2
Imre KertĂŠsz
Dnevnik s galije prevela s maarskog Xenia Detoni
Fraktura -3-
Originally published under the title Gályanapló Copyright ∂ 1992 by Imre Kertész Published by permission of Rowohlt Berlin Verlag GmbH, Berlin ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2008. ∂ za prijevod Xenia Detoni i Fraktura, 2008. Sva prava pridræana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuπtenja nakladnika. ISBN 978-953-266-058-6
-2-
“Que diable alleit-il faire dans cette galère?” (“Kog je vraga traæio na toj galiji?”) Molière “…Ëini se da to πto Ëovjek slijedi natraπke neku trasu postaje neodvojivom sastavnicom biti iskuπenja; a Martin je veÊ u trenu znao da to nije san nego neki posve neobiËan simbol buduÊnosti.” Malcolm Lowry “Danas se ama baπ svaki umjetnik ukrca na galiju svojega doba.” Camus “Pomorstvo i jest neπto πto æeli da se o njemu piπu izvjeπÊa.” Emerson
-5-
2
I. ISPLOVI (prema otvorenim vodenim prostranstvima)
-7-
2
1961. Roman sam poËeo pisati prije godinu dana. Sve se mora baciti. Proπetao sam parkom, po prhku suπnju. Neπto dublje tratina se joπ zeleni, s pokojim zaæutjelim i rumenim listom, a i ono drugo liπÊe visi s okolnih hrastova kao bezbroj mlohavih podlaktica. Osjetio sam: budem li strpljiv prema sebi, Ëudo Êe se doista i dogoditi.
O BoæiÊu 1963. ©to je bit umjetnosti ako tip Ëovjeka (onaj tragiËni), kojega nikada nije prestala doËaravati, viπe ne postoji? Junak tragedije jest Ëovjek koji se sam stvara, a i sam skrπi. Meutim, Ëovjek se danas samo prilagoava. »ovjek koji je funkcionalan. Usto oblici i tijela suvremene æivotne strukture unutar kojih se, kao u kakvoj dobro izoliranoj epruveti, odvija æivot funkcionalnog Ëovjeka. Oprez! Funkcionalni je Ëovjek onaj isti koji je otuen, no on time ipak nije ujedno i junak svojega doba; naime, otueni Ëovjek koji je zapravo funkcionalni Ëovjek, u biti je izabrao, premda njegov izbor nije niπta viπe nego odustajanje. Od Ëega? Od stvarnosti, od egzistencije. Jer, on zapravo nema ni potrebe za tim. Stvarnost je za funkcionalnog Ëovjeka zapravo tek nagovjeπtajna zbilja, æivot koji je nadomjestak za æivot, funkcija koja zamjenjuje njega samoga. Premda mu je æivot preteæito sroËen od tragiËnih prijestupa i zabluda, iako bez nuænih tragiËnih -9-
posljedica; odnosno, to je neπto bez tragiËnih posljedica, a liπeno je i nuæne tragiËnosti koja bi tome prethodila; naime, posljedice Ëovjeka neÊe sustiÊi slijedom unutarnjih zakonitosti karaktera ili postupaka veÊ, πto se osobnoga tiËe, uvijek apsurdno, sukladno potrebi druπtvene organizacije za ravnoteæom. PojedinaËni je æivot samo simbol nekoga vrlo sliËna æivota; on je unaprijed odreen, utvreno mu je mjesto, mora ga samo popuniti. Pa tako nitko i ne æivi vlastitu stvarnost, veÊ samo svoju funkciju, jer kada bi svoj æivot proæivio egzistencijalno, odnosno bez vlastite sudbine, to bi za njega znaËilo predmet rada, i to odraenoga na samome sebi. Obzor funkcionalnoga Ëovjeka svakako nije “zvjezdano nebo”, a nije ni “moralni zakon koji se krije u Ëovjeku”, veÊ su to granice njegova organiziranoga svijeta, ta veÊ spomenuta nagovjeπtajna stvarnost. A sve se to u umjetnosti javlja kao tehniËki problem, pa zato funkcionalni æivoti liπeni stvarnosti nisu ni pogodni da bi ih se oblikovalo kao tvar umjetniËkoga djela. Kroz tkivo njihove sudbine bljesne tek niπtavilo; uostalom, tim sudbinama manjka upravo smisao koji bi u sebi i mogao kriti tragediju. Kriza “humanosti” i jest stupica “humanosti”, barem na naËin kako se sve to poloæi “umjetniku” pred noge - pa o Ëemu je tu zapravo rijeË? Je li to moralni suæivot, odnosno “obvezatni odnos”, ili treba naprosto stati tamo gdje se upravo “odvaja dobro od zla”? Ako zajednica rjeπava sve svoje moralne strepnje unutar kolektiva, preostaje nam samo strog zazor. Zapovijed glasi: moæeπ se baviti svim problemima koji se tiËu æivota, no jedino Ëime se ne smijeπ baviti jest sâm æivot kao problem. Naime, æivot je, moglo bi se reÊi, diktat. Dovoditi ga u pitanje u okolnostima vladavine cenzure strogo je zabranjeno. A samoubojstvo jest dezertiranje. E, pa u takvim okolnostima umjetnost
- 10 -
(knjiæevnost), koja umjesto problematike æivota æeli vidjeti samo probleme πto se javljaju u æivotu, i sama postaje funkcionalnom, primijenjenom, umjesto stvarne tek nagovjeπtajnom umjetnoπÊu. I πto tu vrijedi darovitost? Viπe je na πtetu, tek poguban teret. Joπ nikada nije bilo toliko tjeskobne potrebe za “metodom” kao takvom.
