Najnovija knjiga “najopasnijeg filozofa Zapada”, kako je nedavno prozvan u časopisu New Republic, polazi od tvrdnje da je neoliberalizam u 21. stoljeću umro najmanje dvaput: prvi put 11. rujna, kao politička doktrina, a drugi put s financijskom krizom 2008., kao ekonomska teorija. Detaljno istražujući tu drugu smrt, čije posljedice osjećamo i danas, Žižek se ne zadržava samo na kritici trenutačnog stanja, već čini i korak dalje. Umjesto lažne alternative “kapitalizam ili socijalizam”, on odabire – komunizam! Pokazuje naime da ni slobodno tržište više ne može bez države, te da je jedino rješenje ponovno prisvajanje “zajedničkih dobara” (the commons). Temeljni uzor ovdje su pobunjeni haićanski robovi koji su ideje Francuske revolucije shvatili ozbiljnije od samih Francuza. Uz brojne teorijske reference, paralaktične obrate, sočne viceve i interpretacije filmova, iznova pred sobom imamo dobrog starog Žižeka u najboljoj formi.
139,00 kn dizajn_ured
ISBN 978-953266146-0
cmyk
9 7 8 9 5 3 2 6 6 1 4 6 0
www.fraktura.hr
Biblioteka Platforma
slavoj Druga smrt æiæek neoliberalizma
Slavoj Žižek, filozof, sociolog, kulturni kritičar i psihoanalitičar, rođen je u Ljubljani 1949. Doktorirao je na Ljubljanskom sveučilištu 1981., a drugi doktorat obranio je u Parizu na slavnom Sveučilištu Pariz VIII. Danas je Slavoj Žižek jedan od najcjenjenijih i najpopularnijih filozofa, a često ga nazivaju i najopasnijim filozofom Zapada. Autor je više od pedeset knjiga prevedenih na više od dvadeset svjetskih jezika.
cmyk
cmyk
slavoj Druga smrt æiæek neoliberalizma
Ovo je Žižek kakav mi se sviđa, onaj koji razotkriva koliko je sustav glup i ciničan. Mučnost i besmislenost suvremene demokracije – što zapravo znači, možemo se zapitati, život u demokraciji? – nešto je o čemu treba govoriti, i to hrabro. — Nicholas Lezard, The Guardian Slavoj Žižek nekoliko je puta objasnio što je za njega svrha filozofije: ne da odgovara na pitanja, već da postavlja bolja. (...) Ova knjiga postavlja onoliko pitanja na koliko i odgovara. — Phil Jourdan, The Cult Žižek završava knjigu poznatim pozivom na obnovu komunizma – u sadašnjem kontekstu odjednom se čini da bi ga valjalo shvatiti ozbiljno. — Owen Hatherley, The New Humanist
cmyk
2
uvod
pouke prvog desetljeća
3
Slavoj Žižek
Druga smrt neoliberalizma preveo s engleskog Srećko Horvat
Fraktura
4
uvod
Naslov izvornika: First as Tragedy, Then as Farce, Verso, 2009. © Slavoj Žižek, 2009. © za hrvatsko izdanje Fraktura 2010. © za hrvatski prijevod Srećko Horvat i Fraktura 2010. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-146-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 736825
pouke prvog desetljeća
5
Sadržaj Uvod: Pouke prvog desetljeća 1. TO JE IDEOLOGIJA, GLUPANE!
7 17
Kapitalistički socijalizam?
19
Kriza kao šok-terapija
30
Struktura neprijateljske propagande
44
Ljudsko, odveć ljudsko...
58
“Novi duh” kapitalizma
77
Između dva fetišizma
94
Komunizam, iznova!
110
2. KOMUNISTIČKA HIPOTEZA Novo prisvajanje “zajedničkih dobara”
123 125
Socijalizam ili komunizam?
136
“Javna upotreba uma”
148
...u Haitiju
157
Kapitalistička iznimka
177
Kapitalizam s azijskim vrijednostima... u Europi
185
Od Profita do Rente
194
“Mi smo oni na koje smo čekali”
206
6
uvod
pouke prvog desetljeća
7
Uvod: Pouke prvog desetljeća Naslov engleskog izvornika ove knjige, Najprije kao tragedija, zatim kao farsa, zamišljen je kao elementarni test inteligencije za čitatelja: ako je prva asocijacija koju on izaziva vulgarni antikomunistički klišej – “U pravu ste – danas, nakon tragedije totalitarizama dvadesetoga stoljeća, cjelokupna priča o povratku komunizmu može biti samo farsa!” – onda vam iskreno preporučujem da ovdje zastanete. Štoviše, knjiga bi vam prisilno trebala biti oduzeta, budući da se bavi jednom posve drugačijom tragedijom i farsom, naime dvama događajima koji su obilježili početak i kraj prvog desetljeća dvadeset i prvoga stoljeća: napadima 11. rujna 2001. i financijskim krahom 2008. Valja zamijetiti sličnost Bushova jezika u njegovim obraćanjima američkom narodu nakon 11. rujna i nakon financijskog sloma: ona su zvučala gotovo kao dvije verzije istog govora. Oba je puta Bush prizivao prijetnju američkom načinu života i potrebu da se brzo i odlučno djeluje kako bi se odagnala opasnost. Oba je puta tražio djelomičnu suspenziju američkih vrijednosti (jamstva individualne slobode, tržišni kapitalizam) kako bi se sačuvale te iste vrijednosti. Otkuda potječe ta sličnost?
