Dobri ljudi

NIR BARAM Dobri ljudi

Dobri ljudi –1–

Od istog autora u izdanju Frakture: Sjena svijeta

–2–

Nir Baram

Dobri ljudi prevela s hebrejskog Laila Šprajc

Fraktura –3–

i svakom narodu njegovim jezikom, Estera 1,22 Published with the support of The Institute for the Translation of Hebrew Literature, Israel and the Embassy of Israel, Zagreb.

Naslov izvornika Anashim Tovim © 2010 by Nir Baram Izdavač izvornika Am Oved, Tel Aviv, 2010. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2018. © za prijevod Laila Šprajc i Fraktura, 2018.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-982-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 999229

–4–

Pisac zahvaljuje Jeari Shori na pomoći pri uređivanju knjige.

Ova je knjiga plod piščeve mašte.

–5–

–6–

prv i dio

Pripreme za veliki čin

–7–

–8–

Berlin, jesen 1938.

Ljudi susreću ljude. Priča obično ide tako. I sve dok ne ispustiš posljednji dah, sudba samotnosti nije konačna. Gledaš svijet što buja od ljudi i naginješ vjerovati da ćeš s lakoćom odagnati vlastitu samotnost. Koliko je to teško? Čovjek priđe drugom čovjeku, obojica su se divila Sumraku bogova i posljednjoj Hauptmannovoj predstavi, obojica su kupila dionice Thompson Broken-Heart Solutions (“Srce je kuga dvadesetoga stoljeća”) i već postadoše saveznici. I eto iluzije što pogoduje državi, društvu, tržištu. Zbog nje i samci kupuju odje­ ­ću, dionice, automobile, uljepšavaju se ususret balu.

Opazio ju je kroz prozor umotanu u krzneni kaput što ga je odjenula kad je posljednji put izišla iz kuće. Nije otišla vlastitom voljom, ta izvanjski svijet nije joj nudio ništa. Ali oni više nisu imali novca za njenu plaću. Otpustili su je i na dar joj poklonili bijeli krzneni kaput, koji je u međuvremenu poprilično posivio. Rastanak je prilika za ponovno rođenje: možda se dogodi nešto dobro, možda se pojavi drugi posao, možda se samotnost gdjegdje načne.

Približavala se sitnim koracima – pomalo se udebljala, gospođa Stein – koracima koji kao da su oduvijek zborili, “ne gledajte, nema se ovdje što vidjeti.” I eto ti prepredene povijesti: posljednja su događanja u Berlinu Židovima dala nekoliko dobrih razloga da za­ podjenu potragu za skrovištem među sjenkama.

Pogledom je prelazio preko nepokrivenih dijelova njena tijela: ravno lice rumeno od studena vjetra, nježan vrat čija se ljepota oduvijek uzdizala kao sušta suprotnost kratkome tijelu, poput sje­mena krasote koje je u nekim drugim okolnostima moglo procvjetati.

Njena je samotnost potpuna, bilo je to posve jasno. Nije dvojio da –9–

je posljednjih godina, izuzev zbog potrebe kupovine, vrlo malo razgovarala s ljudima.

Kraj nje zastane automobil. Dvojica su muškaraca sjedila sprijeda.

Nije im uputila pogleda, no iz svake se njene kretnje očitavala spoznaja njihova prisustva. Žustrom je kretnjom sa čela otrla sijedi uvojak, pa zamaknula za kamenu ogradu. Thomas je pogledom pratio automobil sve dok nije nestao među drugim automobilima na ulici. Gospođa Stein začas se opet pojavila i već se činilo kako je zamijetila njegovo lice na prozoru.

Koliko je samo njegova majka žalovala zbog njena odlaska; gospođa Stein bila je jedna od njih, popunjavala je praznine među njima – primjerice sestra koju njegova majka nije imala – sve dok se nisu pomirili s činjenicom da majka nema sestru, i otpustili je. Na­po­ sljetku, kada se godišnja svota novca što ga je njegova majka naslije­ dila istopio uglavnom zbog inflacije, a egzistencija postala upitnom, krv je ostala krv i time je stavljena točka na i.

Kucanje na vratima. “Pozdrav, gospođo Stein”, kaza Thomas.

Kimnuvši glavom ošinula ga je pogledom pa je ustuknuo. Krajičkom oka pogledi im se sretnu: godine nisu umanjile obostranu netrpeljivost.

Načas je uživao u njenoj sramoti, onoj ispisanoj u novinama, u zakonima, na uličnim plakatima. Izbliza ju se čak dalo i zamijetiti: licem gospođe Stein vladala je prisilna užurbanost. Duša, upravo poput pognuta tijela, čekala je na sljedeći udarac. Poznajući svaki kutak kuće, pohitala je mračnim hodnikom i nestala u spavaćoj sobi svoje gospodarice. Thomas nakratko nepomičan osta stajati onkraj vrata pa pohita za njom. Nešto je zasigurno imala u planu.

Dok ju je sustigao već je uspjela objesiti svoj kaput u ormar i sjesti pored postelje njegove majke. U očima potonje nije se ocrtavalo iznenađenje kad se žena što je nije vidjela više od osam godina nad nju nadvila upitavši je treba li joj štogod. Njegova majka niječno odgovori. Gospođa Stein upita brinu li se o njoj dobro pa majka odvrati “da” koje je zapravo značilo “ne”. Gospođa Stein primi je za ruku neprestano mrmljajući njeno ime: Marlene, Marlene.

Thomas je zamišljao kako je prevalila čitav Berlin ne bi li vidjela – 10 –

svoju gospodaricu na zalasku. Pomalo bez daha, prepričavala je njegovoj majci, “jutros sam slučajno srela Herr Stuckerta. Okrenuo je glavu kao da me ne vidi. Pomislila sam, u redu, ta već sam navikla na stare znance koji ovlaš pozdrave i udalje se, a ponekad se ponašaju kao da me ne vide. U srcu im uvijek zaželim dobro. No u ponašanju Herr Stuckerta bilo je nečeg čudnog. Zastala sam pored njega i upitala: ‘Gospodine, želite li mi nešto reći?’ Nisam izrekla njegovo ime. Uvijek je mogao hiniti da me ne poznaje. Pognuo je pogled i prošaputao: ‘Frau Heiselberg je teško bolesna.’”

Njegova joj je majka šapnula nešto što nije doprlo do Thomasovih ušiju, a gospođa Stein kimnu u znak razumijevanja. Thomasa prepla­ ­vi osjećaj gađenja: sve ovo isuviše je poznato. Sve stotine jutara za kojih su njih dvije sjedile u spavaćoj sobi jedna pored druge, dijeleći tajne. I svatko tko bi im se pokušao približiti imao je osjećaj kao da nahrupljuje u kraljevstvo u kojem nema mjesta ni za koga doli njih dvije. Gospođa Stein namjestila je jastuke na uzglavlju njegove majke, pogladila je po kosi pa položila lice na grudi njegove majke.

“Marlene, kako li se ovo dogodilo...” šapnu, “kako se dogodilo?”

Kakvom su samo lakoćom njih dvije popunile prazninu što se među njima stvorila u posljednjih osam godina. Kao da je netko odmaknuo zavjesu i razotkrio stari prizor: eto ih ponovo, gospodarica sanjarica što časomice odlazi u svijet kako bi se prisjetila njegove grubosti, pa se povuče, i kućna pomoćnica što posta njena dobra prijateljica, koja je obavljajući svoje dužnosti polako sagradila zid što ograđuje njenu gospodaricu od svijeta. Sada su se bunile protiv ono malo vremena koje im je preostalo, žalovale nad godinama što su prošle i satima koje cure. Želite je zaštititi kao nekada, gospođo Stein?, ljutito je pomislio Thomas i otišao. Želite je zaštititi od godina koje je žrtvovala, ne­ pravde koja je umrljala njenu vjenčanicu, od životnih pogrešaka?

