Do kraja zemlje

Do kraja zemlje Do kraja zemlje

David Grossman Bolno, lijepo, nezaboravno. ∑ Paul Auster

Hrabar i moÊan antiratni roman. ∑ Kansas City Star

–1–

–2–

David Grossman

Do kraja zemlje prevela s engleskog Tatjana Jambrišak

Fraktura –3–

Naslov izvornika: ‫אשה בורחת מבשורה‬ Naslov engleskog izdanja: To the End of the Land © 2008 by David Grossman © za engleski prijevod Jessica Cohen, 2010. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2016. © za hrvatski prijevod Tatjana Jambrišak i Fraktura, 2016.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-779-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 935566

–4–

se osjećala: kao porođajni trudovi – stizali su često i oštro sve do stalnog, zasljepljujućeg bola, i mislila je da ako se ovo nastavi, nekako će morati otići na hitnu pomoć. Ali što da kaže kad stigne onamo?

I osim toga, liječnik bi je mogao nagovoriti da se odmah vrati kući i čeka ih.

Avram ju je čuo u svojem šatoru, i odlučio ne uzeti tabletu za spavanje, čak ni tabletu svoje djevojke Nete, jer bi ga Ora mogla zatrebati tijekom noći. Ali kako će joj on pomoći? Ležao je budan, nepomično, ruku prekriženih preko prsa, s dlanovima pod pazusima. Mogao je tako ležati satima, gotovo se ne pomičući. Čuo ju je kako jeca, sama, dugim, monotonim jaukom. U Egiptu, u zatvoru Abasija, bio je jedan nizak, mršav rezervist iz Jeruzalema koji je bio iz obitelji Židova Kočina. Svake je noći satima plakao, čak i u dane kad ih nisu mučili. Dečki su gotovo skrenuli s uma zbog njega, čak ni egipatski čuvari to više nisu mogli podnositi, ali je mali Kočin ustrajao. Jednog su dana on i Avram stajali u hodniku i čekali da ih odvedu na ispitivanje, Avramu je uspjelo s čovjekom komunicirati kroz vreće preko glava, a Kočin je rekao da plače zbog ljubomore na svoju djevojku, jer osjeća da mu je nevjerna. Uvijek je voljela njegova starijeg brata, zamišljao je što sad s njime čini i to ga je izjedalo. Avram je osjećao čudno poštovanje prema tom koščatom tipu koji se usred pakla zarobljeništva posvetio svojoj privatnoj boli koja nije imala ništa s Egipćanima i njihovim mučenjima.

Avram je tiho izašao iz šatora i udaljavao se od logora sve dok je gotovo više nije mogao čuti, onda je sjeo pod cedar i pokušao se usredotočiti. Tijekom dana, dok je Ora bila pokraj njega, uopće nije mogao misliti. Sad je osudio svoje bijedno i kukavičko ponašanje.

Zabio je prste u lice, čelo i obraze pa potiho zastenjao: “Pomozi joj, govno jedno izdajničko.” Ali znao je da neće, i usta su mu se iskrivila od prezira.

Uvijek kad je o sebi iskreno razmišljao, jednostavno mu je bilo preteško razumjeti zašto još živi. Što je tjeralo život da se za njega tako očajnički drži i čuva ga? Što je to bilo u njemu, još uvijek, što je opravdavalo tako uporan napor života, takvu tvrdoglavost, ili možda tek osvetoljubivost?

– 157 –

Zaklopio je oči i pokušao zamisliti lik dječaka. Bilo kojeg dječaka.

U posljednje vrijeme, kako se bližio datum Oferova otpusta, katkad bi izabrao dječaka odgovarajuće dobi u restoranu gdje je radio, ili na ulici, pa ga je potajno promatrao, čak ga i slijedio blok zgrada ili dva, i pokušavao zamisliti kako on vidi svijet. Dopuštao si je sve više takvih halucinacija, takvih zamišljaja Ofera, tih sjena.

Omotala ga je debela noćna tišina. Topli je zrak tiho strujio preko njega, orao brazde u zraku. S vremena na vrijeme oglasila bi se kakva velika ptica, zvučalo je kao da je blizu. Ora je i to osjetila u svom šatoru. Slušala je dok joj se činilo da joj nešto lebdi nad kožom.

Tisuće ždralova probijale su se kroz noćno nebo prema sjeveru, a oni to nisu ni vidjeli ni znali. Dugo je odjekivao golemi nevidljivi šušanj, poput uzdaha valova na plaži punoj školjki. Avram se naslonio na drvo sklopljenih očiju i vidio sjene Oferovih leđa kako klize u sliku mladog Ilana – zbog nekog mu se razloga u viziji pojavio Ilan, kako hoda pola koraka ispred njega vodeći ga kroz staze one prezrene vojne baze gdje je morao živjeti s ocem, i namigujući grafitima prekrivenim krečem na zidovima kamenih koliba. I onda je Avram pokušao zamisliti mušku verziju mlade Ore, ali je vidio samo Oru, visoku i svijetlu, s crvenim kovrčama kao nekad – sad joj nije ostala ni kap crvene – i iznenadilo ga je što je to prvi put da razmišlja o posve logičnoj mogućnosti da je Ofer crvenokos. Još se više iznenadio što se usudio upustiti u takve fantazije, više nego ikad prije.

