Prakseologija hrvatske književnosti II.

srednja evropa ili carstvo kolača

Prakseologija hrvatske književnosti Knjiga II.

1

2

branimir donat

srednja evropa ili carstvo kolaÄ?a

Branimir Donat

Prakseologija hrvatske knjiĹževnosti II. Modernost i modernizam priredio Goran Rem

Fraktura

3

4

branimir donat

© Branimir Donat Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-327-3 (cjelina) ISBN 978-953-266-334-1 (Knj. 11) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 803852

srednja evropa ili carstvo kolača

5

Sadržaj Srednja Evropa ili carstvo kolača

7

Duhovne i poetološke pretpostavke evropskog simbolizma

21

Tijelo tvoje duše – proza hrvatske secesije

67

Matoš – pisac s pogledom na Evropu

117

Jedan aspekt Matoševe poeme “Mora”

143

Iz djelokruga Vladimira Nazora 177 Dragutin Domjanić između konvencija i inovacija

205

Jedan od pjesnika moderne – Mihovil Nikolić 223 Janko Polić Kamov: prevladavanje koncepta zavičajne književnosti ili zasnivanje poetike anarhizma

231

Bilješke uz lektiru hrvatskog pjesništva drugog i trećeg desetljeća

243

Četiri stavka o labirintu

359

Kafka u Procesu

379

Pobunjeni pjesnik

425

Sudbina Legende 429 Demoni sumnje

437

Krinke i simboli

451

Povijest i poezija

455

6

branimir donat

Politički teatar Miroslava Krleže i nasljeđe europskog ekspresionizma

463

Može li se Hrvatski bog Mars čitati kao vjerodostojno svjedočanstvo našeg doba?

485

Dossier Glembajevih

495

Semiološki gest i pripovjedačka kreacija (Gjalski – Krleža) 507 Miroslav Krleža i hrvatski politički roman

517

Ambivalentnost kao temeljna estetska i društvena pozicija Miroslava Krleže (Poslije 1945.)

525

Krleža: nevoljeni prorok

539

Ulderiko Donadini, pisac izgubljene generacije

543

August Cesarec i iskustvo dubinske psihologije

577

Mor ili iskušenje nostalgičnoga

587

Zagorka na tragu Šenoe, Tomića i Gjalskog 609 Rat – mitska struktura i književna građa

621

Kazalo imena

627

srednja evropa ili carstvo kolača

7

Srednja Evropa ili carstvo kolača 1.

Prostor što ga uz dosta opravdanog opreza nazivamo Srednjom Evropom, a postojanje kojega mnogi osporavaju argumentima koji se ne bi smjeli koristiti u intelektualnim raspravama, pokušat ću sagledati iz jedne neobične, ali po svemu sudeći autentične perspektive.

Da smo odmah načistu: s Bečom kao takvim, s onim što bi se moglo nazvati politikom bečkog dvora ili cesarskokraljevskim tradicijama, nisam nikada bio opterećen, naprotiv, njegove insignije i relikvije nisu mi bile ništa drugo no dio onih kulisa koje u svim vremenima i u svih naroda postoje da bi iza sebe sakrile zjapeću prazninu.

Postoje, međutim, neke mitologeme koje nas prate od djetinjstva, i koje u određenoj životnoj dobi ponovo poprimaju nov sjaj u trenucima što ih znalci zena nazivaju satori, a koje bismo u tradiciji evropskog mišljenja mogli nazvati privilegiranima.

Možda je tako slika golemog Riesenrada koji se uzdiže u perspektivi Beča zabilježenog na dopisnici s početka stoljeća, što su je neki daleki i meni posve nepoznati rođaci poslali djedu, baki, možda teti Rozi ili feteru Štefanu, a koju sam ja gledao iz perspektive udaljene trideset godina i više, u meni budila nostalgiju i maštarije što se sve može vidjeti i doživjeti u Prateru, ali ništa više od toga. Slika je bila metafora, iako ne znam čega ili koga...

8

branimir donat

O Beču tada nisam razmišljao onako kako su svojedobno s pravom razmišljali (premda ponekad i suviše kratkovidno) naši ljudi na prijelazu stoljeća, a još više tijekom prvoga svjetskog rata. U tom pogledu bio sam emocionalno ravnodušan iako su crno-bijelo komponirane priče za dje­ čački duh bile uvjerljive kao svaka bajka.

Racionalizacija svih tih i takvih dojmljivih slika uslijedila je poslije.

U opći dojam unosio sam pojedinosti koje su smjenjivale intenzitet primarne psihološke aure i popunjavale praznine povijesnih, a to znači i političkih i gospodarskih dokaza, tako da nisam ni na trenutak sumnjao da sve te razglednice, suveniri i razne drangulije bespovratno pripadaju jednom jučerašnjem, nepovratno potonulom svijetu, ali koji i jest tako beznadno izgubljen, samo zato što je doista i postojao. U njegovu opstojnost nisam ni časa sumnjao, bilo je i suviše različitih i uvjerljivih dokaza i potvrda, no osobno bijaše mi mnogo bitnije što je postojala vlastita, moja, gotovo kordijalna sanjarija o njemu, i upravo je ona zamjenjivala, ali i potvrđivala zbilju, njoj suprotnu.

Sumnje u činjenicu da je taj svijet nepovratno nestao nije bilo, ali isto tako postojali su mnogi dokazi i tragovi o njegovu zagrobnom postojanju. Nisu iza njega ostale piramide u pustinji, napušteni grčki hra­ movi u nekakvim selima iza božjih leđa ili arene za pedesetak tisuća znatiželjnih gledalaca u bespuću. Iskreno govoreći, uvjerljivih dokaza o propasti jedva da se igdje i moglo i naći, svijet koji je nepovratno umro ispunivši tako želje mnogima, pričinjao se živ, premda je taj život djelovao pomalo neuvjerljivo jer je duh iz njega ispario. Zapravo, zbilo se nešto nalik na ono što se moglo vidjeti u Pompejima. Ostali su samo otisci života. Uoči drugoga svjetskog rata malobrojni su mogli razabrati gdje još ima života, a što je definitivno potpalo pod vlast smrti. Danas su te nevidljive granice uočljivije. Naime, svi su još bili suviše bliski pokojniku i nisu ni primjećivali da su okruženi fantomima. Privid i zbilja nikako se nisu mogli razlučiti. Čekao se novi potres i tada se u trenu sve osulo u prašinu. Nedugo zatim, još je jedna slutnja potvrđena: nije smrt uništila samo krhko tijelo, oštetila sjajan lik pokojnikov, duh je također otkrio da je smrtan i uništen. Drugi svjetski rat dokrajčio je taj svijet čak kao ideju.

srednja evropa ili carstvo kolača

9

Vladalo je uvjerenje da kulturne i civilizacijske tekovine ostaju, da su nedjeljivi dio našeg života i naše sudbine, a vlast, vojska, pa čak i državna uprava da su propali s razlogom, i baš ta propast da jamči kako sve spomenute tekovine više nikada neće biti ugrožene.

Danas, kada sam preskočio pedesetu, vidim da su se naši djedovi i roditelji u ovoj procjeni prevarili, jer bijahu žrtve jedne kolektivne tlap­ nje i nikako nisu mogli shvatiti da spomenuti duh, odnosno njegove tvorevine, bez tog, u znatnoj mjeri grotesknog svijeta, bijaše i sam osuđen na polaganu, gotovo bih rekao, ponižavajuću smrt.

Nažalost, sve je više dokaza kako je uništena forma, odnosno njeno ukinuće, djelovalo nestimulativno za mnoge socijalne i kulturne sadržaje. Možda zvuči groteskno, no zar se danas ne može povući zaključak da između nestanka mnogih društvenih konvencija i etiketa te porasta psovki, neljubaznosti, međuljudske napetosti, stvarno postoji uzročna veza, pa čak i povratna sprega. Ne mogu tvrditi da se sve to moglo tumačiti prisilom, drilom, ali je očito da je primjerice još prije četrdeset godina u Zagrebu bilo nezamislivo da civilizirani čovjek, gradski žitelj, pljuje na ulici, da baca opuške i otpatke na javnim mjestima. Zagreb je tada bio čist ne samo zato što je bio bolje čišćen, bio je čišći naprosto zato što su ga građani manje onečišćavali. Svoju socijalnu frustraciju nisu očitovali mržnjom.

Obrat, koji bi se temeljio na paradoksu da je sve dotad naučeno jednostavno odbačeno kako nikoga ne bi podsjećalo na prošlost, ne može biti prihvaćen. Kakanija je, barem u tome, posve i beskrajno nevina.

2.

Primjera opadanja kulture u ime navodnog porasta slobode ima sijaset u onoj sferi što je zovemo svakidašnjim životom. Neka nas ovo nimalo ne čudi, jer društva koja su eshatološke stvari prepuštala crkvi i filozofiji morala su se hoćeš-nećeš baviti isključivo ljudskim stvarima, što i jest jedina prava svrha politike. Zamjena ambicija i kompetencija vrlo je

10

branimir donat

opasna, jer tada vlastodršci počinju budućnost preferirati nad sadašnjicom, a odgovornost supstituiraju na račun izmišljotina.

Svijet kojemu se pokušavam približiti možda i nije tako koherentan kao što se na trenutke pričinja, sveden na ideje, zasade, predodžbe koje je stvarao i zagovarao. Znamo da razlike između ideacija i zbilje uvijek nužno moraju postojati, one su uočljive i u materijalnoj i u duhovnoj kulturi, međutim, njihov zbroj tvori jasno oblikovanu hijerarhiju vrijednosti i nazora koja se u pojedinostima bitno razlikuje od sličnih hijerarhija na Zapadu. Uzmimo kao primjer Francusku i Englesku. Na Istok ne treba ići daleko. Da bi se uočile razlike, dovoljno je navesti Rusiju.

Mislim i pišem o Srednjoj Evropi, pojmu koji je danas dosta teško odrediti, bilo geografski, bilo politički, distinkcije su mnogo jednostavnije u sferi umjetnosti, no, uza sve teškoće, u njegovu povijesnu i recentnu realnost ne sumnjam ni časka.

Mogućnosti da se o tom prostoru, o kvaliteti i načinu življenja, o dominantnim svjetonazorima, etničkom sastavu, političkim idejama ili socijalnim institucijama govori, ima bezbroj. Valjani argumenti za i protiv jednog povjesnika, ekonomista, kulturologa i etnologa, političara i antropologa, botaničara i geologa međusobno se razlikuju, upozoravaju na velike razlike između regija i pojedinih etnosa, povijesnih stratifi­ kacija, ističu bitne suprotnosti interesa, ali sve to ne otkriva bit ideje, odnosno pojma Srednje Evrope kao određenog geopolitičkog, posebice kulturnog entiteta. Srednja Evropa nije samo nadnacionalna tvorevina, ona živi od mogućnosti postojanja različitih, ali uvijek paralelnih vrijednosti i značajki. Srednja Evropa ne parazitira na ideji i praksi jednoličnosti, jedinstvenosti itd. jer ne pokušava podrediti ili transcendirati nacionalne i regionalne kulturne i ine posebnosti; duh Srednje Evrope sve ih prihvaća i oplođuje u totalitet u kojem kultura stvara trpeljivost, a trpeljivost kreira kulturu.

Ovu pojavu mnogi su objašnjavali i istraživali, ali sve je više dokaza da se odnos prema tom svijetu dinamično mijenja iz godine u godinu.

Možda je uzrok tome kratko pamćenje, zaborav, površnost, nesposob-

srednja evropa ili carstvo kolača

11

nost da se uvijek i po svaku cijenu vjeruje hegelovskom historijskom imperativu. Isto tako uvjeren sam da malo kome tko se okušao u analizi srednjoevropskih posebnosti lebdi pred očima fantom koji se kao i tolike prošle, sadašnje i buduće umjetne tvorevine samozadovoljno nazivao Felix Austria. I ovdje postoji reciprocitet između sreće i nesreće.

Rasprava o traganjima za oblicima i mogućnostima ljudske sreće i njenoj ostvarljivosti u konkretnim prostorima i vremenima zacijelo bi mogla krenuti i nekim drugim smjerom. Sumnjam da bi to, međutim, doista bitno utjecalo na smanjenje kvocijenta nesreće u svakome pojedinom i konkretnom ljudskom životu kao i u životu naroda kojem pri­ pada ili društvene zajednice u koju je urastao. Uza sve to vjerujem da su modaliteti ostvarivanja ljudske sreće, pa čak i oblikovanje njezina modela i te kako značajni.

Je li Felix Austria bila samo fantom, pitanje je na koje se može odgovoriti i niječno, ali i potvrdno. Kao i uvijek, sve ovisi o perspektivi iz koje gledamo, tj. o point of view.

3.

Odabrana perspektiva krajnje je subjektivna, a sam predmet analize vrlo je nepostojan i podložan različitim utjecajima. Zašto sam se za­ ustavio baš ispred ovih vrata i na njih zakucao ne znam, ali činjenica je da su se otvorila i otkrila put koji vodi dalje.

