvuda po gradu viđala ga je kako podiže svoj mač. Ponekad bi dlanom prekrila lopaticu kao da štiti i grli svog vlastitog zmaja. Ponekad bi dotaknula staru prostrijelnu ranu na ramenu i ožiljak koji joj je ostao na kuku od udarca nožem. Time kao da se htjela podsjetiti na sve što ju je boljelo. Razmišljala je o požarima, katastrofama i svojoj majci, cijelo vrijeme pazeći da ne završi na nadzornim kamerama. Stoga se trzavo i napeto kretala hitajući prema Tverskoj ulici, velikom paradnom bulevaru s parkovima i vrtovima, i nije se zaustavila dok nije stigla do Versaillesa, jednog od najotmjenijih restorana u gradu. To je mjesto izgledalo poput kakve barokne palače sa stupovima, zlatnim ornamentima i kristalima, bio je to blještavi pastiš sedam naestog stoljeća i najradije bi samo bila pobjegla odatle. Ali u restoranu se te večeri trebala održati zabava za najveće gradske bogatune i već je iz daljine vidjela pripreme. Zasad su od gostiju pristigle mnoge lijepe mlade djevojke, bez sumnje unajmljene prostitutke. Ali osoblje je naporno radilo kako bi uredilo posljednje detalje, a kada se Lisbeth približila, ugledala je i domaćina. Zvao se Vladimir Kuznjecov i stajao je na ulazu u bijelom smokingu i lakiranim cipelama i, iako nije bio star – imao je možda tek pedeset godina – izgledao je kao Djed Božićnjak sa sijedom kosom, bradom i debelom trbušinom koja se nadvijala nad njegove mršave noge. Njegova isprva nesretna priča ima sretan kraj, barem tako glasi službena verzija, da je bio neuspješan lopov, sitna riba, ali je promijenio struku i postao uspješan kuhar, stručnjak za medvjeđi odrezak i umak od gljiva. Ali u tajnosti je upravljao nizom tvornica trolova koje su stvarale lažne vijesti, čak i one s antisemitskim
– 21 –
predznakom. Kuznjecov nije samo potpirivao kaos i utjecao na političke izbore – imao je i krvi na rukama. Stvorio je preduvjete za genocid i od mržnje zarađivao dobru lovu, i Lisbeth je osnažilo već to što ga je vidjela na ulazu. Dotaknula je rubove svog pištolja u futroli i ogledala se. Kuznjecov je nervozno mrsio bradu. Bila je to njegova velika večer, iznutra su dopirali zvuci gudačkoga kvarteta za koji je Lisbeth znala da će ga kasnije te večeri zamijeniti jazz-band Russian Swing. Pred ulazom su prostrli crveni tepih natkriven crnim zastorima. S obje strane tepiha raširena je užad i stajali su tjelohranitelji. Tjelohranitelji su bili gusto poredani, na sebi su imali siva odijela i bubice u uhu. Svi su bili naoružani. Kuznjecov je bacio pogled na svoj ručni sat. Još se nitko od gostiju nije pojavio, možda je to bila neka vrsta igre. Nitko nije htio doći prvi. Na cesti se međutim mnoštvo već naguravalo, ljudi koji su htjeli buljiti i vidjeti što se događa. Očito se proširila vijest da stiže neka velika zvjerka, i neka je, pomislila je Lisbeth. Tako joj je bilo lakše stopiti se. Ali onda je počela padati kiša, prvo lagano sipiti, a zatim je i zapljuštalo. U daljini je sijevnulo. Zagrmjelo je, i ljudi su se raštrkali. Zadržala se tek nekolicina hrabrih s kišobranima, a odmah potom počele su pristizati i prve limuzine s prvim gostima. Kuznjecov ih je pozdravljao i klanjao im se, a jedna od dama kraj njega u crnoj je knjižici točkicama označavala goste. Restoran se polako napunio brojnim sredovječnim muškarcima i još većim brojem mla dih žena. Lisbeth je čula žamor koji se stapao s glazbom gudačkog orkestra i povremeno bi ugledala neku od ličnosti na koje je naišla pripremajući svoj plan. Zamijetila je kako se Kuznjecovljevi izrazi lica i kretnje mijenjaju ovisno o važnosti i položaju ljudi oko njega. Gostima bi se nasmiješio i naklonio onoliko koliko je smatrao da zaslužuju, a s onima najvažnijima bi se i našalio, premda se najčešće smijao samo on. Kesio se i cerio poput dvorske lude, a promrzla i mokra Lisbeth buljila je u cijeli taj spektakl, možda ju je čak i previše obuzeo. Jedan od tjelohranitelja zamijetio ju je i kimnuo svome kolegi, a to nije – 22 –
