Duel

Eduardo Halfon

DUEL Duel

-1-

Od istog autora u izdanju Frakture: Poljski boksaÄ?

-2-

Eduardo Halfon

Duel prevela sa ĹĄpanjolskog Ela VaroĹĄanec Krsnik

Fraktura -3-

Naslov izvornika Signor Hoffman, Oh gueto mi amor, Duelo © Eduardo Halfon, 2008. c/o Indent Literary Agency www.indentagency.com © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2020. © za prijevod Ela Varošanec Krsnik i Fraktura, 2020.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-215-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1059329

-4-

Za tebe, Leo, koji si zorom stigao s kolibrićem

-5-

-6-

Dat ću im vječno ime koje neće biti iskorijenjeno.

Izaija 56:5*

Izaija 56:5, Jeruzalemska Biblija, Kršćanska sadašnjost; https://biblija. ks.hr/knjiga.aspx?g=29 *

-7-

-8-

Signor Hoffman

-9-

- 10 -

Iz vlaka se vidjelo beskrajno morsko plavetnilo. I dalje sam bio iscrpljen, umoran od probdjevene noći na noćnome prekooceanskom letu za Rim, ali od samoga pogleda na more, na to Sredozemno more, tako beskrajno i plavo, sve bih zaboravio, čak bih i samoga sebe zaboravio. Ne znam zašto. Ne volim ići na more, ni plivati među valovima, ni šetati po plaži, a ponajmanje ploviti brodom. Sviđa mi se more kao slika. Kao ideja. Kao zamisao. Kao parabola nečega mističnog, a istodobno očitoga; nečega što istovremeno obećava spas i prijeti smrću. More, zapravo, kao zanosna gola susjeda na noćnome prozoru: izdaleka.

Stari vlak polako je vozio cijelom sredozemnom obalom, kroz Napulj, kroz Salerno, kroz sve manja i siroma­ šnija mjestašca, dok konačno nije stigao u Kalabriju. Taj krajnji jug talijanskoga poluotoka. Tu tako bukoliku pla­ ninsku regiju kojom još uvijek vlada jedna od najmoćnijih mafija u zemlji, ‘Ndrangheta. Vagon je bio gotovo prazan.

Starica je listala modne časopise. Vojnik ili policajac kunjao je na drugome kraju vagona. U redu ispred mene dvoje tinejdžera, možda par, flertovalo je i ljubakalo se - 11 -

i glasno raspravljalo na talijanskome. Ona bi se lagano uspravila u sjedalu i namjestila glavu da je on vidi iz profila pa ga tražila da dobro pogleda njezin nos (ja ga sa svoga sjedala nisam mogao vidjeti; zamišljao sam ga kao orlovski i dug, blijed i lijep). Ali dečko joj je bez riječi samo počeo ljubiti nos, pa bi se oboje ponovno topili od smiješaka i poljubaca. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da će te večeri imati veliku zabavu sa svim prijateljima jer ga je djevojka sljedećega dana odlučila operirati, smanjiti. Oproštajna zabava za njezin nos, razumio sam na talijanskome.

Dečkovi poljupci, razumio sam na talijanskome, bili su oproštajni poljupci.

Sišao sam s vlaka na postaji u Paoli, turističkome gradiću na obali mora. Stajao sam na peronu, stavljao na sebe dodatne slojeve odjeće da se zaštitim od zimske hladnoće i pokušavao odlučiti što dalje, kojim putem krenuti, kada sam osjetio da me netko odzada zgrabio za ruku. Signor Halfon. Zbunjeno sam mu se nasmiješio ugledavši njegovu dugu plavu kosu, njegovu čupavu bradu, njegov luđački pogled, ali pogled bezazlenoga luđaka, luđaka koji je upra­ ­vo pobjegao iz cirkusa i nitko se zbog toga ne uzbuđuje.

Ja sam Fausto, rekao je. Benvenuto in Calabria, i stisnuo mi ruku. Kako ste putovali? Njegov španjolski bio je korektan, ali previše pjevan. A on sam izgledao je kao glumac u komičnoj operi. Bit će da je mojih godina, pomislio sam.

