Dunav

Dunav

–1–

–2–

Claudio Magris

Dunav prevela s talijanskog Ljiljana Avirović

Fraktura –3–

Naslov izvornika Danubio © 1986, Claudio Magris All rights reserved © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2013. © za prijevod Ljiljana Avirović i Fraktura, 2013.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-511-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 852518

–4–

It moram brž, se mi mudi, Na kraj oblasti dunajske, Kralj Matjaž... slovenska narodna pjesma

–5–

–6–

Posvećeno Marisi, Francescu i Paolu

–7–

–8–

I. Pitanje žljebova

–9–

– 10 –

1. Jedna ploča “Veoma poštovani!

Gospodin Maurizio Cecconi, odbornik iz Venecije, predlaže nam da na temelju priloženog projekta pripremimo izložbu Arhitektura putovanja: povijest i utopija hotela. Mjesto održavanja predviđene izložbe jest Venecija. O financiranju bi se brinule različite ustanove i organizacije. Ako ste zainteresirani za suradnju...”

Taj uljudni poziv, stigao prije nekoliko dana, ne odnosi se ni na kakva određena naslovnika, ne spominje osobu ili osobe kojima se želi srdačno obratiti; čuvstveni zanos pod pokroviteljstvom Javne Ustanove nadvisuje osobnost pojedinca i obuhvaća sveopće čovječanstvo ili barem široku i rastezljivu zajednicu obrazovanih i pametnih. Priloženi projekt, rad sveučilišnih profesora iz Tübingena i Padove, utemeljen na čvrstoj logici i popraćen bibliografijom, želi svesti na besprijekoran red traktata svu nepredvidivost putovanja, isprepletenost i raštrkanost putova, slučajnost postaja, nesigurnost večeri, asimetriju svake dionice. Shema je nacrt životnoga zakona, ako je istina da je život putovanje, kako se to obično kaže, i da zemljom prolazimo kao gosti.

Naravno, u svijetu upravljanom i ustrojenom u planetarnim razmjerima, avantura i tajna putovanja kao da su nestale; već i Baudelaireovi putnici, krenuvši u potragu za nečuvenim, pa u to ime spremni pretrpjeti i brodolom, nalaze u nepoznatom, unatoč ne– 11 –

predviđenoj nezgodi, onu istu dosadu koju su ostavili kod kuće.

Kretati se, u svakom slučaju, bolje je od ničega: gledaš kroz prozor vlaka koji brza krajolikom, lice ti se odaje svježini koja silazi sa stabala drvoreda, miješaš se s ljudima dok ti nešto teče i struji tijelom, zrak se uvlači u odjeću, tvoje ja širi se i grči poput meduze, ponešto tinte izlije se iz bočice i rastvori u moru plavetnila. Ali to lagano popuštanje veza, koje uniformu zamjenjuje pidžamom, to je prije sat odmora u školskom programu nego obećano opuštanje, ludi let kojim se prelazi granica. Hirovi, govorio je Benn, i onda kad se osjeća neumoljivo plavetnilo što se širom rastvara ispod nepouzdane stvarnosti. Previše nas je samozadovoljnih i odlučnih mudrijaša učilo kako napomena “sve uključeno” u turističkim cjenicima podrazumijeva i vjetar koji puše. Ali, srećom, ostaje avantura klasifikacije i dijagrama, metodološka zavodljivost; profesor iz Tübingena kojeg je odbornik angažirao, svjestan da proza svijeta ugrožava odisejadu, stvarno i neponovljivo iskustvo pojedinca, sam sebe ohrabruje citirajući na trećoj stranici Hegela, tog velikog učenika sjemeništa svoga grada, ponavljajući za njim kako metodu gradi iskustvo.

Drvena klupa što gleda u usku crtu vode budi simpatiju prema raz­ rađenom projektu nađenom u poštanskom sandučiću malo prije polaska na put – simpatiju za to malo umijeće bijega što se skriva ispod lukova njegovih logičkih prijelaza. Drvo ima lijep miris, mužev­nu suhoću Viteza osamljene doline, Breg – il’ možda Dunav?

– brončana je vrpca što teče tamna i svjetlucava, a zahvaljujući pokojoj mrlji snijega u šumi, život izgleda poput svježa i prozračna dana, nebeski dar i dar vjetra. Sretno pogođena urota okolnosti i dobrohotne opuštenosti, možda potaknuta i ljubaznošću onoga “Veoma poštovani”, poziva na vjeru u svijet, čak i na prihvaćanje sinteze koju je u venecijanskom programu jasnim riječima sastavio njemački kolega, na granici načela Hegelove Logike i kategorija hotelâ.

Ugodno je što putovanje ima svoju arhitekturu i što je na put moguće ponijeti kakav kamen, iako putnik u tome ne sliči onom koji gradi krajolike – to je posao starosjedilaca koji se nikamo ne miču – već onom koji ih rastavlja i uništava, poput baruna fon R.-a o kojemu pripovijeda Hoffmann, a koji je putovao svijetom stvara– 12 –