bilo dobro, to uopće nije bilo dobro, i pretvarala se da odlazi, samo što se umjesto toga sakrila u jedan ulaz malo dalje. Tada je shvatila da joj ruke drhte i znala je da razlog tomu nisu ni kiša ni hladnoća. Samo što se nije slomila od napetosti. Izvadila je mobitel i provjerila je li sve spremno. Napad se mora dogoditi u savršenom trenutku, inače bi bila izgubljena. Prošla je kroz sve jedan, dva, tri puta. Ali vrijeme je curilo i uskoro je prestala vjerovati u to. Kiša je padala, ništa se nije događalo i situacija je sve više počinjala sličiti samo još jednoj propuštenoj prilici. Činilo se da su svi uzvanici došli. Čak je i Kuznjecov ušao, a tada je ona oprezno zakoračila i bacila pogled unutra. Zabava je bila u punom jeku. Muškarci su već iskapljivali žestice i pipkali djevojke, pa se odlučila vratiti u hotel. Ali točno tada zaustavila se još jedna limuzina, i dama na vratima pohitala je unutra da dovede Kuznjecova, koji je znojna čela i s čašom šampanjca u ruci doteturao iz restorana, pa je Lisbeth unatoč svemu odlučila ostati. To je očito bio važan gost. Vidjelo se to po tjelohraniteljima i nemiru u zraku, a i na Kuznjecovljevu blesavom izrazu lica. Lisbeth se vratila u onaj ulaz. Ali nitko nije izišao iz limuzine. Na kišu nije istrčao vozač koji bi otvorio vrata. Automobil je samo stajao tamo, a Kuznjecov je popravljao kosu i svoju leptir-kravatu, brisao čelo, uvlačio trbuh i iskapio čašu. U tom se trenutku Lisbeth prestala tresti. U Kuznjecovljevu je pogledu otkrila nešto što je predobro poznavala, pa je bez oklijevanja pokrenula svoj hakerski napad. Zatim je gurnula mobitel u džep i pustila programske kodove da sami rade, ogledavajući se oko sebe s fotografskom oštrinom i bilježeći svaki detalj u svojoj okolini: govor tijela tjelohranitelja, udaljenost njihovih ruku do oružja, pukotine između njihovih ramena poredanih duž crvenoga tepiha, grbe i lokve na pločniku pred sobom. Stajala je nepomično, gotovo katatono, i promatrala scenu sve dok vozač nije izišao iz limuzine, raširio kišobran i otvorio stražnja vrata. Približila se mačjim koracima i stavila ruku na pištolj pred sakoom. – 23 –
– 24 –
Švedski pisac i novinar David Lagercrantz rođen je 1962. Odrastao je u Solni i Drottningholmu u blizini Stockholma s majkom Martinom i ocem Olofom. Studirao je filozofiju, religiju i novinarstvo u Göteborgu, a nakon diplome prvi je posao u struci dobio u nacionalnoj dnevnoj tiskovini Expressen, gdje se počeo baviti istra živačkim novinarstvom vezanim uz slučajeve zločina i kriminala, od kojih će neki poslije poslužiti i kao motivi u njegovim književnim djelima. Godine 1997. objavio je svoj autorski prvijenac, knjigu o šved skom zaljubljeniku u ekstremne sportske aktivnosti i planinaru Göranu Kroppu i njegovu avanturističkom usponu na Mount Everest. Uspjeh knjige proslavio je Lagercrantza i omogućio mu nastavak spisateljske karijere. Postupno se profilirao njegov interes za biografiju. Tri godine nakon knjige o Kroppu objavio je biografiju švedskoga izumitelja Håkana Lansa, koja je također polučila izniman uspjeh i doživjela nekoliko izdanja. Lagercrantz nastavlja spajati svoju sklonost biografiji s elementima žanrovske literature. Nakon trilera Himmel över Everest (Nebo nad Everestom), 2005. objavljuje Pad čovjeka u Wilmslowu, povijesni roman o engleskome matematičaru Alanu Turingu. Zahvaljujući tome djelu Lagercrantz dospijeva na svjetske top-liste bestselera. S obzirom na to da tijekom čitave spisateljske karijere nije skrivao svoju fascinaciju talentiranim pojedincima koji se odbijaju pokoriti društvenim konvencijama i bezuvjetno ostaju privrženi svojoj život noj strasti, i dalje je biografska literatura njegov ključni profesionalni – 339 –
