Dođi, sjest ću ti na lice by Fraktura

Asja Bakić

zid samotnog šetača

Dođi, sjest ću ti na lice

asja bakić, dođi, sjest ću ti na lice

zid samotnog šetača

Asja Bakić

Dođi, sjest ću ti na lice

Fraktura

asja bakić, dođi, sjest ću ti na lice

© Asja Bakić, 2020. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-358-202-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1054484

zid samotnog šetača

Vodič k roz sise i guzice

asja bakić, dođi, sjest ću ti na lice

zid samotnog šetača

Zid samotnog šetača

1. Kad me književnik Neven Ušumović pozvao da u Umagu, za Forum Tomizza 2016., govorim o zidu, odmah sam pristala, naivno misleći kako je tema dovoljno općenita, dovoljno “moja” da se mogu s njom šaljivo uhvatiti u koštac. Napisala sam prethodno nekoliko pjesama oko motiva zida, obilato koristim fraze “glavom kroz zid”, “glavom u zid” i “pričati zidovima”, velika sam ljubiteljica Humptyja Dumptyja, ali zid je ipak, ispostavilo se na kraju, prepreka s razlogom: neumoljiv u svom negativnom značenju, natjerao me da se pozabavim samom sobom i teškom temom izolacije koju ideja zida nužno evocira. Za nas pjesnikinje koje dane provodimo u samotnim ma štarijama o metaforama, bitno je to što zid zadržava negativne konotacije i onda kad nije materijalan, kad samo simbolizira prepreku i figurativno razdvaja ljude. S tim da se, u vrijeme kad kandidat za američkog predsjednika Donald Trump doslovno želi podizati zidove, kad te zidove i žičane ograde zaziva i dio Europe, sve teže baviti metaforičnim zidom jer smo uvijek na korak od toga da doista prođemo glavom kroz njegovu materijaliziranu verziju. Politika zidove brzo gradi, a sporo ih ruši, i jedino što preostaje nama koji se bavimo pisanjem o zidovima, najčešće

asja bakić, dođi, sjest ću ti na lice

zapravo protiv zidova – jest da napravimo razliku između onih koji su nam potrebni i onih koji nikad ne bi smjeli ugledati svjetlo dana. Iskoristila sam stoga vrlo rado ovu jedinstvenu priliku da se osvrnem na nevidljivi, figurativni zid koji je Jean-Jacques Rou sseau ispisao svojim Sanjarijama samotnog šetača, zid koji se također tiče Spinoze, ali i niza meni dragih autorica poput Anne Marie Ortese, Sei Shonagon, George Sand, Emily Dickinson i svih drugih koje su se svojim “neprihvatljivim” djelovanjem otuđile od društva. Ono što me nagnalo da za Forum Tomizza interpretiram Rou sseaua moje je vlastito iskustvo zida pred kojim se nužno nađemo ukoliko u javnosti iznosimo nepopularne stavove. S obzirom da to iskustvo u Hrvatskoj dijelim s autoricama poput Daše Drndić i Dubravke Ugrešić te ne polažem na njega ekskluzivno pravo, jer ono prije svega pripada domeni književnosti koja ga najlakše definira i prenosi, radije sam se okrenula Sanjarijama nego samoj sebi. Teško je, uostalom, odvojiti tuđe misli od vlastitih, odnosno Rousseauovo iskustvo usamljenosti od moga. Upravo je Rou sseau, kako Frank Tourner piše, inaugurirao intelektualca koji je uronjen u društvo i oštro ga kritizira, a istovremeno je izvan njega i ne pripada mu. No takav intelektualac nije pravilo, naprotiv. Znamo jako dobro da je danas puno više onih intelektualaca koji se odlično uklapaju u društvo i ne antagoniziraju svoje kolege i javnost. Riječ je o ljudima kojima su ugled i uspjeh puno važniji od nepopularnog kritičkog mišljenja i autorefleksije, a sudeći po Rousseauu – nisu takvi od jučer. Ugled u društvu Rousseau bez ikakvog ustručavanja veže uz moralni pad i neiskrenost, a međuljudsku interakciju uslovljenu

