Dom blaženog djeteta

Mirko Marjanović

Dom blaženog djeteta

Dom blaženog djeteta –1–

–2–

Mirko Marjanović

Dom blaženog djeteta

Fraktura Synopsis –3–

© Mirko Marjanović i Fraktura, 2017.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-266-890-2 (Fraktura) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 968582 ISBN 978-9958-01-046-0 (Synopsis)

–4–

Supruzi Ljiljani posvećeno A, ustvari, bili smo jedno, u kojemu su živjeli i naš duh i naša duša. U tome jednom smo i ti i ja bili stalno drukčiji, čas jedno, čas drugo. Kad god smo bili samo jedno, nismo znali tko smo, kad god smo bili samo jedno bez drugog, sami, rastavljeni, nismo bili potpuni. Tek kad smo bili jedno s drugim, znali smo i što smo. Ali to jedno nije moguće iskazati, iako jest i u našemu duhu i u našoj duši, i u njima će živjeti vječno.

–5–

–6–

Kada govori dijete, slušajte ga kao da vam govori starac.

Tek tada imate pravo reći da ga niste samo slušali, već da ste ga i razumjeli!

Autor

Život nije ono što smo preživjeli, već ono čega se sjećamo, kao i način na koji se sjećamo da bismo ga pripovijedali.

Gabriel García Márquez, Živjeti da bi se pripovijedalo

Književnost polazi od izmišljene priče koja će dovesti do istine.

Miljenko Jergović, László Végel: Obećana zemlja

–7–

–8–

Dom blaženog djeteta

–9–

– 10 –

Krešimir: Sursum corda

N

ije ovo samo jedna, a nije ni obična priča, jer, ovdje se ništa ne zbiva prema poznatom i ustaljenom. Veliko je pitanje, zapravo, ima li ovdje priče na kakvu je čitatelj naviknut od davnina, iako je i ono, ovdje, neobično i sudbonosno, kao i sve drugo. Na samom početku takve priče ne prešućujem ni to pitanje svome čitatelju, valjda zato što ni ja nisam običan, a jesam sudbonosan.

Ime mi je Krešimir, začet sam u Šomartu, rođen u Gradu, u Bosanskoj Posavini, četiri godine prije progona iz zavičaja. Sada sam u Dubravi, u očevoj zagrebačkoj kući, kupljenoj godinu dana nakon moga rođenja. Ovdje sam prognanik koji umire od žalosti, samoće i srama. Od srama što stariji ratuju i žalosti što se ratu jače ne opiru ni mladi. U gorkom saznanju da sam u svom otporu i usamljen i neshvaćen, stalno ponavljam da ću od žalosti, samoće i srama, iznenada, možda i umrijeti, ali tu moju prijetnju još nitko ne prima ozbiljno, iako nije od jučer. Započela je pred progon, još u Šomartu, često me zbog nje ismijavaju svi moji najbližnji, što me boli i još odlučnije gura prema njoj, kao prema omči.

Sve se s tom prijetnjom zavrtjelo spontano, već u Šomartu, pred majkom, onda i u mercedesu mog oca, na prisilnom putovanju od Šomarta prema Zagrebu, u listopadu 1992. godine, kojemu sam se plačući protivio sve dok nisam zaspao od umora. U Dubravi sam s njom nastavio, prvo u šali, onda i ozbiljno čim sam primijetio da

– 11 –

se na tu moju šalu svi osvrću s porugom. Vrlo brzo sam shvatio da sam s takvom prijetnjom u opasnoj igri, kao kockar koji u dobitak ulaže i vlastiti život, ipak, nisam od nje odustajao. Osladila mi se neizvjesnost takve igre jer sam u njoj iskušavao i sebe i druge, svoje najbližnje. Stalno sam u sebi ponavljao da ne smijem nikome reći da se samo šalim i da ću od te šale ipak na vrijeme odustati. Gotovo svaki put kad sam pred djedovima i bakama tako iskazivao svoju spremnost za odlazak od njih, pitali su me s podsmijehom kako ću to izvesti i kad će to biti. Opominjao sam ih da sam im to već rekao stotinu puta, oni su se uvijek pravili da me nisu čuli, osobito kada sam pred njima pojačavao svoj glas. Nikako nisu prihvaćali takav moj govor, ni kad su bili uvjereni da se s njim tako, uistinu, samo šalim, ni kad su pretpostavljali da tako njihovu pažnju samo duže zadržavam na sebi, ali i na boli što sam, zajedno s njima, prognan iz zavičaja.

