Dug by Fraktura

o iskustvu moralne pomutnje

Dug

FRAKTURA

david graeber: dug

o iskustvu moralne pomutnje

David Graeber

Dug prvih 5000 godina preveo s engleskog Damir BiliÄ?iÄ&#x2021;

Fraktura

david graeber: dug

Naslov izvornika Debt: The First 5,000 Years, Melville House Publishing, New York © 2011 David Graeber © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2013. © za prijevod Damir Biličić i Fraktura, 2013. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-485-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 860468

o iskustvu moralne pomutnje

Sadržaj prvo poglavlje O iskustvu moralne pomutnje

drugo poglavlje Mit o trampi

treće poglavlje Iskonski dugovi

četvrto poglavlje Okrutnost i iskupljenje

peto poglavlje Kratka rasprava o moralnim temeljima ekonomskih odnosa

111

šesto poglavlje Igre povezane sa seksom i smrću

159

sedmo poglavlje Čast i poniženje

205

osmo poglavlje Zaduživanje u odnosu na plemenite kovine

263

deveto poglavlje Osovinsko doba

277

deseto poglavlje Srednji vijek

313

david graeber: dug

jedanaesto poglavlje Doba velikih kapitalističkih carstava

383

dvanaesto poglavlje (1971. – početak nečega što tek treba odrediti)

451

Bilješke 491 Kazalo imena

577

Literatura 589

o iskustvu moralne pomutnje

prvo poglavlje

O iskustvu moralne pomutnje dug – imenica, 1. iznos dugovanog novca, 2. stanje dugovanja novca, 3. osjećaj zahvalnosti za neku uslugu ili pomoć. – definicija, Oxford English Dictionary Duguješ li banci stotinu tisuća dolara, banka je tvoj vlasnik. Duguješ li banci stotinu milijuna dolara, ti si vlasnik banke. – američka izreka

Zahvaljujući nizu neobičnih podudarnosti prije dvije sam se godine zatekao na vrtnoj zabavi na prostoru oko Westminsterske opatije. Bilo mi je pomalo nelagodno, iako su ostali gosti bili ugodni i srdačni, dok je otac Graeme, koji je organizirao zabavu, bio krajnje ljubazan i šarmantan domaćin. Ali pratio me snažan dojam da onamo nikako ne pripadam. U jednom trenutku pomogao mi je otac Graeme rekavši mi da se kraj obližnje fontane nalazi netko s kime bih se zasigurno volio upoznati. Pokazalo se da je riječ o vrlo pristaloj i privlačnoj mladoj ženi koja je, objasnio mi je, nekakva odvjetnica, “ali više od onih aktivistički nastrojenih. Radi za jednu zakladu koja pruža pravnu potporu londonskim skupinama za borbu protiv siromaštva. Vjerojatno ćete imati mnogo zajedničkih tema.”

david graeber: dug

Tako smo se upustili u neobavezan razgovor. Pričala mi je o svome radu. Ja sam joj rekao da godinama surađujem s međunarodnim pokretom za borbu protiv nepravde – “antiglobalizacijskim pokretom”, kako ga najčešće nazivaju mediji. To ju je zaintrigiralo: dakako, mnogo je čitala o Seattleu, Genovi, suzavcu i uličnim borbama, ali… jesmo li svime time nešto istinski postigli? “Zapravo mi se čini”, odgovorio sam, “da je pomalo nevjerojatno koliko smo uspjeli postići u tih prvih nekoliko godina.” “Na primjer?” “Pa, na primjer uspjeli smo gotovo posve uništiti MMF.” Pokazalo se da ona zapravo ne zna što je MMF, pa sam objasnio da je Međunarodni monetarni fond u biti svjetski utjerivač dugova – “Moglo bi se reći da je riječ o pandanu, iz svijeta visokih financija, tipova koji će ti slomiti noge ako ne vratiš dug.” Počeo sam joj objašnjavati povijesnu pozadinu, činjenicu da su u vrijeme naftne krize sedamdesetih godina zemlje OPEC-a na koncu u banke na Zapadu prebacile toliko novostečenog bogatstva da ove nisu uspjele smisliti kako taj novac uložiti, zatim kako su Citibank i Chase zbog toga počeli slati svoje posrednike širom zemaljske kugle kako bi diktatore i političare iz Trećeg svijeta nagovorili na podizanje zajmova (u to vrijeme takvo bankarsko poslovanje dobilo je naziv “go-go”), kako su počeli davati kredite s niskim kamatnim stopama, koje su gotovo odmah skočile na astronomskih dvadesetak posto zbog restriktivne američke monetarne politike početkom osamdesetih godina, kako je osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća to izazvalo dužničku krizu u Trećem svijetu, kako se MMF tada umiješao u priču i počeo tražiti da siromašne zemlje, kako bi došle do refinanciranja, moraju odustati od subvencioniranja osnovnih namirnica, pa čak i politike očuvanja strateških rezerva hrane, odustati od besplatne zdravstvene zaštite i besplatnog obrazovanja, kako je sve to dovelo do urušavanja svih osnovnih potpornih stupova za neke od najsiromašnijih i najugroženijih ljudi na svijetu. Govorio sam o siromaštvu, pljački javnog bogatstva, urušavanju društava, endemskome nasilju, pothranjenosti, beznađu i upropaštenim životima.

o iskustvu moralne pomutnje

“Ali koji je bio tvoj stav?” upitala me odvjetnica. “O MMF-u? Htjeli smo ga ukinuti.” “Ne, mislim o dugu Trećeg svijeta.” “Oh, i njega smo htjeli ukinuti. Neposredni je zahtjev bio onemogućiti da MMF nameće strukturnu politiku prilagodbe, koja je izazivala svu izravnu štetu, no to smo uspjeli ostvariti neočekivano brzo. Dugoročniji cilj bio je oprost dugova. Otprilike po uzoru na biblijski jubilej, opći oprost. Što se nas ticalo”, rekao sam joj, “trideset godina dotoka novca iz najsiromašnijih zemalja u najbogatije bilo je više nego dovoljno.” “Ali”, usprotivila se, kao da je to nešto posve očito, “oni su pozajmili novac! A dug se mora vratiti.” I upravo u tom trenutku shvatio sam da će naš razgovor umnogome biti drukčiji nego što sam očekivao. Odakle krenuti? Mogao sam joj početi objašnjavati kako su te kredite na početku podigli neizabrani diktatori koji su veći dio novca odmah prebacili na osobne račune u švicarskim bankama te je zamoliti da pokuša promisliti o tome koliko je pravedno da kreditorima novac ne vrati diktator, pa čak ni njegovi pajdaši, nego da se na ime duga doslovce otima hrana iz usta gladne djece. Ili da promisli o tome koliko je tih siromašnih zemalja već i otplatilo pozajmljeno, sada već i tri-četiri puta toliko, ali da zahvaljujući čudu koje se zove kamate na kamatu još uvijek nisu značajnije smanjile glavnicu koju još treba otplatiti. Mogao sam reći i kako postoji razlika između refinanciranja kredita i zahtjeva da se zemlje, kako bi im se omogućilo refinanciranje, pridržavaju neke ortodoksne ekonomske politike slobodnog tržišta osmišljene u Wa shingtonu ili Zürichu na koju njihovi građani nikada nisu pristali i ne bi pristali ni u snu te da je pomalo nepošteno tražiti da zemlje prihvate demokratski ustav, a potom jednako ustrajno nametati sustav u kojem vlast, tko god točno bio izabran, ionako nema nikakav nadzor nad politikom zemlje. Kao i da ekonomska politika koju nameće MMF čak i nije dala željene rezultate. No tu se nametao i jedan temeljniji problem: sama pretpostavka da se dugovi moraju vratiti. U vezi s tvrdnjom “dug se mora vratiti” najnevjerojatnije je zapravo

