Dora i Minotaur Moj život s Picassom
Slavenka Drakulić
DORA I MINOTAUR Moj život s Picassom roman -1-
“Možda se ljudi pitaju je li se nesporazum među nama – a on nije bio samo ljubavni, između Dore i Picassa, nego i profesionalni, između dvoje umjetnika – dogodio zato što sam mu bila preblizu, dovoljno blizu da povjerujem kako nisam s njim samo zato da me iskoristi? Da, sasvim sigurno. Ali razlog je bio dublji. Opet se vraćam na oko: nisam vidjela jer nisam više imala čime gledati. U toj vezi izgubila sam instrument za gledanje, fotografsku kameru, svoje oko, oko kamere. Između mene i njega, s moje strane, nije stajalo ništa. Između njega i svijeta, njega i svake pojedinačne osobe pa i mene, stajalo je platno. Dok smo se kupali i vodili ljubav, dok smo jeli i spavali, šetali uz more ili razgovarali, ja sam bila Dora, ali on nije bio Pablo, nego Picasso. U tome je bila bitna razlika između nas koja mi je promijenila život. Sve i da je Picasso želio biti Pablo, on to nije mogao. Već od djetinjstva postojao je samo u funkciji svoje umjetnosti.”
-2-
Slavenka Drakulić, novinarka i sp teljica, rođena je u Rijeci 1949. Obja je trinaest knjiga, a neke od njih vedene su na više od dvadeset jez U izdanju američke izdavačke k Penguin izašlo joj je šest naslova. U publicističkim knjigama uglavn se bavi postkomunizmom i ratom. zina prva publicistička knjiga Sm grijesi feminizma (1984.) jedan j život s Picassom pr vih priloga feminizmu u Hrvat Slijede Kako smo preživjeli komuni roman i čak se smijali, Balkan Express, Europa, Oni ne bi mrava zgazili (za je na Sajmu knjiga u Leipzigu 2 dobila Nagradu za europsko razum vanje), Tijelo njenog tijela i Ba o komunizmu. U književnim djelima okrenuta je skom tijelu, bolesti i traumi. Obja je romane Hologrami straha, Mram koža, Božanska glad, Kao da me ne Frida ili o boli i Optužena. Živi na relaciji Hrvatska – Šved Objavila je tekstove u časopis i novinama The Nation, The New public, The New York Times Maga The New York Review Of Books, Süd tsche Zeitung, Internazionale, Dag Nyheter, The Guardian, Eurozine i Fraktura gima te u lokalnim medijima.
Slavenka Drakulić
Dora i Minotaur Moj
-3-
© 2015 Slavenka Drakulić i Fraktura Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia ISBN 978-953-266-626-7 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-627-4 (meki uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 903407 (tvrdi uvez) i 903408 (meki uvez)
-4-
Umjetnost je la탑 koja nam poma탑e da shvatimo istinu. Pablo Picasso
-5-
-6-
Predgovor
Poznata francuska nadrealistička fotografkinja i slikarica Dora Maar ili Henriette Theodora Markovitch, kako glasi njezino pravo ime, umrla je 1997. godine u Parizu u devedesetoj godini. U njezinom stanu u Rue de Savoie među brojnim papirima, dokumentima i bilježnicama ispisanim na francuskom jeziku, pronađena je i crna bilježnica s bilješkama na hrvatskom. Bio je to jezik njezinog oca Josepha Markovitcha (Josip Marković, Sisak, 1874 – Pariz, 1973). Govorila ga je tečno, ali se njime rijetko kada koristila, osim u razgovori ma s ocem, za razliku od francuskog jezika majke Louise Julie Voisin (Cognac, 1877 – Pariz, 1942), koji je govorila svako dnevno. Vrlo je vjerojatno da su joj ove bilješke na hrvatskom bile posebno dragocjene jer je taj jezik povezivala s osjećajima, koje je u njezinom slučaju utjelovljivao otac, a ne majka. Osim kao fotografkinja, Dora Maar poznata je i kao muza Pabla Picassa (Málaga, 1881 – Mougins, 1973). U središtu su njezinih bilješki, očekivano, susret s Picassom, odnos dviju kreativnih ličnosti, od kojih je jedna izuzetno dominantna, rastanak i traumatične posljedice za Doru, kao i vrijeme poslije njihove intenzivne veze. Iako bilješke u crnoj bi lježnici nisu naslovljene, čini se prikladnim ovu knjigu nazvati prema jednom od najpoznatijih Picassovih crteža, Dora -7-
i Minotaur, iz 1936. godine. Taj crtež možda najsnažnije simbolizira prirodu njihove veze. Sudeći prema nekim navodima, najveći dio nedatiranih bilješki – dijelom inspiriranih sjećanjem na razgovore s psihoanalitičarom dr. Jacquesom Lacanom, koji su u njezinom dnevniku označeni slovom A (analiza) – napisan je 1958. i 1959. godine. Pisane su rukom, ljubičastom tintom, pravilnim rukopisom. Naime, tih se godina Dora Maar povukla iz javnog života i živjela usamljenički sljedeća četiri desetljeća, sve do svoje smrti. Rukopis se doima kao materijal za buduću autobiografiju, od koje je umjetnica kasnije odustala, ili ona naprosto nije pronađena. Bilježnica o kojoj je riječ – a moguće je da se radi o čuvenoj “bilježnici iz Ménerbesa”, koju u svojim knjigama o Dori spominju James Taylor, Alicia Dujovne Ortiz i neki drugi autori – godine 1999. prodana je na aukciji nazvanoj Posljed nje uspomene Dore Maar. Nakon smrti anonimnog vlasnika dospjela je u domovinu Dorinog oca. Bilježnica je sada u Rijeci, u posjedu jednog poznavatelja ne samo Dorinog rada nego i same Dore. Novi je vlasnik kontaktirao ovu priređivačicu, pod uvjetom da i njegovo ime, kao i ono prethodnog vlasnika, ostane nepoznato javnosti. Bez obzira na činjenicu što je riječ o fragmentarnom i vjerojatno nedovršenom tekstu, on predstavlja dragocjeni uvid u stvaralačke ličnosti i Dore Maar i Picassa i svakako zaslužuje da bude objavljen. Donosimo ga uz lektorske is pravke i uredničke opaske. S. D.
-8-
Nedavno sam, tražeći primjerak nekog časopisa, među papirima pronašla jednu staru bilježnicu. Mislila sam da je prazna, ali na prvoj stranici našla sam bilješku iz lipnja 1945.: Jučer sam od Jacquesa otišla tako dobre volje! Osjećam da mi je sada već bolje. Nakon elektrošokova i ležanja u bolnici još danima su me bo ljele noge, hodala sam ukočeno, kao na štakama. Boljelo me za pravo cijelo tijelo. Vukla sam se hodnikom koji gleda na dvorište, ali nisam znala jesam li još u bolnici ili u svome stanu. Zelena boja grmova u dvorištu miješala se s bijelom i sivom okolnih zidova kao da mi je preko očiju prevučena koprena. Bilo mi je kao da plivam u mutnoj vodi. Mozak mi se sporo oporavljao. Jacques me izvukao iz Sainte Anne, gdje su me gotovo ubili. Vežu te za krevet, strpaju ti smotuljak platna u usta i potom ti kroz tijelo puštaju struju. Zapravo, i ne znam koliko sam puta prošla “tretman”, kako to nazivaju u bolnici. Nisam ni pitala. Moda, rekao je Jacques za našeg prvog susreta nakon izlaska iz bolnice, obična glupa moda. S medicinom je isto kao i sa šeširima ili cipelama. Ali ta moda je razlog što mi je tijelo još uvijek slomljeno! Zaboravi elektrošokove, oporavit ćeš se, pa nemaš još ni četr deset godina. Dolazit ćeš ovamo, k meni, i razgovarat ćemo. Ništa -9-
