Dok pakiram svoju biblioteku

ALBERTO

MANGUEL DOK PAKIRAM SVOJU BIBLIOTEKU Dok pakiram svoju biblioteku

ELEGIJA I DESET DIGRESIJA

-1-

-2-

Alberto Manguel

Dok pakiram svoju biblioteku Elegija i deset digresija preveo s engleskog Tomislav Kuzmanović

Fraktura -3-

Naslov izvornika Packing My Library © Alberto Manguel c/o Schavelzon Graham Agencia Literaria www.schavelzongraham.com © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Tomislav Kuzmanović i Fraktura, 2019.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-146-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1032680

-4-

Moja se posljednja biblioteka nalazila u Francuskoj, u starom kamenom prezbiteriju južno od doline rijeke Loire, u tihom seocetu s niti desetak kuća. Moj partner i ja odabrali smo to mjesto zato što je uz kuću stajao štagalj, djelomično razrušen prije mnogo stoljeća, dovoljno velik da primi moju biblioteku koja je do tog trenutka narasla do trideset pet tisuća knjiga.

Mislio sam da ću, jednom kad knjige nađu svoje mjesto, i ja pronaći svoje. Pokazalo se da sam bio u krivu.

Kad sam prvi put gurnuo teška hrastova vrata kroz koja su nekoć prolazile kočije, a koja su se sada otvarala prema vrtu, znao sam da ondje želim živjeti. Uokviren nadsvođenim kamenim portalom, preda mnom se otvorio pogled na dva pra­ davna stabla japanske sofore čije su sjene padale po mekoj tratini koja se protezala do posivjelog zida na drugoj strani vrta; rekli su nam da su tijekom seljačkih buna ovdje iskopani podzemni hodnici koji su kuću povezivali sa sada ruševnim tornjem u daljini. U godinama koje su uslijedile moj je partner održavao vrt, sadio ruže i povrće i brinuo se za stabla prema kojima su se bivši vlasnici odnosili poput divljaka – jedno od šupljih debala zatrpali su smećem i dopustili da najviše grane -9-

postanu opasno krhke. Svaki put kad bismo šetali vrtom, go­ vorili smo da smo njegovi zaštitnici, nikad vlasnici, zato što je on (kao što je sa svim vrtovima) bio opsjednut neovisnim duhom koji su naši stari zvali numen. Govoreći o numinoz­ nosti vrtova, Plinije kaže da dolazi od toga što su nekoć sta­bla bila hramovi bogova, a bogovi to nisu zaboravili. Voćke u straž­njem dijelu vrta izrasle su iznad napuštenoga groblja iz devetog stoljeća; možda su se davni bogovi i ondje osjećali kao kod kuće.

Taj zidom obrubljeni vrt bio je nevjerojatno tiho mjesto.

Svakog jutra oko šest sati spustio bih se u prizemlje, još u polusnu, skuhao si čaj u mračnoj kuhinji s drvenim stropnim gredama, sjeo s našom kujicom na kamenu klupu pred kućom i promatrao jutarnje svjetlo kako se šulja uz stražnji zid. Potom bih s njom otišao u svoj toranj, naslonjen na štagalj, i čitao.

Tek bi cvrkut ptica (a ljeti zuj pčela) remetio tišinu. U suton, maleni bi šišmiši letjeli u krugovima, a u zoru bi sove nečujno kliznule s tornja (nikada nismo uspjeli dokučiti zašto su odabrale saviti gnijezdo baš ispod zvona) da uhvate objed. To su bile kukuvije, ali na Staru godinu jedna se golema bijela sova, poput anđela koji, kako piše Dante, usmjerava brod duša k oba­ lama Čistilišta, bešumno otisnula u tamu.

Gotovo je petnaest godina prastari štagalj, čiji je kamen nosio potpis zidara iz petnaestog stoljeća, bio dom mojim knjigama. Pod trošnim gredama stropa skupio sam preživjele iz mnogih prošlih biblioteka od djetinjstva naovamo. Imao sam tek nekoliko knjiga koje bi ozbiljni bibliofili smatrali vrijed­nima: iluminiranu Bibliju iz trinaestostoljetnog njemač- 10 -

kog skriptorija (dar romanopisca Yehude Elberga), priručnik inkvizitora iz šesnaestog stoljeća, više knjiga suvremenih umjet­nika, popriličan broj rijetkih prvih izdanja i mnogo pot­ pisanih primjeraka. Ali nisam imao (a nemam ni danas) ni sredstava ni znanja da postanem profesionalni kolekcionar.

