Dvanaest prstena by Fraktura

Dvanaest prstena

-1-

Od istog autora: Moja Europa

-2-

Jurij AndruhovicË&#x2021;

Dvanaest prstena preveo s ukrajinskog Damir PeĹĄorda

Fraktura -3-

Prvi put objavljeno pod naslovom Dvanacjat’ obručiv, Kritika, Kijev. © Jurij Andruhovič, 2003. Sva prava pridržava Suhrkamp Verlag Berlin. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2011. © za prijevod Damir Pešorda i Fraktura, 2011. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-104-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 770850

-4-

Kristijanu, Solomiji i Drugima

-5-

Samotni druže, kao pojasom noći, ti si tajnom svijeta obavijen. Dođi u ovu proljetnu večer sa mnom u krčmu na mjesečini rakiju piti. Bogdan-Igor Antonič

-6-

I. SlucË&#x2021;ajni gosti

-7-

-8-

U svojim je pismima iz Ukrajine Karl-Joseph Zumbrunnen pisao: “Sve što priželjkujemo, sve o čemu mislimo i čemu se nadamo neizbježno nam se i obistini. Nevolja je samo u tome što se to dogodi uvijek prekasno i ne bude onako kako smo zamišljali. Dakle kada nam se to konačno ukaže, obično to i ne prepoznamo. Zato se uglavnom bojimo budućnosti, bojimo se putovanja, djece, bojimo se promjena. Ja se tome ne mogu oduprijeti, ali svim silama pokušavam. Nedavno su ovdje opet počeli nadugo isključivati struju.” Nitko od najbližih prijatelja nije uspio od njega dočekati izravni odgovor na pitanje zašto onamo putuje. Djevojka s kojom se sastajao osam godina (zvala se Eva-Marija, a ne zna se čega je u njoj bilo više – Eve ili Marije) jednoga je jutra ustvrdila kako joj je dosta. Skupa s njom otpratio je do izlaznih vrata i veći dio svoje mladosti, onaj bolji dio, u kojemu s vrtoglavom otvorenošću uzvraćaš poglede koji ti dolaze ususret. Ali Karl-Joseph Zumbrunnen nije prestao odlaziti u Ukrajinu ni nakon tog prekida. Samo se malo – primjećivali su jedino najbliži – pogrbio, a okulist mu je morao propisati jaču dioptriju. Nije prestao odlaziti u Ukrajinu ni kada su ukrajinske vlasti proceduru izdavanja viza učinile znatno složenijom i jednako tako osjetno povisile cijene konzularnih usluga. Karl-Joseph je svejedno nastavio pohoditi njihova predstavništva, satima je sjedio zajedno s hrapavoglasim bjegunicama iz bor-9-

dela i kojekakvim drugim ilegalcima, krajičkom oka hvatao zainteresirane, milostive poglede korpulentnih rosijskomovnih* sekretarica prekrivenih debelim slojem kozmetike, a kada je konačno primljen u audijenciju, podsjećao bi bljedunjavog službenika na svoje prezime, ime, zanimanje te cilj posjeta. U nekoj fazi razgovora službenik bi ga se sjetio i, vodenasto gledajući u pod, obećavao da će se požuriti. Karl-Joseph onamo je prvi put otputovao početkom devedesetih. Potpuno nove državne tvorevine u to su vrijeme ma mile brojne putnike na Istok. “Ako izdrže ovu zimu”, pisao je Zumbrunnen, “čeka ih svijetla budućnost. Sada im je strahovito teško, nedostaju im najnužnije potrepštine, uključujući votku i šibice, privremena kvazivaluta svakodnevno devalvira, no ne treba zaboraviti da je ovo Istok, a materijalno tu nikada nije bilo od presudne važnosti. Razgovarao sam s mladim intelektualcima i studentima – to su neobično zanimljivi ljudi i spremni su radikalno mijenjati svoju zemlju.” Adresati njegovih pisama samo su slijegali ramenima: sve te ekstatične putne bilješke činile su im se, u najmanju ruku, banalnima i naivnima, ako ne i prepisanima iz sabranih djela kakva Rollanda ili Rilkea. Kad se početkom ljeta vratio u Beč, Karl-Joseph Zumbrunnen donio je drvenog lakiranog orla, par kosivskih pokrivača** (jedan za svoju djevojku) i kutiju cigareta Vatra. Karl-Joseph nije pušio, ali bi katkad nudio Vatrom koga od svojih gostiju željnih graničnih iskustava – tako se za nekoliko godina nakon tog prvog povratka ispraznila jedva do pola.