david graeber: dug

da to nije točno čak ni prema standardnoj ekonomskoj teoriji. Vjerovnik mora prihvatiti određeni stupanj rizika. Kad bi se sve pozajmice, koliko god idiotske bile, na kraju mogle vratiti – kad primjerice ne bi bilo zakona o bankrotu – ishod bi bio katastrofalan. Zašto bi se korisnici zajmova uopće odlučili na neku takvu glupost? “Znam da će ovo zvučati kao nešto što je razumljivo samo po sebi”, rekao sam, “ali najneobičnije je to što, u ekonomskome smislu, kreditiranje zapravo uopće ne bi trebalo tako funkcionirati. Financijske institucije trebale bi služiti kao pomoć pri usmjerivanju sredstava u unosna ulaganja. Kad bi se banci jamčilo da će povratiti novac, plus kamate, što god činila, cijeli sustav jednostavno ne bi funkcionirao. Recimo da ja ušetam u najbližu poslovnicu Royal Bank of Scotland i kažem: ‘Znate, upravo sam dobio fantastičnu dojavu o jednoj konjskoj utrci. Možete mi pozajmiti par milijuna?’ Naravno da bi me ismijali. Ali samo zato što znaju da u slučaju poraza konja na kojeg sam se okladio nikako ne bi mogli povratiti pozajmljeni novac. Ali zamisli da postoji nekakav zakon koji nalaže da im se povrat novca jamči bez obzira na sve, čak i ako to znači da, ne znam, moram prodati kćer u ropstvo ili prodati vlastite organe ili nešto slično. U tom slučaju... zašto ne? Čemu se uopće truditi i čekati da se u banci pojavi netko tko ima provedivi plan za otvaranje automatske praonice rublja ili nečeg sličnog? Upravo je takvu situaciju MMF u biti stvorio na globalnoj razini – i upravo su zato sve te banke i voljne dijeliti milijarde dolara hrpi očitih prevaranata.” Nisam baš uspio sve to izgovoriti jer se uto pojavio neki pijani financijaš, primijetivši da razgovaramo o novcu, pa nam je počeo pričati anegdote o moralnim rizicima – a to se nekako, vrlo brzo, pretvorilo u dugotrajan i ne osobito zanimljiv prikaz jednog od njegovih seksualnih osvajanja. Diskretno sam se udaljio. Ipak, još nekoliko dana nakon toga te su mi riječi odzvanjale u glavi. “Dug se mora vratiti.” Tvrdnja je toliko moćna jer zapravo uopće nije ekonomske, nego moralne prirode. Naposljetku, nije li sam temelj moralnosti upravo podmirivanje dugova? Ljudima dajete ono što im pripada. Prihvaćate odgovornost. Ispunjavate obveze prema drugima, baš onako kako od

o iskustvu moralne pomutnje

njih očekujete da ispune obveze prema vama. Što uopće može biti očitiji primjer izbjegavanja odgovornosti od gaženja obećanja ili odbijanja podmirivanja duga? I upravo je zbog te tako očite samorazumljivosti, uvidio sam, ta tvrdnja toliko podmukla i opasna. Upravo takve riječi mogu dovesti do toga da i užasne stvari izgledaju krajnje bezlično i ni po čemu osobito. Možda će vam se učiniti da je riječ o prejakoj ocjeni, ali teško je nemati snažno izražene stavove o takvim pitanjima nakon što se osobno uvjerite u njihove posljedice. A ja sam se uvjerio. Gotovo dvije godine živio sam u visočju Madagaskara. Malo prije mog dolaska ondje je izbila epidemija malarije. Bila je to osobito teška i zarazna epidemija jer je malarija još davno bila posve iskorijenjena u gorju Madagaskara, tako da je nakon nekoliko naraštaja većina izgubila imunitet na tu bolest. Poteškoća se sastojala u tome što je trebalo dosta novca za održavanje programa istrebljenja komaraca jer je povremeno trebalo provoditi ispitivanja kako bi se utvrdilo jesu li se komarci ponovno počeli razmnožavati, a ako jesu, trebalo je obaviti novo zaprašivanje. Nije bilo posrijedi mnogo novca. No zbog plana štednje koji je nametnuo MMF vlada je morala smanjiti program praćenja stanja. Od bolesti je umrlo deset tisuća ljudi. Upoznavao sam mlade majke koje su oplakivale preminulu djecu. Čovjek bi pomislio da je teško ustvrditi da je gubitak deset tisuća ljudskih života doista opravdan kako bi se zajamčilo da Citibank neće morati ubilježiti gubitak na jednom neodgovornom zajmu koji ionako nije osobito važan za završnu bilancu banke. No moja sugovornica na toj zabavi bila je jedna posve dobra i pristojna žena – žena koja čak radi za dobrotvornu organizaciju – koja smatra da je to doista samo po sebi razumljivo. Naposljetku, oni duguju novac, a dug se svakako mora vratiti. *** Sljedećih nekoliko tjedana te su mi se riječi neprestano vraćale u misli. Zašto je riječ baš o dugu? Zbog čega je taj pojam toliko moćan? Potrošački dug temelj je našega gospodarstva. Sve suvremene nacionalne države počivaju na trošenju deficita. Dug je postao središnjim pitanjem

david graeber: dug

međunarodne politike. No čini se da nitko ne zna što je točno dug ni kako o njemu razmišljati. Već i sama činjenica da ne znamo što je dug, sama fleksibilnost tog pojma, temelj je njegove moći. Ako možemo išta naučiti iz povijesti, to je činjenica da nema boljeg načina na koji ćemo opravdati odnose utemeljene na nasilju, postići da takvi odnosi izgledaju moralno, nego kad ih prikažemo jezikom duga – ponajprije zbog toga što se tako odmah stječe dojam da žrtva čini nešto što ne bi trebala. Mafijaši to dobro razumiju. Kao i zapovjednici osvajačke vojske. Tisućama godina nasilni ljudi uspijevaju uvjeravati žrtve da im nešto duguju. Ako ništa drugo, “duguju im život” (a to je vrlo znakovit izraz) jer su ostali živi. Danas se na primjer vojna agresija definira kao zločin protiv čovječanstva, a međunarodni sudovi, kad se pozovu upomoć, obično od agresora traže da isplati odštetu. Njemačka je nakon Prvoga svjetskog rata morala platiti veliku ratnu odštetu, a Irak i dalje plaća odštetu Kuvajtu zbog invazije koju je 1990. pokrenuo Sadam Husein. Ipak, dug Trećeg svijeta, zemalja kao što su Madagaskar, Bolivija i Filipini, kao da funkcionira gotovo potpuno obratno. Među dužnicima iz Trećeg svijeta gotovo su isključivo zemlje koje su u nekoj fazi povijesti napale i osvojile europske zemlje, nerijetko upravo one kojima sada duguju novac. Na primjer 1895. Francuska je napala Madagaskar, raspustila vlast tadašnje kraljice Ranavalone III. i proglasila zemlju francuskom kolonijom. Nakon “pacifikacije”, kako se to tada običavalo nazivati, general Gallieni među prvim je potezima nametnuo mjesnome stanovništvu visoke poreze, dijelom kako bi povratili troškove invazije, ali i, budući da su francuske kolonije trebale biti fiskalno samodostatne, kako bi se namirio dio troškova izgradnje željeznica, autocesta, mostova, plantaža i tako dalje, objekata koje je francuski režim htio izgraditi. Malgaške porezne obveznike nitko nije pitao žele li te željeznice, autoceste, mostove i plantaže, niti su imali osobit utjecaj na to gdje će se i kako graditi.1 Naprotiv, tijekom sljedećih pola stoljeća francuska vojska i policija ubile su mnoštvo Malgasa koji su se previše protivili takvu aranžmanu (više od pola milijuna, prema nekim izvještajima, tijekom pobune 1947.). A ne može se reći da je Madagaskar Francuskoj