1964. Umjetnik svoje djelo mora poËeti stvarati u duπevnome stanju kakvo je imao i zloËinac kada je poËinio svoj krimen: Degas. - To je tek polovina problematike, a druga je da se danas neka tijela vlasti vladaju prema nekim boljim umjetnicima kao da su posrijedi kriminalci. Glasovita rasprava C. P. Snowa o “dvjema kulturama”. Samo πto umjetnost nije znanost, a znanost nije umjetnost; danas i jedna i druga pripadaju nekamo drugamo, jer, ma kako mi to nazivali, one su na suprotnim stranama. Ako umjetnost u drugoj polovini 20. stoljeÊa æeli vidjeti æivot kao neπto jedinstveno, neπto Ëime se moæe ovladati i upregnuti ga u jaram Ëistoga, znanstvenog i humanog razbora, onda Êe iz toga (budimo eufemistiËni) nastati samo loπa umjetnost. Doba krotkosti nepovratno je iπËeznulo. Kult æivota nije viπe iskren, a tamo gdje se uopÊe i pojavi, uvijek je agresivan i poprima znaËajke goropadnosti. Æivjeti u svim okolnostima problem je, ili je problem upravo samo to. Nemoralnost koja se krije u uæivanju uËinka umjetnosti. Publika ne trpi zbog djela nego joj ono donosi nasladu. Nema umjetnosti koja Êe ikada viπe uspjeti prikazati æivot kao sustav logiËnih uzajamnosti. S druge strane svaka je umjetnina (djelo) sustav logiËkih veza.
- 11 -
Pripeka u ljetno prijepodne. U crkvi. Suzdræane Marije, voπtana dojenËad, tu i tamo netko se moli. NaËin gestikuliranja, klecanja, nakloni, to kako jedni druge kriomice vrebaju, sva ta taπta skruπenost. Moæe li se prihvatiti besmislenost svijeta, pomisao na svekoliku poniπtenost koja slijedi nakon naπega jednokratnog æivota a da se ne pada u oËaj, dapaËe, da se baπ iz takve misli crpi neka nova snaga?
Srpanj. Dva tjedna u NjemaËkoj. Obiπao sam Buchenwald, a i Zeitz, bio sam do tvornice. Prepoznao sam pijeskom posutu cestu. Po njoj se biciklom vozio neki mulac, u radniËkom kombinezonu, temeljito me odmjerio. UËinio sam mu se tuinom. Ona je (dakako, ta cesta) uæa nego πto je se sjeÊam. A tvornica me pozdravila: goleme se rashladne kule nakaπljale; taj sam zvuk takoreÊi zaboravio, no odmah sam ga prepoznao, o da, kakve mi je tek uspomene prizvao u sjeÊanje! Mislim (dapaËe, gotovo sam siguran) da sam pronaπao i samo logoriπte kod Zeitza. Na njegovu je mjestu sada dræavno dobro i golem govedarnik. Ipak, nisam proæivio veliËanstvene trenutke ponovna susreta. Proust, majstor vremena, toga dobrog starog vremena, kaæe: “Stvarnost koju sam ja poznavao viπe nije postojala.” Ali i: “KuÊe, aleje, ceste jednako su, na æalost, prolazne kao i godine.” Pojavni oblici pesimizma. - DogmatiËni pesimist. VeÊinom zalutali malograanin. Zatim, dogmatiËni se pesimizam u pravilu slijeva u dogmatizam ispravljanja svijeta. DogmatiËni pesimizam kao umjetnost uvijek prerasta moralizam. NajËeπÊe se bavi odsutnoπÊu radosti (skandaloznom druπtvenom nepravdom ili neugodnim opisom smiπljeno niske razine nekog dugoËasna umiranja, liπena bilo kakva odrjeπenja, kao πto je primjerice u Vrlo blagoj smrti Si- 12 -
mone de Beauvoir). MoralizirajuÊi umjetnik na kraju Êe uvijek ostati kod osobnoga sluËaja i pri jalovoj skandaliziranosti. RomantiËni pesimizam. Odbacuje svijet koji ga okruæuje, no istodobno nam na uho πapuÊe njegove tajne. Kao kakav vjetrogonja u prolazu koji uspijeva izmamiti naπe tvrdo skrivene simpatije. Ako ga se promatra kroz njegovu latentnu tendenciju, taj pesimizam nije u biti niπta drugo nego jadanje, popuπtanje i predaja, zaklinjanje. U svojim najgorim oblicima to je uvijeno zazivanje “zdrava razuma”. Takav Êe zaziv upuÊen pobjedniËkom svijetu uvijek naiÊi na naklonjene uπi. A rezultirat Êe sentimentalnim padanjem oko vrata; krvnik Êe oprostiti svojoj ærtvi. Dakle, neka se pripazi, valja se truditi i postiÊi zatvorenu formu, sadræaj gotovo skriti iza staklene plohe, da bude posve vidljiv no nedostupan. Moj konaËni argument protiv moralista jest to da on uvijek ostaje unutar kruga. Navedu ga da odigra ulogu, a on misli da je to igrao sam od