Don Juan (pripovijeda sam o sebi)

NOBELOVA NAGRADA ZA KNJIŽEVNOST 2019.

Don Juan (pripovijeda sam o sebi)

Don Juan (pripovijeda sam o sebi)

-1-

Od istog autora u izdanju Frakture: Strah golmana pred jedanaestercem

-2-

Peter Handke

Don Juan (pripovijeda sam o sebi) preveo s njemaÄ?kog Boris Perić

Fraktura -3-

Naslov izvornika Don Juan (erzählt von ihm selbst) © Suhrkamp Verlag Berlin 2004 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Boris Perić i Fraktura, 2008., 2019.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati ili javno reproducirati bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-182-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1044555

-4-

Chi son’io tu non saprai (Tko sam ja, to nećeš doznati) Da Ponte/Mozart

-5-

-6-

Don Juan je oduvijek bio u potrazi za slu­šateljem. Jednog lijepog dana pronašao ga je u mojoj osobi. Svoju priču nije mi ispričao u prvome, već u trećem licu. Takva mi se, u svakom slučaju, sada vraća u sjećanje.

U svom konačištu nedaleko od ostataka Port Royal des Champsa, koji je u 17. stoljeću slovio kao najpoznatiji, ali i najzloglasniji francuski samostanski kompleks, ku­ hao sam u to doba privremeno samo za sebe. I nekoliko gostinskih soba postalo je tada dijelom moga privatnog stambenog prostora. Svu zimu i rano proljeće proveo sam u takvu stanovanju, koje se sastojalo samo od pripremanja jela za vlastite potrebe, poslova u kući i vrtu te uglavnom od čitanja i po­vremenih pogleda kroz ovaj ili onaj mali, starinski prozor moje gostionice, bivše vratarnice samostana Port Royal u poljima.

Dugo sam već živio bez susjeda. Ali to nije bila moja krivnja. Ništa ne bih volio više nego da imam susjede i da sâm budem nekome susjed. Ali ideja susjedstva ili -7-

je zakazala ili naprosto više nije bila suvremena? Moja krivnja bilo je međutim zakazivanje u igri ponude i potražnje. Ono što sam nudio kao gostioničar i kuhar, nije se više tražilo. Zakazao sam kao poslovni čovjek. Pritom u činjenicu da posao spaja ljude kroz živa­hnu igru prodaje i kupnje, oduvijek vjerujem kao u malo što drugo.

U svibnju sam uglavnom digao ruke od vrtlarstva i gotovo da sam samo promatrao kako povrće koje sam po­sadio raste i vene. Tako sam se odnosio i prema voćkama, koje sam također posadio prije deset godina, pri­likom preuzimanja vratarnice i njezina preinačenja u gostionicu. Od jutra do večeri obilazio bih vrt u potočnoj udolini, usječenoj duboko u plato Ile de Francea, s knjigom u ruci obilazio bih jabuke, kruške i orahe, ne mičući inače ni prstom. A i kuhanjem i pečenjem za sebe sama bavio sam se tih proljetnih tjedana gotovo samo još iz navike. Zadivljali vrt kao da se oporavljao. Svakim danom u njemu je bilo sve više novog, plodonosnog raslinja. Čak mi je i čitanje govorilo sve manje. U osvit dana za kojeg je Don Juan u svom bi­jegu stigao do mene, čvrsto sam odlučio da neko vrijeme ne čitam knjige. Iako sam se našao usred čitanja dvaju svjedočanstava koja predstav­ljaju trajno pretkazanje, ne sa­mo u francuskoj -8-

književnosti – Obrane ča­snih sestara Port-Royala Jeana Racinea te Napada na jezuitskog suparnika Blaisea Pasca­ ­la – odlučio sam gotovo u hipu da sam pročitao dovolj­ ­no, barem za neko vrijeme. Pročitao dovoljno? U mojoj jutarnjoj pomisli bilo je još više divljine: “Dosta je bilo čitanja!” Pritom sam čitav život bio čitatelj. Kuhar i čitatelj. Kakav kuhar! Kakav čitatelj! Shvatio sam tada i zašto su gavrani već neko vrijeme toliko bijesno kričali u zrač­nom pro­storu: razgnjevilo ih je stanje svijeta. Ili moje stanje?