Tada biste morali načiniti skicu krvnika. Izvolite, eto vam jedan: strašna bolest koja uništava tijelo vaše gospodarice nemilosrdno je gurajući u smrt. I dalje vjerujete da za nju nešto možete učiniti?

Thomas je stajao u prostranoj primaćoj sobi. Prema uputi njegove majke, guste zavjese od baršuna bile su uvijek zastrte. Upalio je – 11 –

svjetlo na lampi kraj koje je stajao kauč i na njemu jastuci punjeni perjem i uputio pogled ka kopijama skulptura – jedan Auguste Rodin, Arc de Triomphe od porculana, jedan maleni pozlaćeni Buddha kojega je na dar dobila od nekog učenjaka što ga je upoznala još u mladosti i pod njegovim se utjecajem počela zanimati za religije Dalekog istoka. Ponad kipića Buddhe na polici je stajala slika Ernsta Jüngera uz posvetu: “Marlene, čija je znatiželja toliko divna.” Umjet­ ­no cvijeće okruživalo je kamin urešen delftskom keramikom s budalastim prikazima jezera i vjetrenjača. Oduvijek ga je obuzimala vrtoglavica pri pogledu na primaću sobu u usporedbi s metežom koji je imao za cilj prikazati široke poglede gospodarice kuće.

Odlučio je zanemariti ono što se zbivalo u spavaćoj sobi pa je sjeo za pisaći stol i načinio nekoliko posljednjih preinaka u govoru koji će večeras održati na sastanku direktora Daimler-Benza. Želio je da na kraju večere shvate da je tvrtka Milton pravi odgovor na sve njihove potrebe. Šteta što sitna gospođa Stein nije naišla na nekoliko novinskih napisa u kojima se spominjalo njegovo ime (iz nekog ne­ poznatog razloga, njegovi znanci nikada nisu pročitali pravu stranu u pravim novinama u pravom trenutku) pa joj njegovi uspjesi nisu poznati.

U vrijeme dok su njegov otac i njegovi nezaposleni prijatelji koračali ulicama Berlina prerušeni u automobilske gume, sendviče ili kutije čokolade, on je već osmislio originalan plan. Jednoga je dana, dvije godine po završetku studija, u novinama pročitao da tvrtka za istraživanje tržišta Milton planira otvoriti podružnicu u Njemačkoj. Ta je američka tvrtka, s podružnicama diljem svijeta i samo jednom u Europi – i to baš u Engleskoj – zagolicala njegovu maštu još dok je studirao. Tada se sprijateljio s američkim studentom ekonomije koji mu je spomenuo Milton i njihova napredna istraživanja tržišta, naprednija od europskih za najmanje jedno desetljeće. Bila je to jedina svijetla točka tijekom njegovog studija na sveučilištu u Berlinu: početkom dvadesetih zanimao se za društvene znanosti, čak je razmišljao o studiju lingvistike, no na koncu je pod utjecajem majke koja je vjerovala “da će se u njegovoj duši dogoditi promjene” ukoliko se upiše na sveučilište što se ponosilo učenjacima prve vrste, – 12 –

studirao filozofiju. Studij je većinom doživljavao kao gubitak vremena, pa je čim je stekao titulu magistra pobjegao odatle.

U zimi 1926., kada mu je bilo dvadeset i tri, otputovao je u London gdje se susreo s Amerikancem po imenu Jack Fiske, direktorom odjela za Europu Milton istraživanja tržišta. Mjesece je utro­šio – zajedno s američkim učiteljem kojeg je angažirao – na brušenje en­gleskog radi govora koji će ondje održati. Sjeo je u kožnatu fotelju u prostranom uredu direktora, čije su ga lice prošarano borama i gusti brkovi poprilično zadivili, promatrajući sa zanimanjem veliku plavo-crveno-bijelu kartu svijeta na kojoj su zastavice označavale brojne podružnice tvrtke Milton. Promatrajući kartu znao je da je donio pravu odluku: nadahnut Schopenhauerovom opaskom (eto bar neke koristi od studija) – “Amerikanci bi za vlastitu vulgarnost mogli kazati isto što je Ciceron kazao o znanosti: pridružite nam se” – odlučio je odabrati izravan i ponešto pojednostavljen pristup, koji bi većinu njemačkih direktora odbio, dakle odluka je bila ispravna.

Direktor ga je sumnjičavo proučavao, kao da ne razumije odakle se stvorio ovaj mlađahni Berlinac u besprijekornom odijelu, s modrom kravatom u francuskom stilu i džepnim rupčićem. Thomas prekriži svoje duge noge, ponudi Amerikanca finim nizozemskim duhanom, zapali lulu, pa ga vedro upita odakle inspiracija za radni stol u obliku piratskoga broda te otpočne: “Poštovani gospodine Fiske, čitao sam o vašim planovima za otvaranje nove podružnice Miltona na kontinentu i to upravo kod nas, u Berlinu. Prije svega dopustite mi da vam, u ime Berlinaca, zaželim dobrodošlicu. Kao iskusni istraživač tržišta zasigurno ste proučili mogućnosti koje nudi europsko tržište. No u međuvremenu ste isto tako izvukli pouku iz ograničenih rezultata vaše podružnice u Londonu. Priznajmo: Milton posrće u Europi, moglo bi se kazati da još niste ni zakoračili na kontinent. Eto malog predviđanja: u Berlinu će biti još i teže. Kako to znam? Ta vrlo je jednostavno. Svaka zajednica ima svoj sustav pretpostavki i parametri istraživanja tržišta koji vrijede za Amerikance neće se moći primijeniti na nas, Nijemce. Iz vlastitih izvora saznajem da se na sastancima s njemačkim tvrtkama dičite – 13 –

istraživačkim tehnikama tvrtke Milton, ističući ih kao znanost. No upamtite, aura znanosti zapravo je fikcija koju možda možete prodavati nekolicini naivnih Nijemaca koji svaku stvar vole pretvoriti u znanost, no obojica znamo da će za dvije godine i najveći naivci ustvrditi kako vaše metode u Njemačkoj ne prolaze i izbaciti vas s tržišta. Jedina znanost koja ovdje funkcionira jest znanost njemačkog nacionalnog duha, a vi se, dragi gospodine, odjednom pojavljujete s hrpom dolara i želite ih podučiti kako trošiti vlastiti novac?

Dragi gospodine, vi ne razumijete bit njemstva. U tome niste ni prvi ni posljednji. Teško ju je razumjeti. Neki smatraju da su tradicija, istraživanje, umjetnost i filozofija ovdje stvorili uzbudljivi mo­ zaik tipologije osobnosti. No nažalost vas moram izvijestiti da je stvar uvelike jednostavnija. Gospodin će se iznenaditi do koje ju je mjere lakše odgonetnuti i pokrenuti. No nije to jednostavnost kakvom je vi Amerikanci poznajete, da bi je se razumjelo valja proučiti njenu samu srž. Primjerice valja shvatiti tko je učena njemačka buržo­azija; ne nalikuje ona vašoj glasnoj djeci na istočnoj obali.

Ukra­tko, riječ je o jednostavnosti koju je moguće postići nakon mukotrpnog rada. I ako je u šahovskoj igri posljednji korak naizgled jednostavan, prethodilo mu je pomno planiranje.”

“Upravo je posljednjih godina tvrtka Milton uložila brojne na­ pore u proučavanje njemačkog tržišta”, kaza Fiske ispruživši se u svom stolcu i nabora čelo. Thomas je imao osjećaj da mu je sastanak ugodan te da ga iskušava.

