Biblioteka Fraktali
1
© Sonja Manojlović i Fraktura, 2015. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-676-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 916609
2
Sonja Manojlović DOBRI ZA SVE
Fraktura
3
4
5
6
POMOGNE MOŽDA
7
8
Naslušaš se, nagledaš se
Vuk sam i kuća i atomska bomba, moj ples je skroman, ne protivi se sili teže, a uglavnom sam sjena na pozadini, pusto junačenje I baš kad sam se prestala radovati A što sad da budem? lagati da neću doći ni toliko blizu da me možete držati na distanci i baš kad sam se raspitala slijedim li ili presijecam stazu, i čemu toliko riječi da bi se reklo Ne po jasnom redoslijedu isključim li riječ po riječ, što zamjeriti? Izbočenu vilicu, plitak pogled, ovčicu crnu?
9
Samo po jedna riječ jeka je svakome? Čija bi bila? U oči ravno, i ruke dolje?
10
Gozba
Za Pojest će se, za surovu zimu, po svijetu razbacana i mala su mjesta smrtonosna Kad počnu u njih zavirivati, govori li itko strane jezike, gleda li itko u daljinu, odvode i razvrstavaju, zdravstveni savjet, riječ za pod glavu, nož za pod vrat, sve može Vjeruje se bombi usred tijela, a ono je, ipak, najmanje mjesto, izluđeno se premješta, kao da nogama, kao da rukama, lijevo i desno, gore i dolje, ima utočišta A rekli su, neće se jesti ono što ima oči, doživljaje, najbolja je nijema riblja mlađ Obavi se hitro,
11
biraju veseli, prvo, i jedro i mlado, i slijede ga, odluka je davna, s početaka vrsta, neka se odvoji što ima koljena za klečanje, uši za slušanje, usta za vikanje
12
Nacionalni plesovi
Sitnog li trtljanja nogama! Može ovako, ali, gle, može i onako Ratnička lelujanja i gizdanja, uzdizanja začinjena tučenom mjedi, umilna vikanja, čizmama škripanja, gledaju se razvratnim, srkutavim očima koji se smatraju živima nasuprot mrtvima
13
Odabiri
Opijam se bez straha, nikada nisam živio, nikada nisam volio, ne da nemam snage bez ljudi, ne da nisam snalažljiv, kroz zemaljsku kuglu proletjet ću u beskonačno gdje nas mnogo stane na isto mjesto, gdje, recimo, sklapamo ruke, naginjemo se, i u daljinu gledamo, kroz neuko oko, dobri za sve
14
Pisati i disati u zloslutnoj tišini
Poezija Sonje Manojlović, već više desetljeća, jedno je od najpouzdanijih i najpoticajnijih čitateljskih, doista trajnih boravišta u kontekstu suvremene hrvatske književnosti — njezina trajna i nedvojbena vrijednost! Od prvijenca Tako prolazi tijelo (1965.), zbirke koju objavljuje kao sedamnaestogodišnjakinja,* autorica nas svakom novom knjigom još uvijek iznenađuje upravo dubokom polisemantičnošću stihova iza kojih stoji jedna od vrlo rijetkih osoba kojoj je poezija istinska ljudska i svaka druga sudbina, a ne trenutačni hir i trik s debelom figom u džepu — usputna postaja do prve prozne knjige ili pak neprestano ponavljanje istih, davno potrošenih, vlastitih i tuđih stihovnih paradigmi. Ta visoka razina svake stranice sada već pozamašnoga pjesničkoga opusa prepoznata je i ovdje i u inozemstvu, gdje autorica u posljednje vrijeme dobiva brojne književne nagrade.** Ono što je pak fascinantno u pjesništvu Sonje Manojlović danas njezin je neupitni rast u stihotvornome umu, u osjećaju svijeta (koji nam i prečesto nudi
Inače, jedna je to od ponajboljih pjesničkih knjiga prvijenaca hrvatske književnosti u drugoj polovini 20. stoljeća općenito, usporediva po zrelosti i tematskom ustroju napisanoga s, primjerice, i danas nedokučivim Nestvarnim djevojčicama Marije Čudine iz 1959. ** Vidi bilješku “O autoru” na kraju ove knjige. *