Rosijskomovnij – onaj koji govori ruskim jezikom u Ukrajini, što je dosta čest slučaj. (op. prev.) ** Kosiv – gradić u Ivano-Frankivskoj oblasti, poznat po izradi predmeta karakterističnih za guculsku narodnu umjetnost. (op. prev.) *

- 10 -

Objavio je svoje fotograﬁje s Karpata i iz Lavova u nekoliko marginalnih časopisa, no do samostalne izložbe s unaprijed smišljenim naslovom Europa, izmješteni centar nije došlo. Nije pomogla ni Karlova spremnost da zamijeni naslov nešto kompromisnijim: Nakon Rotha, nakon Schulza. U posljednji su se čas uplele neke više sile iz Etnografskog muzeja i – sve se ras palo. Ali Karl-Joseph nastavio je odlaziti. U tom je smislu bio svojevrsni čudak, što je dosljedno pro izlazilo iz njegova tipično austrijskog miješanog podrijetla. Tijekom posljednjih četiri-pet stoljeća njegovi su se preci to liko izmiješali – staleški, nacionalno, konfesionalno, politički – da se Karl-Joseph mogao s pravom smatrati nasljednikom bavarskih pivara baptista, sudetskih goniča mula, tirolskih sirara, bankrotiranih salzburških lihvara, sopronskih* prodavača soli, također i nekolicine samoubojica, među njima bankara, ali i biskupa i drugih izvanrednih likova, među kojima su bili i neki gutač vatre i noževa iz Leibacha, razroka vlasnica lutkarskoga kazališta iz Tarnova kraj Krakova, koja je javno spaljena kao vještica, poznati urednik poljoprivrednih ka lendara iz Mattersburga te ništa manje poznata feministica i novinarka, jednako tako razroka. Jednom od svojih najdaljih grana obitelj Zumbrunnen obuhvaćala je skladatelja Buxtehudea, a drugom pak – renesansnog slikara Altdorfera. No vrlo je vjerojatno da je Karl-Joseph prvi put otputovao u Ukrajinu pod dojmom obiteljskog mita o pradjedu, fanatično marljivom nadšumaru iz Vorohte, koji je s vremenom po službenoj dužnosti premješten u Čortopilj. Za divno čudo, pradjed se ta kođer zvao Karl-Joseph. Za divno čudo, devet desetina svih muškaraca u rodu Zumbrunnen zvalo se Karl-Joseph. Pradjed Karl-Joseph Zumbrunnen zapisan je u povijesti austrijskoga

Sopron – grad u zapadnoj Mađarskoj, 57.000 stanovnika. (op. prev.)

- 11 -

(ako ne i svjetskog?) šumarstva zlatnim slovima zbog toga što je sredinom 19. stoljeća zasadio goleme karpatske visoravni crnogoričnim vrstama i bukvom. “Tu ga se više nitko ne sjeća”, pisao je Karl-Joseph, njegov praunuk, u svojim pismima, “i sva moja nastojanja da više doznam o njemu završila su neuspjehom. Stječe se dojam kao da se u dvadesetom stoljeću tu doista dogodila strašna kataklizma, nešto kao tektonski poremećaj, zbog čega je sve što je bilo prije, recimo, trideset devete godine, potpuno nestalo. Razgovarao sam s nekim mladim povjesničarima i oni su me uvjerili da će po pradjedu nazvati jednu od katedri ovdašnje šumarske akademije. Kao da je meni do toga!” Devedeset druge otputovao je dvaput, devedeset treće samo jednom, ali na dulje vrijeme jer je, po svemu sudeći, proboravio u Lavovu cijela tri mjeseca, koliko mu je dopuštala viza. Devedeset četvrte, kad je doznao rezultate ukrajinskih izbora, mislio je da mu se tamo više nikada neće dati ići. Njegova pisma iz toga vremena obilježena su osobitom jetkošću i gorčinom: “Ta je zemlja imala dobre izglede da se promijeni i iz stanja permanentnog rugla i oligofrenog nereda gotovo u hipu prijeđe barem u stanje normalnosti. No ispostavilo se da broj onih koji to ne žele premašuje sve dopustive granice. Čini se da sam se prije dvije godine prevario. No to je njihova stvar, a ne moja, oni moraju sami izabrati. Meni je samo žao one šačice drugačijih, s kojima sam se tu upoznao i dosta dobro surađivao. Danas su svi utihnuli u zloslutnom predosjećaju likvidacija i čistki, netko je jednom čak naglas izgovorio ‘emigracija’, a netko drugi pak ‘odcjepljenje, Zbruč*’. Ne mislim

Zbruč – rijeka u zapadnoj Ukrajini koja je nakon Prvoga svjetskog rata postala granicom između zapadne Ukrajine, koja je nakon neuspješne borbe za nezavisnost pripala Poljskoj, i istočne Ukrajine, koja je tvorila sovjetsku republiku u okviru SSSR-a. (op. prev.) *