Don Juanov dolazak onog svibanjskog popodneva nadomjestio mi je čitanje. Bilo je to više od pukog nadomjeska. Već sama činjenica da je posrijedi bio “Don Juan”, a ne svi oni iščezli, pronicavi jezuitski očevi iz 17. stoljeća, ili recimo Lucien Leuwen ili Raskoljnikov, ili Mijnheer Pepperkorn, se­ñor Buendia, ili pak inspektor Maigret, djelovala je na mene poput udara zraka koji oslobađa. Don Juanov dolazak donio mi je ujedno i do­ slov­­no unutarnje širenje i raz­graničenje, koje bi mi inače priskrbilo tek koliko uznemireno (i usplahireno) toliko i bla­ženo čitanje. Isto tako mogao je to biti Gawain, Lancelot ili Feirefiz, šarenokožac, Parsifalov polubrat – naravno, ne i on sam. Ili možda još i knez Miškin. Ali došao je Don Juan. A taj je, uzgred, imao dosta toga zajedničkog sa srednjovjekovnim junacima i lutalicama.

-9-

Je li došao? Je li se pojavio? Prije bih rekao da se probio kroza zid što mu je prednja strana konačišta, okrenuta prema cesti, bila dijelom, i tako se stuštio ravno u moj vrt. Dan je bio doista lijep. Nakon tmurno-siva jutra nebo se razvedrilo, kao i toliko puta prije nad Ile de Franceom, vedreći se i ve­dreći sve jače, kao da želi nadmašiti vlastitu vedrinu. Popodnevna tišina bila je varljiva kao i uvijek. Ali u tom trenutku ona je prevladavala – i djelovala. Dugo prije nego što će se Don Juan pojaviti u mom vidokrugu, čuo se njegov težak dah. Kao dijete na selu, vidio sam jednom zgodom nekog seljačkog mom­­ka, ili što god da je bio, kako bježi pred žandarima.

Mimoišao me bježeći planinskom stazom uzbrdo, a od njegovih goniča isprva su se čuli samo povici “stoj!”

Danas još vidim njegovo lice pred sobom, crveno, nateklo, i njegovo tijelo, koje kao da se usukalo – utoliko duže bile su ruke koje su se klatile s njega. Još bolje se sjećam onoga što mi je od njega preostalo u uhu. Bilo je to i više i manje od pukog dahtanja. Bilo je više i manje i od zviždanja koje je dopiralo iz njegovih plućnih krila.

Usto, o plućima ili krilima uopće nije moglo biti govora.

Zvuk koji mi je ostao u uhu, odjekuje ili se ras­pršuje s čitava čovjeka, ne iz nutrine, već s njegove površine; njegove vanjštine; sa svake pojedine pore na njegovoj koži. Ne dolazi od samog određenog čovjeka, već od mnoštva, od gomile – prekobrojne, ne samo u odnosu

- 10 -

prema goničima koji su mu se osje­tno približavali već i prema tihim prirodnim stvarima koje su ga okruživale.

U tom brujenju i vibracijama, ma koliko mu jasno izbijali iz svih otvora, zadržalo se za mene nešto nadmoćno, kao neka vrsta izvorne sna­ge.

Tek što sam začuo Don Juanov dah, daleko na obzorju, a istom i sasvim blizu moga uha, smjesta mi se pred očima ukaza čovjek u bijegu. Nekadašnju viku žandara zamije­nili su zvukovi motora. Ritmično je zavijao po­ većavajući brzinu i činilo se da se pre­ko kamenja i granja neprestance približava mom vrtu, za razliku od daha, koji ga je smjesta ispunio i nastavio ispunjavati.

Na jednome mjestu stari se zid malo osipao, tamo je nastala neka vrsta pukotine, koju sam namjerno ostavio nedirnutu. Kroz nju se Don Juan navrat-nanos probio na moj posjed. Prije njega doletjela je, naravno, neka vrsta koplja. U široku luku doletjelo je ono kroza zrak i zabilo se kraj mojih nogu u zemlju. Mačka, koja je ležala kraj njega u travi, kratko trepnu očima i smjesta po­novno zaspi, a jedan vrabac – koja bi ptica ina­če bila to u stanju? – spusti se smjesta na koplje, koje se još zibalo, i nastavi se zi­bati s njime. Koplje je zapravo bio tek puki, sprijeda malčice zašiljen ljeskov štap, kakav se mogao odrezati bilo gdje u šumama oko Port Royala.