Ne poričem da je moj govor odredilo i ono davno fra Andrijino objašnjenje da su svi sveti ljudi mrtvi, mnogo moćniji od blaženih, jedini u stanju zaustaviti rat, nakon čega sam shvatio da je najkorisnije umrijeti što prije i što prije postati svet ako želim pomoći onima koji zbog rata u mojoj zemlji i u svijetu još uvijek pate.

U toj igri kockara, zato, prijetio sam smrću glasno, a u sebi jedini sam od smrti i strahovao. Nepoznata bolest (tako sam napokon imenovao tu svoju igru) topila me iz dana u dan, ali o njoj sam i dalje šutio pred svima, pa i pred svojom Ivanom. Je li mi i tu bolest donosila sama ta ideja, kojom sam bio opčinjen i koju nikako nisam mogao iz sebe protjerati, jer je bila i moja zabava i moj očaj i moj spas, ne znam ni dok ovo zapisujem.

U obrani takvog svog govora o svojoj smrti, sve do ponedjeljka 25. rujna 1995. godine, priznajem, bio sam pred svima i drzak i siguran, onda sam se u njemu počeo ljuljati i od straha i od nesigurnosti. Što ako me žalost, samoća i sram jednoga dana neočekivano ubiju, što ako s njima potvrdim i svoju skrivenu samoubilačku nakanu? Otkrivši i tu prijetnju u svome srcu kao ozbiljan napad na svoj život,

– 12 –

sve sam drhtavom rukom zapisao i u svoju teku u kojoj su se nalazili mnogi događaji iz naše kuće u Dubravi.

Bilo je rano popodne, rujanska svjetlost svoju vladavinu širila je i po sobi razlijevajući svoj zlatni prah i po licima prisutnih i po njihovim stvarima. Bili smo i toga popodneva, kao i svakog drugog prije, na istim mjestima: djedovi i bake za stolom, uz šalice kave i čaja, pogleda uprtih u ekran televizora, upaljenog svakodnevno od ranoga jutra do kasnih večernjih sati, a ja na kauču. Ta moja svakodnevna prijetnja smrću nije im se ni toga dana nimalo dopadala.

– Samo što si, dolje, ostavio onu svoju tešku školsku torbu, opet ti nama, ovdje, o umiranju. I samo što si tek nekoliko dana školarac, a već od škole bježiš. A od čega ćeš to umrijeti? Onako, nazdravo?

– posprdno prihvaćajući i toga dana moju opasnu igru, upitao me djed Martin kad sam mu ponovio sve tri riječi kojima se opiralo svako uho mojih ukućana. Šutio sam. Još im nisam govorio da toga dana nisam pobjegao iz učionice samo od dosade.

– Jà, od čega? – bio je radoznao i moj djed Ivan.

– Od nerazumijevanja – odgovorio sam mu.

– Od nerazumijevanja? – čudio se djed Martin.

– Otkako hodam i govorim, shvaćam da me vi stariji uopće ne razumijete. Otkako pišem, zato sve nesporazume s vama i opisujem.

A hoće li vam moji zapisi ikada pomoći da me shvatite, to, izgleda, nikada neću ni saznati, jer ću od vašeg nerazumijevanja, kao i od žalosti, samoće i srama, umrijeti vrlo mlad.

– Ali od toga se ne umire – opomenuli su me djedovi.

– Od žalosti, samoće i srama se umire, kao i od nerazumijevanja – odgovorio sam obojici. – Kao i od ratitisa.

– I od ratitisa? – graknuli su djedovi.

– I od ratitisa. Jer i tata kaže: ratitis, a mama kaže: nije to ratitis – uzvratio sam im odmah. – I od ratitisa se umire, koliko i od žalosti, samoće i srama. I od nerazumijevanja.