zid samotnog šetača

društvenim konvencijama karakterizira kao lažnu, opterećenu prijetvornim istupima u javnosti. Istovremeno, Rousseau spletke svojih progonitelja (enciklopedista, liječnika, svećenika, dogmatičara), zbog kojih je izgubio “naklonost javnosti”, izjednačava s njihovim uspjesima. Uspjeh je po njemu dakle također negativna kategorija. Znamo, naravno, da je Rousseau pohodio popularne pariške salone i lako je za pretpostaviti da su “les salons de conversation” iz 18. stoljeća jedno od mjesta od kojih se nastojao ograditi Sanjarijama samotnog šetača, želeći si istovremeno tim djelom potvrditi vlastitu poziciju dobrodušne, nevine osobe koja radije razgovara sa samom sobom nego s drugima koji su uglavnom prijetvorni i zli. Pisac već na početku knjige fatalistički prihvaća činjenicu da ne može povratiti naklonost javnosti jer tu javnost predvode ljudi koji ga mrze. No čak i kad ti progonitelji umru, piše Rousseau, osuda njegove osobe i djela ostaje: “Pojedinci umiru, ali kolektivna tijela ne umiru nikad”. Paradoksalno, upravo je Rousseau taj koji vlastite neprijatelje pisanjem održava u životu, i to stalnim referiranjem na pogrde i uvrede kojima su ga obasipali te solilokvijima o “braći koja sreću traže samo u njegovoj nesreći”. Njegov je književni postupak međutim razumljiv jer su mu za zid koji Sanjarijama gradi lažljivi i loši ljudi itekako potrebni. Rousseau svoje zabilješke iz šetnji proglašava dnevnikom sanjarija, ali one su ujedno i dnevnik paranoje, apatije te sentimentalnih reminiscencija, dnevnik negativnih osjećanja prema suvremenicima koji su ga, kako se u prvoj šetnji požalio, jednodušno prognali iz društva i grubo s njim raskinuli sve veze. Rou sseau svoje Sanjarije naziva pisanjem za samoga sebe, ali on tim posthumno objavljenim djelom zapravo svodi račune s ljudima koji su ga učinili “ništavnim”. Dok pisac “ustrajno razmišlja

asja bakić, dođi, sjest ću ti na lice

o vlastitim duševnim sklonostima”, on ustvari tuguje nad činjenicom da s drugim ljudima “više nema stvarne veze ni pravog druženja”. Stoga je Rousseauov zid izrazito ambivalentan: njegove su karakteristike istovremeno pozitivne i negativne, zavisno od toga smatra li autor da je taj zid podiglo društvo kako bi ga ostavilo izvan, ili ga je pisac, opterećen manijom proganjanja, osjetljiv na tuđi uspjeh, ugled i zlobu – podigao sam da bi se zaštitio i “uklonio iz svog duha sve mučne predmete” te se na miru posvetio slasnom razgovoru s vlastitom dušom. Ta se dvoznačnost Rousseauove samoće ogleda i u njegovim oprečnim iskazima koji često slijede odmah jedan iza drugoga. Autor prvo tvrdi da se dobrovoljno odrekao svijeta i povukao iz društva, a potom se jada kako su ga drugi natjerali da živi sam. Sentiment istovremene napuštenosti i uživanja u samoći provlači se kroz cijelu knjigu. Rousseau osamljenost smatra nametnutim društvenim zakonom, ali i svojom prirodnom sklonošću koju rado, kako sam kaže, koristi da uživa u sebi i vlastitom postojanju. Ova kontradikcija, naravno, povlači pitanje je li uopće moguće pomiriti te dvije suprotnosti u istom djelu? Može li književno pomiriti ulogu utamničene žrtve i zidom oslobođenog čovjeka, odnosno mogu li zid i samoća koju on implicira istovremeno biti pozitivno i negativno iskustvo? Da bismo pokušali odgovoriti na ovo pitanje, moramo se osvrnuti na važan pojam kojeg se Rou sseau dotaknuo u Sanjarijama, a to je pojam laži. 2. Koliko bismo, piše Rousseau, neugodnih rasprava lako izbjegli kad bismo sami sebi rekli: budimo uvijek iskreni, što god se zbog toga dogodilo. Stavljajući iskrenost na pijedestal, pisac potom laganje odvaja u dvije grupe: prvu koju čine potpune izmišljotine,