- 11 -

Onaj kojeg je svojedobno gonila zemaljska žandarmerija nije se osvrtao na mene. Bez pogleda, zjenica blijedo-bijelih sred zažarena lica, kao u kuhane ribe, protutnjio je kraj mene, djeteta (ako je silina njegovih koraka govorila o snazi, onda zacijelo o posljednjoj). Don Juan u bijegu me, naprotiv, vidio. Još dok je tijelom, glavom i ramenima u prvom planu, pomalo nalik na štap, ulijetao kroz pukotinu na zidu, zahvatio me po­gledom, jasno i u punoj veličini. Iako smo se nas dvojica prvi put susrela, uljez mi se istog trena učini prisnim. Znao sam, a da mi se on nije trebao ni predstaviti – za što ionako ne bi bio u stanju, jer mu se dah sveo na jedno jedino neobično pjevanje – preda mnom je bio Don Juan, i to ne “neki” Don Juan, ne, on, Don Juan.

Iako se to u mom životu nije događalo često, takvi pot­ puni stranci, upravo oni, s vremena na vrijeme ipak bi mi se učinili prisnima i ta bi nas prisnost svaki put vodila dalje, a da se pritom ne bi morala produbiti do upoznavanja. S njome se svakako moglo nešto učiniti. Ali dok bi nekoliko (premalo) posljednjih puta onaj drugi zadobio moje povjerenje, s Don Juanom dogodilo se upravo suprotno: prvi pogled bio je njegov i odmah je bilo jasno da je uloga osobe od povjerenja za priču koje se želio riješiti predviđena za mene.

- 12 -

A ipak, progonjeni čovjek kojeg sam vidio mnogo, mno­ ­go prije i tadašnji Don Juan imali su nešto zajedničko.

Obojica su pru­ža­la svečanu sliku. Zapuhani mladac tada je doista dotrčao u onom nedjeljnom odijelu, kakvo je seosko stanovništvo prilično ujednačeno odijevalo za odlazak u crkvu. A da­naš­nji Don Juan nosio je u svom bijegu također svečano odijelo, iako je ono bilo posebno, kao da pristaje uz plav svibanjski zrak. A povrh toga davnašnji bijeg zračio je, baš kao i onaj tadašnji, sam po sebi nečim blagdanskim. Tek s razlikom što je zračenje oko Don Juana dolazilo od njega samog, a ono oko seoskog momka – od čega, zapravo? On osobno u svakom slučaju ničime nije zračio, ničime, baš ničime.

Je li motor progonitelja zapeo u tlu doline rijeke Rhodon, koje je danas mjestimice još uvijek močvarno? Buka motora dopirala je sve vrijeme s istoga mjesta. Onda više nije bilo dodavanja gasa. Vozilo je brujilo jednolično, gotovo mirno, na udaljenosti. Don Juan i ja stali smo do pukotine u zidu i zajedno promatrali okolinu.

Napola zastrt svi­jet­lozelenom šumom, na motoru je sjedio par, koji se upravo okretao i spremao nestati među johama i brezama. Prema tome azil nekadašnjeg samostanskog zemljišta Port Royala u poljima i dalje je bio na snazi. Preko njegove granice nikog se nije smjelo goniti. Tko bi stupio na to zemljište, ma kako groznu

- 13 -

stvar skrivio, za početak bi bio siguran. Osim toga, u pogledu para vidjelo se: taj Don Juan nije bio onaj kojeg su gonili. Onaj kojeg su htjeli ubiti, bio je netko drugi. Žena je djelovala posebno zbunjeno. Mu­škarac je Don Juanu na kraju čak prijazno mahnuo.