- 12 -

da je pritom prevagnula količina ispijenog alkohola – to je bilo rečeno potpuno trijezno. Jasno je da takve tvorevine kao kulturno-povijesno društvo Dunavski klub neće zatvoriti odmah, a ni sutra, stoga je potrebno napraviti što više, dok se još može.” Zato u drugoj polovini srpnja iste te devedeset četvrte godine Karl-Joseph Zumbrunnen na dulje nestaje u Karpatima, fotograﬁrajući pretežno stara groblja za buduću izložbu Memento. Gotovo je cijeli mjesec proveo između neba i zemlje orijentirajući se prema staroj vojnoj karti koju je zbog opreza ponio iz Beča, probijajući se malo dolinama rijeka, malo poljskim putevima, a povremeno i gorskim hrptovima, i s vremena na vrijeme izgovarajući, kao zakletvu, riječ Gorgani. U sela je zalazio jedino da kupi malo namirnica – za sporazumijevanje mu je dostajalo desetak ukrajinskih riječi i gestikulacija; netko je tvrdio da je već tada imao prevoditelja, ali to se ne poklapa sa sadržajem i raspoloženjem njegovih pisama iz tog razdoblja, koja govore o samotnosti pod jutarnjim nebom. Toga je ljeta bila vraška žega, trava je požutjela još prije kolovoza i Karl-Joseph je veoma preplanuo. Nadasve je volio s vremena na vrijeme zaroniti u neki od bezbrojnih planinskih potoka i ležati u njima usredotočujući se na plavetne nebeske bezdane bez oblačka. Kiša nije bilo već odavno, dakle voda je u potocima osjetno opala, ali se pritom i razbistrila do zelene prozirnosti i postala toplija no inače. A Karl-Joseph Zumbrunnen, kao i svi moji junaci, jako je volio vodu. Potjecao je iz gradića Sietzgrassa negdje na istoku ili jugu Austrije (priznajem, već sam to drugdje opisao, ali što da se radi: gotička crkva, sat na zvoniku, uličica s poštom i vinarijom, jutarnji gugut golubova, pločnici gotovo svagdje ravnomjerno raspodijeljeni između pješakâ i biciklistâ, stari barunski dvorac na brijegu – tipični Schlößchen, danas muzej gravura i jezerskog ribarstva, kestenov drvored, Istočne Alpe na obzoru, vodenica i kupanje u zelenkastoj vodi). Da, samo ta voda, to - 13 -

kupanje do kasne večeri kraj stare i u posljednjem ratu bogzna zašto nebombardirane vodenice, to uranjanje u najzelenija topla vodena njedra s potajnom veselom mišlju – ne izroniti nikada više, zauvijek nestati u dubinama, upravo je ono, to uranjanje, i upravo na tako napadan način posjećivalo Karl-Josepha Zumbrunnena u njegovim sretnim snoviđenjima, a tada bi, kao i u svojim nesretnim snoviđenjima, samo čuo neku prodornu glazbu i nije mogao razumjeti ni riječ od svega što mu se govorilo. Vrativši se toga ljeta s Karpata, začuđeno je primijetio da se ništa loše nije dogodilo. Njegove znance u Lavovu nitko nije dirao, očekivani val uhićenja i slamanja patriotskih struktura iznenada je odgođen. Ponetko od prijatelja čak je tvrdio da je krenulo nabolje i da se s novom vlašću može i treba jednako tako uspješno sporazumjeti, oni su prije svega pragmatici, što na koncu i nije tako loše, k tome uočljivo je i po mlađivanje na vodećim mjestima – upravo ono što je društvu već odavno bilo potrebno. “Sada na vlast dolaze naši vršnjaci”, rekao mu je jedan germanist, njegov privremeni tumač, inače prevoditelj Heideggera. “Neke od njih poznajem, to jest poznavao sam ih, osobno. Život postaje zanimljiv.” Karl-Joseph Zumbrunnen nije se žurio i šutke je pio prezaslađeno moldavsko vino, od čega mu nije bilo ništa lakše pri srcu. Njegova izložba Memento postavljena je u nekoliko gradova u Galiciji te popraćena gomilama posjetitelja i obilnim koktelima. Neka službena gospoda i gospođe svaki bi put otvorili izložbu govorancijom o novoj velikoj europskoj državi Ukrajini, a neke bi se relativno seksipilne djevojke kao na nevidljivi redateljev znak, poput odaliska uzvrtjele oko popularnog bečkog fotografa i ljupko se, kao slučajno, češale o njega napetim stražnjicama. Karl-Josephu se počelo sviđati u toj toploj zemlji. Kao što je već spomenuto, ujesen te iste godine, doznavši