– Sam baš i nisi! I prije nego što si u školu krenuo tek u osmoj,

– 13 –

ovdje ti je stalno ona tvoja prijateljica, reče li nam ti ono da je iz nekog od zaselaka Šomarta, ‘ko će ih sve zapamtiti, ima ih preko deset... A žalosni smo i mi i sramimo se i mi što rat još nije zaustavljen... Ali, ‘ko te pita, trpi i šuti! – dopunjujući jedan drugog, odgovorili su mi djedovi.

– Jà! – odmah su se njima pridružile i bake. – Ne misliš li ti, dijete, zar, da je nama ovdje ko u Šomartu. Odsječeni smo od svog svijeta k’o grane od stabla.

Opet sam zašutio.

– A kako se tvoja sestra odnosi prema tim tvojim jadima? – nastavili su me djedovi propitivati. – Je li i njoj prijetiš da ćeš je zauvijek napustiti, kao i nama?

– Moju sestru uopće ne zanimaju moji jadi. Puna je sebe, svojih studija i ljubavnih problema. Svi smo joj višak – odgovorio sam im sigurnim glasom.

– A ona tvoja zemljakinja, reče li nam da je iz Polja, koja ti se vamo preselila, što ti ona kaže? I kako joj je ono ime?

– Ivana – izgovorio sam njezino ime i toga popodneva, ali kao da se ono opet odbijalo od njihova uha. – Ona je davno saznala da ću umrijeti od žalosti, samoće i srama. Zato što su milijunima djece širom svijeta ratovi donijeli veliku patnju i bol – opomenuo sam ih.

– A čim svijet sazna da sam umro zbog toga, više neće biti tako.

U nijemom zgledanju staraca zaustavio se i moj govor.

– Znači, i na to ti računaš, junačino, kobajagi! Znači, svojim ćeš junačkim odlaskom, kobajagi, baš ti, i baš tako, zaustaviti i rat, a nas, ovdje, ostaviti da za tobom tugujemo i tugujemo. Dokle god dišemo.

– Ali, govorim vam za ozbiljno, a ne kobajagi!

I opet nijemo zgledanje, i opet na jedvite jade suzdržavanje od posprdnog smijeha.

– A ne reče ti nama, još, ima li ta tvoja prijateljica, ovdje, i oca, stalno je viđamo samo s majkom.

– Njezin je otac stalno s njima i kad nije s njima. I kad je na bojištu. Svakog časa im se može i pridružiti.

– Jà, sve ti to nama za ozbiljno, a ne kobajagi – opet je posprdno – 14 –

promrmljao djed Martin. – A što si to danas sam iz škole, bez te svoje vrlo obaviještene zemljakinje? Da nisi iz škole opet pobjeg’o od dosade?

– Jesam – krijući istinu, požurio sam se s odgovorom, ali kao da me nitko od njih u tom trenutku i nije slušao. Sa svojim žalbama kako me probode ovdje i kašljucanjima svi su bili daleko od mojih muka, potonuli u svojim. Moj istinski strah od smrti, eto, mogao je i dalje biti samo moj. U moj pogled mogla su se i dalje naseljavati zlatna zrnca jesenskog svjetla dopunjena novim koja su me u sobi djedova i baka uvijek opominjala da ću se s njima i ja uskoro stopiti zauvijek, u ništa.

Kad god sam tih rujanskih dana, zapravo, po povratku iz škole, boravio kod svojih staraca, moje su oči upijale istu sliku sobe. Tako je bilo i toga popodneva kada sam učiteljici rekao da mi opet nije dobro i da moram kući, i kada sam prošao kraj nje, drhteći od straha da ću uskoro umrijeti. I kada sam u učionici, bez ikakvog objašnjenja, u školskoj klupi ostavio Ivanu. U snopu svjetlosti koja je u sobu mojih djedova i baka prodirala kroz stakla dvokrilnog prozora bez zavjesa, rijetko otvaranom u razdoblju od početka jeseni pa sve do konca proljeća, razlivenoj po njihovim licima za stolom, titrala je neka neobična prašina, čije su čestice postajale nemirnije čim bi se netko od njih zakašljao snažnije. S njima je jačala i moja misao o konačnom odlasku. Kao da se s njima tada spajalo i ono što je neprestanim kašljucanjem izbacivano iz tijela i mojih djedova i mojih baka: virusi, bakterije i štošta drugo što je tim prestarjelim tijelima bilo i opasnost i višak, više nego mome, mladom. I stalno sam se tada pitao hoću li i ja, ako od njih iznenada zauvijek odem, postati isti roj nekog sličnog praha, i hoću li i ja, možda uskoro, u nečijim očima plesati isti ples? Biti zrno prašine i ništa više.