8
uvod
Marx je svoj Osamnaesti brumaire započeo ispravkom Hegelove ideje da se povijest nužno ponavlja: “Hegel primjećuje negdje da se sve velike svjetskohistorijske činjenice i ličnosti pojavljuju tako reći dva puta. Zaboravio je dodati: jedanput kao tragedija, drugi put kao farsa”.1 Ta nadopuna Hegelove ideje povijesnog ponavljanja bila je retorička figura koja je Marxa progonila već godinama prije: nalazimo je u njegovu “Prilogu kritici Hegelove filozofije prava”, u kojoj dijagnosticira propast njemačkog ancien régimea u 1830-ima i 1840-ima kao farsično ponavljanje tragične propasti francuskog ancien régimea: “Poučno je za njih [suvremene narode] da vide kako ancien régime, koji je kod njih doživio svoju tragediju, igra svoju komediju kao njemački fantom. Tragična je bila historija ancien régimea tako dugo, dok je on sam vjerovao i morao vjerovati u svoju opravdanost. Sve dotle dok se ancien régime kao postojeći svjetski poredak borio s jednim svijetom koji je tek nastajao, na njegovoj strani je bila svjetsko historijska zabluda, ali nikakva lična zabluda. Zato je njegova propast bila tragična. Nasuprot tome, sadašnji njemački poredak, anahronizam, flagrantna protivrječnost opće priznatim aksi-
1
Karl Marx, “The Eighteenth Brumaire of Louis Bonaparte”, u Surveys From Exile, uredio i predgovor napisao David Fernbach, Harmondsworth, Penguin, 1973., str. 146 (cit. prema Karl Marx, Osamnaesti brumaire Luja Bonaparta, Naprijed, Zagreb, 1973., str. 145).
pouke prvog desetljeća
9
omima, cijelom svijetu izložena ništavnost ancien régimea, samo još uobražava da vjeruje u samoga sebe i zahtijeva od svijeta da to isto uobražava. Kad bi on vjerovao u svoje vlastito biće, zar bi ga skrivao pod prividom jednog tuđeg bića i tražio svoj spas u licemjerstvu i sofizmu? Moderni ancien régime samo je još komedijant jednoga svjetskog poretka čiji su zbiljski heroji umrli. Historija je temeljita i prolazi mnoge faze kad sahranjuje jedan stari oblik. Posljednja faza jednog svjetsko historijskog oblika jest njegova komedija. Grčki bogovi koji su jednom već tragično bili smrtno ranjeni u Eshilovu ‘Okovanom Prometeju’, morali su još jednom komično umrijeti u Lukijanovim ‘Dijalozima’. Zašto ovakav tok historije? Da bi se čovječanstvo veselo rastalo od svoje prošlosti. Ovo veselo historijsko određenje tražimo za političke sile Njemačke.”2 Primijetite precizan opis njemačkog ancien régimea kao onog koji “samo još uobražava da vjeruje u samoga sebe” – mogli bismo čak teoretizirati o činjenici da je, tijekom tog istog perioda, Kierkegaard razvio svoju ideju da mi, ljudi, ne možemo biti sigurni čak ni u to vjerujemo li uopće: na kraju,
2
Karl Marx, “A Contribution to the Critique of Hegel’s Philosophy of Right”, u Early Writings, s predgovorom Lucia Collettija, Harmondsworth, Penguin, 1975., str. 246-8 (cit. prema Karl Marx, “Prilog kritici Hegelove filozofije prava”, u: Rani radovi, Naprijed, Zagreb, 1989., str. 94-95).
10
uvod
samo “vjerujemo da vjerujemo”. Formula režima koji “samo još uobražava da vjeruje u samoga sebe” lijepo sažima dokidanje performativne moći (“simboličke učinkovitosti”) vladajuće ideologije: ona više ne funkcionira učinkovito kao temeljna struktura društvenog tkiva. I, možemo se zapitati, nismo li i mi danas u istoj situaciji? Ne umišljaju li si, u svojim izjavama, i današnji propovjednici i praktičari liberalne demokracije da “vjeruju u same sebe”? Zapravo, bilo bi mnogo prikladnije reći da suvremeni cinizam predstavlja upravo inverziju Marxove formule: danas si mi samo umišljamo da ne “vjerujemo zaista” u svoju ideologiju – ali, unatoč toj imaginarnoj distanci, nastavljamo je prakticirati. Ne vjerujemo manje nego mnogo više no što možemo zamisliti da vjerujemo. Benjamin je stoga doista bio u pravu svojom primjedbom da “sve ovisi o tome kako netko vjeruje u svoje vjerovanje”.3 Dvanaest godina prije 11. rujna, 9. studenog 1989., pao je Berlinski zid. Činilo se da taj događaj najavljuje početak “sretnih 1990-ih”, Fukuyaminu utopiju o “kraju povijesti”, uvjerenje da je liberalna demokracija, u načelu, pobijedila, da je dolazak jedne globalne liberalne zajednice lebdio odmah iza ugla, te da su prepreke za taj hollywoodski svršetak bile isključivo empirijske i kontingentne (lokalne pokrete otpora čije vođe još nisu uvidjeli da je njihovo vrijeme okončano). 11. rujna, za razliku od toga, simbolizirao je kraj Clintonove ere i nagovijestio je eru u kojoj su novi zidovi nicali
3
Walter Benjamin, Gesammelte Briefe, sv. 1, Frankfurt, Suhrkamp Verlag, 1995., str. 182.