jući zbirke panorama. Kad je pak mislio da je to nužno za uživanje ili za stvaranje prekrasna trenutačna dojma, davao je piliti drveće, kidati grane, izravnavati zemljište, sjeći čitave šume ili uništiti imanja ako bi zaklanjala pogled. Ali i uništenje je nekakav oblik arhitek­ ture, razgrađivanje koje slijedi svoja pravila i proračune, umjetnost rastavljanja i ponovnoga sastavljanja ili stvaranja nekog drukčijega reda: kada bi iznenada pao zastor lišća, otvarajući pogled na ruševine kakva daleka dvorca u svjetlosti zalaska sunca, barun fon R. za­ ustavljao bi se nekoliko minuta promatrajući prizor koji je sam po­ stavio na scenu, a zatim bi brzo otputovao da se tamo više nikada ne vrati. Svako je iskustvo rezultat tvrdoglave metode, pa i prozirnost daleka zalaska za baruna fon R.-a, ili snježni zrak što stiže na ovu klupu u Schwarzwaldu. Život baš u razvrstavanjima otkriva svoj uznemirujući blijesak, u zapisnicima koji ga nastoje srediti i time izvući na površinu nesvodivi ostatak tajne i zanosa. Tako shema projekta dvaju pronicavih znanstvenika, sastavljena poput Wittgensteinova Tractatusa (1.1, 1.2, 2.11, 2.12 itd.), daje naslutiti, u najsitnijim pukotinama između jednog i drugog broja, beskrajne zgode i nezgode putovanja: hotele razlikuje kao luksuzne (Luxurios), građanske, jednostavne, pučke, lokalne, lučke, izletničke, seljačke, vlastelinske, cehovske, pogranične, poštansko-kočijaške. Jedino znanstvene tablice mogu toliko primjereno istaknuti metafizički humor predmetâ i svakodnevnih događaja, njihovih veza i nizova: u odjeljku E posvećenom prizorima – razumljivo, onima koji se mogu odvijati u hotelima – na jednome mjestu piše: “2.13. Erotika: zavođenje – prostitucija. 2.14. Pranje. 2.15. Spavaće sobe. 2.16. Buđenje”.

Ne znam u koju bi kategoriju hotela spadao onaj iz Neuecka u Schwarzwaldu, nekoliko kilometara udaljen od ove klupe, u kojemu se prije dvadeset tri godine – uz svjedočanstvo okrugloga kartona za pivo Fürstenberg, s crvenim zmajem na plavo obrubljenom zlatnom polju, i k tome na crveno-bijeloj podlozi, a koji je kružio među našim prstima – odlučio moj život. Putovanje i povratak, le voyage pour connâitre ma géographie, kako je govorio onaj luđak iz Pariza.

Ploča udaljena nekoliko metara od ove klupe označuje – jedan? – izvor Dunava i, dapače, s naglaskom da je riječ o onom glavnom.

– 13 –

Melodiozna rijeka, tako ga je nazvao Hölderlin misleći na njegov izvor: skriveni i duboki govor bogova, put koji je spajao Europu i Aziju, Germaniju i Grčku, put kojim su se poezija i riječ, u vremenu mita, izdigle i dale smisao postojanja germanskom zapadu. Po Hölderlinu su na obalama rijeke još uvijek bili bogovi: skriveni, neshvaćeni od ljudi u noći izgnanstva i od modernih rascjepa, ali živi i prisutni; u snu Germanije spavala je, otupjela od proze stvarnosti, ali i predodređena za buđenje u nekoj utopijskoj budućnosti, poezija srca, odnosno oslobođenje, pomirenje. Ta rijeka ima mnoga imena.

U različitih naroda Dunav i Histar označivali su gornji i donji tok, a katkada i cijeli: Plinije, Strabon i Ptolemej pitali su se gdje završava jedan, a gdje počinje drugi, možda u zemlji Iliriji ili na Željeznim vratima. Rijeka “bisnominis”, kako ju je zvao Ovidije, povlači germansku civilizaciju sa svojim snom o odisejadi duha koji se vraća kući, prema istoku, i miješa je s drugim civilizacijama, u mnoge polutanske preobrazbe gdje njezina povijest nalazi svoje dokončanje i svoj pad. Germanist koji putuje s prekidima, kada i kako može, duž čitavoga toka rijeke što drži na okupu njegov svijet, sa sobom nosi prtljagu citata i tikova; ako se pjesnik prepušta pijanoj lađi, njegov zamjenik nastoji slijediti savjet Jeana Paula, koji je predlagao da se putem skupljaju i zapisuju dojmovi, stari predgovori, kazališni programi, brbljarije s postaja, poeme i bitke, osmrtnice, metafizike, novinski izresci, oglasi po gostionicama i župnim uredima. Souvenirs, impressions, pensées et paysages pendant un voyage en Orient, piše u naslovu Lamartineove knjige. Čiji dojmovi i čije misli? Kad čovjek putuje sam, kako to vrlo često biva, mora plaćati iz vlastitoga džepa, ali ponekad je život darežljiv i pruža mu mogućnost švrljanja uokolo ne bi li vidio svijet, pa makar samo komad po komad i na malo, s četiri ili pet prijatelja koji će za nas svjedočiti na Sudnji dan, govoreći u naše ime.

Između jednog i drugog puta, kada se vratimo kući, nastoji se baciti na papir mnoštvo zabilježaka i pretipkati ispise iz notesa, prospekata i kataloga. Književnost sliči selidbi: ponešto se gubi, kao i u svakoj selidbi, a ponešto izbija iz zaboravljenih spremišta.

Uistinu idemo gotovo kao siročad, kaže Hölderlin u pjesmi “Na – 14 –

izvoru Dunava” – rijeka protječe i svjetluca na suncu kao životni tok, ali smisao što odsijeva optička je varka zabljesnuta pogleda koji vidi nepostojeće svijetle mrlje na zidu, neonsku svjetlost iščeznuća, zavođenje prividom, ilustrirane naslovne stranice.

Odsjaj ničega zapaljuje predmete, limenke ostavljene na plaži i reflektirajuća stakla na automobilima, kao što zalaz sunca zapaljuje prozore. Rijeka nema nikakvu cjelovitost, a putovati je nemoralno, govorio je Weininger putujući. Ali rijeka je stari taoistički učitelj koji duž svojih obala drži predavanje o velikom kotaču i razmacima između njegovih prečaka. U svakom putovanju ima barem komadić Juga, razvučeni sati, opuštanje, protok vala. Ne obazirući se na siročad po svojim obalama, Dunav teče prema moru, prema velikoj persuaziji.

