20 koraka prema naprijed by Fraktura

Jorge Bucay

20 koraka prema naprijed

rijed p a n ma

koraka pre

h1g

Od istog autora: Računaj na mene Voljeti se otvorenih očiju Ispričat ću ti priču

h2g

Jorge Bucay

koraka prema naprijed prevala sa ĹĄpanjolskog Silvana RogliÄ&#x2021;

Fraktura h3g

Naslov izvornika 20 pasos hacia adelante prvo izdanje RBA Libros, S.A., Barcelona 2003 © 2007 by Jorge Bucay © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012. © za prijevod Silvana Roglić i Fraktura, 2012. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-392-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 805983

h4g

u vod

Otkad sam počeo pisati za druge, prije više od dvadeset godina, a pogotovo otkad je netko odlučio poduprijeti moju smjelost i objavljivati to što pišem, pokušavam svaku svoju riječ pretočiti u ideje, razmišljanja i prije dloge koje sam smatrao korisnima na svom putu i koje bi stoga mogle pomoći drugima koji prolaze sličnim prostranstvima u svojoj potrazi. U ova dva desetljeća u svakoj sam knjizi pokušavao učiniti što i tijekom čitave liječničke karijere: s jedne strane upaliti maleno svjetlo, možda naivno ili beznačajno, s nakanom da pomognem drugima da rasvijetle mračna područja na koja nailaze na svojem putu, i s druge strane ponuditi onu vrstu pomoći koju sam sâm trebao u mnogim teškim trenucima. Htio sam pridonijeti tom vanjskom poticaju, katkad neophodnom, kako bih povratio uvjerenje da ono što dolazi može biti i bit će bolje; misao, rečenicu ili riječ h5g

koja djeluje kao pozitivan detonator za svakoga pojedinačno i stoga za sve nas. Predložio sam ti mnogo toga, a mnogo toga već i znaš: • Ponoviti ono što si već naučio kako bi to dijelio s drugima. • Misliti na sebe kako bi poslije mogao misliti na druge. • Staviti “mogu” ispred “želim” kako tvoja želja ne bi bila uvjetovana nikakvom fantazijom o ograničenosti iz prošlih vremena, kad možda tvoj prijašnji ja nije mogao, nije znao ili nije htio znati. • Raskrstiti s vremenom u kojem smo ovisili o tu đoj brizi i o tuđoj odluci. Ali u ta dva desetljeća razjasnio sam ti, mislim, još dva prijedloga, za mene ključna: • Predložio sam ti da se pobrineš da osjećaš sve veću životnost. • Predložio sam ti da radiš na tome da postaješ sve mudriji. Mislim da nema potrebe da ti govorim koje sam alate rabio kako bih ti pomogao u tim izazovima, to znaš. h6g

Koristio sam se nekim svojim idejama i mnogim na učenima te stotinama priča iz svih doba i kultura; prodornim i svježim mislima mnogih učitelja, zamršenima, izloženima i skrivenima u tisućama priča, anegdota i urbanih legenda koje nam stalno iznova potvrđuju da nismo sami na svojem putu, ni u boli, ni u vjerovanjima, ni u strahovima, niti u dobrim tre nucima. Nismo sami u pričama i konceptima koji nas tjeraju u našu ograničenu svijest: nismo jedini koji žele sagraditi sebi sretnije živote, a još smo manje jedini koji imaju pravo da to pokušaju. Sve se može pojednostaviti i zakomplicirati, s motivom da nešto objasnimo ili kao pokušaj zbunjivanja i sakrivanja djelića istine. Počinjem s ovom pričom u znak poštovanja prema odluci onih koji rade na tome da pomoć bude pomoć, a ne samo beskorisna informacija. Na taj način zahvaljujem onima koji su, kao i ja, odlučili ne komplicirati stvarnost i odajem priznanje svima koji velikodušno iz dana u dan dijele s drugima ono malo i mnogo što znaju, s ljubavlju, stručnošću i željom da služe.

