Dora Bruder
-1-
Od istog autora u izdanju Frakture: Mali Dragulj Ulica mraÄ?nih dućana
-2-
Patrick Modiano
Dora Bruder prevela s francuskoga Ana Kolesarić
Fraktura -3-
Naslov izvornika Dora Bruder © Éditions Gallimard, 1997. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2015. © za prijevod Ana Kolesarić i Fraktura, 2015. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-672-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 915911
-4-
Prije osam godina naišao sam na stare novine Paris-Soir od 31. prosinca 1941. Na trećoj stranici uočio sam rubriku “Od jučer do danas” i na dnu te rubrike pročitao: “Pariz Traži se mlada djevojka, Dora Bruder, 15 godina, 1 m 55 cm, lice ovalno, oči sivosmeđe, odjevena u sivi sportski ogrtač, tamnocrveni pulover, suknja i šešir mornarskoplave boje, niske smeđe cipele. Sve obavijesti slati na adresu: g. i gđa Bruder, Bulevar Ornano 41, Pariz.” Odavno poznajem četvrt Bulevara Ornano. Još kao dijete pratio sam majku na čuveni Sajam rabljenih stvari u Saint-Ouenu. Obično smo izlazili iz autobusa kod Porte de Clignancourt i katkad ispred općine XVIII. okruga. Bilo je to uvijek subotom ili nedjeljom poslijepodne. Na pločniku te avenije, pokraj vojarne Clignancourt, zimi bi, u plimi prolaznika i s aparatom na tronožnoj stativi, stajao krupni fotograf kvrgava nosa i s okruglim naočalama, nudeći “fotografiranje za uspomenu”. Ljeti se zadržavao -5-
na daskama plaže u Deauvilleu, ispred bara Soleil. Tamo je lako nalazio klijente. Ali ondje, kod Porte de Clignancourt, činilo se da prolaznici baš i nisu čeznuli za fotografiranjem. Na njemu je bio stari ogrtač, jedna mu je cipela bila prošupljena. Sjećam se Bulevara Barbès i Bulevara Ornano, posve opustjelih jedne sunčane nedjelje, poslijepodne, u svibnju 1958. I specijalnih jedinica na svakom križanju zbog događanja u Alžiru. Zatekao sam se u toj četvrti u zimi 1965. Moja prijateljica stanovala je u Ulici Championnet. Ornano 49-20. Sigurno je već u to vrijeme ona plima nedjeljnih pro laznika pokraj vojarne za sobom povukla i krupnoga fotografa, no to nikada nisam osobno provjerio. Kome je bila namijenjena ona vojarna? Rekli su mi da su tamo bile smještene kolonijalne trupe. Siječanj 1965. Već oko šest sati spustila se noć nad križanje Bulevara Ornano i Ulice Championnet. Kao da me nije bilo, stopio sam se s tim sutonom, s tim ulicama. Posljednja kavana na kraju Bulevara Ornano, na strani parnih brojeva, zvala se Uvijek naiskap. Slijeva, na uglu Bulevara Ney, nalazila se jedna druga u kojoj je bio džu boks. Na uglu Ornano-Championnet jedna ljekarna, dvije kavane, ona starija na uglu Ulice Duhesme. Koliko sam se samo načekao u tim kavanama... U ranu zoru dok je još vladala noćna tmina. Na kraju poslijepodneva kad bi se spustila noć. Onda kasnije, u vrijeme zatvaranja... -6-
Nedjelja uvečer, stari sportski automobil – čini mi se da je to jaguar – bio je parkiran u Ulici Championnet, negdje oko dječjeg vrtića. Straga je imao pločicu: T.I.R. Teški invalid rata. Jako sam se iznenadio zbog takva automobila u toj četvrti. Pitao sam se kako bi mogao izgledati njegov vlasnik. Poslije devet sati uvečer bulevar je bio prazan. Još pamtim svjetlo na ulazu u metro na stanici Simplon i, na suprotnoj strani, svjetlo na ulazu u kino Ornano 43. Zgrada prije kina na broju 41 nikada nije privukla moju pozor nost, iako sam često prolazio pokraj nje za onih mnogih mjeseci, pa i godina. Od 1965. do 1968. Sve obavijesti slati na adresu: g. i gđa Bruder, Bulevar Ornano 41, Pariz.