“Uz dužno poštovanje, gospodine, prije će moja majka loviti lavove u Koloseumu nego što će Amerikanci shvatiti njemačkog čovjeka. Jeste li čitali Ernsta Jüngera? Zasigurno niste. Obiteljski nam je prijatelj. Poznajete li Wolfganga Paulija? Čežnja za velikim svjetlom usađena je duboko u naše duše. Ako niste vidjeli mnoštvo na Winterfeldtplatzu okupljeno u kasni noćni sat kako promatra goruće baklje Nivee, niste vidjeli Njemačku. Znate li što völkisch znači? To je zapravo definicija njemačke biti za koju u drugim jezicima nema točnog prijevoda. Je li vam poznata Naumannova teorija o državi kao ‘velikoj tvornici’ za dobrobit naroda? Stoga ćete se,

– 14 –

gospodine, morati složiti sa mnom da vas se teško može prozvati stručnjakom za njemački narod...

Iako se njemačka valuta ustalila i ekonomija popravlja, da ste se u Berlinu našli prije nekoliko godina, naučili biste istinsku bit Njemačke! Imali biste prilike vidjeti naoko racionalne ljude kako smišljaju sulude tehnike stabilizacije i naprosto tiskaju novac rušeći na taj način valutu sve do morskih dubina. To je njemačka logika: galopirati, niječući, u katastrofu. Nemamo običaj zastati ni trena.

Njemački je čovjek sazdan od mnogobrojnih različitih elemenata.

Možete reći da su svi takvi, i bilo bi to točno, no koloplet njemačkih odlika, kao primjerice određena doza sentimentalnosti, jedinstven je i neponovljiv. Trudim se otkriti formulu koja će osvojiti njemačko tržište. Pitate se imam li je? Imam, većinu svog života posvetio sam proučavanju njemačkog čovjeka. Stoga, gospodine, ukoliko želite poslovati u Njemačkoj, predlažem suradnju.”

Jack Fiske bio je pod dojmom. “Mladiću, još ne poznajete dovoljno materiju, no nadareni ste, a vaša sposobnost zastrašuje.”

Kada se Fiske preselio u Berlin imenovao je Thomasa svojim pomoćnikom, a za godinu dana direktorom novog odjela s jednim djelatnikom pod nazivom “Psihologija njemačke potrošnje”. Istina je da je Thomas vjerovao kako je rođen za ovaj posao. Još je u mladosti shvatio da mu od ruke najbolje ide navoditi ljude na kupnju njegova proizvoda, prebirati po pravim žicama duše kupca.

Igrao je mudro. Nakon što je iznio uvjerljive argumente, tabele i nove ideje, koristeći se šarmom – direktor tvrtke pozvao ga je da radi kao savjetnik lanca Woolworth, jednog od prvih klijenata Mil­ ton Berlina. Iz tvrtke su se čula mišljenja da Nijemci neće vjerovati popularnom lancu iz zemlje koja se u njihovim očima još uvijek ocrtavala kao tajnovita i nerazumljiva.

“Iz istraživanja koje je tvrtka Milton provela u većim gradovima proizlazi da Nijemci neće vjerovati u kvalitetu proizvoda”, objavila je gospođa Günther koja se dičila titulom pomoćnice direktora istraživačkog odjela, iako joj je stvarni posao bio loviti klijente za Miltonovce. Bila je to plavokosa oniža žena koja je supruga izgubila

– 15 –

u Velikom ratu, sama podigla dvoje djece, i uvijek precjenjivala mogućnost procjene njemačkog potrošača. Thomas ju je doživljavao kao slabašan i pravdaški glas starog svijeta. Gospođa Günther mu je smetala i planirao ju je smaknuti – u poslovnom smislu, dakako – do kraja godine; nije tu bilo nasušno veliko umijeće. U međuvremenu je, na sveopće čuđenje, predložila povećanje cijena u cilju povećanja prodaje.

Thomas usta, “kao prvo ne mogu se složiti s Frau Günther: Nijem­cima je Amerika zanimljiva. Kao drugo, predlažem da Wool­worth na tržište sleti odozgo. Sjećam se kako su se ovdje svi oduševili kada je avion raspršivao Persil po nebu, a riječ je tek o deterdžentu za pranje rublja. Lanac Woolworth morao bi zakupiti nebo ponad Berlina na mjesec dana.”

“Otjerat ćemo sve druge tvrtke”, proglasio je. “Neće se moći dogoditi da čovjek pogled vine u nebo i ne ugleda nešto što nije lebdeći natpis i reklama za Woolworth, uključujući i ptice, ako je potrebno. Unajmit ćemo cepeline, avione, sve što leti. I ako se naša konkurencija dokopa neke letjelice, što se mene tiče, presrest ćemo je.”

Amerikancima se to jako svidjelo. Iz knjiga koje je pročitao i filmova koje je gledao shvatio je da vole odlučne rečenice koje iskazuju avanturističke ideje i odlučujući udarac zadan neprijatelju: učinimo A i pokazat ćemo im, učinimo B i to će ih uništiti, učinimo C i to će ih dokrajčiti tako da će prodavati sitnarije po cesti. Što je ideja nesputanija to su oni uvjereniji “da je on čovjek po njihovoj mjeri”. Moraju vjerovati da je njihov čovjek spreman spaliti Dresden ne bi li prodao čajnik.

“Naša će svjetla sjati sa svakog kamiona, svake zgrade, izloga i vjetrobranskog stakla. Proizvod i cijena. Sve će se vrijeme izmjenjivati proizvod i cijena.”

“Zvuči uistinu moćno”, oduševljeno će jedan od direktora Wool­ worth Europe.

“Slučajno poznajem ljude koji rade za Paul Wenzel”, kaza Thomas.

– 16 –

“One koji su patentirali avion koji izmjenjuje reklame?” upita gospođa Günther.

“Da”, potvrdno će on, “uistinu sjajni momci, imaju još sijaset patenata u rukavu. Predlažem da Woolworth od njih kupi ovaj patent.”

“Je li nam doista potreban avion koji na svakom letu promijeni dvadeset reklama? Mi smo samo jedan lanac”, suprotstavi se jedan od predstavnika Woolwortha.

“Već sam pojasnio...” reče Thomas dok mu zelene oči zrače dragošću, “nećemo ludovati niti gubiti glavu, kao što je uobičajeno u ovome gradu, u prvoj ćemo fazi reklamirati proizvod i cijenu, a tek u drugoj lanac.”

“To zvuči zanimljivo, možete li nam dogovoriti sastanak s ljudima iz Paul Wenzela?” upitaju Woolworthovci.

“Naravno”, radosno će Thomas, “bliski smo si.”

Njegov je uspon u Miltonu bio vrtoglav, tek su rijetki zaposlenici tvrtke diljem svijeta u tako kratkom roku uspjeli postati partnerima.

I večerašnji sastanak s Daimler-Benzom, za koji je teško radio posljednjih mjesec dana, mogao bi biti savršen završetak odlične godine; od spajanja Daimlera i Benza sanjao je o plasiranju njihova nova automobila, Mercedes-Benza. No završne mu se rečenice nisu sviđale, bile su preumjetne. Prigušeni mu je šapat što je dopirao iz majčine spavaće sobe, čini se, remetio koncentraciju.

U djetinjstvu bi znao sjesti na pod iza zatvorenih vrata i zapisivati u notes ono što su njegova majka i gospođa Stein izgovarale, no nikada mu nije pošlo za rukom razaznati dva odvojena glasa u zajedničkom šapatu koji su plele. Stoga se notes punio odlomcima rečenica koje su se spajale u jedan dugi monolog. Tek je noću, u svojoj sobi, istraživao odlomak po odlomak, određujući kome više pristaje, njegovoj majci ili gospođi Stein, pa naposljetku slagao vlastitu inačicu dijaloga. I svaki put kad bi začuo jednu ili drugu kako ponavljaju rečenicu nalik onoj koju im je dodijelio, slavio bi malu pobjedu. Šaputanje zamre. Začuju se teški koraci. On usta, no gospođa

– 17 –

Stein ga opet preduhitri i zaobiđe – njene su cipele ostavile lagane tragove blata – ovoga puta žureći u kupaonicu. Izgleda da se i dalje služi metodom hladnih ručnika.