više. Ne trebaš nikakvu terapiju ni lijekove, ne moraš se više bojati. Ne želim pričati o bolnici, jedva sam preživjela... I ne moraš, ti odlučuješ o čemu ćemo razgovarati. Valjda o tome zašto sam uopće završila u bolnici i sad kod tebe na psihoterapiji. Navodno sam doživjela živčani slom. Picasso se uplašio za moje psihičko zdravlje pa je pozvao tebe u pomoć. Za pravo, ne vjerujem da se doista zabrinuo, to može misliti samo netko tko ga ne poznaje. Mislim da me naprosto strpao u ludnicu da me se riješi... Onda pričaj o tome što misli netko tko ga poznaje. Odmahnula sam neodređeno rukom. U njegovom kabinetu popodnevno je sunce osvjetljavalo police s knjigama, masivni stol od orahovine i mršavu spodobu klempavih ušiju u tamnoplavoj vesti. Mirisalo je na knjige i cigare. Na putu do kuće, u papirnici sam kupila bilježnicu s crtama čvrstih crnih korica. U školi sam mrzila takve bilježnice jer sam bila jako uredna i slova mi nisu bježala ni ispod ni iznad crte. Ali sad sam imala osjećaj da mi baš trebaju, da mi je ovako smućene glave teško pravilno ispisivati slova. Kupila sam i bočicu ljubičaste tinte. Mogu pokušati staviti neke stvari na papir, pomislila sam spre majući bilježnicu u torbu. Uostalom, nikome to ne moram poka zati, pa ni Jacquesu. Čak sam odlučila da ću ove bilješke pisati na hrvatskom i tako ih još bolje zaštititi od bilo čije znatiželje, premda ovdje ne pozna jem nikoga, osim oca, tko razumije taj jezik. Vjerujem da će mi pisanje pomoći da se saberem. Moram i sama nešto pokušati, ne
- 10 -
smijem se posve prepustiti Jacquesu. Zato što ga poznajem otprije, i to ne preko Picassa nego preko njegove žene Sylvije, s kojom sam se sprijateljila dok je još bila udata za Georgesa Bataillea, osjećam da me poznanstvo sa svima njima nekako koči u našem novom odnosu pacijentice i liječnika. Stoga vjerujem da, ako se prisjetim nekih događaja iz svoje prošlosti, ako ih zapišem, možda ću i sama bolje razumjeti zašto sam doživjela psihičku krizu i završila u bolnici. Samo se moram usredotočiti, baš kao da se pripremam ponovo stati pred zaslon kamere i pogledati – u sebe. Čini mi se da sada to mogu, uz Jacquesa i ove bilježnice. To je isti postupak kao i u mojoj profesiji: kad fotografiram ili slikam, ja biram koga ću i kako snimiti, ja vladam stvarnošću i oblikujem je. Ja odluču jem, i to ću i sada učiniti. Ti odlučuješ, nije li mi baš tako rekao? Osjetila sam se bolje zbog tih njegovih riječi, zbog toga što me podupire i potiče da govorim, umjesto da me drži drogiranu i vezanu za krevet. Još uvijek mi je pred očima onaj strašni aparat sa žicama, još osjećam dodir hladnih elektroda na sljepoočnicama i voštani okus smotuljka u ustima. Ali kad sam to ja u posljednje vrijeme donijela bilo kakvu od luku, osim kad sam fotografirala, što ne činim već godinama? Je li to bilo onih davnih godina kad sam se odlučila za studij foto grafije, a sve ono što mi se dogodilo poslije bilo je posljedica tuđih odluka? Jedva se i mogu prisjetiti želje da snimam i onog neka dašnjeg osjećaja kontrole, slobode i povjerenja u sebe i u svoje odluke. Kada je sve to iščezlo i zašto? Kako sam sebi mogla dopu stiti da završim u bolnici? Eto, o tome bih željela pisati. ***