h7g

Prije mnogo godina, u punom jeku svemirske utrke, Sjedinjene Države i Sovjetski Savez natjecali su se tko će prvi stići na Mjesec. U igri su bili taština, međunarodno priznanje, znanstveni prestiž, NASA-in budžet i budžet njezina ruskog ekvivalenta. Tehnologija je, dakako, bila ključ. Tehnologija i razvoj u službi rješavanja svih problema, svake pojedinosti, svake situacije koja će se, sasvim sigurno, dogoditi ili koja bi se mogla nepredviđeno dogoditi; pogotovo vezano uz nedostatak gravitacije i drugih čimbenika života u svemirskom prostoru. Iskustvo je nosilo sa sobom dva velika koraka, zajednička u svakom istraživačkom radu, prvo, da to bude moguće i, drugo, da se to zabilježi. Budući da informatika još nije računala s mikročipovima, bilo je ključno da astronauti sve sami zabilježe i zapišu svaki oblik života, situaciju, problem ili otkriće. To je dovelo do naoko beznačajnoga problema o kojem nitko nije razmišljao prije pokretanja projekta: bez gravitacije tinta u kemijskoj olovci ne curi. Ta je trica u to vrijeme bila ključna. Činilo se h8g

da će strana koja uspije riješiti tu poteškoću dobiti svemirsku utrku. Nikada dotad u svjetskoj povijesti pisanje nije bilo tako važno. Vlada Sjedinjenih Država uložila je milijune dolara u financiranje skupine znanstvenika koji su razmišljali isključivo o tome. Nakon nekog vremena neumornoga rada iznijeli su ultratajni plan. Riječ je bila o kemijskoj olovci s minijaturnom pumpom koja je prkosila gravitaciji. Nakon što je riješio problem s prvoga putovanja na Mjesec, taj je maleni izum omogućio čitavoj jednoj generaciji djece diljem svijeta da piše opscene poruke na stropovima svojih učionica i zahoda. Da, Sjedinjene Države prve su došle do Mjeseca, ali ne zato što Rusi nisu bili u stanju riješiti problem tinte. U Sovjetskom Savezu riješili su poteškoću izazvanu nedostatkom gravitacije svega nekoliko sati nakon što su je otkrili… Ruski su znanstvenici jednostavno odustali od kemijskih olovaka i zamijenili ih običnima. Bez kompliciranja, ali ne gubeći iz vida cilj, na idućim ću ti stranicama predložiti da se odvažimo učiniti nekoliko koraka u smjeru svoga rasta i samoostvarenja. h9g

Nijedan od tih koraka neće ti se učiniti nepoznat ili nov. Oni su ovdje, kao i uvijek, kako bi uveli red u ono što već znaš i, u svakom slučaju, kako bi te pozvali da u svakom poglavlju potvrdiš da prihvaćaš izazov koji nedvojbeno znači suočiti se s pothvatom da ponovno budeš ono što jesi.

h 10 g

1. kor a k

Trudi se upoznati samoga sebe Koncipirajući ovu knjigu i pišući je, navršio sam pedeset sedam godina. Gotovo sam se iznenadio koliko me razveselio taj datum. U nekom drugom trenutku života pretresao bih, kao što možda ti sada činiš, vrijednost rituala rođendana. Donedavno sam smatrao da te “djetinjarije” imaju mjesto i opravdanje samo u infantilnom svijetu naše djece i unuka. Za njih je, običavao sam govoriti, proslava još jednoga rođendana itekako opravdana ako o tome razmišljamo kao o minimalnoj kompenzaciji za ono što dolazi s odrastanjem, tj. za navalu više odgovornosti, više zadaća i sve više obaveza. Ali u našim godinama, tvrdio sam dalje, to nipošto nije povod za zabavu. Naš jezik, katkad tako precizan, kao da nas upozorava da nam rođendan* ne nosi previše dobrih vijesti.

Cumple-años, “rođendan”; od cumplir, “puniti”, i años, “godine” (op. prev.) *

h 11 g

Sadržava dvije riječi koje, ne bez razloga, s mukom izgovaramo, “punjenje” i “godine”. One kao da nas pokušavaju osuditi na starenje i poslušnost, tjeraju nas da zaboravimo, možda ne tako naivno, što se zapravo treba slaviti. Jer na rođendan, baš toga dana, slavimo ni manje ni više nego još jednu godišnjicu dana svoga rođenja. U većini jezika (engleski, francuski, katalonski, hebrejski i kineski, da nabrojimo samo neke) riječ koja se rabi za rođendan može se doslovno prevesti kao “dan rođenja” ili “dan godišnjice”. Sasvim sigurno ne kanim pokrenuti nikakvu lingvističku revoluciju, ali želim osvijestiti tu činjenicu koja je više nego obvezujuća, kako bismo izbjegli da nam etimološka težina riječi “rođendan” upropasti zabavu. Zapravo, smatram: • Ako shvatimo da je život nešto poželjno i sretni smo zbog toga… • Ako otkrijemo da još mnogo toga moramo učiniti i da ćemo to učiniti… • Ako uzmognemo osjetiti više od “povremenog” veselja svakog jutra kad se probudimo… h 12 g

