Doba čarobnjaka

Wolfram Eilenberger

i. prolog: čarobnjaci

DOBA

1

Č A ROBN JA K A Doba čarobnjaka

Veliko desetljeće filozofije 1919.–1929.

2

wolfram eilenberger, doba Ä?arobnjaka

i. prolog: čarobnjaci

3

Wolfram Eilenberger

Doba čarobnjaka Veliko desetljeće filozofije 1919.–1929.

prevela s njemačkog Ines Meštrović

Fraktura

4

wolfram eilenberger, doba čarobnjaka

Naslov izvornika Zeit der Zauberer.

Das große Jahrzehnt der Philosophie (1919-1929) © 2018 Klett-Cotta – J. G. Cotta’sche Buchhandlung Nachfolger GmbH, Stuttgart.

Objavljeno prema sporazumu s Literarische Agentur Michael Gaeb, Berlin © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Ines Meštrović i Fraktura, 2019.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-162-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1039626

i. prolog: Ä?arobnjaci

15

i. prolog

ÄŒarobnjaci

16

wolfram eilenberger, doba Ä?arobnjaka

i. prolog: čarobnjaci

17

Bog je stigao Ne zamarajte se time, znam da to nikada nećete shvatiti. Tom je rečenicom 18. lipnja 1929. u Cambridgeu završio vjerojatno najosebujniji rigoroz u povijesti filozofije. Na doktorski ispit pred komisijom u kojoj su bili Bertrand Russell i George Edward Moore izašao je četrdesetogodišnji bivši milijarder iz Austrije koji je proteklih deset godina uglavnom radio kao učitelj u osnovnoj školi.1 Zvao se Ludwig Wittgenstein. Nije bio nepoznat u Cambridgeu. Naprotiv, od 1911. gotovo do početka Prvog svjetskog rata tamo je studirao kod Russella i ubrzo među tadašnjim studentima postao kultna ličnost zbog svoje očite genijalnosti i osebujnosti. Bog je stigao, sreo sam ga u vlaku koji polazi u pet i petnaest, zabilježio je John Maynard Keynes u pismu 18. siječnja 1929. Keynes, koji je u ono doba bio zacijelo najpoznatiji ekonomist na svijetu, slučajno je sreo Wittgensteina prvoga dana njegova povratka u Englesku.

A o tome koliko su mali bili tadašnji krugovi, pa stoga i skloni ogovaranju, puno govori i činjenica da se Wittgensteinov stari prijatelj G. E. Moore nalazio u istom vlaku iz Londona za Cambridge.

Međutim, ne smijemo zamišljati da je u kupeu vladalo silno dobro raspoloženje. Naime Wittgenstein je bio nesklon small talku i srdačnim zagrljajima. Štoviše, genij iz Beča naginjao je nenadanim izljevima bijesa, a osim toga bijaše i veliko zlopamtilo. Već jedna nepromišljena riječ ili šaljiva politička izjava kod njega bi znale izazvati višegodišnju srdžbu, ili bi čak dovele do prekida prijateljskih odnosa, kao što se to

18

wolfram eilenberger, doba čarobnjaka

nekoliko puta dogodilo s Keynesom i Mooreom. Pa ipak: Bog se vratio!

I veselje je primjereno tomu bilo ogromno.

Već drugog dana po Wittgensteinovu dolasku u Keynesovoj kući okupio se tzv. kružok Apostola – iznimno elitistički, neslužben klub studenata koji je prije svega bio ozloglašen zbog homoseksualnih afera svojih članova – kako bi pozdravio izgubljenog sina.2 Na svečanoj večeri Wittgenstein je promaknut u počasnog člana (anđela). Prošlo je više od petnaest godina otkako je većina nazočnih posljednji put bila na okupu.

U međuvremenu se puno toga dogodilo. No Apostolima se činilo da se Wittgenstein izvana nije gotovo nimalo promijenio. Ne samo zbog toga što je i te večeri nosio uvijek istu odjevnu kombinaciju: košulju bez kragne s gumbom, sive hlače od flanela i teške kožnate cipele, poput onih koje su se nosile na selu. I fizički se činilo da godine na njemu nisu ostavile traga. Na prvi je pogled stoga sličio nekom od brojnih pozvanih elitnih studenata koji su neobičnog čovjeka iz Austrije do sada poznavali samo iz priča svojih profesora. I, naravno, kao autora legendarnog djela Tractatus logico-philosophicus, koje je uvelike obilježilo filozofske diskusije u Cambridgeu ranijih godina, ako ne čak i dominiralo njima.

Doduše, nitko od nazočnih ne bi se usudio ustvrditi da je makar i približno shvatio tu knjigu. No ta je činjenica još više rasplamsavala fascinaciju Traktatom.

Wittgenstein je knjigu dovršio 1918. u talijanskom zarobljeništvu, čvrsto uvjeren da je u biti konačno riješio sve probleme mišljenja i dosljedno odlučio filozofiji od sada okrenuti leđa. Svega je nekoliko mjeseci poslije, kao nasljednik jedne od najbogatijih obitelji industrijalaca na kontinentu, čitav svoj imetak prenio na svog brata i svoje sestre.

Kao što je u pismu priopćio Russellu, mučen teškim depresijama i opetovanim suicidalnim mislima, od sada je želio poštenim radom zarađivati za život. To je konkretno značilo da će predavati kao nastavnik u osnovnoj školi u provinciji.

Taj se Wittgenstein dakle vratio u Cambridge. Vratio se, tako se govorilo, da bi filozofirao. Genij, koji je u međuvremenu napunio četrdeset godina, nije imao akademsku titulu i osim toga nikakva sredstva

i. prolog: čarobnjaci

19

za život. Ono malo novca, što je uspio uštedjeti tijekom godina, potrošeno je već nakon nekoliko tjedana provedenih u Engleskoj. Na oprezno raspitivanje ne bi li bogata braća i sestre bili spremni financijski mu pomoći, Mooreu je još dan prije svog usmenog doktorskog ispita odbrusio: “Prihvatite moju pismenu izjavu da ne samo da imam veći broj imućnih rođaka već i da bi mi dali novac kad bih to zamolio. ALI NEĆU OD NJIH TRAŽITI NI PENIJA.”3 Što im je bilo činiti? Nitko u Cambridgeu nije dvojio u Wittgen­ steinov izniman talent. Svi, među inima i najutjecajnije osobe na Sve­ učilištu, žele ga zadržati i pomoći mu. No bez akademske titule čak je i u familijarnoj atmosferi na Cambridgeu institucionalno bilo nemoguće studentu koji je prekinuo studij dati stipendiju za istraživački rad ili čak i stalno mjesto.