sebe. Moralist ne moæe biti umjetnikom zbog toga πto on ne stvara svijet nego mu sudi, a time obavlja sasvim suviπan posao. Kako bi se opravdao, a i radi odπtete, premda bi se zapravo reklo da to Ëini Ëak iz osvete, on svoju ærtvu, Ëovjeka, uvijek predstavlja kao vjeËnoga moralnog patnika, a taj mu se u stvarnosti grohotom smije. Jer, moral je u stvarnosti doista nuæan, no on je istodobno i najsavitljiviji sastojak neËijeg dræanja; nisam joπ sreo amoralna Ëovjeka koji ne bi bio u stanju duboko proæivjeti svoju moralnu istinu, dapaËe, Ëak i nadmoÊ. Ma, moral uopÊe nije zanimljiv, veÊ su to sve te igrice u zrcalu svijesti i æilave vitalnosti u koje ga se uvlaËi, a napose u okolnostima totalitarne diktature. Totalitarizam i kazaliπte: od davnina tinjajuÊa povezanost. Kazaliπte kao pogon za proizvodnju zabave. Degradiranje publike u gomilu. Otueno uæivanje umjetnosti kao radost - 13 -
i naslada publike koja se preobrazila u gomilu jer viπe i ne uæiva u poetiËnu sadræaju nego u dosjetljivosti i u tehnici kojom je se podjarmljuje. Kao dlakava ruka koja svoju ærtvu utapa u πeÊerni sirup. Raanje terora iz duha komedije. I zlo ima svoju etiku. EtiËnost je ono transcendentno svjetlo koje zraËi kroz svaku tvar, a da njega nema, sve bi postalo dvojbenim i neprihvatljivim. Prisutnost tog plama uπutkat Êe svako proturjeËje: nadasve je oËita njegova prisna i tegobna veza sa smrÊu. U Ëovjekovu Êe æivotu jedanput doÊi trenutak kada Êe naglo postati svjestan sebe, a snage Êe mu se osloboditi. Zapravo, tek od toga trenutka moæemo raËunati sa sobom, jer smo tek tada roeni. Klica genija nalazi se u svakom Ëovjeku. No nije svaki Ëovjek sposoban vlastiti æivot uËiniti doista svojim. Istinska darovitost upravo je genij egzistencije. Riskirat Êu: gotovo svako znanje suviπno je ako nije neposredna spoznaja o nama samima. He was a lonely ghost uttering a truth that nobody would ever hear. But so long as he uttered it, in some obscure way the continuity was not broken. It was not by making yourself heard but staying sane that you carried on the human heritage. Usamljen duh je poput utvare ponavljao istinu koju nitko nikada neÊe htjeti Ëuti. Ali dok ju je ponavljao, stalnost se na neki tajnovit naËin ipak nije razbila. Ne zato πto te napokon Ëuju, veÊ time πto ostajeπ zdrave pameti ti nastavljaπ ljudsko naslijee. - Shakespeare*
*
Zapravo Orwell (op. I. K.).
- 14 -
Burckhardt kaæe o Giottu da je “jeder Tatsache ihre bedeutendste Seite abgewonnen hat”; odnosno da je svim Ëinjenicama nazreo njihovu najvaæniju stranu. Konformizam: ako Ëovjek traga za suglasjem; no ne sa stvarnoπÊu nego s Ëinjenicama. A πto je stvarnost? Ukratko: mi sami. A Ëinjenice? Ukratko: nemoguÊnosti. A spoj tog dvoga, ukratko: etiËnost æivota, sudbina. Ili: veze meu njima nema, to je tek prihvaÊanje Ëinjenica, niz sluËajnosti i prilagodba upravo njima. Tako Êe i konformist postati Ëinjenicom, odnosno nemoguÊnoπÊu. Gubi svoju slobodu, eksplozivno razara svoju sræ i rasprπuje se po svemirskim prostranstvima Ëinjenica. A iz svih tih nepoznatih, sa zastraπujuÊom brzinom udaljavajuÊih komadiÊa nikada neÊe moÊi sastaviti svoj, tada veÊ posve stran æivot. Postat Êe suprotnost Ëovjeku: stroj, shizofrenik, neman. Bit Êu i ærtva, a i krvnik.
VeljaËa 1965. Hemingway: “Katkada sam imao sreÊu i pisao bolje nego πto umijem pisati.” Sartre: znaËaji ne postoje, samo “u stupice pale slobode”, a naËin uzmaka jest vrijednost Ëovjeka. - KarakteristiËan moralist. No πto se tehnike oblikovanja romana tiËe, to je bitna opaska. A na kraju Êe tek stil, odnosno samovoljno i naprosto naklonoπÊu odabran element skrenuti pozornost na filozofske zahtjeve koje zahtijeva tema. Ako je æivot doista takav kakvim ga æeli stil, onda latentna osuda koja se u tome krije moæe biti samo odbijanje. A ono (rijeË je ipak o totalnoj diktaturi), kad se nae u paru s dobro organiziranom nemoguÊnoπÊu djela, postaje temeljom za gnuπanje i podraæajem sna.
