Drevni rad

Drevni rad

L m 1

L m 2

Raduan Nassar

Drevni rad prevela s portugalskog Tanja Tarbuk

L m 3 Fraktura

Djelo je objavljeno uz potporu Brazilskog Ministarstva kulture/ Fundação Biblioteca Nacional/Glavni odjel za knjigu i čitanje.

Obra publicada com o apoio do Ministério da Cultura do Brasil/ Fundação Biblioteca Nacional/Coordenadoria Geral do Livro e da Leitura.

Izvornik Lavoura arcaica, Companhia das Letras, 1989. © Raduan Nassar, 1975 Objavljeno prema sporazumu s Literarische Agentur Mertin Inh. Nicole Witt e. K., Frankfurt. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012. © za prijevod Tanja Tarbuk i Fraktura, 2012.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-390-7 CIP zapis dostupan u računalnom L katalogu m Nacionalne i sveučilišne 4 knjižnice u Zagrebu pod brojem 805552

Odlazak

“Zašto bismo bili krivi mi zbog te biljke djetinjstva, zbog njezine zavodljivosti, jedrine i postojanosti?”

Jorge de Lima

L m 5

L m 6

1.

Oči na stropu, razgolićenost u sobi; ružičasta, plava ili ljubičasta, soba je uvijek neoskvrnjiva; soba je osobna, ona je svijet, katedrala u kojoj se u intervalima tjeskobe ubire bijela ruža očaja na bodljikavoj peteljci, na dlanu ruke, jer soba je ponajprije posvećena onome što pripada tijelu; ležao sam na drvenom podu te sobe u sta­ rom pansionu u unutrašnjosti kada je došao brat da me odvede natrag; moja ruka, netom prije ubrzana i strogo disciplinirana, sporo je prelazila po vlažnom tijelu, za­ trovani vršci prstiju dodirivali su dlačice što su tek nicale na mojim još toplim grudima; polako sam okretao tromu glavu dok mi je kosa u gustim valovima pa­dala po vlažnom zaobljenom čelu; prislonio sam obraz uz pod, ali oči su malo toga hvatale, gotovo nepomične pod brzim treptajima trepavica; zvuk kucanja na vratima pristigao je meko, uvlačio se prisno, bezrazložno, u pahulje sitnih dlačica što su izvirivale iz vijugave ušne školjke u kojoj je na trenutke zamirao, a onda se ponavljao, blago i pitomo; nije me uznemirivala L m 7

moja slatka opijenost, ni dremljivost, ni raspršena i rasuta ustreptalost onoga koji nema utočišta; moje su oči gledale kvaku što se okretala, no okrećući se ostala je zaboravljena na mrežnici kao beživotni predmet, kao zvuk bez titraja ili kao mračni dah u utrobi sjećanja; a onda je snažno lupanje u trenu prenulo i razbudilo letargiju moje sobe; u lakom i tihom skoku stao sam na noge, sagnuo se da uzmem ručnik s poda; stisnuo sam oči dok sam brisao ruke, zatresao glavom da mi se pogled razbistri, uzeo košulju prebačenu preko stolca, gurnuo u hlače svoje tamnoljubičasto spolovilo, napravio par koraka, otvorio jedno krilo vrata te stao ustranu: na vratima je stajao moj stariji brat; ušao je i mi se nađosmo jedan pred drugim, naši pogledi za­ ustavljeni, između nas suha zemlja i nekakav iznenadni strah u tom prahu, ali nije to bilo ništa novo, zapravo ne znam što je bilo, nismo ništa govorili, on je samo ispružio ruke u tišini, položio snažne šake na moja ramena i mi smo se pogledali, a sjećanje je u trenu nahrupilo u naše smetene oči i vidio sam kako su se njegove oči ovlažile i zagrlio me i u njegovim sam rukama osjetio natopljenu težinu ruku cijele obitelji; kad smo se opet pogledali, rekoh “nisam te očekivao”, zbunjeno i nespretno i pun strepnje da ću, ma što rekao, izreći nešto pogrešno, no svejedno sam ponovio “nisam te L m 8

očekivao”, a kad sam to ponovio, osjetio sam kako se na mene obrušava moćna obitelj kao težak pljusak dok je on govorio “mi te jako volimo, mi te jako volimo”, govorio je i grlio me; još uvijek zbunjen i smeten, poka­ zao sam mu na stolac u kutu, ali on se nije pomaknuo, samo je vadeći rupčić iz džepa rekao “zakopčaj košulju, Andrija.”