2. Donaueschingen protiv Furtwangena Ovdje izvire glavni rukav Dunava, piše na ploči u blizini izvora rijeke Breg. Unatoč tom sažetom natpisu višestoljetne rasprave o izvorima Dunava još uvijek žive, štoviše, razlog su žestokih prepirki između Furtwangena i Donaueschingena. Da bi se stvari još više zamrsile, nedavno je pridodana i smiona tvrdnja, koju podržava i Amedeo, cijenjeni stručnjak za naslage i pritajeni povjesničar nesporazuma, prema kojoj Dunav izvire iz obične slavine. I bez sažetog pregleda tisućljetne cijele biblioteke o tome pitanju, koja počinje s Hekatejem, Herodotovim prethodnikom, a ide do primjeraka časopisa Merian što ih nalazimo na kioscima, dovoljno je spomenuti razdoblja kada je izvor Dunava bio nepoznat baš kao i izvor Nila, u čijim se vodama, uostalom, odražava i u koje se ulijeva ako ne in re, onda barem in verbis, u usporedbama i povezivanjima tih dviju rijeka što se već stoljećima nižu u tumačenjima obrazovanih ljudi.

Na te su se izvore odnosila istraživanja, pretpostavke i obavijesti Herodota, Strabona, Cezara, Plinija, Ptolemeja, Pseudo-Skimna, Seneke, Mele, Eratostena. Pretpostavlja se i tvrdi da su se nalazili u Selvi Erciniji na dalekom sjeveru, u Pireni, zemlji Kelta ili Skita, – 15 –

na planini Abnoba, u zemlji Hesperiji, dok druge pretpostavke upućuju na to da se rijeka račva na ogranak što se izlijeva u Jadransko more i na proturječne opise utoka u Crno more. Ako iz povijesti ili mita, prema kojem su se Argonauti spustili Dunavom do Jadranskog mora, prijeđemo na prethistoriju, znanje postaje nesigurnije, gubi se u golemom, bučnom izmirenju gorostasnog, u titanskim zemljopisnim prikazima: Urdonau u bernskom Oberlandu sa svojim izvorima na samim vrhuncima Jungfraua i Eigera, iskonski Dunav u koji su se ulijevali Ur-Rajna, Ur-Nekar i Ur-Majna, a koji je polovinom tercijara, u eocenu, prije nekih šezdeset do dvadeset milijuna godina, izvirao otprilike tamo gdje se danas nalazi Beč, u jednom od zaljeva Tetide, oceanske majke, u Sarmatskome moru, koje je prekrivalo čitavu jugoistočnu Europu.

Nimalo osjetljiv na starinu i njezine indogermanske prefikse, Amedeo zanemaruje Urdonau i radije se uključuje u današnju raspravu između Furtwangena i Donaueschingena, dvaju gradića u Schwarzwaldu, koji su međusobno udaljeni trideset pet kilometara.

Službeno se, kao što je poznato, izvor Dunava nalazi u Donaue­ schingenu, čiji stanovnici zakonom jamče izvornost i vjerodostojnost tog podatka. Još od vremena cara Tiberija maleni izvor što izbija iz brežuljaka bijaše slavljen kao izvor Dunava, a u Donaue­ schingenu se, k tome, sastaju dvije rijeke, Breg i Brigach, čije stjecište čini (prema sadašnjemu mišljenju, što ga potvrđuju turistički vodiči, javni uredi i narodne poslovice) početak Dunava. Incipit rijeke koja stvara i povezuje Mitteleuropu sastavni je dio drevnoga knežev­ skog prebivališta, zajedno s dvorcem obitelji Fürstenberg, s dvorskom knjižnicom u kojoj se čuvaju rukopisi Pjesme o Nibelunzima i o Parsifalu, zajedno s pivom koje također nosi kneževsko ime Fürstenberg i s glazbenim festivalima na kojima se proslavio Hindemith.

“Hier entspringt die Donau”, ovdje izvire Dunav, piše na ploči u parku obitelji Fürstenberg u Donaueschingenu. Ali drugi natpis, koji je dao postaviti doktor Ludwig Ohrlein na izvoru rijeke Breg, naznačuje da je upravo taj izvor, među svim suparničkim izvorima rijeke, najudaljeniji od delte u Crnome moru, 2888 kilometara, 48,5 više nego što je od nje udaljen Donaueschingen. Doktor Ohrlein, – 16 –

vlasnik zemljišta na kojem izvire rijeka Breg, udaljena nekoliko kilometara od Furtwangena, vodio je bitku protiv Donaueschingena biljegovanim papirima i potvrdama. Riječ je o slabom i zakašnjelom odrazu Francuske revolucije u zaostaloj “njemačkoj bijedi”: građanin koji se bavi slobodnim zanimanjima i sitni posjednik protivi se feudalnom plemstvu i njegovim grbovima. Uglednici Furtwangena složno su stali iza doktora Ohrleina i svi se sjećaju dana kada je gradonačelnik Furtwangena, praćen povorkom sumještana, prezirno prolio u izvor Donaueschingena bocu vode iz rijeke Breg.

3. Izvještaj Amedeov izvještaj, u obliku opširna pisma – koje sam ponio da ga provjerim na licu mjesta, kako se to obično kaže, prije nego što o tome budem raspravljao s njim osobno kad nam se pridruži – prihvaća, iako s ponekom primjedbom, tvrdnju Furtwangena prema kojoj je izvor Dunava ujedno i izvor rijeke Breg. Rijeka Breg dakle pravi je Dunav, a Brigach, koji je manje udaljen od Crnog mora, zapravo je jedan njegov pritok. Taj je izvještaj uvjerljiva poslanica čija je znanstvena preciznost popraćena humanističkom elegancijom koju vreba sjeta; u njoj se prepoznaje ne samo autor znanstvenih radova o odronjavanju i klizanju terena, kao miljokaza sedimentologije, već i mnogo povučeniji i zanemareniji autor manje poznatih tekstova, kao što su Pohvala rastresenosti, te jogunastih i nemirnih prijevoda njemačkih romantičnih pjesama.