Tako su se dosjetili plana da se Wittgensteinov Tractatus logico-philosophicus preda kao doktorska radnja. Russell se 1921./1922. osobno založio za objavljivanje Traktata i sročio predgovor samo da bi omogućio njegovo publiciranje, smatrajući da djelo njegova nekadašnjeg štićenika uvelike nadmašuje njegove vlastite, također epohalne radove o filozofiji logike, matematike i jezika.

Stoga ne čudi da je Russell, ulazeći u dvoranu gdje se održavao ispit, negodovao da “u čitavom svom životu nije doživio nešto tako apsurdno”. 4 Pa ipak, ispit je ispit, zbog čega su se Moore i Russell nakon nekoliko minuta prijateljskog raspitivanja napokon ipak odlučili postaviti nekoliko kritičkih pitanja. Odnosila su se na jednu od glavnih zagonetki Wittgensteinova Traktata, u kojem nije manjkalo mračnih aforizama i mističnih kratkih rečenica od jednog retka. Već prva rečenica djela, strogo strukturiranog prema rafiniranom decimalnom sustavu, pruža nam upečatljiv primjer. Ta rečenica glasi: 1 Svijet je sve što je slučaj.5 Ali i stavovi poput ovoga Wittgensteinovim adeptima činili su se poput zagonetke (i čine se još i danas):

20

wolfram eilenberger, doba čarobnjaka

6.432 Kako je svijet, to je potpuno svejedno onomu Višem. Bog se ne objavljuje u svijetu.6 6.44 Nije mistično kako je svijet, nego da on jest.7 Unatoč ovoj zagonetnosti osnovni je impuls knjige jasan. Wittgen­ steinov Tractatus slijedi dugu tradiciju modernih djela kao što su Etika, geometrijskim redom izložena (objavljeno postumno 1677.) Barucha de Spinoze, Istraživanje o ljudskom razumu Davida Humea (1748.) i Kritika čistog uma Immanuela Kanta (1781.). Sva ta djela teže povlačenju granice između rečenica našega jezika koje su zapravo smislene i stoga mogu biti istinite te onih koje se samo čine smislenima i zbog tog privida naše mišljenje i kulturu dovode u zabludu. Tractatus je drugim riječima ustvari terapeutski doprinos problematici o čemu čovjek može smisle­ ­no govoriti, a o čemu ne može. Nije slučajno da knjiga završava tezom: 7 O čemu se ne može govoriti, o tomu se mora šutjeti.8 A samo jedno decimalno mjesto ispred, u stavu 6.54, Wittgenstein otkriva svoju vlastitu terapeutsku metodu: 6.54 Moji stavovi pojašnjavaju tako što ih onaj tko me razumije na kraju spoznaje kao besmislene, kada se pomoću njih, po njima i pre­ ­ko njih uspeo van. (On mora takoreći odbaciti ljestve, nakon što se uspeo njima.)9 On mora prevladati te stavove, tada će ispravno vidjeti svijet.

Upravo se za tu točku uhvatio Russell tijekom razgovora na doktorskom ispitu. Kako bi to točno trebalo funkcionirati: nekome nizanjem besmislenih rečenica pomoći da dođe do jednog, ili jedinog ispravnog viđenja svijeta? Nije li Wittgenstein u predgovoru svoje knjige sam izričito najavio da mu se istina ovdje priopćenih misli čini neoboriva i definitivna?10 Kako je to moguće u djelu u kojem se izjavljuje da sadržava samo rečenice bez smisla?

To pitanje Wittgensteinu nije bilo novo. Posebice ne iz Russellovih

i. prolog: čarobnjaci

21

usta. Ono je tijekom godina i njihove žive prepiske postalo nešto poput klasičnog toposa u njihovu prijateljstvu punom tenzija. Russell je dakle još jednom for old times’ sake postavio dobro pitanje.

Nažalost, ne znamo točno što je Wittgenstein odgovorio i rekao u svoju obranu. No možemo pretpostaviti da je to učinio, kao i obično, pomalo zamuckujući, plamtećih očiju i s krajnje osebujnom intonacijom koja manje podsjeća na strani akcent, a više na govor osobe koja u riječima ljudskoga govora zamjećuje posebno značenje i muzikalnost.

A u nekom trenutku, nakon minuta monologa popraćenog zamuckivanjem, uvijek u potrazi za formulacijom koja daje konačno objašnjenje – i to je bila jedna od Wittgensteinovih osebujnosti – vjerojatno je zaključio da je dovoljno govorio i dovoljno objašnjavao. Nemoguće je svakom čovjeku objasniti sve. Upravo je to naveo i u predgovoru Traktata: Ovu knjigu razumjet će možda samo onaj tko je već jednom sam mislio misli koje su izražene u njoj ili slične misli.11 Problem je bio samo u tome (i Wittgenstein je to znao) što je jako malo ljudi već imalo slične misli ili ih tako formuliralo, a možda čak nitko. Svakako ne njegov nekoć uvaženi učitelj Bertrand Russell, autor knjige Pricipia Mathematica, kojeg je Wittgenstein na kraju smatrao filozofski ograničenim. A još manje G. E. Moore, po vokaciji jedan od najbriljantnijih filozofa i logičara svoga doba, za kojeg je Wittgenstein jednom u povjerenju rekao da je sjajan primjer za to koliko daleko može dogurati čovjek bez imalo inteligencije.

Kako da tim ljudima objasni ljestve s besmislenim mislima, po ko­ jima se najprije moramo uspeti, a zatim ih odgurnuti od sebe da bismo ispravno vidjeli svijet? Nije li mudrac iz Platonove parabole o pećini, kad je jednom izašao na svjetlo, doživio neuspjeh pokušavajući pojasniti svoje uvide ostalim zatočenicima u pećini?

Dosta za danas. Dosta objašnjenja. Wittgenstein je dakle ustao, krenuo prema drugoj strani stola, dobronamjerno potapšao Moorea i Russella po ramenu i izgovorio onu rečenicu što je sigurno još i danas sanja svaki doktorand filozofije prije doktorskog ispita: Ne zamarajte se time, znam da to nikada nećete shvatiti.