pouke prvog desetljeća
11
posvuda: između Izraela i Zapadne Obale, oko Europske Unije, duž američko-meksičke granice, ali i unutar država-nacija samih. U jednom članku iz Newsweeka, Emily Flynn Vencat i Ginanne Brownell izvješćuju kako danas, “fenomen ‘samo za članove’ razvio se u čitav način života, obuhvaćajući sve, od uvjeta privatnog bankarstva do privatnih liječničkih klinika... oni s novcem sve više zaključavaju čitave svoje živote iza zatvorenih vrata. Umjesto da posjećuju medijski popraćene događaje, oni organiziraju privatne koncerte, modne revije i umjetničke izložbe u vlastitim domovima. Kupuju nakon radnog vremena, a svoje susjede (i potencijalne prijatelje) biraju s obzirom na klasu i novac.” Razvija se dakle jedna nova globalna klasa “sa, recimo, indijskom putovnicom, dvorcem u Škotskoj, pied-à-terre na Manhattanu i privatnim otokom na Karibima” – paradoks je u tome što članovi te globalne klase “objeduju privatno, razgledavaju izložbe privatno, sve je privatno, privatno, privatno”. Oni stoga stvaraju navlastiti životni svijet koji bi trebao riješiti njihov tjeskobni hermeneutički problem; kao što kaže Todd Millay: “bogate obitelji ne mogu naprosto ‘pozvati ljude k sebi i očekivati da će oni razumjeti kako je to imati 300 milijuna dolara’”. Pa koji su onda njihovi kontakti sa svijetom oko njih? Oni dolaze u dva oblika: biznis i humanitarizam (zaštita okoliša, borba protiv bolesti, potpora umjetnosti itd.). Ti globalni građani svoje živote većinom
12
uvod
provode u nedirnutoj prirodi – bilo da putuju po Patagoniji ili plivaju u prozirnoj vodi svojih privatnih otoka. Ne možemo ne primijetiti da je jedno od osnovnih obilježja ponašanja tih odvojenih superbogataša strah: strah od vanjskoga društvenog života samog. Najveći prioriteti tih “pojedinaca s ultra-visokom neto vrijednošću”4 stoga se sastoje u smanjenju sigurnosnih rizika – bolesti, izvrgavanju prijetnji nasilnim zločinima i tako dalje.5 U današnjoj Kini novi bogataši izgradili su odijeljene zajednice po uzoru na idealizirane “tipične” zapadne gradove; primjerice u blizini Šangaja postoji “prava” replika maloga engleskog grada, uključujući glavnu ulicu s pubovima, anglikansku crkvu, supermarket Sainsbury itd. – čitavo je područje izolirano od okruženja nevidljivom, ali ne manje realnom, kupolom. Više ne postoji hijerarhija društvenih grupa unutar iste nacije – stanovnici tog grada žive u univerzumu za koji, unutar njegova ideološkog imaginarija, “niža klasa” okružujućeg svijeta naprosto ne postoji. Nisu li ti “globalni građani” koji žive unutar odijeljenih područja pravi antipodi naspram onih koji žive u slumovima i drugim “slijepim pjegama” javne sfere? Oni su, uistinu, dvije strane
4
Originalni je termin “ultra-high-net-worth individuals”, koji se u američkom bankarskom sistemu uvriježio kao naziv za milijunaše koji sredstva nemaju samo u nekretninama i pokretninama, već su ona izravno spremna za ulaganje. Radi se o pojedincima s po najmanje 30 milijuna američkih dolara, a procjenjuje se da na svijetu takvih ima oko 95.000 (op. prev.). 5 Emily Flynn Vencat i Ginanne Brownell, “Ah, the secluded life”, Newsweek, 10. prosinca 2007.
pouke prvog desetljeća
13
iste medalje, dvije krajnosti nove podjele klasa. Grad koji najbolje utjelovljuje tu podjelu je São Paolo u Lulinom Brazilu, koji se može pohvaliti s 250 helikoptera u samom središtu svoga centra. Kako bi se osigurali od opasnosti doticaja s običnim ljudima, bogataši São Paola preferiraju se koristiti helikopterima, tako da, gledate li u horizont grada, doista imate osjećaj kao da se nalazite u nekom od futurističkih megalopolisa kakvi su oslikani u filmovima poput Blade Runnera ili Petog elementa, u kojima obični ljudi dolje pužu po opasnim ulicama, dok bogati lebde iznad, na višoj razini, u zraku. Čini se stoga da je Fukuyamina utopija 1990-ih morala umrijeti dvaput, budući da kolaps liberalno-demokratske političke utopije 11. rujna nije utjecao na ekonomsku utopiju globalnoga tržišnog kapitalizma; ako financijski krah 2008. ima povijesno značenje, onda ga ima kao znak kraja ekonomske strane Fukuyamina sna. Što nas vraća na Marxovu parafrazu Hegela: valja se sjetiti da, u svom uvodu za novo izdanje Osamnaestog brumairea 1960-ih godina, Herbert Marcuse dodaje još jedan zaokret zavrtnju: ponekad, ponavljanje pod krinkom farse može biti još više zastrašujuće od izvorne tragedije. Ova knjiga trenutačnu krizu uzima kao polazišnu točku, da bi se postupno pomakla prema “srodnim stvarima”, razotkrivajući njene preduvjete i implikacije. Prvo poglavlje pruža dijagnozu našeg stanja, dajući obrise utopijske jezgre kapitalističke ideologije koja je dovela i do same krize, ali i naših predodžbi i reakcija na nju. Drugo poglavlje nastoji locirati aspekte naše situacije koji otvaraju prostor za nove oblike komunističke prakse.
