Do nade i natrag, Europa 1950.-2017.

zahvale

IAN KERSHAW I

Do nade i natrag

DO NADE I NATRAG EUROPA 1950.–2017.

II

zahvale

Od istog autora u izdanju Frakture: Do pakla i natrag

zahvale

III

Ian Kershaw

Do nade i natrag Europa 1950.–2017. preveo s engleskog Vuk Perišić

Fraktura

IV

zahvale

Naslov izvornika Roller-Coaster Originalno izdanje na engleskom prvi je put objavio Penguin Books Ltd, London Copyright za tekst © Ian Kershaw 2018. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2018. © za prijevod Vuk Perišić i Fraktura, 2018.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-065-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1012916

zahvale

V

Sadržaj Popis karata

VII

Zahvale XI Predgovor XIII Predgovor hrvatskom izdanju

XIX

Uvod: Dvije epohe europske nesigurnosti

1

1. Napetost podjele

7

2. Stvaranje Zapadne Europe

47

3. Sovjetski škripac

101

4. Zlatna vremena

151

5. Poslijeratna kultura

193

6. Izazovi

241

7. Preokret

289

8. Istočni vjetrovi promjena

345

9. Snaga naroda

389

10. Novi počeci

435

VI

zahvale

11. Europa i svijet

483

12. Godine krize

531

Pogovor: Nova epoha nesigurnosti

585

Odabrana bibliografija

609

Popis ilustracija

631

Kazalo imena

633

O autoru

643

O prevoditelju

645

napetost podjele

7

prvo poglavlje

Napetost podjele ...čini se da je razorne ratove moguće okončati uspostavom trajnog “mira koji zapravo nije mir”.

George Orwell, o atomskoj bombi, 1945.

Kada je 1950. minulo neposredno poraće, nastala je nova Europa, podijeljena na dva ideološka, politička i društveno-ekonomska sustava.

Započela je potpuno nova i drugačija epoha europske povijesti obilježena dotad nepoznatim oblicima nesigurnosti. Suštinu te epohe čini podjela kontinenta koju je Drugi svjetski rat ostavio u nasljeđe, kao i zastrašujuća prijetnja sveopćeg nuklearnog uništenja.

Više od četiri desetljeća Hladni rat će razdvajati dvije europske polovice. One će trajati i razvijati se odvojeno, ali jedna činjenica ostat će im zajednička: dominacija vojne moći. Tu važnu sastavnicu poslijeratne Europe – na obje strane Željezne zavjese – kontrolirat će samo dvije države: Sjedinjene Američke Države i Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika. Obje su bile opsjednute svojom sigurnošću i obje su bile odlučne u namjeri da spriječe prevlast one druge. Novína koja je bitno obilježila njihovo suparništvo sastojala se u posjedovanju oružja tako strahotno razorne snage da ga se ni jedna ni druga strana nije usudila upotrijebiti. U samo nekoliko godina je vojna moć postala moć totalnog uništenja. I Sjedinjene Države i Sovjetski Savez – jedna supersila i druga na korak od toga da postane supersila – bile su 1949. u posjedu atomske

8

ian kershaw, do nade i natrag

bombe. Četiri godine kasnije obje su posjedovale neusporedivo snažnije vodikove bombe i ubrzo su izgradile nuklearne arsenale sposobne da nekoliko puta unište civilizirani život na Zemlji.

Od 1950. do 1962. Hladni rat je bio na vrhuncu i nikada nije bio opasniji. Većim dijelom tog razdoblja Europa je bila u žarištu Hladnog rata, ali kako bilo, u nuklearnoj epohi bi rat između supersila, gdje god da se dogodio, imao najstrašnije posljedice i na europski kontinent.

Vrelina Hladnog rata Koliko god da je sukob Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza u po­ slijeratnim godinama katkad bio vrlo prijeteći, katastrofa je izbjegnuta.

No, već početkom pedesetih godina, jedna opasna kriza je zaprijetila teškim posljedicama. Puka činjenica da je sukob izbio u dalekoj Koreji nije bila jamstvo da Europa neće postati poprište rata između supersila.

Do 1945. Sjedinjene Države su se nevoljko uplitale u europske poslove i svjetske ratove, ali je Zapadna Europa sada postala važna ispostava američke vanjske politike. Istodobno je Istočni blok (ali ne i Jugoslavija koja je 1948. uspješno obranila svoju neovisnost od Moskve) sve čvršće podržavao Sovjetski Savez u njegovom globalnom sukobu sa Sjedinjenim Državama.

Japan je anektirao Koreju 1910. i vladao je njome sve do kraja Drugog svjetskog rata. Sukladno dogovoru Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza o privremenoj upravi, korejski poluotok je poslije rata podijeljen približno po pola, demarkacijskom linijom na 38. paraleli. Nade u ujedinjenu Koreju raspršene su 1948. Podjela koja je zamišljena kao privremena, okamenila se uspostavom komunističke republike na sjeveru (de facto sovjetski satelit koji je Moskva smatrala dijelom svoje interesne sfere) i žestoko antikomunističke republike na jugu kojom su dominirali američki interesi. Korejski poluotok postao je potencijalno konfliktno područje u rujnu 1949. nakon pobjede komunista u Kini, kad je okončan dvadesetogodišnji građanski rat s nacionalistima Čang Kaj-Šeka (rat koji je vođen usporedno s oslobodilačkim ratom protiv

napetost podjele

9

japanskih osvajača od 1937. do 1945.). Južna Koreja je sada bila nekomunistička enklava u golemoj regiji kojom su dominirali komunisti.

Kada je 25. lipnja 1950. vojska Sjeverne Koreje prešla demarkacijsku liniju i napala južni dio podijeljene zemlje, nastupila je opasna eskalacija sukoba između supersila. Odlučne u zaprečavanju sovjetske moći1 i alergične na samu pomisao o mogućnosti širenja komunizma, kako u jugoistočnoj Aziji tako i u Europi, Sjedinjene Države nisu mogle dopustiti gubitak Južne Koreje ni riskirati očitu prijetnju Japanu.