Tako je završila ta predstava. Sada je Moore trebao sročiti završni

22

wolfram eilenberger, doba čarobnjaka

izvještaj: “Po mojoj osobnoj procjeni, doktorat gospodina Wittgenstei­ ­na djelo je genija, no kako god bilo, on svakako ispunjava zahtjeve koji su nužni za stjecanje titule doktora filozofije u Cambridgeu.”12 Ubrzo nakon toga odobrena je stipendija za istraživački rad. Wittgenstein se vratio filozofiji.

Osvajači vrhunaca Vjerojatno je i Martin Heidegger osjetio da je u stvarnom smislu riječi stigao do cilja kada je 17. ožujka iste godine kročio u svečanu dvoranu u Grand Hôtel & Belvédèru u Davosu. To je nesumnjivo bila velika filozofska pozornica koju je mislilac iz Schwarzwalda, star 39 godina, još od rane mladosti htio osvojiti, osjećajući se predodređenim za to.

Stoga ne smijemo pretpostaviti da je išta u njegovu nastupu bilo slučajno. Ni njegovo sportsko odijelo uskoga kroja, što se razlikovalo od klasičnih frakova nazočnih uzvanika, ni strogo unazad začešljana kosa, ni njegovo od planinskog sunca težački preplanulo lice, ni to što se s velikim zakašnjenjem pojavio u dvorani, a posebice nije bila slučajna činjenica da je, umjesto da zauzme za njega rezervirano mjesto u prvim redovima, bez imalo vidljivog oklijevanja sjeo među hrpu studenata i mladih istraživača koji su također doputovali u Davos, u sredini dvorane. Da se povinuje prevladavajućim konvencijama bez povrede tabua, to nipošto nije dolazilo u obzir. Jer za nekog poput Heideggera nema pravog filozofiranja u krivom. A pogrešnim mu se kod tog oblika okupljanja učenih glava u otmjenom švicarskom hotelu moralo činiti baš sve.

Još prethodne godine Albert Einstein održao je uvodno predavanje na Sveučilišnom simpoziju u Davosu. A sada je 1929. on, Martin Heidegger, pozvan kao jedan od glavnih govornika. Idućih je dana trebao održati tri predavanja te zatim sudjelovati u završnoj javnoj raspravi s Ernstom Cassirerom, drugim filozofom teške kategorije. Koliko god mu se nije sviđalo to okruženje, zbog značaja i priznanja povezanih s njime zatitrale su Heideggerove najdublje čežnje.13

i. prolog: čarobnjaci

23

Dvije godine prije toga, na proljeće 1927., objavio je Bitak i vrijeme, djelo koje je za svega nekoliko mjeseci priznato kao nova prekretnica u filozofiji. Taj veliki uspjeh crkvenjakova sina iz badenskog Meßkircha bio je samo potvrda renomea sukladno kojemu je već ranijih godina, da se poslužimo riječima njegove tadašnje učenice (i ljubavnice) Ha­n­ nah Arendt, slovio kao “tajni kralj” filozofije u njemačkom govornom području. Heidegger je to djelo napisao 1926. pod ogromnim vremenskim pritiskom i, istini za volju, dovršio ga samo napola. Epohalnim djelom Bitak i vrijeme ispunio je formalne preduvjete za povratak na Sveučilište u Freiburgu, nakon godina provedenih u nemilome Marburgu. Godine 1928. Heidegger je tamo preuzeo prestižnu katedru svog nekadašnjeg profesora i pokrovitelja Edmunda Husserla.

Ako je John Maynard Keynes povodom Wittgensteinova povratka u Cambridge izabrao riječ Bog iz transcendentalnog registra, odabir pojma kralj koji koristi Arendt upućuje na volju za moć i time društvenu dominaciju koju je kod Heideggera svaki promatrač mogao uočiti već za nekoliko minuta. Bez obzira na to gdje bi nastupao ili se pojavio, Heidegger nikada nije bio jedan od mnogih. U svečanoj dvorani u Davosu tu je pretenziju potkrijepio simboličnim odbijanjem da kao jedan od profesora filozofije zauzme predviđeno mjesto. Publika je počela šuškati, žamoriti, neki su se čak i okrenuli: Heidegger je tu. Dakle možemo početi.

Sačuvati pribranost Ne čini se baš vjerojatnim da je i Ernst Cassirer sudjelovao u općem žagoru i mrmljanju u dvorani. Nipošto ne dopustiti da se nešto zamijeti, sačuvati formu i prije svega pribranost. Tako je glasio njegov životni moto, a to je bila i srž njegove filozofije. A čega se to, kad se pažljivije promotri, trebao bojati? Napokon, pedesetčetverogodišnjem profesoru Sveučilišta Hamburg ceremonijalno okruženje akademskog velikog skupa bilo je itekako blisko. Točno prije deset godina preuzeo je svoju katedru. U zimskom semestru 1929./1930. trebao je postati rektor

24

wolfram eilenberger, doba čarobnjaka

fakulteta, kao četvrti Židov u povijesti njemačkog Sveučilišta. Kao potomak obitelji imućnih trgovaca iz Breslaua (Wrocław) od ranog je djetinjstva bio upoznat i s pravilima ponašanja u otmjenim švicarskim hotelima. Sa svojom je suprugom Toni svake godine tijekom ljetnih mjeseci odlazio u lječilište u Švicarskim Alpama, kao što je to bio običaj u tim krugovima. No, prije svega, 1929. Cassirer je dosegnuo vrhunac slave i stvaralaštva. U posljednjih deset godina napisao je Filozofiju simboličkih oblika, objavljenu u tri sveska. Zahvaljujući enciklopedijskoj širini i sustavnoj originalnosti djela, čiji je posljednji svezak izašao svega nekoliko tjedana prije simpozija u Davosu, Cassirer se etablirao kao neosporni predvodnik neokantovaca, odnosno neokantovske škole kao vodeće akademske struje u njemačkoj filozofiji.