14
uvod
Ono što ova knjiga nudi nije neutralna analiza već analiza koja je angažirana i krajnje “pristrana” – jer istina je pristrana, spoznatljiva tek kada zauzmemo stranu, i ona zbog toga nije manje univerzalna. Strana koju ovdje zauzimamo je, dakako, strana komunizma. Adorno započinje svoje Tri studije o Hegelu opovrgavanjem tradicionalnog pitanja o Hegelu koje je utjelovljeno u naslovu knjige Benedetta Crocea Što je živo, a što mrtvo u filozofiji Hegela? Takvo pitanje pretpostavlja, sa strane autora, arogantno zauzimanje pozicije suca nad prošlošću; no kada se radi o istinski velikom filozofu, pravo pitanje koje valja postaviti ne tiče se toga što bi nam taj filozof još uvijek mogao reći, što bi nam on još uvijek mogao značiti, već upravo suprotno, naime kako bismo mi, kako bi naša današnja situacija izgledala u njegovim očima, kako bi se naša epoha činila njegovu mišljenju. A isto bi trebalo primijeniti i na komunizam – umjesto da postavljamo očito pitanje “Je li ideja komunizma danas još uvijek aktualna, može li još uvijek biti primijenjena kao sredstvo analize i politička praksa?” trebali bismo postaviti suprotno pitanje: “Kako naša današnja situacija izgleda iz perspektive komunističke ideje?” U tome se sastoji dijalektika Starog i Novog: upravo oni koji predlažu stalno stvaranje novih pojmova (“postmoderno društvo”, “društvo rizika”, “informacijsko društvo”, “postindustrijsko društvo” itd.) kako bi shvatili što se događa danas, promašuju obrise onoga što je doista Novo. Jedini način da se dokuči prava novost Novoga sastoji se u analizi svijeta kroz leće onoga što je bilo “vječno” u Starom. Ako je komunizam doista “vječna” Ideja, onda on djeluje kao Hegelova “konkretna univerzalnost”: on nije vječan u smislu niza apstraktno-univerzalnih obilježja koji mogu biti primi-
pouke prvog desetljeća
15
jenjeni posvuda, već u smislu da mora biti ponovno izmišljen u svakoj novoj povijesnoj situaciji. U dobrim starim danima “realno postojećeg socijalizma” jedna šala popularna među disidentima koristila se kako bi ilustrirala jalovost njihovih prosvjeda. U petnaestom stoljeću, kada su Rusiju okupirali Mongoli, neki seljak i njegova žena hodali su prašnjavom seoskom cestom, dok se pored njih nije zaustavio mongolski ratnik na konju i rekao seljaku da će sada silovati njegovu ženu; zatim je dodao: “No budući da je na tlu mnogo prašine, moraš pridržavati moje testise dok ja silujem tvoju ženu, tako da se ne uprljaju!” Nakon što je Mongol obavio svoj posao i odjahao, seljak se počeo smijati i skakati od sreće. Iznenađena, žena ga upita: “Kako možeš skakati od sreće kada sam ja pred tvojim očima brutalno silovana?” Seljak odgovori: “Ali jesam ga! Njegova su muda prekrivena prašinom!” Ta tužna šala otkriva sudbinu disidenata: oni su bili uvjereni da zadaju ozbiljne udarce partijskoj nomenklaturi, ali sve što su činili bilo je blago prljanje testisa nomenklature, dok je vladajuća elita nastavljala silovati narod... Nije li današnja kritička ljevica u sličnoj poziciji? (Među suvremenim nazivima za vječno lagano nadraživanje onih na vlasti, mogli bismo navesti “dekonstrukciju” ili “zaštitu individualnih sloboda”.) U poznatom govoru održanom na sveučilištu Salamanca 1936., Miguel de Unamuno zadirkivao je frankiste: “Venceréis, pero no convenceréis” (Pobijedit ćete, ali nećete uvjeriti”) – je li to sve što današnja ljevica može reći trijumfalnom globalnom kapitalizmu? Je li ljevica osuđena da nastavi igrati ulogu onih koji su, nasuprot tome, uvjerljivi, ali svejedno i dalje gube (i posebice su uvjerljivi u
16
uvod
retroaktivnom objašnjavanju razloga za svoj vlastiti neuspjeh)? Naš je zadatak da otkrijemo kako načiniti korak dalje. Naša bi jedanaesta teza trebala biti: u našim su društvima kritički ljevičari dosad uspijevali samo u nadraživanju onih na moći, dok bi se prava poenta sastojala u tome da ih se kastrira... No kako to možemo učiniti? Trebali bismo učiti od neuspjeha ljevičarske politike 20. stoljeća. Zadaća nije izvesti kastraciju u neposrednom žustrom sukobu, već potkopati one na vlasti strpljivim ideološko-kritičkim radom, tako da će, premda su još uvijek na vlasti, odjednom postati jasno da je njihova moć zapravo već poremećena. Još je 1960-ih godina Lacan neredoviti kratkovječni časopis svoje škole nazvao Scilicet – poruka nije u prevladavajućem značenju koje ta riječ ima danas (“naime”, “to jest”, “to će reći”), već doslovno “dopušteno je znati”. (Znati što? – što freudovska pariška škola misli o nesvjesnom...) Danas bi naša poruka trebala biti ista: dopušteno je znati i potpuno se upustiti u komunizam, iznova djelovati s punom odanošću komunističkoj Ideji. Liberalno dopuštanje sastoji se od onoga videlicet – dopušteno je vidjeti, ali sama opčinjenost opscenošću koju smijemo promatrati onemogućava nam da znamo što je to što vidimo. Pouka ove priče: vrijeme liberalno-demokratske moralističke ucjene je okončano. Naša se strana više ne mora ispričavati, dok bi drugoj strani bilo bolje da uskoro počne.
kapitalistiÄ?ki socijalizam?
17
1. TO JE IDEOLOGIJA, GLUPANE!
18
to je ideologija, glupane!
kapitalistički socijalizam?
19
Kapitalistički socijalizam? Jedina zaista iznenađujuća stvar oko financijskog kraha 2008. jest u tome kako je ideja da će do njega doći prihvaćena kao nepredviđeno iznenađenje koje je iz vedra neba pogodilo tržišta. Sjetimo se prosvjeda koji su, tijekom prvog desetljeća novoga milenija, obično pratili sastanke MMF-a i Svjetske banke: pritužbe prosvjednikâ nisu preuzele samo uobičajene antiglobalističke motive (rastuću eksploataciju zemalja Trećeg svijeta itd.), već su isticale i da banke stvaraju iluziju rasta igrajući se fiktivnim novcem i kako sve to mora završiti krahom. Nisu samo ekonomisti poput Paula Krugmana i Josepha Stiglitza upozoravali na predstojeće opasnosti i ukazivali da oni koji su obećavali neprestan rast nisu zaista razumjeli što se događalo pred njihovim nosovima. U Washingtonu je 2004. toliko mnogo ljudi prosvjedovalo protiv opasnosti od financijskog kolapsa da je policija morala mobilizirati 8000 dodatnih lokalnih policajaca i dovesti dodatnih 6000 iz Marylanda i Virginije. Poslije su uslijedili suzavci, pendreci i masovna uhićenja – toliko njih da se policija morala koristiti autobusima za prijevoz uhićenih. Poruka je bila jasna i glasna, a policija je doslovno iskorištena kako bi se ušutkala istina. Nakon tog neprekidnog nastojanja oko svojeglavog ne-
20
to je ideologija, glupane!