L m 9

L

10

m

2.

Za obamrlih dokonih popodneva na imanju skrivao sam se na jednome mjestu u šumi od nametljivih pogleda obitelji; ublažavao sam groznicu svojih stopala na vlažnoj zemlji, pokrivao tijelo lišćem i ležeći u sjeni spavao nepomično poput krhke biljke, pognute pod teretom crvenog pupoljka; jesu li sva ta debla oko mene bili patuljci što su tiho i strpljivo bdjeli nad mojim mla­ denačkim snom? iz kakvih li su to drevnih urni izlazili blagonakloni glasovi, dozivajući me s trijema? što su značili ti krici, kad su najbrži, najživlji glasnici radije jahali na vjetru, presijecajući niti zraka? (moj san, kada sazrije, bit će ubran s pobožnom požudom kao što se bere kakav plod.)

L

11

m

L

12

m

3.

I sjetio sam se da smo u očevim propovijedima uvijek slušali kako su oči svjetiljke tijela; zato ako su oči zdrave, čitavo će ti tijelo biti u svjetlu, ali ako su ti oči bolesne, čitavo će ti tijelo biti u tami; a ja sam, sa zadahom od vina, ondje pred svojim bratom znao da su moje oči dvije odbojne koštice, ali nisam mario za to, bio sam zbunjen, čak izgubljen, pa sam odjednom počeo svašta činiti, mlatarati rukama, hodati po sobi, kao da mi je neugodno zbog nereda oko mene: pospremio sam stvari na stolu, prešao krpom preko njega, ispraznio pepeljaru u koš, popravio plahte na krevetu, slo­ žio ručnik uz uzglavlje i vratio se do stola da napunim dvije čaše, a onda se zamalo nisam zaletio i pitao za Anu, no to je bio tek iznenadan i brzoplet poriv, mogao sam ga pitati kako je došao do mog pansiona, kako me pronašao u tom starom gradiću, ili pak pomalo naivno pokušati saznati razlog njegova dolaska, no sve mi to uopće nije palo na pamet, bio sam mračan unutra, nisam uspijevao izaći iz mesa svojih osjećaja i jedino u L

13

m

što sam bio siguran, stojeći pored stola, bilo je da mi je pogled očajnički prikovan za crvenkasto vino koje sam ulijevao u čaše; “žaluzine”, reče on, “zašto su žaluzine spuštene?” reče on sjedeći na stolcu u kutu, a ja nisam ni trepnuo, već sam otrčao otvoriti prozor, vani je bilo blago i svježe predvečerje, puno vlakana narančastog sunca koje je široko obojilo mračni bunar moje sobe, i dok sam još namještao posljednje letvice u utore, lagano me prožela prva kriza, ali nisam na to obratio pozornost, bila je prolazna, samo sam mislio kako da podignem žaluzine, a zatim sam odmah, velikodušno i pomalo posprdno tutnuo u njegove ruke raskošnu čašu vina; i dok je drzak vjetrić nadimao za­ vjesu s gustom čipkom koja je na sredini prikazivala dva anđela na oblaku kako s napuhanim obrazima mirno pušu u trube, sjeo sam na rub kreveta spuštena pogleda, moje oči dva iscijeđena ploda, dok su njegove bile sjajne i počivale na meni, u to sam siguran, i trovale me, i nekakav poriv, poput kratka i lagana vala prijeteći se podignuo u blizini i gotovo me potaknuo da povičem na njega “nemoj se ustručavati, brate, progovori odmah svojim uzvišenim glasom koji sada u sebi tražiš, svojim moćnim glasom prijekora, pitaj bez odgode što je to sa mnom oduvijek, zauzmi stav, brzo mi izobliči lice, baci mi u oči ono staro posuđe iz kuće”, ali suzL

