Daša Drndić EEG
EEG
-1-
Od iste autorice u izdanju Frakture: Sonnenschein April u Berlinu Belladonna
-2-
Daša Drndić
EEG
Fraktura -3-
© Daša Drndić i Fraktura, 2016. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-720-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 932377
-4-
Maši i Gojku
-5-
-6-
U nastojanju da se odvojimo od svojih muka, ludilo nam je posljednje pribježište. Ono što me je spasilo, bilo je razmišljanje o samo ubojstvu. Da nisam razmišljao o samoubojstvu, sigurno bih se ubio. Tako, želja da umrem moja je jedina i jedinstvena briga; sve sam joj žrtvovao, čak i smrt. E. M. Cioran, Cahiers 1957–1972, Pariz, Gallimard, N.R.F., 1997.
-7-
-8-
Naravno da se nisam ubio. Iako, tiha samoubojstva vrebaju odasvud. Šuljaju se. Tiha samoubojstva nisu nasilna samoubojstva, postupna su i traju. Moja sestra Ada tiho se samoubija. I ja se ponekad polagano samoubijam, kad mi dođu faze, onda se nakratko trgnem, povratim se. Tiho samoubojstvo može biti prejedanje, ali i gladovanje, što se često vidi kod ambicioznih i nesigurnih anorektičara i kod staraca koji su izgubili zube i mjesto u životu, pa zure u televizijski ekran i jedu banane i sladoled, ako za njih imaju para. Ali gladovanje može biti i prisilno, kad ljude netko drugi ubija (tiho ubojstvo), kad ljudi ne žele biti gladni, a ipak jesu. Nedavno je u velikom transnacionalnom trgovačkom centru pred zaštitarom bježao muškarac s komadićem bifteka u jakni. Zaštitar ga je sustigao i smotuljak mesa završio je na podu. Čovjek, kojeg zaštitar naziva lopovom, uspio je pobjeći, ali ostao je bez mesa. Možda se taj čovjek trebao opredijeliti za neku jeftiniju varijantu, kao drugi jedan koji se bacio na piliće. Ušuljao se u podrum obiteljske kuće u Velikom Grđevcu i iz zamrzivača odnio četrdeset kilograma smrznutih pilića i pataka u vrijednosti od devet stotina kuna. U novinama piše da lopova, koji će ukrasti piliće i patke, njihovi vlasnici – nisu očekivali. -9-
Mislili su valjda da u tom selu s 3313 žitelja od kojih su 80% Hrvati, svi se međusobno vole, da svi su siti. Možda je sigurnije skupljati puževe, onda ih prodavati, pa od prodanih puževa kupiti nešto za jelo, recimo palentu, ili možda samo platiti račun za struju. To “policajci” Evropske unije ne brane, naprotiv, takvo snalaženje potiču. Puževe treba skupljati u travnju (tako misli i onaj pjesnik Eliot), jer u travnju obično padaju kiše, pa puževi glatko puze, zanesu se, izlaze iz svojih skrovišta i tad ih skupljači puževa lako hvataju. Skupljači puževa savjetuju skupljanje isključivo odraslih puževa, onih veličine od 34 milimetra naviše, jer od sitnih puževa nema koristi. Tako, skupljači puževa skupljaju puževe, onda ih prodaju otkupljivačima puževa koji im plaćaju pola eura za kilogram sakupljenih puževa, pa ih ti otkupljivači puževa preko svojih poslovnih partnera distribuiraju u zemlje Evropske unije, u restorane, gdje onda te puževe, te escargots, izvađene iz kućica, kuhaju u maslacu, vinu ili temeljcu uz dodatak češnjaka i ostalih začina, potom ih u kućice vraćaju i s malim kliještima za držanje kućica i s malim uskim viljuškama za vađenje puževa, serviraju gostima u porcijama od šest do dvanaest