97
tek nihilističnu apatiju i sve perverznije varijante svojega svako dnevnoga spektakla), u poetičnosti, pismu i jeziku uopće, pa ma kako se ponekad (i na stranicama ove knjige) zgusnulo i s vremenom zgrušnjavalo njezino pismo. O tome ponajbolje govori sada već njezina pretposljednja knjiga Daj naslov (altaGAMA, Zagreb, 2013.), koja je, ako je suditi prema svemu što čitamo u Dobrima za sve, dobila svoju i više nego dostojnu nasljednicu. Pjesništvo Sonje Manojlović oduvijek je podrazumijevalo, na razini svekolikoga opusa, a nerijetko i u strukturi svake pojedine pjesme, bar nekoliko semantičkih križišta i raskrižja, teško uhvatljivih bilo dnevnomedijskim, bilo akademskim, hermeneutičkim i inim čitanjima. Ono je od prve knjige uvijek bilo beskompromisna (samo)analiza vlastitoga bića i egzistencije (ali i ne samo nje) u vrlo prepoznatljivome, počesto gnomičnome, sažetome stihovnome ozbiljenju, ali isto tako i podužim pjesmama upravo izvanredne “narativnosti”. Taj strogi, beskompromisni pogled prema onome što je počesto čudovišno vani Sonja Manojlović nimalo ne štedi ni kada se bavi onim što je unutra, a koje počesto kriomice tvori možebitni, utješni fantazam o sebi i drugima. Upravo taj prostor dekonstrukcije utvare jeftinoga samozaborava ono je što je tako posebno u pjesništvu Sonje Manojlović — jer jedino jasan vid najdubljega, lakanovski realnoga (kao otkrića najbolnijih istina izvan prostora ikakve izmaštane ili lukavo nametnute utjehe) u simboličkome poretku bilo koje vrste tvori jasan, beskompromisan filtar nakon kojega ostaje ono doista katarzično, dosljedno raspisano u njezinu pjesništvu, pa ma što joj bilo u motivskome-tematskome krugu spisateljskih interesa. Pisanje Sonje Manojlović, bar u mome čitanju (u ovoj i svakoj drugoj njezinoj knjizi) tako funkcionira kao iznimno osjetljiva membrana/opna koja upravo poezijom svijetli i svjetluca između vidljivoga i nevidljivoga,
98
recivoga i neizrecivoga, laži i istine, sna i jave, istinske empatije namjesto već spominjanoga, kitnjastoga samozaborava ili oprosta jednome i prečesto nakaznome, distopičnome i krajnje licemjernome svijetu. Sonja Manojlović piše i ostavlja tragove i s jedne i s druge strane te opne/membrane, ne štedeći se za svaki svoj stih. Uostalom, zar genijalni lunatik Gustav Meyrink nije (glede kičaste sentimen talnosti) jednom zapisao kako je ona, parafraziram, odlika najvećih — hulja? Sonja Manojlović i više je nego svjesna pisma kao materijalnosti pjesništva, a nakon deridijanskoga “gramatološkoga obrata”, na tragu onoga što je u hrvatskome pjesništvu oznakovljeno kao “semiotičko” (koristim termin Cvjetka Milanje). No ono što je za njezinu poeziju još i puno važnije uvijek je podjednak odmak od svake, pa i “gra matološke” isključivosti. Ili, posve precizno napisano, ono se ne da pohraniti u ladicu bile koje vrste. Njezino pjesništvo, naime, karakterizira i određuje upravo sjajan, do krajnjih granica istančan smisao za zvukovnost izgovorenoga stiha/jezika i izgovornoga ritma kao presudne strukturne biti njezinih pjesama, s posve konkretnom, “gnoseološkom” (također termin C. Milanje) analizom baš svega u sebi i oko sebe. Ono