o iskustvu moralne pomutnje

ikada izazvao štetu koja bi se s time mogla usporediti. Unatoč tome Malgasima se od samog početka govorilo da Francuskoj duguju novac i do dana današnjeg smatra ih se francuskim dužnicima i sav ostali svijet prihvaća pravednost takva stanja. Kad “međunarodna zajednica” i uoči nekakvo moralno pitanje, obično je riječ o ocjeni da vlada Madagaskara presporo otplaćuje dugove. No dug nije samo dio pobjedničke pravde nego može biti i način kažnjavanja pobjednika koji nisu trebali pobijediti. Najspektakularniji je primjer te vrste Republika Haiti – prva siromašna zemlja u stalnome stanju dužničkog ropstva. Državu Haiti osnovali su bivši robovi s plantaža koji su iskazali dovoljno smionosti ne samo da povedu ustanak, unatoč svim proklamacijama o univerzalnim pravima i slobodama, nego i da poraze Napoleonovu vojsku upućenu onamo kako bi ih vratila u ropstvo. Francuska je odmah ustvrdila da joj nova republika duguje sto pedeset milijuna franaka na ime odštete za prisvojene plantaže, kao i za troškove neuspjelih vojnih pohoda, a sve ostale zemlje, među njima i Sjedinjene Države, pristale su Haitiju uvesti embargo do trenutka podmirenja duga. Iznos je namjerno bio nemoguće visok (osam naest milijarda dolara), a zahvaljujući nametnutom embargu naziv “Haiti” otada je sinonim za dug, neimaštinu i ljudsku bijedu.2 Dug međutim ponekad kao da znači nešto posve suprotno. Od osamdesetih godina 20. stoljeća Sjedinjene Države, koje su ustrajno zahtijevale stroge uvjete povrata duga Trećega svijeta, i same su nagomilale dugove koji itekako zasjenjuju ukupne dugove svih zemalja Trećega svijeta. Glavni su im uzrok vojni izdaci. No američki inozemni dug sastoji se od državnih obveznica koje su otkupili institucionalni ulagači u zemljama (Njemačkoj, Japanu, Južnoj Koreji, Tajvanu, Tajlandu i zemljama Zaljeva) koje su u većini slučajeva, u biti, američki protektorati i uglavnom su prepune američkih baza krcatih oružjem i opremom kupljenima upravo tim trošenjem deficita. To se malo promijenilo otkako se u igru uključila Kina (Kina je posebni slučaj, a razloge ćemo objasniti poslije), ali ne mnogo – čak je i Kina utvrdila da je zbog činjenice da ima toliko američkih obveznica vezana u određenoj mjeri uz američke interese, a ne obratno.

david graeber: dug

Koji je onda status tog silnog novca koji se bez prestanka slijeva u američko Ministarstvo financija? Jesu li to zajmovi? Ili je to svojevrstan danak? U prošlosti smo vojne sile koje izvan svog matičnog teritorija imaju stotine vojnih baza obično nazivali “carstvom”, a carstva su od podjarmljenih naroda redovito ubirala danak. Američka vlada, dakako, ustrajno tvrdi da Amerika nije carstvo – no vrlo lako mogli bismo ustvrditi da se te isplate smatraju “posudbama”, a ne “dankom” upravo kako bi se zanijekalo stvarno stanje. Istina je da su tijekom cijele povijesti određene vrste duga i određene vrste vjerovnika imale drukčiji status od drugih. Dvadesetih godina 18. stoljeća, kada je u tisku razotkriveno kakvi uvjeti vladaju u dužničkim zatvorima, jedna od činjenica koje su najviše sablaznile britansku javnost bila je da su ti zatvori redovito imali dva dijela. Zatvorenike iz aristokratskih redova, koji su kratkotrajan boravak u Fleetu ili Marshalseaju često smatrali svojevrsnim simbolom praćenja mode, biranim su jelima i vinom posluživali livrirani sluge, a bili su im dopušteni i redoviti posjeti prostitutki. S druge strane, “obični” osiromašeni dužnici bili su okovani zajedno, u minijaturnim ćelijama, “prekriveni prljavštinom i štetočinama”, kako je stajalo u jednom izvještaju, te su “patili i umirali, bez imalo sažaljenja, od gladi i zatvorske groznice”.3 Današnju ekonomsku situaciju na određeni način možemo promatrati kao mnogo širu inačicu istog rasporeda. SAD je u ovom slučaju povlašteni dužnik, a Madagaskar prosjak koji u susjednoj ćeliji umire od gladi – dok mu sluge uglednog dužnika objašnjavaju kako se našao u nevolji zbog vlastite neodgovornosti. Ovdje je na djelu i nešto mnogo fundamentalnije, riječ je čak i o jednom filozofskom pitanju kojim bismo se trebali pozabaviti. Koja je razlika između gangstera koji izvuče pištolj i zatraži da mu date tisuću dolara “naknade za zaštitu” i istoga toga gangstera kada zatraži da mu date “zajam” od tisuću dolara? Očito je da, uglavnom, nema razlike. No na određeni način razlika ipak postoji. Kao u slučaju američkog duga Koreji ili Japanu, da se odnos snaga u nekom trenutku promijeni, kad bi Amerika ostala bez vojne nadmoći, kad bi onaj gangster ostao bez svojih poslušnika, na taj bismo “zajam” možda počeli gledati bitno