-7-
-8-
Od jučer do danas. Kako prolaze godine, moji se pogledi zamagljuju, jedna zima prožima se s drugom. Zima 1965. i zima 1942. Zimi 1965. ništa nisam znao o Dori Bruder. Ali sada, trideset godina kasnije, čini mi se da sva ta dugotrajna čekanja u kavanama s raskrižja Ornano, svi ti, uvijek isti putovi – prolazio sam Ulicom Mont-Cenis da bih stigao do hotela na Montmartreu: hotel Roma, Alsina ili Terrass, pa Ulicom Caulaincourt – i svi ti izmiješani dojmovi po sjećanju: ona proljetna noć i zvonki glasovi ispod drveća u Parku Clignancourt, pa opet zima dok se spuštam prema Simplonu i Bulevaru Ornano, sve to nije tek puka slučajnost. Možda sam, a da još i nisam bio posve svjestan toga, nekoć bio na tragu Dore Bruder i njezinih roditelja. Već su bili tamo, nevidljivi. Pokušavam otkriti znakove, i to što dalje u prošlosti. Kad sam u dvanaestoj godini pratio majku na Sajam rabljenih stvari u Clignancourtu, gdje je neki poljski Židov prodavao kovčege, zdesna, na početku jednog drvoreda s trgovačkim stolovima, tržnica Malik, tržnica Vernaison... -9-
Skupocjeni kovčezi od obične kože, pa od krokodilske kože, kovčezi od prešana kartona, putne vreće, veliki kov čezi s naljepnicama prekomorskih kompanija – svi oni naslagani jedni povrh drugih. Njegov je stol bio pod vedrim nebom. U kutu usana uvijek mu je visjela cigareta i jednoga poslijepodneva ponudio mi je jednu. Katkad bih otišao u kino na Bulevaru Ornano. I u Clignancourt Palace, na kraju bulevara, pokraj kavane Uvijek naiskap. I u Ornano 43. Mnogo kasnije doznao sam da je kinodvorana Ornano 43 bila vrlo stara dvorana. Preuredili su je tijekom tridesetih godina i oblikovali je poput broda. Svratio sam u taj kraj u svibnju 1996. i na mjestu kinodvorane zatekao nekakvu prodavaonicu. Kad se prođe Ulicom Hermel, stiže se do zgrade s brojem 41 na Bulevaru Ornano, na onu adresu koja je bila navedena u obavijesti o potrazi za Dorom Bruder. Zdanje od pet katova s kraja 19. stoljeća. Zajedno s brojem 39 tvori blok unutar bulevara koji izlazi na Ulicu Hermel i Ulicu Simplon koja prolazi iza tih dviju zgrada. Slične su. Na broju 39 zapisano je ime njezina arhitekta, neki Richefeu, i godina izgradnje: 1881. To vjerojatno vrijedi i za broj 41. Prije rata i sve do pedesetih godina u zgradi na Bulevaru Ornano 41 bio je hotel, a isto tako na broju 39 nalazio se hotel Zlatni lav. Na broju 39 prije rata bila je i kavana-restoran koju je vodio stanoviti Gazal. Nisam uspio otkriti - 10 -
ime hotela na broju 41. Početkom pedesetih godina na toj se adresi nalazila Udruga hotelâ i garsonijerâ Ornano, Montmartre 12-54. Bila je tamo i kavana, kao i prije rata, a gazda se zvao Marchal. Ta kavana više ne postoji. Je li se nalazila s lijeve ili s desne strane velikih vrata za kočije? Kroz njih se ulazi u dosta dugi hodnik. A sasvim u dnu jedno stubište penje se udesno.
- 11 -
- 12 -
Patrick Modiano rođen je 30. srpnja 1945. u Parizu. Otac mu je bio Židov porijeklom iz Aleksandrije, a majka Belgijanka koja je u Pariz došla 1942. okušati sreću kao glumica. Roditelji koji su se upoznali u okupiranom Parizu živjeli su napola u tajnosti. Mladi Patrick proveo je cijelo djetinjstvo u atmosferi natopljenoj “otrovnim vonjem okupacije”, povezanoj sa stanovitim očevim problematič nim vezama i pričama koje je slušao. Lutajući između škole i hotela, između odsutnoga oca i majke na turneji, vrlo rano prepušten sam sebi, Patrick Modiano sačuvao je iz svoga pustolovnog djetinjstva prvotnu nostalgiju, koja se odražava u gotovo svim njegovim romanima i koja je okrutno prekinuta tragičnom smrću mlađega brata Rudyja 1957. kojemu je posvetio svoje prve knjige. Škole je po hađao u nekoliko gradova francuske provincije i u Parizu, ali studij nikada nije upisao. Od 1967. profesionalni je pisac. Objavio je preko dvadeset knjiga, a na njegova djela duboko su utjecali atmosfera u poslijeratnom Parizu i oče vo zanemarivanje. Osim po književnim djelima poznat je i kao autor nekoliko scenarija prema vlastitim ili tuđim - 141 -
predlošcima. Među posljednjim su mu djelima Pour que tu ne te perdes pas dans le quartier (2014.), L’herbe des nuits (2012.), L’horizon (2010.), Dans le café de la jeunesse perdue (2007.), Un pedigree (2005.), Accident nocturne (2003.), Éphéméride (2002.), Des inconnues (1999.), Dora Bruder (1997.), Du plus loin que l’oubli (1996.), Chien de Printemps (1993.), Un cirque passe (1992.), Fleur de ruine (1991.) i Voyage de noces (1990.). Za svoja je djela primio brojne nagrade, među osta lima Goncourtovu nagradu, Nagradu Francuske akade mije i Nobelovu nagradu za književnost 2014.
- 142 -
Ana Kolesaric´ bavi se prevodilačkim radom više od trideset godina. U biblioteci HIT prevela je prvi put u Hrvatskoj djela francuskih autora Blaisea Cendrarsa, Marcela Pagnola, Jeana Gionoa i Patricka Modianoa. Kao vanjska suradnica godinama je predstavljala francusku književnost na Školskom programu Radio Zagreba. Prevodila je i Jorgea Sempruna, Julesa Vernea, stare majstore pisanja Xaviera de Maistrea i Perraulta, ali i suvremenu spisateljicu Amélie Nothombe. Lektorira i redigira brojne prijevode, ponajprije s francuskog jezika.
- 143 -
Cet ouvrage a bénéficié du soutien des Programmes d’aide à la publication de l’Institut français. Ova knjiga objavljena je uz potporu Programa pomoći izdavaštvu koju dodjeljuje Institut français.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2015., studeni Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-672-4 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.
- 144 -
- 145 -
99,00 kn
- 146 www.fraktura.hr