Iako je Monarhija nepovratno nestala, čak i brže nego što su se to nadali i priželjkivali njeni najljući neprijatelji, ostalo je mnogo spomena koji su potvrđivali njezinu neuništivu i besmrtnu slavu. Dovoljno je pogledati samo bivšu prijestolnicu. Znači li to možda da su spomenici trajniji od ipak prolazne slave, ili pak nešto drugo? Međutim, kako bilo da bilo, svi ti materijalni dokazi danas samo dokazuju njenu smrt. Postoji, međutim, mnoštvo pojedinosti, upletenih u svakodnevnicu naroda i zajednica koje j oš obitavaju negdje u slivu Dunava, naseljuju obale Jadrana i nestaju u galicijskom blatu, koje su međusobno fra­pantno

12

branimir donat

slične, a istodobno tako različite od života i tradicija karakterističnih za krajnji Jug, Sjever, Zapad, a posebice Istok našeg starog, dobrog i nadasve ispaćenog kontinenta.

U pojavi koju promatram i pišem, nepopravljivi idealisti vidjet će perfidno oružje velikodržavne propagande, podli način imperijalističkog infiltriranja. Čak ako se kojim slučajem ovakve sintagme još i mogu slušati smireno (jer s njihovom paušalnom upotrebom već se odavno prekardašilo), moj izbor temelji se samo na subjektivnosti onoga spornog point of viewa.

4.

Razmišljam o jednom tipu kolača, što ću ga zvati bečkim, o slastičarnicama bečke provenijencije, o bečkoj kavani, kao o javnim i po mnogim osobitostima prepoznatljivim društvenim institucijama određenog prostora i podneblja koje su davale ton životu, a možda u jednom času čak i određivale put praktične politike. Riječ je o umijeću, možda čak o umjetnosti, ali njen učinak i trajanje trenutni su i kratki. U odnosu na dobrog glumca vrstan kuhar ima još nepouzdanije svjedoke svojih dosega.

Marcel Proust pokušao je dokazati da s umjetnošću kolača stvari stoje drukčije. Da bude jasnije: njegov junak zapravo se ne sjeća madelaine, podsjetimo se, taj ga kolač podsjeća samo na jedan povlašteni trenutak njegova postojanja. U ovom slučaju za mene je važno – osjećati njegov stvaran okus i prisjećati se duhovnog i društvenog ozračja sredine i epohe kojoj na bilo koji način pripada.

Već je vrijeme da konačno metaforički zagrizemo u taj stvarni bečki, odnosno srednjoevropski kolač, koji je po mojem skromnom uvjerenju imao veću i pozitivniju ulogu u širenju jednog tipa kulture i civilizacije od, primjerice, velikih osvajačkih kolonijalističkih pothvata koji su rezultirali kolonizacijom Afrike ili Dalekog istoka, a koje su kao vojne, a zatim ekonomske i kulturne pacifikacije poduzimale velike sile. Kakanija, neka se zna, nikada nije poduzimala nešto slično, po tome je

srednja evropa ili carstvo kolača

13

možda bila slična Voltaireovu Candideu, koji je, zaveden naivnom pameću, vjerovao da je čovjeku da preživi dovoljno bavljenje vlastitim vrtom.

Po svojim značajkama nenametljiv, ni odviše sladak, ni suviše mastan, premazan kremom ili punjen nadjevom, preliven pikantnim pekme­zom, za oko izvanredno lijepo oblikovan, pa ipak suzdržan u vanjskim izljevima baroka i nakinđurenosti, tzv. bečki kolač u svom formalno-sadržajnom totalitetu, u svojoj strukturi vješto povezuje mo­ gućnosti nespecijalista – amatera s ponudom plodova zemlje koji mahom rastu oko kuća, a koje tek s malim aromatičnim dodacima treba nadopuniti da se postigne punoća nekoga konkretnog kolača. Ponuda prirode, tradicionalna iskustva, osjećaj pripadnosti i želja da se unutar zadanog recepta još ostvari i neka bitna crta individualnog doprinosa samog kuhara, odnosno slastičara, daju ovim kolačima crtu individualnosti, ali i jasno uočljivu tipološku pripadnost. Sve spomenute komponente kolač bečke škole preobražuje na sebi svojstven, ali nadasve neagresivan način. Alkemičari bi kazali solva et coagule, mi kažemo da stapa i povezuje u novu apsolutno vrijednu cjelinu razne sastojke. Mlijeko, jaja, maslac, orasi, lješnjaci, grožđice, cimet, vanilija, kava, kakao, čokolada, rum gotovo da potiskuju brašno koje će svoje pravo građanstva dobiti pak u kolačima s dizanim tijestom koje živi u sretnom zajedništvu s domaćim pekmezima, sirom, vrhnjem, makom i orasima. U novim kombinacijama s lisnatim tijestom značajnu ulogu dobiva voće, a savijače od trešanja i jabuka umiju pripravljati i u sirotinjskom domu, kao i u najreprezentativnijem hotelu. Te se sirovine najvećim dijelom pro­ izvode u zemljama geografski povezanim uz pojam Srednje Evrope, no mnogi važni ingredijenti bez kojih bi proizvodi bili anemični i neprepoznatljivi, u njihovoj specifičnoj individualnosti, dolaze iz prekomorskih zemalja i toplijih krajeva.

Nije slučajno Trst, a o njemu bit će riječ kasnije, bio najveći evropski emporio za kavu. Uostalom, Bečani su kao korist jedne duge turske opsade otkrili kavu i naučili pripremati novi, brzo vrlo pomodni napitak.

Uskoro je kava rodila kavanu, instituciju koja je svoj vrhunac doživjela upravo u Beču.

14

branimir donat

Agresivni Englezi od egzotičnih darova prirode odabrali su čaj, dobar i koristan napitak, ali na kraju krajeva ipak prikladniji za liječenje prehlade negoli kao nužni aromat u nekakvu kolaču. U potrebi za vanilijom, bademima, grožđicama, cimetom, kakaom čokoladu će uskoro upravo ti slastičari sami proizvoditi za svoje potrebe, a oni vještiji prerast će u tvorničare čokolade, keksa i vafla. Još nije ispitan odnos, odnosno povratna sprega, između ljubavi prema kolačima i rasta trgovine koja nudi neophodne sirovine, međutim, evidentno je da u Kakaniji niču brojne sitničarije koje se pretenciozno nazivaju “špeceraji”. U njima – uz obavezni petrolej, kolomaz, dretvu, bičeve, pergament-papir, pečatni vosak, modru galicu – počasno mjesto zauzimaju proizvodi neophodni za sla­ stičarske majstorije, a koje njihovi jedva kapitalizirani vlasnici ponosno zovu “kolonijalnom robom”. Ova trgovina, jednako kao bankarstvo nešto ranije, postat će važan argument da Židovi steknu građanska prava.

Kako Srednjoevropejci nisu nikada dokazivali darovitost za osvajanje novootkrivenih zemalja (osim na duhovnom planu), morali su razviti trgovinu koja bi tržište opskrbljivala takvim potrepštinama, ali ne onu veliku trgovinu hanzeatsku ili pak karakterističnu za engleske luke u kojima su se mirodije i slični proizvodi prirode mjerili balama, hvatima, pa čak i brodovima – u Srednjoj Evropi takva se roba tržila na malo, što će reći – na deke, žličice, prstomete, dakle u onim količinama u kojima ih konkretni ljudi doista i koriste na vlastitu ugodu, a ne za materijalni probitak.

I kada su naši stari prikupili sva ta blaga božja, potrebna da se napravi dobar kolač, onaj kolač o kojem pišemo, bila je potrebna još jedna stvar, nešto što mnogi bogatiji narodi nisu poznavali ili su pak lakomisleno preko takve blagodati prelazili. Kraljica srednjoevropske kuhinje jest štednjak (šparhet). Na njemu se kuha, usput se grije voda nužna svakom domaćinstvu. Ispod se suše drva potrebna za izdašnu vatru, a ono što je bitno – u njemu se mogu peći razne đakonije. Ovakav štednjak uspješan je bastard rođen iz poročne ljubavi seoskog ognjišta s toplom i oblom krušnom peći koja se nalazila zaboravljena izvan kuće – u seoskom dvorištu. Štednjak povezuje dvije i više funkcija u jednu: plemensko

srednja evropa ili carstvo kolača

15

ognjište i krušnu peć u harmonično jedinstvo i novo biće (u čijoj toplini buja duh intimnosti i prisnosti), po naravi dobrodušno i svima korisno.

Poslije ove metamorfoze stvaraju se uvjeti za eru bečkih kolača, zapravo jedne od sublimacija srednjoevropskog duha čija prava povijest započinje u bidermajeru, dakle tipično građanskom razdoblju novije evropske povijesti, premda korijenje nailazimo već u pretencioznom rokokou, odnosno galantnom stoljeću. Razdoblje prosvijećenog apsolutizma stva­­ralo je tek neke preduvjete za novu eru idejom da snažno carstvo mora biti ponajprije sito carstvo.

Dakle, ako Srednja Evropa već nekoliko stoljeća prekriva ognjište pepelom zaborava zahvaljujući štednjaku, znači da su stvoreni preduvjeti jedne tihe ali tektonske revolucije, znači da su bitne predradnje pravovremeno obavljene. U mitskom aspektu štednjak postaje novi obredni žrtvenik ne samo svake kuhinje nego i svake kuće koja teži da postigne status doma (sve do pojave centralnog grijanja). Na tom se žrtveniku svakodnevno prinose žrtve, a ovaj izum postaje nedvojbeno jedan od istinskih kotača-pokretača kulture življenja. Bez štednjaka jedva da je zamislivo postojanje obične krčme, ali i bogatstvo carske trpeze na kojoj – što bi se kazalo – kolač djelo krasi.

Vratimo se običnom svijetu, malim ljudima i običajima koje prihvaća puk. Omfalos toga nepostojećeg, a zapravo stvarnog svijeta jest bečka slastičarna. U njezinim proizvodima, arhitekturi, njezinim ritualima i pravilima očituju se mnoge posebnosti svijeta koji je danas s mnogih strana i zbog različitih razloga ugrožen.

Industrijski proizvodi ponizili su ga i uvrijedili, mislim ne samo njega. Sudbina tog svijeta samo je jedna od metafora onih zbivanja koja se svakodnevno događaju, kojih nismo svjesni, ali čije posljedice osjećamo tek tada kada su uzroci postali neuklonjivi.

Odabrao sam slastičarnu i kolače, jer nisu opterećeni idejnim konotacijama1, ne posjeduju neku društveno relevantnu moć, ali u njihovoj

Sjetimo se do čega je dovelo naivno čuđenje Marie-Antoinette, kćeri bečkog dvora i djeteta habsburške dinastije!

1

16

branimir donat

sudbini može se pratiti dezintegracija svijeta kojemu pripadamo a koji nemilosrdno uništavaju. Protivnici su uvijek isti ali se uvijek skrivaju iza drugih argumenata. Zapad zagovara idolatriju dijete, umjetnih jela, industrijske prehrane, a na Istoku se protiv debljine bore nestašicom raznih osnovnih prehrambenih sirovina. S jedne strane ideologija, a s druge praksa, ugrožavaju tekovine jedne kulture koju malo tko poriče ali je ipak svatko od moćnih pokušava difamirati, pa čak i osporiti njeno povijesno postojanje.

Simultani pogled kroz izlog slastičarne, čas iznutra van, a onda obratno (pri tome hirovito mijenjamo položaj eda bismo ilustrativno pokazali razlike) nepouzdan je dokaz, međutim, uz njegovu pomoć može se rekonstruirati kako u toj svakodnevnoj vrtnji centrifugalne sile nadvladavaju centripetalne, i kako se sve više, čak protiveći se, udaljujem od središta. To povlači i gubitak uporišta u realijama i u idejama koje su konzistentno trajale kroz vrijeme i prostor.

Koliko ovaj rakurs izgledao sladunjav, vjerujem da ono što vidim, a još više instinktivno slutim, u meni budi gorčinu, osjećaj gubitka, a ispunja me osjećajem koji bih parafrazirajući Fellinija mogao nazvati amarocord.

Na tragu Ivice i Marice (međuigra) Slikovitom prispodobom rečeno, moj je položaj poput onog Ivice i Marice iz čuvene priče braće Grimm. Ne polazim od psihoanalitičkog tumačenja Brune Bettelheima (ono je nezaobilazno), ali i ja sam, kao i Dante i Baudelaire, na kraju zalutao u gustu i mračnu šumu simbola.

Tek poslije dugog lutanja izbijam na čistinu i gle: preda mnom stoji čarobna kućica sačinjena od zamamnih kolača. Ne preostaje mi ništa drugo no da ih kušam. Kao i Grimmov Ivica treba da zadovoljim dvije gladi. Prilazim i opčinjen počinjem jesti ne pomišljajući da je preda mnom klopka.