znanja, nije ni čudo da, kada je kriza konačno izbila, kao što je izjavio jedan od sudionika, “Nitko nije zaista znao što činiti”. Razlog je u tome što su očekivanja dio igre: kako će tržište reagirati ne ovisi samo o tome koliko ljudi vjeruju u ovu ili onu intervenciju, već, čak i više, o tome koliko oni misle da će drugi vjerovati njima – ne možete u obzir uzeti efekte vlastitih odluka. Prije mnogo vremena John Maynard Keynes tu je autoreferencijalnost lijepo opisao usporedivši burzu s budalastim natjecanjem u kojem sudionici moraju odabrati nekolicinu lijepih djevojaka sa stotinu fotografija, a pobjednik je onaj koji odabere djevojke najbliže prosječnom ukusu: “Ne radi se o tome da se izaberu oni koji su prema najboljoj osobnoj ocjeni takmičara stvarno najljepši, niti oni koji se prema mišljenju prosječnih iskreno smatraju najljepši. Došli smo do trećeg koraka u kojemu posvećujemo naš razum predviđanju što prosječni takmičari očekuju da će biti prosječno mišljenje”.6 Dakle prisiljeni smo odabrati nemajući na raspolaganju znanje koje bi nam omogućilo pravi izbor, ili, kako to kaže John Gray: “Prisiljeni smo živjeti kao da smo slobodni”.7 Na vrhuncu krize Joseph Stiglitz napisao je da unatoč sve većem slaganju među ekonomistima bilo kakvo državno
6
John Maynard Keynes, The General Theory of Employment. Interest and Money, New York: Management Laboratory Press 2009., poglavlje 12 (cit. prema John Maynard Keynes, Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca, Zagreb, Cekade, 1987., str. 101). 7 John Gray, Straw Dogs, New York: Farrar Straus and Giroux, 2007., str. 110.
kapitalistički socijalizam?
21
jamstvo8 utemeljeno na planu američkog ministra financija Henryja Paulsona neće biti učinkovito, “nemoguće je da političari ne čine ništa u takvoj krizi. Tako da se možemo moliti da sporazum utemeljen na otrovnom spoju posebnih interesa, pogrešno vođene ekonomije i desničarskih ideologija koji je prouzrokovao krizu može nekako proizvesti spasonosni plan koji će djelovati – ili čiji neuspjeh neće uzrokovati previše štete.”9 On je u pravu, budući da se tržišta u stvarnosti temelje na vjerovanjima (čak i na vjerovanjima o vjerovanjima drugih ljudi), pa kada se mediji brinu o “tome kako će reagirati tržište” na državno jamstvo onda to nije samo pitanje o njegovim pravim posljedicama, već i pitanje o vjerovanju tržišta u učinkovitost tog plana. To je razlog zašto bi državno jamstvo moglo djelovati premda je ekonomski promašeno.10
8
Kako ne postoji uvriježen hrvatski termin za engleski “bail-out”, u daljnjem se tekstu, kada je riječ o američkom slučaju suočavanja s financijskom krizom, rabi “državno jamstvo”, kao opis za državnu intervenciju u tržište u obliku davanja jamstva, odnosno financiranje neke korporacije kako bi se ona spasila od bankrota ili nesolventnosti (op. prev.). 9 Joseph Stiglitz, “The Bush administration may rescue Wall Street, but what about the economy?”, The Guardian, 30. rujna 2008. 10 Budući da nas ionako neprestano uvjeravaju da su povjerenje i vjerovanje ključni, trebali bismo također pitati do koje je razine panično dizanje uloga Administracije proizvelo samu opasnost koju je nastojalo suzbiti.
22
to je ideologija, glupane!
Pritisak da “učinimo nešto” ovdje je poput praznovjernog poriva da učinimo neku gestu kada promatramo proces nad kojim nemamo stvaran utjecaj. Nisu li naši činovi često takve geste? Stara izreka “Nemoj samo pričati, učini nešto!” jedna je od najglupljih stvari koja se može reći, čak i ako je mjerimo niskim standardima zdravoga razuma. Možda je, umjesto toga, problem u posljednje vrijeme bio u tome što smo činili previše, poput intervencija u prirodu, uništavanja okoliša itd. Možda je vrijeme da učinimo korak nazad i kažemo pravu stvar. Istina, često pričamo o nečemu umjesto da to činimo, ali ponekad također činimo neke stvari kako bismo izbjegli pričanje i razmišljanje o njima. Kao što je to slučaj s bacanjem 700 milijardi dolara na problem umjesto da promislimo kako je do njega uopće došlo. U trenutačnoj zbrci zasigurno postoji dovoljno materijala koji nas mogu prisiliti da promislimo o stvarima. Još je 15. srpnja 2008. republikanski senator Jim Bunning napao predsjednika Federalnih rezervi Bena Bernankea tvrdeći da je njegov prijedlog pokazao kako je “socijalizam živ i zdrav u Americi”: “Sada Federalne rezerve žele biti regulator sistemskog rizika. Ali Federalne rezerve predstavljaju sistemski rizik. Davati Federalnim rezervama više moći jest poput davanja veće loptice dečku iz susjedstva koji je razbio prozor igrajući bejzbol na ulici, i misliti da će to riješiti problem”.11 23. rujna on je iznova napao, nazivajući plan Ministarstva
11
Vidi Edward Harrison, “Senator Bunning blasts Bernanke at Senate hearing”, dostupno on-line na: http://www.creditwritedowns.com.
kapitalistički socijalizam?