zid samotnog šetača

koje zapravo nisu laži, već književna fikcija, i drugu koju čine obmanjivanje, klevetanje te prijevare, odnosno laži koje stoje nasuprot fikciji a koje imaju stvarne posljedice jer su izrečene u želji da naude, ili nekome priskrbe kakvu korist. Lako nam je, na primjer, trenutačnom, “istinoljubivom” hrvatskom vladom kontekstualizirati ovu bitnu dihotomiju. Laži koje izgovaraju potpredsjednik vlade, ministrica socijalne politike i mladih, ili ministar kulture nemaju vrijednost poučnih basni jer su laži fabularne samo ukoliko ne nastoje stvoriti lažan i varljiv privid iza kojeg se kriju koristoljublje i nečiji interesi. Lažno istinoljublje također zahtijeva, kako Rousseau upozorava, oprez, jer čak i kad je neće sama izgovoriti, kvaziistinoljubiva osoba će laž itekako podržati i raditi na tome da ona bude općeprihvaćena jer od nje ima korist. Iskreno istinoljubivi ljudi, s druge strane, postojani su čak i protiv vlastitog interesa: ne pokušavaju nikoga prevariti i jednako su, kako Rousseau ističe, vjerni istini koja ih optužuje kao i onoj koja im služi na čast. Da potvrdi bitnu razliku između fikcije i laži, između prave istinoljubivosti i njezine lažne verzije, pisac često poseže za slikovitim primjerima iz vlastitog života. Rousseau u Sanjarijama razloge zbog kojih mu samoća prija iznosi anegdotalno. Uvijek je riječ o bijegu od tuđih laži i prijetvornog ljudskog djelovanja. Ponekad govorimo o incidentima vezanim uz konkretna imena, poput izvjesne gospođe d’Ormoy koja je druženja s piscem iskoristila za vlastiti književni probitak, a određene pasuse koji su izazvali konsternaciju javnosti potom pripisala njemu. Rousseau koristi ovakve slučajeve da prokaže laskanje, izvještačene pohvale i glasine kao loše, ali društveno prihvatljivo ponašanje. Nasuprot tome, taj isti svijet, lamentira Rousseau, smatra iskrenost kao užasan zločin. Pisac se žali svojim čitateljima kako se suvremenicima činio zlim i okrutnim čak

asja bakić, dođi, sjest ću ti na lice

i kad bi njegov “jedini zločin u njihovim očima bilo to što nije lažan i podmukao kao oni”. Posebno okrutnim udarcem pisac smatra širenje glasine da je umro, jer se istovremeno sa širenjem te glasine, kako kaže, radilo na štampanju rukopisa koji su mu htjeli lažno pripisati, očito sa željom da mu u potpunosti unište reputaciju i ime. Ne smijemo međutim, kako Paul de Man upozorava u svojim Alegorijama čitanja, kao Rousseauovi tumači ponavljati njegove paranoidne geste, pogotovo kad znamo da se njegovi strahovi o budućoj recepciji njegova djela nisu ostvarili. Nismo, kako je pisac u Sanjarijama najavljivao, njegovu književnu zaostavštinu dobili tek nakon što je ona prošla kroz ruke onih kojima je stalo da Rou sseaua unište. Ta “zajednička zavjera”, ta “ljudska zloba” u njegovom je slučaju ipak povijesno zakazala. Rousseau kaže, doduše, na kraju svoje druge šetnje, da sve mora biti dovedeno u red, i da će njegov trenutak doći prije ili kasnije, što samo potvrđuje da su njegova česta ponavljanja da je izgubio svaku nadu više stilističke prirode, nego što su rezultat njegove potpune malodušnosti. Podvojenost je općenito bitna značajka Rousseauove poetike. De Man je govorio o dualitetu cjelokupnog Rousseauovog djela, koje podjednako čine književnost i politička teorija. Meni je pak posebno zanimljivo vidjeti stapanje tog dualiteta, to jest, ispreplitanje (auto)fikcije s jasnim političkim porukama u Sanjarijama. Izjava o tome da su mnogi njegovi suvremenici “htjeli napisati knjigu, bilo kakvu, samo da ona bude prihvaćena, potpuno nezainteresirani za njezin sadržaj”, te izjava kako je on (Rousseau) zainteresiran i da sam nešto nauči, a ne samo da bude autoritet koji podučava i prosvjetljuje druge, prije svega su političke prirode, iako su zaodjenute u čitljiv beletristički plašt.