- 11 -
Bilo je to sve što je pisalo u pronađenoj bilježnici. Nekako su me pogodile te zaboravljene riječi zapisane prije više od desetljeća, naročito rečenica: Ja to mogu. Zvučala je kao da sama sebe u to uvjeravam. Ali namjera mi očito nije uspjela. Zasmetale su mi prazne stranice koje su slijedile. Zašto nisam nastavila pisati? Čega sam se uplašila? Što me to omelo? Pred očima sam ponovo vidjela lice svog poznanika psihijatra, izlog papirnice, svoj odraz u njemu. Naročito mi je u sjećanju ostao onaj kratki, ali jasan uzlet nade nakon moje prve posjete. Kad sam izašla iz Jacquesove kuće, podigla sam glavu prema svijetloplavom nebu bez oblačka. Prisjetila sam se naslova knjige Georgesa Bataillea Nebesko plavetnilo, ne toliko zbog njezina sadržaja i onoga što u njoj, navodno, o meni piše, koliko zbog samog naslova. Je li imao na umu baš takvo plavetnilo? Vjetar je zavukao prste u moju raspuštenu kosu, duboko sam udahnula i prepustila mu se, kao da sam jedro. Lutala sam neko vrijeme, uživajući u osjećaju lakoće i vedrine. Nakon što sam tjedne provela u manje-više nesvjesnom stanju, plutajući između svjetla i tame, kao da me netko bacio u duboki bunar u kojem sam osuđena čekati kraj, toga sam dana prvi put povjerovala da nisam izgubljena, da nisam posve napuštena. Pročitala sam još jednom prvu rečenicu – Jučer sam od Jacquesa otišla tako dobre volje. Vedrinu i optimizam nakon samo nekoliko stranica teksta zamijenila je duga tišina i – prazne stranice. Tada još nisam znala, a nitko mi nije rekao ono što sam kasnije pročitala o posljedicama elektrošokova: da nakon neugodne i bolne terapije nastupa euforija. Moji su osjećaji tih dana bili posljedica kemijske reakcije u mozgu! - 12 -
Ono moje prvotno ushićenje Jacquesom, kao i kasnije mračno raspoloženje i beskrajan umor koji me spriječio da uzmem pero u ruke. Možda je i moja nemoć da se koncentriram bila posljedica terapije? Kao i povremeni gubitak pamćenja? Jacques mi je govorio da sjećanje pacijenta ponekad može zakazati, ali se obično vraća. Bojim se da se u to vrijeme još premalo znalo o učincima elektrošokova i da sam bila samo obični pokusni kunić za tu novotariju... Koliko mi je psihoterapija pomogla? Je li trajala prekratko da bih se doista oporavila? Sada moje ruke – one iste ruke koje je Picasso toliko puta naslikao, još uvijek glatke kože, još uvijek dugih lakiranih noktiju – drže ovu bilježnicu. Bilježnica je velikog formata, kutovi su malo izlizani, kao da sam je posvuda nosila sa sobom i prevrtala u rukama predomišljajući se. Najviše me čudi njezina debljina. Zar sam je zaista namjeravala ispuniti? Tih nekoliko davno zapisanih riječi patetično su svjedočanstvo moje nemoći. Ali ono što