I onda je u bljesku vidio sliku Ofera koji je izgledao poput njega samoga, kao dvadesetjednogodišnji Avram, i sedamnaestogodišnji, i četrnaestogodišnji. U otkucajima srca skakao je kroz razne godine – za nju, mislio je grozničavo, posvećen tome poput molitve; samo za nju – i vidio je bljesak okruglog lica crvenih obraza koje je uvijek bilo budno i spremno. Osjetio je gipko, živahno patuljaštvo koje nije osjetio već godinama, i vrućinu vječnog plamena iz zamršene kose, bljesak pohotnog namigivanja, i onda ga je nešto odbacilo, izbacilo iz tog spektakla, iz njega samog, kao da ga je dohvatio izbacivač.

Sjedio je teško dišući, okupan znojem, i nekoliko trenutaka srce mu je divlje kucalo; uzbudio se kao mladić, dječak koji se valja u zabranjenim maštarijama.

– 158 –

Osluhnuo je: potpuna tišina. Možda je napokon zaspala kad su prestale more. Pokušao je razumjeti što se točno dogodilo između nje i Ilana. Nije baš otvoreno rekla da je Ilan kriv. Zapravo, to je zanijekala. Možda se ona zaljubila u nekog drugog? Ima li drugog muškarca? Ako ima, zašto je ovdje sama, i zašto je njega izabrala da pođe s njom?

Rekla je da su djeca sad odrasla i da će dečki sami odlučiti s kim žele živjeti. Ali vidio je kako joj usnice drhte, i znao je da laže, a nije shvaćao zašto. “Obitelji su za mene kao matematika”, ponekad je govorio Neti. Previše varijabli, previše zagrada, množenja kvadrata i eksponenata, i sve te komplikacije – i zato je gunđao uvijek kad bi pokrenula tu temu – i stalna potreba da bude u odnosu sa svim drugim članovima obitelji, u svakom trenutku, danju i noću, čak i u snovima. Kad je postala turobna i povukla se, pokušao ju je smiriti: “To je kao da si stalno pod električnim šokovima, ili da živiš u vječnoj oluji s munjama. Baš to hoćeš?”

Trinaest ga godina nije umorilo govoriti Neti da troši svoju mladost, budućnost i ljepotu na njega i da je on samo zadržava, zastire joj pogled. Bila je sedamnaest godina mlađa od njega. “Moja djevojčica”, tako ju je zvao, katkad od dragosti, katkad od tuge. “Kad si imala deset godina”, volio ju je podsjećati s čudnim veseljem, “već sam bio pet godina mrtav.” A ona je rekla: “Oživimo mrtve, pobunimo se protiv vremena.”

Stalno ju je izbjegavao izgovarajući se godinama. “Mnogo si zrelija od mene”, govorio je. Ona je htjela djecu, a on se užasnut smijao: “Nije li jedno dovoljno? Moraš li imati više djece?” Njezine su uske, đavolske oči sjajile: “Onda jedno dijete, dobro, kao, ono, Ibsen i Ionesco i Jean Cocteau su bili isto dijete.”

U posljednje se vrijeme činilo da ju je uvjerio, jer nekoliko tjedana nije dolazila ni zvala. Gdje je bila? pitao se poluglasno pa ustao.

Katkad, kad bi zaradila nešto novca na svojim čudnim poslovima, samo bi otišla. Avram bi čak i prije nje shvatio da se to približava: oko šarenica joj se nakupljala mutna glad, sjenoviti pregovori koje je očito izgubila, i morala je na put. Plašila su ga čak i imena zemalja koje je birala: Gruzija, Mongolija, Tadžikistan. Nazvala bi ga iz – 159 –

Marakeša ili Monrovije, kod njega je bila noć, a kod nje dan – “Dakle sad”, naglasio bi, “povrh svega si još tri sata mlađa od mene” – i s čudnom, snovitom lakoćom prepričavala bi mu iskustva od kojih mu se dizala kosa na glavi.

Počeo je hodati oko stabla. Pokušao je misliti, napokon se upitati kad ju je posljednji put čuo, i otkrio je da su prošla najmanje tri tjedna.

Ili više? Možda je zaista prošao mjesec dana otkad je nestala. A što ako si je nešto učinila? Smrznuo se i sjetio kako je plesala s ljestvama na krovu njihove zgrade u Jaffi, a on je znao da ga njezina sklonost takvim stvarima već danima muči, i da u njemu oduvijek supostoje strah za nju i duboko povjerenje u nju. Napokon je priznao da mu je izluđujuće iščekivanje Oferova skidanja iz vojske vjerojatno prouzročilo zbrku u ostatku uma, da je zbog toga čak i na nju zaboravio.