- 14 -

da za Božić opet ide u Lavov, napustila ga je dugogodišnja bečka prijateljica. Kažu da je Eva-Marija u zoru u pet i trideset četiri ovlaš taknula usnama njegovu jamicu pod Adamovom jabučicom, još preplanulu od karpatske žege, i to je bilo posljednje. Tada još nije nosio srebrnu pločicu s ugraviranim imenom i adresom na lančiću. Dakle to je bilo posljednje ljeto tijekom kojega je njezina ljubljena jamica mogla preplanuti. Posljednje ljeto, posljednja jesen. Već je sljedećeg ljeta baš nimalo ne prikrivajući svoju umjetno raspirenu euforiju pisao iz Lavova: “Pojavilo se dobro pivo! Pojavile su se nove kavane, čak i dobri restorani! Ponešto se mijenja – poneka fasada i tome slično. Čak počinjem razmišljati o tome da privremeno prijeđem s crno-bijele na kolor-fotograﬁju – ne radi ljepote, naravno, nego radi povijesti. Iz toga bi mogao ispasti sasvim veseo ciklus – Lavov, novo ruho. Ti pokušaji da se ovdašnje površine prefarbaju sumnjivom farbom, koja je uvezena sa susjednih poljskih tržnica, bili bi uistinu komični da idealizam lokalnih novih poduzetnika nije dostojan svakog poštovanja. To su doista mladi ljudi, koji više od svega žele promijeniti svoju zemlju, i to im – da kucnem u drvo – uspijeva!” I zatim nekoliko redaka dalje: “Uistinu sam ozbiljno pogriješio kada sam početkom devedesetih pisao da će oni vrlo brzo ovladati tendencijama povoljnim za njihov razvoj i munjevito popraviti stanje u zemlji. U godinama koje su uslijedile ispostavilo se da je ona prevelika, preinertna i stoga nepodatna za munjevite promjene. No, na sreću, prevario sam se i kada sam koju godinu kasnije zaključio da sve to vrijedi tek pokopati. Jer budućnost nam je podarila nova iz nenađenja. Oproštaj s mladošću na koncu i nije tako tragičan, jer poslije nje slijedi zrelost.” Posljednja se fraza nije baš posve uklapala u prijašnji pokloničko-analitički kontekst, pa je Karl-Josephovim prijate-

- 15 -

ljima ostalo samo slegnuti ramenima čitajući ih. No ja sam, čini mi se, razumio o čemu je tu riječ. No o tom potom. Njegova pisma iz druge polovine devedesetih čudna su mješavina privatne publicistike, proturječnih dnevničkih zapisa i ničim motiviranih prodora u sfere koje graniče s me taﬁzikom. “Vrlo je neugodno razgovarati s nekim ovdašnjim autoritetima”, čitamo na jednome mjestu, “danima me jedan od takvih, nekadašnji politički zatočenik i autor poezije u samizdatu, ironijom sudbine i lokalnih dvorskih intriga postavljen u izazovnu fotelju, uvjeravao da je njegov narod star gotovo deset tisuća godina, da su Ukrajinci u neposrednoj vezi s kozmičkim silama dobra i zla te da su po obliku lubanje i čela dosta bliski etalonu arijskog uzorka, zbog čega protiv njih postoji svjetska urota čiji su neposredni izvršitelji zemljopisno najbliži susjedi i neki unutarnji remetilački etnički čimbenici – ‘razumijete koga imam u vidu, gospodine Zumbrunnen’. Potom je uložio dodatni napor da bi mi dokazao potpunu ništavost ruske kulture i činilo mi se da neće ostati ni kamen na kamenu: Musorgski, Dostojevski, Semiradski, Brodski – kakva imena! imena sama sve govore, vikao je zapavši u ekstazu i zapljuskujući me svojom modro-žutom* slinom – Rubinstein! Ejzenštejn! Mandeljštam! Mindelblat! Rostropovič! Rabinovič! – najkomičnije je pak bilo to što je sve morao for mulirati na ruskom jeziku jer se taj istinski praeuropejac nije potrudio naučiti nijedan europski jezik. Bio sam primoran prekinuti njegovo kaotično predavanje s nekoliko škakljivih pitanja, na što je on samo besmisleno treptao očima. Pitao sam, recimo, sljedeće: ‘Dobro, ako je vaša kultura doista tako stara i velika, zašto onda vaši javni zahodi tako smrde? Zašto

Boje ukrajinske zastave. (op. prev.)

- 16 -

gradovi sve više podsjećaju na trula smetlišta? Zašto u gradskim središtima umiru cijeli kvartovi, zašto se urušavaju balkoni, zašto su veže pune razbijenog stakla i nema svjetla? Tko je za to kriv – Rusi? Poljaci? Unutarnji remetilački čimbenici? Dobro, ne umijete s gradovima, ali što je s prirodom? Zašto vaši seljaci – ti, kako vi kažete, nositelji desettisućljetne civilizacijske tradicije – tako tvrdoglavo bacaju sva svoja govna ravno u rijeke, zašto čovjek putujući uokolo vašim planinama nalazi peterostruko više starog željeza nego ljekovitog bilja?’ Jedva sam se suzdržao da ga ne zapitam nešto osobnije – zašto on, odnedavna nositelj Ordena kneza Volodimira, ima toliko peruti na ramenima. No već je i ono što sam pitao naglas bilo dovoljno da se izrazito ohladi i, sumnjičavo mjerkajući oblik moje lubanje, zbrkano mi i s previše riječi dadne do znanja kako ne vidi financijskih mogućnosti da podupre našu ovogodišnju ekspediciju. Ishod je redovito izrazito nepovoljan kada takvom primjerku državničke figure, koja kao da je za porugu izvučena iz dubina arhiva nekog vrlo vulgariziranog 19. stoljeća, predočiš ovdašnju stvarnost koja ga okružuje. Pišem ovo pismo u srcu izgubljene Europe, u slavnim odajama hotela Žorž, koji miriše na zapuštenost, hladnoću, plijesan i beskonačno fiktivno renoviranje, gdje mi tajni policijski informatori neandertalske vanjštine daju pisamca od znanaca, a mlitave pospane i neumivene konobarice odvratnu prezaslađenu kavu, pri čemu sam prisiljen slušati bučnu ispraznu glazbu, gledati drske face, njihove potiljke i stražnjice (ne gledam u njih, ali ih je nemoguće previdjeti – u tome je nevolja!), udisati miris njihova znoja, parfema, duhanski dim, htio-ne htio propadam sve dublje u taj tragikomični milje, u tu ciničnu klopku bez izlaza – i prisiljen sam vjerovati kako su oni doista potomci starih Egipćana i Etruščana, što dokazuju njihove nacionalne boje i godišnji običaji u kojima se odražava ljepota i harmonija