23
financija da ponudi najveće financijsko državno jamstvo od Velike depresije “ne-američkim”: “Netko mora platiti za te gubitke. Možemo ili pustiti ljude koji su donijeli loše odluke da snose posljedice za svoje činove, ili možemo bol nanijeti i drugima. A to je upravo ono što ministar predlaže da se učini – uzmite bol Wall Streeta i proširite je na porezne obveznike... To ogromno državno jamstvo nije rješenje, to je financijski socijalizam i ono je ne-američko.” Bunning je bio prvi koji je javno izložio obrise rezoniranja iza revolta Republikanske stranke protiv plana državnog jamstva, koji je dostigao vrhunac nakon što je odbijen prijedlog Federalnih rezervi 29. rujna. Taj argument zavređuje da ga pobliže promotrimo. Valja primijetiti kako je otpor republikanaca projektu državnog jamstva bio formuliran u terminima “klasne borbe”: Wall Street protiv Main Streeta. Zašto bismo pomogli onima na “Wall Streetu” koji su odgovorni za krizu, a istovremeno traže da obični dužnici hipoteka plate cijenu? Nije li to jasan slučaj onoga što ekonomska teorija naziva “moralnim hazardom”, definiranim kao “rizik da će se netko ponašati nemoralno jer će ga osiguranje, zakon ili neki drugi zastupnik štititi od bilo kakva gubitka koji bi njegovo ili njeno ponašanje moglo uzrokovati” – ako sam primjerice osiguran od požara, onda ću poduzimati manje mjere opreza (ili, ako to dovedemo do krajnosti, čak i podmetnuti požar u svojoj potpuno osiguranoj nekretnini)? Isto vrijedi za velike banke: nisu li one zaštićene od velikih gubitaka i u poziciji da zadrže svoje velike profite? Nije ni čudo
24
to je ideologija, glupane!
da je Michael Moore napisao pismo javnosti upozoravajući da je plan državnog jamstva pljačka stoljeća. Upravo je to preklapanje stavova ljevice s onima konzervativnih republikanaca ono što bi nas trebalo nagnati da zastanemo i promislimo. Ono što ta dva gledišta dijele jest njihov prijezir spram velikih špekulanata i korporativnih menadžera koji profitiraju od rizičnih odluka, ali su od neuspjeha zaštićeni “zlatnim padobranima”. Sjetimo se okrutne šale iz Lubitschova Biti ili ne biti: kada je upitan za njemačke koncentracijske logore u okupiranoj Poljskoj, odgovorni nacistički oficir poručnik Erhardt, kojeg nazivaju “Koncentracijski Logor Erhardt”, uzvraća: “Mi koncentriramo, a Poljaci kampiraju.” Ne vrijedi li isto za Enronov bankrotski skandal iz siječnja 2002., koji može biti tumačen kao neka vrsta ironijskog komentara na pojam društva rizika? Tisuće zaposlenika koji su izgubili svoja radna mjesta i svoje ušteđevine sigurno su bili izvrgnuti riziku, ali istovremeno zapravo nisu imali pravog izbora u tome – rizik je njima izgledao poput slijepe sudbine. Nasuprot tome, oni koji su imali neki uvid u uključene rizike, kao i moć da interveniraju (to jest menadžeri), smanjili su svoje rizike unovčivši svoje dionice prije bankrota. Zaista je istina da živimo u društvu riskantnih izbora, ali to je društvo u kojem samo neki izabiru, dok drugi riskiraju... Je li plan državnog jamstva onda zaista “socijalistička” mjera, rođenje države socijalizma u SAD-u? Ako jest, onda se radi o veoma čudnovatom obliku: “socijalistička” mjera čija je primarna svrha da pomogne ne siromašnima, već bogatima, ne onima koji se zadužuju, već onima koji posuđuju. Na krajnje ironičan način, “socijaliziranje” bankarskog su-
kapitalistički socijalizam?
25
stava prihvatljivo je kada koristi spašavanju kapitalizma. Socijalizam je loš – osim kada služi stabilizaciji kapitalizma. (Primijetite simetriju u današnjoj Kini: na jednak se način kineski komunisti koriste kapitalizmom kako bi ojačali svoj “socijalistički” režim.) No što ako je “moralni hazard” utkan u samu strukturu kapitalizma? Drugim riječima, što ako ne postoji način da se to dvoje razdvoji: u kapitalističkom sustavu blagostanje na Main Streetu ovisi o imućnom Wall Streetu. Stoga, dok republikanski populisti koji se protive državnom jamstvu čine pogrešnu stvar iz pravih razloga, pobornici državnog jamstva čine pravu stvar iz pogrešnih razloga. Da to kažemo nešto kompliciranijim terminima, odnos je netranzitivan: premda ono što je dobro za Wall Street nije nužno dobro i za Main Street, Main Street ne može bujati ako se Wall Street osjeća loše, te stoga ta asimetrija a priori daje prednost Wall Streetu. Sjetimo se standardnog argumenta “kapanja” (trickle-down) protiv egalitarne redistribucije (putem visokih stupnjeva progresivnog oporezivanja itd.): umjesto da se siromašni učine bogatijima, ona bogate čini siromašnijima. Daleko od toga da je naprosto antiintervencionistički, taj stav zapravo pokazuje veoma točno shvaćanje ekonomske državne intervencije: premda svi mi želimo da siromašni postanu bogatiji, pomoći im izravno jest kontraproduktivno, budući da oni nisu dinamičan i produktivan element u društvu. Jedina vrsta intervencije koja je potrebna jest ona koja će pomoći bogatijima da postanu bogatiji, a profiti će se onda automatski, sami od sebe, proširiti među siromašnima... Danas to preuzima oblik uvjerenja da će Wall Street, ako
26
to je ideologija, glupane!