Ubrzao je kruženje oko stabla i ponovo izračunao. Restoran su zatvorili radi preuređenja prije mjesec dana. A otprilike u isto vrijeme nje više nije bilo. Nisam je od tada ni vidio ni čuo. Što sam činio sve to vrijeme? Sjećao se dugih šetnji po plaži. Uličnih klupa.

Prosjakâ. Ribarâ. Valova čežnje za njom koje je silom potisnuo lupajući glavom o zid. Alkohola u količinama na koje nije bio navikao. Loše droge. Dvostruke doze tableta za spavanje, već od osam navečer. Teške jutarnje glavobolje. Čitavih dana na jednom albumu, Miles Davis, Mantovani, Django Reinhardt. Sati kopanja po deponijima u Jaffi u potrazi za smećem, alatima, hrđavim motorima, starim ključevima. Bilo je dana povremenog rada koji su mu donijeli pristojnu zaradu. Dvaput tjedno postavljao je knjige na police knjižnice u koledžu Rišon LeZion. Povremeno je sudjelovao u te­stiranjima za farmaceutske i kozmetičke tvrtke. U prisutnosti prijateljskih, pristojnih znanstvenika i laboratorijskih tehničara, koji su ga mjerili i bilježili svaki detalj te mu davali obrasce koje je potpisivao i napokon mu dali vaučer za kavu i kroasan, gutao je svijetle šarene tablete i mackao se kremicama koje će se možda upotrebljavati, a možda i ne. U izvještajima je izmišljao tjelesne i emocionalne nuspojave koje istraživači nisu mogli ni zamisliti.

Tijekom prošlog tjedna, kako se približavao datum Oferova – 160 –

otpusta, nije izlazio iz kuće. Prestao je razgovarati s ljudima. Javljati se na telefon. Jesti. Osjećao je da mora što je moguće više smanjiti prostor koji zauzima u svijetu. Jedva da se micao iz naslonjača. Sjedio je, čekao i unizivao se. A kad bi ustao i prošetao stanom, pokušao je ne praviti nagle pokrete, da ne razdere, ne podere tkivo balona s kojeg je sad visio Ofer. I posljednjeg dana, kad je mislio da je Ofer vani, sjedio je nepomično pokraj telefona čekajući da ga Ora nazove i kaže mu da je gotovo. No nije nazvala, i on se sve više kočio i znao je da se nešto dogodilo. Sati su prolazili, pala je noć, a on je mislio da ako ga ona tad ne nazove, više se nikad neće moći pomaknuti.

Posljednjim je snagama birao njezin broj, čuo što se dogodilo i pretvorio se u kamen.

“Ali gdje sam bio čitavi mjesec?” zastenjao je i preplašio se vlastitoga glasa.

Pohitao je natrag do Ore, gotovo trčeći, baš u trenutku kad ga je zazvala.

Sjedila je umotana u ogrtač. “Kad si ustao?”

“Ne znam, prije nekog vremena.”

“I kamo si otišao?”

“Nikamo, samo sam malo prošetao.”

“Je li ti smetao moj plač?”

“Ne, dobro je. Smiješ plakati.”

Zora je polako otvorila oči. Sjedili su u tišini i promatrali noć kako krvari crnilo.

“Slušaj”, rekla je, “i pusti me da dovršim. Ne mogu više ovako.”

“Kako?”

“S tobom koji ništa ne govoriš.”

“Zapravo, puno pričam.” Prisilio se na smijeh.

“Da, promuknut ćeš ako ovako nastaviš”, rekla je suho. “Ali ne mogu podnijeti da mi ne dopuštaš ni da pričam o njemu.”

Avram je učinio gestu ne-opet-to, a ona je polako izdahnula pa rekla: “Slušaj, znam da ti je teško biti sa mnom, ali i ja se ovako izluđujem. I gore je nego da sam sama. Jer onda bih mogla barem naglas sama sa sobom razgovarati, o njemu, a sad ne mogu ni to, – 161 –

zbog tebe. Mislila sam, što sam mislila”, stala je i proučavala vrške svojih prstiju; nije imala izbora, “da čim stignemo do autoceste, možemo pokušati naći prijevoz do Kirjat Šmone, a onda da te smjestimo u autobus za Tel Aviv, a ja ću ostati ovdje i otići još malo dalje. Što kažeš? Možeš li sam otputovati kući?”

“Sve ja mogu. Ne čini od mene invalida.”

“Nisam to rekla.”

“Nisam invalid.”

“Znam.”

“Ne postoji ništa što ne mogu”, rekao je bijesno. “Samo ono što ne želim.”

Kao pomoći mi s Oferom, mislila je.

“I kako ćeš ti ovdje sama?”

“Ne brini, snaći ću se. Hodat ću. Ne trebam ni mnogo hodati.

Bit ću sretna ako samo budem hodala amo-tamo po nekom polju, kao jučer ili prekjučer. Ono što mi je važno nije gdje sam, nego gdje nisam, razumiješ li?” Šmrknuo je. “Razumijem li?”