I dok sam s kauča i toga rujanskog dana pratio to svoje otkriće, djedovi su se u tom snopu svjetlosti razigranih čestica prašine, virusa i bakterija nešto sašaptavali, onda su gotovo istovremeno izgovorili, prvi put, i moj tek utvrđeni nadimak: mali pobunjenik. Nisam im se protivio, potvrdio sam im da jesam pobunjenik, ali ne mali. Onda su se i bake s njima uključile u priču o mome odlasku s ovoga svijeta, – 15 –

pa su kreketale naizmjenično, pa su i one čestice prašine, od toga, sa svim drugim stanarima u tom snopu, još žešće i zaplesale: – To se ti s nama sprdaš, dijete, još otkad si vamo doputovao iz Šomarta, a ne mi s tobom – prva je progovorila baka Jelena.

– Uskoro će ovamo iz Sarajeva i moj stric... NATO je bombardirao okupatora i oslobodio Sarajevo... I to sam zapisao u svoju teku, predat ću je stricu kad ovamo dođe, pa nek’ čita.

– E, jedva čekamo – zasvirao je i glas bake Ruške – pa da mu kažemo kako nas ovdje danima ismijavaš s tom svojom prijetnjom.

Ko da smo mi ovdje tvoje budale. Ko da i mi ovdje nismo i žalosni i sami i posramljeni.

Znao sam sve o njihovom jadu, ali oni, kao i moja sestra, nisu htjeli ništa znati o mome. To je bilo popodne u kojemu sam iz škole svratio kod staraca s pojačanim strahom od smrti, s oslabljenom hrabrošću u toj svojoj prijetnji, s istinskim kajanjem što sam u njoj bio tako dugo i drzak i bezobziran prema svima koji su u zagrebačkoj Dubravi patili zajedno sa mnom. Nakon što su mi odredili nadimak, ispod ojačanog i uzrnevljenog treperavog snopa svjetlosti djedovi su se opet nešto sašaptavali, a, smorene, bake su strpljivo iščekivale da razgovor, naizmjenično, opet nastave oni. I, napokon, opet su govorili samo djedovi, ozbiljno me opominjući: – Drago dijete, prestani se ti s tim igrati! Moglo bi se to i dogoditi.

I moglo bi to, onda, stvarno, zaboljeti i nas.

A mene je u tome strahu već boljelo sve. Bolio me svaki drhtaj njihovih ruku dok su prinosile šalice kave i čaja uvenulim usnama, bolio me svaki pokret njihovih staračkih tijela, a i u žmirkanju njihovih očiju osjećao sam tragediju njihovih godina, ali morao sam im reći: – Pa, nek’ se i dogodi! Pa nek’ vas i zaboli! Mene neće. Smrt će me samo proslaviti.

– Proslaviti? – začudila se baka Jelena. – Zar i na to ozbiljno računaš, dijete?

– Da. I na to. I proslaviti. I tako će me zapamtiti cijeli svijet. Za sva vremena. Kao opomenu. Jer, u svijetu i danas od ratova pate i umiru milijuni mojih vršnjaka!

– 16 –

S mojom lakomislenošću i opijenošću slavom opet se prvi sučelio djed Martin: – Ma, izbaci to iz glave! Odmah. I prestani nam dokazivati da si obavješteniji i od nas!

– Neću. Nikad.

– Ma, dugo ti nama, dijete, prijetiš da ćeš nas napustiti tako mlad.

Otkad si u Šomartu čuo da ćemo ga morati napustiti, kol’ko je od tada prošlo godina, više i ne znamo... I mi pratimo događaje u svije­ ­tu, i to stradanje djece u ratovima, televizor nam je stalno upaljen...