Iz izvještaja je vidljivo da ga je tamo prije svega privukla gosti­ onica, onaj Gasthaus nagnuta krova, prekrivena drvom, u blizini izvora rijeke Breg. U njegovu izvještaju ima mnogo gostionica, što i jest prava pripovijest jedne ekspedicije, poput one u potrazi za izvorima Nila. On dakle bilježi sve postaje i faze hoda; svratišta s kamenim patuljcima u vrtu, krčme, stare glazbene automate, drvena stubišta koja vode u potkrovlje. Između redaka tog izvještaja, koji je napisao inače silno ljubazan i povjerljiv čovjek, nazire se prikriveni pokušaj bijega, vrtnja u krugu čovjeka koji kao da traži sklonište, – 17 –

mjesto na kojem bi nestao i pretvorio se u nikoga. Te su gostionice ugodna mjesta za brbljanje i piće, ali u pomalo mračnim zakucima Stube ili u sobama s kosim natkrovljem pisac traži i nešto drugo, nešto antitetično, možda vještičinu kolibu u šumi, s kojom se susreo u knjigama iz djetinjstva, mjesto na kojem nas više nikada nitko neće pronaći. To je kao da se, suprotno od Tristrama Shandyja, zabrinutog što sebe nikada neće dostići, poželio izgubiti i samom sebi dati pogrešne smjernice.

Na izvor je došao iz Furtwangena, gdje se zaustavio i posjetio Muzej satova, po kojem je lutao nekoliko sati, između tisuća brojčanika svih oblika i veličina, zupčanika, kotačića i kazaljki, automata i glasovira pokretanih samim prolaskom vremena, “šume njihala”, kako posebno naglašava. Taj istovremeni otkucaj što ga je okruživao sa svih strana u njegovu pismu izgleda kao tajni ritam života, neposredno skandiranje čistog i praznog vremena. Postojanje se u tom pismu javlja kao kretanje zatvoreno u sebi samom, kretanje koje se uvijek iznova vraća na početak. Kao da između dviju krajnjih i povratnih točki titraja ne postoji ništa, već samo isto zamišljeno titranje i sila teže koja vuče dolje, sve dok na kraju, kad habanje od godina ispuni svoje djelo, tijelo ne dosegne neporecivo stanje pokoja. Krivulja njegova života jedva je dodirivala crtu zbilje, ali uvijek u istoj točki, i to ga je presjecište boljelo, kao što dva odveć približena kralješka stišću bedreni živac, pa čovjek poželi steznik ili istezanje ne bi li se uklonilo to bolno dodirivanje.

Kratki izlet na izvor vjerojatno je morao biti nekakav odušak da bi se izbjeglo osjećaju nepokretnosti, izlika da se ugodnim boravkom na čistom zraku izmakne vlastitom blatnjavom dnu. Da bi se odvratio pogled od vlastitoga duboka bunara, nema ničega boljeg od razmatranja tuđeg identiteta i zanimanja za zbilju i narav stvari.

Kako se javljaju pojave na obzorju svijeta i razuma? Ta je knjiga plava, a pepeljara je božićni poklon, piše Paolo Bozzi u svojoj knjizi Jedinstvo, identitet, slučajnost, objavljenoj 1969., ali smjesta naglašava razliku dvaju predikata: između vidljiva svojstva onoga plavog – koje elektromagnetskim valovima i pobudama optičkog živca stiže do

– 18 –

moždane opne – i njegova svojstva božićnoga poklona, što postoji samo u mislima onoga koji ga je dobio, a ne postoji za nesvjesnog promatrača koji u tom trenutku uđe u sobu.

Voda koja izvire na zemljištu doktora Ohrleina jest dakle izvor Dunava ili se, naprotiv, samo zna (misli, priželjkuje, zahtijeva) da je ona doista izvor Dunava? Amedeo se, zacijelo, htio vratiti samim stvarima, njihovu izvornom očitovanju u svijesti. Krenuo je dakle iz Furtwangena u namjeri da opiše izvore Dunava onako kako se oni nude pogledu, da uhvati njihov čisti oblik, njihovu bit, zanemarivši i stavivši u zagrade svaku pretpostavku.

Na početku je njegov izvještaj pažljiv i uvjerljiv. Voda rijeke Breg izlazi iz zemlje u jednu malu kotlinu podno brežuljka, čiji se obronci dalje penju iznad izvora nekoliko desetaka metara. Amedeo slijedi uspon brežuljka i odjednom se nađe, zajedno s Maddalenom i s Marijom Giudittom, mokrih cipela, čarapa i hlača. Trava na livadi natopljena je vodom, čitavi je teren namočen i poplavljen mnoštvom potočića. Na tom se mjestu dvije sestre kreću i moče s mnogo više ljupkosti od Amedea, čiji šarm, uostalom, ponajviše leži u krupnom i umirujućem tijelu koje podsjeća na Pjera Bezuhova. Njegovo je pero ipak dostojno te ljupkosti, lagano i pouzdano zastaje na pojedinostima poput leptira na cvijeću, zaustavljajući zračnu čistoću dana. Fenomenologija je u pravu: sama pojava stvari dobra je i prava, površina svijeta zbiljskija je od želatinoznih nutarnjih šupljina. Sveti Augustin djelomično je bio u krivu kada je opominjao da ne izlazimo iz samoga sebe: tko zauvijek ostane unutra, sanjari i luta; na kraju zapali tamjan nekom idolu iz dima što se diže sa smetlišta njegovih strahova, praznom i podmuklom poput zloduha koje tjera večernja molitva.

Na stranicama o onoj livadi na obroncima sedimentolog dolazi do širokog daha, do klasične bremenitosti epskoga pisca koji u detaljima prepoznaje prisutnost nekog sveopćeg zakona što ih povezuje u skladno jedinstvo. Znanosti pomažu da se ne izgubi glava, da se ide naprijed i spozna kako je svijet, unatoč svemu, dobar i povezan. Tko ima čvrstu znanstvenu naobrazbu, na kraju se osjeća

– 19 –

dobro i među stvarima koje se mijenjaju i neprekidno gube svoj identitet.

Možda se zaplašen – u želji da i sam bude dio tih drugih – Amedeo, kako proizlazi iz njegova izvještaja, zapitao “Koji je pravi nastavak rijeke, uzvodno?” Još od Heraklita rijeka je u pravom smislu riječi upitna figura identiteta, sa starinskim pitanjem je li se moguće ili ne dvaput umočiti u njezine vode?! I Descartes je, sa svojim čuvenim bijelim komadom voska, tvrdim i hladnim, koji blizu vatre mijenja oblik, veličinu, gustoću i boju ostajući ipak komadom voska, počeo misliti jasnim i razgovijetnim idejama upravo na rijeci, na Dunavu, u Neuburgu, 10. studenog 1619., u svojoj sobi koja bijaše ugrijana dobrotom i darežljivošću bavarskog vojvode.