zid samotnog šetača

Naučeni smo vjerovati da su književnost i književna taština koje se Rousseau grozi – izvan politike jer se tiču unutarnjeg piščevog života i njegovog “apolitičnog” nadahnuća. No književno je stvaralaštvo itekako opterećeno prijetvornim istupima u javnosti, laskanjima, širenjem glasina i laganjem drugima, dakle eksplicitno političkim aktivnostima. Odličan primjer za to je čitanje djeci koje je, zajedno sa zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem i hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, organizirala književnica Milana Vuković Runjić. Taj je čin čitanja dio jasne političke agende jer su i djeca i književnost iskorišteni da bi ušminkali Bandićev te imidž Grabar-Kitarović. Milana Vuković Runjić nastupila je i kao književnica i kao političarka jer je svojom vezom s Bandićem unaprijedila vlastito književno stvaralaštvo i knjižarski posao. Ne čudi stoga što Rou sseau u svoju sanjalačku autorefleksiju upliće retoričko pitanje: “Možemo li tražiti iskrenost od stranačkih vođa?”, jer i književničke su ambicije i laži u istoj ravni s njima. Laži je svejedno je li onaj tko ju je izgovorio političar ili pisac. Rousseau Sanjarijama samotnog šetača odbija razgovore i pisanje koji bi bili tek puki politički instrumenti, i denuncira književni sadržaj koji bi umjesto zabavnih izmišljotina propagirao ozbiljne laži koje bi autoru pomogle da u društvu bude uspješan i ugledan intelektualac, ili koje bi pomogle nekome drugom da od njegovih riječi ima direktne koristi. Nadalje, život u društvu, osim prijetvornih razgovora i ispraznog piskaranja, po Rousseauu implicira i određene dužnosti na koje on nije spreman zato što ograničavaju njegovu slobodu. Te su dužnosti, zapravo, djelovanje u službi zadovoljenja strasti i rezultat su “žudnji za slatkim zanosima”. Rousseau zaključuje da nikad nije ni bio stvoren za život u društvu u kojem je sve “stega, obaveza, dužnost”, jer je uvijek

asja bakić, dođi, sjest ću ti na lice

bio “nesposoban za podčinjenost koju nužno mora prihvatiti onaj koji želi živjeti s ljudima”. Umjesto društva koje stalno proizvodi nove žudnje i potrebe, ali i laži koje su neophodne da bi se te potrebe i žudnje zadovoljile, Rousseau bira samoću u prirodi, šetnje i razgovore sa samim sobom. Pisac odbija djelovati zato što bira slobodu da nikad ne radi ono što neće. “Dolce far niente” njegov je moto jer bi djelovanjem uvijek potpadao pod utjecaj jačeg koji bi ga izrabljivao. Tim idejama Rousseau u Sanjarijama iz esejistike ozbiljno prelazi u domenu političke teorije. Pisac vlastitu snagu smatra negativnom, nedjelotvornom, ali upravo činjenica da ne radi ništa Rousseaua čini dobrim čovjekom, i to zato što nije ponukan da drugima čini zlo kako bi se izdignuo u društvu. Podizanje zida i povlačenje u osamu postaju dakle jedina opcija kojom Rousseau može zaštititi vlastiti moralni integritet i osjećaj za pravdu. Piščeve šetnje bilježe neprestanu inverziju zida – on je čas zlo koje nas kao dobre ljude ostavlja izvan, čas je zaštita koju smo prinuđeni podizati sami kako ne bismo potpali pod loš utjecaj tuđih iskvarenih misli i umjetno stvorenih potreba. Nije nikakvo čudo da je Rousseau važno štivo za marksiste: dobar je buržuj po njemu nužno loš čovjek jer prosperira u društvu koje je utemeljeno na privatnom vlasništvu, na opreci između meum i tuum, na lažima koje tu opreku nasilno podržavaju. Čovjek koji je upregnut u društvo uhvaćen je u tuđe misli i laži te ne može spoznati samoga sebe. Rousseau je, kako sam piše, traženjem slobode najviše sablažnjavao svoje suvremenike jer ti “aktivni, nemirni, častoljubivi ljudi” mrze slobodu drugih, a ne žele je ni za sebe te se cijeli život “muče radeći ono što im je mrsko” samo da bi katkad sproveli svoju volju i zapovijedali drugima. Pisac zaključuje da društvo nije pogriješilo zato što ga je isključilo kao beskorisnog člana, već