- 17 -

Povezanosti Čovjeka s Prirodom i Tvorcem ( * , kako ironizira jedan ovdašnji autor).” No u drugom pismu, kronološki ne pretjerano udaljenom od citiranoga, nalazimo posve drugačije akcente: “Tko je meni dao pravo da ih poučavam i upozoravam na sve udarne rupe i zlatne zube? Neka žive kako im drago, oni su kod kuće, doma, a ja nisam u pravu već i stoga što sam putnik. No glavno što im se nikako ne može zanijekati – to je njihova dobra rakijaška toplina. Po nekom višem računu, oni su neusporedivo ljudskiji od nas. Pod ljudskošću podrazumijevam spremnost na neposrednu otvorenost, sposobnost da se čak i neznanca prepozna kao najbližeg. Razdaljinu od 400-500 kilometara, koju naši međugradski vlakovi svladavaju za nepuna četiri sata, ovdašnji znaju rastegnuti i do trinaest; pritom u neudobnim i tijesnim kupeima ljudi rasprostiru hranu i piće, upoznaju se, dijele posljednji komad kruha, razgovaraju o najvažnijim, koji put sasvim privatnim stvarima. Život je ionako prekratak – čemu žurba? To su trenuci najdubljih emocionalnih pokreta, kada iznenada dotakneš golu rakijaško-toplu istinu, kudikamo važ niju od službeno-poslovne žurbe i uštogljene lažne ljubaznosti, pod kojom su samo praznina i ravnodušnost. Sviđa mi se što se svi oni na trenutke doimlju kao jedan veliki i beskrajno razgranati rod. Kad vam nude iće i piće, postanu čak nestrpljivi i neodmjereno nasrtljivi ako ih odbijete. I to, smatram, ne zato što su ovdje hrana i votka znatno jeftinije nego kod nas, nego zato što ti ljudi doista imaju širu i štedriju dušu. Odbijete li da vas počaste, to je kao da im oduzimate pravo na uzajamno razumijevanje. Koliko je to drugačije od one naše dobro provjetrene, sterilne, revne i besprijekorno srdačne, no istodobno

“Sve, naravno, velikim slovima’’; riječ je o izrazu na poljskom jeziku pisanom ukrajinskom graﬁjom. (op. prev.) *

- 18 -

sasvim lišene istinske ljudske topline, atmosfere užurbanih europskih vlakova, gdje se površni osmijesi sudaraju u umjetnoj tišini, povremeno prekinutoj škljocanjem upaljača ili šuštanjem staniola!” Da, od druge polovine devedesetih Karl-Joseph Zumbrunnen i uistinu je sam sebe počeo uvjeravati da se navikava na novu sredinu i počinje je voljeti. Nekako je iznenadno i ne opozivo – prolazeći vagonima ne pretjerano brza putničkog vlaka od Frankivska do Kijeva, iz svoga osamnaestog u deveti, gdje se nalazio bife – baš tu i baš tada, iznenada i neopozivo, spoznao da mu se sviđa koračati tako nehajno i samouvjereno, da mu se sviđa mimoilaziti se s putnicima u tim tijesnim vagonskim hodnicima, da mu se sviđaju krmeljavi pogledi i zlatni zubi konduktera, da voli pogađati naziv sljedeće postaje – Zdolbuniv, sviđa mu se što na njoj u vlak unose jeftino pivo, sviđa mu se što se u svemu tome tako dobro snalazi, što su vrata kupea uglavnom širom otvorena i što mu se, kada na koncu dođe do devetog vagona, sviđa čak i očito nezdravo željezničko jelo, i nedopečeni kruh, i pola čaše votke, i već dobrano izobličena lica, i rastresene kretnje gostiju bifea, i bedra kreštavih posjetiteljica utegnuta u kožnate hlače, i gromoglasne šale od kojih ne razumije ni riječ, ali puca od naj iskrenijeg smijeha skupa sa svima, i – tko zna? – možda čak i njihova preglasna glazba, od koje razumije tek pojedine ruske izraze kao što su * … Sigurno je upravo zbog toga u jednom od sljedećih pisama pisao: “Put tuđinca pun je opasnosti i iskušenja, ali ništa nije slađe od uživljavanja u Tuđemu. U jednomu trenutku shvatiš da bi, bez pretjerivanja, mogao tu živjeti. I nije nemoguće da

“Prijateljica moja, pa nije kod mene, ti si je grlio”. (op. prev.)