Opišem li od čega je i kako bila kućica sazidana i ukrašena, možda će biti shvaćena veličina iskušenja. Većem se mogao oduprijeti samo sv.

srednja evropa ili carstvo kolača

17

Antun, onaj pustinjak o čijim mukama je Gustave Flaubert napisao sjajnu protosimbolističku prozu. Kućica bijaše sazidana od čajnih kolačića, a to znači od pusrla, vanili-kiflića, išlera, kuglera, orasnica itd. Priča ovdje ne prestaje, jer valja još nabrojiti kolače od lisnatog tijesta punjene sirnim nadjevima, pa Ilinzertajga, florentinera, indijanera koji mame kontrastom čokoladne glazure i slonovače bjeline slatkoga tučenog vrhnja. Pridodate li ovoj raskoši čokoladne kuglere, marcipan, zatim košarice od prhkog tijesta punjene kandiranim voćem, ukrase od grilaža, zatim šarenilo licitara, pa dobrih starih paprenjaka i medenjaka, postat će jasno pred kakvom sam se morom našao.

Koja je to šuma, gdje se nalazi, gdje počinje zbilja, a gdje prestaje varka? Sve su to pitanja koja se podjednako živo nameću i u snu i na javi. Uz malo domišljatosti, čak samo uz pomoć pogleda, nije teško otkriti gdje smo. Takvi kolači postoje samo u Srednjoj Evropi i može ih snivati samo Srednjoevropejac.

Mogu li uopće pokušati imaginirati kakvim bi kolačima bila ukrašena šumska fantazma u Engleskoj? Na um mi samo pada “cake” s kandiranim voćem. Zatim slijedi praznina koju ne mogu ispuniti čak ni prizivanjem u pomoć njihova čuvenog pudinga od šljiva.

Kakva bi građa kućice bila u Francuskoj? Mislim da bi prevladavala krema, želatina, kroketi od riže s marelicama...

Pokušam li pak na trenutak pomisliti kakvo bi zdanje bilo na Istoku, već sam sav oblijepljen od šećernog sirupa, ljepljiva kadaifa, preslatke halve. Lijepim se na tu slatkoću kao muha na muholovku i okrećem se na leđa kao Gregor Samsa svjestan da postoji samo jedan ishod...

Uzmimo da se budim, ali ni tada priči nije došao kraj, kolači i dalje pričaju ne samo o sebi, o svojim tvorcima, u tom su pogledu čak i vrlo suzdržani, sve nade polažu u govor sebe samih...

Slika koju sam preuzeo od braće Grimm govori o jednom iskustvu, zapravo o jednom stadiju sazrijevanja djece, uz to ona govori o još mnogim podacima svijesti. Kolači s te slike govore isto tako rječito i mogu podnijeti različita tumačenja pa tako primjerice i takvo koje vodi slijedećem zaključku: Srednja Evropa nije nikada bila suviše bogata, pod utjecajem kršćanstva prihvatila je i određene skrupule, pojam blagova-

18

branimir donat

nja, ugode u jelu i pilu nije nikada doživljavala kao prežderavanje2, kao bančenje, nego isključivo kao povod za harmonično druženje i skrušeno odavanje priznanja darovima prirode, pohvalu ljudskom radu i ruci koja umije od pojedinosti stvoriti ukusnu, hranjivu, zdravu i lijepu cjelinu.

Razum i mjera – a zar nisu to dva osnovna načela dobrog recepta za kolač.

Budim se. Kućica zločeste vještice postaje tlapnja, ali što se tiče ko­ lača oni su sušta zbilja... Strahujem da će i ona uskoro nestati!

Budan epilog Kako danas stvari stoje s kolačima u nas? Zanimljivo, ali – barem u Zagrebu – uglavnom još samo društveni sektor i nekoliko preostalih domaćih obrtnika čuvaju kako-tako tekovine ove tradicije.

O nekom napretku u proširenju asortimana ili povećanju kvalitete nema govora, čak je i opadanje kvalitete, pa i slastičarske ponude, sve uočljivije. Sve je veći broj privatnih slastičara koji nude svoje izopačene varijante klasičnih kolača, a zatim loše inačice istočnjačkih slastica.

Dolaze iz sredina bez srednjoevropskih tradicija, što je uočljivo ne samo u činjenici da šećer postaje glavni ingredijent svakog kolača (od svih sirovina on je najjeftiniji), nego i u načinu uređenja slastičarne nude svoj – barbarski stil. Ne mogu a da se ne sjećam s nostalgijom čak i izgleda predratnih zagrebačkih slastičarni. One su svojim unutrašnjim uređenjem pružale ugodu oku. Plemeniti materijali kao što su mramor od kojeg bijahu načinjeni stolići i prekriven pod, bijeli stolčići u stili­zi­ ranom rokokou ili empireu, vitrine od plemenita furnirana drveta, na zidovima brušena ogledala, na stropu veliki holender i štukaturne aplike. Za pultom, u odjeći bijeloj kao snijeg, simpatična, a vrlo često i lijepa prodavačica. Ne pretjerujem ako tvrdim da je u svakoj pojedino-

2

Da su Rimljani jeli kolače, Lukul ne bi bio moguć, suviše bi patio od žgaravice!

srednja evropa ili carstvo kolača

19

sti prevladavao stil, nešto što bih nezgrapno nazvao jedinstvom forme i sadržaja.

Nažalost, to je sve više prošlost. Ne znam koji kriteriji vrijede danas pri dodjeljivanju obrta i prava za vođenje slastičarnice, ali uz niz naših besmislenih potvrda, koje čini mi se sve lakše možete dobiti za šap (u Srednjoj Evropi tip istočnjačkog mita bijaše nezamisliv), predlažem da gradski oci ako ih ima (ne mislim na gradske očuhe) pogledaju mo­no­ grafiju Zagreb 1900, neka zamole nekog kvalificiranog hotelskog slastičara (oni još jedini znaju donekle svoj zanat) da kuša tvorevine budućeg kandidata. Ukoliko se srednjoevropski standard ne može održati čak ni pred komisijom, predlažem da se konačna dozvola ne izda. Predlažem sankcije, pomislit će netko, a što mi i preostaje kada znam da u ime demokracije u zagrebačke slastičarne prodire burek i kiselo mlijeko!

Drukčije, Zagreb, 1990.

20

branimir donat

duhovne i poetološke pretpostavke evropskog simbolizma

21

Duhovne i poetološke pretpostavke evropskog simbolizma Okultno i ezoterija i njihova recepcija u hrvatskoj i srpskoj književnosti

Prethodnici Simbolizam je pravac karakterističan gotovo za sve ev­ropske nacionalne umjetnosti i traje u rasponu od osam­desetih godina devetnaestog do kraja prvog desetljeća dvadesetog stoljeća. Može mu se slijediti geneza i povijest i u slikarstvu, i u glazbi, i u književnosti. Osim toga sim­bolizam je na razne načine ušao u sliku života na prije­lazu stoljeća i ostavio dubok pečat na vrijeme i ljude.

Premda značajem i rasprostranjenošću evropska pojava, simbolizam je povezan uz Pariz, odakle se širio na sve strane i manifestirao na vrlo slične načine. Zato je Pariz za mnoge evropske umjet­nike postao mjestom hodočašća; njegova privlačna moć bijaše takva da su mnogi u nje­mu ostali i svoju osobnu darovitost i neke posebnosti nacionalnih tradicija ugradili u francusku umjetnost kao i sve ono što se pomodnim, ali dovoljno prepoznatljivim, imenom zove la belle epoque.

Treba li spomenuti da su među hodočasnicima bili Ni­jemac Stefan George, da je Wilde ondje nastavio svoje tamnovanje, da je u Parizu

22

branimir donat

također stranstvovao Endre Ady, te da se i naš Matoš omrsio sjaja epohe i boemske bijede tog razdoblja, dok istodobno u nekom jeftinom hotelu August Strindberg ispisuje stranice svoga Inferna i bilješke oko kojih će se kristalizirati opskurno cvijeće Okultnog dnevnika.

Ali varaju se oni koji vjeruju da je Pariz omfalos evropskog simbolizma, središte koje nema dostojnog prem­ca ni suparnika. S malim po­makom u fazi, postoje i dru­ga značajna žarišta; spomenimo samo Beč, München, Bar­celonu, Petrograd, Moskvu, London, Berlin. Signali koji su u ta središta dopirali iz Pariza nisu se gubili, nailazili su na rezonancu i s mnogim se novim prizvucima vraćali kao jeka koju je valjalo pažljivo osluškivati ako se že­ljelo čuti bilo epohe i osjetiti dah stvaralačkih poticaja.

Ukoliko znamo da se u krugu francuske književnosti po­javio prvi manifest simbolizma1 i prihvatimo sve konze­kvence bujnog literarnog života u rasponu od osamdesetih godina devetnaestog pa do prvih godina drugog desetlje­ća dvadesetog stoljeća, to ne znači da treba za­ boraviti prethodnike poput Baudelairea, koji je u svom pjesnič­kom i kri­tičkom djelu označio prostor i buduće simbolis­tičke umjetnosti koju je u nedostatku boljeg termina na­zvao nadnaturalizam.

Zbivanja na polju poezije započela su zapravo mnogo ranije. Baudelaire, Rimbaud, Verlaine i Mallarmé neza­obilazni su prethodnici, a sonet “Corréspondances” uobličuje vrlo koherentno shvaćanje poezije, simboličku formali­zaciju koja će biti pjesnički produktivna sve do današnjih dana.

La Nature est un temple où de vivant piliers Laissent parfois sortir de confuses paroles; L’homme y passe à travers des forêts de symboles Qui l’observent avec des regards familiers.

Comme de longs échos qui de loin se confondent Dans une ténébreuse et profonde unité,

Jean Moréas: Un Manifeste littéraire (1886.). Vidi Guy Micha­ud: Message poéti­que du symbolisme, Libraire Nizet, 1969., str. 723-726.

1

duhovne i poetološke pretpostavke evropskog simbolizma

23

Vaste comme la nuit et come la clarté, Les parfums, les couleurs et les sons se répondent.

Il est des parfums frais comme des chairs d’enfants, Doux comme les hautbois verts comme les praires, Ayant l’expansion des choses infinies, Comme l’ambre, le musc, le benjoin et l’encens, Qui chantent les transports de l’esprit et des sens.2 Alkemija slova kako ju je zamislio Rimbaud nudi tako­đer prospekt nemogućih mogućnosti za neku drugu, za jednu novu poeziju: “Izmislio sam boju samoglasnika! – A crno, E bijelo, I crveno, O plavo, U zeleno.

– Odre­dio sam oblik i kretanje svakog suglasnika, pa sam, s na­gonskim ritmovima, polaskao sam sebi da sam izmislio pjesničku riječ koja će danas-sutra biti dostupna svim ćutilima. Prijevod sam zadržao za sebe.

Isprva je to samo bila vježba. Ispisivao sam tišine noći, bilježio neizrecivo. Na papir stavljao vrtoglavice.”3 Pjesma “L’Art poétique” Paula Verlainea otisnuta u ča­sopisu Paris Moderne 1884. također predstavlja objav­ljenje jedne nove poezije. Neće proći mnogo vremena a simbolisti će stihove: De la musique avant toute chose ... .....................

De la musique encore et toujours!

Que ton vers soit la chose envolée Qu’on sent qui fuit d’une âme en allée Vers d’autres cieux à d’autres amours4 .....................

“Corréspondances”; Charles Baudelaire: Oeuvres complètes, ed. Pléiade, NRF, Gallimard, Pariz, 1964., str. 87.

3 Arthur Rimbaud: Buncanje ili alkemija slova, Djelo 2, GZH, Zagreb, 1982., str. 19.

4 Paul Verlaine: “L’Art poétique”, Bernard Delvaille: La Poésie symboliste, anthologie, Seghers, Pariz, 1976., str. 98-99.

2

24

branimir donat

prihvatiti kao najautentičnije objavljenje sveukupnih svo­jih stvaralačkih težnja.

U toj četverolisnoj djetelini koja je modernoj poeziji donijela sreću ali i mnoge neprilike, sljedeći je Stéphane Mallarmé. Njegova težnja apsolutnoj poeziji postat će željom pjesničkog naraštaja ne samo francuskih simbo­lista, nego jednim od općih mjesta moderne poezije uop­će; posrijedi je težnja apsolutnoj čistoći, a ta je zamisliva samo izvan postojećeg svijeta. Sve govori da je to izraz potrebe da se napiše poezija neegzistencije, svojevrsno bezlično djelo, da “komponuje jednu Knjigu koja bi bila Knjiga, pjesmu koja bi bila Poezija...” Njegova čuve­na, također manifestna pjesma “Les Fenêtres” glasi: Je fuis et je m’accroche à toutes les criosées D’où l’on tourne l epaule à la vie et, beni.

Dans leur verre, lavé d’éternelles rosées, Que dore le matin chaste de l’Infini Je me mire et je me vois Ange!...5 Premda različiti, prethodnici su, svaki na svoj način, formulirali neke od dominantnih težnji simbolističke knji­ževnosti, ali ne samo nje nego i slikarstva, pa i glazbe s kojima su živjeli u stvaralačkom dosluhu.

Cilj: spiritualna obnova Spomenemo li da je u tom trenutku vjera u pozitivne znanosti dosegla klimaks i da se javljaju reakcije s razli­čitih strana, ali s gotovo jedinstvenom željom i potrebom za spiritualnom obnovom, ako nam je pri tome na pameti utjecaj što ga je imalo Wagnerovo glazbeno ali i književ­noteorijsko djelo, bit će tada jasniji uspjeh i prihvaćanje simbolizma i simbolističke umjetnosti na raznim stra­nama.