tada nisam imala snage zapisati, ili to nisam željela, zapisat ću sada. Jacques, koji je u međuvremenu postao poznati dr. Lacan više nije bio moj doktor nego tek stari poznanik, u jednoj se stvari ipak prevario. Mislim da sam tek sada kadra doista odlučivati, dugo nakon što sam završila, bolje rečeno prekinula, terapiju kod njega. Da, trebalo mi je duže nego što sam mislila nakon tog našeg prvog razgovora. I zapravo mi se tek sada, nakon toliko godina, vraćaju u sjećanje neke naše teme i njegova pitanja. Tek sada polako se otvaraju vrata iza kojih bih možda mogla napokon sagle- 13 -
dati svoj život iz druge vizure, s emotivne i vremenske di stance. Sjećanja koja naviru pokušat ću zapisati u ovu istu bilježnicu. A znam da negdje imam i onu ljubičastu tintu! *** Reci mi što vidiš kad zatvoriš oči? – pitao me Jacques tog prvog dana. Zastor. Vidim bijeli zastor kako leluja na povjetarcu, od govorila sam mu i zašutjela. Osjetila sam kako mi se grlo steže, a suze naviru. Zastor je na staklenim vratima moje sobe u Buenos Airesu, onima koja dijele moju dječju sobu od roditeljske. Ta mi se slika vraća ovih dana – staklena vrata, soba, djetinjstvo. Samo što zatvorim oči i ponovo sam tamo. Imam četiri, možda pet godina i ležim u svom krevetu. Vidim gotovo prozirni bijeli zastor na vratima, jedinu prepreku između mene i mo jih roditelja. Jutro je, kroz zastor nazirem obrise bračnog kreveta i čujem očev prigušen, prijeteći glas. Poznat mi je taj njegov posebni glas kojim se obraća samo maman, i to otkad smo se ovamo doselili. Poslije mi maman kaže: Tata je opet imao napad. Ona to naziva napadom, l’attaque. Kao da je Marko, kako ga Julie zove, neki luđak, a ne samo kolerični muškarac kojem ženino namršteno lice već u rano jutro kvari dan. Slutim, osjećam to u njegovom glasu, otac bi se najradije izderao na tu cmizdravicu koja leži pokraj njega u krevetu, ali ne smije zbog mene. Zato viši tonovi poprimaju šišteći zvuk, kao da se pretvorio u veliku glasnu zmiju koja je guši - 14 -
Slavenka Drakulić, novinarka i spisateljica, rođena je u Rijeci 1949. Objavila je trinaest knjiga, a neke od njih prevedene su na više od dvadeset jezika. U izdanju američke izdavačke kuće Penguin izašlo joj je šest naslova. U publicističkim knjigama uglavnom se bavi postko munizmom i ratom. Njezina prva publicistička knjiga Smrtni grijesi feminizma (1984.) jedan je od prvih priloga feminizmu u Hrvatskoj. Slijede Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali, Balkan Express, Cafe Europa, Oni ne bi mrava zgazili (za koju je na Sajmu knjiga u Leipzigu 2004. dobila Nagradu za europsko razumijevanje), Tijelo njenog tijela i Basne o komunizmu. U književnim djelima okrenuta je ženskom tijelu, bolesti i traumi. Objavila je romane Hologrami straha, Mramorna koža, Božanska glad, Kao da me nema, Frida ili o boli i Optužena. Živi na relaciji Hrvatska – Švedska. Objavila je tekstove u časopisima i novinama The Nation, The New Republic, The New York Times Magazine, The New York Review Of Books, Süddeutsche Zeitung, Internazionale, Dagens Nyheter, The Guar dian, Eurozine i drugima te u lokalnim medijima.