- 19 -

sutra poželiš biti i živjeti jedino tu.” Primateljima njegovih pisama činilo se sve jasnijim kako sve to nije lišeno ženskog utjecaja. Ukrajinke su tada na Zapadu već bile na glasu, i to ne samo kao seksualne robinje nego i kao tradicionalne bračne družice u nekoliko južnih i sjevernih zemalja. “To su vrlo dobre ženske”, šalio se jedan od Karl-Josephovih kavanskih znanaca, stomatolog čije ime ovdje nije važno. “Seksipilne su kao kurve i nimalo nisu iskvarene feminizmom.” Valja primijetiti da je Karl-Joseph u nekom trenutku prestao primjereno reagirati na dosjetke toga tipa, čime je u izvjesnoj mjeri zabavljao i intrigirao svoje redovito tjedno društvo koje se, po sta rom građanskom običaju, svakog petka sastajalo u kavani Alt Wien, koju je držao neki Hrvat. Tako je i mimo volje kršio nepisano pravilo tog isključivo muškog društva, posebice neizostavnu verbalnu raspojasanost i lakomisleno-elegantni cinizam. Stari Charlie-Joe izgubio je smisao za humor, bili su sve uvjereniji, sve je jasno i bez lijeganja na kauč, Charlie, zalijepio si se kao muha na lijepak, kakav je to osjećaj, Charlie? Uistinu, bilo je kako je bilo: pogoršanje vida, neobična jesenja samotnost, mrtvilo, iscrpljujuće čekanje vlaka za Lavov na starokalendarski Božić, četverosatni pretres na graničnom prijelazu u Čopu – svrha prelaska, raspitivao se jedan u zimskoj kapi sa spuštenim naušnjacima (iako ponešto ukočen, državljanin Republike Austrije odgovara naučeno “šurnalist, foto”, međutim u tom trenutku ni on sam nije se mogao dosjetiti što je uistinu njegov cilj), zatim južina, tople kiše, vratolomno klizanje lavovskim brežuljcima, zimske hlače i cipele poprskane uličnom bljuzgavicom, česti padovi, božićna večera u nekoj vili u Ulici Lisenka*, stari poznanici, novi poznanici, nova privremena prevoditeljica, vykladačka (“Ne, gospodine

Elitni dio grada. (op. prev.)

- 20 -

Karl, ne rozkladačka!”)*, pijanke, žderanje, pastiri s janjetom, Gospođa Nezgraba** (kao prvo, odmah se na početku zalila crvenim vinom zakačivši bokal rukavom svoje narodne nošnje; kao drugo, bolno je munula Zumbrunnena laktom dok je sje dala za stol nakon uobičajenog povratka s friziranja (“S friziranja, gospodine Karl!”); kao treće – treća sreća! – spotaknula se te umalo nije pala zavojitim stubama koje vode do podruma u koji su bili pozvani pogledati sivo-bijele slikarije kućedomaćina; Karl-Joseph stigao ju je uhvatiti i – možda ne samo zbog toga što je u tom trenu stajao na stubi iznad, nakratko je postao junakom staromodnog ﬁlma, Onaj Koji Spašava Damu od Pogibelji; “Molim lijepo, molim lijepo” – odgovarao je na njezine iskaze zahvalnosti umjesto da živahno odmahne rukom i odgovori joj nešto narodski i kurtoazno, nešto za što mu je nedostajalo znanja ukrajinskoga, pa mu je preostalo samo ponavljati “molim lijepo” dok su se svi vrzmali i na guravali u potrazi za medicinskom pomoći za njen uganuti gležanj; neki solidno pripit brko, arhitekt (prorektor – direktor – erektor?)***, uspio joj ga je konačno iz trećeg pokušaja ﬁksirati elastičnim zavojem (“Jer mi smo stari karpatski izviđači!”), ali čemu tu onda reptilije****, nije razumio Karl-Joseph; potom su pozvali taksi, a Gospođa Nezgraba – zapravo gospođa Roma Voronič – šepesajući je nestala u skliskoj vlažnoj

Igra riječima: perekladačka – prevoditeljica; vykladačka – predavačica; rozkladačka – ležaj na rasklapanje. (op. prev.) ** Od nezgrabna u značenju “nespretna”. (op. prev.) *** Opet svojevrsna igra riječi: “brko-arhitekt” na ukrajinskom glasi vusaj’arhitektor, pa čitav niz navedenih riječi ima isti završetak: vusan’-arhitektor – prorektor – direktor – erektor. (op. prev.) **** Reptilije je skupni naziv za sve gmazove, no ovdje je posrijedi igra riječima plazuny i plastuny – prva znači “gmazovi”, a druga “izviđači”. Karl-Joseph ih je, očito zbog zvukovne sličnosti, pobrkao. (op. prev.) *