5

Stéphane Mallarmé: “Les fenêtres”, Oeuvres complètes, ed. NRF, Pléiade, str. 33.

duhovne i poetološke pretpostavke evropskog simbolizma

25

Nije teško uočiti još neke struje utjecaja koje su ko­načno oblikovale poetiku i ideologiju evropskog simbo­lizma. Elemente okultizma i ezoterije nalazimo već u njemačkih romantika, ali ne samo u njihovu djelu: slučaj Nervala, Hugoa, pa čak i našeg Petra Preradovića poka­zuje da se radilo o karakterističnoj konstanti.

Simbolisti su dokazivali da je poezija neke vrsti reli­gija. Valéry je zapravo samo razradio jednu od Mallar­méovih definicija poezije: La poésie est l’expression, par le langage humain ramené à son rythme essentiel, du sens mystérieux des aspects de l’existence: elle doue ainsi d’authencité notre séjur et constitue la seule tâche spirituelle.”6 Za istog autora poezija je smisao tajne, ona je sveta.

Međutim, ovi se aspekti radije zamjenjuju idejom o pukom esteticizmu, želji da se ostvari umjetnost radi umjetnosti, što najčešće ne odgovara istini jer simbolisti svaki na svoj način zagovaraju spiritualnost u poeziji koja se može ostvariti na različite načine, ali najdosljed­nije uz primjenu već spomenutih postulata Baudelairea, Rimbauda, Verlainea, Mallarméa.

Otuda i sklonost spiritualizmu i uvjerenju da se isti­na nalazi na dnu svih velikih religija, da je svemir samo skup simbola i da među simbolistima, i to ne samo fran­cuskim, nalazimo mnogo teozofa, antropozofa, satanista, okultista, svedenborgovaca, itd., koji su svaki na svoj način pokušavali dokazati ili makar dočarati da će bu­duća razdoblja biti mistička i teistička.7 Spominjem ovu manje iskorištavanu liniju, jer da slu­čaj bude ne­ običniji, nije mimoišla ni našu sredinu i imala je skriveni, ali značajan

Stéphane Mallarmé: “Définition de la Poésie”, Guy Michaud: ibid., str. 715.

Vidi Alain Mercier: Les Sources ésotérique et occultes de la poésie symboliste (1870–1914); I. Le Symbolisme français, II. Le Symbolisme européen, Editions A. G. Nizet, Pariz, 1969., 1974. Djelo je vrlo korisno, s mnoštvom vrijednih informacija, ali kao što se moglo i očekivati u Domaine Slave nalazimo podatke o poljskoj, bugarskoj, ruskoj, češkoj i litvanskoj (sic.) književnosti, dok o hr­vatskom, srpskom i slovenskom simbolizmu nema ni riječi.

6 7

26

branimir donat

utjecaj na oblikovanje nekih teo­rijskih postulata, a i pojedinih literarnih opusa.

Slučaj Petra Preradovića U Građi za povijest književnosti hrvatske, Knjiga 22, još 1952. djelomično su objelodanjena pisma Petra Pre­radovića Emi Regnerovoj. Ima ih 333 po broju, pa tako i njihova količina gotovo da ima neko kabalističko značenje ili se pak može uvrstiti među fakte simboličke numero­logije.

Rad spominjem iz dva razloga. Prvo da bih obno­vio slabo poznati podatak da se Petar Preradović zanimao za spiritizam, da je bio praktični, a što je također značaj­no, dobro obaviješteni teoretičar u umijeću zazivanja duša umrlih. Posao je pedantno i bez imalo razumije­vanja obavio dr. Zdenko Škreb. Korespondencija teče od 4. svibnja 1859., kad je prvo pismo upućeno iz Trsta, pa sve do 25. kolovoza 1871., kad je posljednje napisano u Beču. Isprva pisma pokazuju snažnu emocionalnu pove­ zanost korespondenata, čije je emocionalno zajedništvo još snažnije potkrijepljeno njihovom zajedničkom pasijom: spiritizmom.

Baveći se pozitivističkim poslom, sređivanjem kores­pondencije Škreb se pobojao svake metafizičke natruhe, pa je u svom radu, upravo takva pisma koja govore o njihovim zajedničkim okultnim iskustvima suhoparno re­zimirao, ne dajući uvid u tekst, u način Preradovićeva diskursa o supranaturalnim pojavama u koje je vjerovao, a koje se zacijelo vide i u pjesničkim refleksima nekih njegovih stihova ili pjesama.

Pisma su pisana njemački, ali da su predočena i ta mjesta, mislim da bi slika o Petru Preradoviću bila potpunija, a jedna sporedna, ali ipak nazočna linija u hrvatskoj književnosti imala bi le­gitimni status, pa bi tako i kasnija njena očitovanja bila očitavana onako kako i zavređuju. Zacijelo nisu se našla u rukama koje shvaćaju širinu duhovnog i literarnog kon­ teksta nečijeg književnog djela, jer bi se u protivnom broj­ni sni koje priređivač spominje, zatim sama tehnika vođe­nja spiritističkih seansi predočili u cjelini, a sažeci dra Škreba koji se svode na puku deskripciju kao npr. ovaj: “P. objašnjava slabije uspjehe Emine u psihografiranju

duhovne i poetološke pretpostavke evropskog simbolizma

27

time, što je oslabila od bolesti. Misli, da je u carstvu du­hova došlo do teških borbi, ali da je dobro načelo pobi­jedilo u njihovu korist...”8 (pismo 41. od 9. XII. 1859.) sveli bi se na minimum. U pismima nalazimo i podatke da se pjesnik “Putnika” zanimao i za mesmerizam, što potvr­đuje pismo br. 64. otposlato iz Temišvara 17. III. 1860. o kojem nas narečeni priređivač izvještava na sljedeći način: “P. je zabrinut za Emino zdravlje; vjeruje, da bi je brzo izliječio magnetičkim snom, kad bi mogao biti uz nju.”9 Slučaj zabilježen u pismu 183. od 5. I. 1862. za­nimljiv je i pokazuje da su u širem kontekstu doista postojale pretpostavke za razvoj fantastične pripovijesti u Hrvatskoj, dakle za otvaranje onog procesa što će ga započeti Jorgovanić u dvije svoje antologijske proze. U “interpretaciji” priređivača korespondencije može se pro­čitati: “Citat iz spiritističke knjige potvrđuje mogućnost, da je smrt ševe spasila život barunici Man­ dorf.”10 No u pismu br. 245. upućenom iz Temišvara pronalazimo po­ datak koji nam je dokazom da je linija zanimanja za mističko bila snažna, a osim toga nije bila diletantska, jer nailazimo na dokaz da je Petar Preradović pisao A. Kardecu i izvijestio Emu što mu je pisao. Uskoro sazna­jemo da mu je Kardec odgovorio i poslao svoju fotogra­fiju s posvetom, a on svakoga jutra čita nekoliko listova Revue spirite. Kako se svijet i pojave u njemu nisu mogle objasniti na zadovoljavajući način, pisci, ti vječni istraživači granica i prepreka pokušavaju shvatiti i ono što je racionalnom duhu ostalo nedokučivo. Onostrano ulazi u književnost kao njezin legitimni predmet zanima­nja još od doba romantizma. Knjiga Alberta Beguina L’Ame romantique et le rêve na brojnim primjerima po­ kazuje kako se upravo u romantizmu proširuje i produb­ljuje interes za tajne ljudske duše, a to znači i za čovjeka uopće.

Spominjani Allan Kardec bijaše francuski liječnik; gra­đansko ime mu je bilo Hippolyte Rivail i prvi je u svojim brojnim spisima (s nekima

Dr. Zdenko Škreb: Preradovićeva pisma Emi Regnerovoj, Gra­đa za povijest književnosti hrvatske, knjiga 22, Zagreb, 1952., str. 86.

9 Ibid., str. 118.

10 Ibid., str. 85.

8

28

branimir donat

bijaše upoznat i Petar Prera­dović) pokušao formulirati dogmatske i filozofske osnove spiritizma.

Da je naš pjesnik bio en vogue, pokazuju primjeri pi­saca kakvi bijahu Victor Hugo ili Conan Doyle, dok se među učenjacima onog doba za­ okupljeni praksom spiri­tizma nalaze duhovi kao što su Crookes, Flammarion, Lombroso, Richet. Otklon o kojem je riječ nije tako jed­ nostavan i ne da se objasniti tek pukom posljedicom pomodnog hira.

Književnost stremi dalekom i skrivenom Vjera je pobudila sumnju isto kao što će nešto kasnije u slučaju Bru­ne­ tièrea sumnja roditi vjeru. Poznato je da je otac pozitivizma Auguste Comte pokazivao razumije­vanje i zanimanje za domenu okultnog i čak ostavio jed­no djelo napisano u tom duhu. Ni Schopenhauer nije ostao imun na sumnje epohe, i njega je zanimalo pitanje onostranog, čak je neko vrijeme nosio ime Atma što za okultiste znači dušu svijeta.11 Slijed kojim idemo kao da vodi unatrag; nema više pozitivističkog napredovanja što je epohi davalo osnovni pečat. Uostalom, već je Friedrich Schlegel otvorio sezonu divljenja indijskoj filozofiji, koja ne prestaje sve do da­našnjih dana. Put na Istok započeo je u najkultivirani­jim krugovima Zapada.

Nema spora da Silvije Strahimir Kranjčević, jedan od onih koji su svojim djelom omogućili formiranje hr­vatske moderne, intuira situaciju koja će biti karakteri­stična za ezoteričnu liniju evropskog simbolizma, a koja je u sklopu moderne bitnija i vitalnija od one dekora­tivne s kojom se češće susrećemo i koju je jednostavnije prepoznati. Njegova pjesma “Lucida intervalla” (1893.) jed­nako kao i Disova “Nirvana” predstavljaju

Da se i u djelu Kanta nalaze dokazi o njegovu zanimanju za problem ezoterike, potvrđuje Guide Morpurgo-Tagliabue u eseju “Kant e Swedenborg”, u knjizi La Nevrosi austriaca, Marietti, 1983.

11

duhovne i poetološke pretpostavke evropskog simbolizma

29

značajna ostva­renja potrebe da se poetski iskaže težnja spoznaje jed­nog novog sveobuhvatnijeg iskustva.

Stihovi: Ovako sam i ja spavati lego Bez žéljà, bez strasti, bez bola: Nit čujem ptice, nit vidim svijeta, Tek dublje ponirem ù mrak.

A tamo na vratima velebne noći Neka se prikaza bijeli; Ja k njojzi padam brzinom munje – O zdravo, o veliki Budha!12 “Lucida intervalla” omogućuju višestruko tumačenje, iz­među ostalog, nije li moguće i u ovim stihovima uočiti nazočnost one bijele boginje kojoj je Robert Graves po­svetio svoju studiju Bijela boginja. Jedan pjesnički mit tumačen poviješću.13 Na epizodi s Allanom Kardecom nisam se zaustavio slu­čajno, naime, u to doba raste zanimanje za teozofiju, a to ujedno znači i obnovu za orijentalne tradicije saču­vane u starim tekstovima sanskrta, u prvom redu za in­karnaciju, koja se u raznim formama pojavljuje kao zna­čajna tema simbolističke književnosti, posebno onog nje­zina odvojka koji se naziva dekadentnim. Na scenu izlazi Helena Petrovna Blavatsky, okružena svitom svojih sljed­benika i adepta koja vodi sve do Rudolfa Steinera, kasni­jeg otpadnika i osnivača antropologije koja je i u ovim našim krajevima imala gorljive sljedbenike dvadesetih godina XX. stoljeća.

Silvije Strahimir Kranjčević: Pet stoljeća hrvatske književ­nosti, knj. 60, Zagreb, 1964., str. 111.

13 Robert Graves: The White Goddes, Faber and Faber, 1971.

12

30

branimir donat

Terminološke poteškoće Premda bi se moglo očekivati da ćemo, kad je riječ o simbolizmu i njego­ vim inačicama u hrvatskoj i srpskoj književnosti, naći najmjerodavnije sistematizirane podat­ke unutar kolekcije Pet stoljeća hrvatske književnosti ili edicije Srpska književnost u sto knjiga, u njima se sim­bolizam kao stilska formacija ni ne spominje, a i ono malo podataka što se krije iza pojmova moderna, jedva dodi­ruje prostor i problematiku koju tema i pokret nedvoj­beno zavređuju. Čak i onda kad opseg informacija po­ kušavamo proširiti pa tragamo pod natuknicama kao što su secesija, neonaturalizam, l’art nouveau, Jugendstil, pa sve do pojma neoromantika (koji je najčešći u glazbi na prijelazu stoljeća), ne povećava se količina relevantnih informacija, dakle ni elaboriranih problema.