- 211 -
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Korektura Marica Grbešić Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Fotografija na naslovnici Roland Penrose, Picasso i Dora Maar, Golfe-Juan, 1937. © Roland Penrose Estate, England 2015. The Penrose Collection. Sva prava pridržana. Godina izdanja 2015., travanj Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-626-7 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-627-4 (meki uvez) www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
- 212 -
Slavenka Drakulić, novinarka i spisaČitajte još u izdanju Frakture teljica, rođena je u Rijeci 1949. Objavila je trinaest knjiga, a neke od njih prevedene su na više od dvadeset jezika. U izdanju američke izdavačke kuće Penguin izašlo joj je šest naslova. U publicističkim knjigama uglavnom se bavi postkomunizmom i ratom. NjeĐurđa Knežević zina prva publicistička knjiga Smrtni Disanje nemani grijesi feminizma (1984.) jedan je od Korana Serdarević pr vih priloga feminizmu u Hrvatskoj. Nema se što učiniti Slijede Kako smo preživjeli komunizam Filip David i čak se smijali, Balkan Express, Cafe Kuća sećanja i zaborava Europa, Oni ne bi mrava zgazili (za koju Sofi Oksanen je na Sajmu knjiga u Leipzigu 2004. Kad su golubice nestale dobila s finskog preveo BorisNagradu Vidović za europsko razumijevanje), Tijelo njenog tijela i Basne César Aira o komunizmu. Književna konferencija U književnim djelima okrenuta je žensa španjolskog prevela Nikolina Židek skom tij elu, bolesti i traumi. Objavila Péter Nádas romane Hologrami straha, Mramorna Knjigajesjećanja s mađarskog prevela Detoni glad, Kao da me nema, koža,Xenia Božanska Frida ili o boli i Optužena. Ahmet Hamdi Tanpınar Živi na relaciji Hrvatska – Švedska. Spokoj s turskoga preveoObja Envervila Ibrahimkadić je tekstove u časopisima novinama The Nation, The New ReJuliaiFranck Zapad public, The New York Times Magazine, s njemačkog prevela Latica Bilopavlović Vuković The New York Review Of Books, SüddeuErwintsche Mortier Zeitung, Internazionale, Dagens San Nyheter, bogova The Guardian, Eurozine i drus nizozemskog prevela Romana Perečinec gima te u lokalnim medijima. - 213 -
Pablo Picasso, najveći slikar dvadesetog stoljeća, i Dora Maar, Jón Kalman Stefánsson njegova muza, fotografkinja, žena na plaži i žena Nebo iumjetnica, pakao s islandskog Doroteja Maček koja plače – kakav je bioprevela njihov ljubavni odnos u burnim godinama od predvečerja Drugoga svjetskoga rata do Josip Mlakić Božji slikarskom gnjev njegova kraja, u najvažnijemu razdoblju slavnoga umjetnika? Omer Rak Fausta Vrančića Šibenčanina U romanu DoraArkana i Minotaur: Moj život s Picassom Slavenka Drakulić na osnovi Dorine pronađene Miljenko Jergović bilježnice rekonstruira svile život u kojem je ona njezin život, njezinu Levijeva patnjutkaonica i radosti, bila važnim dijelom pariškoga nadreali stičkoga umjetJoseph Roth ničkoga kruga. Paul Éluard, Jacques Radetzky marš Lacan, Georges Bataille s njemačkog preveo Milan sSoklić i mnogi drugi slikari, pjesnici i filozofi kojima je Dora Maar prijateljevala dio suPatrick ovoga fascinantnog zapisa koji Modiano Ulica mračnih dućana razotkriva njezinu intimu i ovisnost o Pablu Picassu, čovjeku s francuskog prevela Ana Kolesarić koji je u svemu, od odbačene žice do svojih žena i ljubavnica, Ivana Šojat-Kuči vidio samo materijal za svoje stvaralaštvo. Jom Kipur Dora i Minotaur veličanstven je portret žene koja je doživjela Tatjana slom dijeleći život i ideale saGromača strastvenim genijem, roman Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti koji nijednoga čitatelja, a pogotovo čitateljicu neće ostaviti Amos Oz ravnodušnim prodirući duboko u psihu najvećih umjetnika, Prizori iz seoskog života koje osjećamo kao svoje životne suputnike i supatnike. s hebrejskog prevela Andrea Weiss Sadeh Ognjen Sviličić Glava velike ribe Josip Mlakić Svježe obojeno Damir Zlatar Frey Kristalni kardinal Patrick Modiano Mali Dragulj s francuskog prevela Latica Bilopavlović Vuković 69,00 kn
- 214 www.fraktura.hr