“Tako će biti najbolje za oboje”, rekla je tužno, sa sumnjom, a kad nije odgovorio, nastavila je. “Možda misliš da mogu prestati, da mogu jednostavno ne govoriti o njemu, namjeravam to, ali ne mogu. Nisam sposobna suzdržati se, moram mu dati snage, treba me sad, osjećam to. Ne kritiziram te.”

Avram je spustio glavu. Ne miči se, mislio je, samo neka govori, ne prekidaj.

“I to nije samo zbog tvog pamćenja.”

Pogledao ju je začuđeno.

“Znaš, zato što ćeš se svega sjećati, a moj je um u posljednje vrijeme kao sito. Nije to razlog što sam htjela da pođeš sa mnom.”

Naslonio je glavu na prsa i pognuo čitavo tijelo.

“Htjela sam da pođeš sa mnom kako bih mogla s tobom raz­ govarati o njemu, ispričati ti o njemu, tako da ako mu se nešto dogodi...”

Avram je prekrižio ruke i zabio šake duboko postrance u tijelo.

Ne miči se. Ne bježi. Pusti je da govori.

– 162 –

“I vjeruj mi, nisam o ovome prije razmišljala.” Nos joj se začepio.

“Znaš me, ništa nisam planirala. Nisam ni mislila o tome kad si me nazvao, a istina je da sam te potpuno zaboravila tog dana, uz sve ono što se događalo. No kad si nazvao, kad sam te čula, ne znam, odjednom sam osjetila da moram biti s tobom, razumiješ? S tobom, ni s kim drugim.” Govoreći, sve je više ispravljala leđa i oči su joj postajale oštrije, kao da je napokon počela dešifrirati neki tajni kod.

“I osjećala sam da moramo, nas dvoje zajedno, kako da to kažem, Avrame...” Trudila se da joj glas ostane miran i jasan. Nije htjela da joj zadrhti. Ni trunčicu. Stalno se podsjećala kako su Ilan i dečki alergični na njezine suzne ispade. “Jer, zaista, mi smo mu majka i otac”, rekla je tiho. “A ako mi, zajedno, mislim, ako to ne učinimo kao roditelji...”

Stala je. Ispružio je ruke koliko je mogaouvis , a tijelo mu se trzalo kao da mu mravi grickaju meso. Promotrila ga je i jako zatresla glavom nekoliko puta.

“Dobro.” Uzdahnula je i počela ustajati. “Što više mogu... Baš sam glupača, kako sam uopće i pomislila da ti...”

“Ne”, rekao je brzo, stavio joj ruku na rame pa je povukao. “Zapravo sam mislio... Kako se kaže... Možda bismo mogli ostati još jedan dan, jedan dan, nije bitno, onda ćemo vidjeti.”

“Vidjeti što?”

“Ne znam. Vidi, nije da ja, znaš, da patim, je li? Nije to što kažeš, teško je progutao, “nego kad me tako pritišćeš s tim, s njim...”

“S Oferom. Reci barem to.”

Ništa nije rekao.

“Ni to nećeš reći?”

Spustio je ruke uz tijelo.

Ora je odsutno skinula naočale, presavila ih i stavila u džep ruksaka. Rukama je protrljala sljepoočnice i zadržala ih malo ondje, slušajući udaljeni zvuk. Onda se odjednom bacila na tlo i počela kopati rukama, prevrćući grumene zemlje i kamenje, čupajući biljke s korijenjem. Avram je iznenađujuće brzo poskočio i napeto je promatrao. Činilo se da ga uopće ne primjećuje. Ustala je i počela udarati zemlju petama. Grumeni su letjeli posvuda, neki su ga od njih – 163 –

i pogodili. Nije se micao. Napućio je usne i ozbiljno, usredotočeno gledao. Kleknula je, podigla oštar kamen i udarila njime o tlo. Udarala je brzo, grizući usnicu. Lice joj se odmah zacrvenjelo. Avram se nagnuo naprijed, kleknuo na jedno koljeno pokraj nje i nije s nje skidao oči. Jednom se rukom pridržavao za tlo raširenim prstima, poput trkača.

Rupa je postajala sve dublja i šira. Bijela ruka koja je držala kamen podizala se i spuštala. Avram je nagnuo glavu ustranu, zbunjen, doimao se poput psa. Ora je stala. Naslonila se na ruke i zurila u razbijenu, raskuštranu zemlju kao da ne razumije što vidi, onda se opet na nju obrušila kamenom. Stenjala je od napora, od bijesa.

Zatiljak joj se zacrvenio i oznojio, tanka joj se košulja zalijepila za tijelo.

“Ora”, oprezno je prošaptao Avram, “što to činiš?”