zid samotnog šetača

zato što ga je prognalo kao pogubnog člana, jer on nikad nije učinio ništa pogubno niti zlo. Naprotiv, želja da ne napravi ništa zlo tjerala ga je da ne radi ništa. Sjetimo se samo umjetničke fotografije Mladena Stilinovića Umjetnik radi, na kojoj je Stilinović prikazan kako leži u krevetu. Fotografija koja kritizira ideju da umjetnici moraju biti produktivni i utrživi članovi društva samo nastavlja Rousseauovu kritiku uglednih i uspješnih intelektualca koji se radije bave spletkarenjem, samopromocijom i politikom, nego sanjarenjem i uživanjem u vlastitom postojanju. Pod takvim je okolnostima Rousseauov zid doista nužno zlo. Pisac razumije beneficije samoće jer zna koliko “vrtlog društva” opterećuje i iscrpljuje one koji su njegovih negativnih strana svjesni. “Korisne” laži koje društvo tolerira stoga što vrtlože ugled i uspjeh razlog su zbog kojeg istinu možemo sagledati samo ukoliko se od tog prijetvornog društva posve maknemo. Potpuna samoća međutim nije moguća jer čovjek ne postoji kao biće izvan društva, odnosno nema čovjeka bez drugih ljudi. Čak i kad ode u Alpe, uvjeren da je prva osoba koja je kročila u neku pećinu, Rousseau ne može potpuno spoznati sebe jer tamo u blizini, na vlastito zaprepaštenje, otkrije radionicu za izradu čarapa. Da bismo izgradili zid koji nas odvaja od laži, sugeriraju Sanjarije, moramo srušiti zid koji nas udaljava od dubokih, značajnih veza s drugim ljudima. Za takvim vezama, za takvom braćom, Rousseau iskreno žali. Nikad, kaže Rousseau, ne razmišljam, nikad ne sanjarim ljepše nego onda kad zaboravim samoga sebe. Pisac zapravo sanjari slobodu koju možemo dosegnuti samo ako potpuno zaboravimo na same sebe, samo ako prestanemo biti opterećeni isključivo vlastitim potrebama, koristoljubljem te žudnjama za “slatkim zanosima”. Tek kad u potpunosti izbrišemo

asja bakić, dođi, sjest ću ti na lice

meum i tuum, poručuje Rousseau, možemo spoznati istinu o samima sebi, o tome što uopće znači biti čovjek. Bez toga, možemo biti tek djelomično sami, a potpuno izbačeni iz društva. U carstvu melanholije, svibanj 2016.

laž apolitične kulture

Laž apolitične kulture

Da nam bude bolja, započnimo 2017. godinu demistificiranjem oksimorona “apolitična kultura” koji je hrvatskoj vladi prošle godine poslužio za političko obračunavanje s neprofitnim medijima. Pod izlikom da novinarstvo i politika nemaju što tražiti u kulturi, desna je politička opcija angažirala vlastiti “apolitični” kadar koji je trebao stati na kraj kompromitiranim intelektu alcima, umjetnicima i portalima koji proizvode angažirane, ljevičarske tekstove poput onih koje redovito čitate na Mufu. Servirane su nam zatim “apolitične” ministarske odluke koje ćemo u ovoj godini itekako osjetiti, ako već nismo: ukinuto je financiranje neprofitnih medija, a u odbore koji odlučuju o financiranju u kulturi i davanju potpora umjetnicima postavljeni su ljudi koji navodno imaju samo jedan cilj, a to je očistiti kulturu od politike. Posljedično, Ministarstvo kulture prvi put neće podr žati zagrebačku Povorku ponosa, a bez potpore ostalo je i hrvatsko izdanje Le Monde Diplomatiquea. O tome da više ne možemo ku piti Zarez, ali su zato apolitično Hrvatsko slovo i jednako apolitični Vijenac i dalje na trafikama, da i ne govorimo. Apolitična kultura nije stoga samo oksimoron već i šlagvort za problematičnu politiku od koje najviše stradava upravo kultura (vidi HRT). Književnici, kulturni djelatnici i novinari koji uporno tvrde