Sve to govori da moja, a to znači i naša, tema ulazi u onaj golemi neistraženi prostor povijesti naših novijih književnosti, prostor u kojem nediferenciranost i zaborav dezintegriraju i pretvaraju književnost u puke dokumente duhovnog zaborava. Čak i onda kad naiđemo na povi­ jesne i tekstualne potvrde da su suvremenici živo osje­ćali nazočnost razlike i njezinu potrebu da bi umjetnost uopće mogla funkcionirati, naše shvaćanje povijesti knji­ževnosti, odnosno naša praksa te povijesti to ne uzima u obzir.

Govoriti o simbolizmu u hrvatskoj književnosti znači već od samog početka imati problema s fantomom nepre­cizne terminologije. Termin “simbolizam” mladi pone­kad prihvaćaju kad govore o drugima, ali brižno izbje­gavaju da se sami tako nazivaju znajući kakve će to kse­nofobske reakcije pobuditi kod starih. Stoga se govori o simbolskom karakteru njihove umjetnosti, ali se izbjegava njegovo korištenje u smislu označivanja pripadnosti ili znaka pukog prepoznavanja. Kako u društvenoj praksi gotovo svi zagovaraju liberalizam, pojam mladi je ne­utralniji i sugerira naprednjaštvo samo po sebi. Pojam “simbolizam” stoga se rabi pretežno u svrhu određenja izražajne funkcije i označava nešto što se nalazi u sta­novitu neskladu i oporbi naspram imanentne naravi knji­ ževnog teksta.

Pa ipak, nastojat ću dokazati ili barem upozoriti da u praksi hrvatske

duhovne i poetološke pretpostavke evropskog simbolizma

31

književnosti na prijelazu stoljeća, za­pravo u rasponu od 1895. pa do početka I. svjetskog rata, postoji jasno izražena želja, a to znači i potreba, da se u umjetničkoj proizvodnji njeguje osjećaj za nijansu i da se pokaže kako doista ne stoji uvjerenje da mimetsko u umjetnosti jedino korespondira sa svijetom ljudskih potreba.

Postoje pojedinačni pokušaji da se srede činjenice i isprave zablude što su ponekad došle upravo iz krugova pisaca koji su svojim djelom odredili okvire razdoblja ko­jim se zanimam. Međutim, napisi Nevenke Košutić Bro­zović,14 Endre Angyala,15 Juliana Kornhausera,16 pa sve do nedavno tiskanog rada Ante Stamaća17 zacijelo nisu uspjeli revidirati ustaljene književnopovijesne okvire raz­doblja.

Hrvatska moderna nastala je pod utjecajem liberali­stičkih težnji dviju studentskih grupa koje su poslije spaljivanja madžarske zastave i isključenja sa Zagrebač­kog sveučilišta morale 1895. godine otići na studij u Prag i u Beč.

Premda se organizira ranije, praška grupa ne daje one poticaje hrvatskoj književnosti koji će se kristalizirati u najznačajnijim djelima mladih. Pod utjecajem ideja To­máša Masaryka ona nastavlja narodnjačko-realističku tra­diciju i više je zaokupljena gospodarskim no este­ tičkim problemima. Zanimljivo je da će se iz njezinih redova regrutirati ideolozi buduće najznačajnije hrvatske populi­stičke stranke. Bečka grupa, djelatnost inokosnog Antuna Gustava Matoša, stvaralaštvo nekih prethodnika, zatim literarni rad mladog Begovića i Nazora – to su oni bitni reperi na koje se valja oslanjati u procjeni ne samo težnji nego i literarnih rezultata one moderne koja u djelima otkriva vezanost uz evropski simbolizam i doista potvr­đuje frazu o zaokretu prema Zapadu, koja je u najmanju ruku besmislena ako smo doista u stanju gledati

Nevenka Košutić: Evropski okviri hrvatske moderne, Hrvat­ska književnost prema evropskim književnostima, Liber, Zagreb, 1970., str. 345-363.

15 Endre Angyal: “Pitanje hrvatske secesije”, Croatica 7-8, Za­greb, 1976., str. 39-43.

16 Julian Kornhauser: “Begovićeva ‘Knjiga Boccadoro’ u kon­tekstu simbolizma”, ibid., str. 111-134.

17 Ante Stamać: “Pitanje secesije u moderni”, Republika 6, Za­greb, 1983., str. 69-76.

14

32

branimir donat

inten­cije i rezultate hrvatske književnosti u rasponu od Maru­lića, Zoranića, Držića, baroka. Nije riječ o zaokretu, nego o obnovi kontinuiteta, pa nas tako i ova paušalna tvrdnja uvjerava da valja prije sumnjati u povijesnost mišljenja naše književne povijesti na liniji obožavalaca Antuna Barca, nego na ispravnost kritičkih stavova prema nepouzdanoj, ali u nekim idejama ipak zanimljivoj kompilaciji Dragu­tina Prohaske,18 te mnogih drugih poslenika na tom polju koji nisu uspjeli svom rukopisu pridodati u nas bitan i autoritet ekstraliterarnog podrijetla.

Problem koji je mučio kreativne pojedince najdojmlji­vije je formulirao Milivoj Dežman u tekstu “Naše težnje” koji je potpisao pseudonimom Ivanov.

“Moderni pokret je borba individua za slobodu. Moderni umje­tnik ne pripada nijednoj školi. Moderna mrzi epigon­stvo – ona hoće da ljudi živu u sadašnjosti, da se oslone na svoju dušu, da svojim djelima dadu pečat svoje osobe. Svaki neka živi svojim životom. Realizam je nedvojbeno utro tom shvaćanju puteve, on nas je naučio gledati svijet, i što više, on je dao pravi temelj umjetničkoj tehnici. No realizam htio je da zatre svaki osjećaj za nešto nadnarav­no. A u duši ljudskoj ne dadu se zatomiti transcedentni porivi (istaknuo B. D.). Moderna nas je oslobodila te ograni­čenosti. Otvorila nam je sav svijet, otkrila nove vidike. Moderna nastoji obuhvatiti cijelog čovjeka, ona teži za sintezom idealizma i realizma, ona hoće da nađe sredstvo, kojim bi čovjek najbolje i najljepše mogao izra­ ziti svoje biće i zadovoljiti svojem pozivu. Ona ne otklanja nijedan osjećaj, nijednu misao, jer se bori za prava pojedinca, kao što i zahtijeva od pojedinca, da bude svoj. To je glavno načelo moderne – po mom shvaćanju – a sve što se na­ziva simbolizmom, dekadentizmom, dijabolizmom itd. – to je

Dragutin Prohaska: Pregled savremene hrvatsko-srpske knji­ževnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 1921.

18

duhovne i poetološke pretpostavke evropskog simbolizma

33

samo želja svjetskih registratora da strpaju pojedine individue u stanovite etiketirane pretince.

Među tim simbolistima itd. ima špekulanata i psihopata i genija, no onaj koji slijedi njihovu maniru nije moderni umjetnik, jer kao takav ima samo svojom dušom živjeti. Nama nije do toga, da donesemo ovamo posuđene ideje kojeg modernog pisca, nama je da izvojštimo sebi pravo misliti svojom glavom, makar i zlo, izraziti svoje osjećaje, reći svoje nazore o svemu, ako su i krivi. Slobode nam se hoće; hoćemo da živimo u sadašnjosti, da prisluškujemo duhu vremena i da sami gradimo, a ne da čuvamo samo stražu pred starim tvrđavama. To nam ne može dozvoliti ni koja škola, ni tradicija, već po svojem bivstvu. A ipak, ta sloboda je nužda za Hrvatsku...”19 Izrečen kroz medijska usta Milivoja Dežmana, urednika Hrvatskog salona, a kasnije časopisa Život, revijâ u kojima se konačno oblikuje ideja hrvatske secesije, odnosno gla­sila u kojima se formira književnost hrvatskog simboliz­ma, ove riječi možemo s pravom smatrati jednom od ide­ja vodilja jednog naraštaja te izrazom intelektualnih potreba ne samo da se hrvatska književnost približi Evropi nego da se nađe sklad s općim kretanjima u modernom javnom životu, u pozitivnim znanostima i ostalim umjetnostima.

Formuliranje programa i snimak postojećeg stanja Premda se korijeni novog naziru već u djelima pisaca koji su prethodili mladima, tek ulaskom naraštaja stva­ralaca koji generacijski pripadaju pokretu mladih, ro­đenih u rasponu od sredine osmog do sredine de­vetog decenija prošlog stoljeća, uspostavlja se stanoviti sklad između sim­

Milivoj Dežman: “Naše težnje”, Pet stoljeća hrvatske književ­nosti, knj. 71, str. 62, Zagreb, 1975.

19

34

branimir donat

bolizma kao ideologije i književnog pravca i književne proizvodnje spomenutog razdoblja.

Pomak je možda prije uočljiv na području likovnih umjetnosti. Slikarstvo prvo otkriva na razne načine i u djelima različitih stvaralaca da ga prožima novi, dotada u nas nepoznat duh. Kao uzor i poticaj značajan je rad Vlahe Bukovca koji, premda započevši kao slikar aka­demske orijentacije, promjenom slikarske tehnike (akceptiranjem nekih iskustava /impresionista/, zatim karakterom alegorijske likovne naracije, simboličkim sadržajima svo­jih slika, i kao, napokon, jedno od središnjih imena Hrvat­skog salona i likovni pedagog mladih), nedvojbeno utječe na konačno oblikovanje senzibiliteta što će biti blizak beč­koj secesiji, Jugend­ stilu, l’art nouveau, dakle pokretima koji se mogu staviti pod zajednički nazivnik – simbo­lizam.

Premda smo okvire evropskog simbolizma proširili, ipak valja prihvatiti kao jednu od mjerodavnih činjenica da je francuski pjesnik grčkog porijekla Jean Moréas obje­lodanio “Simbolistički manifest” na stranicama književnog dodatka pariškog Le Figaroa još 1886. godine. Ali ono što vrijedi za internacionalne okvire odnosi se i na na­cionalne knji­ ževnosti koje su prihvatile simbolizam na ovaj ili onaj način, čak i neovisno od različitih imena koja imenuju sličnu problematiku.

Generacijski smo već odredili okvire u kojima se rađa prva,20 a zatim i druga generacija21 simbolista u nas, što zapravo znači da je riječ o piscima koji su svoje prve priloge, ili čak svoje djelo u cijelosti oblikovali u grani­cama prošlog stoljeća. Treća22 generacija koja pokazuje otklon prema novim avangardama javljat će se sve do početka I. svjetskog rata, otkrivajući tek u nekim poje­dinostima da joj korijenje seže u ono vrijeme i situaciju što ih je fiksirao Ivanov u navedenom programatskom

Prvu generaciju sačinjavali bi pisci rođeni do 1880., a to znači svi autori koji su se javljali u prvim glasilima mladih.

21 U drugu generaciju ulaze oni pjesnici koji sačinjavaju jez­gro Hrvatske mlade lirike, dakle matoševci.

22 Treću generaciju ili prijelaz prema avangardi čine Janko Polić Kamov, Josip Baričević, Rudolf Kolarić Kišur, Miško Rado­šević.

20

duhovne i poetološke pretpostavke evropskog simbolizma

35

članku. Tek u I. svjetskom ratu pojavljuju se u hrvatskoj književnosti novi zahtjevi izrečeni posredstvom novih književnih manifesta i taj će duh vladati sve do sredine treće decenije kad nastupa doba restauracije socijalne, odnosno utilitarno-realističke književnosti izrazito popu­ lističkih ambicija.

Dežman nije bio brzoplet, dovoljno je poznavao situa­ciju u Hrvatskoj, pa je u već navedenom tekstu ostavio prostor za mogući uzmak. Čak se nije suprotstavio mogućnosti da dođe do restauracije realizma i stoga je osta­vio otvoren “izlaz za nuždu”: “Nama treba ljudi iskre­nih i tvrdih, koji s dubokim uvjerenjem ostaju kod svoga načela. Hrvatskoj ne treba ljudi, koji će opetovati samo naučene riječi, koji će živjeti od tuđih ideja, tih klica neiskrenosti i nestalnosti... Mi trebamo razvitih indivi­dua, koji živu životom svoga naroda, koji pojme sadanje narodne potrebe; ljudi slobodnih u duši svojoj...”23 Hrestomatija kritičkih tekstova Hrvatska moderna I–II. što ju je prire­ dio Milan Marjanović, i sam jedan od pokretača literarnog života spo­ menutog razdoblja, pruža povijesni i faktografski uvid u književni život na raz­među stoljeća u Hrvatskoj, s mnogo ilustrativnih socio­loških izleta u javni život razdoblja koje stigmatizira ba­novanje Khuen-Héderváryja, vještog organizatora i ma­kijavelističkog demagoga.

No koliko god Marjanovićev rad bio temeljit i doku­mentarno uvjerljiv, nastao je u času kad autor već godi­nama apstinira od književnosti, kad je već prošao kroz brojne bure i oluje, opterećen teretom različitih političkih kombinacija i, možemo slobodno reći, lišen senzibiliteta i realne mogućnosti da ponovo doživi i shvati onu unu­tarnju transformaciju koja se zbila u rukopisu same knji­ževnosti i diskursu o njoj za trajanja hrvatske moderne­­-secesije­­-simbolizma. Opterećenje ulogom sudionika koji želi i mora biti također svjedok, nije Marjanoviću uvijek dopuštalo da u četrdesetgodišnjoj perspektivi osjeti onaj unutarnji kre­ ativni impetus koji je prožimao epohu i morao se na neki novi i karakteristični način otjelotvo­riti u umjetničkom djelu.