U mojoj biblioteci blistava mlada izdanja Penguina veselo su se gurkala s mrkim patrijarsima u kožnatim uvezima. Najvredniji su mi bili primjerci koji su budili osobne asocijacije, poput jedne od najranijih knjiga koje sam pročitao, Bajki braće Grimm iz 1930. otisnute strogim gotičkim slogom. Godinama poslije, svaki put kad bih okrenuo požutjele stranice, uspomene na djetinjstvo doplutale bi nazad.

Biblioteku sam ustrojio prema vlastitim potrebama i pred­ rasudama. Za razliku od javnih knjižnica, moja nije zahti­­ jevala zajedničke kodove koje bi drugi čitatelji razumijevali i dije­lili. Njezinom je geografijom upravljala neka uvrnuta logika. Glavne sekcije bile su određene jezicima: dakle, bez razlikovanja po žanrovima, sve knjige izvorno pisane na španjolskom ili francuskom, engleskom ili arapskom (jezikom koji niti govorim niti čitam) na polici su se nalazile jedne po­ kraj drugih. Dopuštao sam si međutim mnoge iznimke. Pojedine teme – povijest knjige, biblijski komentari, legenda o Faustu, renesansna književnost i filozofija, gej studije, srednjovjekovni bestijariji – imale su zasebne odjeljke. Pojedini su autori i žanrovi bili privilegirani: skupio sam tisuće detektivskih romana, ali vrlo malo špijunskih priča, više Platona nego Aristotela, sabrana djela Zole i gotovo nijednog Maupassanta, sve knjige Johna Hawkesa i Cynthije Ozick, ali - 11 -

gotovo nijednu s popisa bestselera New York Timesa. Na policama sam imao desetke vrlo loših knjiga koje nisam bacio za slučaj da mi ikad zatreba primjer knjige koju smatram lošom.

Balzac je ponudio, u Rođaku Ponsu, opravdanje za ovakvo opsesivno ponašanje: “Opsesija je zadovoljstvo koje si je priskrbilo status ideje.”

Premda sam znao da smo tek čuvari vrta i kuće, osjećao sam da knjige pripadaju meni, da su dio onoga tko sam. Mnogi među nama nevoljko dijele svoj prostor ili vrijeme; ja rijetko dijelim svoje knjige. Kad bih poželio da netko pročita određenu knjigu, kupio bih primjerak i poklonio ga toj osobi.

Uvje­ren sam da je posuđivanje knjige poticaj na krađu. U knjižnici jedne od mojih škola stajalo je upozorenje istovremeno velikodušno i isključujuće: “ovo nisu tvoje knjige: one pri­ padaju svakome.” Takav se znak ne bi mogao postaviti u mojoj biblioteci. Meni je ona bila krajnje privatan prostor čiji sam dio bio i u kojem sam se ogledao.

Dok sam kao dijete boravio u Izraelu, gdje mi je otac služio kao argentinski veleposlanik, često su me vodili u park koji je počinjao kao pomno održavan vrt, da bi potom iščezavao u pješčanim dinama. Goleme su se kornjače povlačile njime ostavljajući gotovo neprimjetan trag u pijesku. Jednom sam prilikom pronašao kornjaču s pola oklopa. Dok se preko dina vukla prema moru u daljini, činilo mi se da zuri u mene svojim pradavnim očima, shrvana zbog gubitka onoga što ju je štitilo i određivalo. Često imam osjećaj da moja biblioteka objašnjava tko sam, da mi daje neko promjenjivo ja koje se s godinama neprestano - 12 -

transformira. Pa ipak, usprkos tome, moj odnos s knjižnicama oduvijek je bio čudan. Volim prostor knjižnice. Volim javne zgrade koje se uzdižu kao amblemi identiteta koji društvo odabire za sebe, impozantne ili neprimjetne, zastrašujuće ili bliske. Volim beskrajne redove knjiga čije naslove pokušavam razaznati u njihovu vertikalnom slogu koji se mora čitati (još nisam otkrio zašto) odozgo prema dolje na engleskom i talijanskom i odozdo prema gore na njemačkom i španjolskom.