asja bakić, dođi, sjest ću ti na lice

da ne pripadaju nijednoj “strani”, da su iznad politike, a takvih je u Hrvatskoj iznenađujuće mnogo, pripadaju desnici. Ti nepristrani, “apolitični” ljudi koji su nadišli ideološke podjele redovito prozivaju ljevicu kao netolerantnu i isključivu, ali se svejedno ne žele otvoreno izjasniti kao desničari jer će tako lakše glumiti žrtvu neutemeljenog ljevičarskog progona. Stoga njihovu “apolitičnu” politiku ove godine napokon trebamo raskrinkati: osobe koje se pretvaraju da žive kulturu neukaljanu politikom osobe su koje redovito uništavaju kulturu jer zagovaraju politiku kojoj kultura uopće nije potrebna zato što joj je politički problematična. Takvoj politici nisu potrebni ni neprofitni mediji, ni umjetnost jer joj se otvoreno suprotstavljaju. Apolitična kultura preferira portale koji se bave “čistom” književnošću, nagrađuje imena koja denunciraju degeneričnu, antihrvatsku umjetnost i umjetnike, govor mržnje proglašava jezikom umjetničke slobode, a one koji se takvim jezikom služe pretvara u najistaknutije ličnosti i vodeće intelektualce. Ne postoji ljevičarski ekvivalent desničarskoj apolitičnosti jer ljevičari ne žive laž apolitične kulture. Nijedan vam ljevičar nikad neće lagati da umjetničko djelo, novinski članak ili knjige nastaju u zrakopraznom prostoru iz jednostavnog razloga što je to nemoguće. Nastaju li tekstovi na portalu Arteist, emisije Petog dana ili romani Ivane Šojat u vakuumu? Pišu li izjave Nine Raspudića, Luke Popova i Maje Hrgović pomoćnici Djeda Mraza na Sjevernom polu, a lektorira ih onda sob Rudolf? Laž apolitične kulture uvjerava nas upravo u to da je kultura moguća izvan političkog konteksta i stvarnosti i da ono što radimo ne reflektira ni na koji način naša osobna politička uvjerenja. Istina međutim, na svu sreću, nije subjektivna: naš doživljaj istine jest, ali to što netko

laž apolitične kulture

osobno misli da Le Monde Diplomatique ne zaslužuje novce od Ministarstva, da te pare trebamo dati, na primjer, portalu koji servira laž “čiste” kulture, ne mijenja istinu da hrvatsko društvo i kultura imaju puno više koristi od LMD-a, Zareza ili VoxFeminae nego od svih tih “apolitičnih” žnj publikacija zajedno. Čemu laž o apolitičnoj umjetnosti i kulturi služi najbolje možemo vidjeti po negativnim reakcijama na Meryl Streep, koja je na dodjeli Zlatnih globusa održala dirljiv i važan petominutni govor u kojem je kritizirala novoizabranog američkog predsjednika Donalda Trumpa i pozvala glumce, odnosno umjetnike da podrže novinare i istinu. Streep je dobila počasnu nagradu Cecil B. Demille za svoj glumački rad, ali je uvrijeđeni Trump svejedno na Twitteru napisao kako je jedna od omiljenih, najnagrađivanijih hollywoodskih zvijezda – precijenjena. Ni laž kao ni istina nije subjektivna – ne na razini na kojoj se u ovom slučaju raspravlja, jer postoji konsenzus, odnosno ujedinjen stav o tome što Meryl Streep znači za američku kulturu. Znamo da je Streep izvrsna glumica. Riječ je o nepobitnoj činjenici koju ni stotinu Trumpovih tweetova ne može promijeniti. Zemlja je od Sunca udaljena osam svjetlosnih minuta, Uran se oko Sunca okreće u horizontali, Meryl Streep je sjajna glumica. O takvoj nepobitnosti govorimo. Dakle Donald Trump laže, a oni koji bespogovorno prihvaćaju i šire njegove riječi njeguju “apolitičnu” kulturu laži u kojoj za politički osviještene i angažirane umjetnike nema mjesta. Govor Meryl Streep nisu pozdravili oni ljudi koji smatraju da umjetnici ne bi smjeli govoriti o politici jer politika navodno ne spada u opis njihova posla. Umjetnost je međutim politika jer tematizira i interpretira stvarnost koja nikad, ali ama baš nikad nije apolitična. Glumac je političko biće, jednako kao što su to