“Frau Stein, nismo li ponešto uznapredovali?” potiho se pobuni iako je zapravo želio upitati: Hana Stein, nisi li čula da sam odjel Psihologija njemačke potrošnje u Miltonu zapravo ja? Direktor-part­ ner. Zasigurno bi željela slušati o mom silnom napredovanju u posljednjih nekoliko godina. Ta, nismo stranci. Gospođa Stein mu se približi držeći ručnik u rukama. Haljina joj je sada priljubljena uz tijelo, a trbuh izbočen. Pogledi im se sretnu i on u njenim očima, i dalje preneraženim težinom bolesti njene gospodarice, ugleda optužnicu. Načas joj uputi prijekoran pogled, nije mogao pojmiti da se drznula osuđivati ga, čak i u mislima. No ona stisnu oči u dvije odlučne linije kao da proglašava: da, upravo u to vjerujem.

Gospođa Stein posjedovala je nevjerojatnu sposobnost sažimanja zbivanja u jednu priču u koju je nepobitno vjerovala: “muškarci protiv žena” bio je jedan od njenih omiljenih narativa. Dok je radila u njihovoj kući postavila se između muškog zla, drugim riječima oca i sina, i majke i slabašne supruge. Erika Gelber imala je za kazati zanimljivih stvari na tu temu. Načas je u svojoj mašti zatvorio gospođu Stein u kliniku Erike Gelber: polegao je na tvrdi kauč i natjerao da odgovara na pitanja psihoanalitičarke, objelodani svoje snove, suoči se sa žalosnom činjenicom da postoje različita stajališta. Žena poput gospođe Stein, koja je uvijek polagala prava na istinu, nikada nikome na ovome svijetu ne bi dopustila pokazati još nešto novo.

Prema njenom gledanju, sve ono što joj nije bilo znano bilo je dijelom velike laži, dobri ljudi, a takvih je malo, govore istinu i nikada te neće izdati, svi ostali su lašci. Stoga ju je izdaja njegove majke toliko uzdrmala. Kada se počelo govoriti o otpuštanju, njegova ga je majka zamolila da sudjeluje u plaći gospođe Stein što je on odbio ustvrdivši da kao najamni radnik u Miltonu ima skromna primanja, “a pored toga majko, Frau Stein ovdje radi više od dvadeset godina, treba znati ostaviti ljude iza sebe...”

Koncem 1930. gospođa Stein napustila je njihov dom, predajući brigu o majci u njegove ruke i sada, nakon osam godina, ona je nalazi – 18 –

na smrtnoj postelji. Zasigurno smatra da se sve ovo ne bi zbilo da je ostala ovdje. Zanimljivo jest to da još uvijek osjeća potrebu zaštititi ženu koja ju je otpustila. Možda u njoj, gospođi Stein, uistinu postoji rijetka mjera odanosti, a možda neki ljudi odbijaju odreći se starih navika.

“Frau Stein”, povika navlačeći bezbrižan osmijeh dok mu oči sjaje; čak je i gospođa Günther priznala da njihova bistrina plijeni.

“Jeste li čuli da je vaš sluga pokorni imenovan direktorom-partnerom u tvrtki Milton, i voditeljem odjela Psihologija njemačke potrošnje uključujući podružnice u Parizu, Varšavi i Rimu? Te sam podružnice ja podigao. I sad odjednom žabari imaju svoje ideje.

Frau Stein, da ste na mom mjestu, biste li dopustili Francuzima da iznova osmisle rad podružnice? Kako bi postali dio Miltonova su­ stava moraju usvojiti naše metode rada, zar ne? Rekao sam im: ‘ne može se dogoditi da podružnica u Francuskoj radi prema modelima iz prošlog stoljeća.’ I sve to pod pretpostavkom da uopće postoji francuski duh... Složit ćete se sa mnom da je možda strast za lijepom ali besadržajnom definicijom odraz francuskog duha, ta težnja za stilom pod svaku cijenu.”

“Ne kupujem proizvode s reklama”, kaza gospođa Stein.

“To sam, jasno, mogao pretpostaviti”, Thomasov je glas uživao u naglašavanju svakog sloga. Oduvijek je s njom volio čavrljati. Bio je to jedan od začudnih temelja njihova odnosa: uvijek se ponašala kao da njegovo brbljanje u njoj pobuđuje odbojnost, no većinom je ostajala slušati ga. Zapravo se dio gospođe Stein divio njegovim postignućima, kao da nije mogla vjerovati da osoba poput njega uistinu postoji.

“Sva su naša istraživanja pokazala da u radničkom sloju postoji svojevrsna odbojnost prema reklamama, i to iz očitih razloga. Sve su reklame usmjerene ka ljudima koji posjeduju novac ili ljudima koji zavide onima s novcem ili pak ljudima koji vjeruju da će jednoga dana i oni imati novca ili ljudima koji hine da ga imaju.”

“Frau Heiselberg me zamolila da ostanem s njom nekoliko dana”, objavila je gospođa Stein.

“Ona halucinira. To je apsolutno nemoguće i vi to dobro znate”, – 19 –

kaza ljutito. Koliko samo prezire ljude koji niječu nepobitne činjenice. Uto se prisjeti da mora izbjegavati nagle promjene raspolo­ženja u društvu stranaca; ljudi bi mogli izgubiti vjeru u njegovu srdačnost.

No utješi sama sebe, ta to je samo gospođa Stein.

“Neću napustiti kuću”, reče ona.

“Nema veze. Ljudi pričaju. Možda vas je netko vidio kako se uspinjete stubama, a neće vas vidjeti kako silazite. Zapravo, morate napustiti kuću odmah.”

“Vaša majka me zamolila za pomoć. Namjeravam joj je pružiti”, odlučna je gospođa Stein.

“Frau Stein, o toj temi nema rasprave! Nemam vremena stajati ovdje i prepirati se s vama. Ručnici postaju topli, molim vas položite ih na čelo moje majke i otiđite. Žurim, za dva sata, u sedam navečer, sastajemo se s ljudima iz Daimler-Benza...” Čuo je kako ga majka doziva iz spavaće sobe. Pohita do nje. “Thomase”, šapnu uzdižući s naporom svoje tijelo ponad uzglavlja.

“Thomase, želim da Frau Stein ostane ovdje nekoliko dana...”

“Majko, to je nemoguće, ta nas žena dovodi u opasnost.”

“Thomase dragi, ja sam u opasnosti već dugo”, reče pruživši mu ruku. On joj uzme ruku milujući njene tanane prste. Tijelom mu se razlila bol zajedno s uspomenom na njihov stari ritual: on, mladić, stoji u njenoj sobi pred zrcalom, uvijek zadivljen drvenim okvirom i nježnim svjetlom koje je resilo sobu. Njegova majka leži u krevetu, a gospođa Stein sjedi na stolcu pored nje. Govore o njemu kao da ga nema: “Dječak cijeli dan stoji pred ogledalom i oponaša frizure filmskih ništarija. Sve smo mu dali! Najuzvišeniju kulturu podastrli smo pred njega. Podučavali su ga filozofi i muzičari, samo sam za njega ovamo pozvala Ernsta Jüngera, jednog od naših najvećih pisa­ca, a dijete ga pita je li bio u Americi... sve sam mu najbolje i najuzvišenije na svijetu ponudila, a on? Još će dušu prodati Plutonu.