Voda što prodire u kotlinu izvora očigledno dolazi iz močvarne livade udaljene nekoliko metara uzvodno, kako je vidljivo i iz fotografije na kojoj se Maddalena naslanja na Mariju Giudittu i podiže svoju lijepu mokru nogu. Zemlja guta bezbrojne potočiće, propušta ih i vraća pogledu tamo gdje izbija izvor, pokraj natpisa doktora Öhrleina. Znanstvenik se tada zapitao otkud dolazi ta voda koja livadu pretvara u močvaru i koja je dakle Dunav. Uspeo se uzvodno tim potočićima što silaze niz obronke i nakon nekoliko desetaka metara našao se pred velikom kućom iz osamnaestog stoljeća, pored koje stoji drvarnica, i pred “dugačkim izbočenim žlijebom ili čak cijevi koja, položena pored drvarnice, obilno izbacuje vodu u smjeru kotline” smještene nešto niže. “Nema pomoći”, nastavlja on, “voda koja teče obronkom u kotlinu gdje je izvor, dolazi iz onoga žlijeba koji stoji uzvodno. Voda samo silazi, ne može se penjati po uzvišici ili po nekoj cijevi (ili možda tamo postoji jedino mjesto u poznatome svijetu gdje najpošteniji zakon klasične fizike ne djeluje?).”

Ako je rijeka vidljiva voda, izložena nebu i ljudskom pogledu, taj je žlijeb uistinu Dunav. Sve do tih riječi izvještaj je besprijekoran.

Ako se ide duž obala neke rijeke, raznim mjestima i u raznim trenucima, upirući stalno prstom prema vodi i izgovarajući svaki put “Dunav” – logičar Quine, kojemu dugujemo tu teoriju pokazne definicije i ponovljenih činova pokazivanja, dao je zapravo kao pri-

– 20 –

mjer toga Caystro – dolazi se do identiteta Dunava. Ovaj potonji postoji, nema sumnje, i neprekidan je; ako se Amedeo dašćući popne uz obronak i uperi kažiprst – ponavljajući stalno “Dunav”! – na izvor rijeke Breg, na potočić livade koja ga napaja i na žlijeb koji daje vodu potočiću, to je onda zacijelo Dunav.

Ali tko vodom napaja žlijeb, koje tajno i nevidljivo riječno božan­ stvo? Na tom se mjestu izvještaj srozava jer znanstvenik popušta nekom proizvoljnom brbljavcu koji prenosi tuđe glasine. Izvješćuje kako je Maria Giuditta, stigavši prva svojim dugim nogama do kuće i naslonivši se na prizemni prozor, ispitivala staru, mrzovoljnu vlasni­cu, od koje je saznala da voda u žlijeb stiže iz nekakva umi­ vaonika, koji se neprekidno puni iz slavine koju nitko nije uspio zatvoriti i koja je povezana na “olovnu cijev, staru možda koliko i kuća, a zatim se gubi tko zna gdje”.

Diletantizam takva govora ne zahtijeva komentara. On podsjeća na one knjižice o izvoru Nila što ih je napisao smioni kapetan John Speke, a koje – prema njegovu suparniku Richardu Burtonu i Jamesu M’Queenu, uglednom i samouvjerenom članu Royal Geographical Societyja – bijahu sramota za čitavi zemljopis. Znanstvenik se, iako vičan eksperimentalnoj provjeri, ne opterećuje čak ni time da ispita postoji li uopće ta slavina, o kojoj pak saznaje jedino od nekoga koji je, sa svoje strane, to tek čuo od nekog drugog, o čijoj se vjerodostojnosti, uostalom, nemoguće izjasniti. Već je Herodot vjerovao svojim sugovornicima samo ako su vidjeli svojim očima, a ne ako su ponavljali nešto što su čuli od drugih. Možda se Amedeo dao zbuniti pitanjem što ga je viknula Maddalena, koja je malko zaostala otraga, onako bijela i prelijepa. “A što bi bilo da tu slavinu zatvore?”

Slika Bratislave, Budimpešte i Beograda na suhom, antičkih predmeta i gomile kosti u ogromnom koritu presušene rijeke, bit će da je usmjerila njegov um na metafizičke razmjere uzročnosti i hipotetična slijeda. Što se događa tamo ako se ovdje nešto dogodi? Naravno, ne događa se ništa, ali...

– 21 –

4. Moralisti i mjernici na izvoru rijeke Breg Ponajprije, ta slavina ne postoji. Poći nanovo Amedeovim stopama nije posebno teško. Silazim nekoliko metara što odvajaju moju klupu od izvora rijeke Breg i penjem se na livadu prema kući, smočivši čarape i cipele. Voda svjetluca u travi, izvor teče lagano, zelenilo drveća ugodno je kao i njegov miris. Putnik se osjeća pomalo nespretan i bijedan te zapaža nadmoćnu stvarnost okoline što ga okru­ žuje. Je li moguće da su ti potočići na livadi Dunav, rijeka superlativâ, kako bijaše prozvana, čije se korito proteže slivom od 817.000 četvornih kilometara i obuhvaća dvije stotine milijardi kubičnih metara vode koja svake godine uvire u Crno more? Potočić, koji nakon nekoliko stotina metara brza prema dolini i bljeska, već i sam zaslužuje nadimak “lijepe tekućice” što ga je Heziod nadjenuo Histru.

Koraci prema kući sliče rečenicama ispisanim na listu papira, noga pipa močvarni teren i zaobilazi baruštinu kao što olovka ocrtava i prelazi bijeli list papira, zaobilazi zastoj na srcu i u mislima i nastavlja kao da su to mrlje tinte, praveći se da ih je već svladala, a kad tamo, samo ih je zaobišla i ostavila iza sebe, neriješene i klizave.