asja bakić, dođi, sjest ću ti na lice

američki predsjednik, kao što su to vizažistice, kamermani, senatori, pa čak i fiktivni Djed Mraz. Kad Ceca Ražnatović tvrdi da ona samo pjeva o ljubavi, da je politika ne zanima, mijenja li to istinu Cece Ražnatović? Ljubav srpske pjevačice nije apolitična kao što nije bio ni njezin suprug slastičar. Laž apolitične kulture služi da se hegemonijska, diskriminatorna politika netransparentno diseminira kulturom i ljudima podvali kao ideološki ne utralna, iako to, naravno, nikad nije. Zadaća neprofitnih medija, ali i medija općenito, trebala bi biti da raskrinka laži o toj ne utralnosti i apolitičnosti te da nas obavijesti o kontekstu i implikacijama kulture koju najčešće nekritički i refleksno usvajamo. S obzirom na tu važnu zadaću koju imaju, mediji su definitivno sastavni dio kulture. Ukoliko ih iz kulture želimo izbaciti, radimo to kako bismo nesmetano lagali i kulturu svojim lažima neprestano degradirali. Streep je u svom obraćanju rekla da Trumpovo ruganje slabijima daje dopuštenje drugima da se ponašaju na isti način. Ako se američki predsjednik može rugati čovjeku u kolicima, što prosječnog Amerikanca sprečava da napravi isto? Jednako vrijedi i za hrvatske državnike kad kažu da su manjine same krive što ih većina progoni i cipelari. Kad javna televizija pljuje po feminizmu, time poručuje da je prihvatljivo javno pljuvati po rodnoj jednakosti i ženama. Kad Ministarstvo kulture ne podrži Zagreb Pride, time propagira nekulturu homofobije. To su nepobitne činjenice. Novac koji Ministarstvo daje neprofitnim medijima, umjetnicima i manjinama nije nikakva apanaža, to je novac koje društvo investira u vlastiti razvoj, u kritičko mišljenje, u slobodu govora i izražavanja. Činjenica je da u Hrvatskoj te vrijednosti njeguje isključivo ljevica, dok desnica propagira oksimoron apolitične kulture kako bi se indoktrinacijom i laganjem obračunala

laž apolitične kulture

s uređenim i progresivnim društvom i njegovim glavnim uporištem: kulturom. Siječanjski je broj francuskog modnog časopisa Marie Claire iz ove godine u sendvič modnih editorijala, reklama i horoskopa uklopio i dva vrlo oprečna teksta. Prvi je veliki intervju s Isabellom Ro ssellini u kojem glumica kaže da se osjeća blisko novoj generaciji feministkinja i afirmativno govori o starenju i ženskoj neovisnosti. Drugi je tekst o Christine Lagarde, predsjednici MMF-a, koji se čita više kao plaćeni oglas i hvalospjev “najmoćnijoj Francuskinji na svijetu”. CV nekadašnje ministrice financija ovim se prilogom jasno nastoji depolitizirati. Marie Claire piše kako se Lagarde osjeća nago bez svog nakita, kako su njezina slabost opere u pet činova te da je ona “međunarodna životinja”. Časopis se politike i novca dotiče nonšalantno, kao da je za čitateljicu jednako važno to što Lagarde voli Wagnerovog Parsifala i to što se nalazi na čelu Međunarodnog monetarnog fonda. Možemo, na ravno, reći da nam se Meryl Streep i Isabella Rossellini obraćaju iz privilegirane pozicije, ali njihova pozicija i mjesto koje u društvu zauzima Christine Lagarde politički se ipak ne podudaraju. Streep, na primjer, zagovara ono što kapitalisti poput Lagarde i Trumpa ne mogu osjetiti: odgovornost i empatiju. Nisam Christine Lagarde spomenula slučajno. Osoba koja se bavi društvom na način na koji se njime bavi ona može uživati samo u onoj kulturi koja je ne izlaže kritici. Njoj je dakle u interesu da kultura bude apolitična. Isto važi i za Donalda Trumpa, za Kolindu Grabar-Kitarović ili za hrvatskog ministra financija Zdravka Marića. Meryl Streep koja ga ne proziva javno na televiziji Trumpu je prije koju godinu, uz Juliju Roberts, bila omiljena glumica. Sad mu je precijenjena. Da je recimo LMD “apolitičan”