…onda ćemo možda uspjeti probuditi u svom srcu želju da slavimo rođendan i, zašto ne, podijelimo s drugima veselje što smo poživjeli još jednu godinu. A kada dođemo dotle, neće biti teško da sasvim prirodno uspostavimo zdravi običaj koji preporučujem svakoj osobi koja me upita za savjet: Na taj dan darujmo sebi dar koji bismo rado primili od najbližega i bezuvjetnog prijatelja. Poticajno je vidjeti kako mnogi od nas žive osmišljavajući i kupujući rođendanske darove za svoje voljene, a gotovo nikada to ne činimo sebi. Vraćam se svome novom iskustvu. • Možda zato što sam svjesniji da mi je život itekako sretan. • Možda zato što sam siguran da idem putom koji sam sâm izabrao. • Vjerojatno zato što sam veseo jer u ovim godinama radim na novome projektu, ovoj knjizi. • Sigurno zato što ponosno svjedočim zrelosti svoje dvoje djece. • Vjerojatno zbog zbroja svega navedenoga i još h 13 g

mnogo toga ove sam godine proslavio svoj 57. rođendan. Vjeran svemu što poučavam, darovao sam si posljednju snimku Rigoletta u Areni u Veroni i više nego skroman domjenak na koji sam pozvao samo najdraže prijatelje, nekolicinu kolega i mnogo suputnika koje dugo nisam vidio. Ondje, nazdravljajući s njima na zabavi koju sam si organizirao kako bih s njima podijelio veselje, ustvrdio sam ono u što godinama vjerujem: nijedna konstruktivna veza s drugima ne može se uspostaviti ni ojačati ako je ne podržava dobar odnos prema samomu sebi. A taj koncept nije ništa drugo nego najbolji izraz nužne kvote zdravog egoizma. To je put čiji će se posljednji korak poklopiti sa samoostvarenjem i čiji prvi korak ne može biti ništa drugo nego upoznati sebe, poznavati sebe, otkriti sebe… • Ot-kriti sebe, drugim riječima, maknuti sloj koji me sprečava da se vidim. • Okuražiti se da skinem maske. • Pokazati se pred sobom i drugima takav kakav jesam.

h 14 g

• Preuzeti odgovornost za sve što jesam, a to uključuje i ono što činim i ono što govorim. Upoznati sebe prvi je korak ako želimo prestati moliti druge da budu promatrači našega života. Upoznati sebe znači zastati i pogledati se iznutra, povezati se s onim što vjerujemo, s onim što mislimo, s onim što osjećamo i s onim što jesmo, neovisno o tome što bi se drugima svidjelo. Upoznati sebe znači krenuti ispočetka. Od prvoga od ona tri egzistencijalna pitanja koja prate čovjeka od najdavnijih vremena, a javljaju se u svim drevnim kulturama: Tko sam? Kamo idem? S kim? Na ta tri pitanja, uvijek tvrdim, moram odgovoriti tim strogim redoslijedom, makar samo kako bih spriječio da me moj put odredi u tome tko sam i kako na kraju ne bih postao rob svoga puta. Ta će tri pitanja, kad na njih odgovorim tim redom, uvijek spriječiti moju suputnicu ili moga suputnika da smatraju svojim pravom

h 15 g

ili odgovornošću da odlučuju umjesto mene kojim ću putem ići. Pomalo kafkijanska priča u ovom će nam trenutku po moći da se nasmijemo sami sebi.

Čovjek putuje podzemnom željeznicom. Razmišlja o poslu koji ga čeka u uredu. Iznenada podigne pogled i učini mu se da ga čovjek na sjedalu prekoputa netremice promatra. U svojoj rastresenosti i ne uoči da vidi samo svoj odraz u zrcalu. “Odakle poznajem toga tipa?” upita se shvativši da mu je lice poznato. Ponovno ga pogleda i lik mu, naravno, uzvrati osmijeh. “I on mene poznaje”, reče tiho za sebe. Ma koliko pokušavao prestati razmišljati o tom čovjeku poznata lica, ne uspijeva ga odagnati iz misli. Čovjek dođe na svoje odredište i prije nego što ustane kako bi izašao iz vlaka, pozdravi svoga navodnog suputnika, a on, naravno, smjesta uz vrati pokret.