14

m

držao sam se smatrajući da bi takvo navaljivanje osim što bi bilo uzaludno bilo i glupo, te sam se nesvjesno zadubio u svoje misli i u svoj pogled, u pogled svoje majke u najtišim popodnevnim satima, u njezine oči, u koje su se zavukli nježnost i razumijevanje cijele obi­ telji, i sjetio se kako bi se u neki neodređeni čas vrata moje sobe otvarala i na njima se pojavljivao majčinski lik, gotovo tjeskoban, “ne sjedi samo tako na krevetu, srce moje, nemoj da ti majka pati, razgovaraj sa mnom”, i odjednom sam iznenađeno i prestrašeno osjetio da bih i ja svakoga časa mogao briznuti u plač, pa sam pomislio da bi bilo dobro iskoristiti ostatak pijanstva koje se nije zastrašilo njegovim dolaskom da priznam, možda pomalo sažalno, “to je moje ludilo, Petre, to je moje ludilo, ako hoćeš znati”, ali to mi je samo prohujalo glavom te sam ispraznio čašu u dva brza gutljaja, i onda sam ja, koji sam smatrao da je uzalud bilo što reći, počeo slušati (on je ispunjavao uzvišenu misiju vraćanja odbjeglog sina u obiteljsko okrilje) smireni i spokojni bratov glas, kao što i priliči, bila je to molitva koju je izgovarao (bio je to moj otac) kada je stao govoriti o vapnu i kamenu naše katedrale.

L

15

m

L

16

m

4.

Sudanesa (ili Schuda) bila je ovakva: ugojena; živjela je pod krovom na dvije vode, spravljenim od debela pruća zlatne boje, u četvrtastom prostoru između čvrsto zabijenih kolaca, tako zbijenih da se u početku nisam ni odvažio viriti kroz pukotine; u glinenoj posudi, svje­ žoj i novoj, svako je jutro močila jezik i srkala vodu; u postelji s puno sijena, mirisnoj i mekanoj, polegla bi tijelo i odmarala glavu kad bi se sunce diglo visoko; imala je uvijek čisto korito sa zrnima kukuruza nakon vršidbe i obilnu zelenu travu, u koju bih utrljao peršin da joj otvorim apetit; prvi put sam Sudanesu vidio svo­ jim bolećivim očima jedno predvečerje između cvjetnih grmova koji su okruživali njezinu divlju nastambu dvorske dame, i tada sam je doveo: vodio sam je pažljivo poput pretjerano nježnog ljubavnika, a ona me pratila krotko, poskakujući na svojim papcima, njišući svojim širokim tijelom što je visjelo na lijepo ocrtanim stu­ pićima njezinih nogu; o njezinu sam se tijelu počeo brinuti u predvečerjima, uranjao sam vlažne ruke u L

17

m

masne bokove raznih mirisa i gubio se u mekanim re­ sama; no ona nije bila pohotna koza, bila je dječakova koza, sa zaobljenim debelim i nabreklim vimenima koja su na svoj smiješni način izlagala najsramotnije tamne dijelove, sva osjetljiva kad bih joj češljem prelazio preko fine dlake što je stršila na njezinu tijelu; bila je to na­ očita koza, šaljiva koza, imala je malu stražnjicu poput opruge obložene jakim čekinjama, koja bi odmah odskočila na najmanji dodir, osjetljiva na najnježnija i la­gana milovanja prstom; cijelo bi joj se tijelo ukočilo kao kip dok bi žvakala zelene stabljike – poprijeko u strpljivim ustima – ne zubima, nego vremenom; i bila je to kamena koza, u očima je imala jasno utisnuta dva traga tuge, trepavice duge i crne, i u svome mističnom držanju bila je to predodređena koza; Sudanesu smo donijeli na imanje radi miješanja krvi, dakle došla je s pokrićem, došla je zahtijevajući posebnu njegu, a ja sam, u to vrijeme plašljivi tinejdžer, napravio prve ko­ rake izvan svog utočišta: izašao sam iz svoje dokolice i svetogrdno se proglasio njezinim lirskim pastirom; poboljšao sam joj oblik, dao sjaj njezinoj dlaci, kitio je vijencima cvijeća, stavljao joj oko vrata metre i metre momordike s kričavim plodovima koji su visjeli poput zvona; Schuda je uvijek bila strpljiva i dostojanstvena

L

18

m

kad bi jedan nabrekao rog, tajanstven i senzualan, u tim susretanjima tra탑io susret s njezinim tijelom.

L

19

m

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Kraljević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2012., svibanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-390-7 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr L m 196 T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

L

197

m

L

198

m