Volim utišane zvukove, zamišljenu tišinu, prigušeno svjetlo lampi (osobito ako su napravljene od zelenog stakla), radne stolove uglačane laktovima generacija čitatelja, miris prašine i papira i kože, ili novije mirise plastificiranih radnih površina i sredstava za čišćenje s mirisom karamele. Volim sveznajuće oko infopulta i proročku revnost knjižničarki. Volim kataloge, osobito stare ladice s karticama (tamo gdje nisu izumrle) s njihovim darovima, otipkanim ili ispisanim rukom. Kad sam u knjižnici, bilo kojoj knjižnici, imam osjećaj da sam nekom čarolijom u koju ne mogu proniknuti preveden u neku potpuno verbalnu dimenziju. Znam da se ondje nalazi cijela moja istinita priča, negdje na policama, i da je sve što mi treba vrije­ ­me i sreća da je pronađem. To mi još nije pošlo za rukom. Moja priča ostaje neuhvatljivom zato što nikada nije konačna.

Dijelom je to zato što ne mogu razmišljati pravocrtno.

Skrećem s puta. Osjećam se nesposobnim krenuti od činjenične početne točke pa preko uredne mreže logičkih gazišta stići do zadovoljavajućeg razrješenja. Bez obzira na to koliko snažna bila moja početna namjera, putem se uvijek izgubim.

Zastanem kako bih se nadivio citatu ili čuo anegdotu; - 13 -

pozornost mi odvlače pitanja koja su strana mojoj nakani, i već me odnese bujica asocijacija. Započnem govoreći o jednome, a za­vršim na nečemu sasvim drugom. Kažem si, primjerice, da ću se pozabaviti temom knjižnica, i slika uređene knjižnice u mom neuređenom umu prizove neočekivane i nasumično skupljene funduse. Pomislim “knjižnica”, i istog me trena zaprepasti paradoks da knjižnica, svojim nehotičnim sparivanjima i usputnim bratimljenjima, narušava bilo kakav red koji bi željela postići, i da ako si dopustim da me u izboru vodi ono što me privlači, umjesto da se držim uobičajene abecedne, numeričke ili tematske staze koju knjižnica preda me postavlja kako bi me vodila, moja tema više neće biti knjižnica, nego radosni kaos svijeta koji knjižnica želi dovesti u red. Arijadna je za Tezeja labirint pretvorila u ravnu i prostu stazu; moj um pak prostu stazu pretvara u labirint.

U jednom ranom eseju Borges opaža da se prijevod može shvatiti kao ekvivalent nacrtu i da je jedina razlika između prijevoda i prve verzije teksta tek kronološka, a ne hije­ rarhijska: nacrt prethodi izvorniku, prijevod mu slijedi. “Pretpostaviti da je bilo kakvo preslaganje elemenata nužno inferiorno izvorniku”, piše Borges, “znači pretpostaviti da je nacrt 9 nužno inferioran nacrtu H, budući da ništa osim nacrta ne postoji. Koncept definitivnog teksta pripada tek religiji ili umoru.” Poput Borgesova teksta, ni ja nemam definitivne biografije. Moja se priča mijenja od knjižnice do knjižnice, ili od nacrta jedne knjižnice do sljedećega, nikad točno određenoga, nikad posljednjega.

Polica puna knjiga na zidu iznad mojega krevetića s koje je - 14 -

moja dadilja odabirala priče koje će mi čitati prije spavanja jedno je od mojih prvih sjećanja (moglo mi je u to vrijeme biti dvije ili tri godine). To je bila moja prva osobna biblioteka; kad sam koju godinu poslije i sam naučio čitati, ta je polica, sada spuštena na sigurnu razinu poda, postala moje privatno carstvo. Sjećam se kako sam slagao i preslagao knjige prema tajnim pravilima koja sam za sebe izmislio: svi primjerci Zlatne serije morali su stajati jedni pokraj drugih, debelim zbirkama bajki nije bilo dozvoljeno da dodiruju tanašna izdanja djela Beatrix Potter, plišane životinje nisu smjele stajati na istoj polici s knjigama. Ako se ova pravila prekrše, govorio sam si, nešto grozno će se dogoditi. Praznovjerje i bibliotekarska umjetnost duboko se prožimaju.