Pogledajte ga, uređuje kosu kao žena, vrzma se po čitave dane ulicama s onim Hermannom Kreizingerom, sinom nitkova koji prodaje lažne izume. Sklapaju mutne poslove s delinkventima iz Oranienburgerstrasse, onima što prodaju tijela diplomatima i Francuzima.”

Zrcalo ima krila koja se dadu pomicati lijevo i desno i može ih – 20 –

se složiti u trokut i tako umnožiti odraz. Volio se igrati krilima, eto lica dviju gospođa što se prelijevaju i izobličuju: lice poput balona, sićušno lice poput prstena, lice od gume što se razvlači od jednog kraja zrcala na drugo, tanano lice poput olovke ili širok donji dio lica poput podnožja planine, oči gospođe Stein pored usana njegove majke, snježnobijelo čelo pored rumenih obraza, guste obrve podno kose nalik lisičjem krznu. Volio je postavljati krila u kutove kojima će zaplesati najveći mogući broj lica, dvadeset i sedam.

“Dragi Thomase, više neću moliti”, šapnu njegova majka.

Nije mogao podnijeti lagani dodir njenih prstiju, uspomenu na milovanje kojega više neće biti. “Žurim na sastanak, majko. Klijenti su postavili zahtjeve koje nećemo moći ispuniti. Vremena se mijenjaju, ljudi čuvaju novac, plaše se rata...” potreba za bijegom prožimala je svaki mišić njegova tijela. Činilo se da je njegova majka to shvatila. Uputila mu je odsutan pogled koji ga je vratio u stanje prekorena djeteta – eto ga iznova kako poput prosjaka sakuplja majčinske poglede – obuhvativši hlad­ nim prstima njegovu ruku. Sada će oslobađanje biti još teže.

“Dopusti Frau Stein da ostane bar dok se ne vratiš. Ne želim danas biti sama.”

“Ako nema drugog izbora, majko”, najzad reče.

Sreća joj preplavi lice. Oslobodi njegovu ruku i već ga pogledom otjera.

“Koliko je samo nepostojana ljubav tvoje majke”, rekla mu je jednom Erika Gelber. Izašao je iz sobe, a gospođa Stein je ponovno prošla kraj njega, držeći ručnike na prsima.

Voda je kapala po podu. Ljutito je to zamijetio. Ništa na licu gospođe Stein nije otkrivalo zadovoljstvo, oboje su znali da je više nego što je slavila svoju pobjedu bila ushićena njegovim porazom. *** Thomas naredi svom vozaču da parkira ispred zgrade kako bi gosti vidjeli novi Mercedes-Benz tvrtke Milton, pa se užurbano uspne – 21 –

stubama. Svoje je misli izbavio iz klopke gospođe Stein i usmjerio ih na sastanak s klijentima. (Erika Gelber nije vjerovala da je sposoban kontrolirati vlastite misli niti rezolutnom odlukom usredotočiti cijeloga sebe na određenu stvar. “Vi, znanstvenici duše, ne vjerujete dovoljno nepokolebljivoj volji pojedinca”, jednom ju je prekorio.)

Skinuo je kaput i predao ga vrataru, uputivši mu upozoravajući pogled: ovo nije trenutak za spominjanje povišice ili za već znanu priču o kćeri koja se udala i potreban joj je stan.

U međuvremenu je u sebi ponavljao govor koji će održati na sastanku: u nadolazećim se mjesecima ne očekuje znatan porast prodaje luksuznih automobila. Posebice otkako je Volkswagen po­ stao omiljen. Čak i imućni voze taj jadan automobil kako bi se solidarizirali s pukom. Daimler-Benzu neophodan je novi projekt, za malog čovjeka ali i onaj koji oslikava luksuz, automobil koji neće bosti oči, onaj koji će govoriti puku, ali će očarati upravo one koji žude za sjajem, ukratko – valja izumiti narodski automobil za iduće desetljeće. Riječ je o višegodišnjem planu koji se zasniva na ubrzanju automobila: kako bi se dosegla maksimalna brzina valja ubrzavati postepeno, zar ne? Tajna je u dostizanju maksimalne brzine u pravom trenutku.

Thomas je stajao u svom uredu – većinu radnih sati najradije je provodio stojeći, taj ga je položaj ispunjao osjećajem životnosti i snage – pa pozove dvije tajnice. Već je prije dva tjedna objavio zaposlenicima tvrtke da se umoljavaju ostati u uredu do kasnih večernjih sati. Ljudima iz Daimler-Benza valja poslati jasnu poruku: Milton će vam stajati na raspolaganju u svakom trenutku. Započeo im je diktirati pisma za voditelje Miltonovih podružnica u Europi, u kojima ih poziva na tradicionalnu zabavu što je tvrtka organizira u Berlinu ususret Novoj godini. Svako će pismo imati manje-više osobni ton, sukladno rezultatima podružnice. Poslije je pozvao nižeg službenika koji je pripremio dokumente za nadolazeći sastanak o suradnji s jednim od manjih klijenata, dao mu je deset minuta da predstavi glavne točke, iznio opaske i zatražio prepravljeni do­ kument do početka tjedna. Dok je službenik skupljao svoje papire

– 22 –

sa stola, Thomas je telefonom razgovarao s prijateljem Schumacherom iz ministarstva gospodarstva i pred njim zapisao nekoliko ideja i imena tvrtki kojima bi valjalo ponuditi najbolje Miltonove usluge.

Kada je riješio još nekoliko manjih zadataka, stao je pred zrcalo, popravio kosu, poravnao sako i uputio se prema sobi za sastanke.

Gospođa Günther stajala je ispred ureda uprave, između uokvire­­ nih zahvalnica Piaggia i tvornice slatkiša Wedel iz Varšave, skrivajući lice iza novina. Ova su laskava pisma stigla od klijenata pod­ružnica koje je on zasnovao, naravno.

Ružičasto gospođino lice, urešeno teškom šminkom, izvirilo je iza novina. Približila mu se, prstima se poigravajući prednjicom modre haljine.

“Frau Günther, danas ste iznimno lijepi”, kaza joj koračajući prema sobi za sastanke, “došlo je vrijeme dovršiti sitne detalje i proslaviti s jednim od vaših brojnih udvarača.”

“Ali zamolili ste djelatnike da danas ostanu dokasna”, pobunila se.

“No, dobro, nismo mislili na vas, gospođo Günther, vi ste rijedak i poseban slučaj.”

“Jeste li čuli?” zapriječila mu je put.

“Da, jasno da sam čuo”, procijedi ljutito. Gospođa Günther bijaše istinska stručnjakinja u traćenju vremena drugih ljudi ne­bitnim stvarima.

“Vom Rath je preminuo.”

“Recite Elisabeth da organizira vijenac i pismo, žurim na sastanak.”

“Kakvo pismo?” začuđeno upita gospođa Günther.

“Frau Günther, kakvo je to pitanje?” odvrati strogo. “Klijentima ne okrećemo leđa ni kad su mrtvi. Još ćemo dugo raditi s tvrtkom Richard Lenz.”

“Thomase, to nije smiješno. Vom Rath nije radio s nama, bio je tajnik veleposlanstva u Parizu...”

“Dobro sam upoznat s pričom, Frau Günther”, nestrpljivo je prekine, “već dva dana se govori jedino o tome. Možda se ne sjećate,

– 23 –

iako je jedan od vaših zadataka pamtiti, ali Richard Lenz ima direktora, Von Krafta, imena su poprilično slična.”