Washington je točno pretpostavio da Sjeverna Koreja ne bi stupila u akciju bez Staljinovog dopuštenja. Sovjetski diktator je doista dao svoju suglasnost nekoliko tjedana uoči napada, ali nije htio angažirati vlastite postrojbe već je računao da će Narodna Republika Kina po potrebi pružiti vojnu pomoć Sjevernoj Koreji. Američko vodstvo zauzelo je stav da se komunistička ekspanzija mora zaustaviti odmah i na licu mjesta kako bi se izbjegao domino-efekt. Ako se ne spriječi pad Koreje, tvrdio je američki predsjednik Harry Truman, Sovjeti će “početi gutati komad po komad Azije” i dodao: “Dopustimo li pad Azije, past će i Bliski istok, a što bi se dogodilo s Europom, suvišno je reći”. Nije to bio ni prvi ni posljednji put da Zapad sebe podsjeća na politiku popuštanja Hitleru tridesetih godina i njen promašaj koristi kao argument u prilog vojne akcije. Kao što pristaše politike popuštanja nisu uspjeli zaustaviti Hitlera, tako bi i sada mogao izbiti Treći svjetski rat ukoliko se komunistička ekspanzija ne zaustavi na vrijeme.

Sjedinjene Države uspjele su osigurati podršku Ujedinjenih naroda – organizacije osnovane u listopadu 1945. – u svojoj namjeri da silom brane državu izloženu invaziji. Takvo što dogodilo se prvi put i to zbog sovjetske pogreške. I sovjetska i američka vodstva bila su zadovoljna dogovorom na Jalti u veljači 1945. o osnivanju Organizacije ujedinjenih naroda i o pravu veta stalnih članica Vijeća sigurnosti koje su, osim Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza, postale Britanija, Francuska i Kina. Budući da je Vijeće sigurnosti bilo pod kontrolom velikih sila,

1

Tzv. Trumanova doktrina zaprečavanja (containment). (op. prev.)

10

ian kershaw, do nade i natrag

pretpostavljalo se da će Ujedinjeni narodi biti znatno učinkovitiji od bivše Lige naroda. Pretpostavka je bila pogrešna što se bezbroj puta pokazalo tijekom Hladnog rata jer je stalna članica svojim vetom u pravilu blokirala učinkovitost Vijeća sigurnosti. Jedina situacija u kojoj se to nije dogodilo zbila se 1950. jer je Sovjetski Savez bojkotirao rad Vijeća u znak prosvjeda što Narodna Republika Kina nije postala članicom Ujedinjenih naroda (time i stalna članica Vijeća sigurnosti).2 Zbog sovjetske odsutnosti Vijeće sigurnosti je moglo donijeti odluku o pružanju vojne pomoći Južnoj Koreji kao žrtvi agresije, kako bi se uspostavili mir i sigurnost. Staljin je odmah uvidio svoju grešku i sovjetski predstavnici su od tada redovito sudjelovali u radu Vijeća sigurnosti. No bilo je prekasno da se spriječi formiranje Zapovjedništva Ujedinjenih naroda (UNC),3 kojim su dominirale Sjedinjene Države, sa zadaćom da pruži pomoć južnokorejskoj vojsci. Do kraja rata UNC je raspolagao s 933.000 ljudi. Većinu su činili južnokorejski (591.000) i američki (302.000) vojnici. Neke europske zemlje također su poslale svoje kontingente, uglavnom Britanija te Francuska, Belgija, Grčka, Nizozemska i Turska, a čak je i mali Luksemburg sudjelovao s četrdesetak vojnika.

Amerikanci su preuzeli inicijativu, protjerali sjevernokorejsku voj­ sku iz Južne Koreje, prešli demarkacijsku liniju i nastavili napredovanje prema sjeveru. Staljin je strahovao od izravnog sukoba sovjetskih i američkih snaga pa je odbio zahtjev Sjeverne Koreje da joj Crvena armija priskoči u pomoć. Kineski vođa Mao Zedong nije međutim mogao prepustiti čitavu Koreju Amerikancima, koji bi tako stekli povoljnu početnu poziciju za napad na samu Kinu. (Osim toga, Maovi odnosi sa

Čang Kaj-Šekova Republika Kina je kao jedna od sila pobjednica u Drugom svjetskom ratu bila među osnivačima Organizacije ujedinjenih naroda i postala je stal­ nom članicom Vijeća sigurnosti. Nakon uspostave Narodne Republike Kine 1949., zapadne sile protivile su se njenom članstvu u OUN, tako da je tajvanski režim predstavljao Kinu u OUN i VS sve do 1971. (op. prev.)

3 United Nations Command. Ta ustanova postoji i danas sa sjedištem u Južnoj Koreji, premda je postalo sporno je li riječ o tijelu OUN ili SAD. (op. prev.)

2

napetost podjele

11

Sovjetskim Savezom više nisu bili srdačni). Američke postrojbe su tek nedavno napustile kineski teritorij kad su se poražene nacionalističke snage Čang Kaj-Šeka povukle na Tajvan. U jesen 1950. Mao je poslao u borbu moćnu vojsku jačine 300.000 vojnika i primorao američku Osmu armiju na panično povlačenje. Po prvi put je Zapad morao uzeti u obzir da Kina postaje velika sila. U roku od dva mjeseca Sjeverna Koreja je bila opet pod komunističkom kontrolom, a sjevernokorejsko-kineske snage zauzele su i Seul, južnokorejski glavni grad. Zabrinuti Washington počeo je razmišljati o upotrebi atomske bombe.

Sjedinjene Države još uvijek su bile u velikoj prednosti. Prema nekim procjenama posjedovale su 74 operativne atomske bombe, naspram samo jedne sovjetske. Koji su bili potencijalni ciljevi nuklearnog bombardiranja? Rat je vođen pretežno na slabo naseljenim seoskim predjelima pa se niti jedan cilj nije nametao sâm po sebi. Valjalo je razmišljati i o mogućnosti da bi Sovjetski Savez u slučaju nuklearnog bombardiranja poduzeo veliku akciju odmazde i da bi regionalni rat kakav je bio Korejski mogao izazvati sovjetsku invaziju Zapadne Europe, a možda i nuklearno bombardiranje zapadnoeuropskih gradova.

Krajem 1950. je vjerojatnost da će Korejski prerasti u Treći svjetski rat bila vrlo realna. Američki vojni vrh je izradio listu ruskih i kineskih gradova kao potencijalnih ciljeva i razmatrao upućivanje ultimatuma Kini kojim bi se zahtijevalo povlačenje kineske vojske sjeverno od rije­­ke Jalu, odnosno kinesko-sjevernokorejske granice, te “hitnu upotrebu atomske bombe”, u slučaju potrebe.

Prevladala je mudrost. U proljeće 1951. je po cijenu velikih žrtava zaustavljena kineska ofenziva, Amerikanci su ponovno preuzeli inicijativu i na koncu su postrojbe UNC-a potisnule komunističku vojsku.