o iskustvu moralne pomutnje

drukčije. Mogao bi postati istinskim financijskim teretom. No čini se da bi presudni element i dalje bio pištolj. Jedan stari vodviljski skeč istu poruku prenosi mnogo elegantnije. Ovu verziju doradio je Steven Wright: Neki dan s prijateljem sam prolazio ulicom, kad je neki tip iskočio pred nas s pištoljem u ruci i povikao: “Ruke uvis!” Dok sam vadio novčanik, razmišljao sam kako ne bih trebao ostati baš bez svega. Stoga sam izvadio nešto novca i obratio se prijatelju: “Hej, Fred, evo onih pedeset dolara koje ti dugujem.” Pljačkaša je to toliko uvrijedilo da je izvadio vlastitih tisuću dolara, pištoljem prisilio Freda da mi ih pozajmi, a zatim uzeo i taj novac. U konačnici, muškarac s pištoljem ne mora učiniti ništa što ne želi. No kako bi djelotvorno vodio čak i režim koji se temelji na nasilju, čovjek mora uspostaviti određeni sklop pravila. Ta pravila mogu biti posve proizvoljna. Na određeni način čak nije važno kakva su to pravila. Odnosno, to barem nije važno u početku. Poteškoća se sastoji u tome što će ljudi, čim počnete stvari promatrati u okvirima dužništva, početi pitati tko doista što duguje i kome. Rasprave o dugu vode se već najmanje pet tisuća godina. Tijekom većeg dijela ljudske povijesti – u najmanju ruku, povijesti država i carstava – većini se ljudi govori da su dužnici. 4 Povjesničari, a osobito povjesničari ideja, neobično su neskloni razmatranju posljedica koje to izaziva ljudima, a osobito s obzirom na to da takvo stanje, više od bilo čega drugog, izaziva stalnu ogorčenost i kivnost. Recite ljudima da su manje vrijedni, i teško možete očekivati da će im biti drago, no to neočekivano rijetko dovodi do oružanih pobuna. No recite im da su potencijalno ravnopravni, ali da su ostvarili neuspjeh i stoga nisu zaslužili čak ni to što imaju, da im to ne pripada s pravom, pa je već ne usporedivo vjerojatnije da ćete izazvati ogorčenost i gnjev. Tako nas barem, po svemu sudeći, uči povijest. Tisućama godina sukobi bogatih i siromašnih uvelike poprimaju oblik sukoba vjerovnikâ i dužnikâ –

david graeber: dug

prepirke u vezi s opravdanošću i neopravdanošću plaćanja kamata, dužničkog ropstva, amnestije, zapljene, odštete, oduzimanja ovaca, zapljene vinogradâ i prodaje dužničke djece u roblje. Također, posljednjih pet tisuća godina, nevjerojatno redovito, narodni ustanci počinju jednako, obrednim uništenjem evidencije dugova – pločica, papirusa, knjiga, u kojem god da se obliku pojavili u određenom razdoblju i području. (Nakon toga pobunjenici obično uništavaju evidenciju zem ljišnih posjeda i poreznih procjena.) Kao što je često govorio veliki poznavatelj klasičnoga doba Moses Finley, u drevnome su svijetu svi revolucionarni pokreti imali samo jedan program: “Ukinuti dugove i iznova raspodijeliti zemlju.”5 Sklonost predviđanju takve stvari još je neobičnija kad promislite o tome kako se naš suvremeni jezik morala i religije izravno razvio upravo iz tih sukoba. Izrazi poput “poravnanja” i “otkupljenja” tek su najočitiji primjeri jer su izravno preuzeti iz jezika drevnih financija. U širem smislu isto se može reći i za “krivnju”, “slobodu”, “oprost”, pa čak i “grijeh”. Natezanja o tome tko što doista duguje kome igraju središnju ulogu u oblikovanju našeg temeljnog vokabulara povezanog s time što je ispravno, a što pogrešno. Zbog činjenice da se veliki dio tog jezika oblikovao u prepirkama o dugu cijeli je pojam neobično nesuvisao. Naposljetku, kako bi se prepirao s kraljem, čovjek se mora služiti kraljevskim jezikom, bez obzira na to imaju li početne premise smisla ili ne. Promotrimo li stoga povijest duga, ponajprije ćemo naići na duboku moralnu pomutnju. Najočitija je manifestacija činjenica da gotovo posvuda možemo utvrditi da većina ljudi istovremeno smatra da je 1) otplata pozajmljenog novca jednostavno pitanje moralnosti i da je 2) svatko tko često drugima pozajmljuje novac zao. Istina je da se stavovi u vezi s drugom tezom često mijenjaju i osciliraju. Jedna od ekstremnih mogućnosti mogla bi biti situacija na koju je francuski antropolog Jean-Claude Galey naišao u dijelu istočnih Himalaja, gdje su još sedamdesetih godina 20. stoljeća pripadnici nižih kasta – nazivali su ih “pokorenima” jer se smatralo da su potomci ljudi koje su jednom pokorili aktualni gospodari – živjeli u stanju stalne

o iskustvu moralne pomutnje

dužničke ovisnosti. Bili su bez zemlje i novca i morali su tražiti pozajmice od gospodara već i kako bi se nekako prehranili. Stvar nije bila u novcu, jer se radilo o mizernim iznosima, nego u tome što se od siromašnih dužnika očekivalo da kamate otplaćuju radom, a to je značilo da barem imaju hranu i krov nad glavom dok čiste vjerovničke nužnike i postavljaju im nove krovove. Za te “pokorene” – no zapravo kao i za većinu ljudi na svijetu – najveći su životni troškovi vjenčanja i pogrebi. Ti događaji iziskuju mnogo novca, koji uvijek valja pozajmiti. U takvim slučajevima, objašnjava Galey, pripadnici ugledne kaste vjerovnika kao osiguranje zajma zahtijevaju jednu od dužnikovih kćeri. Često se događalo da bi instrument osiguranja, kad bi neki siromah trebao pozajmiti novac za kćerino vjenčanje, bila sama mladenka. Od nje bi se očekivalo da se nakon prve bračne noći javi u vjerovnikovo kućanstvo, da ondje provede nekoliko mjeseci kao njegova konkubina, a onda bi, kad bi se on zasitio nove igračke, odlazila u neki od obližnjih logora za drvosječe, gdje bi sljedeću godinu-dvije otplaćivala očeve dugove kao prostitutka. Nakon toga vratila bi se suprugu i otpočela pravi život u bračnoj zajednici.6 Koliko god to izgledalo šokantno, čak i skandalozno, Galey ne bilježi nekakav rašireni dojam o velikoj nepravdi. Čini se da su svi smatrali da se to jednostavno tako radi. Jednako tako ni mjesni hinduski svećenici, vrhovni suci u pitanjima morala, nisu pokazivali osobitu zabrinutost – iako nas to ne treba čuditi jer su najistaknutiji zajmodavci često dolazili upravo iz njihovih redova. Čak je i u ovom slučaju, dakako, teško znati što su ljudi govorili iza zatvorenih vrata. Kad bi skupina maoističkih pobunjenika iznenada preuzela nadzor nad tim područjem (neke takve skupine djeluju u tom dijelu ruralne Indije) i privela pred sud mjesne lihvare, možda bismo čuli raznorazne javno iznesene stavove. Ipak, Galeyjeva opažanja odražavaju, kao što sam već rekao, jednu ekstremnu mogućnost: situaciju u kojoj su sami lihvari predstavnici najvišeg moralnog autoriteta. Usporedimo to s primjerice srednjovjekovnom Francuskom, gdje je moralni status zajmodavaca bio ozbiljno doveden u pitanje. Katolička crkva oduvijek je zabranjivala praksu