Začuđenost na njenom licu ga je zabavljala: još jednom nije uspje­ ­la shvatiti kako se usuđuje posumnjati u njenu stručnost izričući neku budalastu opasku kao nepobitnu istinu. Gospođa Günther, poput njegove bivše supruge Else, inzistirala je obraćati mu se poput stare učiteljice, istovremeno padajući u zamku thomasovske razdraganosti koja kao da poručuje: svijet je igra, suvišno je u njemu tragati za istinom ili laži, stoga igrajte se, ne žalite se! Već je čuo da njegovo ponašanje potajno podrugljivo naziva “Heiselbergovom etikom”.

“Usput, iznimno cijenim tvrtke i ljude koji snivaju male i precizne snove, poput Richard Lenza”, dodao je. “Kao što vam je dobro znano, Frau Günther, nisu svi predodređeni osvojiti svijet.”

Nadao se da priča o Vom Rathu neće odgoditi sastanak. Ulicama je zaista hujala neka grozničavost, kao da se bučna povorka sprema nahrupiti u središte grada i omesti ljude u poslu. Nešto ranije, dok je automobilom prolazio pored Kurfürstendamma, ugledao je nekoliko beznadnih tipova iz starog društva Hermanna Kreizingera, svojeg prijatelja iz djetinjstva. Hermann se odavna više ne vrzma s njima. Sada nosi blistavu SS-uniformu, dok nekadašnji prijatelji kaskaju daleko u pozadini.

“Thomase, kažu da nadolaze teški dani”, dodijavala je zabrinuta gospođa Günther. “Žurim na sastanak”, načas posta rastresen.

U ljeto 1923., sedam dana nakon što su njegova oca otpustili iz tvornice Junkers, sjedio je s njim u stražnjem dijelu kavane na Unter den Linden. Otac se žalio na ludilo koje je obuzelo Njemačku. Bijahu to uistinu čudni dani: čitav je svijet bio uguran u luđačku košulju mrmljajući o smaku svijeta, dok su izgladnjeli upirali pogled u bli­ stave reklame što su sjajile s neba. Novčanice su tiskane u nezamislivim količinama. Ljudi su u kolicima vukli milijunske plaće koje im do večeri nisu dostajale ni za pivo i kobasicu.

Odjednom je u kafić upalo Hermannovo društvance. Thomas ga pozdravi pokretom glave, kao što je običavao, no Hermann je i ovoga puta hinio da ga nije opazio. Činio je to otkako su završili školu.

– 24 –

Jednoć ga je slučajno susreo i pozdravio, no Hermann mu je uputio čudan pogled, kao da je Thomas samim svojim glasom u njemu pobudio gađenje, ne rekavši ni riječi.

Takvo je ponašanje Thomasu bilo nerazumljivo. Ta nekoć su bili bliski prijatelji. Kada je Hermannov otac počinio samoubojstvo, iza sebe ostavivši ženu i djecu bez ičega, Thomas im je pomogao prodati imetak, i to po dobroj cijeni, poslije uzevši Hermanna pod svoje.

Bila je to uistinu tužna priča. Nakon rata njihov je posao propao, “Kreizingerov svijet igračaka”, dućan koji je uvozio malene električne naprave iz Amerike, igračke, simpatične izume što su ih lađe dovozile preko mora – ne posebice neophodne proizvode, no ima ljudi, osobito ovdje, koji se vole podičiti pokojim beskorisnim pred­ metom. Jednoga dana Kreizingeru starijem nije preostalo ni novčića kojim bi od Amerikanaca kupio ijednu olovku, pa su mu ponešto prodali posrednim putem i naposljetku angažirali odvjetnika da ga tuži. Ukratko, odvjetnik je dobio sve, a Kreizingerov otac legao na željezničku prugu. Thomasu su bili draži ljudi koji skoče s nebodera.

Trenutak uzleta, lebdenje u zraku – bar jedan časak veličine – zašto od života ne uzeti ono posljednje?

Nakon očeve smrti Hermann bijaše gladan korice kruha, pa je Thomas prema njemu bio velikodušan, podučavao ga je kako se u Berlinu domoći raznih stvari. Najmanje jednom tjedno, poslije škole, odlazili bi u obilazak nekoliko raskošnih hotela. Thomas bi prošao glavnim ulazom poput ruskog princa za kojega se njemačka raskoš doima poput uvrede, dok bi Hermann, hineći njegova vjernog slugu, nosio kovčege. Ako bi mu vratar počeo postavljati suvišna pitanja Thomas bi mu s visoka odbrusio s nekoliko rečenica na ruskom, a Hermann bi, odmjerenim tonom, prevodio dijelove strašnih uvreda i psovki. Vratari bi većinom ustuknuli pred mladim princem.

Vrzmali bi se hodnicima, prolazili stubama i vozili se liftovima, sve s jednim ciljem: napuniti kovčeg hranom. Ponekad bi ispred vrata hotelskih soba nailazili na košaricu s pecivom ili tanjurić s džemom, no najčešće su vrebali slavljenička događanja: prijem u čast starijih direktora Siemens-Schuckerta, povijesno ujedinjenje obitelji Brunner, zabava američkih filmskih producenata. U takvim je – 25 –

prigodama bilo lako doći do svježih peciva i dimljenih kobasica, sireva, a za dobrih dana – govedine sa šljivama. Ponekad bi se čak odvažili sjesti i u hotelski restoran, gdje je Thomas šarmirao konobare izrazom lica nevinog maženog mladića koji ne bi mogao ni pomisliti da bi njegov otac mogao okasniti na večeru, baš kao što ne bi mogao zamisliti da postoji ugoda koju njegova lijena ruka ne može doseći. A zbila se i ona ljetna večer, kada su ispijali vino u predvorju hotela Adlon, slušajući s užitkom Mozartov divertimento, posve spokojni, kao da imaju sve vrijeme svijeta, i utrpavali u kovčeg obložen papirom haringu u engleskom papru i mnoge druge sušene delikatese. Hermann je promatrao uzvišene goste u odijelima čije su tkanine mijenjale boje na jarkom svjetlu, kazavši Thomasu, pomalo diveći se, a pomalo ljutito, “ljudi uz tebe uče prijetvornost, uz tebe je to dostupno poput kruha.”

Eto ti hvale.

Ni ovaj put Hermann mu ne odvrati pozdrava. Njegova je družina pila i brbljala na sav glas, pa im naposljetku priđe postariji konobar na klimavim nogama i uruči račun. Starac je bio svjestan zadaće koju mu je nametnuo vlasnik, kukavica koji je ostao iza šanka sa zapetim pištoljem u ruci.

“Pet milijuna i pet stotina maraka?” povika jedan od njih, “niste bar mogli zaokružiti cifru, vi prljavi psi?”

Divlja družina stajala je kao jedan dok su dvojica spalila račun, prisilivši konobara da gorući papir drži u ruci i otpjeva novu cijenu.

Konobar je urlao od boli, a žile mu iskočile kao da se pretvaraju u uže što mu se steže oko vrata. Hermann ga odgurne, a ovaj se stropošta na pod kao da iskazuje zahvalnost.

“Nicht satisfaktionsfähig”,* povika Hermann.

Thomas je uvidio da se Hermann ovdje doveo u opasnost; neki iz njegova društva shvatit će da je konobara gurnuo na pod kako bi se ovaj otarasio gorućeg papira. Ukratko, Hermann je pokazao

Njem. pojam preuzet iz pravila dvoboja. Označava čovjeka koji je svojim statusom prenisko na društvenoj ljestvici da bi ga se uopće izazvalo na dvoboj. (op. a.) *

– 26 –

samilost bez nekog vidljivog razloga pa je Thomas pretpostavio da će sada pred njima morati iskazati neki novi nasilni akt.

Hermann se uspne na jedan od stolaca i mašući štapom povika: “Jeste li poludjeli? Ni prijašnju cijenu nismo mogli platiti, a sada želite još? Kako je u dva sata što ovdje sjedimo cijena porasla za četrdeset posto? Više se u ovom prokletom gradu ne može popiti ni pivo?” pa štap baci ravno u izlog kavane.