Dugo ćeš ti s nama ovdje čekati svog strica i strinu, nije još uvijek došao mir ni u Sarajevo ni u Bosnu. Da jest, tvoj stric bi nam se već javio, il’ pismom, il’ telefonom. To zapamti jednom zauvijek...

– Stric i strina će ovamo doputovati iznenada, to vam ja kažem.

– A u to ne vjeruje ni’ko – podržala je djeda Martina baka Jelena.

– Ni ona tvoja sestra, koja je malo pametnija od tebe, a ni tvoj otac i majka. Ni oni tu tvoju priču o dolasku strica iz Sarajeva u Zagreb, u ovu našu Dubravu, ne primaju ozbiljno. Samo ti se smješkaju, kao i oni naši stanari odozgor, iz potkrovlja... A svi okreću njegov broj telefona, svi čekaju da naš zazvoni.

– Vjerova’će, vjerova’će kad se ovdje stric i strina iznenada pojave.

Svi koji u to ne vjeruju. U to me uvjerava i jedna njegova pjesma, naučio sam je napamet, davno, davno, stalno mi ona tutnji u ušima.

Tako mi valjda najavljuje njegov dolazak.

– Ma, što se ti pred nama, dijete, stalno praviš tako pametan? – zapitao me je djed Ivan.– Sad i s tom nekom pjesmom. Kobajagi.

– Pa, ja jesam pametan – odgovorio sam mu mirnim glasom. – Ali ne kobajagi!

– Kao i Gabrijela? – ponovno se oglasila i baka Ruška.

– Gabrijelu ću u svoju pamet uvjeriti drukčije... već imam plan... jednu tajnu... Prije odlaska iz svijeta blaženih, među one svete...

Zbunjene novim riječima u mome govoru, svojim kreštavim gla­ sovima bake su još oštrije i još glasnije pojurile na mene, prvo baka Jelena, pa onda i baka Ruška: – Ma, o čemu nam to ti, drago dijete? O blaženim i svetim, ako sam dobro čula. Kakvi blaženi i kakvi sveti? O njima je samo fra – 17 –

Andrijino da priča, a ne i tvoje. Bože, hoće li nam ovdje otkud navrnuti onaj naš fra Andrija? I kako ćeš ti uspoređivati svoju i Gabrijelinu pamet?

– Priča li on to i o svojoj i Gabrijelinoj pameti, prijo?

– Jà. Priča. Opet. A odbijam da čujem, ne mogu da vjerujem.

– I kako ćeš? Ne može on s Gabrijelinim znanjem ni opepelit’.

Ona mu svoje znanje može i opisati i nacrtati.

– Sve znam bolje od nje, saznat ćete i što, na vrijeme... I o mojoj i o Gabrijelinoj pameti! A i o fra Andriji... Od njega sam sve naučio i o blaženim i o svetim, a bio sam s njim, davno, i na Grabu... Izgleda da nikad više neću tamo.

– Bio si s nama – podsjetio me djed Ivan, ali sam tu njegovu opomenu preskočio da bih saslušao i onu djeda Martina: – Čuo sam ja i taj njegov nauk o blaženim i o svetim, ali još nemam o njemu svoj sud.

– I to! – zavikala je baka Jelena čim je djed Martin završio svoj govor i, prešutjevši ga, okrenula se mome. – Ma kad si to od fra Andrije naučio, dijete, nije se s blaženim i svetim šalit. Odlučio si, znači, da se s nama i ne vraćaš u zavičaj iz kojeg si prognan dok si naumio u svijet blaženih, onda i među svete? Da ne bi, izdajico!

– Vi u zavičaj i tako poništite svoj progon, a ja ću na Mirogoj. To sam odlučio i tako će i biti. Tako mi je naređeno, ali ne smijem vam reći čiji mi je to glas naredio...

– Glas?

– Ma, nikakav glas, samo se s vama šalim.

– Šališ?

– Pa, da! Ali s onim da sam ovdje s Ivanom osnovao i svoju družinu za povratak u zavičaj uopće se ne šalim...