Za razliku od Heideggera, Cassirerov uspon do vodećeg mislioca nije nalikovao na uzlet kometa. Naprotiv, njegov je renome kontinu­ irano rastao tijekom desetljeća bavljenja poviješću filozofije i uredničkim poslovima. Kao urednik objavio je kako Goetheova tako i Kantova sabrana djela, a tijekom godina rada kao privatni docent u Berlinu izdao je i opsežno djelo o povijesti filozofije novog vijeka. Umjesto karizmatičnosti i jezične smionosti njegove nastupe obilježavaju prije svega načitanost i ponekad nadljudsko pamćenje, koje mu omogućuje da po potrebi iz glave citira čitave stranice s glavnim mjestima velikih klasika filozofije i književnosti. Njegova uravnotežena narav gotovo je ozloglašena, jer je uvijek usmjeren na posredovanje i umjerenost. U Davosu on utjelovljuje – i to dobro zna – upravo onaj oblik filozofiranja i akademskog establišmenta koji Heidegger obavezno želi uzdrmati svojom postrojbom studenata i habilitanata koji su doputovali gotovo u punom sastavu zahvaljujući velikodušnim putnim stipendijama. Na fotografiji sa svečanog otvorenja vidimo Cassirera koji sjedi u drugom redu lijevo pored svoje supruge Toni. Gusta kosa potpuno mu je sijeda, pogled koncentrirano uperen prema govornici. Stolac lijevo pored njega je prazan. Na papiru pričvršćenom na naslon piše réservé. To je bilo Heideggerovo mjesto.

i. prolog: čarobnjaci

25

Mitski Davos Kao što potvrđuju kasniji zapisi, Heideggerovi ciljani napadi na etiketu u Davosu nisu bili neučinkoviti. Toni Cassirer susret s Heideggerom toliko je zbunio da ga je u svojim memoarima, koje je 1948. napisala tijekom egzila u New Yorku, pod naslovom Moj život s Ernstom Cassirerom,14 pogrešno datirala za dvije godine. Tamo ga opisuje kao malog, neuglednog čovjeka, crne kose i prodornih tamnih očiju koji je nju, kćerku trgovca iz najboljih bečkih krugova, odmah podsjetio na zanatliju, recimo iz južne Austrije ili Bavarske, dojam koji je tijekom gala večere zatim potkrijepio svojim dijalektom. Već je tada jasno slutila s kim će njezin suprug imati posla: Heideggerova sklonost antisemitizmu nije nam bila nepoznata, tako zaključuje svoje sjećanje na Davos.

Rasprava iz Davosa između Ernsta Cassirera i Martina Heideggera danas se smatra prijelomnim događajem u povijesti mišljenja. Prema riječima američkog filozofa Michaela Friedmana, ona čak predstavlja prekretnicu filozofije 20. stoljeća.15 Svijest o tome da svjedoče epohalnoj mijeni već je tada nadahnula sve nazočne sudionike. Tako je Heide­g­ gerov student Otto F. Bollnow (koji je nakon 1933. doživio uspon kao jedan od nacističkih filozofa) u svom dnevniku slavio “uzvišeni osjećaj (...) da smo prisustvovali povijesnom događaju, kao što je Goethe formulirao u svom djelu Kampagne in Frankreich: Ovdje i danas počinje nova epoha svjetske povijesti – u ovom slučaju povijesti filozofije, a vi možete reći da ste sudjelovali.”16 Uistinu. Da se rasprava u Davosu zbilja nije održala, budući povjesničari ideja morali bi je izmisliti. U tom epohalnom događaju ocrtavaju se do najmanjih detalja suprotnosti koje su obilježile cijelo desetljeće.

Potomak židovskih industrijalaca iz Berlina susreće se sa sinom ka­ toličkog crkvenjaka iz badenske provincije, hamburška pribranost s neuvijenom ruralnošću. Cassirer je hotel. Heidegger je koliba. Pod blještavim planinskim suncem susreli su se u mjestu u kojem se svjetovi koje predstavljaju nestvarno pretapaju.

Atmosfera lječilišnog hotela u Davosu na osami poput kakva otoka, nestvarna poput sna, nadahnula je Thomasa Manna da napiše roman

26

wolfram eilenberger, doba čarobnjaka

Čarobni brijeg objavljen 1924. Rasprava iz Davosa iz 1929. stoga se sudionicima mogla činiti konkretnim ozbiljenjem fikcionalnog predloška. S gotovo jezovitom preciznošću Cassirer i Heidegger uklapaju se u ideološke matrice Lodovica Settembrinija i Lea Naphte, koje Ma­nnov roman oblikuje za cijelu epohu.

Ljudi postavljaju pitanja Epohalna je bila i tema koju su odabrali organizatori simpozija u Davosu: Što je čovjek? Pitanje koje je već bilo lajtmotiv filozofije Immanuela Kanta. Kantovo cjelokupno kritičko razmišljanje pritom polazi od opa­žanja koje je kako jednostavno tako i neporecivo: čovjek je biće koje si postavlja pitanja na koja naposljetku ne može odgovoriti. Ta se pitanja posebice tiču postojanja Boga, zagonetke ljudske slobode i besmrtnosti duše. Prema jednom od prvih Kantovih određenja, čovjek je dakle metafizičko biće.

No što slijedi iz toga? Prema Kantu, te metafizičke zagonetke, upra­vo zato što se na njih ne može dati konačan odgovor, čovjeku otvaraju cijeli horizont mogućeg usavršavanja. Potiču nas u težnji da što više toga saznamo (spoznaja), djelujemo koliko je moguće slobodno i samoodređeno (etika) te se pokažemo što dostojnijima spram ipak moguće besmrtnosti duše (religija). Kant u tom kontekstu govori o regulativnoj ili čak orijentacijskoj funkciji postavljanja metafizičkih pitanja.

Postavke Kantova projekta odredile su njemačku filozofiju sve do dvadesetih godina 20. stoljeća, pa čak i cjelokupnu modernu filozofiju.

Filozofirati znači – napokon i za Cassirera i Heideggera – razmišljati na tragu tih pitanja. A isto je vrijedilo i za već spomenute pokušaje Ludwiga Wittgensteina, više usmjerene na logiku: povući granicu između onoga o čemu razuman čovjek može govoriti i onoga o čemu valja šutjeti.

Wittgensteinov terapijski pokušaj u Traktatu međutim ide značajno dalje od Kanta, jer je smatrao da se samom pretpostavljenom osnovnom ljudskom impulsu da se uopće postavljaju metafizička pitanja – dakle

i. prolog: čarobnjaci

27

da se filozofira – može terapijski pristupiti sredstvima filozofije. U Traktatu piše: 6.5 Za odgovor koji se ne može izreći, ne može se izreći ni pitanje.17 Ne postoji Zagonetka.