- 15 -
1. svibnja. “Roman o Ëovjeku bez sudbine” kao moguÊi naslov, no bezuvjetno kao podnaslov. A πto nazivam sudbinom? U svakom sluËaju moguÊnost tragedije. Izvanjsku determinaciju, stigmu, koju nam æivot stisne u besmisao jednog od poloæaja odreenog totalitarizma i zapravo osujeti. Ako determinaciju koja nas je zapala kao stvarnost æivimo umjesto vlastite, premda relativne, nuænosti proizaπle iz naπe slobode: da, upravo je to za mene besudbinstvo. Bitno je da nam determinacija uvijek bude u suprotnosti s naπim prirodnim shvaÊanjima, sklonostima, jer Êe se tek tako moÊi proizvesti stanje Ëovjeka bez sudbine u njegovu kemijski Ëistom obliku. Od Ëega se moæe braniti na dva moguÊa naËina: preobraziti se u vlastitu determiniranost (u Kafkina kukca), gotovo bi se reklo dragovoljno se potruditi da i samu determinaciju prometnemo u vlastitu sudbinu; ili se pobuniti i time postati ærtvom svoje determinacije. Dakle, nijedno od toga nije pravo rjeπenje, jer smo svoju determinaciju (jednu po svoj prilici itekako izvanjsku samovolju koju moramo prihvatiti gotovo kao da je neπto prirodno, premda pritom znajuÊi da je sve to teoretski podreeno naπoj ljudskoj moÊi, iako joπ nemamo ovlasti a ni snagu da je promijenimo) zapravo u oba sluËaja prisiljeni prihvatiti kao stvarnost, dok nas determinirajuÊa sila, ta besmislena vlast pobjeuje samo jednim naËinom: pronalazi za nas ime koje nije naπe i Ëini nas njegovim predmetom, premda smo roeni za neπto drugo. Dvojba mojega “muslimana” mogla bi biti: na koji Êe naËin od svoje determinacije moÊi oblikovati sudbinu. Meutim, ta se determinacija ne da produljivati; ona tad gubi svoju povijesnu valjanost i svi je se odriËu. I tako niπta od nje neÊe ostati, samo uspomena na tjelesne patnje. Ali i perspektiva novih determinacija koje stoje pred njim. - 16 -
Lipanj. Gide je uveo action gratuite, odnosno “besmisleno djelovanje”. Ja sam otkrio njegovu suprotnost: “besmislenu patnju”. »etiri godine radim na romanu - nije li to ipak rad na samome sebi? Da bih progledao? I da bih, kada sam veÊ uvidio, mogao i progovoriti? Moæda Ëovjeka ne Ëini piscem neka osobita darovitost nego to da ne prihvaÊa jezik i gotove pojmove. Isprva, barem tako mislim, Ëovjek je naprosto samo bedast, bedastiji od svih drugih koji u hipu sve shvate. A on onda poËinje pisati, kao da se æeli pridiÊi iz teπke bolesti, nadvladati svoj bolestan um - barem dotle dok piπe. Joπ me uvijek moæe potresti nepojmljiva sljepoÊa ljudske svijesti. Govore o ruËku i o poslijepodnevnoj siesti, a pritom ne primjeÊuju da je kanape na koji Êe prileÊi zapravo njihov lijes. Nikada ne bih mogao biti ocem nekom drugom Ëovjeku. Nema u njemu ni bunta, ni mrænje. Posluπan je vojnik u rukama lijeËniËke kompetencije. A na drugoj je postelji mladiÊ nabijen mrænjom. Nakon duge πutnje, gotovo πkrguÊuÊi govori supruzi: “Opet stiæe proljeÊe.” - Kakva je svrha bilo ovom, bilo onom ponaπanju? ©to pokreÊe Ëovjeka? ©to ga moæe zadræati pod strogim reæimom, a πto Êe ga otjerati u ludilo? Beskorisni, jalovi opaæaji. Stigao je u stadij umiranja kada ga je spopao bijes. Leæao je sklopljenih oËiju i πtucao. Kao da nije viπe bio pri svijesti, no to je bila samo igra. U trenutku kada se moja mama okrenula od njega da bi neπto sredila i na stolu, - 17 -
napola je otvorio oËi i iznenada se zapiljio u nju. Opazio sam u tom pogledu neku neËuvenu prepredenost. ©urjakinju, koju ne moæe smisliti, primio je ponovno sklopljenih vjea. Rukom je za mene i moju mamu izveo, tek sa strane, joπ jedan brz pokret smirivanja i stiπavanja. Poslije bi taj pokret viπe puta ponavljao, kao da se mora udubiti u neki posao koji iziskuje iznimnu usredotoËenost pa zabranjuje da ga se u tome uznemiruje. Na πtropot stolaca, kao uostalom i na svaki drugi ometajuÊi zvuk, reagirao je nezamislivom razdraæljivoπÊu, kao da mu upravo πumovi uzrokuju patnju, veÊ i time πto ga ometaju pri radu. Svu je svoju pozornost usredotoËio na disanje, na otkucaje svojega srca i na bolove, trudeÊi se odræati nekakav red u njihovu javljanju, a za svoj je posao vrlo oËito zahtijevao da ga se ostavlja nasamu. Kada se vreÊica s bananama buËno razderala, patniËki je okrenuo glavu, u Ëemu je bilo i tiha likovanja: bio je to dokaz koliko je u pravu.