Naredne dvije godine trajao je užasan pozicijski rat iscrpljivanja. Kada je u srpnju 1953. sklopljeno primirje, Korejski rat završio je onako kako je i započeo, s linijom fronte na 38. paraleli. U tri godine ogorčenih borbi poginulo je i ranjeno tri milijuna ljudi, većinom Korejaca, kako Sjevernih tako i Južnih. Američki gubici iznosili su 170.000 ljudi, od toga 50.000 poginulih, dok su europski kontingenti izgubili 8000 vojnika, pretežno Britanaca.

12

ian kershaw, do nade i natrag

Iako u njemu Europljani nisu bili važni sudionici, Korejski rat imao je značajne posljedice po Europu i izazvao je dramatičan porast američkog vojnog proračuna. Kada je Sovjetski Savez u kolovozu 1949. pored Semipalatinska u Kazahstanu izveo svoju prvu pokusnu nuklearnu eksploziju, Sjedinjene Države su odlučile razviti novu nuklearnu tehnologiju kako bi bile korak ispred Sovjeta. Predsjednik Truman je naredio ubrzanu proizvodnju atomskih bombi, a 31. siječnja 1950. i izradu nove, “super-bombe”. Američki vojni troškovi su astronomski porasli prije početka Korejskog rata, a po njegovom izbijanju bili su četverostruko viši. Vojni proračun je 1952. iznosio nešto manje od petine američkog bruto proizvoda, a prije samo tri godine su vojni troškovi bili manji od njegove dvadesetine. Sjedinjene Države su 1. studenog 1952. izvele prvu pokusnu eksploziju “super-bombe”, vodikove bombe koja je “zamračila čitavo obzorje” i zbrisala s lica zemlje Atol Eniwetok na Tihom oceanu. Samo devet mjeseci kasnije, 12. kolovoza 1953., Sovjetski Savez je u srednjoazijskoj pustinji ispalio svoju vodikovu bombu. Rječiti Winston Churchill je rekao da je nastupila epoha “novog terora” koji je donio “jednakost u uništenju”.

Ne iznenađuje da su Amerikanci u svjetlu sovjetske prijetnje, koju su percipirali sve opasnijom, reagirali povećanjem svojih vojnih troškova, ali i prekomorske vojne prisutnosti. Takav pristup imao je velikog utjecaja na Europu. Amerikanci su pomoć Europi počeli promatrati pretežno u vojnom kontekstu. Marshallov plan iz 1947. kojim je poslije rata, u četverogodišnjem razdoblju, s 13 milijardi dolara stimuliran ekonomski oporavak Europe, zadobio je drugorazredni značaj. Do kraja 1951. američka vojna pomoć Europi dosegla je 5 milijardi dolara, a 1952., u jeku Korejskog rata, 80 posto američke pomoći Zapadnoj Europi bilo je, umjesto privrednoj obnovi, namijenjeno u vojne svrhe.

U travnju 1949. sklopljen je Sjevernoatlantski pakt (NATO), vojni savez kojem je prvotno pristupilo dvanaest država – Belgija, Danska, Francuska, Island, Italija, Kanada, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Portugal, Sjedinjene Države i Velika Britanija (1952. paktu su pristupile Grčka i Turska) – koje su se obvezale na zajedničku obranu Zapadne Europe. Američki stratezi su otpočetka bili svjesni da je

napetost podjele

13

Sjevernoatlantski pakt vojnički slab i držali su kako bi europske zemlje trebale odvajati veće svote za troškove svoje obrane te da Sjedinjene Države, koje su sebe počele doživljavati kao svjetskog policajca, ne mogu snositi nesrazmjerno velik teret europske obrane. Svaka je člani­ ­ca Sjevernoatlantskog pakta stoga povećala svoje vojne rashode. Za­ padnoj Njemačkoj bila je zabranjena proizvodnja oružja, ali je u sve većim količinama proizvodila vojnu opremu i vozila te se znatno okoristila povećanom potražnjom čelika. Od 1949. do 1953. povećala je njegovu proizvodnju za 60 posto što je znatno pridonijelo njenom “pri­ vrednom čudu”. Ekonomsku konjunkturu valjalo je preobraziti u vojnu moć. Na sastanku Sjevernoatlantskog pakta u Lisabonu 1952., članice su odlučile da u naredne dvije godine opreme devedeset i šest novih divizija.

U dnevnoj sobi se međutim nalazio slon i postalo je nemoguće ignorirati ga. Jačanje Sjevernoatlantskog pakta ostalo bi nepotpuno bez ponovnog naoružavanja Zapadne Njemačke. Sjećanja na rat u kojem je moćna koalicija slomila njemačku vojnu silu – i to, mislilo se, jednom zauvijek – bila su svježa tako da je mogućnost obnove njemačkog militarizma izazvala razumljiv strah kod njenih europskih susjeda, a posebno je uplašila Sovjetski Savez. Amerikanci su otvorili pitanje ponovnog naoružavanja Njemačke već 1950., odmah po izbijanju Korejskog rata. U tom su pravcu vršili pritisak i njihovi zapadnoeuropski saveznici su počeli uviđati da su američki argumenti osnovani: zašto bi Sjedinjene Države obilno financirale obranu Europe dok su Europljani nespremni poduzeti veće napore? Europljani su pak trajno strahovali da bi se Sjedinjene Države mogle povući iz Europe, kao što su to učinile 1918., a što su nakratko planirale i nakon Drugog svjetskog rata. Istodobno je trebalo osigurati jamstva da će Zapadna Njemačka ostati čvrsto povezana uz Zapadni blok. Staljin je naime doveo u iskušenje tu povezanost kada je 1952. predložio ujedinjenje Njemačke, ali pod uvjetom da ostane neutralna. Zapad je odlučno odbio Staljinov prijedlog koji je protumačen kao pokušaj da se na Sjedinjene Države izvrši pritisak kako bi se povukle iz Europe. Svrha prijedloga bio je također i pokušaj sprječavanja bliske suradnje Savezne Republike

14

ian kershaw, do nade i natrag

Njemačke i Zapadnog bloka, a upravo je ta suradnja bila težnja zapadnonjemačke vlade i njenog kancelara Konrada Adenauera. Dvojba između ujedinjenja Njemačke i sjevernoatlantske orijentacije Zapadne Njemačke tako je postala sastavni dio pitanja zapadnonjemačkog naoružavanja.