Rekao sam mu da sam dobro putovao, ali da je put bio dug. Drago mi je, rekao mi je počešavši bradu. Ja sam se - 12 -

pokušao prisjetiti njegova imena ili lica, uzalud. Odjednom mi je bez pitanja podigao kovčeg. Bene, rekao je.

Andiamo subito, kasno je, rekao je vukući moj maleni kovčeg i vodeći me za lakat kao da sam slijep. Makina je parkirana pred ulazom, rekao je. Da odmah odvezemo vas, signor Halfon, u koncentracijski logor. *** Faustova makina bio je stari crvenkasti Fiat koji jedva da je zadovoljavao minimalne tehničke uvjete. Kako se pr­ tljažnik ne bi otvarao, trebalo ga je vezati užetom. Moj sigurnosni pojas bio je potrgan. Nije bilo retrovizora (do­ duše, možda ga je nekada i bilo jer su se i dalje vidjeli otisci ljepila na mjestu gdje je bio pričvršćen za strop automobila). Kočnice su vonjale na paljevinu. Nisam shvatio jesu li pokvareni samo žmigavci ili cijela elektronika auta, ali svaki put kada je Fausto želio skrenuti, morao je dati znak ostalim vozačima tako što bi izbacio lijevu ruku kroz pro­ zor, i to zaglavljeni prozor, koji se više nije mogao ni posve otvoriti ni posve zatvoriti. S vremena na vrijeme motor bi proizveo čudan zvuk, kao da se guši, kao da je na samrti, ali Fausto bi onda samo snažno udario upravljačku ploču, pa bi se motor izvukao. Za dlaku.

Questo, rekao je Fausto pokazujući rukom na golemu crkvu ili katedralu, je Santuario di San Francesco di Paola.

Jako lijep, rekao je. Jako poznat. Hodočasnici iz cijela - 13 -

Kalabrija. Pa se, mrmljajući nešto, prekrižio. Pitao sam ga hoćemo li prvo otići do hotela da ostavim stvari, da se osvježim i malo odmorim. Dopo, dopo, odgovorio mi je.

Poslije, sam je sebe preveo. Sada ravno u koncentracijski logor, rekao je, gdje vas čeka ravnatelj. A meni se učinilo da je rekao herr ravnatelj, i da je to rekao s blagim njema­ čkim naglaskom, i samo što nisam povikao na njega da ne može tako nešto reći Židovu dok ga vozi prema koncentracijskome logoru.

Poželio sam cigaretu. Pitao sam Fausta ima li cigaretu, puši li. On me ignorirao ili me možda nije čuo.

U Santuariju di San Francesco di Paola, rekao je kada smo već bili na izlasku iz grada, još je uvijek jedna ne­ eksplodirana bomba. Htio sam otvoriti prozor da udahnem malo zraka, da prozračim auto od vonja prašine, vazelina, jeftine kolonjske; prozor koji se, naravno, nije mogao otvo­riti. Pala je 1943., rekao je, tijekom savezničkoga bombardiranja, ali nikada nije eksplodirala. Na dugačkoj ravnoj cesti duž koje su rasle masline Fausto je nagazio na gas. Pa je ta bomba i dalje tamo, netaknuta, rekao je pustivši mjenjač i dignuvši u zrak desnu ruku.

Njegov dugi kažiprst neplanirano je udario u Fiatov krov.

Pravi miracolo, rekao je kao da govori od negdje drugdje, ili sam ja možda bio taj koji je bio negdje drugdje, razmišljajući o drugim bombama, razmišljajući o Hiroshimi, sanjareći o Hiroshimi, prisjećajući se da me nedavno, tije­ kom posjeta Hiroshimi, Japanka Aiko povela u posjet - 14 -

osnovnoj školi Fukuromachi, smještenoj na manje od pola kilometra od mjesta gdje je 6. kolovoza ’45., u osam i petnaest ujutro, pala atomska bomba. Aiko i ja stajali smo pred crnim zidom koji se uzdizao uz rub staroga stubišta.