1966. Pisac ne moæe stvoriti besmisleniji svijet od onoga koji je naËinio Bog. 1. Omjeri: problem mjere i grae. Kafka i Faulkner. (Napose Svjetlost u kolovozu.) Vreva obilja i predoziranosti æivotne grae prikazuje ga kao mraËnoga gospodara æivota. Ipak, Kafka je taj koji zna viπe o æivotu, on bolje poznaje njegove mraËne tajne. Zaπto je unatoË tome uznositiji, dakle vedriji i utjeπniji? - Jer, tko zna zakon, taj uπutka majstora gravera. 2. Klopka za osobnost, psihologija, strast. Koliko stvarno imamo veze s vlastitim strastima i koliko toËno imamo udjela u njima? - Swannova priËa. Meursaultov hitac iz piπtolja. Pobliæe: otkriti i dokazati jedinstvene psiholoπke motive poËinjenoga u muËiliπtima totalne dræave. Meutim, to je uzaludan trud, jer tamo je samo uloga bitna, to je li - 18 -
Ëovjek sposoban postati krvnikom ili ærtvom, te na koji se naËin pokreÊu leæiπta u konstrukciji stroja za usmrÊivanje, πto nema nikakve veze s pojedinaËnim sluËajevima; na njih se ne obraÊa pozornost. Ako se tamo uopÊe i oglasi, najviπe πto moæe uËiniti pojedinac jest da æali za svojom proπloπÊu. Dakle, prema tamoπnjim mjerilima nema ËovjeËanstva s mnogo lica, nema sloæenih i slojevitih znaËaja, nema iznimnih liËnosti; uostalom, bit totalitarnosti i jest upravo njezina jednolikost. 3. Junak romana. Ali kako, ako Ëovjek i nije niπta drugo nego vlastiti poloæaj, a taj je tek jedan od usaenih u “zadanost”? - No moæda se unatoË tome joπ neπto da spasiti, barem malo blentavosti, neka krajnja komiËnost i bespomoÊnost, πto je moæda Ëak i znak æelje da se joπ poæivi, a to u pravilu uvijek budi simpatije. IduÊi je problem u tome πto se funkcionalnog Ëovjeka ne moæe prikazati. No ako smo se veÊ upustili u njegovo doËaravanje, ostaje pitanje iz kojega ga kuta valja opisati? Ako nam se njegov poloæaj Ëini tragiËnim, tada nema sumnje da oplakujemo neπto nepostojeÊe, krive spoznaje o kulturi svijeta u doba koje je prethodilo Auschwitzu (i koje je dovelo do Auschwitza), o njegovu humanizmu kojega nikada nije ni bilo. Zar to nije besmisleno anakroniËna stvar? Odnosno, nije li to laæ? A najveÊe je dakle pitanje kako Êemo neπto prikazati iz kuta totalitarnog motrenja, ali da pritom totalitarno motriπte na usvojimo kao svoje glediπte? Ne Æidovi, nego Ëovjek, ako je on po svoj prilici i Æidov: “Æidov” kao pozicija u totalitarizmu. Schopenhauer: “…plan i jedinstvo… nisu u svjetskoj povijesti, oni se javljaju samo u æivotu pojedinca.” I: “… pojedinci su stvarnost”. A napose: “Ni postupci, ni nasta- 19 -
vak æivota nisu plod naπega djela; meutim, to πto nitko ne smatra naπim itekako jest baπ to: biÊe i postojanje.” Pomisao da bilo tko shvati Ëime se potajno bavim, a i naËin æivota koji uz to ide, toliko su mi strani da sam u stanju naπaliti se s bilo kime na vlastiti raËun a da se zbog toga u meuvremenu ne osjeÊam nimalo smijeπnim. HoÊu li biti sposoban na pravi naËin doËarati kako je izgledao koncentracijski logor? Je li moguÊe da je baπ u tome dublji smisao mojega vrlo posebna naËina æivota, te dragovoljne utamniËenosti? I je li moguÊe da Êe se time πto Êu zavrπiti roman dogoditi i osloboenje koje Êe biti jedinstveno i samo moje? Kierkegaard: prihvaÊanje “zadanosti” nije niπta drugo doli usvajanje konvencija i kobnih sluËajnosti. - Zar?!… Robbe-Grillet: “Kako nisu doveli u pitanje pojam svijeta, ni pripovijedanje nije bilo problem” (u proπlom stoljeÊu). Zatim, govoreÊi o Kafkinu Dvorcu: “Po konaËnome efektu niπta nije fantastiËnije od toËnosti” (ako je, dakako, i toËnost samo fikcija, odnosno pitanje odabira). Kajin i Abel. Vrhunac je, nedvojbeno, Kajinov dijalog s Gospodinom. To gotovo huπkaËko upozorenje, zatim Boæji gluh muk sve dok se ne zgodi djelo. Da bi nakon toga zaπtitniËki ispruæio ruke prema ubojici. Gle kako samo meπetari duπama! Kao kakav diktator.