Ako se neko pitanje uopće može postaviti, onda se na njega može i odgovoriti.18 6.51 (...) Sumnja može postojati samo tamo gdje postoji pitanje; pitanje samo tamo gdje postoji odgovor, a ovaj samo tamo gdje se nešto može reći.19 6.53 Ispravna metoda filozofije zapravo bi bila: ne reći ništa, osim onoga što se može reći, a to su aksiomi prirodnih znanosti – dakle nešto što nema nikakve veze s filozofijom – i onda uvijek kada bi netko drugi htio iskazati nešto metafizičko, dokazati mu da od­ ređenim znakovima u svojim stavovima nije dao nikakvo značenje...20 Nada tipična za ono vrijeme, povezana s Wittgensteinovim djelom, koja je rukovodeći se duhom logike i prirodnih znanosti glasila: konač­ ­no ostaviti metafizička pitanja iza sebe, nadahnula je brojne sudionike konferencije u Davosu, primjerice profesora Rudolfa Carnapa, koji je tada imao 38 godina i bio autor djela programatskih naslova, kao što su Logični ustroj svijeta ili Prividni problemi u filozofiji (oba objavljena 1928.).

Nakon što je 1936. emigrirao u SAD, Carnap je postao jedan od predvod­ nika tzv. analitičke filozofije koja se poziva na recepciju Wittgensteina.

Bez temelja No, bez obzira na to koje su orijentacije bili sudionici simpozija u Davosu ili kojoj su školi pripadali – idealizam, humanizam, filozofija života, fenomenologija ili logicizam – u jednoj bitnoj točki svi su se

28

wolfram eilenberger, doba čarobnjaka

nazočni filozofi slagali: svjetonazorski i prije svega znanstveni temelji, na kojima je Kant svojedobno izgradio svoj impresivan filozofski sustav, bili su prošupljeni ili ih je trebalo radikalno reformirati. Kantova Kritika čistog uma temeljila se, između ostalog, u svom shvaćanju oblika zora prostora i vremena, očito na fizici 18. stoljeća. No Newtonovu predodžbu o svijetu revolucionirala je Einsteinova teorija relativnosti (1905.). Niti se prostor i vrijeme mogu promatrati kao međusobno neovisni, niti su u smislu koji se može iskazati dani a priori, dakle prije bilo kakvog iskustva. Već je prije toga Darwinova teorija evolucije u bitnome umanjila plauzibilnost ideje o zauvijek predodređenoj ljudskoj prirodi oslobođenoj vremenskog postojanja. Darwinovom revalorizacijom slučaja kod razvoja svih vrsta na planetu – što je Nietzsche revolucionarno preslikao na područje kulture – osim toga značajno su oslabljeni izgledi da je tijek povijesti usmjeren na cilj, ili čak racionalno utemeljen. Ni potpuna transparentnost ljudske svijesti per se – kao polazište Kantove transcendentalne istraživačke metode – najkasnije od Sigmunda Freuda više se ne podrazumijeva sama po sebi. No, više od bilo čega drugoga, strahote anonimnog ubijanja milijunskih razmjera u Prvom svjetskom ratu pridonijele su tome da je prosvjetiteljska retorika civiliziranog napretka čovječanstva posredstvom kulture, znanosti i tehnike izgubila svaki kredibilitet. Pitanje što je čovjek u svjetlu političke i gospodarske krize te dekade bilo je urgentnije nego ikada do tada. Samo je nekadašnja osnova odgovora na to pitanje konačno postala upitna.

Max Scheler, filozof koji je nenadano preminuo 1928. i autor djela Položaj čovjeka u kozmosu (1928.), taj je osjećaj krize u jednom od svojih posljednjih predavanja sažeo sljedećim riječima: “Mi smo u povijesti koja obuhvaća otprilike 10.000 godina prva epoha u kojoj je čovjek sebi postao sasvim i potpuno problematičan; u kojoj više ne zna što je, no istovremeno zna da to ne zna.”21 Pred tim horizontom pitanja na vrhu planine kod Davosa sastaju se Cassirer i Heidegger. Taj je obzor proteklih deset godina obojicu filozofa nadahnuo da napišu svoja glavna djela. No, umjesto da pokušaju dati direktan i suštinski odgovor na Kantovo pitanje Što je čovjek? – i upravo

i. prolog: čarobnjaci

29

u tome se i sastoji originalnost njihova mišljenja – Cassirer i Heidegger usredotočili su se na prešutno pitanje iza tog pitanja. Čovjek je biće koje si mora postavljati pitanja na koja ne može odgovoriti. No, dobro. Ali koji uvjeti moraju zapravo biti ispunjeni da neko biće uopće bude u stanju postaviti ta pitanja? Koji su uvjeti mogućnosti postavljanja tih pitanja? Na čemu se temelji sposobnost kritičkog preispitivanja pitanja? Odakle taj impuls? Odgovori proizlaze već iz naslova njihovih glavnih djela: u Cassirerovu slučaju taj odgovor glasi Filozofija simboličkih oblika, a u Heideggerovu slučaju Bitak i vrijeme.

Dvije vizije Prema Cassireru, čovjek je prije svega biće koje koristi i proizvodi znakove – animal symbolicum. Drugim riječima, on je biće koje korištenjem znakova sebi i svijetu daje smisao, oslonac i orijentaciju. Najvažniji znakovni sustav čovjeka pritom je njegov prirodni materinski jezik.

No postoji i čitav niz drugih znakovnih sustava – sukladno Cassirerovoj terminologiji to su simbolički oblici – primjerice mit, umjetnost, matematika ili glazba. Te simbolizacije, bez obzira na to radi li se o jezičnim, slikovnim, akustičnim ili gestovnim znakovima, u pravilu nisu razumljive same po sebi. Štoviše, potrebna je interpretacija drugih ljudi. Kontinuirani proces u kojem se znakovi distribuiraju, bivaju interpretirani i izmijenjeni od drugih ljudi jest proces ljudske kulture.

Tek je ta sposobnost korištenja znakova čovjeku omogućila postavljanje me­tafizičkih pitanja, pa uopće i pitanja o sebi i svijetu. Kantova kritika čistog uma za Cassirera je projekt istraživanja sustava sim­ boličkih formi pomoću kojih sebi i svijetu dajemo smisao. Time ona prerasta u kritiku kulture u svoj njezinoj nužno proturječnoj širini i raznolikosti.