Prestala je kopati pa potražila veći kamen. Odmaknula je kratki pramen kose s čela i obrisala znoj. Rupa koju je kopala bila je mala i jajasta. Sjedila je na koljenima, držala kamen objema rukama i jako udarala o tlo. Glava joj se sa svakim udarcem trzala naprijed, svaki je put zastenjala. Počela joj je pucati koža na rukama. Avram ju je promatrao, užasnut, nesposoban odvratiti pogled od njezinih ranjenih prstiju. Nije izgledalo da gubi snagu. Baš naprotiv: ubrzavala je, udarala i stenjala, i nakon nekog vremena bacila kamen i počela kopati rukama. Iskopavala je malo i veliko kamenje pa ga odbacivala, grumeni vlažne zemlje letjeli su joj između nogu i preko glave. Lice joj se izdužilo, a oči izbuljile. Nije ništa vidjela. Činilo se da je zaboravila da je i on prisutan. Zemlja joj se lijepila za čelo i obraz.

Njezine prekrasne obrve bile su prekrivene svodovima od zemlje, a ljepljivi potočići tekli su joj prema usnama. Ispruženom rukom izmjerila je mali krater ispred sebe. Očistila ga je pa izgladila dno nježnim pokretima kao da mijesi tijesto u posudi za pečenje. “Ora, nemoj”, prošaptao je Avram u svoj dlan i premda je znao što će učiniti, uplašeno se povukao. S tri brza pokreta Ora je legla na tlo i zakopala lice u zjapeću rupu.

Govorila je, ali on nije razumio riječi. Držala je dlanove s obje strane glave poput nogu skakavca. Njezina kratko ošišana kosa, – 164 –

prljava od zemlje i prašine, drhtala joj je na vratu. Glas joj je bio prigušen, prepuknut, jadikovala je poput osobe koja stoji pred sucem. No bio je to okrutan sudac hladna srca, mislio je Avram, kukavica, poput mene. Povremeno je podigla glavu i širom otvorila usta kako bi udahnula, i onda opet zakopala lice u zemlju. Njezin je znoj privukao jutarnje muhe. Noge u prljavim hlačama za hodanje pomicale su se i trzale svako malo, čitavo joj je tijelo bilo napeto i povijeno, a Avram se počeo ljuljati naprijed-natrag.

Dolina Hula zažutjela im se pod nogama, preplavljena sunčevim svjetlom. Ribnjaci su bliještali, stabla bresaka osula su se ružičastim cvjetovima. Ora je ležala potrbuške i pričala trbuhu zemlje, kušala grudice tla i znala je da neće postati slatke, već će zauvijek ostati bljutave i grudaste. Zemlja među zubima, ljepljiva na jeziku, u dnu usta, pretvarala se u blato. Iz nosa joj je curilo, oči su suzile, gušila se i grgljala zemlju, udarala rukama o tlo s obje strane glave, a jedna ju je misao probola poput čavla, prodirući sve dublje u um – morala je, morala je znati kako je to. Čak i kad je bio beba, kušala je sve što mu je pripremala kako bi bila sigurna da nije prevruće ili preslano.

Avram, iznad nje, disao je duboko, trzao se i odsutno grizao zglobove čvrsto stisnutih šaka. Htio je prihvatiti Oru i izvući je iz tla, ali nije se usuđivao dotaći je. Poznavao je okus zemlje u očima i gušenje u nosu i peckanje grumenja bačena odozgo – jedan od njih, bradati crnac, imao je lopatu, a drugi je rukama grebao gomile zemlje iskopane iz rupe. Avram ju je iskopao, ruke su mu prekrili žuljevi. Upitao ih je smije li na ruke navući čarape. Nasmijali su se i rekli ne. Kopao je više od sata i još nije vjerovao da će to učiniti.

Već su ga tri puta tjerali da si sam kopa grob, i u posljednjem se trenutku nasmijali i poslali ga natrag u ćeliju. A ovog puta, čak i kad su mu svezali ruke iza leđa i okovali mu noge, gurnuli ga u rupu i rekli mu da se ne miče, odbio je povjerovati, možda zato što su to bila samo dva obična vojnika, felahi, a dhabet, časnik, ovog puta nije bio s njima, i Avram se nadao da neće učiniti tako nešto na svoju ruku. Nije vjerovao čak ni kad su počeli bacati zemlju po njemu.

Prvo su mu pokrili noge, polako i neobično pažljivo, onda su mu gomilali zemlju po bedrima, trbuhu i prsima, a Avram se migoljio – 165 –

i odmicao glavu unatrag, tražeći dhabeta koji bi im naredio da prestanu, i tek kad mu je prva hrpa zemlje pala na lice, čelo i kapke – još se sjećao šokantne pljuske grumena koji mu je pao na lice, peckanja u očima, mrvica koje su mu brzo klizile iza ušiju – tek je onda shvatio da ovog puta možda neće biti sljedeće predstave, sljedeće faze mučenja, da će to zaista učiniti, zakopati ga živog, i oko srca mu se stegnuo prsten hladnog užasa i ubrizgao mu paralizirajući otrov: vrijeme istječe, ti istječeš, još trenutak, i gotovo je, više te neće biti.