david graeber: dug

pozajmljivanja novca uz kamate, no ta su pravila često padala u zaborav, zbog čega su crkveni dužnosnici odobravali propovjedničke pohode, pa su fratre iz prosjačkih redova slali da idu od grada do grada i upozoravaju zelenaše da će ne pokaju li se i ne vrate li žrtvama sve izvučene kamate, svakako završiti u paklu. Te propovijedi, od kojih su se mnoge i očuvale, prepune su užasnih priča o tome kako je Bog presudio zelenašima koji se nisu pokajali, o bogatašima koje je zahvatilo ludilo ili su oboljeli od užasnih bolesti, koje progone samrtne noćne more sa zmijama i demonima koji će ih uskoro rasporiti i proždrijeti. U 12. stoljeću, kad su takvi pokušaji bili na vrhuncu, počele su se primjenjivati i izravne kazne. Papinska vlast izdala je upute mjesnim župama prema kojima je trebalo ekskomunicirati sve poznate lihvare. Nisu smjeli primiti sakramente te im tijelo ni pod kojim okolnostima nije smjelo biti pokopano na posvećenoj zemlji. Jedan francuski kardinal, Jacques de Vitry, oko 1210. zabilježio je priču o nekom osobito utjecajnome lihvaru čiji su prijatelji pokušali pritiskom navesti svećenika da zažmiri na pravila i dopusti im da ga pokopaju na groblju uz mjesnu crkvu: Budući da su prijatelji pokojnog lihvara bili vrlo ustrajni, svećenik je popustio i rekao: “Položimo mu tijelo magarcu na leđa, pa da vidimo što je Božja volja, što će On učiniti s tijelom. Kamo ga god magarac odnese, bila to crkva, groblje ili neko drugo mjesto, ondje ću ga pokopati.” Tijelo su stavili na magarca, koji je, ne dvoumeći se i ne skrećući ni lijevo ni desno, tijelo odnio iz grada, do mjesta na kojem su se nalazila vješala za kradljivce, te se snažno propeo, tako da je leš odletio ravno na hrpu izmeta pod vješalima.7 Osvrnemo li se na svjetsku književnost, gotovo nigdje nećemo uspjeti pronaći primjer suosjećajnog prikaza posuđivača novca – a posve sigurno neće biti takva prikaza profesionalnog zajmodavca, jer to po definiciji znači da za pozajmicu zaračunava kamate. Nisam siguran postoji li još neko zanimanje (krvnici?) koje je tako dosljedno na lošem

o iskustvu moralne pomutnje

glasu. A to je osobito fantastično kad promislimo da su, za razliku od krvnika, lihvari često među najbogatijim i najmoćnijim pripadnicima zajednice u kojoj žive. Ipak, sam taj naziv podsjeća nas na iznude i zelenaštvo, krvavi novac, kažnjavanje sakaćenjem i prodaju duše, dok je u pozadini svega toga vrag, često prikazan kao da je i sam svojevrsni lihvar, izopačeni knjigovođa s velikim poslovnim knjigama ili, što je druga mogućnost, nekakav lik koji vreba iza lihvarovih leđa i strpljivo čeka trenutak kad će moći preuzeti dušu zlikovca koji je, već zbog samoga posla kojim se bavi, očito sklopio pakt s vragom. Povijesno gledano, samo su dva djelotvorna načina na koja se vjerovnik može pokušati izvući iz te sramotne situacije: ili će prebaciti odgovornost na neku treću stranu, ili će ustvrditi da je dužnik još i gori. Tako su na primjer u srednjovjekovnoj Europi gospodari često pribjegavali prvospomenutom pristupu, koristeći se Židovima kao surogatima. Mnogi su čak govorili o “našim” Židovima – odnosno Židovima pod njihovom osobnom zaštitom – iako je u praksi to obično značilo da Židovima na svome području prvo uskraćuju sve mogućnosti pre življavanja osim lihvarenjem (što je jamčilo da će svima biti omraženi), da bi se onda povremeno okomili na njih tvrdeći da su odvratni i vrijedni svakog prijezira, i prisvojili novac. Drugi je pristup, dakako, češći. No obično dovodi do zaključka da su obje strane podjednako krive. Cijela je priča puna podlosti i najvjerojatnije je da su obje strane proklete. Druge vjerske tradicije drukčije gledaju na stvari. Prema srednjovjekovnim hinduskim zakonima, pozajmice s kamatama ne samo da su bile dopuštene (glavna je odredba glasila da kamata nikada ne smije nadmašiti glavnicu) nego se često i naglašavalo da će se dužnik koji ne otplaćuje dug ponovno roditi kao rob u vjerovnikovu domaćinstvu ili, prema kasnijim zakonicima, kao njegov konj ili vol. Isti tolerantni stavovi prema vjerovnicima, i upozorenja o karmičkoj osveti prema onima koji posuđuju novac, pojavljuju se i u mnogim oblicima budizma. Ipak, čim bi se stekao dojam da su lihvari pretjerali, počele su se pojavljivati priče identične onima u Europi. Jednu od njih prepričava i jedan srednjovjekovni japanski autor – tvrdi da je priča istinita – opisujući

david graeber: dug

užasnu sudbinu Hiromušime, supruge jednog imućnog pokrajinskog upravitelja oko 776. Kao iznimno pohlepna žena često je dodavala vodu u rižino vino koje je prodavala te tako zgrtala silnu zaradu na razrijeđenome sakeu. Onih dana kad bi nekome nešto posudila poslužila bi se malenom mjericom, ali na dan prikupljanja dugova poslužila bi se velikom. Kad je posuđivala rižu, vaga joj je pokazivala male porcije, ali kad je primala, količine su bile velike. Kamate koje je tako prisilno prikupljala bile su silno velike – često čak i deset, pa i stotinu puta veće od početne posudbe. Bila je nepopustljiva u skupljanju dugova, ne pokazujući baš nimalo milosrđa. Zbog toga su mnogi ljudi bili pod velikim pritiskom i tjeskobni, pa su napustili dom, samo da se što više udalje od nje, i počeli tumarati drugim pokrajinama.8 Nakon njezine smrti redovnici su sedam dana molili nad njezinim zatvorenim lijesom. Sedmoga dana neobjašnjivo je oživjela: One koji su je došli vidjeti dočekao je neopisiv smrad. Od struka naviše već se bila pretvorila u vola s rogovima dugim deset centimetara koji su joj izbili iz čela. Šake su joj se pretvorile u volovska kopita, a nokti ispucali, tako da su nalikovali na gornji dio kopita. No od struka nadolje imala je ljudsko tijelo. Nije voljela rižu i više ju je zanimala trava. Jela ju je i preživala. Bila je gola i često ležala u vlastitome izmetu.9 Znatiželjnici su je počeli opsjedati. Postiđena i obuzeta grizodušjem, obitelj je očajnički nastojala kupiti oprost brišući sve dugove i darujući veliki dio bogatstva vjerskim objektima. Na koncu je, na njihovu veliku sreću, čudovište preminulo. Autor, koji je i sam bio redovnik, smatrao je da je ta priča jasan slučaj preuranjene reinkarnacije – zakon karme kaznio je ženu zbog narušavanja “onoga što je i razumno i ispravno”. Njega je mučilo to što budistički spisi, u mjeri u kojoj se izravno bave time, nisu nudili presedan.