Ta prva knjižnica nalazila se u kući u Tel Avivu; moja pak sljedeća biblioteka rasla je u Buenos Airesu, tijekom desetljeća moje adolescencije. Prije povratka u Argentinu moj je otac zamolio tajnicu da kupi onoliko knjiga koliko je potrebno da se popune police njegove biblioteke u našoj novoj kući; usluž­ ­na kakva je već bila, tajnica je od antikvara iz Buenos Airesa naručila kutije i kutije knjiga i ubrzo uvidjela, pokušavši ih postaviti na police, da mnoge na njih naprosto ne stanu. Ne dajući se smesti, izrezala ih je na odgovarajuću veličinu i dala ponovno uvezati u tamnozelenu kožu: bila je to boja zbog koje se, u kombinaciji s tamnim hrastom, soba doimala poput planinskog proplanka. Krao sam knjige iz te knjižnice kako bih dopunio vlastitu koja je pokrivala tri zida moje sobe. Čitanje tih obrezanih knjiga iziskivalo je dodatan trud kako bi se nadomjestio izgubljeni dio svake stranice; bila je to vježba - 15 -

koja me, bez sumnje, mnogo godina poslije pripremila za cut-up tehniku kojom je William Borroughs pisao svoje romane.

Knjižnica moga mladenaštva, građena kroz moje srednjo­ školske godine, sadržavala je gotovo svaku knjigu koja mi je i dan-danas važna. Velikodušni nastavnici, pasionirani prodavači knjiga, prijatelji kojima je darovati knjigu bilo najveći izraz intime i povjerenja pomogli su da je izgradim. Njihovi su du­hovi dobrodušno opsjedali moje police, a knjige koje su mi poklanjali i danas nose njihove glasove, tako da sada, kad otvo­ rim Gotičke priče Isaka Dinesena ili rane pjesme Blasa de Otera, imam dojam da ne čitam knjigu sam sebi, već da mi je netko čita naglas. To je jedan od razloga što se u svojoj biblioteci nikad nisam osjećao sam.

Većinu ovih ranih knjiga ostavio sam za sobom kad sam se 1969. godine, netom prije vojne diktature u Argentini, zaputio u Europu. Da sam ostao, poput mnogo mojih prijatelja, pretpostavljam da bih morao uništiti biblioteku zbog straha od policije, jer je tijekom tih groznih dana netko mogao biti optu­ žen za subverzivno djelovanje samo zato što ga je netko vidio s knjigom koja izgleda sumnjivo (osoba koju sam poznavao uhićena je pod optužbom da je komunist jer je kod sebe imala Stendhalovo Crveno i crno). Argentinski vodoinstalateri ostali su zatečeni potražnjom za svojim uslugama jer su mnogi čitatelji svoje knjige pokušali spaliti u zahodskim školjkama, što je dovodilo do pucanja keramike.

Gdje god bih se smjestio, biblioteka je rasla kao spontanom generacijom. U Parizu i u Londonu i u Milanu, u sparini i vre- 16 -

lini Tahitija, gdje sam pet dugih godina radio kao nakladnik (moji primjerci Melvilleovih romana još nose trag polinezijske plijesni), u Torontu i u Calgaryju, skupljao sam knjige, a zatim bih ih, kad bi došao trenutak za odlazak, spakirao u kutije i prisilio da strpljivo čekaju u spremištima nalik na grobnice s neizvjesnom nadom u uskrsnuće. Svakog bih se puta zapitao kako je došlo do toga: kako je ova bujna džungla papira i tinte ušla u još jedno razdoblje hibernacije i hoće li, ponovno, prekriti moje zidove poput bršljana.

Moja biblioteka, smještena na police ili spremljena u kutije, nikada nije bila tek jedna, već je spoj mnogih zvijeri, fantastično stvorenje sačinjeno od više knjižnica sagrađenih pa napuštenih, uvijek iznova, tijekom cijeloga moga života. Ne mogu se sjetiti vremena kad nisam imao kakvu-takvu knjižnicu. Svaka od mojih biblioteka neka je vrsta višeslojne autobiografije u kojoj svaka knjiga u sebi čuva trenutak u kojem sam je prvi put čitao. Bilješke načrčkane na marginama, pokoji datum na praznoj stranici na početku knjige, izblijedjela autobusna karta koja označava kakvu stranicu zbog danas tajanstvenog razloga – sve me pokušava podsjetiti na to tko sam tada bio. Najvećim dijelom u tome ne uspijevaju. Moje se pam­ćenje manje zanima za mene nego za moje knjige i lakše mi se sjetiti priče koju sam jednom pročitao, nekoć davno, nego mladića koji ju je čitao.