Izgledao je kao crna ploča ispunjena bijelim bilješkama.

Aiko, čiji je djed preživio bombu (on o tome nikada nije govorio, ni o opeklinama od radijacije na leđima), na engleskome mi je rekla da je 160 učitelja i učenika bilo u školi u trenutku udara, nastava je upravo bila počela, i da su svi na mjestu poginuli. Od originalne školske zgrade, rekla mi je, ostalo je samo ovo mjesto na kojemu sada stojimo: jedini dio škole sagrađen od armiranoga betona. A u danima poslije napada, rekla mi je Aiko, taj isti zid koji stoji pred nama, pocrnio od dima i čađe od bombe, spontano se počeo pretvarati u javno dobro na kojemu su neki preživjeli, upotrebljavajući komadiće bijele školske krede, ostavljali pisane poruke za svoje najmilije. Za slučaj da je netko od njih također preživio bombu, rekla mi je, pa bi poruku mogao pročitati.

Aiko je utihnula i uspela se nekoliko stepenica, a meni je palo na pamet da tako odjevena, s kratkom škotskom suknjom i bijelim čarapama labavo zavrnutima oko gležnja, čak izgleda kao školarka, možda školarka baš od tamo, iz te škole. A onda sam odjednom vidio kako si je zavukla ruku pod suknju i počešala si čvrsto golo bedro, pa sam se sjetio da školarka definitivno nije. Svratio sam pogled na crni zid. Samo sam promatrao sve te japanske - 15 -

znakove pred sobom, sve te bijele riječi na crnome zidu, sve napisane kredom rukama preživjelih iz Hirošime, još uvijek žive i opipljive nakon tolikih godina. Oboje smo stajali u tišini, kao da nečemu odajemo počast. Izvana su dopirali zvuci dječje igre. Stotine šarenih papirnatih ždralova obješenih blizu prozora ljuljalo se na povjetarcu.

Nisam želio ili nisam mogao otići iz škole sve dok mi Aiko nije pročitala, na japanskome i na engleskome, svaku od tih kratkih bijelih priča na tome crnom čađavom zidu. *** Ferramonti di Tarsia, pisalo je na malenome žutom znaku.

Ex Campo di Concentramento. Fondazione. Museo Internazionale Della Memoria. A iznad svega toga, kao amblem ili logotip cijeloga natpisa, lijepa spirala od bo­ dljikave žice.

Gospodin bijele kose pušio je ispred ulazne kapije.

Samo me gledao dok sam izlazio iz staroga Fiata i hodao s Faustom prema njemu. Djelovao je mahnito. Gotovo kao da ga je nešto naljutilo ili uznemirilo. Tada je snažno zavitlao opušak u mome smjeru, možda ravno na mene. Herr ravnatelj, pretpostavio sam.

Fausto nas je upoznao. Prezivao se Panebianco. Svi su ga tako zvali, Panebianco. Bio je odjeven kao da je u koroti, u crni kaput i bijelu košulju i crnu kravatu. Nosio je i crnu kapu coppolu, tradicionalnu sicilijansku. Rekao sam mu - 16 -