Pisanje bi trebalo biti poput tih voda što teku po travi, ali ta svježina izvora, plaha i nepresušna, taj životni pjev prigušen i opor sličan je zamišljenom i dubokom Maddaleninu pogledu, a ne mutnoj suhoparnosti pisanja, cjevovodu čiji je slijev često nedostatan.

Duša je skučena, predbacivao je sebi Kepler, i sakriva se po zakucima književnosti umjesto da proučava božanski nacrt stvaranja.

Onaj tko se pouzdaje samo u papir na kraju shvati da je i sam običan obris izrezan iz tanka papira, što drhti i savija se kad zapuše vjetar.

To je vjetar koji putnik priželjkuje, pustolovina, jahanje prema vrhu brežuljka; htio bi se namjeriti, kao Kepler Mathematicus, na Božje nacrte i na prirodne zakone, ne samo u vlastitim idiosinkrazijama, i želio bi da i maleni uspon prema kući postane slavan pothvat, tigrovi Mompracema koji se penju pod neprijateljskom vatrom ne bi li osvojili ili oslobodili rođenu zemlju. Ali vjetar ne puše u lice, nego u leđa i gura dalje, daleko od rodne kuće i obećane zemlje. Putnik

– 22 –

tako ulazi u vlastite odbojnosti i vlastite nedostatke, nadajući se da će u onim pukotinama, oštro usječenim u kulise teatra svakodnevice, pronaći barem dašak ili maleni otvor što dolazi iz istinskoga života, prikrivena zaslonom stvarnosti. Književne vježbe tada postaju strategija za zaštitu loše zakrpanih poderotina na zastoru udaljenosti, kako bi se spriječilo da se i one najmanje pukotine pot­ puno zatvore; biti pisac, govorio je monsignor Della Casa, jednako je ratnom stanju.

Penjem se na obronak i stižem kući. Penjem se, stižem li? Upotreba prvog lica sve je prije nego neosporna, a putnik je pred realnošću stvari naročito zbunjen kada se suoči s osobnom zamjenicom.

Lutajući Rajnom, Victor Hugo želio ju je odbaciti, ozlovoljen što to “ja” posvuda niče iz pera poput korova. Ali jedan drugi putnik, ne manje slavan i jednako nesklon tom izražajnom i zamjeničkom egoizmu, Stendhal, govorio je putujući po Francuskoj kako je “ja”, naposljetku, udobno sredstvo prepričavanja.

Promatram dakle kuću, obilazim je, nadzirem, uspoređujem s opisom iz pisama. Problem svake znanosti jest kako uskladiti južna mora, njihova nepregledna i rasjeckana plavetnila s plavom zemljopisnom kartom južnih mora. Uglavnom nesklon preciznosti, književnik više voli lutati, propovijedati o ispraznosti znanstvene točnosti. U svakoj smo prilici moralisti, govorio je doktor Johnson, ali mjernici smo samo slučajno.

Kako god bilo, u kući nema slavine. Kuća je stara, kuhinja potječe još iz 1715.; starica koja se pojavila na pragu oštro nas poziva da ne krademo i da slušamo, za dvije marke pedeset po glavi, vrpcu koja opisuje tamno ognjište, posuđe iz osamnaestoga stoljeća, običaje i navike onih vremena. Stavismo pet maraka na njezin dlan, koru staroga drveta što ulijeva poštovanje i podložnost. Kuhinja je crna, pećina što miriše prošlošću i sušenim špekom, glas snimljen na vrpci glas je te žene, tako je uštedjela trud da svaki put ponavlja istu stvar i samo prati tekst sigurnim zapovjedničkim pokretima koji upotpu­ njuju priču. Stara je, tvrda, sama i pomirena s vlastitom osamljenošću, ravnodušna prema životu što prolazi i prema sjeni crne kuhinje

– 23 –

u kojoj je oduvijek živjela. Jedino kada njezin glas s vrpce spomene Sulinu, daleko ušće Dunava u Crno more, njezino lice postaje blaže i poprima izraz neodređene odsutnosti.

Ne postoji nikakva slavina, ni u kući ni izvan kuće. Voda što natapa polje iz kojeg izvire rijeka Breg dolazi iz jedne cijevi zataknute ravno u zemlju; malko više vide se bijele mrlje, možda to snijeg što se topi dovodi, zajedno s drugim potočićima, vodu kojom je natopljena zemlja. Svakako, voda se penje po cijevi i prelijeva se.

Starica je cijevi dodala šuplji vod koji stvara neku vrstu žlijeba. Voda teče iz cijevi u taj primitivni žlijeb, a zatim u kantu iz koje uzima vodu koja joj je potrebna. Kanta je uvijek puna, a suvišna voda koja neprestano navire silazi niz obronak, natapa i poplavljuje njivu, navodnjava zemlju iz koje se, tamo niže u kotlini, rađa izvor rijeke Breg, odnosno Dunava.

Nije riječ ni o kakvu otkriću. U svom velikom djelu iz 1785. dunavski Antiquarius, pseudonim za Johanna Hermanna Diel­ helma, govori o kući na planini Arbon s čijega krova jedan žlijeb baca vodu u Dunav, a drugi u Rajnu. Dalje u knjizi autor spominje da postoji gostionica, smještena uz cestu, tamo gdje se odvaja put za Freiburg, nazvana Kalteherberg ili Svježe prenoćište, na čijem se krovu kiša razdvaja u dva potočića, od kojih jedan završava u Dunavu, a drugi u Rajni. Taj je žlijeb dakle od davnih vremena lajtmotiv u spornom pitanju izvora rijeke. Svakako, u vrlo učenom Antiquariusovu izlaganju žljebovi bacaju vodu u Dunav koji već postoji, dok prema Amedeovoj tvrdnji, izuzme li se krupna pogreška o slavini, žlijeb je izvor Dunava, on je Dunav sam. Znamo tako malo i, prije no što proglasimo konačne istine, morali bismo raspravljati o problemima barem dvaput, kao i Goti, koji su se zbog toga sviđali Sterneu, to jest najprije kad smo napiti, a zatim kad smo se rastrijeznili; uostalom, Goti su se zaklinjali i na boga Histra i na nekim natpisima u Retiji bog Danuvius stavljen je uz Jupitera Optimusa Maximusa.