- 21 -

noći, u pratnji svoga muža, koji je bio najpijaniji u cijelom društvu. Zatim je prošlo još nekoliko blagdana, toliko dana i noći zasutih susnježicom: neke porušene jaslice, koje su više podsjećale na razbijenu vojsku nakon izgubljene bitke, dosadna djeca obrijanih glava u pô glasa pjevala su kolede mutiranim falš glasovima, a u njihovim su se džepovima naslućivali noževi i petarde; potom je u hotelu prestalo raditi grijanje; s Arktika su nadirale guste ledene zračne mase, na staru Novu godinu na koncu je pao snijeg; i Karl-Joseph okrenuo je njezin telefonski broj, iznenada se sjetivši da ona zna njegov jezik, a to znači da se s njom može sporazumijevati slobodnije, čak se interesirati kako je njezin gležanj. Odmah im se svidjelo biti skupa, ona mu je čudesno dobro asistirala u provedbi nekoliko sljedećih projekata, ne samo kao prevoditeljica nego i kao vrlo informirana osoba te iskusna savjetnica glede mnogih tipično lavovskih labirinata međuljudskih odnosa. Ipak su od trenutka, tog prvog poziva po pitanju uganutoga gležnja, morale proći još gotovo dvije godine poslovne suradnje, no točnije bi bilo reći – bolno trpke neodređenosti, morao se još dva puta vratiti u Beč i dva puta u Ukrajinu dok se jednoga dana nije dogodilo neminovno (neka nezvana autorica ženskih romana zmijski mi se uvukla u tekst – bježi odatle, bjež!), dakle bila je to soba u hotelu Žorž u kojoj su se tako užurbano bacili jedno na drugo da je gospođa Nezgraba potegnula za sobom prozorsku zavjesu skupa s crvotočnom karnišom, a Karl-Joseph se uvjerio da se ne snalazi s grudnjacima; a s druge strane zida neki su divovi i dalje preuređivali sobu nemilice trošeći svoja Hipertroﬁrana Svrdla baš na taj zid i oko nečega se prepirali na svom prostačkom Profesionalnom Jeziku; sve ostalo prošlo je manje-više dobro, to jest sasvim neloše, ali kada je ona koji trenutak poslije zagrmjela iz kupaonice, očito poskliznuvši se i srušivši rukom toaletnu - 22 -

policu zajedno sa svim afteršejvima, šamponima, dezodoransima i ostalim sličnim sitnicama, Karl-Joseph se, iznenada osamljen sred kreveta i plahti, zbog njihovih nježnosti zgužvanih u kup, obratio visokome hotelskom stropu retoričkim pitanjem kako može ševiti ženu koja ima gotovo punoljetnu kćer. I umjesto visokog stropa sam je sebi odgovorio: “Ispada, eto, da može.” Činili su sve što su mogli, ali vanjske okolnosti i dalje su se pogoršavale. Koncem devedesetih Ukrajina je dospjela na ne koliko crnih lista, koje su sastavljali odveć nepristrani promatrači iz raznih međunarodnih struktura. “Pri prelasku ukra jinske granice preporučuje se držati u pripravi novčanicu od deset ili dvadeset dolara”, savjetovali su urednici turističkog vodiča Južni i Istočni Karpati (London – Pariz – Berlin, 1998.). “To je uobičajeni postupak smekšavanja ukrajinskih carinika zahvaljujući kojemu možete izbjeći dugačku i kadšto ponižavajuću graničnu proceduru. Ako unatoč svemu dospijete na teritorij ove države, nekadašnje sovjetske republike, imajte na umu da su svi oblici kriminala, među kojima i grabež, krađa automobila, pa čak i ljudi, posljednjih godina dosegnuli neviđene razmjere. Jednako tako ne možete se osloniti ni na tamošnju policiju zbog užasno niske profesionalne i tehničke razine, a njezini predstavnici usto ne govore nijedan europski jezik, dakle jednostavno vas neće razumjeti.” Samo po sebi to, kao i isključivanje struje u dugim jesensko-zimskim večerima, za Karl-Josepha još ne bi bilo tragično – kudikamo gora bila je sve veća besramnost vlasti, a s njom i odmrzavanje tog unutarnjeg pakla čije je ime strah. “Meni se čini”, pisao je u jednom od pisama, “da nepovratno završava najsretnije desetljeće u povijesti ove zemlje. Neki od mojih prijatelja imaju osjećaj da im ponovo prisluškuju telefon. Ipak, apsolutnoga povratka prošlosti ne može biti: ako se nekadašnja vlast obračunavala s drugačijima putem suda, logora i takozvane psihijatrije, onda - 23 -