Krv mu je prsnula iz očiju i nosa, tijelo se grčilo pod slojevima zemlje, teške, teške zemlje, tko je mogao znati da je tako teška na prsima, usta su mu se zatvorila da zemlja ne ulazi, pa su se otvarala da udahne zemlju, i grlo je zemlja i pluća su zemlja, i nožni se prsti šire da udahnu, i oči ispadaju iz duplji, i iznenada usred svega toga poput sporog, puzećeg prozirnog crva, tužnog malog crva, on misli o činjenici da mu stranci, u stranoj zemlji, bacaju zemlju na lice, zakopavaju ga živog, nabacuju mu zemlju u oči i usta i ubijaju ga, i da je to pogrešno, poželio je viknuti, pogreška, i ne poznajete me, on stenje i muči se da otvori oči kako bi progutao još jednu sliku, svjetlo, nebo, betonski zid, čak i okrutna lica koja se rugaju, no ipak ljudska – i onda, iznad glave, sa strane, netko fotografira, čovjek s fotoaparatom, to je dhabet, niski, mršavi egipatski časnik s velikim crnim fotoaparatom, snima detaljne fotografije Avramove smrti, možda kao suvenir, da pokaže kod kuće ženi i djeci, i onda Avram otpušta svoj život, baš u tom trenutku zaista ga otpušta. Nije otpustio život ni kad su ga tri dana i tri noći ostavili samog u bunkeru, ni kad ga je egipatski vojnik izvukao iz skrovišta, ni kad su ga vojnici ukrcali na kamion i pretukli ga gotovo do smrti šakama, čizmama i kundacima pušaka, ni kad je egipatski felah uskočio u kamion po putu i htio ga napasti, niti sve one dane i noći ispitivanja i mučenja kad mu nisu dali ni hrane ni vode niti spavati i tjerali ga da satima stoji na suncu i držali ga danima i noćima u ćeliji taman toliko velikoj da može stajati u njoj, i čupali mu nokte na rukama i nogama jedan po jedan, kad su ga objesili za ruke o strop i bičevali mu stopala gumenim palicama, i pričvrstili mu električne žice na testise, bradavice i jezik, ni kad su ga silovali – tijekom svega toga uvijek je imao – 166 –

nešto za što se držao, pola krumpira koji mu je milosrdni čuvar jednom ušvercao u juhu, ptičji cvrkut koji je čuo ili zamišljao svakog dana u podne, vesele glasove dvoje djece, možda djece zapovjednika zatvora, koja su jednom posjetila oca, brbljala i igrala se čitavo jutro u zatvorskom dvorištu; i najviše od svega, imao je onaj skeč koji je napisao na dužnosti u Sinaju, prije nego što je rat počeo, skeč složenih zapleta i s mnogo likova, i stalno se vraćao sekundarnom zapletu, koji ga nikad nije zanimao dok ga nisu zarobili, ali to ga je svaki put spasilo. Bila je to priča o dvoje zapuštene djece koja nalaze napuštenu bebu i, na svoje iznenađenje, Avram je shvatio da ti izmišljeni likovi ne blijede u zarobljeništvu onako kako su blijedjeli stvarni ljudi, čak i Ora i Ilan, možda zato što mu je pomisao na žive ljude bila nepodnošljiva, i uništavala mu je ono malo preostale volje za životom, dok mu je pomisao na tu priču gotovo uvijek upumpala malo više krvi u vene. No ondje, u tom ružnom dvorištu pokraj betonskog zatvorskog zida, s ogradom od bodljikave žice, i tad, kad je žgoljavi časnik koraknuo naprijed i nagnuo se ravno nad Avrama kako bi uhvatio posljednji trenutak prije nego što ga potpuno prekriju zemljom koja će ga progutati, Avram više nije htio živjeti u svijetu u kojemu je takvo što moguće, gdje netko fotografira osobu koju živu zakapaju, pa je Avram otpustio život i umro.

Hodao je divlje naprijed-natrag pokraj Orina tijela, gunđajući, vukući i natežući kožu lica i bradu objema rukama, a ipak je istovremeno u njemu šaptao tihi glas: Pogledaj je, pogledaj, mogla bi tako do središta Zemlje, ne boji se.

A Ora se, zapravo, malo smirila, kao da je naučila disati u trbuhu zemlje. Prestala je udarati glavom i rukama. Ležala je mirno i vrlo tiho pričala zemlji ono o čemu je mislila, gluposti, male priče, ono što se priča prijateljici ili dobroj susjedi. “Čak i kad je bio mali, godinu dana ili mlađi, nastojala sam biti sigurna da sve što mu dajem jesti, svaki obrok koji sam mu pripremila, izgleda lijepo, jer sam za njega htjela lijepe stvari. Uvijek sam nastojala ne misliti samo na okus već i na boje, kombinacije boja, tako da mu je veselo i šareno na prvi pogled.” Zašutjela je. Što ja to činim, mislila je. Pričam zemlji – 167 –

o njemu. Te je užasnuto shvatila: Možda je pripremam, tako da zna kako da se brine za njega. Ispunila ju je velika slabost. Bila je na rubu nesvijesti, izdahnula je u trbuh zemlje i na trenutak postala mali, jadni psić koji se mazi u velikom, toplom krilu. Mislila je da osjeća kako zemlja malo omekšava, jer joj je miris postao slađi, osjetila je kako duboko izdiše. Prihvatila ju je i rekla joj kako je volio praviti likove od pire-krumpira i schnitzela, male ljude i životinje, i onda bi ih, naravno, odbijao pojesti, jer kako bi to mogao, slatko je pitao, pojesti psića ili kozu? Ili čovjeka?