Prijedlog izlaska iz začaranog kruga obnove zapadnonjemačke vojne moći, ali tako da se ne izazove strah europskih zemalja koje su se tome oštro protivile, potekao je 1950. – što je možda iznenađujuće – od Francu­ske. Francuski premijer René Pleven je u listopadu 1950. iznio prijed­log iza kojeg je stajala želja da Zapadna Njemačka ne pristupi Sjevernoatlantskom paktu (što su htjeli Amerikanci), već da se uspostavi zasebna europska obrambena organizacija kojoj će pristupiti Za­ padna Njemačka, ali tako da ostane pod europskom kontrolom. Po tom prijedlogu trebalo je osnovati europsku vojsku u kojoj će zapadnonjemačke postrojbe biti pod europskim, ne i njemačkim zapovjedništvom (što bi de facto jamčilo francusku nadmoć). Prijedlog je poslužio kao osnovica za sporazum kojim je u svibnju 1952. osnovana Europska obrambena zajednica.

Već je sâm naziv organizacije navodio na pogrešan zaključak. Zamišljenu Europsku obrambenu zajednicu nisu činile ni sve države Zapadne Europe. Ideja je otpočetka bila suočena s ključnim pitanjem koje će i narednih desetljeća trovati svaki pokušaj iskoraka u pravcu europske integracije: kako održavati naddržavnu organizaciju i istodobno sačuvati suverenost svake pojedine članice? Schumanov Plan iz 1950. (po francuskom ministru vanjskih poslova Robertu Schumanu) postao je temelj Europske zajednice za ugljen i čelik koja je osnovana 1951. i postala zametak Zajedničkog tržišta i kasnije Europske ekonomske zajednice. Članice Europske zajednice za ugljen i čelik bile su Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Zapadna Njemačka.

Velika Britanija je odlučila ostati po strani. Europsku obrambenu zajednicu trebalo je izgraditi po sličnom modelu i s istim članicama. Ve­ lika Britanija, koja je pored Francuske raspolagala najjačom vojskom u Zapadnoj Europi, pozdravila je osnivanje Europske obrambene zajednice i obvezala se, kao članica Sjevernoatlantskog pakta, na blisku

napetost podjele

15

suradnju s njom, ali ni njoj nije htjela pristupiti. Velika Britanija nije dovijeka htjela sudjelovati u obrani Europe, niti je htjela biti dijelom projekta čiji cilj je, kako je 1952. rekao britanski ministar vanjskih poslova Anthony Eden, “popločati put prema europskoj federaciji”.

Pristupanje naddržavnoj Europskoj obrambenoj zajednici značilo je umanjenje državne suverenosti što je za London bilo neprihvatljivo.

Slično su razmišljale i skandinavske članice Sjevernoatlantskog pakta.

Tako je Europska obrambena zajednica ostala ograničena, a takvom je prvotno i zamišljena, samo na one države koje su bile spremne na užu ekonomsku suradnju. Ugovor o njenom osnivanju je trebalo ratificirati.

Europska obrambena zajednica naišla je na prepreku upravo u onoj zemlji koja je i predložila njeno osnivanje, u Francuskoj. Pitanje državne suverenosti i za nju je bilo od odlučnog značaja. Kada je 30. kolovoza 1954. francuska Narodna skupština odlučivala o ratifikaciji, prijedlog je odbijen velikom većinom glasova. Europska obrambena zajednica bila je mrtva.

No ideja ponovnog naoružavanja Zapadne Njemačke bila je živa.

Adenauer je duboko žalio zbog neuspjeha Europske obrambene zajednice u kojoj je vidio važnu etapu integracije Zapadne Europe. Isprva je odluku francuske Narodne skupštine doživio kao gubitak nade u obnovu njemačke suverenosti, ali je upravo propast Europske obrambene zajednice otvorila mogućnost onoga što je Adenauer (Sjedinjene Države i Britanija također) htio čitavo vrijeme: militarizaciju Zapadne Njemačke kao punopravne članice Sjevernoatlantskog pakta i njeno priznanje kao suverene države. Okolnosti za takav iskorak bile su povoljne: Staljin je umro u ožujku 1953.; Korejski rat je okončan; Zapadna Njemačka bila je bezrezervno posvećena Zapadnom bloku; bojažljive nade u ujedinjenje i neutralizaciju Njemačke (za što se njemačka socijaldemokratska opozicija, uz podršku znatnog dijela javnog mnijenja, još uvijek zalagala) bile su raspršene. Na konferencijama u Londonu i Parizu, u rujnu, odnosno listopadu 1954., sjevernoatlantski saveznici su odlučili okončati okupaciju Zapadne Njemačke (premda će savezničke snage ostati na njenom tlu, ali uz suglasnost vlade u Bonnu), priznati je kao suverenu državu i prihvatiti je kao punopravnu članicu

16

ian kershaw, do nade i natrag

Sjevernoatlantskog pakta. Savezna Republika Njemačka je 5. svibnja 1955. postala suverena država. Četiri dana kasnije formalno je pristupila Sjevernoatlantskom paktu. Dopušteno joj je držanje vojske (od najviše pola milijuna ljudi), ratnog zrakoplovstva i ratne mornarice, ali joj je nametnuta apsolutna zabrana posjedovanja nuklearnog oružja.

Ti su događaji duboko zabrinuli Sovjetski Savez. Sjedinjene Države prve su upotrijebile atomske bombe u ratnom sukobu. Prve su razvile vodikovu bombu. Vojno su intervenirale u Koreji. Sada su, štoviše, konsolidirale antisovjetski blok u Zapadnoj Europi i naoružale Zapadnu Njemačku. Sovjetski Savez učinio je sve da spriječi takav razvoj do­ gađaja. Zabrinut zbog mogućnosti obnove “njemačkog militarizma”, a u uzaludnom pokušaju da oslabi ili podijeli Zapadni blok, Sovjetski Savez je 1954. predložio vlastito pristupanje Sjevernoatlantskom paktu.

Zapad je energično odbacio prijedlog.

Kako je sovjetska diplomatska ofenziva završila neuspjehom, a zbog percepcije Sjevernoatlantskog pakta kao agresivnog antisovjetskog saveza kojim dominiraju američki “jastrebovi”, ne začuđuje da je reakcija na pristupanje Zapadne Njemačke Paktu uslijedila nakon samo deset dana: 14. svibnja 1955. su Albanija, Bugarska, Čehoslovačka, Ma­ đarska, Njemačka Demokratska Republika, Poljska, Rumunjska i Sovjetski Savez sklopili Varšavski ugovor, vojni savez Istočnog bloka.