28. srpnja 1968. Kako su samo zanimljivi svi ti uvodi! U opπirnu uvodu Kritike rasudne snage (koji zapravo pokroviteljski æeli zaπtititi Ëitatelja od Kanta) moæemo proËitati da estetika i osjeÊaj za estetiku, u biti estetika u - 20 -
cjelini, “kod Ëovjeka posve prirodno (!) nije antropoloπki uroena osobina”. Da. »ovjeku se mora oduzeti sve, sve πto je u njemu vjeËno, nepromjenjivo, sve πto je u njemu zakonito, da bi ga se uËinilo takvim kakvim ga æele vidjeti: totalitarizmu izruËenim biÊem liπenim vlastite supstancije, funkcionalnim Ëovjekom. Gilbertova knjiga Nürnberπki dnevnik neobiËno se odraæava na moj rad. Primjerice Keitelove rijeËi prema kojima se Hitler kao “neizbjeænu kob” trudio prikazati neπto πto uopÊe nije bilo to, neπto πto se moglo dogoditi posve drukËije, dapaËe, uopÊe se nije ni moralo dogoditi. To je iskustvo Ëovjeka bez sudbine, samo na nekoj drugoj razini. Ono se u totalitarizmu odvija u znaku kobi i sudbine. Ti su nazivi predodreeni za razotkrivanje niπtavila, to svekoliko Niπta koje unatoË svemu tome proizvodi planine leπeva, rasap i ljagu. O zapovjedniku auπvickoga logora Rudolfu Hössu Gilbert kaæe: “OpÊi je dojam o njemu da je u emocionalnom pogledu normalan, no to je Ëovjek koji je iz shizoidne apatije utonuo u bezosjeÊajnost i nedostatak sposobnosti za uæivljavanje…” Ispravna dijagnoza, ne samo o Hössu nego i o bolesti kojom Êe totalitarni reæim zaraziti Ëovjeka. Upravo zato kasnija G.-ova nastojanja da kod Hössa detektira stanovitu motiviranost (roditelji, odgoj, brak, spolni æivot itd.) ne nalazim pretjerano zanimljivima. Naposljetku, baπ svaki Ëovjek ima neku svoju priËu, no shizoidna apatija ipak nije individualni proizvod. A njezino se postojanje moæe dokazati jednako kod Hössu podreenih kao i nadreenih, pa i kod zatoËenika Auschwitza; uostalom, kao πto se nalazi i kod samoga Hössa, iako im je individualna motivacija posve razliËita. Poniæavaju ih kako bi za njih mogli reÊi da su uistinu niski. - 21 -
Probiti se do dna takva lika i tih pojmova - a tek povrπinskim sredstvima. Iznijeti samo ono πto se moæe iznijeti, vjerovati da Êe gotovo djelo, sazdano samo od onoga πto se moæe iznijeti, u svojoj dovrπenosti - i nijemosti - reÊi viπe o onome πto se ne moæe iznijeti nego da sam se s njime neposredno uhvatio u koπtac. Pripovijest o gubitku osobnoga koje se jednako tako polako i neumitno razvija kao da zapravo veÊ samo po sebi pripada nekoj osobnosti. Valja iskoristiti stari izriËaj moralnosti da bismo istaknuli koliko je to besmisleno. Ne treba misliti na Nietzschea (na “prvu imoralnost”): ne, nego na svijet u kojemu nema ni vjere ni negiranja, a djelo se javlja u svoj svojoj Ëudnovatosti i jednokratnosti postojanja, bez obvezatna vrijednosnoga sustava, u opÊemu sukobu jedinstvene nespretnosti procesa oblikovanja i sustava preobrazba koji se odvija sukladno toj dubokoponiruÊoj a muËnoj tajni. InaËe, upravo je zato iskustvo dræavnoga totalitarizma - dakle jedan oblik postojanja koji je veÊ takoreÊi traumatiËno proπao odreenu etiËku kulturu i njegovo naslijee - postalo s pozicije europskoga naËina æivljenja i tipa liËnosti vaænije od svega, jer je sruπilo ne samo mit osobnosti nego gotovo i sam njezin pojam kao takav. A tek ta laæna lakoÊa Ëavrljanja s kojom se raspravlja o tako skandaloznu, a Ëak ni mrvicu prirodnu dogaaju kao πto je dolazak na svijet novoroenËeta, i to iz majËina tijela, kroz njezin spolni organ.
Listopad 1969. U iduÊem poglavlju stiÊi Êu u Auschwitz. Niπta ne moæemo Ëak ni zamisliti bez Himmlera, koji se motao oko masovnih smaknuÊa kod Minska, kao πto je, navodno, virio i kroz πpijunku plinske komore u Auschwi- 22 -
tzu. Nema sumnje, to je bilo njegovo poimanje Kantova kategoriËkog imperativa. - Delarue izvrsno karakterizira Himmlera kada kaæe da je taj etiËnost shvatio ozbiljno. Premda se ne bih mogao sloæiti s raπËlambom doktora Boylea o njemu: “…od roenja nije imao osjeÊaj za apstraktne pojmove”. Baπ suprotno, koliko ja vidim, imao je osjeÊaj iskljuËivo za apstraktne pojmove; meutim, patio je od duboko ukorijenjena nedostatka maπte, kao πto se to inaËe moæe detektirati kod gotovo svih “voa”. A tvrdnja da je to “razmiπljanje koje se zapravo moæe smatrati gotovo patoloπkim, koje djeluje, moglo bi se reÊi, Ëak mehaniËki” posve je istinita i srodna upravo toj bolesti, naprosto manjku osjeÊaja za stvarnost, a i nedostatku maπte. To je u biti ona ista “shizoidna apatija” koju je Gilbert dijagnosticirao kod Hössa.