Moja najranija javna knjižnica bila je ona u Osnovnoj školi Saint Andrews Scots, jednoj od nekoliko škola u Buenos Airesu koje sam pohađao do svoje dvanaeste godine. Osnovana 1838. kao dvojezična ustanova, bila je to najstarija britanska - 17 -

škola u Južnoj Americi. Njezina knjižnica, premda malena, za mene je bila mjesto bogato pustolovinama. U toj mračnoj šumi polica koje su ljeti odisale mirisom zemlje, a zimi zaudarale po vlažnom drvu osjećao sam se kao istraživač iz nekog od romana Ridera Haggarda. Tamo sam zalazio uglavnom kako bih se predbilježio za novi nastavak Hardy Boysa ili zbirku priča o Sherlocku Holmesu. Ta školska biblioteka, koliko je meni bilo poznato, nije imala neki rigorozan raspored: nalazio bih knjige o dinosaurusima pokraj nekoliko primjeraka Crnog ljepotana, a ratne su se pustolovine miješale s biografijama engleskih pjesnika. To jato knjiga, skupljeno bez neke druge svrhe (tako se činilo) osim da učenicima ponudi raznolik izbor, odgovaralo je mojem temperamentu: nisam tražio strogo odre­đenu turu s vodičem, tražio sam slobodno kretanje gradom, poput počasti (tako su nas učili na satu povijesti) koju su gradonačelnici u srednjem vijeku davali stranim posjetiteljima.

Javne su mi se knjižnice uvijek sviđale, ali moram priznati jedan paradoks: ne osjećam se ugodno kad radim u njima.

Previše sam nestrpljiv. Ne volim čekati na knjige koje trebam, a to je neizbježno osim ako knjižnica nije blagoslovljena velikodušnošću otvorenih kolekcija. Ne volim kad mi se zabranjuje da zapisujem bilješke na margine knjiga koje posuđujem.

Ne volim kad moram vratiti knjigu ako u njoj otkrijem nešto zapanjujuće ili dragocjeno. Poput pohlepnog pljačkaša hoću da knjige koje čitam pripadaju samo meni.

Možda se zato ne snalazim u virtualnoj knjižnici: ne možeš

- 18 -

istinski posjedovati duha (premda duh može zaposjesti tebe).

Trebam materijalnost verbalnih stvari, tvarnu pojavnost knji­ ­ge – oblik, veličinu, teksturu. Razumijem praktičnost nematerijalnih knjiga i važnost koju imaju u društvu dvadeset prvog stoljeća, ali za mene one imaju odliku platonskih veza. Možda baš zato duboko proživljavam gubitak knjiga koje su moje ruke tako dobro poznavale. Ja sam kao Toma, moram dodirnuti kako bih vjerovao.

- 19 -

- 20 -

Alberto Manguel, rođen 1948. u Buenos Airesu, odrastao je u Tel Avivu i živio u Italiji, Francuskoj, na Tahitiju, Engleskoj te u Kanadi. Od 1964. do 1968., radeći u knjižari Pygmalion u Buenos Airesu, čitao je tada već slijepom Jorgeu Luisu Borgesu. Godinama poslije portretirao je zagonetnoga genija u knji­­zi S Borgesom (2004.), za koju je primio nagradu Prix du livre en Poitou-Charentes. Godine 1969. Manguel je napustio Argentinu i otišao u Europu, gdje radi kao prevoditelj i urednik u različitim nakladničkim kućama. Autor je brojnih publicističkih djela, među kojima su Rječnik imaginarnih mjesta (katalog fantastičnih prostora svjetske književnosti, u su­ autorstvu s Giannijem Guadalupijem, 1980.), Povijest čitanja (1996.), Knjižnica noću (2007.), Homerova Ilijada i Odiseja: biografija (2008.), Čitatelj o čitanju (2010.), Putnik, toranj i crv: čitatelj kao metafora (2013.) i Znatiželja (2015.). Alberto Manguel autor je i pet romana, između ostalih Stigle su vijesti iz strane zemlje (1991.), Stevenson pod stablima palmi (2003.) i Svi muškarci su lažljivci (2008.), te brojnih važnih književnih antologija kao što su Crna voda: knjiga fantastične književnosti (1983.), Vrata Raja: antologija kratke erotske književnosti (1993.), Majke i kćeri - 147 -