U isto vrijeme je Sovjetski Savez poduzeo korake da poboljša odnose sa strateški važnim europskim državama koje nisu pripadale nijednom bloku – napose s Jugoslavijom i Austrijom – ponajprije zato da spriječi njihovo pristupanje zapadnoj alijansi. Sovjetsko-jugoslavenski sukob, koji je punom žestinom trajao od 1948. kada se Tito razišao sa Staljinom, okončan je, barem formalno, Beogradskom deklaracijom od 2. lipnja 1955. Njome su se Sovjetski Savez i Jugoslavija obvezali na uzajamno poštivanje neovisnosti i teritorijalnog integriteta te nemiješanje u unutarnju politiku. Prije toga, 15. svibnja 1955., dakle samo dan nakon sklapanja Varšavskog ugovora, četiri sile pobjednice u Drugom svjetskom ratu – Francuska, Sjedinjene Države, Sovjetski Savez i Velika Britanija – potpisale su Austrijski državni ugovor (stupio je na snagu 27. srpnja iste godine) kojim je uspostavljena neovisna i suverena

napetost podjele

17

Austrija, a njena okupacija je okončana. Sovjetski Savez je pristao na takav korak pod uvjetom da Austrija zabrani prisutnost bilo čijih vojnih baza na svojem teritoriju i nikada ne pristupi nijednom vojnom savezu. 4 Austrija je svoju neutralnost i formalno proglasila 26. listopada 1955., dan nakon što su postrojbe četiriju savezničkih okupacijskih vojski napustile njen teritorij. Likvidacija sovjetske vojnopomorske baze po­ red Helsinkija u rujnu 1955. označila je da Moskva poštuje neutralnost Finske, države koja je, iako neposredni susjed Sovjetskog Saveza, uspje­ ­la sačuvati neovisnost, ali nije pristupila ni Zapadnom bloku.

Institucionalizacija suprotstavljenih vojnih saveza koje je dijelila Željezna zavjesa, pod vodstvom supersila koje su posjedovale oružja nezamislive razorne moći, označila je trenutak u kojem se Hladni rat okamenio, smrznuo. Led se nije topio, ali nije bivao ni deblji. I sovjetsko i američko vodstvo pokazalo je spremnost na popuštanje napetosti.

Predsjednici vlada Francuske, Sjedinjenih Država, Sovjetskog Saveza i Velike Britanije sastali su se 18. srpnja 1955. u Ženevi. Bio je to prvi takav sastanak nakon punih deset godina i konferencije u Potsdamu koja je održana neposredno poslije završetka Drugog svjetskog rata u Europi. Ženevski summit (tako će se ubuduće nazivati slične konferencije) bavio se mnogim pitanjima, prvenstveno onima koja su se ticala sigurnosti. Činilo se da nudi tračak nade u postizanje suglasnosti o miroljubivoj koegzistenciji. Ako ništa drugo, čelnici supersila pokazali su spremnost za razgovor. Bilo je nečeg očajničkog u velikim očekivanjima od te konferencije. Završila je neuspjehom. Američki predsjednik Dwight Eisenhower predložio je politiku “otvorenog neba” kojom bi i Sjedinjenim Državama i Sovjetskom Savezu bilo dopušteno uzajamno nadlijetanje i nadzor teritorija. Sovjetski Savez nervozno je odbio prijed­log u strahu da će Amerikanci steći uvid u stanje njihovog nuklearnog naoružanja koje je zapravo bilo slabo, osobito sposobnost dalekometnog bombardiranja. (Amerikance pak taj prijedlog nije koštao

Riječ je o trajnoj neutralnosti u smislu međunarodnog prava. Osim Austrije, trajno neutralne države su Švicarska i Vatikan. (op. prev.)

4

18

ian kershaw, do nade i natrag

ništa jer su ionako raspolagali sa špijunskim avionima tipa U-2 kojima su redovito nadlijetali sovjetski teritorij sve dok jedan nije bio oboren u svibnju 1960. Pilot Gary Powers je zarobljen i izbio je težak međunarodni incident). “Duh Ženeve” ubrzo je ispario, a Hladni rat je nastavljen. Surovo gušenje mađarskog ustanka protiv sovjetske dominacije koincidiralo je u studenom 1956. sa Sueskom krizom povodom koje je sovjetski vođa Nikita Hruščov Britaniji i Francuskoj zaprijetio “raketnim oružjem”. Nova i opasna napetost zavladala je međunarodnim odnosima.

Dotad je utrka u nuklearnom naoružavanju poprimila nepodnošljive razmjere. Obični ljudi s obje strane Željezne zavjese nisu ni slutili o kako golemoj količini oružja je riječ. Britanija je još 1947. odlučila da će proizvesti vlastitu atomsku bombu (u želji da osigura svoje “mjesto za stolom” visoke međunarodne politike). Laburistički premijer Clement Attlee počeo se aktivno zalagati za tu ideju već u kolovozu 1945., odmah po atomskom bombardiranju Hirošime i Nagasakija. Njegov ministar vanjskih poslova Ernest Bevin, važan faktor u poslijeratnoj laburističkoj vladi, odlučno se tijekom 1946. zalagao za proizvodnju britanske atomske bombe, u vrijeme kad su Attlee i drugi političari postali donekle suzdržani. “Moramo imati to”, govorio je Bevin, i to po svaku cijenu: “Moramo staviti naš jebeni Union Jack na tu bombu”.

Britanija je doista u listopadu 1952. postala treća nuklearna sila. Njena prva probna eksplozija zbila se na otočju Monte Bello u zapadnoj Australiji. Dvije godine kasnije, britanska vlada je odlučila proizvesti vodikovu bombu, pa je i ona 1957. postala dio sve većeg nuklearnog arsenala. Winston Churchill koji je naslijedio Attleeja na dužnosti premijera tvrdio je da je tako “plaćena cijena za sudjelovanje u klubu svjetskih sila”. Osim Britanije, i Francuska je držala kako je neovisno posjedovanje atomske (potom i vodikove) bombe nezamjenjivi dokaz statusa velike sile. Ona će se pridružiti “atomskom klubu” u veljači 1960. kada je u blizini mjesta Reggane u alžirskoj Sahari izvršena prob­ ­na eksplozija njene prve bombe. Francuska je postala termonuklearna sila 1968., ispalivši svoju prvu vodikovu bombu. Ti događaji izazvali su zabrinutost zbog širenja nuklearnog oružja, premda je ono još uvijek

napetost podjele

19

bilo u isključivom posjedu sila pobjednica u Drugom svjetskom ratu.

Ipak, ključna činjenica bilo je natjecanje dvije supersile u proizvodnji oružja sve veće razorne moći.