h 16 g

Na poslu se nije mogao prestati pitati: “Odakle poznajem toga tipa?” Kako bi rado imao njegovu sliku da je može pokazati kolegama. Možda bi mu netko od njih mogao pomoći da ga prepozna… Na kraju dana odluči otpješačiti kući kako bi imao vremena da pretraži pamćenje. Nakon sat vremena uđe u svoj stan, još uvijek bez odgovora. Istušira se, večera, gleda televiziju, ali ne može se nikako usredotočiti. “Gdje sam vidio toga čovjeka?” pitao se i da lje idući na počinak. Idućega jutra probudi se s osmijehom… “Znam”, reče glasno, sjedne naglo u krevetu i udari se dlanom u čelo. “Kako to prije nisam shvatio?” Riješio je problem koji ga je mučio. “Poznajem ga iz frizerskoga salona…!” Ako ne krenemo od upoznavanja samoga sebe, bit će nam nemoguće saznati tko smo, prepoznati sebe u svojim postupcima i preuzeti odgovornost za svaki od njih. Nikad nećemo jasno spoznati granicu između onoga unutra i onoga vani.

h 17 g

Ako je istina da želimo upoznati sebe, moramo na učiti hrabro gledati sebe, jednostavno odlučujući biti, pa i pod cijenu da se načas izgubimo. Jedino ćemo tako postići da nas određuje samo ono iznutra. Zadaća je sama po sebi veoma teška, pogotovo ako se čovjek suoči s njom ne izolirajući se od drugih, ne odbacujući društvenu, obiteljsku i radnu okolinu kojoj pripada. I neka bude jasno, to ne znači ignorirati druge ni biti gluh na njihova razmišljanja, između osta loga i zato što znam da trebamo njihove poglede kako bismo usavršili percepciju samih sebe, kako bismo vidjeli sve one aspekte koji se skrivaju u slijepim točkama naših pogleda; to znači ne osuditi se na to da hodamo svijetom pitajući ostale tko smo ili kakvi bismo trebali biti. Ne bismo li trebali pretpostaviti društveno individualnome? E, sad, pod cijenu toga da budem (još jedanput) optužen da sam individualist, i dalje mislim kako bi zajedničkom boljitku jako koristilo da se svatko od nas počne brinuti za vlastiti razvoj, makar samo zato da pomognemo bližnjemu na najprikladniji, najpravedniji i najučinkovitiji način. h 18 g

Tijekom tjedna dječak je doslovno slijedio oca po čitavoj kući s pločom igre Čovječe, ne ljuti se pod rukom. Htio je da čovjek sjedne s njim i održi obećanje da će odigrati jednu partiju kako bi is probali novu ploču koju je dobio za rođendan. “Sad ne mogu, Huguito”, rekao mu je otac više no jedanput, “morat ćemo pričekati vikend…” U subotu, čim se dignuo, Hugo je ugledao oca kako sjedi za radnim stolom i otrčao u svoju sobu po još neisprobanu ploču. “Danas je vikend, zar ne, tata?” upitao je ma leni. “Jest, sine”, priznao je tata, “ali sad moram dovršiti zaostali posao. Zamoli mamu da igra s tobom…” “Ne, ne”, pobunio se kepec od šest godina. “Obećao si mi…” “Istina. Ali sad moram obaviti hitnije stvari…” “Kad ćeš biti gotov s tim?” “Za dva sata”, rekao je otac pretjerujući, s namjerom da ga obeshrabri. “Uh!” rekao je dječak, okrenuo se i izašao iz sobe. Dugačka kazaljka sustigla je kratku točno h 19 g

kad je bila na brojci 12, a to je, kako mu je rekla majka, značilo da su prošla točno dva sata. “Hoćemo sad igrati, tatice?” “Ne, sine. Žalim. Još nisam dovršio svoje po slove…” “Ali rekao si mi za dva sata… To znači lagati.” “Ne budi takav, Huguito, imam posla.” Dječaku su pobjegle dvije suze, kad je njegovu ocu nešto palo na pamet. Uzeo je sa svoga radnog stola časopis koji je na naslovnici imao političku kartu svijeta. “Gledaj, sine, predložit ću ti jednu igru”, rekao je čupajući stranicu i tražeći škare u ladici. Čovjek je nekoliko puta prerezao list, pretvarajući ga u hrpu nepravilnih komada papira. “Ovo je slagalica… Puzzle, kako ga ti zoveš. Igra se sastoji u tome da složiš kartu svijeta stavljajući svaku zemlju na njezino mjesto”, rekao je otac. “Kad složiš svijet, igrat ćemo Čovječe, ne ljuti se.” Otac je znao da će dječak, nemajući pojma kako izgleda svijet, barem sat vremena slagati, a tada će već biti vrijeme ručka. Nakon sijeste možda