– 24 –

Claudio Magris (Trst, 1939.) prozaist je, kritičar, polihistor i istraživač mikrosvjetova Srednje Europe. Bio je profesor njemačke književnosti na Sveučilištu u Trstu. Nakratko se bavio politikom: od 1994. do 1996. bio je zastupnik u talijanskom parlamentu. Člancima i kolumnama reagira u dnevnim novinama, najčešće u Corriere del­la Sera.

Najpoznatiji je po Dunavu (1986.), knjizi kroz koju, od izvora do ušća, prati tok središnje europske rijeke esejizirajući povijest svjetova i kultura koji su pokraj nje nastali. Malo nakon talijanske premijere Dunav je objavljen na svim frekventnijim europskim jezicima uključujući i hrvatski te snažno utjecao na kulturne i književne tokove Europe kraja prošlog stoljeća. Magrisovim Dunavom rođen je novi, sintetizirajući multižanr, neka vrsta totalne knjige.

Autor je više od trideset knjiga, među kojima su Nagađanja o sablji (1984.), Stadelmann (1988.), Ono drugo more (1991.) i Mikrokozmi (1997.). Trst je opsesivna Magrisova tema. Svoj grad istražuje u njegovoj prostornoj i vremenskoj dimenziji, inzistirajući na najsitnijim detaljima tršćanskih identiteta.

Primio je nekoliko talijanskih i svjetskih odličja te brojne književne nagrade.

– 417 –

– 418 –

Ljiljana Avirović završila je studij talijanistike i rusistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Književna je prevoditeljica i tumač (simultano i konsekutivno).

Predaje teoriju i praksu prijevoda na Fakultetu za prevoditelje i tumače Sveučilišta u Trstu.

Objavila je brojne prijevode na hrvatski talijanskih pisaca, između ostalih Claudija Magrisa (Dunav, Nagađanja o sablji, Trst, identitet granice, Ono drugo more, Stadelmann, Mikrokozmi, Izložba, Naslijepo), Marise Madieri (Vodnozeleno, Proplanak, Školjka i druge priče), Fulvija Tomizze i Franca Veglianija.

S ruskoga i hrvatskoga jezika na talijanski je prevela djela M. Bulgakova, B. Pasternaka, F. Iskandera, J. Grossmana, M. Jergovića, L. Paljetka, E. Grlić i drugih te priredila dvojezično izdanje Ljermontovljeva Junaka našeg doba.

Bavi se znanstvenim radom i objavljuje tekstove o teoriji i praksi književnog prevođenja.

U suradnji s Mirkom Tomasovićem objavila je 2006. u Milanu knjigu La divina traduzione o hrvatskim prijevodima Božanstvene komedije, a 2012. znanstveni rad o talijanskim prijevodima Miroslava Krleže M.K. Ieri, oggi e domani. Le traduzioni di M. K. Godine 1992. u Zagrebu joj je uručena nagrada Frano Čale za prevodilaštvo, a 2002. Nagrada predsjednika Republike Italije.

Pred­sjednik Republike Italije Carlo Azeglio Ciampi proglasio ju je 2003. vitezom (cavaliere dell’ordine della stella della solidarietà) za znanstveni rad i vrsno prevođenje djela talijanskih književnika.

– 419 –

Godine 2006. u Splitu joj je uručena nagrada Davidijas za studiju o hrvatskim prijevodima Danteove Božanstvene komedije. Iste je godine u Trstu dobila nagradu za životno djelo Umberto Saba te joj je na književnim susretima Put u središte Europe u Pazinu dodijeljena nagrada-stipendija (jednomjesečni boravak u Grazu) za prijevod djela Naslijepo Claudija Magrisa.

– 420 –

Sadržaj

I. Pitanje žljebova

9

1. Jedna ploča 2. Donaueschingen protiv Furtwangena 3. Izvještaj 4. Moralisti i mjernici na izvoru rijeke Breg 5. Hinternacionalna ili potpuno njemačka Mitteleuropa?

6. Noteentiendo 7. Homunculus 8. Kolosijeci vremena 9. Bissula 10. Izvor Brigacha 11. Crkvenjaci iz Messkircha 12. Vodič po Sigmaringenu

II. Univerzalni Dunav inženjera Neweklowskog 1. Vjerovati u Ulm 2. Dvije tisuće sto šezdeset četiri stranice i pet kilograma i devetsto grama gornjeg Dunava 3. Inženjer između persuazije i retorike 4. Crnkinjica s Dunava 5. Njemačka idila 6. Zauzeće Ulma 7. Golim rukama protiv Trećeg Reicha 8. Pogreb

– 421 –

11 15 17 22 25 30 32 35 38 41 42 45

53 55 57 63 64 65 68 68 69

9. Librica kruha 10. Na svinjskom sajmu 11. Arhivar pakosti 12. Grillparzer i Napoleon 13. Therapia deambulatoria 14. Od Lauingena do Dillingena 15. Kič zla 16. Prazan grob 17. Marieluise Fleisser iz Ingolstadta 18. Limes 19. Valhala i ruža 20. Regensburg 21. U dvorani Reicha 22. Šest uglova ničega 23. Magarac Cvjetnice 24. Veliki kotač 25. Eichmann u samostanu 26. Podvoljci iz Vilshofena 27. U gradu Passauu 28. Kriemhilda i Gudhrun, odnosno dvije obitelji 29. Na lijepom plavom Innu?