bi se današnji totalitarizam mogao nazvati gmižućim: on se uistinu i prikrada u tami, koristeći se posve kriminalnim metodama. Jedna je stvar biti osuđen, makar i na zatvorenome i protupravnom, no, oprostite, ipak legitimnom procesu, gdje visoko uzdignute disidentske glave ponosno bacaš glasne osude sistema znajući da će se za to na Zapadu doznati, a nešto je sasvim drugo kad te cinično otmu maskirani neznanci, bezočno muče, smaknu i potom bace u pustaru, bez glave. Netragom nestaju političari, novinari, tajkuni, a ako koga s vremenom i nađu, nađu ga već mrtva. Uza sve nerazjašnjene okolnosti vrlo se često može pročitati o školskim primjerima samoubojstava ili prometnih nezgoda, ali ponekog ipak upucaju iz neposredne blizine u liftu ili na stubama njegove zgrade. Uza sve to, na tako pogodnu tlu neobuzdano su se razmahali i sasvim obični, nepolitički zločini – sigurnost prosječnoga gra đanina više nije u stanju jamčiti nitko, a crno tržište vatrenog oružja odnedavno ovdje proživljava svoje zlatne trenutke. Dakle – mrak, sveopći mrak, višesatno isključivanje struje i raskomadana tijela u kontejnerima za smeće.” I malo niže: “Slučajno mi je na um palo nešto kao aforizam: policijska država je tamo gdje je policija svemoćna prema po štenim građanima i nemoćna pred zločincima.” Ali i nakon tih spoznaja Karl-Joseph Zumbrunnen nije prestao dolaziti u Ukrajinu. Nije prestao premda vlade zemalja Europske Unije nisu preporučivale svojim građanima da po sjećuju Ukrajinu. Ali što su vlade tih zemalja mogle znati o vjetrom ogoljenim kamenim hrptima, o boji gline na čizmama utabanim planinskim prijelazima, o mirisima drvenih crkava, starih groblja, pljuskova? Tim više ništa nisu mogle znati o Romi Voronič, o tome kako izgara u krevetu, ili tapkajući traži put do kupaonice sudarajući se sa stolcem, ili jednostavno diše u blizini, ili gasi sva svjetla dok se razodijeva jer se, kao i sve žene njene dobi, već pomalo stidi vlastita tijela. - 24 -

Stoga Karl-Joseph Zumbrunnen nije ni namjeravao poslušati preporuke zapadnih vlada. Nagrada za takvu postojanost zatekla ga je odlučno i neočekivano poput kakva čuda: prošle ga je godine pronašao jedan od brojnih urednika golemog prestižnog nakladnika, koji se podjednako specijalizirao za suvremenu umjetničku fotograﬁju, multimediju i dokumentarnu fotograﬁju, te je naručio od njega ciklus karpatskih krajolika pod radnim naslovom Domovina mazohizma. Odnedavno popularan smjer mazohoslovne i mazohoistraživačke kulturologije imao je tako dosegnuti daljnji razvoj u mrtvoj ili, bolje rečeno, silovanoj prirodi uništenih pejzaža; urednika je prije svega zanimalo poistovjećivanje unakažene prirode s industrijom, a kako je na Istoku industrija propadala jednako tragično kao i priroda, radilo se o ruševinama na kvadrat. “Razumiješ”, rekao je urednik, “nas zanimaju sve te trnjem obrasle cisterne i cijevi, obale otrovnih rijeka, mrtva rudarska okna i tako dalje. Poljska? Slovačka? Rumunjska?” “Ako vam je važan Masochov kontekst, onda Ukrajina”, odgovorio je Karl-Joseph nehajno, znajući, kao svaki stari lisac, da se ne smije prejeftino prodati. “Ah, zar Masoch nije iz Poljske?” mignuo je urednik propirsanom obrvom. “Oprostite, mi u Düsseldorfu ne snalazimo se baš najbolje u tim vašim austrijskim stvarima”, dodao je češkajući plamenoljubičastu irokezicu. Iznos predujma omogućivao je Karl-Josephu da otpleše pobjednički čardaš ravno za sat vremena, kad je već bio u svome, za plesanje pobjedničkih plesova pretijesnu stanu na Pratersternu. Tako je imao osnove da u sljedećem od svojih pisama te godine napiše: “Sva tajanstvenost svijeta sastoji se u našemu neprihvaćanju stvari takvima kakve jesu. Međutim uistinu postoji samo jedan poredak stvari. Zato se tako bojimo budućnosti, bojimo se putovanja, djece, bojimo se promjena. Ja se tome ne mogu oduprijeti, ali svim silama pokušavam.” - 25 -

- 26 -

Sadržaj

I. Slučajni gosti

II. Od kamena i sna

III. Noćni Caruso

169

IV. Prema svršetku

241

O autoru O prevoditelju

261 263

- 265 -

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Graﬁčka urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Na naslovnici Ronald Paris, “Zu den Lobgedichten von Bertolt Brecht”, 1970., kolaž © akg-images Godina izdanja 2011., lipanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-104-0 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 266 -

- 267 -

- 268 -