U ožujku 1954. na atolu Bikini u otočju Marshall Amerikanci su ispalili vodikovu bombu koja je bila 750 puta jača od atomske bombe koja je razorila Hirošimu. Širenje radioaktivnih čestica u atmosferi izazvalo je umiranje od radijacije u promjeru od preko stotinu i dvadeset kilometara od središta eksplozije. Da ne bi zaostali, Sovjeti su u rujnu iste godine pored sela Tockoje, u orenburškoj oblasti u južnom Uralu, ispalili još jaču bombu, a 1955. su izveli pokus s eksplozijom vodikove bombe u visokoj atmosferi, stotinu puta snažnijom od njihove prve atomske bombe. U to vrijeme Sjedinjene Države su počele eksperimentirati s “taktičkim” nuklearnim oružjem manjih dimenzija koje se može smjestiti u konus rakete. U jesen 1953. započelo je skladištenje velike količine američkog taktičkog nuklearnog oružja u Europi. Američki časnici proučavali su ratne scenarije u kojima je Europa postala nuklearno bojište. Državni tajnik John Foster Dulles – inače jedan od “jastrebova” – tvrdio je da je politika “zaprečavanja” (containment) za­ starjela i da treba započeti s “potiskivanjem” (roll-back) komunizma.

Vodećim dužnosnicima Sjevernoatlantskog pakta rekao je 1954. da nuklearno oružje treba smatrati konvencionalnom sastavnicom obrambene sposobnosti Zapadnog bloka. Ograničeni nuklearni rat na europskom bojištu postao je realna mogućnost. Sjedinjene Države razmišljale su o preventivnom napadu na Sovjetski Savez koji bi trebao biti izveden dovoljno brzo i učinkovito da spriječi sovjetsku odmazdu. Na sastanku zapovjedništava svih rodova oružja oružanih snaga Sjedinjenih Država u ožujku 1954., general Curtis LeMay, zapovjednik Strateških zračnih snaga (krajem Drugog svjetskog rata zapovijedao je kampanjom bombardiranja japanskih gradova), iznio je plan masovnog zračnog napada nakon kojeg bi “u roku od samo dva sata praktično cijela Rusija bila svedena na zadimljenu, radioaktivnu ruševinu”. LeMay je bio “čvrsto uvjeren da Treći svjetski rat ne bi trajao dulje od trideset dana”.

Gomilanje nuklearnog oružja bilo je toliko da je oduzimalo dah.

Sjedinjene Države su 1950. posjedovale 298 atomskih bombi. Taj broj

20

ian kershaw, do nade i natrag

je do 1962. narastao na 27.100 nuklearnih bombi, s preko 2500 dalekometnih bombardera. Sovjeti su imali nekoliko dalekometnih bombardera koji su mogli dosegnuti ciljeve u Sjedinjenim Državama, ali su u odnosu na američke zaostajali po kvaliteti i količini. Sovjetski Savez je 1957. izazvao veliku zabrinutost na Zapadu postigavši značajan iskorak u utrci u naoružanju. U kolovozu je lansirana interkontinentalna balistička raketa, prva takve vrste na svijetu. Neusporedivo spektakularnije bilo je lansiranje prvog umjetnog satelita – Sputnika – u orbitu oko Zemlje 5. listopada 1957. Većina Europljana veselila se tom zna­ čajnom postignuću u istraživanju svemira. Američki političari i znanstvenici su pak odmah shvatili što lansiranje Sputnika zapravo znači.

Sovjetski Savez postao je sposoban za nuklearni napad na Sjedinjene Države iz svemira. Sačinjen je izvještaj koji ukazuje na zabrinjavajuće zaostajanje američke tehnologije u odnosu na sovjetsku i na potrebu ubrzane izgradnje američkog raketnog sustava, što je značilo i dodatno povećanje vojnih troškova koji su 1959. dosegli polovicu saveznog pro­ računa. Sjedinjene Države su 1958. (nakon nekoliko sramotnih neuspjeha) uspjele u orbitu oko Zemlje lansirati vlastiti satelit – Explorer – a poslije se raketa-nosač tipa Vanguard pokazala sposobnom za lansiranje drugih američkih satelita. Iste godine u srpnju osnovana je Državna uprava za aeronautiku i svemir (NASA) sa zadaćom znanstvenog istraživanja svemira. Iako je NASA formalno civilna agencija, zbog sve većeg vojnog značaja svemirskog programa i raketne tehnologije, u njenom financiranju sudjelovao je i Pentagon (zapovjedništvo oružanih snaga Sjedinjenih Država). Američki politički i vojni vrh pod­ lijegao je paranoji zbog navodnog “raketnog zaostajanja”5 u odnosu na Sovjetski Savez. No, već u studenom 1960., kada je John F. Kennedy izabran za predsjednika Sjedinjenih Država, Amerikanci su imali sedamnaest puta više nuklearnih bombi nego Sovjetski Savez.

Kako bilo, tada je već postalo savršeno nebitno koja supersila ima veći nuklearni arsenal. Početkom šezdesetih godina je nuklearna utrka

5

Poznato po često korištenoj frazi missile gap. (op. prev.)

napetost podjele

21

dosegla zlokobnu točku Zajamčenog uzajamnog uništenja (MAD).6 Interkontinentalne rakete sposobne su stići na cilj u nekoliko minuta. Čitave flote bombardera i podmornica naoružane su nuklearnim oružjem, spremne da u svakom trenutku lansiraju svoj smrtonosni teret.

Svijet je morao živjeti s mogućnošću da kriza može eskalirati do točke u kojoj će biti pritisnuto “dugme” ili da do nuklearne eksplozije može doći nesretnim slučajem (to se zamalo i dogodilo 1957. kada se američki bombarder srušio na skladište nuklearnih bombi u britanskoj pokrajini East Anglia). Izvjesna predodžba o teško zamislivim razaranjima koja bi prouzročio nuklearni rat stečena je 30. listopada 1961. kada je Sovjetski Savez ispalio najveću i najsnažniju (“carsku”) bombu Hladnog rata.

Pokus je izveden sjeverno od arktičke polarnice iznad otočja Novaja Zemlja u Sjevernom ledenom oceanu. Atomska “gljiva” dosegla je stratosferu i visinu od preko šezdeset, a bljesak je bio vidljiv na udaljenosti od gotovo tisuću kilometara. Taj monstrum jačine pedeset megatona imao je nepojmljivu razornu moć, 1400 puta veću od zbrojene snage atomskih bombi bačenih na Hirošimu i Nagasaki i višestruko veću od snage svih eksploziva koje su u Drugom svjetskom ratu upotrijebile sve zaraćene strane.