h 20 g

će napokon moći sjesti i igrati se sa sinom kao što mu je obećao. Opet otpuhujući, ali naslućujući da ako ne prihvati te uvjete, neće igrati Čovječe, ne ljuti se, momčić je pokupio papire koje mu je dao otac i otišao u svoju sobu. Prošlo je pet minuta, možda šest, kad je Hu guito ušao u sobu sa savršeno složenom kartom. Svaka zemlja bila je na svome mjestu i čitava stranica slijepljena selotejpom. “Gotovo, tata. Hoćemo li sad igrati Čovječe, ne ljuti se?” Otac se zbunjeno nasmiješio. “Kako si uspio?” upitao je pregledavajući savršeni rezultat. “Nikad nisi vidio kartu svijeta. Kako si je tako brzo složio?” “Nisam, tatice… Nikad nisam vidio kartu svijeta poput ove… Dok si je rezao, vidio sam da je s druge strane slika čovjeka. Kad sam onda došao u svoju sobu, okrenuo sam papiriće i poslagao dijelove gospodina jedan kraj drugoga. Bilo je lako. Kad sam složio čovjeka, svijet se složio sam.”

h 21 g

Možda zbog profesionalne deformacije, ali nakon toliko godina uvjeren sam da će samo rad s pojedincima omogućiti promjenu koju želimo u svijetu. Možda zbog profesionalne deformacije, ali prečesto mi se događa, razgovarajući s klijentom u ordinaciji ili odgovarajući na novinarska pitanja, da se iznenadim što, i ne opažajući, govorim o svima, a htio sam govoriti o jednome. Možda je to dokaz da nema razlike između svih i jednoga. Možda zbog profesionalne deformacije, ali nakon toliko godina i dalje vjerujem da samo ako znamo tko smo možemo raditi na tome da budemo bolji za sebe same i za ljudski rod.

h 22 g

sa dr ž aj

u vod 5 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10.

kor a k kor a k kor a k kor a k kor a k kor a k kor a k kor a k kor a k kor a k

Trudi se upoznati samoga sebe Odluči biti slobodan Otvori se ljubavi Uživaj u smijehu Nauči bolje slušati Uči učiti ponizno Uvijek budi srdačan Odredi što je unutra, a što vani Postani dobar prodavač Biraj dobro društvo

11 23 33 47 59 71 77 85 91 95

još deset koraka naprijed 101 11. kor a k Bez predrasuda osuvremeni svoja znanja 12. kor a k Budi kreativan 13. kor a k Iskoristi vrijeme h 193 g

103 109 115

14. kor a k Izbjegavaj ovisnost i vezivanje 119 15. kor a k Izlaži se samo dobro procijenjenim rizicima 125 16. kor a k Nauči pregovarati o nužnim stvarima 131 17. kor a k Uspoređuj se s drugima, ali ne natječi se s njima 139 18. kor a k Ne boj se neuspjeha 149 19. kor a k Kreni ispočetka 157 20. kor a k Nemoj sumnjati u konačni rezultat 169 O autoru O prevoditeljici

189 191

h 194 g

h 195 g

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Dizajn naslovnice Opalworks Godina izdanja 2012., svibanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-392-1 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

h 196 g

h 197 g

Jedan od najboljih psihoterapeuta i pisaca Jorge Bucay u knjizi 20 koraka prema naprijed iznova pokazuje da su velike mudrosti jednostavne, ali i da ih moramo prije svega otkriti u samima sebi. O činjenicama koje nas čine boljima, otvorenijima i sretnijima Bucay piše tako da čitatelj shvati da ih mora pronaći u sebi i za sebe. U svakom koraku nalazi se i poneka priča koja plastično ocrtava što taj korak za nas kao pojedinca znači. Bucay ne piše naputke za samopomoć, on ne daje recept za sreću i uspjeh, nego kao vrhunski geštalter traži od čitatelja da se aktivno uključi, da sam bude taj koji će pred sobom otvoriti vrata, prijeći put života i odlučiti kako će taj put izgledati.

20 koraka prema naprijed početak je putovanja prema boljem, sigurnijem i sretnijem ja, prema shvaćanju svojih potreba i želja. U 20 koraka prema naprijed Jorge Bucay postavlja smjerokaze, a svoj put svatko treba pronaći sam.

h 198 g 99,90 kn