što ga danas izrazitije karakterizira izravan je obračun, skidanje vela s mnogih manipulativnih mehanizama vremena u ko jemu živimo, ali i onih koji se, izgleda, baš nigdje i nikada ne daju iskorijeniti/dekonstruirati. Sonja Manojlović zna i ima izuzetno dobro oko za ono što je doista stvarnosno oko nas, ne ulaguje se (boljoj) prošlosti niti se dodvorava posve neizvjesnoj ljudskoj budućnosti. Ona, jednostavno, mudro i pažljivo gleda, ali i izuzetno empatično, no diskretno suosjeća s onim što je još ljudsko ostalo u nama samima. Točan je svaki njezin uvid u svijet koji je poodavno izgubio svaki temelj,
99
u svijet koji više ne želi biti ni vlastita ruševina. Ona jasno vidi što oko nje čine oni, a takva je, nažalost, većina, koje je, recimo, Nietzsche tako veličanstveno naslutio i nazvao “posljednjim ljudima” — nesposobnima da išta više osjećaju, dive se ili pate, da osjećaju neponovljivo bilo života, čuju ili vide išta izvan “hiperrealističnih” simulakruma i konzumerizma bilo koje vrste (“Trijumf prosječnosti”). Nadalje, Sonja Manojlović s lakoćom detektira maske mnogih, mislili smo zauvijek nestalih, ideoloških, tribalnih paradigmi, koje se poput zlog usuda neprestano vraćaju kao potpuna trulež i zaraza u prostore naših do granice izdržljivosti otrovanih života, istodobno nas vraćajući iz sadašnjosti i budućnosti u, izgleda, vječnu prošlost (“Nacionalni plesovi”). Nedvojbeno je i čitljivo kako Sonja Manojlović itekako zna što je i kakav je svjetonazor tih “posljednjih ljudi” pred čijim se “ekranima praznine” (kako je to sjajno dijagnosticirao Branko Čegec u svojoj istoimenoj knjizi stihova iz 1992.) izmjenjuju euforija i spektakl tzv. napretka i njegove, danas virtualne “sreće”. U kojoj smo, dakle, mjeri “dobri za sve” * vrste manipulacija, pita se, između ostaloga, ova knji ga, s posebnim naglaskom na sebeproždirući ustroj vremena u kojemu hinimo da živimo, vremena u kojemu više nema borbe ni za što, jer je struktura prijevare već sadržana u svakoj čestici mogućega aktivizma, otpora i borbe s današnjim kapitalom i lošom beskonačnošću općenito. Ili, kako je to već sjajno napisao Boris Groys u knjizi Učiniti stvari vidljivima — strategije suvremene umjetnosti: “Nema ničeg lakšeg nego reći borba se nastavlja, jer se onda očito radi o istini zdravog
Stihovni kronotop koji se pojavljuje u nekoliko pjesama knjige koju komotno možemo, metaforički napisano, čitati i kao knjigu pjesama, ali i knjigu-pjesmu. *
100
razuma. Teže je shvatiti kako se borci više ne bore, nego su samo za mrznuti u borbenoj pozi.”* Pjesnikinje i pjesnici poput Sonje Manojlović takvu vrstu pasivnosti prevladavaju svojim radom u jeziku, jer jezik, uz svu dominaciju (hiper)slike, možda i jest najzlorabljeniji alat nasilja i podčinjavanja onih koji su možda i bili nešto drugo, a danas su — dobri za (baš) sve. Ili, da se opet poslužimo parafrazom naslova jednoga od triju ciklusa ove knjige — možda je poanta u tome da se “više s nama razgovarati ne da”, pa ma kakve bile posljedice toga velikoga našega, hipotetičnoga NE. Ono što za knjigu koju držite u rukama držim vrlo važnim jest činjenica da ona na jedan krajnje suptilan i decentan način korespon dira sa svim autoričinim knjigama dosad, pa tako i već spominjanim prvijencem Tako prolazi tijelo. Ako bismo je motrili na