Kao što priliči današnjemu i/ili klasičnom paru motorista, bili su odjeveni u kožu, u crnu kožu, a na glavama su imali kacige, koje su nalikovale jedna na drugu, kao što je to kod kaciga obično slučaj. Razumije se i da je kosa očito mlade žene na stražnjem sjedalu lepršala ispod kacige i da je bila plava, ovako ili onako. Dok su odlazili, mu­škarac i žena djelovali su kao brat i sestra, čak i kao blizanci. Tome u prilog, naravno, nije govorio način na koji je žena odostraga zagrlila muškarca, te to što je kožnata odje­ća vidljivo prianjala uz sasvim gola tijela. Njih dvoje navuklo ju je u žurbi, sva dugmad i smičci bili su raskopčani i sve što se na toj odjeći moglo rastvoriti bilo je manje ili više rastvoreno. Na napola razgolićenim leđima muškarca, samo na njegovim, bilo je lišća, travki, ostataka puževih kućica (zajedno s ostacima puževa) i borovih iglica. Lopatice mlade žene djelovale su bijelo i bez mrlja. U najboljem slučaju, vidjeli smo na trenutak na njima sjemenku topole – koja je smjesta odletjela. Nikakav brat i nikakva sestra nisu jurili za Don Juanom ne bi li ga uhvatili i uništili. Čudio sam se borovim iglicama na vozačevim leđima, duboko - 14 -

utisnutima u njegovu kožu. Ta u čitavom kraju oko Port Royala bilo je samo listopadnog drveća.

Don Juanovo prilično široko i ravno lice ostalo je još neko vrijeme šareno od mrlja, dočaravajući mi glavom i bradom Feirefiza, kako sam, čitajući Chrétiena de Troyesa, živo zamišljao Parsifalova polubrata, začeta s “crnkinjom”. Tek, mrlje na Don Juanovu licu nisu bile crno-bijele kao u njegova prethodnika, već crveno-bijele, tamnocrveno-bijele. A i uzorak je bio ograničen na lice i nije se, kao kod Feirefiza, protezao preko čitava tijela. Već mu je vrat bio bez mrlji. Lice crvenokošca preda mnom djelovalo je poput šahovske ploče. Veliko i nimalo natmureno od bježanja, a ni oči mu nisu bile baš nevesele. Rekao mi je neka ga doživlja­vam kao nešto sasvim stvarno i sklopio nož koji je držao u ruci. Onda mi je dao do znanja da je gladan. Znojan i ishlapio, kakav je bio, nije žudio za pićem, već za jelom. I kad sam, jer ja sam bio kuhar, otišao da mu nešto pripremim, shvatio sam ga. I shvatio sam kako je taj čovjek bio stvaran! Ne znam više kojim me je jezikom Don Juan oslovio onog svibanjskog popodneva kod ruševina Port Royala u poljima. Bilo kako bilo: razumio sam ga, ovako ili onako.

Sav svoj vrtni namještaj bio sam nagurao u jedan kut zida i namjerno ga ostavio da is­trune. Tako da sam gostu morao donijeti stolac iz kuhinje. Krenuo je natraške - 15 -

prema njemu. Tog prvog dana u tjednu koji je Don Juan proveo kod mene, još sam vjerovao da mu takav hod natraške služi kako bi mogao držati na oku neku opasnost ili ugrozu – primjerice motoriste. Ali sam odmah primijetio da mu pogled nije nimalo izvidnički. Djelovao mi je budan, ali ne pozoran. A nije pogledavao ni udesno ni ulijevo, ili preko ramena, već mu je glava u tom kretanju natraške postojano pokazivala prema naprijed, u smjeru iz kojeg je bio dotrčao. Od čovjeka kakav je bio Don Juan očekivao bih, uostalom, da pogled usmjeri ili prema za­padu, s dvorcima Normandije i samosta­nima još uvijek otvorenim oko nas i oko Chartre­sa, ili pak prema ne toliko udaljenoj versajskoj rezidenciji Kralja Sunca, a ponajprije prema Parizu, koji se nije nalazio mnogo dalje. Ali on je u dolinu Rhodona dohitao preko polja, sa sjevera, gdje su se nalazili novi gradovi Ile de Francea, stambeni blokovi bez kraja i kon­­ca, u središtima gotovo same uredske zgrade, najbli­­ži od tih gradova nosio je ime Saint Quentin en Yvelines. S druge strane, uz takav smjer pristajao je motorizirani par u koži. A zar se između Ville Nouvella i ruševina stare opatije nije nalazilo bar jedno zimzeleno stablo, neko posebno: usamljen cedar na rubu ostatka šume? Najljepše i najsnažnije mlado drvo čitava krajolika?