Kao da im ništa nisam rekao, nakon duge šutnje, u kojoj su moje riječi bile spržene, došao je preokret od kojega se i onaj vrtlog prašine u snopu svjetlosti, zajedno s virusima i bakterijama, na trenutak smirio: – Ma, pametan je ovaj naš mali pobunjenik... – izgovorio je djed Martin ispred svih prisutnih u toj sobi zasićenog zraka, punoj svjetlosti i čestica prašine, ali i mirisa istrošenih i iznemoglih tijela.

– 18 –

– Prijeti nam sve ozbiljnije, osnovao i svoju družinu za prijetnju ne samo nama, a i svi sveci na nebu znaju da od njegove prijetnje neće biti ništa. Kakav odlazak, kakvi bakrači. Već smo se i navikli na takve njegove šale. Naš mali neozbiljni pobunjenik...

Pitajući se ponovno, šutke, hoću li uskoro i ja biti u njoj samo jedno njezino zrnce, da ne uznemiravam prašinu u tom snopu svjetlosti, tada sam ove djedove riječi u sebi samo ponovio i dopunio: mali pobunjenik. Jesam pobunjenik, ali ne mali. Ja sam veliki pobunjenik i protiv sličnog ruganja onima koji žaluju i samuju, i protiv svega što je odživjelo svoje, u korist onoga što tek treba doći nakon moje smrti... Najozbiljnije!

A boljela me u tim trenucima i svaka misao o napuštanju ovoga svijeta i svaka godina u istrošenim tijelima tih mojih staraca, kao i osjećaj da sam među njima opet i neshvaćen i usamljen. Ni za njihovo podrugivanje ni za njihovu nevjericu nisam imao srca koje se u tim trenucima sve jače treslo od straha...

– Ništa ja vama ne prijetim – dreknuo sam prije odlaska od njih u očev ured u prizemlju. – Dok se ja s vama šalim, vi me svojim govorom samo još snažnije pribijate na križu.

– Zar mi?

– Da, vi, i svi drugi, stariji od mene. Takvim me govorom ni sekunde ne oslobađate križa na koji ste me svojim zlom pribili čim sam progovorio i prohodao.

– Zar mi? I svi stariji? – bili su zbunjeni svi moji starci na katu.

– Da, vi, i svi drugi stariji – odgovorio sam i sa svojim strahom od smrti pobjegao od njih s mišlju koju sam u sebi vrlo često ponavljao: Prerano sam shvatio da sva zla svijeta u kojemu sam rastao čine odrasli, oni i dalje vjeruju da to još ne shvaćaju i djeca i da se ona protiv zla nikada pobuniti i neće...

Progon iz zavičaja i stradalništvo djece kod nas i u svijetu jesu bili uzrok svih mojih jada, ali ne i jedini. Moju preranu zrelost i učenost ni do toga rujanskog ponedjeljka 1995. godine nitko nije shvaćao ozbiljno. Svi su stariji i dalje odbijali povjerovati da znam i ono što je bilo prije njih, i ono što je u vlasništvu minulih stoljeća, i ono što – 19 –

je u vlasništvu njihove stvarnosti. Ni na onome svijetu neću se pomiriti s njihovom nevjericom da sam i s nepunih osam godina života u svome znanju bio mnogo stariji od njih. Eto u čemu je bila i moja, ali i njihova tragedija. Ona je mene pripremala za onaj svijet, njih ostavljala na ovome. Jer s njom nisam mogao dalje sa živima, jer s njom me živi, ponajprije moji najbližnji, nisu smatrali ravnopravnim ni u čemu. Odbacivali su me od sebe kao brbljavca i čudaka, nisu željeli shvatiti temeljnu poruku te moje odluke: kad već nisam dorastao za ratnika i ratište, bit ću antiratnik!