bacimo dovoljno novaca na njega, na kraju dokapati do Main Streeta, pomažući običnim radnicima i vlasnicima nekretnina. Dakle, iznova, ako želite da ljudi imaju novac za izgradnju domova, nemojte im ga dati izravno, već ga dajte onima koji će im posuditi gotovinu da to učine. Prema toj logici, to je jedini način da se stvori istinski prosperitet; da nije tako, radilo bi se o slučaju državne raspodjele sredstava onima kojima je to potrebno na račun onih koji stvaraju pravo bogatstvo. U skladu s tim, oni koji propovijedaju potrebu da se s financijske spekulacije vratimo “pravoj ekonomiji” proizvodnje dobara kako bi se ispunile prave potrebe ljudi, promašuju samu poentu kapitalizma: samoperpetuirajuća i samopovećavajuća financijska cirkulacija jest jedina dimenzija Realnog, nasuprot realnosti proizvodnje. Ta dvosmislenost postala je jasna za nedavne krize, kada smo istovremeno bili bombardirani zahtjevima za povratkom u “realnu ekonomiju” i podsjetnicima da je financijska cirkulacija, umjereni financijski sustav, glavni pokretač, krv naših ekonomija. Kakav je to čudan pokretač koji nije dio “realne ekonomije”? Je li “realna ekonomija” sama po sebi poput beskrvnog leša? Populistički slogan “Spasite Main Street, ne Wall Street!” stoga navodi na potpuno pogrešan trag, oblik ideologije u svom najčišćem obliku: on previđa činjenicu da ono što održava Main Street pod kapitalizmom jest Wall Street! Razrušite taj Wall Street, i Main Street će biti preplavljen panikom i inflacijom. Guy Sorman, tipičan ideolog suvremenog kapitalizma, stoga je zapravo u pravu kada tvrdi: “Ne postoji ekonomski kriterij za razlikovanje ‘virtualnog kapitalizma’ od ‘realnog kapitalizma’: ništa realno nikada nije bilo proi-
kapitalistički socijalizam?
27
zvedeno a da prije toga nije bilo financirano... čak i u doba financijske krize, globalni dobici novih financijskih tržišta premašili su svoje troškove.”12 Premda su financijski krahovi i krize očiti podsjetnici da cirkulacija Kapitala nije zatvoren krug koji je potpuno samoodrživ – da zahtijeva odsutnu realnost gdje se stvarna dobra koja zadovoljavaju potrebe ljudi proizvode i prodaju – njihova je suptilnija pouka da ne postoji povratak u tu realnost, napustite svu onu retoriku tipa “vratimo se iz virtualnog prostora financijske spekulacije realnim ljudima koji proizvode i konzumiraju”. Paradoks kapitalizma je u tome da ne možete baciti prljavu vodu financijske spekulacije, a zadržati zdravo dijete realne ekonomije. Odviše je lako odbaciti ovakvu vrstu rezoniranja kao licemjernu obranu bogatih. Problem je u tome da, ukoliko ostanemo u kapitalističkom poretku, postoji određena istina u njemu: naime udaranje u Wall Street doista će udariti i obične radnike. To je razlog zašto demokrati koji su podržavali državno jamstvo nisu bili nedosljedni svojim ljevičarskim sklonostima. Oni bi bili nedosljedni tek da su prihvatili premisu republikanskih populista: da su (pravi, autentični) kapitalizam i slobodna tržišna ekonomija narodna, radnička stvar, dok je državna intervencija elitna strategija više klase osmišljena da eksploatira radnike koji teško privređuju. “Kapitalizam protiv socijalizma” stoga postaje radnici koji teško privređuju protiv slojeva više klase.
12
Guy Sorman, “Behold, our familiar cast of characters”, The Wall Street Journal (Europa), 20-21. srpnja 2001.
28
to je ideologija, glupane!
Međutim ne postoji ništa novo s obzirom na jaku državnu intervenciju u bankarski sustav ili ekonomiju općenito. Sam je nedavni krah posljedica takve intervencije: kada se, 2001., dotcom mjehur (koji je sažimao samu srž problema “intelektualnog vlasništva”) raspuknuo, odlučeno je da se kreditiranje olakša kako bi se rast usmjerio u nekretnine. (Krajnji razlog za financijsku krizu 2008. stoga je, gledano iz te perspektive, bila slijepa ulica intelektualnog vlasništva.) I, ako proširimo naš horizont kako bismo sagledali globalnu stvarnost, onda vidimo da su političke odluke utkane u samu teksturu međunarodnih ekonomskih odnosa. Prije nekoliko godina jedna je CNN-ova reportaža o Maliju opisivala stvarnost međunarodnoga “slobodnog tržišta”. Dva su stupa malijske ekonomije pamuk na jugu i stočarstvo na sjeveru, a oba su u poteškoćama jer zapadne sile krše upravo ona pravila koja pokušavaju nametnuti osiromašenim zemljama Trećeg svijeta. Mali proizvodi pamuk vrhunske kvalitete, ali problem je u tome da američka vlada financijski podupire vlastite uzgajivače pamuka dajući im iznose veće od čitavoga državnog budžeta Malija, stoga ne začuđuje da ne mogu biti konkurentni. Na sjeveru je krivac Europska Unija: malijsko govedo ne može se natjecati s izdašno subvencioniranim europskim mlijekom i govedom. EU subvencionira svaku pojedinu kravu s oko 500 eura godišnje – više nego što je BDP u Maliju. Kao što je to rekao malijski ministar ekonomije: ne trebamo vašu pomoć, ni savjet, ni pouke o blagotvornim učincima ukidanja ekscesivne državne regulacije; molimo vas, samo se držite vlastitih pravila o slobodnom tržištu, i naši će problemi, u načelu, nestati... Gdje su dakle
kapitalistički socijalizam?