o iskustvu moralne pomutnje

Inače bi se dužnici, a ne vjerovnici, trebali ponovno rađati kao volovi. Zbog toga njegov tekst, kad je došlo vrijeme da objasni pouku priče, postaje sve konfuzniji: I kao što kaže jedna sūtra: “Kad ne vratimo stvari koje smo posudili, dug plaćamo tako što se ponovno rađamo u obličju konja ili vola.” “Dužnik je poput roba, vjerovnik poput gospodara.” Ili još: “Dužnik je fazan, a njegov vjerovnik jastreb.” Ako ste u situaciji da ste nekome odobrili zajam, ne namećite dužniku nerazuman pritisak. Jer u tom ćete se slučaju vi ponovno roditi kao konj ili vol i morati raditi za onoga tko vam duguje, pa ćete ne umjereno i višestruko preplatiti dug.10 Što će se onda dogoditi? Obojica ne mogu završiti kao životinja u staji onoga drugoga. Sve velike vjerske tradicije kao da se, u ovom ili onom obliku, jako muče s tom velikom dvojbom. S jedne strane, u mjeri u kojoj obuhvaćaju i dug, svi su međuljudski odnosi moralno kompromitirani. Obje su strane vjerojatno već nešto skrivile samim stupanjem u odnos. U najmanju ruku, izlažu se nemaloj opasnosti od krivnje ako se zakasni s otplatom. S druge strane, kad kažemo da se netko ponaša kao “da nikome ništa ne duguje”, tu osobu ne smatramo uzorom kreposti. U sekularnome svijetu moralnost se uvelike sastoji od ispunjavanja obveza prema drugima, a te obveze zbog neke ustrajne sklonosti najčešće smatramo dugom. Možda upravo redovnici mogu izbjeći tu dvojbu potpunim odvajanjem od sekularne sfere. No čini se da smo mi ostali osuđeni da živimo u svijetu koji nema osobita smisla. *** Priča o Hiromušime savršeno pokazuje tu instinktivnu sklonost da se čovjek optužbom suprotstavi onome tko optužuje – baš kao i u priči o mrtvom lihvaru i magarcu, naglasak stavljen na izmet, životinje i poniženje očito treba poslužiti kao svojevrsno zadovoljenje pjesničke

david graeber: dug

pravde: vjerovnik je prisiljen iskusiti isto poniženje i sramoćenje kakvo je uvijek rezervirano za dužnike. Riječ je o živopisnijem, instinktivnijem načinu postavljanja istog pitanja: “Tko doista što duguje kome?” Ujedno je riječ i o savršenoj ilustraciji načina na koji čovjek čim postavi pitanje “Tko doista što duguje kome?”, počinje prihvaćati vjerovnikov rječnik. Jednako kao što, ako ne plaćamo dugove, “naša otplata poprima oblik ponovnog rođenja u liku konja ili vola”, ako ste nerazuman vjerovnik, i vi ćete morati “otplatiti” dug. Čak je i karmičku pravdu tako moguće svesti na jezik poslovnog dogovora. I tako dolazimo do središnjeg pitanja ove knjige: što točno znači reći da se naš osjećaj za moral i pravdu svodi na jezik poslovnog dogovora? Što znači kad moralne obveze svedemo na dugove? Što se mijenja kad se jedno pretvori u drugo? I kako o tome govoriti kad nam je tržište već toliko oblikovalo jezik? Na jednoj je razini razlika obveze i duga jednostavna i očita. Dug je obveza otplate određenog novčanog iznosa. Zbog toga je dug, za razliku od svih ostalih oblika obveza, moguće precizno kvantificirati. Zahvaljujući tome dug može postati jednostavan, hladan i bezličan – a to mu pak omogućuje prenosivost. Duguje li čovjek uslugu, ili život, nekom drugom čovjeku, duguje ih konkretno toj osobi. Ali ako čovjek duguje četrdeset tisuća dolara uz kamatu od dvanaest posto, zapravo je svejedno tko je vjerovnik. Jednako tako ni jedna ni druga strana ne moraju previše razmišljati o tome što onaj drugi u tom odnosu treba, želi ili može – što bi svakako bio slučaj kad bi dug bio neka usluga, poštovanje ili zahvalnost. Tako ne treba računati učinak na čovjeka, treba računati samo glavnicu, saldo, zatezne kamate i kamatne stope. Ako na koncu morate napustiti dom i početi tumarati drugim pokrajinama, ako vam kći završi kao prostitutka u rudarskom naselju, no, da, baš šteta, ali to je vjerovniku posve nevažno. Novac je novac, a posao je posao. Iz te perspektive ključni faktor i tema koje ćemo podrobno istraživati na ovim stranicama odnose se na sposobnost novca da moralnost pretvori u pitanje bezlične aritmetike – i pritom opravda stvari koje bi se inače doimale skandaloznima ili opscenima. Taj faktor nasilja, koji sam do sada naglašavao, možda će se doimati sekundarnim. Razlika “duga” i obične moralne obveze ne sastoji se u nazočnosti ili izostanku

o iskustvu moralne pomutnje

naoružanih ljudi koji mogu nametnuti i provesti tu obvezu zapljenom dužnikove imovine ili prijetnjama da će mu slomiti noge. Riječ je jednostavno o tome da vjerovnik ima sredstva kojima može specificirati, brojčano, koliko mu dužnik točno duguje. No kad malo bolje promotrimo stvari, uvidjet ćemo da su ta dva elementa – nasilje i kvantifikacija – tijesno povezana. Štoviše, gotovo je nemoguće naići na jedno bez drugoga. Francuski lihvari imali su moćne prijatelje i provoditelje koji su bili u stanju zastrašiti čak i crkvene vlasti. Kako bi inače naplaćivali dugove koji su, strogo uzevši, bili bezakoniti? Hiromušime je bila krajnje nepopustljiva prema dužnicima – “nije pokazivala baš nimalo milosrđa” – no, s druge strane, suprug joj je bio upravitelj. Nije ni trebala pokazivati milost. Oni među nama koji nemaju naoružane ljude iza leđa ne mogu si priuštiti takav stupanj zahtjevnosti. Način na koji nasilje, ili prijetnja nasiljem, pretvara međuljudske odnose u matematiku ukazivat će se na raznim mjestima u ovoj knjizi. Riječ je o najvećem izvoru moralne pomutnje koji kao da lebdi oko svega što je povezano s temom duga. Dvojbe koje iz toga proistječu doimaju se starima poput same civilizacije. To je vidljivo već i u najstarijim zapisima iz drevne Mezopotamije, prvi filozofski izraz pronašlo je u Vedama, ponovno se u beskonačnome broju oblika javlja tijekom cijele pisane povijesti, a krije se i pod površinom samih temelja današnjih institucija – države i tržišta, naših najosnovnijih predodžaba o prirodi slobode, moralnosti, društvenosti – koje je odreda oblikovala povijest ratovanja, osvajanja i ropstva, na načine koje više i ne opažamo jer više ne možemo ni zamisliti da bi stvari mogle biti i drukčije. *** Postoje vrlo očiti razlozi zašto je ovo osobito važan trenutak za novi osvrt na povijest duga. U rujnu 2008. otpočela je financijska kriza koja je gotovo zaustavila cjelokupno svjetsko gospodarstvo. Svjetsko gospodarstvo umnogome se doista zaustavilo: brodovi su prestali ploviti velikim morima, tisuće njih završile su na suhim dokovima, građevin-