– Čovjek je star onoliko koliko je staro znanje u njegovoj glavi – rekao sam majci koncem kolovoza tisuću devetsto devedeset druge, nekoliko dana nakon posjeta s fra Andrijom i djedovima arheološkoj lokaciji na Grabu, u roditeljskoj kući u Šomartu. Četiri i pol mjeseca poslije napada na Sarajevo, šesnaest mjeseci od napada na Ravno u Hercegovini. Petnaest mjeseci od velike vukovarske tragedije i četrnaest od najvećeg razaranja Dubrovnika kada mi je Sveti Nikola u cipelicama ostavio svoje slatke darove. Svi su na taj dan govorili kako su veliki izgledi da bude uništen još jedan hrvatski grad, jer je napadan i s kopna, i s mora, i iz zraka.

– O-ho-ho-hoooooo – uzviknula je majka.

– O-ho-ho-hooooo – ponovio sam za njom.

(Tako smo majka i ja razgovarali uvijek kad bih joj kazao nešto zapanjujuće učeno i neprilično mojim godinama.)

Imao sam tada nepunih pet ljeta Gospodnjih s kojima sam se u prostoru kretao vrlo hitro, mnogi su govorili, poput zvrka. Bio sam svim tim događajima zbunjen, a sve sam pamtio u dan i mjesec, u godinu, pa i sat. Pamtio sam sve što su moji roditelji, sestra, djed i baka, stric i strina i drugi bližnji već bili izbrisali iz svojih sjećanja.

Sve njihove riječi s kojima su pratili moje odrastanje, dok nisam govorio, sve njihove pokrete kojima su potvrđivali svoje postojanje.

Neki će Šomarćani, poslije, govoriti kako je sve to i glupo, i neuvjerljivo, i nemoguće, a i bilo je: okolnosti su od petogodišnjaka stvorile pravog starca, ali problem nije bio u njemu, nego u stvarnosti koja mu je ulogu starca odredila prerano.

– 20 –

M

irko Marjanović je romanopisac, pripovjedač, pjesnik, književ­ni i likovni kritičar, leksikograf i izdavač. Rođen je u Tramošnici (Gradačac, Bosanska Posavina, Bosna i Hercegovina) 13. srpnja 1940. godine. Školovao se u Tramošnici (osnovna škola), Gradačcu (gimnazija) i Sarajevu (dvije godine prava, diplomirao likovnu umjetnost na VPŠ).

Od 1980. do 1984. glavni je urednik književnog časopisa Život, a od 1984. do 31. ožujka 1994., kada odlazi u mirovinu, urednik domaće književnosti u izdavačkoj kući Svjetlost. U istoj izdavačkoj kući bio je jedan od urednika (uz Ristu Trifkovića i Aliju Isakovića) edicije Književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga. Od siječnja 1994. do siječnja 1995. godine prvi je glavni ured­ nik Stećka, lista za kulturu i društvena pitanja HKD Napredak.

U srpnju 1996. godine biran je za predsjednika Ogranka Matice hrvatske u Sarajevu, a iste godine, u prosincu, i za glavnog urednika obnovljene Hrvatske misli (1996.–2006.), časopisa za umjetnost i znanost, čiji je nakladnik Ogranak. U sarajevskoj Matici hrvatskoj utemeljio je ediciju Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, u kojoj je uredio 38 knjiga i čiji je i sada glavni urednik.

Gotovo u svim proznim djelima, na antitradicionalan način, opi­ suje vrlo tužne, dramatične, pokatkad i smiješne događaje iz svoga zavičaja, ponajčešće smještene u toponim Šomart (skraćeni anagram naziva njegovog rodnog mjesta), iz života Šomarćana i svoje obitelji, za vrijeme Drugog svjetskog rata, komunizma i minulog rata. Od – 413 –

takve svoje tematike nije odustajao ni u poraću, samo je u okviru nje, šireći je i na prostor Sarajeva, i izvan njega, nešto izravnije iskazivao svoju poetiku.

Pripovijetke su mu uvrštene u mnoge antologije, izbore i preglede i prevođene na talijanski, njemački, španjolski, engleski, poljski i turski jezik.