23

Milivoj Dežman: ibid., str. 62.

36

branimir donat

Matoševa tvrdnja iz jednog od njegovih feljtona da je njegov potukački i nekonvencionalan život možda nje­govo najdragocjenije umjetničko ostvarenje, nije mato­ševski kapric i paradoks, ona je u zbiljskom odnosu pre­ma samom karakteru onog doba. S Marjanovićevim svje­ dočenjem zbilo se nešto drugo: nije više epohu vidio u cjelini, nego ju je čas promatrao u kontekstu, čas kroz tekst, što je rezultiralo sociološkim objektivizmom i ni­velacijom društvenih kretanja i estetskih težnji.

Ukratko, izbrisao je onu živu, neuhvatljivu, nepostojanju energiju koja se očituje kao diferentia specifica, dakle sam povod i konačno rezultat borbe mladih sa starima, koja je na kraju završila potpunom pobjedom prvih, ali koja se odmah pretvara i u konačni poraz mladih u bici s pred­ stavnicima književnih pokreta avangarde, što je zapravo započinje anar­histički čarkar Janko Polić Kamov. Po­novo jedan dokaz da povijest i književna evolucija, prem­da to najčešće kriju, idu rukom pod ruku.

Bojovnici moderne, kao što se vidi iz Marjanovićeve hrestomatije, već 1903. odbacuju koplje u trnje, počinju se u društvenom smislu etablirati, pa čak i napuštati knji­ževnost, ili se pak neke od njihovih ideja prihvaćaju kao spasonosno rješenje prihvatljivo i starima i mladima pa one postaju nedjeljiv dio književne prakse.

Ako je Marjanović dao presjek kroz zbivanja koja su bitno utjecala na promjenu unutar hrvatske književnosti, prikazujući pri tome bu­janje javnog života i stvaranje književne javnosti, mi sve do danas nemamo mjerodavne antologije koja bi dala autentičan presjek kroz književnu produkciju ovog razdoblja i u kojoj bi bilo moguće, u slije­du pojedinačnih primjera, pratiti promjenu što se zbila na nivou poetskog ili proznog rukopisa tijekom tih nekoliko nespornih godina. Pokušamo li ipak ući u bit samog proce­sa i pratiti ga na razini teksta, otkrivamo drugačiju situa­ciju od one prihvaćene. Slika se razlikuje i od one koju sugeriraju najsposobniji pripadnici pokreta, kao na primjer Milutin Cihlar Nehajev koji već 1906. godine tiska zna­čajan tekst pod naslovom “Canossa moderne” gdje daje su­raman i pomalo sumoran pogled na sve što se zbilo s re­cepcijom književnih ostvarenja moderne i objektivno u­pozorava da je i u ostalome svijetu zavladao oprez te da se na umjetničko stvaranje sada gleda kritičkije. U Nehajeva čitamo:

duhovne i poetološke pretpostavke evropskog simbolizma

37

“Sve ovo nije još jasno izraženo; osjećaj, da se mnogo što promi­jenilo, nije još potpuno svjestan. Nije nam pri­svjesno, zašto se oprezno odaljujemo od mladenačkog en­tuzijazma.

Ne znamo pravo, do koje granice ide reakcija, što je gledamo kod drugih, a i u sebi osjećamo. Pa gotovo, da smo spremni pokunjiti glavu i reći: doba je kajanja. Gotovo, te bez otpora prihvaćamo riječ, koja dobiva sve jasnije značenje. Iznio sam navlas sve, što je za modernu nepovoljno, da razjasnim sâm psihološki proces, koji kul­minira u toj istoj riječi, stavljenoj za naslov ovim bilješ­kama, u riječi o Canossi moderne... (...) Tumačiti može se ova brza reakcija naravnim pro­ce­ som, koji tumači svaki nagli prijelaz od plime u oseku, radilo se o literaturi ili politici, o umjetnosti ili filozofiji. Prejaki i prenagli zanos rada prejakim razočaranjima. Ali – pita se, što nas je zanijelo?

Jedan sam momenat već spomenuo, momenat borbe. Ako dodamo k tomu momenat reklame, koja možda ni u jednoj prijašnjoj epohi nije toliko važila, približit ćemo se za ko­rak bliže istini. Upoznat ćemo je potpuno, ako uočimo ko­losalni napredak novinarstva i shvatimo, da danas literatu­re u pravom smislu riječi više i nema. Daleko smo od do­brih starih vremena, kad su rijetki sretnici svoj ‘otium’ rabili zato, da uživaju u ljepoti, da slave i tvore. Takozvana civilizacija postala je općenita, ali se je zato nivelirala. Oni koji produciraju literaturu i umjetnost, ne mogu da to čine bez obzira na potrebe dana, na reklamu novina i društvo vremena...”24 U duhovitoj i prodornoj analizi Nehajev uzima kao pri­mjer bečkog secesionističkog pjesnika Petera Altenberga i pokazuje kako se zapravo može govoriti o pjesniku – piscu za dokolicu, koji se tom dokolicom i u svom pisanju najviše zanima.

Milutin Cihlar Nehajev: “Canossa moderne”, Sabrana djela XI, Zagreb, 1944., str.

32-33.

24

38

branimir donat

“Sve što je sadržaj Altenbergove impresije, sve što ga se doima – samo je život u strani svojoj luksuznoj i rafiniranoj. Nisu nikad potrebe samoga života, nikad promjene svagdašnjih i grubih, općenitih čuvstava predmetom njegovih croquisa: u Altenbergovoj literaturi osjećaš samo ono, čim te dariva velegrad poslije dnevnog rada, kad iza satova muke i napora dolaze satovi odmora.”25 Nehajev ne osporava mogućnost da i takva literatura može biti značajna i vrijedna, ali daje do znanja da se ona ipak bavi manje značajnim aspektima zbilje, da u njoj nema karakterističnih pojava modernog društvenog ži­vota. Ona je uz to sanjiva, puna lirskih snova bez ikakva odjeka moderne tehničke civilizacije i socijalnih trvenja. Da bi svoju kritičku opservaciju jedne bilance završio: “I zar sni, sami lirski sni, da ispune sve, što traži naš intelekt?

Zar da zaboravimo na to, što dnevice čitamo i doživljujemo, čim nas potresa svaki sat vijeka, u kojem se događaju čudesni preokreti politički i tehnički, društ­veni i znanstveni.”26 Lijepi uvod bio je sročen zbog neke poante; i doista Nehajev, donosi zaključak koji se expresis verbis odnosi na hrvatsku modernu, na ono što mi pokušavamo proširiti pojmom “simbolizam”: “Naša literarna Moderna započela je u svojoj teoretskoj strani upravo s literaturom altenbergovskom. Mi smo od velikog pokreta nove misli, koji priliči drami u pet činova sa kulminacijom i peripetijom (Brandes) uzeli epilog, pače posljednji prizor epiloga. Kao da Swedenborg prolazi zem­ljom – o novoj mistici, kao o književnom programu, pi­saše prije par godina ‘Mladost’. I (ne govorim novo i mo­je, ovo je sve Marjanović par puta već potanko obrazložio) sva sreća, da se dogodilo s nama u likovnoj umjetnosti kao i u lijepoj knjizi, to, te je praksa ispravila teoriju, pro­dukti istesali nesigurnost progra­

25 26

Ibid., str. 32-33.

Ibid., str. 33.

kazalo imena

627

Kazalo imena A Adamović, Julije 610 Adler, Alfred 581-583, 586 Adler, Kurt 299 Adorno, Theodor Wiesegrund 580 Ady, Endre 22 Alain-Fournier 606 Albérès, Réne Marill 410 Aleksić, Dragan 316, 319-320, 323-329, 331 Alembert, Jean Baptiste le Rond d’ 529 Alfirević, Frano 265, 312-313 Altenberg, Peter 37-38, 42, 96, 111 Amiel, Henri Frédéric 139 Anders, Günther 390 Andrić, Ivo 76, 112, 120, 239, 258-259, 272, 306 Andrić, Nikola 94, 280 Andrijašević, Niko 106 Angyal, Endre 31 Apollinaire, Guillaume 267, 312, 313 Aragon, Louis 606 Aralica, Anton 264-265 Argan, Giulio Carlo 333 Aristofan 124 Artaud, Antonin 472 Axelos, Kostas 476-477

B Bachelard, Gaston 376 Bach, Josip 101 Bademić, Hadrijan Mandel 79-80 Baeumer, Ludwig 299 Bahr, Hermann 100, 302, 573 Bahtin, Mihail 187, 581 Bakunjin, Mihail Aleksandrovič 241 Balzac, Honoré de 402, 522 Barac, Antun 32, 160, 574 Barbey d’Aurevilly, Jules Amédée 131, 549, 568 Baričević, Josip 106-108, 133, 234, 552, 557 Baričević, Rudolf 356 Barrès, Maurice 42, 139, 248 Barthes, Roland 194 Bartulović, Niko 76, 111, 310 Bastl, Vjekoslav 56 Batušić, Slavko 340-344, 346, 563, 571 Baudelaire, Charles 16, 22, 25, 47-48, 50, 61, 76, 81, 123, 130, 210, 232, 253, 332, 346, 548-550, 556, 568 Baudrillard, Jean 489 Becher, Johannes Robert 283, 300, 579 Becić, Vladimir 302

628 Beckett, Samuel 423 Bego, Marin 72, 104-106 Begović, Milan 85, 91, 93-94, 98, 105, 216, 218, 227, 280, 573, 611 Beguin, Albert 27 Belostenec, Ivan 209 Benešić, Julije 342, 499, 559, 563 Benjamin, Walter 580, 586 Benn, Gottfried 254, 296, 300, 307 Berdjajev, Nikolaj 64 Bergson, Henri 147, 278, 358 Bertrand, Aloysius 81 Beštek, Darko 491 Bettelheim, Bruno 16 Bibl, Konstantin 354 Bieńkowski, Zbigniew 418 Bjeli, Andrej 47, 65, 144 Blanchot, Maurice 409-410 Blass, Ernst 300 Blavatsky, Helena Petrovna 29, 56, 61, 64 Blei, Franz 300 Bloch, Ernst 488 Blok, Aleksandar 163, 324, 457 Bloy, Leon 555-556 Böcklin, Arnold 46 Bogdanov, Vaso 572 Bogner, Josip 573 Bogović, Mirko 152, 160, 248 Bonifačić, Antun 339 Borges, Jorge Luis 361, 367, 371-373, 609 Borojević, Svetozar 296 Botić, Luka 118 Bourget, Paul 43, 83 Brandes, Georg Morris Cohen 38, 102 Braun, Felix 300 Brecht, Bertold 283, 349, 355, 406, 504, 580 Breton, André 64, 606 Brezovački, Tituš 209 Brjusov, Valerij 203

branimir donat Brlić Mažuranić, Ivana 76, 85-86, 93, 181 Broch, Hermann 389 Brod, Max 383-385, 387, 409, 422 Broz, Josip – Tito 83, 534, 541 Bruno, Giordano 53 Bublić, Dragan 239, 279, 320 Büchner, Georg 479 Bukovac, Vlaho 34 Bulgakov, Sergej 64 Bunić Vučić, Dživo 157 Buzatti, Dino 360 C Calderón de la Barca, Pedro 363 Campana, Dino 64 Camus, Albert 380, 415, 423, 554, 559, 560 Car Emin, Viktor 99, 202, 233, 236 Carlyle, Thomas 125 Caroll, Lewis 361 Casares, Adolfo Bioy 367 Cendrars, Blaise 312 Cervantes y Saavedra, Miguel de 53 Cesarec, August 6, 158, 239, 252, 270272, 279, 280-283, 285, 323, 466, 530, 540, 572, 577-578, 580-585 Cesarić, Dobriša 338-340 Cettineo, Ante 310, 311, 312 Chirico, Giorgio de 46 Cixcus, Helene 365 Claudel, Paul 446-449, 504 Coleridge, Samuel Taylor 156 Comte, Auguste 28 Coralnik, Avram 263 Croce, Benedetto 598-599 Crookes, William 28 Cuvaj, Slavko 70, 113, 239, 279, 307, 578 Cvijić, Đuro 530

kazalo imena Č Čehov, Anton Pavlovič 438 Čerina, Vladimir 251, 253, 255, 257-258, 264, 269 Čičin-Šain, Ćiro 255-256 Čikoš-Sesija, Bela 53, 56, 58 Ć Ćorović, Vladimir 112 D D’Annunzio, Gabriele 75, 262 Dante Alighieri 16, 53, 124 Dario, Ruben 64 Darwin, Charles 47 Dati, Giuliano 446 Daubler, Theodor 300 Deanović, Mirko 265 Dečak, Mirko 103, 104 Dekobra, Maurice 346 Delorko, Olinko 350 Demeter, Dimitrija 152, 248 Demetrović, Juraj 99 Dessoir, Max 598 Deželić, Velimir 435 Dežman, Milivoj (Ivanov) 32-35, 39, 41, 78, 81, 83, 85, 87-91, 98, 116, 225 Dickens, Charles 92 Dilthey, Wilhelm 243 Dix, Otto 349 Domjanić, Adam Sigismund 215 Domjanić, Dragutin 5, 85, 98, 183, 205, 209-216, 218-222, 227-228, 573 Domjanić Dragutin, djed 215 Domjanić, Milivoj 214 Donadini, Ulderiko 6, 86, 116, 124, 133, 244, 258, 261, 266, 268-269, 271, 283-284, 295, 326, 464, 466-467, 543, 546-574 Dončević, Ivan 354