U vrijeme eksplozije “carske bombe” već je tri godine trajala povećana napetost u odnosima supersila i to zbog Berlina. Prva berlinska kriza zbila se 1948. kada je Staljin blokadom pokušao protjerati zapadne saveznike iz grada. Berlin je bio pod okupacijskom upravom četiriju sila pobjednica, ali i enklava unutar sovjetske okupacijske zone, 150 kilometara udaljen od demarkacijske linije na zapadu. Sovjetski diktator odustao je od blokade u proljeće 1949. jer su zapadni saveznici uspostavili “zračni most” kojim su u prethodnih godinu dana obesmislili blokadu. Staljinov nasljednik Hruščov je 1958. procijenio da je nastupio prikladan trenutak za novi pritisak na zapadne saveznike po pitanju Berlina. Bila je to reakcija na američke planove (koji su uživali punu suglasnost zapadnonjemačke vlade) o razmještanju nuklearnih

6

Mutual Assured Destruction. Engl. mad – lud. (op. prev.)

22

ian kershaw, do nade i natrag

raketa srednjeg dometa u Zapadnoj Njemačkoj, što je pak bila reakcija na lansiranje Sputnika i Hruščovljevo hvalisanje o sovjetskoj nuklearnoj nadmoći.

Nikita Hruščov konsolidirao je svoju moć nakon dvogodišnje borbe za vlast u Kremlju koja je trajala od Staljinove smrti 1953. Kao predsjednik Ministarskog savjeta i prvi sekretar Komunističke partije Sovjetskog Saveza sjedinio je dužnost premijera i iznimno važnu dužnost na čelu partije i tako postao najmoćniji čovjek sovjetskog režima. Taj bivši Staljinov štićenik (i suučesnik u čistkama) bio je siromašnog porijekla, neobrazovan i grub, ali vrlo inteligentan. Raspolagao je iz­ vjesnim šarmom i srdačnošću, ali je bio sklon promjeni raspoloženja i otvorenim prijetnjama. Sredinom pedesetih godina na Zapadu je postojala nada da je s Hruščovom moguć sporazum koji bi doveo do opuštenijih odnosa sa Sovjetskim Savezom. Hruščov je međutim bio nestalne naravi, a u međunarodnim odnosima teže predvidiv i od samog Staljina. Porasla je opasnost da bi se sukob supersila mogao oteti kontroli.

Status Berlina bio je trn u oku i istočnonjemačkoj vrhuški i njenim gospodarima u Moskvi. Zapadni Berlin bio je mali zapadni otok u sovjetskom oceanu. Pripadnici zapadnih okupacijskih snaga imali su pravo slobodnog kretanja Istočnim Berlinom, jednako kao što su se i sovjetski vojnici imali pravo slobodno kretati Zapadnim Berlinom (što su katkad koristili), budući da je čitav grad bio pod formalnom upravom četiriju sila pobjednica. Građani Istočnog Berlina mogli su bez teškoća ulaziti na teritorij Zapadnog Berlina koji je postao izlog zapadne ekonomske nadmoći. Istočni Berlinci nisu samo dolazili i odlazili. Mnogi su ostajali u Zapadnom Berlinu, nalazili zaposlenje i stan i uživali pred­ nosti višeg životnog standarda. Od 1953. do kraja 1956. je više od 1,5 milijuna Istočnih Nijemaca “glasovalo nogama” i otišlo zauvijek. Još pola milijuna ljudi napustilo je Istočnu Njemačku 1957. i 1958. Tolika emigracija bitno je remetila ekonomske i političke planove istočnonjemačkog vodstva koje je Istočnu Njemačku zamišljalo kao bedem pred kapitalističkim Zapadom. Nevolji s emigracijom pridružila se zabri­ nutost zbog naoružavanja Zapadne Njemačke, njenog pristupanja

napetost podjele

23

Sjevernoatlantskom paktu i razmještanju američkog nuklearnog oružja na njenom teritoriju. Nadalje, Zapadni Berlin bio je središte djelovanja zapadnih obavještajnih službi i propagande (kojoj su Istočni Berlinci bili svakodnevno izloženi jer su mogli pratiti televizijski program emi­ tiran iz Zapadnog Berlina). Hruščov je zaključio da je došao trenutak za likvidaciju takvog statusa quo. Otvaranje berlinskog pitanja značilo je također i ponovno otvaranje njemačkog pitanja.

Istočnonjemački vođa Walter Ulbricht u svojem je govoru 27. listopada 1958. obznanio da se “čitav Berlin nalazi na teritoriju Njemačke Demokratske Republike” koja nad njim ima sva suverena prava. Bio je to izravan izazov statusu Berlina kao grada pod upravom četiriju okupacijskih sila. Ulbricht je očigledno postupao po napucima Hruščova koji je u Moskvi dva tjedna kasnije, 10. studenog izjavio kako je došlo vrijeme za okončanje okupacije Berlina. Uslijedio je sovjetski ultimatum od 27. studenog u kojem se od zapadnih sila – Francuske, Sjedinjenih Država i Velike Britanije – traži da u roku od šest mjeseci prihvate demilitarizaciju Zapadnog Berlina i okončaju “okupacijski režim” ili će ga jednostranom akcijom samostalno okončati Sovjetski Savez i Njemačka Demokratska Republika. Poslijeratni sporazum na kojem je okupacija počivala time bi bio stavljen izvan snage.

Pristanak na takav ultimatum značio bi ozbiljno slabljenje položaja zapadnih sila i to ne samo u Berlinu. Potencijalni sukob izbjegnut je pomirljivom, ali i nepopustljivom diplomatskom akcijom Zapada i po­ zivom da Hruščov 1959. posjeti Sjedinjene Države koji je uputio predsjednik Eisenhower. Rok iz ultimatuma je nastupio i prošao, ali se ništa nije dogodilo. Hruščov je 15. rujna 1959. započeo svoj dvanaestodnevni posjet Sjedinjenim Državama. Od toga nije bilo nikakve suštinske koristi, osim što su vođe supersila došle u priliku razgovarati licem u lice i što je privremeno zatoplila dotad ledena atmosfera.

Nabujala kriza privremeno se povukla. Pogoršanje sovjetsko-kineskih odnosa (koje je karakterizirala i Maova otvorena antipatija prema Hruščovu) bili su jedan od razloga zašto je Sovjetski Savez bio sklon popuštanju napetosti u srednjoj Europi. Napetost je ostala trajnom prijetnjom jer problem koji je stajao iza nje – neprestana emigracija

24

ian kershaw, do nade i natrag

građana Istočne Njemačke preko granice u Zapadni Berlin – ostao neriješen. Takvo “demografsko krvarenje” primoralo je istočnonjemački režim da već 1952. potpuno zatvori granicu prema Zapadnoj Njemačkoj, ali granica u Berlinu je ostala otvorena, kao slobodan izlaz za one građane Istočne Njemačke koji su htjeli otići na Zapad.