motivsko-tematskome planu, vrlo je decentno i proširenje autoričinih interesa za ono metafizičko, ali nipošto institucionalno i religiozno u današnjem smislu te riječi (sjajna “Uče do kud stignu”). Više, možda, u onome smislu u kojemu ga je, primjerice Baudelaire, zazivao kao elevaciju — put k ispražnjenoj transcendenciji. Također, nova knjiga Sonje Manojlović vidnije poseže za oniričkim fundusom vlastitoga, ali i našega zajedničkoga bića kao dobrodošloj pomoći u pokušaju poetske deskripcije svijeta u kojemu živimo. I naravno, “last but not least”, i ova knjiga donosi crteže Saše Šekoranje, koji već u nekoliko knjiga pridaju pjesništvu Sonje Manojlović sasvim poseban, ekspresionistički štih, koji sve napisano u njima
Boris Groys, Učiniti stvari vidljivima – strategije suvremene umjetnosti, MSU, prevela Nika Radić, Zagreb, 2006., str. 51. *
101
samo dodatno semantizira — ta nikada dočitljiva, a tako vrijedna putovanja u jednome posebnome pjesničkome pismu i životu za poeziju — apartnom, usamljenom, samo sebi sličnom. *** Prošlo je, doista, puno vremena od onoga trenutka kada sam prvi put pročitao dva remek-djela suvremene hrvatske poezije — Sonjine pjesme “Podstanarska balada” (Jedan espresso za Mariju, 1977.) i “O onima koji zaspu odjeveni” (Babuška, 1987.). Čitam ih često i danas, i ne samo zato što me, između ostaloga, podsjećaju na prvotno čudo čitanja istinske poezije. Iskreno se nadam kako će u Dobrima za sve netko drugi pronaći, među ovdje otisnutim pjesmama, takvo što i za budućega sebe - istinsko boravište u jeziku i pjesmi. Vidjet će, trud se itekako isplati! Delimir Rešicki
102
Sonja Manojlović rođena je u Zagrebu 15. ožujka 1948. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je filozofiju i komparativnu književnost. Objavila je knjige poezije Daj naslov, 2013., A sa šest labradora na more putovat, 2012., Hod na rukama (s crtežima Saše Šekoranje), 2010., Pjesme i crteži (s crtežima Saše Šekoranje), 2008., Čovječica, 2005., Upoznaj Lilit (1965.-2002. izabrane pjesme), 2002., Vješturkov tanac, 2001., Njen izlog darova, 1999., Babuška, 1987., Civilne pjesme, 1982., Jedan espresso za Mariju, 1977., Sarabanda, 1969., Davnog stranca ljubeći, 1968., i Tako prolazi tijelo, 1965., te proznu knjigu Mama, ja sam don Juan, 1978. Neke od njezinih knjiga poezije dostupne su i u elektroničkim izdanjima. Osvojila je brojne domaće nagrade, među kojima se ističu Nagrada grada Zagreba, Plaketa Sv. Kvirina i Sedam sekretara SKOJ-a, te međunarodne nagrade International Michael Madhusudan Datta Award u Indiji, Nagradu za izvrsnost u poeziji na Svjetskom kongresu pjesnika u Japanu, 1. nagradu za izvrsnost u pjesničkom stvaralaštvu na V. međunarodnom festivalu slavenske poezije u Tveru u Rusiji te Grand Mediterranean Poetry Prize – in recognition and appreciation of Excellence in Poetry na 22. svjetskom kongresu pjesnika u Larissi u Grčkoj. Pjesme su joj uvrštavane u antologije, nagrađivane i prevođene na više od dvadesetak jezika (albanski, bengalski, bugarski, danski, engleski, esperanto, francuski, grčki, japanski, katalonski,
103
kineski, mađarski, makedonski, njemački, poljski, rumunjski, ruski, slovenski, španjolski, švedski, talijanski, ukrajinski i dr.), uključujući i knjige izabranih pjesama na engleskom, francuskom, poljskom i rumunjskom jeziku.