26. prosinca 1970. BoæiÊno jutro. Uzbuenja i kolebanja. »istoÊa bavljenja romanom i njegova teorijska utemeljenost postali su mi nasuπnom potrebom. Evo πto me zaokuplja: nakon Ëitanja Adorna ponovno posve jasno vidim da kompozicijska tehnika mojega romana slijedi dvanaestotonsku, odnosno serijalnu, dakle integralnu skladateljsku metodu. Ona ukida slobodne karaktere i moguÊnost slobodnih obrata u pripovijedanju. Karakteri su u ovome tekstu zapravo tematski motivi koji se javljaju u totalnoj strukturi koja vlada izvan romana: sve te teme nivelira Struktura koja ukida svaku prividnu osobnost individuuma, a “one se razvijaju” i variraju iskljuËivo u odnosu na besudbinstvo, vodeÊu kompozicijsku misao. Isto vrijedi i za pripovijedanje kao postupak. Struktura po svoj prilici unaprijed odreuje kako Êe se voditi pripovjedaËka linija; dakle, tu ne mogu doÊi u obzir ni obrati kao odstupnice, ni anegdotalna rjeπenja u segmentima, ni smirujuÊi ili fantastiËni elementi, a ni “iznimke”. - 23 -
Kao πto otpada i psiholoπko definiranje, jer pripovijest diktira totalnost Strukture, a rasvjetljenje dolazi u ispitivanju kolika je naπa uloga u nastanku te iste Strukture. Proces, razvoj tema linearan je - “reprize” nema, niπta se ne moæe ni vraÊati ni ponavljati - pa se zato kompozicija, nakon πto se iscrpe sve zamislive varijante koje se kriju unutar jedne jedine moguÊnosti, zavrπetkom provedbe i sama zakljuËuje, no to zakljuËenje ipak sve ostavlja otvorenim. - A to bi trebalo znaËiti da djelo umjesto “prikazivanja” postaje upravo onim πto prikazuje: izvanjska se struktura preobraæava u estetsku strukturu, a druπtvene zakonitosti u tehniËke zakonitosti pisanja romana. Tekst sam po sebi nije opis nego zbivanje kao takvo, nije tumaËenje nego vrijeme i postojanje u njemu - uvijek i svagdje samo bitna funkcija koja nikada nije ni “izvanjska” ni “knjiæevna”, dakle nikada isprazna. Ishodiπna toËka nije znaËaj individue, njezina metafizika ili psihologija, nego onaj ekskluzivni prostor njezina æivota i egzistencije spojenih - pozitivno ili negativno - sa Strukturom, prostor koji je ona prepustila ili koji joj je otuen. Strukturalni Êe roman sve ostale sastavnice individuuma smatrati viπkom i ispustit Êe ih naprosto zato πto se one doista i mogu eliminirati. - Slijedom toga roman Êe obiljeæiti odreeni manjak, odsutnost upravo onoga “potpunog æivota” koji zahtijevaju estetiËari, bit Êe to manjak savrπeno podudaran s vremenom koje je ionako obiljeæeno sakaÊenjem. - InaËe, ta Êe tehnika donijeti potpun uspjeh samo ako postane jednako “neËujna” kao i u dodekafonijskim glazbenim djelima. Meutim, ako osobitost i fantastiËno (fantastika proizaπla iz toËnosti), doËarano vrijeme i besudbinstvo budu proizveli vrlo æivotan dojam, to Êe ipak biti rezultat koji je proistekao iz primijenjene tehnike.
- 24 -
Travanj 1971. Moram se pomiriti s time da radim s veÊ provjerenom graom koju se i dalje moæe provjeravati. Ne samo da se obligacijska graa neÊe izbjegavati nego Êe je se strogo poπtovati: vagoniranje, putovanje, dolazak u Auschwitz, selekcioniranje, kupka i navlaËenje odore - sve Êe to biti obvezatan slijed u pomicanju radnje, toËno kao πto su poredane obligacije razapinjanja ukomponirane u srednjovjekovne pasijske igre. Veliko je pitanje jedino to kako se moæe premostiti naizgled nesavladiv raskol izmeu grae i naËela njezine organizacije, izbjeÊi drama koja svako toliko proviruje iz zaklona stilizacije, a koja u konkretnoj situaciji naprosto nije istina i jedino me retrospektivnost stalno gura u nju, u “povijest”, u onaj konstruirani pojam koji naknadno zarobljuje dogaaje, premda su se oni izvorno odvijali posve drukËije. Bog (ako se zaviri u MacCarthyjevu knjigu): za Boga miloga!, nije bitno postoji li on ili ne, veÊ jedino i samo to zaπto vjerujemo da ga ima, odnosno da ga nema. »itavo prijepodne provjeravam i usklaujem zemljovide. PoËinjem shvaÊati da je iz mojega kuta gledanja sve πto je na rampi oznaËeno kao desno zapravo lijevo, a to je i za Ëasnika koji je obavljao selekciju takoer bilo desno. PoveÊalom sam prouËavao fotografiju snimljenu o upravo pristiglima (moæda su to baπ oni iz sela Técsöa u oblasti Máramaros, oni koji su bili izravnim predmetom i u postupku protiv Eichmanna). Osmijesi, vedrina optimizma, povjerenje. To je tako, naravno pod pretpostavkom da je Ëovjeku Ëak i u okolnostima totalitarizma stalo do æivota, a u biti je baπ to ta supstancija koja sluæi opstanku totalitarizma, upravo to; vrlo jednostavan organizacijski trik. OsjeÊaj koji obiljeæuje Ëovjekov odnos prema totalitarizmu posve je otuen, ukida ga se iskljuËivo onda ako se
- 25 -
upozna njegova priroda. Spoznaja o tome πto je zapravo to, ali i preuzimanje odgovornosti za tu spoznaju, Ëin je slobode. Meutim, Ëin slobode, odnosno prosvjetljenje - a time i prihvaÊanje sudioniπtva - uvijek se sukobljavaju sa zabranama preæivjelih. I tako nastaje sudbina bez sudbine, tako Êe Ëovjek zakoraËiti iz jedne otuenosti u drugu i tako nikada niËemu nema kraja: Ëak i mrtvima prijete uskrsnuÊem. Ako netko iz grae konclogora u knjiæevnome smislu izae kao pobjednik, odnosno postane “uspjeπan”, taj sto posto laæe i vara; e pa sad, izvoli i piπi svoj roman. ©to se jezika tiËe, Ëovjeka Êe totalnost izluËiti Ëak iz njegova najdubljega unutarnjeg æivota, πto uvijek valja imati na umu. Weininger. I njegova nastojanja da karakteristiËne osobine malograanina koje slijede iz njegova vrlo svojstvena manjinskog poloæaja - takve je u BeËu oËito mogao vrlo dobro upoznati - predstavi kao æidovske. Ubojita budalaπtina koja je naiπla na priliËno brojne sljedbenike; najviπe uæasava njezina crta utjelovljena u brutalnoj mrænji, u toj sluganskoj svijesti o udesu, bolesti koja nije ni najmanje “æidovska” veÊ vrijedi upravo za manjinske malograane. To je ono zastraπujuÊe prepuπtanje usudu koje æurno vodi pod krvnikovu sjekiru. Pa Auschwitz je sa svojim groznim plamenom u tom pogledu takoreÊi samo oËistio zrak. U svjetlu auπvickoga plamena Weininger se doima samo kao iznimno perverzan kapo koji u slobodno vrijeme, osim πto to Ëini drugima, muËi i samoga sebe.