komada, a gosti ih onda umaču u nove guste aromatične umake, cmaču usnama i govore mmmmm. Tiha samoubojstva posjećuju i mlade. Sad sve više. Tiha samoubojstva dolaze onima koji su izolirani, koji su postali društveni otpad, a pošto su postali društveni otpad, često se alkoholiziraju, što će, ili se drogiraju, onda se razbole pa postaju depresivni i tuguju. Znam jednog (starijeg) koji se ipak ubio, ostavio je ceduljicu na kojoj je napisao, Potreban mi je mir i ovo je jedini način da ga pronađem. Imao je šezdeset i sedam godina. Znanstveno je dokazano, često se nevidljivo i vidljivo ubijaju - 10 -
oni koji teško prihvaćaju promjene, koji su onako, malo kruti, kognitivno rigidni, neadaptabilni, konzervativni (prilijepe se za tradiciju, za ognjišta, za domovinu, za Crkvu, i ne puštaju), koji su poslušni i emocionalno sputani, toliko su emocionalno sputani da se zaboravljaju smijati, misle da treba uglavnom biti ozbiljan; koji su disciplinirani, koji se daju disciplinirati, jer vjeruju da će onda završiti u raju. Na kraju puknu. Ali, ne mora biti tako. Ubijaju se i oni kojima ovi prvi stežu pluća i mozak, ne daju im disati. Čuj, pomiri se s tim. Ono što nas kod smrti najviše užasava nije nestanak budućnosti, nego gubitak prošlosti. Zapravo, zaboravljanje je vid umiranja, a ono je vječito prisutno u životu. Kundera Imam i ja nešto na tu temu. Smrt nije događaj u životu: ne živimo kako bismo iskusili smrt. Ako vječnost shvatimo ne kao beskonačno vremensko trajanje, nego kao bezvremenost, onda vječni život pripada onima koji žive u sadašnjosti. Naš život nema svršetak, kao što ni naše polje vida nema granica. Wittgenstein
Dakle, nisam se ubio. Nisam ni otišao. Ništa i nikoga nisam napustio, sve oko mene onako je kako je bilo; tu su knjige, tu je namještaj i moja mala probrana kolekcija čaša, tu je moja garderoba – iznošene košulje (sto posto pamuk), moje slike na - 11 -
zidu i ja od nekada koji sad više nije. Sve stoji, samo se prostor giba. Otputovao sam ne bih li proučio neke mrtvosti, izbliza promotrio te mrtvosti koje nikako da umru. Poslagane u neprobojne kaveze od mliječnog stakla, gledane izvana, te mrtvosti doimaju se kao lelujave figure, mutne i nečujne, a žive. Tako, na svojim kratkim putovanjima promatrao sam te goleme kaveze, primicao im se, o njih kuckao, na njih polagao dlan ne bih li prizvao one unutra zatočene, ne bi li mi se primakli, ne bih li im kroz to debelo mliječnobijelo staklo nešto rekao, to da ih poznajem, te zatočene ljude, da pamtim njihove priče, da čuvam njihove živote, ali oni su samo blaženo plesali, bestjelesni u vakuumskoj tišini. Za njih ostao sam nevidljiv, potpuno izvan. Onda sam se vratio. Onomad, napustio sam Rijeku, jezik, tijelo, iscurio sam kapajući. Sad skupljam ostatke (sebe), tu smjesu nalik mokrom pijesku koji djeca gnječe, prave klimave figure, napukle, izobličene i sive. Sad sam kašast, sad sam kaša koja se rastače, koja bježi od forme, kaša zgnječenih organa, mush. Srčika, pulpa, bezobličje. Pabirčim i okrške, patrljke tuđih života, ne bih li im dao kakvo obličje, makar i nakaradno, istrzano obličje iz kojeg povremeno zaiskri, pa povjerujem kako svud naokolo ipak nije mrak.