I Heidegger ističe važnost medija jezika za ljudski tubitak. Ali stvar­ ­nu osnovu za njegovu metafizičku bit on ne vidi u univerzalnom sustavu znakova, već u krajnje individualnom osjećaju – i to osjećaju (bespredmetnog) straha. Točnije, straha koji obuzima pojedinca kada

30

wolfram eilenberger, doba čarobnjaka

u potpunosti postane svjestan konačnosti svoje egzistencije. Znanje o vlastitoj konačnosti, koje obilježava čovjeka kao tubitak bačen u svijet, postaje – posredstvom straha – njegovim nalogom da dokuči i spozna vlastite mogućnosti bivanja. Heidegger taj cilj zove navlastitost (Eigent­ lichkeit). Moduse ljudskog bitka nadalje obilježava nezaobilazna upućenost na vrijeme. S jedne strane, preko dane jedinstvene povijesne situacije u kojoj se zatekla egzistencija bačena [u svijet] bez svog htijenja. A s druge strane, preko znanja te egzistencije o svojoj konačnosti.

Stoga sfera kulture na koju upućuje Cassirer i univerzalna uporaba znakova prema Heideggerovoj interpretaciji prije svega imaju zadaću čovjeka odvratiti od njegova straha, njegove konačnosti i time od obaveze autentičnosti, dočim je uloga filozofiranja upravo u tome da čovjeka učini otvorenim za istinske ponore njegova straha i na taj ga način u stvarnom smislu oslobodi.

Pred izborom Možemo naslutiti do koje je mjere Kantovo staro pitanje o čovjeku, ovisno o tome slijedimo li Cassirerov ili Heideggerov pokušaj davanja odgovora na to pitanje, vodilo do dva dijametralno suprotna ideala kulturnog i političkog razvoja: opredjeljenje za ravnopravnu humanost spram svih bića koja koriste znakove suprotstavljeno je elitističkoj odvažnosti za autentičnost; nada civiliziranog obuzdavanja najdubljih strahova spram zahtjeva da se radikalno izložimo tim strahovima; opredjeljenje za pluralizam formi i raznolikosti kulture nasuprot slutnji o nužnom gubitku sebe u sferi prevelikog mnoštva; kontinuitet koji uravnotežuje spram volje za radikalnim raskidom i novim početkom.

Kada su se Cassirer i Heidegger sučelili 26. ožujka 1929. u deset ujutro, s pravom su se mogli pozvati na to da svojom filozofijom utjelovljuju čitave predodžbe o svijetu. U Davosu je stoga trebala pasti odluka u korist jedne od dviju fundamentalno različitih vizija o daljnjem razvoju modernog čovjeka. Radilo se o vizijama čije su proturječ­ne privlačne sile sve do današnjeg dana obilježile i odredile našu kulturu.

i. prolog: čarobnjaci

31

Studenti i mladi znanstvenici koji su se okupili u Davosu u vrijeme održavanja rasprave – tijekom konferencije koja je trajala deset dana – već su odavno donijeli svoj sud. Kao što se moglo očekivati kod klasičnoga generacijskog sukoba, taj je sud u cijelosti bio u korist mladog Heideggera. Razlog je, između ostalog, bio taj što je Cassirer – kao da na primjeru vlastitog tijela želi dokazati beznadnu prevladanost svoga građanskog ideala obrazovanja – veći dio konferencije proveo ležeći u vrućici u hotelskoj sobi, dok bi Heidegger svake slobodne minute skočio na skije da bi se zajedno s divljim mladim studentima sjurio niz crne staze Alpa u kantonu Graubünden.

Gdje je Benjamin?

U proljetnim danima magične godine 1929. kada su se susreli profesori Ernst Cassirer i Martin Heidegger da bi na sljemenu kod Davosa osmislili budućnost ljudskog bitka, slobodnog novinara i pisca Waltera Benjamina u velegradu Berlinu mučile su sasvim druge brige. Benjamina je upravo iz nedavno unajmljenog ljubavnoga gnijezda u Düssel­ dorfer Straße izbacila njegova latvijska ljubavnica Asja Lācis i stoga je još jednom prisiljen vratiti se u svega nekoliko kilometara udaljenu kuću svojih roditelja u Delbrückstraße, gdje su ga pored njegove majke, koja je bila na samrti, čekali njegova supruga Dora i sin Stefan koji je upravo napunio jedanaest godina. Ta groteska sama po sebi nije bila ništa novo. Štoviše, radilo se o obrascu koji je svim sudionicima već bio poznat: opijenost ljubavlju i novi početak, s time povezani ishitreni financijski potezi te ubrzo i kraj ljubavne veze. No situacija se u tom razdoblju zaoštrila zbog toga što je Benjamin svojoj supruzi Dori priopćio svoju neopozivu odluku o razvodu, i to ne bi li se oženio upravo onom latvijskom ljubavnicom koja je nedugo prije toga prekinula s njime.

Zamisliti Benjamina kao još jednog sudionika Sveučilišnog simpozija u Davosu u sebi skriva posebnu draž. Primjerice kao novinara kojeg su tamo poslale novine Frankfurter Zeitung ili časopis Literarische Welt,

32

wolfram eilenberger, doba čarobnjaka

za koje je redovno radio kao recenzent. Zamišljamo ga pred sobom kako, stojeći po običaju postrani, u najudaljenijem kutku dvorane za balove izvlači svoj crni notes (Vodi notes s bilješkama jednako precizno kao što državne službe vode registar stranih državljana), namješta naočale od nikla s lećama debelim poput staklenke i sitnim rukopisom bilježi prva opažanja, recimo o uzorku tapeta ili presvlaka naslonjača, da bi zatim, nakon kratke kritike kroja Heideggerova odijela, lamentirao o načelnom duhovnom osiromašenju epohe u kojoj filozofi veličaju simple life, ili posebice poput Heideggera njeguju rustikalni jezični stil obilježen uživanjem u najbrutalnijim arhaizmima u uvjerenju da su to izvori jezičnog života. Vjerojatno bi se tada okrenuo prema naslonjaču, u koji će se poslije u salonu udobno zavaliti čovjek iz etuia, Cassirer, prikazujući taj buržujski komad namještaja kao nešto što reprezentira čitavu prašnjavu ustajalost filozofije koja u svojoj građanskoj moralnoj ispravnosti još uvijek vjeruje da se pluralizam modernog svijeta može ugurati u korzet jedinstvenog sustava. Benjamin bi se već svojom vanjštinom doimao kao savršen hibrid Heideggera i Cassirera. Također je naginjao nenadanim napadajima groznice, bio gotovo komično nesportski tip, no unatoč tome što je bio niska rasta, ostavljao je upečatljiv dojam svojom pukom prisutnošću, magnetizmom i uglađenošću.