Iznenada su je dvije ruke uhvatile, primile za struk, zaljuljale je i izvukle. Bila je u Avramovu naručju. Znala je da je dobro da je pošao s njom. Još minutu, i tlo bi je potpuno progutalo. Nešto bezimeno vuklo ju je dolje, a ona je bila voljna rasuti se u prah. Dobro je da je pošao s njom, bio je vrlo jak, jednim ju je potezom iskorijenio iz zemlje i odvukao od rupe noseći je na rukama.

Stajao je ondje, zbunjen, i pustio je da mu sklizne s tijela, pa je stala nasuprot njemu, licem u lice, dok nije kolabirala od iscrpljenosti. Sjedila je prekriženih nogu, lica pokrivena zemljom. Donio je bocu vode i sjeo ispred nje. Napunila je usta i ispljunula tjestaste kuglice zemlje, nakašljala se, iz očiju su joj potekli prljavi potoci.

Ovlažila je usta i ponovo pljunula. “Ne znam što mi se dogodilo”, promrmljala je, “samo me obuzelo.” Onda se okrenula da ga pogleda.

“Avrame? Avrame? Jesam li te preplašila?” Natočila je vode u dlan i oprala mu čelo, nije se odmaknuo. Onda je vlažnom rukom povukla po svojem čelu i napipala posjekline. “Dobro je, dobro”, brbljala je.

“Dobro smo, sve će biti dobro.”

Povremeno mu je provjeravala oči i osjetila sjenu kako klizi u gustiš tame, i nije razumjela. Nije mogla razumjeti. Nikad joj ništa nije ispričao o onome mjestu. Gladila mu je čelo još nekoliko minuta, razuvjeravajući ga, nudeći nježnost i obećanje dobroga, a on je sjedio prihvaćajući i upijajući, i nije se micao, samo su mu palci brzo dodirivali ostale prste.

“Prestani, dosta je, ne muči se. Doći ćemo uskoro do puta, ukrcati te u autobus i ići ćeš kući. Nisam te trebala dovoditi ovamo.”

No mekoća njezina glasa – Avram ju je osjećao i iz srca mu je – 168 –

iscurila sva krv – ta mekoća i suosjećanje rekli su mu da se dogodilo ono čega se godinama najviše bojao: Ora ga je žalila. Ora je od njega dizala ruke. Ora ga je prihvatila kao neuspjeh, što je i bio. Nasmijao se gorko, otrovno. “Što je, Avrame?”

“Ora.” Okrenuo se od nje i rekao mutnim, grlenim glasom, kao da su mu usta puna zemlje. “Sjećaš li se što sam ti rekao kad sam se vratio?”

Zatresla je glavom. “Nemoj to govoriti. Nemoj ni misliti.”

Protresla mu je ruku i stisnula je između svojih krvarećih dlanova. Začudilo ju je da ga je u nekoliko posljednjih minuta tako često dodirivala, tako lako, i da se nije opirao, da ju je zgrabio za struk i podigao sa zemlje i potrčao s njom preko polja. Začudilo ju je da im se tijela ponašaju kao krv i meso. “Ništa ne govori. Nemam sad za to snage.”

Kad se vratio iz zarobljeništva, ona se uspjela uvući u ambulantna kola koja su ga vozila s aerodroma u bolnicu. Ležao je na nosilima, krvareći iz otvorenih rana punih gnoja. Iznenada je otvorio oči i kad ju je vidio, očito se fokusirao. Prepoznao ju je. Očima joj je signalizirao da se nagne. Posljednjim joj je snagama prošaptao: “Volio bih da su me ubili.”

Iza zavoja na stazi čulo se pjevanje. Neki je čovjek pjevao iz sveg glasa, a drugi su se glasovi vukli iza njega bez šarma i usklađenosti.

“Možda bismo se trebali sakriti između onih stabala dok ne prođu”, zagunđao je Avram. Prije samo nekoliko trenutaka probudili su se iz drijemeža zbog potpune iscrpljenosti, pokraj staze, usred dana.

No šetači su se već ukazali. Avram je htio ustati, ali mu je ona stavila ruku na koljeno: “Nemoj bježati, oni će samo proći, nećemo ih ni pogledati, ni oni nas.” Sjeo je leđima okrenut stazi i sakrio lice.