629 Dostojevski, Fjodor Mihajlovič 103, 187, 254, 382, 387, 401-402, 548-550, 556, 562, 565, 570-571, 577-578, 580-581 Doyle, Arthur Conan 28 Draženović, Josip 81 Držić, Marin 32, 239 Dumas, Alexandre, otac 615 Dumézil, Georges 623-624 Dundek, Evgenije vidi: Miroslav Feller Dürr, Oskar 96, 97 Dymant, Dora 386 E Eckhart, Johannes (Majstor Eckhart) 411 Eco, Umberto 376 Edmonde-Magny, Claude 401 Ehrenstein, Albert 300 Einstein, Albert 273 Ejhenbaum, Boris Mihailovič 171 Elias, Norbert 67 Eliot, Thomas Stearns 64, 129, 145, 152, 247 Emerson, Ralph Waldo 42 Ensor, James 286 Erenburg, Ilja 319, 406 Escher, Maurits Cornelis 373 Ewers, Hanns Heinz 567 F Fancev, Franjo 209 Feldman, Miroslav 270, 285, 296, 297 Feller, Miroslav 298-299 Ferrer, Francisco 240 Ferrero, Gulielmo 53, 125, 240 Fielding, Henry 591 Fischer, Ernest 407-408 Flaker, Aleksandar 439 Flammarion, Camille 28 Flaubert, Gustave 17, 45, 57, 102, 587 Florenski, Pavel 64

630 Foerte, Jomar 300 Forster, Edwin Morgan 606 Fortis, Alberto 594 Frangeš-Mihanović, Robert 107 Franklin, Benjamin 53 Frankopan, Krsto 152, 248, 300 Freud, Sigmund 74, 134, 289, 358, 394 Frol, Ivo 351, 573 Fromm, Erich 421-422, 580 Fuis, Franjo 104 Fumet, Stanislas 553 G Gaj, Gustav 61 Gaj, Ljudevit 209, 215 Galilei, Galileo 53 Galogaža, Stevan 573 Galović, Fran 95, 109-110, 114, 209, 212, 219, 300, 435, 467, 557, 567, 573 Garaudy, Roger 379, 387, 403, 420 Garšin, Vsevolod Mihajlovič 103 Gašparoti, Hilarion 209 Gauguin, Paul 46 George, Stefan 21, 141 Gerber, Gustav 162 Gerechtshammer, Ivan 214 Gerechtshammer, Zora pl. 214 Gerner, Eliza 113 Ghelderode, Michel de 572 Gide, André 45, 69, 85, 126, 389, 553, 558, 588 Gjalski, Ksaver Šandor 6, 40-42, 58, 74, 78, 81, 102, 115, 507, 511, 513, 515, 520-523, 609, 614, 620 Gjurgjan, Ljiljana Ina 92 Glavašević, Siniša 491 Gobineau, Joseph Arthur, comte de 94 Goethe, Johann Wolfgang 65, 614 Gogolj, Nikolaj Vasiljevič 118, 387, 567, 571

branimir donat Goli, Iwan 300 Gorjan, Zlatko 299, 320 Gorki, Maksim 85, 100, 302 Gourmond, Rémy de 110 Gracq, Julien 606 Graves, Robert 29 Gregor, Joseph 300 Grgec, Radovan 298 Grgur Kapucin 209 Grillparzer, Franz 96 Grimm, braća 16, 17 Grosz, George 349 Gruenewald, Alfred 300 Gubec, Matija 121 Guberina, Petar 171, 350 Guérin, Maurice de 81 Gumhalter, Želimir 354-356 Gundulić, Ivan 152, 248, 286 Gurdjijev, Georgije Ivanovič 64 Gutenberg, Johann 53 Gvozdanović, Dimitrije vidi: Zofka Kveder H Habeduš, Rudolf (Katedralis) 114-115, 261 Haller, Albert 572 Hamsun, Knut 101, 594-595, 601 Hamurabi 53 Harambašić, August 120-121, 123, 159, 174, 248 Hartmann, Eduard von 43 Hašek, Jaroslav 412 Hasenclever, Walter 300 Hatwani, Paul 272-274 Hatze, Josip 89 Hegedušić, Hrsto 334 Hegel, Georg Wilhelm Friedrich 134, 407, 519 Heidegger, Martin 349 Hemingway, Ernest 296, 625 Herder, Johann Gottfried 103

kazalo imena Hergešić, Ivo 573 Herjanić, Dragutin 320 Hermann, Max 300 Herman, Oskar 302 Hesse, Hermann 46 Heym, Georg 255, 300 Heynicke, Kurt 300 Hinz, Hugo 300 Hippius, Zinaida Nikolajevna 47 Hljebnikov, Velimir 150 Hocke, René Gustav 550 Hoddis, Jakob van 292, 300 Hoffmann, Ernst Theodor Amadeus 52, 118, 548-549, 556, 567-568 Hofmannsthal, Hugo von 85, 111, 114, 141 Homer 53, 94 Horkheimer, Max 580 Horvatin, Kamilo 530 Horvat, Josip 239 Hranilović, Jovan 223 Hugo, Victor 25, 28, 543 Huysmans, Joris-Karl 42, 53, 61, 131 I Ibsen, Henrik 95, 570 Isačenko, Aleksander Vasiljevič 172 Ivančan, Dubravko 339 Ivanov, Vjačeslav 47, 64 Iveković, Oton 287 J Jacobsen, Jens Peter 601 Jagić, Vatroslav 111, 303 Jakovljević, Ilija 288, 347, 348 Jambrišak, obitelj 77 Jankélévitch, Samuel 544 Janouch, Gustav 422 Jarry, Alfred 69 Jelenčić, Mirko, vidi: Želimir Gumhalter

631 Jelovšek, Vladimir Teharski 98, 101-102, 227 Jesenska, Milena 386 Jorgovanić, Rikard 338, 568 Joyce, James 40, 94, 98, 199, 362-363, 365, 371, 389, 404, 406, 421 Jung, Carl Gustav 86-87, 134, 358, 603 Jurić, Marija (Zagorka) 69, 114-115, 609-620 Jurković, Vinko 259 Jutronić, Andre 320, 328 K Kačić Miošić, Andrija 127, 152, 248 Kafka, Elli 384 Kafka, Franz 360-361, 371, 373-374, 379-384, 386-392, 394, 400-407, 409-410, 412-418, 420-424, 567 Kafka, Hermann 383 Kafka, Julie 383 Kafka, Ottla 384 Kafka, Valli 384 Kalmer, Josef 299, 300 Kandinski, Vasilij 63-65, 272 Kant, Immanuel 64 Karadžić, Vuk Stefanović 487, 594 Karamzin, Nikolaj Mihajlovič 118 Kardec, Allan (Hippolyte Rivail) 27, 29 Kassack, Hermann 300 Kästner, Erich 349, 355 Kaštelan, Jure 153, 154, 166, 175 Katalinić Jeretov, Rikard 81 Katančić, Matija Petar 487 Kavanagh, Hinko 79 Keršovani, Otokar 573 Khuen-Héderváry, Karoly 35, 218, 615, 617-618, 620 Kierkegaard, Søren 258, 385, 550-551 Kirchner, Ernst Ludwig 286 Kisch, Paul 384 Klee, Paul 529

632 Klemm, Wilhelm 300 Klimt, Gustav 46, 52 Klossowski, Pierre 410 Koeppen, Edlef 300 Kolarić-Kišur, Rudolf 552, 557 Kollár, Ján 118 Kolumbo, Kristof 53, 446 Kombol, Mihovil 81, 572 Komenský, Jan Ámos 53 Konfucije 53 Kopernik, Nikola 53 Korać, Stanko 611 Korajac, Vilim 136, 160 Korner, Jeronim 352 Kornhauser, Julian 31 Kosik, Karel 412 Kosor, Josip 89, 100, 302-303, 347, 467 Košutić Brozović, Nevenka 31 Kovačić, Ante 40, 131, 188, 573, 597 Kovačić, Ivan Goran 186, 209, 300, 573 Kovačić, Viktor 52 Kozarčanin, Ivo 354, 573 Kranjčević, Silvije Strahimir 28, 40, 57, 61, 80-81, 91, 119, 150, 152, 245-246, 248, 250, 257, 269, 280-282, 461, 573 Krauss, Karl 248 Križanić, Juraj 239 Krklec, Gustav 258, 272, 279, 294-295, 306, 341, 466, 572 Krleža, Miroslav 6, 58, 83, 95, 110, 112-115, 124, 127, 158, 163, 199, 209, 219, 244-246, 249, 252, 261, 265, 268, 270-272, 274-280, 285-286, 299, 305, 332, 334, 339, 350, 353, 425-426, 430-435, 437-439, 442-445, 447-449, 452-457, 459, 464, 466-470, 475-476, 478-479, 485-490, 496,

branimir donat 498-500, 502, 504, 507, 511, 513, 515, 517, 521-523, 525-536, 539-542, 547, 563, 570, 573, 614, 620 Krnic, Ivan 40, 98 Krstić, Kruno 350-351, 356 Kršnjavi, Isidor (Iso) 113, 287 Kuhač, Franjo Ksaver 224 Kuhačević, Mateša Antun 239 Kulka, Georg 300 Kulundžić, Josip 570 Kumičić, Eugen 80, 117, 119, 187, 233, 614, 616 Kun, Béla 268 Kurelac, Fran 161 Kus-Nikolajev, Mirko 323 Kveder, Zofka 98, 99, 102 L Ladan, Tomislav 478 Lafcadio Hearn, Patrick 553 La Fontaine, Jean de 610 Laforgue, Jules 129, 247, 312 Larbaud, Valery 340, 346 Lasker-Schueler, Else 300 Lasta, Petar 572 Le Bon, Gustave 358 Lederer, Goran 492 Lem, Stanisław 376, 446 Lenjin, Vladimir Iljič 85, 445, 452 Leonardo da Vinci 53, 359 Leskovar, Janko 40, 43-44, 78-79, 102-103, 188, 564 Lessing, Gotthold Ephraim 53 Lévi-Strauss, Claude 470 Lévy-Bruhl, Lucien 87 Lichtenstein, Alfred 300 Liebmann, Kurt 290 Lincoln, Abraham 53 Lisicki, Eliezer Markovič (El Lissitzky) 319 Lisičar, Matija 95, 141

kazalo imena Lisinski, Vatroslav 71 Liszt, Franz 82 Livadić, Branimir (Wiesner) 51, 58, 82-83, 85, 227 Livadić (Wiesner), Ferdo 82 Loerke, Oskar 300 Lombroso, Cesare 28 Lončar, Mato 435-436 Loss, Adolf 50 Lotz, Ernst Wilhelm 300 Löwy, Isaac 385 Löwy, Siegfried 384 Lukács, György 536, 580, 582, 586, 600- 602 Lulić, Ivan 262 Lunaček, Vladimir 130, 212, 218 M Mach, Ernst 85 Mácha, Karel Hynek 118 Macke, August 286 Maček, Vladko 348 Mađarević, Vlado 355 Maeterlinck, Maurice 42, 47, 411, 467, 572 Mahler, Gustav 52 Majakovski, Vladimir Vladimirovič 580 Majer, Vjekoslav 201, 322, 335-336, 338 Malinar, Anđelko 532 Mallarmé, Stéphane 22, 24-25, 126, 430 Malraux, André 501, 555 Maljevič, Kazimir 64 Mann, Thomas 72, 112, 141 Maraković, Ljubomir 572 Marat, Jean-Paul 407 Marc, Franz 286 Marcuse, Herbert 580 Maretić, Tomislav (Tomo) 487 Marić, Dragutin 320