Uistinu, teme o kojima se raspravljalo u Davosu bile su i u središtu njegova rada: preobrazba Kantove filozofije u pozadini nove epohe obilježene tehničkim razvojem, metafizička bit običnog jezika, kriza akademske filozofije, unutarnja rastrganost moderne svijesti i poimanja vremena, sve veća komodifikacija urbane egzistencije, potraga za spasenjem u doba potpunog raspada društva... Tko je, ako ne Benjamin, proteklih godina objavljivao tekstove o tim temama? Zašto ga nitko nije poslao u Davos? Ili da dotaknemo bolnu točku: zašto ga nitko nije pozvao kao govornika?

Odgovor glasi da je Walter Benjamin s akademskoga i filozofskoga gledišta 1929. bio potpuno nepoznat entitet. Doduše, nastojao je započeti profesorsku karijeru na brojnim sveučilištima (Bern, Heidelberg, Frankfurt, Köln, Göttingen, Hamburg, Jeruzalem), no svaki bi taj pokušaj neslavno propao, dijelom zbog nesretnih okolnosti, dijelom zbog

i. prolog: čarobnjaci

33

antisemitskih predrasuda, ali prije svega zbog njegove vlastite neodlučnosti.

Kada je 1919. na sveučilištu u Bernu doktorirao summa cum laude disertacijom “O pojmu umjetničke kritike u njemačkoj romantici”, još se činilo da su mu sva vrata otvorena. Njegov mentor, germanist Richard Herbertz, navijestio mu je honorarni posao predavača. Benjamin je oklijevao, istovremeno se posvađao s ocem i time uništio svaku perspektivu za život u skupoj Švicarskoj te se ubrzo zatim odlučio za posao slobodnoga kritičara. Da se u idućih deset godina uvijek iznova bez­uspješno pokušao etablirati na nekom sveučilištu, možemo prije svega pripisati krutim stavovima zbog kojih je taj put bio još teži za nekoga tko je pisao, živio i, napokon, trošio kao Benjamin. Tih je burnih godina jednostavno bilo skupo biti Benjamin. To nije povezano samo s nje­govim neobuzdanim sklonostima restoranima, noćnim klubovima, kockarnicama i bordelima, već i s njegovom kolekcionarskom strašću za antikvarne dječje knjige koje bi pronalazio diljem Europe i gotovo manično kupovao.

Nakon konačnog prekida veza s roditeljima život tog publicista koji je čak imao dosta posla, jer su tržište novina u njemačkom govornom području i velika potražnja za feljtonima tijekom dvadesetih godina doživjeli pravi bum, bio je popraćen stalnim novčanim brigama. I uvijek kada bi opet jako zagustilo, Benjamin bi koketirao s idejom rada na Sveučilištu. Uostalom, akademski posao mladoj bi obitelji koja je stalno putovala osim financijske sigurnosti pružio i egzistencijalni oslonac, dakle upravo one dvije stvari za kojima je ovaj iznutra rastrgani filozof toliko čeznuo, ali ih se istovremeno i bojao.

Fail better Katastrofalna, prijelomna godina za Benjaminove akademske ambicije bila je 1925., kada nije uspio dobiti habilitaciju na Sveučilištu Frankfurt.

Na poticaj svog zagovornika, sociologa Gottfrieda Salomon-Delatoura (koji je poslije bio jedan od glavnih organizatora Sveučilišnog simpozija

34

wolfram eilenberger, doba čarobnjaka

u Davosu) Benjamin je predao rad naslova Porijeklo njemačke žalobne igre. Na prvi pogled intencija tog rada bila je uvrštavanje tradicije barok­ne drame u kanon njemačke književnosti. Posebice zbog svog “Spoznajnokritičkog predgovora” to se djelo danas općenito smatra prekretnicom filozofije i teorije književnosti 20. stoljeća. No tada nije došlo čak ni do službenog otvaranja postupka jer su stručnjaci koje je imenovao fakultet, preopterećeni već i samim opsegom tog djela, već nakon prvog čitanja zamolili Benjamina da dragovoljno povuče svoj zahtjev. U protivnom bi njegov pad pred ispitnom komisijom bio neizbježan. Čak ni nakon takvoga krajnjeg poniženja Benjamin nije sasvim odustao od Sveučilišta. Tako je još ujesen 1927./1928. preko svog prijatelja i pokrovitelja, pisca Huga von Hofmannsthala, pokušao uspostaviti kontakte s hamburškim krugom tzv. Warburgove škole oko Erwina Panofskog i Ernsta Cassirera. I to je završilo fijaskom. Feedback Panofskog bio je toliko negativan da se Benjamin morao ispričati svom zagovorniku Hofmannsthalu što ga je uopće upleo u tu priču. Možemo svakako pretpostaviti i da je Ernst Cassirer bio upoznat s tim pokušajem približavanja. To je za Benjamina bilo posebno gorko iskustvo, jer je tijekom ranih studentskih dana u Berlinu 1912./1913. marljivo pohađao predavanja tadašnjeg privatnog docenta. Krugovi su mali, zagovornici znače sve, a Benjamina su općenito smatrali beznadnim slučajem: njegov je pristup bio previše osebujan, njegov stil odveć nekonvencionalan, u tekstovima što ih je pisao za preživljavanje previše feljtonistički, a u teorijskim radovima originalan, ali gotovo kriptičan.

Uistinu, plesna dvorana u Davosu utjelovljavala je neku vrst galerije predaka svih njegovih akademskih posrnuća, što Benjaminu kao dopisniku svakako ne bi promaklo, uključujući duboko omraženog Martina Heideggera. Tijekom 1913. i 1914. obojica su u Freiburgu još zajedno žuljala klupu slušajući seminare neokantovca Heinricha Rickerta (ka­ snijeg Heideggerova mentora). Benjamin je otada pažljivo i sa zavišću pratio Heideggerov uspon. Godine 1929. opet planira osnivanje časopisa (radni naslov Kriza i kritika) čija je misija, kako je povjerio svom novom

i. prolog: čarobnjaci

35

najboljem prijatelju Bertoltu Brechtu kao budućem suosnivaču, bila ni manje ni više nego “satrti Heideggera”. Ali i to je propalo. Još jedan pokušaj, još jedan plan koji je propao već u začetku.

U dobi od 37 godina Benjamin je iza sebe već imao desetak takvih promašaja. Naime u proteklom je desetljeću kao slobodni filozof, publicist i kritičar bio prije svega neiscrpan izvor propalih velikih projekata. Bez obzira na to o čemu se radilo: osnivanju časopisa ili izdavačkih kuća, akademskim utilitarnim tekstovima ili monumentalnim prevodilačkim projektima (sabrana djela Prousta i Baudelairea), serijama kriminalističkih romana ili ambicioznim kazališnim komadima...