Na čelu male povorke hodao je visok, vitak i bradat mladić. Kovrče crne kose visjele su mu preko lica, a velika šarena jarmulka pokrivala mu je glavu. Plesao je i mahao udovima, uzbuđen zbog plesa i povika, a iza njega je desetak muškaraca i žena, držeći se za ruke, hodalo nepravilno, sanjareći, mumljajući njegovu pjesmu ili – 169 –

lebde nad njezinim tijelom, jedva da je dotiče. Blagi vjetrić ispunjava zrak mirisom za’atara i trnovite oskorušice i slatkim daškom kozje krvi. Ispod tijela su joj hladna stijena i čitava planina, golema, čvrsta i beskrajna. Ona misli: Kako je tanka Zemljina kora. prosinac 2007.

– 598 –

počeo sam pisati ovaj roman u svibnju 2003., šest mjeseci prije nego što je moj stariji sin Jonatan završio vojni rok, a godinu i pol prije nego što je u vojsku pošao njegov mlađi brat Uri. Obojica su služila u Oklopnim jedinicama.

Uri je dobro poznavao zaplet i likove. Svaki put kad smo razgovarali telefonom, ili kad bi došao kući na dopust, pitao bi me što ima nova u romanu i u životima likova. (“Što si im učinio ovog tjedna?” redovno me pitao.) Većinu vojnog roka proveo je na Okupiranom teritoriju, u ophodnjama, izviđanjima, zasjedama i na kontrolnim točkama, a povremeno bi ta iskustva podijelio sa mnom.

U to sam vrijeme imao osjećaj – ili, bolje, želju – da će ga roman koji pišem nekako zaštititi.

Dana 12. kolovoza 2006., u posljednjim satima Drugoga libanonskog rata, Uri je ubijen u Južnom Libanonu. Njegov je tenk pogodila raketa dok su pokušavali spasiti vojnike iz jednog drugog tenka. S Urijem je poginula i čitava posada: Bnayah Rein, Adam Goren i Alex Bonimovitch.

Nakon što smo odsjedili shivu, vratio sam se romanu. Većinu sam već bio napisao. Ono što se promijenilo, prije svega, bio je odjek stvarnosti u kojem je napisana konačna verzija. david grossman

– 599 –

– 600 –

david grossman rođen je u Jeruzalemu 1954. Autor je mnogobrojnih beletrističkih i dokumentarnih djela te knjiga za djecu. Radovi su mu objavljeni u The New Yorkeru i prevedeni na više od trideset jezika u čitavom svijetu. Primio je mnoge nagrade, uključujući francusku Chevalier de l’Ordre des Arts et des Lettres, njemačku Buxtehuder Bulle, rimsku Premio per la Pace el’Azione Umitaria, Premio Ischia – međunarodnu nagradu za novinarstvo, izraelsku nagradu Emet i nagradu Albatros Fondacije Güntera Grassa. Uz književni rad istaknuti je mirotvorni aktivist.

– 601 –

– 602 –

tatjana jambrišak prevoditeljica je i nagrađivana autorica nekoliko zbirki proze i poezije. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Njezini dosadašnji prijevodi na hrvatski jezik uključuju romane i stripove autora nagrađivanih Pulitzerovom nagradom za književnost (Elizabeth Strout, Cormac McCarthy, Art Spiegelman) i mnoge druge (Christopher Priest, Cory Doctorow, Michael Skelton, Alan Moore, Brian Aldiss, braća Hernandez, Neil Gaiman i dr.). Njezin prijevod na engleski jezik priče Zorana Vlahovića osvojio je drugu nagradu na natječaju za najbolji europski prijevod u 2013. godini udruženja ARESFFT (Association for the Recognition of Excellence in SF&F Translation).

– 603 –

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednici Roman Simić Bodrožić i Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Godina izdanja 2016., lipanj Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-779-0 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

– 604 –

– 605 –

David Grossman piše s ranjivošću koja je lišena straha, poetično i moćno, senzualno i ljutito, strastveno i nježno.

On piše ne samo da bi spasio sebe nego i da bi spasio nas.

– Die Zeit

Zato što na vrata mogu pokucati u zoru i obavijestiti te o smrti tvojega sina, moraš otići, hodati, pobjeći od te vijesti. Žena koja od vijesti bježi zove se Ora, a cijeli njezin život mogao bi se ispričati kroz ratove. Šestodnevni, kad je upoznala Avrama i Ilana – ljubav i prijateljstvo koje će trajati zauvijek; Jomkipurski, u kojemu im je sudbina baš njezinim prstima promiješala živote, a nju učinila majkom, i ovaj novi, rat koji joj prijeti uzeti Ofera.

Da bi ga spasila, Ora kreće na put, intimno zavjetno putovanje brdima Galileje, tijekom kojega će Oferovu ocu predati priču o njegovu sinu, a nama nezaboravnu, moćnu pripovijest o roditeljstvu i ljubavi, povijesti i ratu te – iznad svega – o ljudskosti koja nas može otkupiti.

Do kraja zemlje Davida Grossmana nije samo remek-djelo i jedan od najvećih romana našega stoljeća, to je jedna od onih knjiga koje doista mijenjaju svijet. Nabolje.

Postoje pisci u čijim riječima prepoznajemo teksturu života. David Grossman takav je pisac.

– Yann Martel

199,00 kn

www.fraktura.hr

– 606 –