david graeber: dug

ske su dizalice demontirane jer se prestalo i graditi. Banke su uglavnom prestale davati zajmove. Nakon svega toga nisu se pojavili samo gnjev i zbunjenost javnosti nego je otpočeo i pravi javni razgovor o prirodi duga, novca i financijskih institucija, o kojima je počela ovisiti sudbina cijelih nacija. No to je potrajalo vrlo kratko. Nakon tih početaka nikada nije došlo do pravog razgovora. A ljudi su za takav razgovor postali spremni jer se pokazalo da je priča koju su svima pričali prethodnih desetak godina zapravo jedna divovska laž. To se doista ne može izraziti na obzirniji način. Godinama su svi slušali samo o svoj sili novih, ultranaprednih financijskih inovacija: kreditnim i robnim derivatima, derivatima osiguranih hipotekarnih obveza, hibridnim vrijednosnicama, zamjenama duga i tako dalje. Ta nova tržišta derivata bila su toliko nevjerojatno napredna i profinjena da je, prema jednoj priči koja se ustrajno ponavlja, jedna istaknuta investicijska kuća morala angažirati astrofizičare kako bi upravljali programima za trgovanje, toliko kompliciranima da ih čak ni financijaši nisu uspijevali shvatiti. Poruka je bila više nego jasna: te stvari prepustite stručnjacima. To jednostavno nikako ne možete shvatiti. Čak i ako vam financijski kapitalisti i nisu osobito dragi (a rijetki su bili skloni tvrditi da je u vezi s njima mnogo toga simpatično), nema sumnje da su sposobni, čak i toliko nadnaravno sposobni da je demokratski nadzor nad financijskim tržištima jednostavno nezamisliv. (Na to su pali čak i mnogi pripadnici akademske zajednice. Dobro se sjećam konferencija 2006. i 2007. na kojima su pomodni društveni teoretičari držali predavanja na kojima su tvrdili da ti novi oblici sekuritizacije, povezani s novim informacijskim tehnologijama, najavljuju veliku transformaciju same prirode vremena, možda čak i same stvarnosti. Sjećam se kako sam pomislio: “Naivčine!” I nisam se prevario.) A onda, kad se slegnula prašina, pokazalo se da su mnoge od tih metoda, ako ne i većina, tek vrlo komplicirane prijevare. Među takvim je operacijama bila i prodaja siromašnim obiteljima kredita osmišljenih tako da ih dužnik neizbježno prije ili poslije prestane vraćati, primanje oklada na to koliko će dužniku trebati vremena da prestane vraćati

o iskustvu moralne pomutnje

zajam, zajedničko “pakiranje” zajma i te “oklade” i njihova prodaja institucionalnim ulagačima (koji su, možda, predstavljali i mirovinske račune korisnika kredita), uz tvrdnju da će to donijeti zaradu bez obzira na ishod, te dopuštanje tim istim ulagačima da te pakete slobodno razmjenjuju, kao da riječ o novcu, prebacivanje odgovornosti za isplatu oklade nekom divovskom osiguravateljskom konglomeratu, koji bi, kad bi potonuo pod teretom tako nastalog duga (do čega bi svakako došlo), trebalo spašavati novcem poreznih obveznika (kao što su takvi konglomerati i spašavani).11 Drugim riječima, sve to izgleda kao ne obično komplicirana verzija onoga što su banke radile kad su potkraj sedamdesetih posuđivale novac diktatorima u Boliviji i Gabonu: davale krajnje neodgovorne zajmove posve svjesne da će, kad se za to jednom dozna, političari i birokrati dati sve od sebe da zajamče da im se na kraju ipak otplate dugovi, koliko god ljudskih života za to trebalo upropastiti. No razlika je bila u tome što su ovaj put bankari to činili u upravo nepojmljivim razmjerima. Ukupna količina duga koji su nagomilali nadmašila je ukupni zajednički BDP svih zemalja svijeta, što je svijet gurnulo u vrtoglavi pad i zamalo uništilo sam sustav. Vojske i policije pripremale su se za očekivane nemire i pobune, no ta predviđanja zasada se nisu ostvarila. No jednako tako nije došlo ni do važnijih promjena u načinu upravljanja svijetom. Svi su pretpostavljali da ćemo, s obzirom na urušavanje samih institucija koje određuju kapitalizam (Lehman Brothers, Citibank, General Motors) te uza spoznaju da su sve tvrdnje o novoj nadmoćnoj mudrosti bile lažne, barem iznova pokrenuti širi razgovor o prirodi duga i kreditnih institucija. Činilo se da je većina Amerikanaca sklona radikalnim rješenjima. Istraživanja javnog mnijenja pokazala su da većina Amerikanaca smatra da banke ne bi trebalo spasiti, bez obzira na ekonomske posljedice, nego financijskim injekcijama treba spasiti obične građane sa zajmovima koje ne mogu vraćati. A to je u Sjedinjenim Državama nešto posve neočekivano. Još od kolonijalnoga doba Amerikanci su kao narod najmanje naklonjeni dužnicima. To je u određenoj mjeri neobično jer su Ameriku velikim dijelom naselili upravo dužnici koji su pobjegli iz matične zemlje, no ipak je riječ o zemlji u kojoj je predodžba da je mo-

david graeber: dug

ralnost stvar podmirivanja vlastitih dugova ukorijenjena dublje nego gotovo bilo koja druga ideja. U kolonijalno doba uši nesolventnih dužnika često su pribijali za stupove. Sjedinjene Države među posljednjim su zemljama na svijetu donijele zakon o bankrotu: unatoč činjenici da je 1787. Ustav izrijekom zadužio novu vladu da pripremi upravo takav zakon, svi pokušaji odbijali su se “iz moralnih razloga” sve do 1898.12 Promjena je tada bila epohalna. Možda su upravo zbog toga oni koji bi trebali usmjerivati rasprave u medijima i na zakonodavnim skupštinama zaključili da za to nije pravo vrijeme. Vlada Sjedinjenih Država u biti je pokrila problem tri bilijuna dolara vrijednim flasterom i nije promijenila baš ništa. Bankari su spašeni, mali dužnici – uz mizeran broj iznimaka – nisu.13 Naprotiv, usred najveće gospodarske recesije još od tridesetih godina 20. stoljeća, već uočavamo protuudar, reakciju usmjerenu protiv njih – na poticaj financijskih korporacija koje sad od iste one vlade koja ih je spasila traže da punom snagom primijeni zakone na građane u financijskim poteškoćama. “Nije zločin dugovati novac”, izvješćuje tako Star Tribune iz Minneapolis-St. Paula, “ali ljude se redovito trpa iza rešetaka zbog toga što ne otplaćuju dugove.” U Minnesoti je “primjena uhidbenih naloga prema dužnicima u posljednje četiri godine porasla za šezdeset posto, uz 845 zabilježenih slučajeva 2009… U Illinoisu i jugozapadnoj Indiani neki suci dužnicima određuju zatvor jer nisu uplatili novac po nalogu suda. U ekstremnim slučajevima ljudi ostaju u zatvoru dok ne prikupe minimalnu uplatu. U siječnju [2010.] jedan je sudac muškarca iz Kenneyja u Illinoisu osudio na ‘zatvorsku kaznu neodređena trajanja’ dok ne prikupi tristo dolara na ime duga jednoj pilani.”14 Drugim riječima, krećemo se u smjeru obnove nečega što uvelike nalikuje na dužničke zatvore. U međuvremenu je razgovor posve utihnuo, bijes javnosti zbog spašavanja banaka pretvorio se u nesuvislo gunđanje i čini se da se neumoljivo kotrljamo prema novoj financijskoj katastrofi – ostaje još jedino pitanje koliko će trajati. Došli smo do točke u kojoj i sam MMF, koji se sada nastoji repozicionirati kao savjest globalnoga kapitalizma, počinje objavljivati upozorenja da sljedeći put, nastavimo li putem na kojem smo sada, više neće