da mi je drago i pružio mu ruku, ali činilo se da je Panebianco, koji je Faustu govorio nešto što nisam razumio, ne vidi pred sobom, i samo je nastavio govoriti. Nisam znao što da napravim. Ruka je i dalje bila tamo, među nama, zaboravljena u zraku. Odjednom nam je prišla djevojka vrlo kratke crne kose, i velikih crnih očiju, i crnih gležnjača, i crnih najlonki, i crnoga kaputa, pa stala točno iza ravnatelja. Njegova kći, možda. Također je u koroti, možda. Panebianco je napokon prestao govoriti, pa je spustio pogled i stisnuo mi ruku najslabijim stiskom koji sam u životu osjetio. Kaže ravnatelj da kasnite, rekao mi je Fausto kao da sam za to ja kriv. Kaže također da su ljudi počeli dolaziti, već sada. Panebianco je ponovno rekao Faustu nešto što nisam razumio, pa sam pretpostavio da mu se obraća na dijalektu. Znao sam ponešto o mnogim dijalektima koji se još uvijek upotrebljavaju po cijeloj Kalabriji, deseci dijalekata, a govornici nekih od njih zapravo jedva da se mogu sporazumjeti. Kaže ravnatelj da možemo pričekati još nekoliko minuta, rekao mi je Fausto, da vi, gospodine Halfon, upoznate malo koncentracijski logor prije nego počnemo. Rekao sam mu da u redu, da hvala, da to dobro zvuči, pa se Panebianco, bez riječi, okrenuo na peti i odmarširao prema ulaznim vratima, šepajući, gotovo kao da se žuri. Pomislio sam da je stari lud. Potom sam pomislio da želi da pođem za njim, pa sam se spremao krenuti kada je odjednom njegova kći ispružila ruku i ponudila mi srebrnu kutiju Marlbora. Čak su joj i nokti bili - 17 -

crno nalakirani. Djelić tetovaže zasjao joj je na unutrašnjoj strani zapešća. Hvala, ali ne pušim, rekao sam joj uzevši cigaretu. Ili pušim samo kada putujem, rekao sam joj. Ili samo pušim kao neki tip ceremonije, rekao sam joj. Dala mi je upaljač, pa razrogačila svoje velike gotičke oči kao da je pomalo zgađena, i izdahnuvši prema meni veo plavičastoga dima, prošaptala na savršenome španjolskom: Kako želiš. *** Zvala se Marina. Nije bila Panebiancova kći nego doktorandica iz povijesti na Sveučilištu Cosenza, koje je ponekad pomagalo Panebiancu s događanjima koja je organizirala Fondazione. Rekla mi je, dok smo još uvijek pušili na ulici, da je Ferramonti di Tarsia bio najveći od petnaest koncentracijskih logora koje je sagradio Mussolini, 1940. Rekla mi je, dok smo gazili opuške, da to nije bio logor za istrebljivanje, ili ne posve. Rekla mi je, kada smo već ulazili kroz glavnu kapiju, da ga je Mussolini sagradio tamo, u dolini rijeke Crati, jer je to bio močvarni kraj, područje kojim je vladala malarija, pa su zaražene židovske zatvorenike jednostavno prepuštali smrti. Rekla mi je, dok me vodila prema jednoj baraci, da je ondje bilo zatvoreno gotovo tisuću Židova, velika većina nisu bili Talijani, nego iz ostatka Europe. Rekla mi je, dok smo stajali na ulazu u baraku i gledali unutra, da je to tek vjerna kopija barake, - 18 -

vrlo nalik jednoj od 92 originalne logorske barake, kojih više nema. Pogledao sam ponovno u građevinu bijelih zidova i krasnih drvenih greda, s nizom urednih kreveta na kat, na njima besprijekorno složene plahte. Kako to misliš kopija?, pitao sam, pa mi je Marina, ne pogledavši me, jedva otvarajući usta dok je govorila, rekla da su 92 originalne barake srušene u šezdesetima kako bi se mogla sagraditi nova autocesta koja prolazi cijelom Kalabrijom, i da je sve što je sada tamo – sve – samo rekonstrukcija.

Stajao sam skamenjen na pragu, kao oduzet, shvativši da sve što vidim nije ništa više doli replika; da su prvo odlučili uništiti originalni logor i da su poslije odlučili sagraditi, na istome mjestu, kopiju toga originalnog logora; da su sagradili, na kraju krajeva, svojevrsnu maketu ili ogledni primjer ili tematski park ljudske patnje, te da i ja sam, upravo sada, dok stojim na pragu te lažne barake, sudjelujem u tome kazalištu. I ne znam je li to bilo zbog umora od puta, ili zbog promjene vremenske zone, ili zbog cigarete, ili zato što cijeli dan nisam ništa jeo, ili zbog rastućega osjećaja krivnje ili suučesništva u cijeloj toj farsi, ali osjetio sam mučninu.