Do sada je objavio ove knjige U ime oca i sina, roman, 1969.; Središte, priče, 1973.; Povijest izgubljene duše, roman, 1980.; Braća, roman, 1983.; Voda teče kako teče, izbor iz proze, 1984.; Topot divljih konja, roman, 1989.; drugo izdanje 2002.; Živjeti smrt, sarajevski ratni dnevnik, 1996.; Fra Petar Perica Vidić, likovna monografija (na hrvatskom, engleskom, njemačkom i talijanskom jeziku, 1997.; dru­ ­go dopunjeno izdanje, na hrvatskom i engleskom jeziku 2004.); Treći svjetski rat, ratni tekstovi, kritike, pjesme, razgovori, 1999.; Osmjeh­­ni se i u plaču, roman, 2000.; Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas, leksikon, 2001.; Čuvar obiteljske katedrale, priče, 2011.; Zapisi o knjigama i slikama, književne i likovne kritike, 2012.; Kad god razgovaram s vjetrom, pjesme, 2014.; Strah, roman, 2014.; drugo izdanje 2016.; Od zaborava za zaborav, pjesme i prozni zapisi, 2017.

– 414 –

Sadržaj

Dom blaženog djeteta Krešimir: Sursum corda Listopad, studeni, prosinac 1992., 1993., 1994., 1995., siječanj 1996.

Gabrijela, obrat i pokajanje Dan prvi, srijeda, 6. prosinca 1995.

Dan drugi, četvrtak, 7. prosinca 1995.

Dan treći, petak, 8. prosinca 1995.

Dan četvrti, ponedjeljak, 11. prosinca 1995.

Dan peti, utorak, 12. prosinca 1995.

Dan šesti, srijeda, 13. prosinca 1995.

Dan sedmi, četvrtak, 14. prosinca 1995.

Svi naredni dani

9 11 67 91 109 117 123 124 126 128 145 167

Dom prostora umjetnosti Književnost, život

243

Dom neispričanih priča o domu Ubojstvo

273

Dom u tuđoj zemlji Dijelovi Zvonimirove mail-prepiske s Josipom

361

– 415 –

Dom izvan doma Prvi izlazak iz Sarajeva Klelije i Zvonimira Juristića u Zagreb

385

Dom mrtvih u živima San

395

O autoru

413

– 416 –

– 417 –

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnici Fraktura, Zaprešić Synopsis, Sarajevo Za nakladnike Sibila Serdarević, Fraktura Fadila Halvadžija, Synopsis Urednik Seid Serdarević Lektura Tamara Novak Korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Ivana Jurić Godina izdanja 2017., rujan Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-266-890-2 (Fraktura) ISBN 978-9958-01-046-0 (Synopsis) Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 www.synopsisbook.com synopsis@bih.net.ba T: +387 33 55 76 60 F: +387 33 55 76 61 nazovi s mobitela

335 – 418 –

– 419 –

“Samo san je stvarnost” riječi su neumrloga Tina Ujevića, a roman Dom blaženog djeteta možda te riječi najbolje po­ tvrđuje. Začuđujuća je to priča o starmalom dječaku Kre­ šimiru Juristiću koji s obitelji pred ratom bježi iz Bosne u zagrebačku Dubravu. Neizmjerno inteligentan, percep­ tivan i senzibilan dječak ne može izdržati ratne patnje, podnijeti bol i smrt koja se nadvije nad njega i zajednicu te koliko god pokušava, ne uspijeva je nadvladati i umire.

Njegova patnja ne zaustavlja rat, ali obilježava obitelj, oca pravnika, sestru slikaricu, majku, djedove i bake, stričeve i tetke.

Mirko Marjanović napisao je neobičan, začudan, u svojoj srži duboko antiratni roman, ali i roman o progonstvu, o poslijeratnoj Bosni, o vremenu nakon Drugoga svjetskoga rata. Dom blaženog djeteta sadržava u sebi mnoge romane i moguće ga je iščitavati na niz razina. Obiteljska je to saga o familiji Juristić, ljudima kakve itekako dobro znamo, s kojima živimo i koji mogu biti i naša obitelj. Roman o piscu i pisanju, o traženju duhovnosti, ali iznad svega jak krik protiv rata i nasilja. Dom blaženog djeteta svevremensko je i sveobuhvatno djelo majstora stila, dom mnogih priča sklo­ pljenih u nezaboravnu proznu cjelinu.

169,00 kn

www.fraktura.hr

– 420 –

www.synopsisbook.com