Prijatelji su ga podrugljivo promatrali. Patetična predstava. Je li se uistinu nadao da će povjerovati da mu je namjera bila razbiti staklo?

“Nije li to onaj tvoj prijatelj iz škole?” prišapnu mu otac.

“Jest, ali se već godinama ponaša kao da sam gubav, taj nasilnik”, odvrati Thomas rastreseno ne mogavši skinuti pogleda s Hermanna.

Hermann je, izgleda, shvatio da nema izbora. Ako želiš biti nasilnik moraš poštovati pravila. Sišao je sa stolca, ogledao se oko sebe, sunce je u njegove oči zračilo zlaćanom svjetlošću. Sklopio je oči pa ih oprezno otvorio. Njegovi su prijatelji stajali uspravno kao da slušaju govor na prosvjedu, pomalo izgužvanih košulja, šapki nagnutih prema naprijed, ruku porinutih u opasače. Hermann se okre­­nu, objema rukama podigne stolac pa ponovno pogleda u pro­ stor kavane, Thomasu se učini da u njegovu pogledu vidi žaljenje.

Potom savije tijelo i snažnim pokretom baci stolac u prozor. Staklo se razbije i komadići se raspu oko dvije starije žene što su sjele na večernju kavu. Njegovi prijatelji otpočnu radosno klicati i tapšati ga po ramenu dok ostali gosti u njega zapanjeno pilje. Neki od njih podržavali su njegov čin ili se pak poistovjetili s ljutnjom koja ga je pokretala. Thomasa osupne što je njegov otac to odobravao te je, zabavljen Hermannom, čavrljao s ljudima.

“Primao sam tjednu plaću”, kazivao je gostima s obližnjih stolova, “poslije sam zamolio dnevnu plaću, rekao sam im da novac koji primim na kraju tjedna, u ponedjeljak više nema neku vrijednost.

Voditelj me poslao da još jednom pročitam ugovor o radu: ‘Poštovani Herr Heiselberg’, vikao je na mene, prokletnik, ‘vidite li vi ovdje neki članak vezan uz dnevnu plaću? Kako to da uvijek radnici žele nešto od tvornice? Jeste li vi komunist ili nešto slično? Piše li – 27 –

u ugovoru na koji način ćete vi nas obeštetiti u teškim vreme­nima, kada ni jedan klijent na svijetu ne odgovara na naše ponude? Čak su nam se i u Mozambiku smijali kada smo predložili nekoliko zajedničkih poslova. Njemački narod leži na tlu i svi trgaju njegove udove.

Naša ekonomija pleše prema paklu, a svi se vesele i smiju’.”

“Kakva drskost”, povika netko.

“Odalamio bih ga posred lica”, procijedi neki mladić u smeđoj košulji, vjerojatno jedan iz Hermannovog društva.

“Sutradan su me otpustili”, potuži se njegov otac žalopojnim no prosvjednim glasom, s jasnim ciljem dodatnog potpirivanja ma­lene publike. Nije se obazirao na Thomasa koji je sve vrijeme zurio u pod stišćući očevo zapešće kao da ga moli da utihne.

“Ti bogatuni su bez srama”, kaza glasno mlađa žena, milujući malenog sina.

“Bez srama”, zareži njegov otac.

U prostranoj sobi za sastanke oznojeni Thomas utone u svoj stalni stolac, ponešto viši od ostalih stolaca. Bijelo je svjetlo udaralo o njegovo lice. Nekoliko je puta zatražio da se u toj sobi promijeni osvjetljenje, ta nemoguće je podnositi osvjetljenje koje oponaša danje svjetlo.

Ispostavilo se da je gospođa Stein mudrija nego što je mislio.

Sada je shvatio zašto se baš danas, po objavi vijesti o smrti Vom Ratha, pojavila u njihovu domu. Ta je žena nevolja što ga prati još od djetinjstva. S veseljem bi je predao u ruke Hermannovih pristaša i prijatelja – nije da bi te nule znale obaviti posao kako treba.

Već se bližilo sedam, a Carlson Mailer još uvijek nije stigao u ured. Bilo je to pomalo začuđujuće jer je sastanak s Daimler-Benzom poprilično zaokupljao Carlsona koji je još uvijek, bar službeno, obavljao funkciju direktora tvrtke. Ustvari su tvrtku vodili zajedno, no Carlson, “vlasnikov čovjek”, još je uvijek imao pravo na zadnju riječ. Bio je Thomasov vršnjak, visok muškarac kratke kose, čeljusti kao u predatora. U njegovim je crnim očima prevladavala teška dosada, izraz koji je u Thomasu uvijek izazivao želju da ga bar za nešto zainteresira. No više od svega Thomas je ipak bjesnio zbog – 28 –

načina na koji su se ljudi divili Carlsonu jer je u njima pobudio sumnju u pravo da mu oduzimaju vrijeme. Čak su ga i klijenti poštovali.

Thomas je odavna shvatio da je ta ljudska dinamika – koja je nadilazila poslovne odnose, ugovore, tabele i parametre – lišena svakog pravila i logike. Carlson Mailer prebirao je po najskrivenijim žicama duše svoga sugovornika, pokretao u ljudima potrebu da ga zadovolje čak i ako je to bilo oprečno svakoj poslovnoj logici. Čovjek je, a da nikada nije osmislio ni jednu briljantnu ideju, bio cijenjen samo zato što je postojao.

Za razliku od Carlsona, Thomas je bio čovjek koji je napredovao u skokovima. Otprilike godinu dana nakon što se pridružio Miltonu, započeo je uzbudljiv period u kojem je uspostavio odjel za psihologiju njemačke potrošnje. Protekla je još jedna godina i odjel je već pridobio klijente, no njegova je energija slabjela i počeo je razmišljati kako se više ništa nova neće zbiti. Dani su prolazili i nije mu bilo jasno kamo je nestalo vrijeme.

U ljeto 1929. započeo je njegov uspon u tvrtki. Stariji direktori Miltona otputovali su na Ibero-američki sajam u Sevilli i on je bio odabran da im se pridruži kao predstavnik njemačke podružnice.

Gospođa Günther, koja nije bila odabrana, uvrijeđena je prijetila otkazom.

“Frau Günther, ne razumijem”, pretvarao se Thomas, “po povratku ću vam sve ispričati, slikat ću vam sve, bit će kao da ste bili ondje.”

Za vrijeme tog sudbonosnog putovanja u Španjolsku u njegovu se umu rađala ideja koja će mu promijeniti život: stajao je između Jacka Fiskea i Carlsona Mailera na drugom katu Plaza de España, veličanstvene građevine podignute u čast sajma, opipavajući pločice terakote dok mu je pogled ponirao na donju razinu, gdje su stajale klupe urešene kartama španjolskih regija. Odjednom mu je tijelo preplavio val topline, pa zatvori oči i u mašti vidje građevinu nalik ovoj, koja će postati središtem Miltona, i njih, direktore, kako stoje na vrhu, a u njihovu podnožju francuske, španjolske i engleske podružnice “psihologije potrošnje”.

Protekle su dvije godine prije nego što se njemački ured ustalio – 29 –

i to pod vodstvom Carlsona Mailera, koji je zamijenio Jacka Fiskea na mjestu direktora berlinskog Miltona. I kada je stigao pravi trenutak, Thomas je pred njega prostro svoj plan velike ekspanzije.