U pra­vilu bi sve zapelo nakon pompoznih najava i ekspozea. Malobrojni projekti došli bi do stadija skice ili fragmenta. Napokon, trebalo je i zarađivati za život, tako da je valjalo odraditi svakodnevne poslove kao što su pisanje glosa, kolumni i recenzija. Do proljeća 1929. objavio ih je nekoliko stotina u većim njemačkim novinama. Spektar njegovih tema sezao je od židovske mistike brojeva, preko Lenjina kao autora pisama, sve do dječjih igračaka; izvještaji sa sajmova prehrambenih proizvoda ili šivaćeg pribora nadovezuju se na veće eseje o nadrealizmu ili dvorcima Loire.

Zašto ne? Tko zna pisati, može pisati o svemu. Prije svega, ako je autorov pristup taj da se odabrani siže tumači kao neka vrst monade, to jest kao nešto na čijem se tubitku može razložiti ni manje ni više nego cijelo stanje svijeta u sadašnjosti, prošlosti i budućnosti. Upravo to je bila Benjaminova stvarna metoda i u tome je njegova čar. Njegov pogled na svijet duboko je simboličan: svaki čovjek, svako umjetničko djelo, svaki svakodnevan predmet, ma kako običan, za njega je znak koji valja dešifrirati. A svaki taj znak u dinamičnoj je korelaciji sa svim drugim znakovima. Pri čemu na istinu usmjereno tumačenje tog znaka za njega nije ništa drugo nego ukazati na njegovu uklopljenost u veliku sveukupnost znakova koja se stalno mijenja i odvrtjeti to u mislima, a to je filozofija.

390

wolfram eilenberger, doba čarobnjaka

Life). Njihova djela stalno su me pratila tijekom pisanja ove knjige i bila neiscrpan izvor nadahnuća.

I naposljetku zahvaljujem supruzi i kćerima, Piji, Venli i Kaisi, koje su sve ove godine ne samo podnijele nego i iznijele na svojim leđima.

i. prolog: čarobnjaci

391

O autoru Wolfram Eilenberger, rođen 1972., njemački je filozof i pisac koji je bio višegodišnji glavni urednik časopisa Philosophie Magazin. Njegova glav­ ­na strast primjena je filozofskih ideja u suvremenom životu. Objavio je devet knjiga, a u svjetskim razmjerima najpopularnija je Doba čarobnjaka (Zeit der Zauberer) koja je, uz to što je postala njemački bestseler, prevedena na više od dvadeset jezika te je u studenom 2018. dobila prestižni Bayerischer Buchpreis. Njegova knjiga Finnen von Sinnen (Ras­ pamećeni Finci) više je mjeseci bila na popisu bestselera časopisa Der Spiegel. Eilenberger je kolumnist tjednika Die Zeit, voditelj emisije Zvje­zdani sati filozofije, član programskog odbora filozofske konferencije phil.cologne i voditelj programa nakladničke kuće Nicolai Publishing.

Ima i licencu nogometnog trenera. S obitelji živi u Berlinu.

392

wolfram eilenberger, doba Ä?arobnjaka

i. prolog: čarobnjaci

393

O prevoditeljici Ines Meštrović nakon studija germanistike i povijesti umjetnosti u Zagrebu počinje raditi kao konferencijska prevoditeljica još 1992. godine.

Kao simultana i konsekutivna prevoditeljica radi za Ured predsjednika, Vladu, Sabor, Ministarstvo vanjskih poslova te razne institucije u zemlji i inozemstvu. Prevela je čitav niz stručnih knjiga, monografija i kataloga.

Nakon što je skupila dovoljno profesionalnog iskustva, odlučila se otisnuti u nesigurne vode prevođenja publicistike i beletristike.

Prevoditeljica bi željela zahvaliti onima koji su joj pomogli oko sna­ laženja u bespućima filozofske stručne terminologije, na prvom mjestu kolegi Kirilu Miladinovu, koji ju je bodrio u trenucima krize i očaja te korisnim savjetima pridonio raščišćavanju brojnih nedoumica, zatim prof. dr. sc. Borislavu Mikuliću, koji je pomogao kod prijevoda nekoliko izvornih, do sada još neprevedenih Heideggerovih i Benjaminovih citata, prof. dr. sc. Igoru Mikecinu te, last but not least, Zvonimiru Bulaji, koji je pažljivo pročitao cijelu knjigu prije tiska.

394

wolfram eilenberger, doba čarobnjaka

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Izvršna urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Fraktura Dizajn naslovnice Mislav Lešić Godina izdanja 2019., rujan Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-162-0 Biblioteka Platforma, knjiga 76 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

i. prolog: Ä?arobnjaci

395

396

wolfram eilenberger, doba čarobnjaka

Doba čarobnjaka Wolframa Eilenbergera izvanredni je pri­ kaz velikog desetljeća filozofije (1919.–1929.), na razmeđi uživanja u životu i gospodarske krize, poraća i nadolazećeg nacionalsocijalizma. Uspona Martina Heideggera nalik na komet i njegove ljubavi prema studentici Hannah Arendt.

Posrnuća i zanosa Waltera Benjamina, koji je zbog lude ljubavi prema latvijskoj anarhistici na Capriju i sam postao revolucionar. Genija i sina milijardera Ludwiga Wittgen­ steina, koji, nakon što je potpuno osiromašio, radi kao učitelj u pučkoj školi u donjoaustrijskoj provinciji dok ga u Cambridgeu slave kao “boga filozofije”. I naposljetku Ernsta Cassirera, koji je još u godinama prije nego što je emigrirao iz Njemačke u građanskim četvrtima Hamburga osjetio nadolazeći antisemitizam na vlastitoj koži. U ži­ votnome putu i revolucionarnome mišljenju ove četvorice iznimnih filozofa, smatra Wolfram Eilenberger, nalazimo i temelje iskona našeg današnjeg svijeta. Zahvaljujući au­ torovu velikom pripovijedalačkom umijeću, Doba čarobnjaka, ta retrospektiva dvadesetih godina, podjednako inspirira kao što i opominje, ali prije svega pravi je užitak za čitatelje koje povlači u taj svijet.

ISBN 978-953358162-0

179,00 kn

9 789533 581620

www.fraktura.hr

Biblioteka Platforma