III. U Wachauu

70 72 73 77 81 82 89 93 95 97 98 101 106 107 109 110 114 115 117 120 123

125

1. Nekrolog u Linzu 127 2. Zulejka 132 3. a.e.i.o.u. 136 4. Rezom i oštricom 138 5. Nit dima 143 6. Mauthausen 143 7. Kaplja zaborava 147 8. Patke u Greinu 151 9. Torta za nadvojvodu 151 10. Kyselak 155 11. Dunavska Vineta 158

– 422 –

12. 10 sati i 20 minuta 13. Dvoglavi orao i orao štekavac 14. Kierling, Hauptstrasse 187

IV. Café Central

159 160 164

167

1. Pjesnikova lutka 2. Wittgensteinova kuća 3. Sveti Stjepan 4. Mala barunica koja nije voljela Wagnera 5. Strudlhofovo stubište 6. Dorotheum 7. Laži pjesnika 8. Turci pred Bečom 9. Mrlje krvi 10. Među drugim Bečanima 11. Plodonosan posao 12. Gentzgasse 7 13. Lukács u Beču 14. Samo jedno pitanje 15. Kao i obično, gospodine?

16. Josephinum 17. Kabaret stvarnosti 18. Rembrandtstrasse 35 19. Na rubu stvarnoga 20. Wiener gruppe i strip-tease 21. Karl-Marx-Hof 22. Ujak Ottone 23. U Muzeju kriminala 24. Živio radosno, umro blaženo 25. Berggasse 19 26. Odiseja u svemiru 27. Pogled unatrag 28. Riječi, riječi, riječi 29. Eckhartsau

– 423 –

169 171 172 172 177 178 178 178 184 184 189 190 190 192 193 194 195 196 197 199 200 202 203 205 207 208 209 209 212

30. Carnuntum 31. Manjina koja se želi asimilirati 32. Tamo gdje je Haydn ništa se ne može dogoditi 33. Mračniji i slavniji

V. Dvorci i drevenice

213 215 217 218

221

1. Kod crvenog raka 2. Gdje su naši dvorci 3. Taj mračni predmet želja 4. Svakome njegova ura 5. Dunavska i proleterska nedjelja 6. Groblja na putovima 7. Na Tatrama 8. Antikvarijat, život i zakon

VI. Panonija

223 225 231 232 235 237 238 239

243

1. Na vratima Azije?

2. Prerušeni kralj 3. Kocsis 4. Gusjenice u snijegu 5. U panonskom blatu 6. Tužno mađarski 7. Carsko poprsje pod stubištem 8. Gostioničari iz Váca 9. Sentandreja 10. Sladoled u Budimpešti 11. Grob među ružama 12. Epika, roman i žene 13. Mitteleuropa i antipolitika 14. Dva brzojava 15. Zaobljeno prosvjetiteljstvo 16. Knjižnica na Dunavu 17. Komad Staljina 18. Kalocsa

– 424 –

245 250 251 256 258 260 263 263 264 265 271 271 273 274 274 276 280 282

19. Epilog u Baji 20. Pečuško vino 21. Lažni car 22. Violina u Mohaču

283 285 287 290

VII. Baka Anka

293

1. Misliti “u više naroda” 2. Zeleni konj 3. Mudri delegat Tipoweiler 4. Papiga poliglot 5. Pod Lenauovim poprsjem 6. Zelena vitalnost 7. Temišvar 8. Jedna njemačka sudbina 9. Oktavijanov grob 10. Dvosmisleni Jupiter 11. Grad na Istoku 12. Transsilvanismus 13. Na tornju sa satom 14. Na rubu tišine 15. Pretpostavka jednog samoubojstva 16. Subotica ili poezija lažnoga 17. Novi Sad i okolica 18. Ljudi s granice 19. Verterovski staljinist 20. Beogradska saga 21. Na željeznim vratima

VIII. Nesigurna kartografija 1. Ils méprisent les Turcs 2. Autobiografija jednoga hajduka 3. Rukopisi u Dunavu 4. Tatari i Čerkezi 5. Agent Rojesko

– 425 –

295 297 300 303 303 306 308 312 313 316 316 318 321 323 326 327 329 331 333 335 338

341 343 347 348 349 351

6. Val i ocean 7. Makedonsko pitanje 8. Zelena Bugarska 9. Pripovijetke iz Čerkazkog 10. Svijet stvoren po Satanaelu 11. Biblija Gota 12. Ruse 13. Gromoglasni muzej 14. Grafiti u Ivanovu 15. Rodin stup 16. Canettijeva kuća

IX. Matoas

352 354 354 355 356 358 359 360 361 361 362

367

1. Na putu zla 2. Bogovi i fritule 3. Premješteni simpozij 4. Maršalov prozor 5. Mahalá i avangarda 6. Slot-machine poezije 7. U Muzeju sela 8. Hirošima 9. Trajanov trofej 10. Crno more 11. Trački konjanik 12. Mrtvi grad 13. Na granici 14. Na delti 15. U velo more

369 373 377 379 381 383 384 386 389 389 391 394 395 399 406

Dvadeset pet godina poslije

411

O autoru O prevoditeljici

417 419

– 426 –

– 427 –

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Dizajn naslovnice Luka Predragović Godina izdanja 2013., rujan (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-511-6 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 428 –

– 429 –

Kada je prije više od četvrt stoljeća Claudio Magris objavio svoju epohalnu knjigu Dunav, nije samo započeo ponovnu diskusiju o Srednjoj Europi već je i stvorio novi sintetizirajući multižanr, jer njegov je Dunav totalna knjiga koja je obilježila europsku književnost kraja 20. stoljeća.

Od izvora do ušća Claudio Magris s neviđenom lakoćom prati rijeku, bavi se poviješću, prirodom, ljudima – svime što ljudski život čini zanimljivim. Čitati Dunav u prijevodu Ljiljane Avirović 25 godina nakon prvog pojavljivanja na hrvatskom, opet je uzbudljivo i iznimno iskustvo. Dunav je nesumnjivi klasik talijanske i svjetske književnosti, knjiga koja živi i meandrira, u kojoj se zrcale rijetko viđena erudicija Claudija Magrisa kao i besprijekoran poetični stil najboljeg esejista današnjice.

Dunav je nezaobilazna lektira, vodič i svjetionik svakome tko putuje Srednjom Europom, tko se bavi poviješću i nadasve onima koji uživaju u lijepoj književnosti.

169,00 kn

– 430 – www.fraktura.hr