- 16 -

Dok sam kuhao za Don Juana, promatrao sam ga iz prizemne kuhinje svoga konačišta – kuća se sastojala samo od prizemlja, koje je, naravno, bilo veoma prostrano – kako sjedi vani na svibanjskom suncu. I on je s vremenom počeo promatrati mene kako se vrzmam po kuhinji. S vremena na vrijeme ustao bi i stavio na prozorsku dasku ne­ko­li­­ko namirnica koje bi izvadio iz svoga bla­gdan­­skoga kaputa. Nije trebao posebno ob­jaš­­ njavati da je sve to prikupio u bijegu, trčeći ovamo.

Pritom listovi kiselice, peteljke divljih šparoga, vrganji svetog Jurja, koji su kao i svakog proljeća mirisali na svježe samljeveno brašno, nisu djelovali kao da ih je iščupao ili nasumce iskopao. Prije bi se reklo: u strahu i užasu vidio je bolje, jasnije, prostornije. Ali to prostorno gledanje, nije li ono bilo uzrokovano činjenicom da se u bijegu svako malo okretao oko vlastite osi te trčao natraške? A pritom je, kao u dokolici, stvari koje je pronašao čak i dospio pripre­miti za kuhanje – oljuštiti ih, oprati, očistiti. Bijeg je Don Juanu na neki način poslužio da dobije na vremenu? Gotovo da sam se razljutio što je on, koji je ovdje bio nov, tek tako naletio na sve te ipak prilično skrivene sitnice, štoviše, blaga, za kojima sam ja, starosjedilac i stručnjak, čitavo pro­ljeće tragao gotovo uzaludno. Dugo prije 23. travnja, svetkovine sv. Jurja, kojemu ta najukusnija od svih kružoliski duguje svoj nadimak, opekao sam se na koprive

- 17 -

svih rubova šuma zapadnog Ile de Francea u nadi da ću, makar i samo jednom, naići na nešto takvo, svijetlo-okruglo, što u sebi utjelovljuje čitavu godinu – nada, koja je prema jednoj od knjiga, koje sam tada još čitao, uistinu sve više poprimala “nešto uvredljivo” – a sada mi ovaj došljak na opustjelo radno mjesto donosi čitav naramak tih že­lje­nih klobuka. S druge strane: kružoliske su dobro pristajale uz njega i njegovu pri­ču.

Don Juan je primicao svoj stolac sve bliže kuhinjskom prozoru. Rekao je da ga inspirira promatrati me kako pripremam jela. Inspirira? Za što? Sjedio je utonuo u se­­ be. Taj dojam pojačavala je i visoka trava, koju tjednima sasvim svjesno nisam kosio. Mač­ka sa svojim žutim krz­nom djelovala je poput lava dok je prolazila kroz nju.

Nije pri­padala meni, prije bih rekao da je dolazila iz jedne od kuća u Saint Lambert du Boisu, jedinom selu u blizini Port Royala, udaljenom dobar kilometar ili nekoliko kopljometa zračne linije (u susjedstvu moje ne­kretnine nalazile su se samo ruševine samostana i go­ lubarnik); svakog popodneva zvijer bi u uvijek isto vrijeme dolazila preko zida k meni i neko mi vrijeme s udaljenosti pravila društvo, nakon čega bi nastavila ophodnju svog rajona, ma gdje se on prostirao. Nijednom me tuđa mačka pri svojim svakodnevnim navraćanjima nije propisno pozdravila, kako sam s vremenom

- 18 -

Peter Handke rođen je 1942. u Griffenu u Austriji. Od­ rastao je u Istočnom Berlinu i u Griffenu. Prve književ­ne tekstove piše za časopis dječačkog internata Tanzenberg. Od 1961. studira pravo u Grazu. Pridružuje se grupi pisaca Forum Stadtpark i objavljuje u časopisu Manuskripte. Godine 1965. prekida studij nakon objavljivanja prvoga romana Die Hornissen. Od tada je slobodni umjetnik. Godine 1966. spektakularno istupa na susretu Grupe 47 na Princetonu te postaje pred­ stavnikom nove kritičke književnosti i idolom beat-generacije. Jedan je od pisaca koji je najviše utjecao na generacije pisaca niza europskih književnosti koje se javljaju krajem sedamdesetih i u osamdesetima. Su­ osnivač je nakladničke kuće autora Verlag der Autoren u Frankfurtu. Više od trideset godina živi u Chavilleu u Francuskoj.