Ne osjećam se dobro, rekao sam Marini, lagano se smiješeći da je ne zabrinem. Trebam sjesti, možda popiti malo vode, staloženo sam rekao praveći se hrabar. Ali ona me samo gledala, zbunjena. Pitao sam je ima li neki bombon ili možda čokoladu, a ona se samo još više zbunila.

Osjetio sam nalet hladnoće i topline. Osjetio sam kako mi - 19 -

klecaju koljena. Spremao sam se poslati svoju staloženost k vragu i samo se srušiti na taj lažni pod toga lažnog logora, na ulazu u tu usranu baraku, i zaspati ili se sklupčati i zaplakati kao dijete. Ali Marina me odjednom snažno zgrabila za ruku i odvukla prema drugim malenim drvenim vratima, na nekoliko koraka od nas, a dok smo prolazili kroz njih, čuo sam kako nekome na talijanskome viče riječi koje nisam razumio, ali su mi zvučale krasno, suštinski, kao jasne i precizne upute ratne medicinske sestre. *** Unutra je sve bilo tamno, svježe, tiho. Marina me u po­ lutami vodila prema jedinoj klupi, u središtu malene dvorane. Sjeo sam. Ona je ostala stajati, točno iza mene.

Uskoro je došao Fausto i dao mi bocu ledne vode. I on je ostao stajati iza mene. Ni jedno od nas nije progovorilo.

Bio sam im zahvalan, a oni su to znali. Pio sam polako, disao duboko, i već sam se počeo bolje osjećati kada se odjednom cijela dvorana osvijetlila. U dvorani su bila tri golema ekrana, u trokutu – jedan na zidu meni slijeva, drugi na zidu meni zdesna, treći ispred mene – na kojima je istovremeno počela projekcija kratkometražnoga filma, crno-bijeloga, o povijesti logora i zatvorenika iz Ferramonti di Tarsije. Pripovjedač je govorio na talijanskome.

Pozadinska glazba bila je kao iz supermarketa. Slike su bile iste one koje bi se uvijek prikazivale. Klupa se nalazila - 20 -

Eduardo Halfon rođen je 1971. godine u glavnome gradu Gvatemale, Ciudad de Guatemali. S deset godina seli se u SAD, gdje pohađa školu i studij inženjerstva, a onda se vraća u Gvatemalu gdje sljedećih osam godina predaje književnost na Sveučilištu Francisco Marroquín. Smatraju ga jednim od najboljih novijih latinoameričkih autora, što potvrđuju brojna priznanja i nagrade koje su mu dodijeljene, kao i prijevodi na mnoge svjetske jezike. Dobitnik je stipendije Guggenheim (2011.) za pisanje nastavka kratkoga romana (ili ulančanih priča, ili samo priča, ovisno iz kojega se kuta čitaju) Poljski boksač, za koji je nadahnuće pronašao u vlastitoj obiteljskoj povijesti. Godine 2015. primio je prestižnu francusku književnu nagradu Roger Caillois. Za svoj posljednji roman Duel nagrađen je mno­ štvom nagrada i priznanja, između ostaloga, nagradom Edward Lewis Wallant Award (2019.) te francuskom Na­ gradom za najbolju stranu knjigu (Prix du Meilleur Livre Étranger, 2018.). Eduardo Halfon živi u Nebraski i često posjećuje Gvatemalu, kojoj je u svojim djelima udahnuo jedinstven književni život.