104
Saša Šekoranja rođen je 1973. u Zagrebu, gdje je i diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti Bavi se slikarstvom, dizajnom cvijeća, kazališnim scenografijama i fotografijom. Do sada je imao mnoštvo skupnih izložbi te niz samostalnih, među kojima se ističu Višeglasja, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 2013., Galerija Ozone, Beograd, 2012., Galerija Preporod, Sarajevo, 2012., Sponza, Dubrovnik, 2012., Double Identity, Muzej arhitekture, Zagreb, 2012., Bijeli crteži, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2010., Kocka i crteži, Galerija Kranjčar, Zagreb, 2008., Crna kutija: Tragovi života, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2003., Dječak koji je gradio brodove, Galerija Studentski centar, Zagreb, 2001., te Crteži, Galerija Forum, Zagreb, 1998. Radio je na nizu kazališnih scenografija: Završnica, HNK, Osijek, Naš dečko, Gavella, Zagreb, Arhetip: Medeja / Žena-bomba / Europa, Zagreb, ZKM, San ljetne noći, HNK, Dubrovnik/Zagreb, i Draga Elena Sergejevna, ZKM, Zagreb, te je organizirao postave izložbi Advent u Muzeju za umjetnost i obrt, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, Sjaj bijelog zlata, Muzej Marton/Gliptoteka, Zagreb, i L’incanto dell’oro bianco. Porcellane dal Museo Marton, Fondazione Querini Stampalia, Venecija. Njegovi crteži objavljeni su u knjigama: Srđan Sandić, Književne večeri sa Srđanom Sandićem, Sonja Manojlović, Daj naslov, Sonja Manojlović/Saša Šekoranja, Pjesme i crteži, te Sonja Manojlović, Upoznaj Lilit.
105
Autorica zahvaljuje Ministarstvu kulture na financijskoj potpori pri pisanju ove knjige.
106
Sadržaj
POMOGNE MOŽDA
7
Naslušaš se, nagledaš se 9 Gozba 11 Nacionalni plesovi 13 Odabiri 14 Prijedlog bez osmijeha 15 Tko su plesačice 17 Žalibože, gazdice 18 Riječ, nada, izdaja 19 Kuda i kamo? 20 Opipavanje hrane, rituali 21 Daj, i prođi! 24 Oči koje bježe, iz ničega u nešto 25 In memoriam 26 Dobro je, dobro 27 Brodi u brazdi 28 Pomogne Možda 29 Vježbalište 30 Figure gomilanja 32
107
Ima li riječi od koristi Foto – ciljevi
33 34
SA MNOM SE RAZGOVARATI NE DA
37
Možda i možeš 39 Ne meni 40 Odjeća, antimaterija 41 Ugrizi i dovijanja 42 Lovci na glave, poljupci 43 Između neba i zemlje 44 Behar bezumnica 45 Vilin konjic, svežder, ljudožder 46 Nesanica 47 Pogađanje 48 Ono što i inače radiš 49 Do zadnje babuške 52 Pogled kroz prozor 53 Redoslijed 54 Samoće od riječi, iz jedne u drugu 55
108
Živi teleskop 56 Kaleidoskop 57 Što još učiniti 58 Slikovnica, što reći 59 Bezvremena starost 60 Svakodnevica 62 Što jedeš 63
UDARCI IZNUTRA
67
Ne uzeti, nemati 69 Trijumf prosječnosti 70 Na redu su savjeti, život životinja 71 Tvoračko ludilo 72 Poslijepodne u kinu 73 Tišina 74 Na semaforu, vjeruje u svjetla 75 Uče do kud stignu 76 Majestetično Mi 77 Muke zanata 78
109
Priključci, iz banalnog 79 Odgovor ljubavnika 80 Znalaca ima 81 Na površini 84 Što radiš večeras 85 Crtež Ofelije 86 Pogledala, zanijemila 87 Pasji život 88 Žetoni, tišine 89 Na cesti 90 Ljuske 91 Sine ira et studio 92 Ne sluša, ne čuje 93 Upute s tržnice 94 Pisati i disati u zloslutnoj tišini Delimir Rešicki 97 O autorici O ilustratoru
110
103 105
111
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Delimir Rešicki Korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Ilustracije Saša Šekoranja Godina izdanja 2016., siječanj Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-676-2 Biblioteka Fraktali, knjiga 12 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.
112
113
114