o iskustvu moralne pomutnje

biti spašavanja. Javnost to jednostavno neće trpjeti i zbog toga će se sve uistinu raspasti. “MMF upozorava da bi drugo spašavanje ‘ugrozilo demokraciju’”, glasi jedan nedavno objavljeni naslov.15 (Dakako, kad spominju “demokraciju”, zapravo misle na “kapitalizam”.) Nema sumnje da je znakovito što čak i oni koji smatraju da su odgovorni za održa nje aktualnoga globalnog ekonomskog sustava, a koji su se prije samo nekoliko godina držali kao da mogu jednostavno pretpostavljati da će se aktualni sustav održati zauvijek, sada na svakom koraku vide apokalipsu. *** U ovom je slučaju MMF u pravu. S pravom možemo zaključiti da smo uistinu na pragu epohalnih promjena. S druge strane, instinkt nas navodi da sve što nas okružuje smatra mo apsolutno novim. A to je još najtočnije kad je riječ o novcu. Koliko su nam puta rekli da nas je pojava virtualnog novca, dematerijalizacija gotovine i njezino pretvaranje u plastiku, a dolara u impulse i elektroničke informacije, uvela u dosad neviđeni financijski svijet? Pretpostavka da smo u takvim, još neistraženim vodama, dakako, upravo je jedan od razloga koji su kućama poput Goldman Sachsa i AIG-a toliko olakšali uvjeravanje ljudi da nitko ni slučajno ne može shvatiti njihove fantastične nove financijske instrumente. No čim stvari postavimo u široke povijesne razmjere, prvo spoznajemo da virtualni novac nije nikakva novost. To je zapravo i bio izvorni oblik u kojem se novac pojavio. Sustavi kreditiranja, zadužnice, pa čak i naknada službenih troškova postojali su još davno prije gotovine. Te su stvari stare koliko i sama civilizacija. Istina, povijest pokazuje sklonost izmjeni razdoblja kojima dominiraju plemeniti metali – kad se smatra da su zlato i srebro uistinu pravi novac – i razdoblja kad se smatra da je novac apstrakcija, virtualna računovodstvena jedinica. No, povijesno gledano, prvo se pojavio kreditni novac, a danas svjedočimo povratku pretpostavki koje bi se smatrale očitima i logičnima i u primjerice srednjem vijeku – pa čak i u drevnoj Mezopotamiji.

david graeber: dug

Ali povijest uistinu nudi fascinantne naznake o tome što možemo očekivati. Na primjer stoljeća virtualnoga kreditnog novca gotovo redovito obuhvaćaju i osnivanje institucija koje trebaju spriječiti da sve pođe po zlu – onemogućiti da se vjerovnici udruže s birokratima i političarima i iscijede sve oko sebe, kao što je, čini se, slučaj upravo danas. Prati ih osnivanje institucija čiji je cilj zaštititi dužnike. Ovo novo doba kreditnoga novca u kojem smo sada kao da je počelo upravo obratnim slijedom. Otpočelo je nastankom globalnih institucija kao što je MMF, s ciljem zaštite, ali ne dužnika, nego zajmodavaca. Istodobno, u povijesnim razmjerima o kakvima je ovdje riječ desetljeće-dva ne znači baš ništa. Gotovo uopće ne znamo što možemo očekivati. *** Ova je knjiga dakle povijest duga, ali na temelju te povijesti ujedno postavlja i temeljna pitanja o tome što su ljudi i ljudsko društvo i kakvi bi mogli biti – što doista jedni drugima dugujemo, što uopće znači postaviti to pitanje. Knjiga zato počinje pokušajima raspršivanja cijelog niza mitova – ne samo velikog mita o trampi, kojim se bavimo u prvom poglavlju, nego i suprotstavljenih mitova o drevnim dugovima božanstvima ili državi, koji na ovaj ili onaj način čine osnovu naših zdravorazumskih pretpostavki o prirodi gospodarstva i društva. Prema tom uobičajenom svjetonazoru, Država i Tržište uzdižu se nad svim ostalim kao dijametralno suprotstavljena načela. No povijesna stvarnost otkriva da su nastali zajedno i da su oduvijek isprepleteni. Tako ćemo utvrditi da sve te pogrešne predodžbe imaju jednu zajedničku točku: odreda najčešće sve međuljudske odnose svode na razmjenu, kao da svoje veze s društvom, pa čak i sa samim kozmosom, možemo zamišljati u istim okvirima u kojima razmišljamo o nekoj poslovnoj transakciji. A to nas dovodi do drugog pitanja: ako to nije razmjena, što onda jest? U petome poglavlju počet ću odgovarati na to pitanje služeći se rezultatima antropoloških istraživanja kako bih opisao jedan pogled na moralne osnove ekonomskoga života. Potom ćemo se vratiti pitanju podrijetla novca da pokažem kako se samo načelo razmjene uvelike

o iskustvu moralne pomutnje

pojavilo kao posljedica nasilja – da se pravo podrijetlo novca krije u zločinu i naknadi, ratu i ropstvu, časti, dugu i iskupljenju. A to pak otvara put prema početku, od osmoga poglavlja, stvarne povijesti posljednjih pet tisuća godina dugova i kreditiranja, s tim velikim izmjenjivanjem razdoblja virtualnog i fizičkog novca. Mnoga od tih otkrića posve su neočekivana: od podrijetla suvremenih pojmova o pravima i slobodama u drevnome zakonu o robovima preko podrijetla ulagačkoga kapitala u srednjovjekovnome kineskom budizmu do činjenice da se čini da su mnogi od najpoznatijih argumenata Adama Smitha preuzeti iz radova srednjovjekovnih perzijskih teoretičara slobodnog tržišta (usput, ta priča ima zanimljive implikacije kad je posrijedi shvaćanje sadašnje privlačnosti političkog islama). Sve to priprema nas za svjež pristup razdoblju od posljednjih petsto godina, kojim dominiraju kapitalistička carstva, te nam omogućuje da barem počnemo propitivati što bi to danas moglo istinski biti na kocki. Već dugo, dugo intelektualni konsenzus govori nam da više ne možemo postavljati velika pitanja. No sve češće čini se da zapravo nemamo druge mogućnosti.

642

david graeber: dug

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2013., studeni (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-485-0 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

o iskustvu moralne pomutnje

643

644

david graeber: dug