Stotine Istočnih Nijemaca sada su svakoga dana prelazile granicu.

Vrhunac se zbio 6. travnja 1961. kada je 2305 ljudi prešlo iz Istočnog u Zapadni Berlin. Većinom su to bili mladi ljudi, pretežno zemljoradnici koji su bježali od kolektivizacije poljoprivrede uvedene u lipnju 1958.

Kvalificirani radnici, tek diplomirani studenti i mladi stručnjaci – što je bio veliki gubitak za istočnonjemačku privredu – također su prednjačili u mnoštvu koje je htjelo bolji život u Zapadnoj Njemačkoj. Dvije stotine tisuća Istočnih Nijemaca otišlo je 1960. Po predviđanjima, taj je broj 1961. mogao biti samo veći. Te godine je samo u travnju 30.000 ljudi zauvijek napustilo Istočnu Njemačku. Od uspostave Njemačke Demokratske Republike u listopadu 1949. do kolovoza 1961. tu je zemlju napustilo 2,7 milijuna građana ili 15 posto stanovništva, što je bila rječita osuda socijalističkog režima na Istoku.

Hruščov i Kennedy prvi put su se sastali u Beču 3. i 4. lipnja 1961.

Berlinsko pitanje bilo je središnja tema njihovih neugodnih razgovora.

Hruščov se prezrivo ponašao prema mladom i neiskusnom američkom predsjedniku. Kennedy je bio politički oslabljen zbog debakla u Zaljevu svinja: Središnja obavještajna agencija (CIA) u travnju je poduzela neuspješnu invaziju Kube u pokušaju da obori tamošnji komunistički režim. Hruščov je iskoristio priliku i uputio novi ultimatum: ako se Zapadne sile ne suglase da Berlin postane “slobodna država”, Sovjetski Savez će svoja prava nad zračnim koridorom koji povezuje Saveznu Republiku Njemačku sa Zapadnim Berlinom prenijeti na Njemačku Demokratsku Republiku. To bi u praksi značilo da bi zapadni avioni bili prisiljeni slijetati na istočnonjemački teritorij. Kennedyja nije im­ presioniralo Hruščovljevo razmetanje i uzvratio je da bi sovjetska ustraj­nost u takvim zahtjevima mogla izazvati rat.

Nekoliko tjedana kasnije Vijeće Sjevernoatlantskog pakta donijelo je odluku da će vojnim mjerama spriječiti blokadu prometnih veza sa

zahvale

643

O autoru Ian Kershaw (rođen 1943.) britanski je povjesničar i pisac koji se ponajviše bavi poviješću Njemačke u 20. stoljeću. Na početku svoje karijere proučavao je srednji vijek, no potom se posvetio modernoj povijesti.

Smatraju ga jednim od vodećih stručnjaka za Treći Reich i Adolfa Hitlera, a objavio je dvadesetak knjiga upravo na te teme, među kojima se ističu Do pakla i natrag (To Hell and Back), 2015., Kraj: Hitlerova Njemačka 1944.–1945. (The End: Hitler’s Germany 1944-45), 2011., kao i biografska djela o Hitleru Hitler 1889-1936: Hubris iz 1998. i Hitler 1936-1945: Nemesis iz 2000. U svojoj najnovijoj knjizi, Do nade i natrag (Roller-Coa­ ster, 2018.), bavi se poslijeratnom europskom poviješću te zbivanjima na prijelazu stoljeća. Dobitnik je nagrada Wolfson, Elizabeth Langford i Bruno Kreisky te jedan od dobitnika prve knjižne nagrade Britanske akademije, čiji je član. Prije umirovljenja predavao je na Sveučilištu u Sheffieldu, a kao stručni savjetnik surađivao je na brojnim BBC-jevim dokumentarnim serijama.

644

zahvale

zahvale

645

O prevoditelju Vuk Perišić rođen je 1962. u Rijeci gdje je i završio Pravni fakultet. 1985. objavljivao je tekstove u riječkom omladinskom glasilu Val. Od 1999. do 2007. radio je kao odvjetnik. U riječkim časopisima Rival, Novi Kamov i Književna Rijeka objavljivao je priče i eseje. 2003. riječki ICR objavio je njegov roman Simfonije. Od 2010. do 2016. pisao kolumne i eseje za beogradske E-novine i Peščanik te zagrebački Jutarnji list i T-portal. 2015. Fraktura objavila njegovu zbirku eseja Od Weimara do Vardara. Za Frakturu preveo i uredio više knjiga (Michael Burleigh, Treći Reich – Nova povijest; David Stevenson, Povijest Prvog svjetskog rata; Ian Kershaw, Do pakla i natrag, Timothy Snyder, Krvava prostranstva). Živi i radi u Rijeci.

646 Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Maja Glušić Na naslovnici © akg-images / Günther Schaefer Godina izdanja 2018., studeni Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-358-065-4 Biblioteka Platforma, knjiga 73 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

zahvale

zahvale

647

648

zahvale

Knjigom Do nade i natrag, Europa 1950.–2017. Ian Kershaw dovršava svoj projekt pisanja europske povijesti dvadesetog stoljeća. Jednom, kada ova sadašnjost postane prošlost, ovo djelo neće ostati zapamćeno samo kao intelektualna avantura vrhunskog povjesničara koji se, svjestan rizika, upustio u pisanje povijesti vlastitog vremena. Ono će samo po sebi postati važan historiografski izvor, dokument o tome kako je “naša” sadašnjost percipirala sebe samu i kako je doživljavala neizvjesnu sudbinu Europske Unije, krizu kapitalizma, sve veće nejednakosti, globalizaciju, Putinovu Rusiju te sukob liberalne demokracije i autoritarnoga, ksenofobnog populizma. No ne treba zaboraviti da neki prostor nikada nije doživio takvu razinu materijalnog blagostanja te da nikada nigdje to blagostanje i individualne slobode nisu rasli tako postojano kao u Zapadnoj Europi od 1950. do naftne krize 1973. Do nade i natrag stoga završava mišlju da su posrtanja i skretanja, usponi i padovi trajno obilježje europske povijesti. Budućnost će pak u ovoj knjizi prepoznati zablude, nade i strahove, ali i točna predviđanja. Sve što Europljanima suočenima s tim mijenama preostaje jest da posljednje utočište pokušaju pronaći u Hrabrosti.

— Vuk Perišić

249,00 kn ISBN 978-953358065-4

9 789533 580654

www.fraktura.hr

Biblioteka Platforma