- 153 -

- 154 -

Ela Varošanec Krsnik rođena je i odrasla u Zagrebu, gdje je na Filozofskome fakultetu završila studij komparativne književnosti te španjolskoga jezika i književnosti. Tijekom stu­dija bila je na studijskome boravku u Ciudad de Méxi­ ­cu, gdje je pohađala Tecnológico de Monterrey, jedno od najprestižnijih meksičkih sveučilišta, a pola godine usavršavala se i na Sveučilištu Complutense u Madridu. Prevodi s engleskoga i španjolskoga te je članica Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Između ostaloga prevela je treći nastavak svjetski popularne trilogije Različita autorice Veronice Roth, knjigu Eva, djelo autora Kolibe, Williama P. Younga, završnicu tetralogije Groblje zabo­ ravljenih knjiga Carlosa Ruiza Zafóna, Labirint duhova; intrigantan roman Spaljeni, cijenjena meksičkoga autora Antonia Ortuña te najnoviji roman Samante Schweblin, mlade argentinske autorice dvaput nominirane za nagradu Man Booker: Sezona kentukija. Prevodi za Festival europske kratke priče.

- 155 -

- 156 -

SadrĹžaj

Signor Hoffman

9

O geto ljubavi moja

33

Duel 67

O autoru

153

O prevoditeljici

155

- 157 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Sanja Šterk Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Fotografija na naslovnici Julio Zadik, “Cayuco Atitlan CB, 1950”, ljubaznošću Julio Zadik Estate Godina izdanja 2020., svibanj Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-215-3 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 158 -

Eduardo Halfon

Poljski boksač

Izaberete li Eduarda Halfona, izabrali ste putovanje. Izaberete li Halfona, s kraja na kraj svijeta, od Auschwitza do Gvatemale, od juga Sjedinjenih Američkih Država do Golog otoka i Beograda vodit će vas majanski pjesnici i ciganski svirači, glasovi mrtvih pisaca i jedan poljski boksač, koji je u najmračnijoj noći spasio ljudski život i priču učinio mogućom.

Na putu s Eduardom Halfonom neće nedostajati ni humora ni straha, ni zamišljenosti ni slavlja. Koračat ćete stazama koje su utabali ra­tovi i na­rodi, tragom onih koje mjesto nije moglo zadržati i onih koji su na put bili osuđeni. Čut ćete mnoge jezike i sve ih razumjeti. Čut ćete pitanja i glazbu. Vidjeti život.

Poljski boksač Eduarda Halfona nova je važna točka na zemljovidu južnoameričke književnosti. Točka koja se kreće. Trag koji ne smijete izgubiti.

ISBN: 978-953266861-2 , 176 str., tvrdi uvez, 139,00 kn

- 159 -

Između nekada i sada, između ovdje i tamo, između dvojice braće, između lika i njegova odraza.

Od Italije i Poljske do Gvatemale i SAD-a, pa nazad, kroz prostor i vrijeme – za Eduarda Halfona i njegova istoimenog pripovjedača u Duelu sva su putovanja jedno te isto putovanje, a sve potrage – ona za nestalima.

Jer, domovi su nestajali u vatri, ljudi u koncentracijskim logorima, prezimena u Łódźu i na Ellis Islandu, a u gvatemalskom jezeru Amatitlán utopio se petogodišnji dječak Salomón, stariji brat pripovjedačeva oca.

Ili se dogodilo drugačije?

Kada nakon desetljeća izbivanja ponovno posjeti vikendicu svojega djeda, niti piščeve obiteljske mitologije ispreplest će se s mitovima koji već tisućljećima žive oko gorskoga jezera, i natjerati ga da zaroni njihovim tragom. Zbog čega je Salomón izbrisan iz obiteljske povijesti? Je li, u hladnim vodama jezera, skriven isti pradavni sukob, ista priča o braći, nasljeđe koje baštinimo od pamtivijeka? Jesu li i svi nestanci jedan te isti nestanak?

Halfon – saznat ćemo u ovoj izvanrednoj i višestruko nagrađivanoj knjizi – dolazi od starohebrejske ili staroperzijske riječi koja znači: onaj koji si mijenja život. Kao i sva velika literatura, Duel Eduarda Halfona svojom bi emotivnošću i dubinom, iznimnom snagom i zrnom profinjenog humora lako mogao promijeniti naš.

129,00 kn

- 160 -

ISBN 978-953358215-3

9 789533 582153

www.fraktura.hr