(1998.), Očevi i sinovi (1998.) i Bestijarij (odabrane priče Julija Cortázara, 1998.). Godine 1971. za svoje je kratke priče dobio nagradu La Nación, prvu u nizu nagrada i priznanja. Dobitnik je stipendije Guggenheim i počasnih doktorata Sveučilišta u Liègeu te Sveučilišta Anglia Ruskin u Cambridgeu. Nositelj je odličja francuskog Reda umjetnosti i književnosti. U prosincu 2015. izabran je za ravnatelja Argentinske nacionalne biblioteke.

- 148 -

Tomislav Kuzmanović prijevode proze i poezije objavio je u različitim publikacijama u SAD-u, Hrvatskoj i drugdje, među ostalim u časopisima The Iowa Review, Granta, Absinthe: New European Writing, Relations, Quorum i Forum, kao i antologijama New European Poetry Anthology i Best European Fiction.

Na hrvatski ili engleski preveo je i dvadesetak romana, zbirki kratkih priča, knjiga poezije i drama, među ostalim The Death of the Little Match Girl Zorana Ferića, Neka se veliki svijet vrti Columa McCanna, Kolovoz u okrugu Osage Tracyja Lettsa, A Frame for the Family Lion Romana Simića, Slikari rudari Leeja Halla, Waiting for the Frogs to Fall Drage Glamuzine, Why Do I Hate Myself Senka Karuze i Rođendanska pisma Teda Hughesa (s Dubravkom Mihanovićem). Prijevod prvijenca Igora Štiksa Dvorac u Romagni (A Castle in Romagna) i romana Ivice Prtenjače Brdo (The Hill) nominirani su za International Dublin Literary Award za 2006. i 2018. godinu. Član je organizacijskog odbora Festivala europske kratke priče i urednik rubrike književnog prevođenja u [sic] – časopisu za književnost, kulturu i književno prevođenje. Završio je studij književnog prevođenja

- 149 -

u sklopu Iowa’s Translation Workshopa i radi kao docent na Odjelu za anglistiku Sveučilišta u Zadru.

- 150 -

Sadržaj

Prva digresija

21

Druga digresija

31

Treća digresija

41

Četvrta digresija

51

Peta digresija

61

Šesta digresija

73

Sedma digresija

91

Osma digresija

105

Deveta digresija

117

Deseta digresija

131

Zahvale 145 O autoru

147

O prevoditelju

149

- 151 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Filip Pilj i Mislav Lešić Godina izdanja 2019., lipanj Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-358-146-0 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 152 -

- 153 -

Godine 1931. Walter Benjamin napisao je kratak i danas slavan esej o odnosu čitatelja i njihovih knjiga i naslovio ga “Raspa­ kiravam svoju biblioteku: besjeda o kolekcionarstvu”. Dok se u lipnju 2015. sprema napustiti svoj seoski dom u dolini Loire, glasoviti argentinski pisac i bibliofil Alberto Manguel kreće putem naizgled suprotnim Benjaminovu – valja mu naime spakirati više od 35.000 svezaka koje je prikupio tijekom života i poslati ih na novu prekomorsku adresu, jer Habent sua fata libelli; knjige imaju vlastitu sudbinu.

I dok pakira i probire knjige koje će zadržati, pohraniti ili od­ baciti, Manguel se prepušta razmišljanju o prirodi odnosa između knjige i čitatelja, reda i nereda, čitanja i sjećanja, ispi­ sujući elegiju koja se čita kao manifest, lucidan čin pobune protiv prijetnje zaborava koji nam prazni police.

Svaka biblioteka, piše Manguel, neka je vrsta višeslojne auto­ biografije, pa na tom tragu i Dok pakiram svoju biblioteku po­ staje upečatljiv i intiman osvrt na prebogat čitateljski život jednog iznimnog autora. Erudicija i mudrost, a nadasve strast prema književnosti, koju osjećamo na svakoj stranici Mangu­ elove knjige, vode nas kroz epohe i svjetove, kroz čarobne hodnike jedne veličanstvene biblioteke, života posvećena čitanju.

129,00 kn ISBN 978-953358146-0

- 154 -

9 789533 581460

www.fraktura.hr