interes. Tako je tržišno najuspješnija knjiga Davida Lagercrantza, biografija švedskoga nogometaša Zlatana Ibrahimovića Ja sam Zlatan, objavljena 2011., prevedena na trideset svjetskih jezika i u prva dva mjeseca od objavljivanja prodana u 500.000 primjeraka. Lagercrantz je 2013. potpisao ugovor sa švedskom nakladničkom kućom Norstedts, koja je u posjedu prava na književnu ostavštinu Stiega Larssona. Uz suglasnost Larssonove obitelji David je odabran kao autor koji će napisati nastavak planetarno popularnoga serijala Millennium. Roman Što nas ne ubije, koji u život vraća nezaboravni dvojac Lisbeth Salander i Mikaela Blomkvista, objavljen je 2015. u Švedskoj te istodobno diljem svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, a njegov veliki uspjeh rezultirao je i idućim nastavkom serijala Millenni um, Čovjekom koji je lovio vlastitu sjenu, objavljenim 2017. David Lagercrantz živi u Stockholmu sa suprugom Anne koja je urednica na državnom radiju i troje djece.
– 340 –
Sandra Ljubas (1992.) diplomirala je njemački jezik i književnost te švedski jezik i kulturu (prevoditeljski smjer) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2017. Trenutačno studira lingvistiku na poslijediplomskom doktorskom studiju Humanističkih znanosti na Sveučilištu u Zadru. Bavi se prevođenjem i istraživačkim radom, prvenstveno iz područja računalne lingvistike i strojnog prevođenja. Suautorica je Švedsko-hrvatskog rječnika leksičkih inovacija (2018.). Na hrvatski je prevela romane Čuvar i vuk Niklasa Nata och Daga, Lovac na zečeve Larsa Keplera i Živi pijesak Malin Persson Giolito.
– 341 –
– 342 –
Sadržaj
Prolog 5 Prvi dio Neznani 9 Drugi dio Planinski narod 115 Treći dio Služenje dvojici gospodara 231 Epilog 335 Zahvala 337 O autoru 339 O prevoditeljici 341 – 343 –
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Vedran Klemens Na naslovnici © Stephen Carroll / Trevillion Images Slika autora © Anna-Lena Ahlstroem Godina izdanja 2019., kolovoz Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-358-153-8 (meki uvez) ISBN 978-953-358-154-5 (tvrdi uvez) Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
– 344 –
– 345 –
L
isbeth Salander – posebna, drugačija, nezaustavljiva djevojka s tetovažom zmaja – nestala je. Prodala je svoj stan u Stockholmu, ne javlja se na mejlove. Nikome nije rekla gdje je i nitko ne zna da je napokon odlučila postati lovac, a ne biti više lovina.
Nepoznati beskućnik koji je stalno spominjao švedskog ministra obrane i tajnu koju mora o njemu izreći pronađen je mrtav u parku u središtu Stockholma s telefonskim brojem Mikaela Blomkvista u džepu. Tko je taj čovjek o kojemu nema nikakvoga traga, koje tajne krije njegova smrt i hoće li se zbog nje zatresti vrh švedske vlade i industrije? Djevojka koja je morala umrijeti, veliko finale serijala Millennium, propituje političke skandale i međunarodne igre moći u koje su uključene ruske tvornice trolova, govor mržnje, lažne vijesti te jedna davna ekspedicija na Mount Everest. U posljednjem romanu iz serijala Millennium koji potpisuje David Lagercrantz najomiljeniji istraživački novinar Mihael Blomkvist žrtvovat će se, a Lisbeth Salander u nezaboravnom će se klimaksu suočiti s nemezom koja je prati cijeli život.
Veliko finale serijala
Millennium – 346 –
149,00 kn
ISBN ISBN978-953358154-5 978-953358154-5
www.fraktura.hr