633 Marijanović, Stanislav 91 Marinetti, Filippo Tommaso 244, 259, 262-265, 271, 282, 290 Marinić, Tatjana 292 Marinković, Ranko 113 Marjanović, Milan 35-36, 38-39, 61-63, 73, 76, 78, 90-91, 98, 100-101, 229, 233, 249, 265 Marković, Zdenka 107 Marulić, Marko 32 Marx, Karl 519 Masaryk, Tomáš Garrigue 31 Mašić, Nikola 112 Matasović, Josip 286 Mathieu, Georges 376 Matijašević, Marijan 353 Matković, Marijan 48 Matoš, Antun Gustav 5, 22, 31, 36, 39, 51-52, 58, 61, 70, 77-78, 81, 83-86, 94, 96-97, 100-102, 104, 106, 108, 114, 116-117, 120-124, 126-147, 151-159, 162, 164-168, 170-171, 174-175, 210, 212-213, 218-219, 229, 232-233, 235, 239, 245-249, 259-261, 263-264, 267, 269, 272, 281, 284, 288, 291, 295, 335, 346, 551-552, 556, 564, 573, 594, 604 Matošić, Josip (Joe) 261, 264-265 Matvejević, Predrag 540 Maupassant, Guy de 93, 104, 131 Mauron, Charles 558 May, Karl 540, 610 Mažuranić, Fran 72, 81, 181 Mažuranić, Fran (Vladimir) 76 Mažuranić, Ivan 86, 151 Mažuranić, Matija 76 Mažuranić, Vladimir 76 McLuhan, Herbert Marshall 490 Megler, Zvonko 320 Melkus, Dragan 77 Melkus, Rupert 77

634 Mende, Georg 406 Mérimée, Prosper 118, 131 Mesarić, Kalman 321-323, 328, 329 Mesner, Ivan 348 Meštrović, Ivan 56, 107, 255, 573 Micić, Anuška 320 Micić, Branko 315, 320, 324-325 Micić, Ljubomir 95, 272, 290, 299, 314-316, 318-320, 323-326, 328331, 464-465 Mihajlović, Draža 111 Mikac, Marijan 280, 320, 330, 331 Milanja, Cvjetko 78-79 Milčinović, Adele 97, 99 Milčinović, Andrija 89, 95-97, 99 Miletić, Stjepan 101 Miličić, Sibe 303-306 Milinković, Antun (Tuna; Feri Mili) 320, 331 Miočinović, Mirjana 448 Mirabeau, Octave 131 Miše, Jerolim 256-257 Mitrinović, Dimitrije 63-64 Mondrijan, Piet 64 Monegal, Emir Rodríguez 371 Montesquieu, Charles Louis de Secondat 53 Morand, Paul 346 Moréas, Jean 34, 124 Moreau, Gustave 53, 55 Morgenstern, Christian 65 Motiljeva, T. 405-406 Mozart, Wolfgang Amadeus 65 Muhamed 53 Muir, Edwin 591 Mukaˇrovský, Jan 165 Mulih, Juraj 209 Muschg, Walter 254, 290 Musil, Robert 85, 111, 389 Muzej 96

branimir donat N Nazor, Vladimir 5, 31, 52, 84, 91-93, 98, 102, 124, 177-187, 189, 191, 193-203, 573 Nehajev, Milutin Cihlar 36-39, 43-45, 70, 78, 102, 104, 174 Nemčić Gostovinski, Antun 70 Nerval, Gérard de 25 Nettlau, Max 240 Nevistić, Ivan 562, 572 Nietzsche, Friedrich 44, 89, 110, 113-114, 254, 274, 299, 309, 548-549, 554, 561 Nikolić, Mihovil 5, 81, 84-85, 89-91, 98, 116, 183, 210, 223, 227-230 Nizeteo, Antun 354 Nodilo, Natko 161, 181, 183 Nolde, Emil 286 Novak, Vjenceslav 119, 188, 233 O Obradović, Dositej 53 Ogrizović, Milan 95-96, 130, 131 Olbrich, Joseph Maria 52 Ortega y Gasset, José 358, 544-545 Otten, Karl 300 P Palavestra, Predrag 63-64 Palazzeschi, Aldo 265 Palmović, Andrija 41 Papandopulo, Boris 112 Papini, Giovanni 263-264, 269 Patačić, Katarina 206, 207, 221 Paul, Jean 158 Pavletić, Vlatko 485 Pavlović, Boro 261 Pavlović, Dragoljub 157 Peirce, Charles Sandres 190 Perković, Luka 334-335 Petković, Vladislav Dis 28

kazalo imena Petrač, Božidar 261 Picasso, Pablo 97 Pilar, Ivo 86, 224 Pilić, Gabro 264 Pinthus, Kurt 300 Pirandello, Luigi 451 Pirjevec, Dušan 402 Piscator, Erwin 484 Pitagora 53, 125 Pitigrilli (pravo ime Dino Segre) 346 Platon 53 Plavšić, Čedomil 320 Plavšić, Dušan 320 Plečnik, Jože 52 Poe, Edgar Allan 130-131, 164-166, 549, 567-568, 615 Polić Kamov, Janko 5, 36, 89, 106-109, 114, 127, 133, 152, 231-237, 239, 241, 246, 248-249, 251, 253-255, 257, 264, 269, 281, 323, 552, 557 Polić, Nikola 250 Poljanski, Virgil vidi: Branko Micić Pollak, Oskar 384 Pollock, Sydney 376 Pound, Ezra 298 Praz, Mario 547 Preradović, Petar 25-28, 61 Pribojević, Vinko 523 Prohaska, Dragutin 32 Proust, Marcel 12, 85, 141, 404, 406, 421 Prpić, Tomislav 95, 284,-287 Przybyszewski, Stanisław 45-46, 549, 556, 558, 564, 570 Puškin, Aleksandr Sergejevič 118 R Rabelais, François 124, 187 Račić, Josip 302 Radić, Stjepan 69, 71, 72

635 Radošević, Mijo 108, 234, 238-239, 552, 557 Redon, Odilon 46, 60 Reich, Wilhelm 580, 582 Rerih, Nikolaj K. 47 Richet, Charles 28 Rilke, Rainer Maria 253, 338 Rimbaud, Arthur 22-23, 25, 47, 65, 165, 611 Ristić, Marko 334 Robbe-Grillet, Alain 424 Rousseau, Jean-Jacques 53, 407 Rozanov, Vasilij 64 Ružička-Strozzi, Marija 112 S Salamon 53 Saltikov, Mihail Jevgrafovič 406 Schaffer, Herbert 585 Scheler, Max 438 Schickele, Rene 300 Schlegel, August Wilhelm 165 Schlegel, Friedrich 28 Schlesinger, Slavko 320 Schmidt, Johan Caspar vidi: Max Stirner Schmidt Jugović, Vladoje 93 Schnack, Fredrich 300 Schnitzler, Arthur 104 Schopenhauer, Arthur 28, 42, 44, 78, 84, 110, 113, 274 Schuré, Edouard 57 Schwitters, Kurt 319 Scott, Walter 615 Senker, Boris 95 Shakespeare, William 53 Shaw, Irwin 624 Simić, Novak 573 Singer, June 87 Skok, Petar (P. S. Mikov) 229 Slabinac, Gordana 322

636 Slamnig, Ivan 221, 437 Soffici, Ardengo 265 Sokrat 53 Solovjov, Vladimir Sergejevič 64 Sorel, Charles 358 Souriau, Étienne 143, 147 Spengler, Oswald 292 Sperber, Manès 583 Spitzer, Leo 150 Sremec, Dragan 320 Stadler, Ernst 300 Staljin, Josif Visarionovič 283 Stamać, Ante 31 Stanislavski, Konstantin Sergejevič 302 Stanojević, Branko 356 Starčević, Ante 122, 136, 155-156, 161 Starobinski, Jean 410 Steiner, Milan 290-291 Steiner, Rudolf 29, 61, 64-65 Stendhal 402 Stephenson, George 125 Stevenson, Robert Louis 41, 70 Stirner, Max 231, 445 Stolzenburg, Wilhelm 300 Storov, Branko 298 Stramm, August 300 Strindberg, August 22, 44, 51, 102, 110, 437-438, 467, 548-549, 570 Strossmayer, Josip Juraj 64 Strozzi-Pečić, Maja 112 Strozzi, Tito 95, 112, 113, 289, 435 Studer, Claire 300 Sučkov, Boris 404, 405 Sudeta, Đuro 300-301, 567, 587, 589-590, 592-598, 602-603, 605-607 Sudeta, Mato 594 Sudland, L. V. vidi: Ivo Pilar Supilo, Frano 109 Suzuki, Daisetz Teitaro 377 Swift, Jonathan 92

branimir donat Š Ščedrin, N. vidi: Mihail Jevgrafovič Saltikov Šegedin, Petar 531 Šenoa, August 40, 72, 76, 92, 114, 117-118, 120, 122, 136, 160, 513, 519-520, 522-523, 609, 613-614, 620 Šest, Osip 325 Šimić, Antun Branko 124, 162, 244, 258, 271-272, 278, 287-295, 300, 312, 321, 323-324, 326-327, 332-333, 347-348, 464, 466, 572 Šimić, Stanislav 290, 339, 348-350, 572 Šimunović, Dinko 87, 106, 573 Šklovski, Viktor 200 Škreb, Zdenko 26, 609 Šoljan, Antun 487 Šoljan, Nada 364 Šop, Nikola 298 Špun Strižić, Napoleon IV. 91 Šram, Ljerka 87 Štambuk, Zdenko 354 Šulek, Bogoslav 209 Švajcer, Oton 78 T Tadijanović, Dragutin 350 Taine, Hippolyte 102, 134 Taranovski, Kiril 159 Tartalja, Gvido 265 Thomas, Dylan 199 Thorvaldsen, Bertel 437 Tieck, Johann Ludwig 118 Tintor, Petar 320 Tolstoj, Lav Nikolajevič 89, 102,-03, 584 Tomaševski, Boris 145, 160, 170 Tomašić, Stanko 270, 279-280, 321-323, 327

kazalo imena Tomić, Josip Eugen 6, 160, 609, 614 Trakl, Georg 300 Treščec-Branjski, Vladimir (Vladimir Borotha) 82 Truhelka, Jagoda 80 Tucić, Srđan 81, 85, 89-90, 98, 116, 435, 573 Tuđman, Franjo 541 Turgenjev, Ivan Sergejevič 76, 78, 81 Twain, Mark 328 U Ujević, Tin (Augustin) 61, 137, 139, 168, 257-258, 295, 303, 305-310, 312, 314, 569 Ungaretti, Giuseppe 256 Uspenski, Gleb Ivanovič 64 V Vaihinger, Hans 583 Valdec, Rudolf 53 Valéry, Paul 25, 389 Vallotton, Félix 60 Vance, Eugene 625 Vanka, Maksimilijan 284, 286 Vaupotić, Miroslav 341 Vavra, Nina 101 Vax, Louis 599 Verhaeren, Émile 248 Verlaine, Paul 22- 23, 25, 47, 162 Vico, Giambattista 363 Vidović, Emanuel 60 Vidrić, Vladimir 69, 98, 183-184, 209-210, 212-213, 216, 227-228, 337, 573 Villiers de L’Isle-Adam, Auguste de 131, 549 Vilović, Đuro 110-111, 310, 347 Visconti, Luchino 72 Vitezović, Pavao 215 Vlaisavljević, Vlado 336 Vojnović, Ivo 40, 47-49, 70, 75-76, 89,

637 95, 270, 467, 573 Vološinov, Valentin Nikolajevič 581 Voltaire 13, 53 Vošicki, Mirko 540 Vranešić, Đuro 525, 530 Vraz, Stanko 123, 151, 215 Vučetić, Ivan 355 Vučković, Radovan 322 Vuillard, Édouard Jean 60 Vukelić, Branko 90 Vukelić, Lavoslav 90, 152, 248, 356 Vukelić, Milivoj (Milkan Lovinac) 90 Vukelić, Vilma 90 Vukelić, Zvonimir 95 W Wagner, Otto 52, 56 Wagner, Richard 24, 47-49, 65 Walden, Herwarth 290, 294-295, 319, 325 Waltzel, Oskar 150 Weber, Jean-Paul 413-414, 514 Wedekind, Frank 110, 549 Weininger, Otto 108 Welles, Orson 393 Wenzelides, Arsen 262 Werfel, Franz 300 Wiesner, Ljubo 258 Wilde, Oscar 21, 52, 114, 126, 130, 468 Williams, Katarina 79 Wittgenstein, Ludwig 377 Wolfenstein, Alfred 269, 300 Wölfflin, Heinrich 65 Wolf, Kurt 385 Wolker, Jiˇrí 354 Wright, Willard Huntington (S. S. Van Dine) 367 Wyspia´nski, Stanisław 107 X Xeres de la Maraja vidi: Milan Begović

638 Y Yeats, William Butler 64, 92, 126 Z Zagrebec, Štefan 209 Zaninović, Vice 573 Zaratustra 53, 114 Zogović, Radovan 532, 534 Zola, Émile 72, 263 Zoranić, Petar 32, 186, 190, 519-520, 523 Zrinski, Petar 300 Zweig, Stefan 111, 302

branimir donat Ž Žarković, Alfons (Heisinger) 320, 326, 561 Žganec, Vinko 111 Žiborski, Dora 569 Žilić, Radovan 354 Žirmunski, Viktor Maksimovič 144, 158, 175 Živanović, Stevan 320 Žmegač, Viktor 85

kazalo imena

639

640

branimir donat

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Prijelom i dizajn Fraktura Fotografija na naslovnici Dijana Stuparić Godina izdanja 2012., travanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-327-3 (cjelina) ISBN 978-953-266-334-1 (Knj. 11) Biblioteka Platforma, knjiga 28 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

kazalo imena

641

642

branimir donat