1972. Fantastika i anegdotalnost: mogu se opravdati samo ako postane oËito da su i to dijelovi, dapaËe izriËito - 26 -
neupitni sastojci Strukture. Tako je Ëin spaπavanja po strukturi ista besmislica kao i djelo hvatanja ili bacanja u konclogor, pa kao takva, glazbenim jezikom reËeno, nije niπta drugo doli jedan od dodekafonijskih rakovih kanona, no (odnosno: dakle) u biti i jedno i drugo potjeËe iz jedne te iste grae.
Lipanj. Mislim da je moj junak lik bez premca barem po tome πto se sastoji iskljuËivo od refleksija i tropizama: uvijek Êe ga i svagdje ponukati na oËitovanje iskljuËivo muka koju mu uzrokuje svijet koji ga okruæuje, jer bez toga ne bi znao ni govoriti; no on nikada neÊe poticati svijet da progovori. (Kao πto je to veÊ uËinio i Meursault, primjerice onomad kada: “Nebo je blistalo zelenim sjajem, osjeÊao sam se vrlo zadovoljno.” “Prozor mi je ostao otvoren i osjeÊali smo ljetnu noÊ kako se razlijeva po naπim tijelima.” Itd.)
Kolovoz 1973. Plaæa, plivanje. Dostojevski: Bjesovi. Stavrogin je isto tako veliËanstven i predimenzioniran kao Aljoπa iz BraÊe Karamazovih, premda na drugi naËin. I u Ani Karenjinoj sve je predimenzionirano i veliËanstveno. Ako jedan narod postane svjestan da osjeÊa svoj poziv, od toga uvijek nastane Biblija, biblijska knjiæevnost; a ateizam moæda i nije niπta drugo nego sloboda (pritom to mislim u najπiremu moguÊem smislu) naroda bez buduÊnosti. Vlast u knjiæevnoj projekciji: povlastica prava na objektivnost. Bilo bi zanimljivo jednom prouËiti oËitovanja duha kroz stoljeÊa i s toga kuta motrenja; da, to bi tek bilo istinsko traganje, da tako kaæem, otkrivanje povijesti duha vlasti. - 27 -
Da sam, eto - kao πto Ëujem - zakasnio s “temom”. Da to viπe nije aktualno. Da sam za “takvom temom” trebao posegnuti prije, barem desetak godina ranije itd. A ja sam upravo sada ponovno shvatio da me zapravo niπta drugo istinski i ne zanima kao mit Auschwitza. Ako razmiπljam o novome romanu, opet mislim o Auschwitzu. Ako naizgled i govorim o neËemu posve drugome, i onda govorim samo o Auschwitzu. Ja sam medij duha Auschwitza, iz mene govori Auschwitz. U usporedbi s time sve mi se Ëini bezazlenim. I sigurno, posve sigurno ne samo iz osobnih razloga. Auschwitz i sve πto uz to ide (a πto sada viπe nije povezano s time?) najveÊa je trauma europskoga Ëovjeka nakon kriæa, premda Êe biti potrebna joπ desetljeÊa, pa moæda Ëak i stoljeÊa dok to ljudi ne osvijeste. A ako ipak ne shvate, ionako Êe biti svejedno. Pa Ëemu onda pisati? I komu? No egzekutori neÊe trpjeti lelek potuËena ËovjeËanstva. Kao πto u komorama muËiliπta stavljaju ploËe s glazbom kako bi potisnuli krikove muËenih, triËavim æamorom takozvane humanistiËke literature prikrivaju priguπen mrmor istine. Ako je Bog umro, tko Êe se zadnji smijati? Prepiska Goethea sa Schillerom. Ah, kako ljupko! Zavjetuje se donekle Raju bogova, odakle smo iskljuËeni za sva vremena. Antal Szerb. Njegov Ëlanak u slavu LanËanoga mosta i tajna izjava vjernosti iz 1942. godine. Dvije godine poslije usmrÊen je, a LanËani most raznesen je u eksploziji.
- 28 -
Sadræaj
I. ISPLOVI (prema otvorenim vodenim prostranstvima)
II. LUTA (meu hridima i prudovima)
7
75
III. PU©TA (kormilo) POVLA»I (vesla) SRETAN JE
199
O autoru
255
O prevoditeljici
257
- 259 -