Objavio je brojne romane, drame, prijevode, radiodrame i pjesme, između kojih se izdvajaju: Strah golmana pred jedanaestercem, Kaspar, Spori povratak kući, Užas praznine, Trenutak pravog osjećaja, Don Juan (pripovijeda - 113 -

sam o sebi), Kratko pismo za dugo rastajanje, Pouka planine Sainte-Victoire, Moravska noć i Veliki pad.

Primio je mnoštvo nagrada, između ostalih: Nagradu Georg Büchner 1973. (koju je vratio 1999. zbog napada NATO-a na Srbiju), Nagradu Franz Kafka 1979., Kulturnu nagradu pokrajine Koruške 1983., Nagradu Grillparzer 1983., Veliku austrijsku državnu nagradu 1987. i Nagradu Siegfried Unseld 2004., a 2006. odbio je Nagradu Heinricha Heinea.

Za književno stvaralaštvo dobio je 2019. Nobelovu nagradu za književnost.

- 114 -

Boris Perić rođen je 25. svibnja 1966. u Varaždinu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je germanistiku i filozofiju. Bavi se književnošću, prevođenjem i novinarstvom. Radio je u više javnih glasila, baveći se temama iz kulture te unutarnje i vanjske politike. Prozna djela i prijevode objavljuje u hrvatskom i inozemnom tisku. Uvršten je u više književnih antologija. Član je Hrvatskog društva pisaca i Društva hrvatskih književnika. Živi i radi u Zagrebu.

Objavljena djela: Politički vodič – Njemačka, 1992., Politički vodič – Austrija, 1993., Sezona stakla, 1993., Heartland, Zagreb, 1995., Putovanje na granici – Izbor iz suvremene austrijske proze, 1995., Quattro Stagioni, 1998., Groblje bezimenih, 2003., Priče iz bečke kuhinje, 2004., Vampir, 2006., D’annunziev kod, 2007., Na večeri s Drakulom, 2009., Ogledi o ekstazi, 2010., Povratak Filipa Latinovića, 2013., Važno je zvati se Gregor, 2014., Zagabrijel, 2018., i Povijest paučine, 2018.

Prevodio je djela austrijskih i njemačkih autora Markusa Jaroschke, Gabriela Loidolta, Johanne Spyri, - 115 -

Josepha Rotha, Thomasa Bernharda, Doris Dörrie, Ro­ mana Guardinija, Hermanna Hessea, Inga Schulzea, Leopolda von Sachera, Arthura Schnitzlera, Norberta Gstreina, Petera Handkea, Jeana Ameryja, Giorgia Agam­bena i mnogih drugih.

Dvaput je nagrađen nagradom Davidis: za prijevod Balada Petrice Kerempuha Miroslava Krle­­­­že i za prijevod Panorame hrvatske poezije na njemački jezik.

- 116 -

- 117 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Godina izdanja 2019., studeni Tisak Radin print d.o.o., Sveta Nedelja ISBN 978-953-358-182-8 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 118 -

- 119 -

Don Juan (pripovijeda sam o sebi) roman je kojim je Handke iznova pokazao sve svoje majstorstvo pripovi­ jedanja. Uzevši amblematski lik svjetske književnosti i smjestivši ga u sadašnjost, Handke ga je maestralno transformirao u suvremenoga postmodernističkog junaka koji obožava žene. Handkeov Don Juan oboru­ žan je starim, ali ipak promijenjenim tehnikama osva­ janja. On zna da suvremena žena, bila ona u gruzijskim planinama ili na norveškim fjordovima, traži razumi­ jevanje kao i nekoć, ali ne smije i ne želi biti povrije­ đena. Iako su Don Juanu žene, ponovno, nakon godina samovanja, najvažnije na svijetu, on ih sve mora ostaviti da bi ih ponovno mogao pronaći.

Don Juan koji pripovijeda sam o sebi blistav je ho­ mmage svim donžuanima, svim ljubavnicima ovoga svijeta, roman prepun poetičnosti i fine ironije.

119,00 kn ISBN 978-953358182-8

- 120 -

9 789533 581828

www.fraktura.hr