29
republikanski branitelji slobodnog tržišta u ovoj situaciji? Kolaps Malija pokazuje što zapravo SAD-u znači kada kaže da na prvo mjesto treba staviti “domovinu” (country first). Sve ovo jasno pokazuje da ne postoji nešto poput neutralnog tržišta: u svakoj specifičnoj situaciji tržišne konfiguracije uvijek su regulirane političkim odlukama. Prava dvojba nije “Treba li država intervenirati?” već “Kakva je vrsta državne intervencije potrebna?” I to vrijedi za realnu politiku: naime za borbu da se definiraju temeljne “apolitične” koordinate naših života. Sva su politička pitanja na neki način nestranačka, ona se tiču pitanja “Što je naša država?” Tako da je rasprava oko državnog jamstva upravo prava politika, u smislu da se tiče odluka o temeljnim obilježjima našeg društvenog i ekonomskog života, pa čak i da, u tom procesu, pokreće duhove klasne borbe. Ne postoji “objektivna”, stručna pozicija koja samo čeka da ovdje bude primijenjena; treba naprosto odabrati jednu ili drugu stranu, politički. Postoji realna mogućnost da glavna žrtva trenutačne krize neće biti kapitalizam već ljevica sama, tim više što je njena nemogućnost da ponudi uvjerljivu globalnu alternativu ponovo postala svima vidljiva. Ljevica je ta koja je uistinu bila uhvaćena u pogrešci. Čini se kao da su nedavni događaji uprizoreni uz iskalkuliran rizik kako bi pokazali da, čak i u doba ozbiljne krize, ne postoji prava alternativa kapitalizmu. “Thamzing” je tibetanska riječ iz doba Kulturne revolucije sa zloslutnim asocijacijama za liberale: ona označava “borbenu sesiju”, kolektivno javno saslušanje i kritiku nekog pojedinca kojeg se nasilno ispituje kako bi došlo do njegove političke re-edukacije kroz priznanje njegovih ili
30
to je ideologija, glupane!
njenih pogrešaka i kako bi se izvršila samo-kritika. Možda današnja ljevica potrebuje dugačku “thamzing” sesiju? Immanuel Kant konzervativnom se motu “Ne misli, budi poslušan!” nije usprotivio nalogom “Nemoj biti poslušan, misli!”, već prije “Budi poslušan, ali misli!” Kada smo paralizirani događajima kao što je plan državnog jamstva, trebali bismo imati u vidu da, budući da je to jedan oblik ucjene, moramo odolijevati populističkom iskušenju da djelujemo iz bijesa i tako ranimo sami sebe. Umjesto takva impotentnog davanja oduška trebali bismo savladati naš bijes i pretvoriti ga u ledenu odlučnost da mislimo – da promislimo o stvarima na uistinu radikalan način i da se priupitamo kakvo je to društvo koje omogućuje takvu ucjenu.
Kriza kao šok-terapija Hoće li financijska kriza, onda, biti otrežnjujući trenutak, buđenje iz sna? Sve ovisi o tome kako će biti prikazana, kakva će se ideološka interpretacija ili priča nametnuti i predodrediti opću predodžbu o krizi. Kada se normalan tijek stvari traumatično prekine, otvara se polje za “diskurzivno” ideološko natjecanje – kao što se primjerice dogodilo u Njemačkoj u ranim 1930-im godinama kada je, prizivajući židovsku zavjeru, Hitler trijumfirao u natjecanju među narativima koji su najbolje objašnjavali uzroke krize Weimarske republike i nudili izlazak iz krize. Slično tomu, u Francuskoj 1940. narativ maršala Pétaina bio je taj koji je pobijedio u bitci za objašnjenje razloga poraza Francuske. Svako naivno
“mi smo oni na koje smo čekali”
219
220
komunistička hipoteza
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Nana Moferdin Grafička urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Dizajn naslovnice dizajn_ured Tiskano u Hrvatskoj Godina izdanja 2010., svibanj (prvo izdanje) ISBN 978-953-266-146-0 Biblioteka Platforma, knjiga 9 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
“mi smo oni na koje smo čekali”
219
Najnovija knjiga “najopasnijeg filozofa Zapada”, kako je nedavno prozvan u časopisu New Republic, polazi od tvrdnje da je neoliberalizam u 21. stoljeću umro najmanje dvaput: prvi put 11. rujna, kao politička doktrina, a drugi put s financijskom krizom 2008., kao ekonomska teorija. Detaljno istražujući tu drugu smrt, čije posljedice osjećamo i danas, Žižek se ne zadržava samo na kritici trenutačnog stanja, već čini i korak dalje. Umjesto lažne alternative “kapitalizam ili socijalizam”, on odabire – komunizam! Pokazuje naime da ni slobodno tržište više ne može bez države, te da je jedino rješenje ponovno prisvajanje “zajedničkih dobara” (the commons). Temeljni uzor ovdje su pobunjeni haićanski robovi koji su ideje Francuske revolucije shvatili ozbiljnije od samih Francuza. Uz brojne teorijske reference, paralaktične obrate, sočne viceve i interpretacije filmova, iznova pred sobom imamo dobrog starog Žižeka u najboljoj formi.
139,00 kn dizajn_ured
ISBN 978-953266146-0
cmyk
9 7 8 9 5 3 2 6 6 1 4 6 0
www.fraktura.hr
Biblioteka Platforma
slavoj Druga smrt æiæek neoliberalizma
Slavoj Žižek, filozof, sociolog, kulturni kritičar i psihoanalitičar, rođen je u Ljubljani 1949. Doktorirao je na Ljubljanskom sveučilištu 1981., a drugi doktorat obranio je u Parizu na slavnom Sveučilištu Pariz VIII. Danas je Slavoj Žižek jedan od najcjenjenijih i najpopularnijih filozofa, a često ga nazivaju i najopasnijim filozofom Zapada. Autor je više od pedeset knjiga prevedenih na više od dvadeset svjetskih jezika.
cmyk
cmyk
slavoj Druga smrt æiæek neoliberalizma
Ovo je Žižek kakav mi se sviđa, onaj koji razotkriva koliko je sustav glup i ciničan. Mučnost i besmislenost suvremene demokracije – što zapravo znači, možemo se zapitati, život u demokraciji? – nešto je o čemu treba govoriti, i to hrabro. — Nicholas Lezard, The Guardian Slavoj Žižek nekoliko je puta objasnio što je za njega svrha filozofije: ne da odgovara na pitanja, već da postavlja bolja. (...) Ova knjiga postavlja onoliko pitanja na koliko i odgovara. — Phil Jourdan, The Cult Žižek završava knjigu poznatim pozivom na obnovu komunizma – u sadašnjem kontekstu odjednom se čini da bi ga valjalo shvatiti ozbiljno. — Owen Hatherley, The New Humanist
cmyk