Carlson je protratio dva mjeseca u previranjima, no naposljetku, nakon što je Thomas stupio u kontakt s Fiskeom, koji se u me­ đuvremenu vratio u New York i bio imenovan potpredsjednikom tvrtke, bio je prisiljen odobriti plan. Bio je to početak divnog perioda, najboljeg u njegovoj karijeri. Svakog bi jutra od oblaka krojio razne karte europskog Miltona, dok ga je nebeski svod koji je pro­ matrao kroz prozor požurivao na osvajanje svijeta. Otisnuo se u Rim, Varšavu, London i Pariz, upoznajući se pobliže s različitim društvima i kulturama, od kojih svaka zahtijeva zasebne sustave pretpostavki... i kada je na jednom od sastanaka Carlson rekao “vidim da smo u tvrtki odgojili malenog Aleksandra Velikog” Thomas mu je odgovorio, odlučan u izbjegavanju bilo kakvog osobnog konflikta, “ne boj se izazova, prijatelju. Uspjet ćemo u podizanju pa­neuropske mreže koja će bar na prvi pogled fun­ kcionirati prema strogim koordinatama i pravilima, no istovremeno će upijati mentalitet svakog pojedinog mjesta na kojem će se primjenjivati.”

Upoznao je na desetine ljudi, neki su ga inspirirali svojim uzbudljivim idejama, i svi su ti susreti u njemu rasplamsali ambicioznost koja ga je neprekidno pokretala. Planirao je da do konca 1940. u Europi bude deset Miltonovih podružnica. U noćnim je satima, u vlakovima, u svojim vizijama vidio Miltonov vlak koji će opsluživati samo djelatnike tvrtke; sanjao je američkog diva koji mu pruža ruku i zajedno lebde ponad Atlantika, osvajajući kontinent jednim zadivljujućim pokretom. I onda Daleki istok, Britanski imperij – Australiju, Indiju... nije li svijet velik?

Thomas se odjednom prene. U sobi za sastanke pojavi se ne previsok muškarac s naočalama, čije su debele ruke bile umotane u izglačano odijelo vladina službenika, a na ovratniku košulje imao je zlatnu kopču. Čovjek pozdravi Thomasa kretnjom glave i lagano hramajući sjedne na nasuprotni stolac.

– 30 –

Nir Baram rođen je u Jeruzalemu 1976. Prvu je knjigu objavio s dvadeset dvije godine, a među njegovim dosad objavljenim romanima ističu se Onaj što vraća snove (2006.), Dobri ljudi (2010.), Sjena svijeta (2013.) i Buđenje (2018.). Njegovi su romani bestseleri u Iz­raelu te su prevedeni na petnaestak jezika. Nekoliko je puta bio kandidat za “izraelskog Bookera”, nagradu Sapir, a 2010. dobio je Premijerovu nagradu za hebrejsku književnost. Uz uređivanje serije klasika za izdavačku kuću Am Oved te redovite kolumne u izraelskim i stranim novinama, 2016. objavio je i publicističku knjigu o svojem jedno­ godišnjem putovanju Zapadnom obalom i Istočnim Jeruzalemom.

U svojem javnom djelovanju zagovara jednakopravnost Palestinaca.

– 433 –

– 434 –

Laila Šprajc rođena je 1972. u Zagrebu gdje je završila srednjoškolsko obrazovanje. Studij sociologije, antropologije i specijalne edukacije završava na Sveučilištu u Haifi, Izrael. Autorica je priručnika za učenje hebrejskog jezika.

S hebrejskog je prevela knjige Iznenada u dubini šume (2011.) i Rimovanje života i smrti (2011.) Amosa Oza, Vojnik (2012.) Yossija Peleda, Aida (2014.) Samija Michaela, Gospođica Škarica (2015.) Nathalie Belhassen i Sjena svijeta (2016.) Nira Barama.

– 435 –

– 436 –

Sadržaj

prvi dio Pripreme za veliki čin Berlin, jesen 1938.

Lenjingrad, jesen 1938.

Berlin, zima 1939.

Lenjingrad, zima 1939.

7 9 42 71 109

drugi dio Umjetni čovjek Lenjingrad, jesen 1939.

Berlin – Varšava, ljeto 1939. – zima 1940.

Lenjingrad – Soči, zima 1939.–1940.

Varšava, ljeto 1940.

133 135 162 209 240

treći dio Svijet je glasina Brest, listopad 1940.

Lublin, siječanj 1941.

Brest, prosinac 1940.

Lublin, veljača 1941.

Brest, veljača 1941.

Lublin, veljača 1941.

Brest, ožujak 1941.

Lublin, ožujak 1941.

Brest, travanj 1941.

283 285 297 308 323 330 340 349 358 365

– 437 –

Brest, svibanj 1941.

Njemačka, 1941.

Brest, lipanj 1941.

375 406 419

O autoru O prevoditeljici

433 435

– 438 –

– 439 –

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Ivana Jurić Godina izdanja 2018., lipanj Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-982-4 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 440 –

Nir Baram

Sjena svijeta

Desetak mladih bez posla i perspektive de­ molira izložbu u British Museumu. No to nije običan čin vandalizma, već uvod u nevjero­ jatni plan aktivističke skupine predvođene ka­rizmatičnim Julianom: svjetski štrajk 11. 11., milijarda štrajkaša. Do trenutka kad će poku­ šati ostvariti svoj megalomanski cilj, organi­ zatori se povlače u ilegalu u jedno irsko seoce dok njihovi sljedbenici diljem svijeta sabo­tira­ ­ju razna javna događanja. Uskoro padnu i prve žrtve, a u cijelu se priču uključuju PR-struč­ njaci koji su ispekli zanat u multinacionalnoj tvrtki MSV. Zbog nemoralnih postupaka svo­ jih šefova koji su radili za ratne zločince, Da­ niel Kay odlazi iz MSV-a i prelazi na stranu prosvjednika. No za Gabriela Mancura iz izra­ elske humanitarne fondacije koja je postala žrtvom hedge fonda prekasno je da promijeni stranu...

Sjena svijeta vodećeg izraelskog autora mlađe generacije Nira Barama politički je i ideološki triler koji čitatelja izaziva na razmišljanje.

Ironi­čan, napet i uzbudljiv, s istaknutom so­ cijalnom notom, ovaj je roman Baramu pri­ skrbio laskavu titulu književnog nasljednika Amosa Oza.

ISBN 978-953-266-798-1, meki uvez, 169,00 kn

– 441 –

Kad Thomas Heiselberg ugleda kako njihovu nekadašnju kućnu pomoćnicu Hanu Stein prati automobil s dvojicom nepoznatih muškaraca, shvati da nije pametno primiti u kuću Židovku, čak ni u kratak posjet. No Thomasova je teško bolesna majka odlučna: gospođa Stein brinut će se za nju jer on mora na važan poslovni sastanak u američkoj kompaniji za koju radi. Thomas ne može ni naslutiti kojim će smjerom nakon te noći – Kristalne noći – krenuti njegova dotad sjajna karijera stručnjaka za istraživanje tržišta.

Iste jeseni 1938. mlada Lenjingrađanka Saša u velikoj je dilemi: može li, ako upravo ona prokaže svoje roditelje i njihove reakci­ onarne prijatelje kojima pod Staljinovim režimom ionako nema spasa, uspjeti od gulaga izbaviti barem svoju petnaestogodišnju braću?

Dobri ljudi prvi je roman vrhunskog izraelskog pisca mlađe ge­ neracije Nira Barama. Vješt pripovjedač koji izvanredno prikazuje svoje likove i njihove živote u povijesnom žrvnju, svoje čitatelje izaziva da odgovore na pitanje: ima li uopće još dobrih ljudi? Bez obzira na odgovor, Dobri ljudi i nešto kasnije napisana Sjena svijeta dokazi su da je Nir Baram itekako zaslužio usporedbe s velika­ nima svjetske književnosti.

169,00 kn

– 442 – www.fraktura.hr