asja bakić, dođi, sjest ću ti na lice

poput Hrvatskog slova, sigurna sam da ne bi imao poteškoća da bude dovoljno isplativ hrvatskoj vladi jer stvar je upravo u tome: ne isplati se investirati u kulturu koja će te javno prozvati kad oštetiš društvo. Koji bi ministar kulture htio da postoje portali koji će iskopati njegovu sliku na kojoj stoji pored apolitične ustaš ke zastave ili s apolitičnom ustaškom kapom na čelu? Za desnicu je depolitizacija kulture pitanje golog opstanka. Plaćeni, takozvani apolitični mediji i umjetnici koji joj pišu hvalospjeve dobro su došli. Problem su neprofitni mediji, mediji koje traže javni novac, a ne mogu biti privatno kupljeni. Muf, siječanj 2017.

zid samotnog šetača

273

O autorici

Asja Bakić (Tuzla, 1982.) zajedno s Mašom Grdešić, Lanom Pukanić i Barbarom Pleić Tomić 2014. godine pokrenula je portal za feminističko čitanje popularne kulture Muf. Autorica je knjige poezije Može i kaktus, samo neka bode (Aora, 2009.) te zbirki kratkih priča Mars (Sandorf, 2015.) i Sladostrašće (Sandorf, 2020.). Zbirka priča Mars izašla je 2019. godine u američkom izdanju kod nakladničke kuće Feminist Press iz New Yorka. Publishers Weekly uvrstio ju je na godišnju listu najboljih proznih naslova objavljenih na engleskom jeziku.

274

asja bakić, dođi, sjest ću ti na lice

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Marija Ott Franolić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Hana Vrca Godina izdanja 2020., veljača Tisak GZH, Zagreb ISBN 978-953-358-202-3 Biblioteka Platforma, knjiga 82 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

zid samotnog ĹĄetaÄ?a

275

276

asja bakić, dođi, sjest ću ti na lice

Hrvatska je zemlja u kojoj su kulturne polemike sve rjeđa pojava. No spisateljica Asja Bakić u knjizi eseja Dođi, sjest ću ti na lice sve jedno britko i bez autocenzure komentira aktualne društvene doga đaje. Žestoko se zalažući za slobodu govora, autorica se obračunava sa svim oblicima diskriminacije, osobito onima koji se tiču rodne neravnopravnosti i transfobije. Krećući od feminizma kao široko shvaćenog humanističkog projekta, autorica kritizira propast soci jalno uređene države, protuustavne napade na zdravlje žena te na javno zdravstvo općenito. Ovim polemičkim tekstovima ona stra stveno brani ateističke i humanističke vrijednosti koje su, zajedno sa slobodom izražavanja i kulturom dijaloga, sve više na marginama naše svakodnevice. Eseji Asje Bakić zazivaju ideju zajedništva te propagiraju empatiju prema ljudima s kojima javni prostor svakodnevno dijelimo. Spisa teljica pritom ne štedi one društvene pojave koje narušavaju zajed ništvo, ne štedi pojedince i grupe koji šire govor mržnje. Naprotiv, imenuje ih i javno proziva. Piše iz eksplicitno feminističke perspek tive koja čak ni u 21. stoljeću u Hrvatskoj nije dobrodošla iako nam je, s obzirom na nasilje nad ženama, nejednakost u plaćama i brojne druge nepravde prema ženama u društvu, još uvijek itekako po trebna. Bez dlake na jeziku, Asja Bakić se u knjizi Dođi, sjest ću ti na lice hvata ukoštac s temama koje ostatak zajednice najčešće izbjegava.

149,00 kn ISBN 978-953358202-3

9 789533 582023

www.fraktura.hr

Biblioteka Platforma