Grad se nije promijenio. Ljudi i dalje u velikim amplitudama hodaju ukoso. Naglo skreću i presijecaju mi korak, iskaču preda me kao u trilerima, pri čemu svaki put pretrnem. Šetači-hodači ne drže se svoje desne strane, napadaju; banu, oduzimaju mi ritam, hodajući ritam koji je kljakav i štucav, pa i moj hod sad postaje neuredan, isprekidan i istrzan. Nakaradan. Na ulici - 12 -
ljudi oko mene zuje, viču, primiču se, kradu mi i te ostatke koračanja, onda zastanem, ukopam se i propuštam ih, nek’ prođu, nek’ odu, nek’ mi ostave bar mali prostor čistine da više ne slušam bljezgarije, ispraznosti od kojih mi prsa drhte, a mozak doživljava elektrošokove koji mi brišu misli. Prije neki dan sjeo sam da predahnem, da popijem kavu, da počistim ostatke jutarnjih mora, lelujavih snova. Tri žene urlale su za stolićem do mog, tamo u kafiću na cesti, muljale su riječi kao da jezikom kotrljaju kamenčiće i svud oko sebe štrcale degenerirane ispljuvke (zvučne nakaze), duhove monstrume koji su lelujali zrakom, valjali se pločnikom i prekrili prostor. Jedna je dodatno zaustavljala svoje poznanice i s razdaljine od deset metara s njima raspravljala njihov život i svoj, kao da je u kakvoj napuljskoj kali. Jednom, za doručkom u nekom hotelu, čovjeku koji je preko mobitela petnaest minuta veoma glasno vodio besmislen a repe titivni razgovor, rekao sam, Možda biste mogli to obaviti izvan sale, a on je kazao, Vi sigurno nikada niste boravili u hotelu. U kavani sam jednoj koja je za susjednim stolom urlala u svoj mobitel, doviknuo, Može li to tiše, a njoj je zastao dah, razrogačila je oči i rekla, Marš, matori, odjebi, pa nastavila još glasnije. Prijatelji mi kažu, smiri se, što je nešto blaža varijanta tvrdnje: nisi normalan. Strašne su te galame svud naokolo, bezočno atakiraju. Još ranije pisao sam kako ne poznajem bučniji grad od ovoga. Katkada huka, glasnost, zaglušnost, gromor, tutnjava, treštanje, klopotanje, praskanje, zveka, bubnjava, brujanje, vika, arla ukanje, sveopće dranje – toliko su nepodnošljivi da čovjeku dođe da se nasred ulice ukopa i urla. Tada bi možda netko zastao - 13 -
i zanijemio. Nekidan u apoteku uđe jedna dugokosa, sva izblajhana i neviđeno raščupana, s crnilom pod noktima, u hlačama na cvjetiće nalik dimijama, u stvari nalik pidžami, kriješteći u dva mobitela istovremeno, u jedan bijeli i drugi crveni, a u apoteci sve odjekuje. Kad je došlo da plati, nije imala petnaest kuna, pa je izašla da bi se ubrzo vratila još uvijek vičući u aparatiće na ušima. Onda je ušla časna sestra, pak iznimno tiha, čekajući na prepisan joj lijek. Stigle su njene vaginalete Medazol (između ostalog i protiv trihomonasa), ali ni ona (za participaciju) nije imala desetak kuna. Prebire po novčaniku, a apotekarica snishodljivo (zašto snishodljivo?) pita, Je li vam to mnogo?, a časna sestra, sad već glasnije, pomalo odrešito, kaže, Moglo bi i bez. Kako to misli, moglo bi i bez, zašto bi moglo bez? Odmah zamislim tu pingvinsku vjernicu na ginekološkom stolu, je l’ dopola gola ili širi noge u svojoj šišmiškoj halji? Rije kom kruži priča o časnoj sestri koja je imala šest abortusa. Ginekolog joj je preporučio kontracepcijska sredstva, ali ona je rekla, To je protivno mojoj vjeri. Općenito, s časnim sestrama imam problema. Izvana se doimaju skromne i skrušene, ali nisu. Čim ih se dotakne (verbalno), uzgoropade se, podignu glas, katkada postaju i ratoborne, drčne. Čekam tako jednom u ambulanti, red je neviđen, nema šanse da se pročita običan letak, što zbog osvjetljenja koje je nikakvo, što zbog žamora iz kojeg se povremeno izdvoji nečiji prodoran glas od kojeg se čovjek strese, pacijenti opisuju svoje bolesti i detaljno razmjenjuju rezultate pretraga, step by step, kad, evo ti nje, časne sestre, Žurim, kaže, moram preko reda. Svi šute, gledaju u nju pobožno, neki se i krste, kao da je Djevica Marija ušetala u čekaonicu. Ja kažem, Nadam se da nećete dugo, ona se pravi gluha i uđe.
- 14 -
Četrdeset i pet minuta ostaje u ordinaciji, toliko mučno postaje čekanje u onom mraku da se i pobožni krenuše buniti. Kad je izašla, ta časna (?!) sestra, pitao sam, Jeste li za cijeli samostan nabavljali uputnice? Ona se podbočila i rekla, Baš tako. I odlepršala. Imala je skuplji okvir za naočale od mog. Tada, u onoj apoteci, opet sam se iznervirao, jer, izgleda, sad me nerviraju i tihi ljudi, ne samo oni glasni, što nije dobro. Kad pišem i pričam o bučnosti ovoga grada, neki se osjećaju lično pogođeni, kao da su oni grad, premda zapravo jesu. Ali, istog dana kad se ona šmizla, ta picmilka, ta lucprda drala ko sumanuta, samo za dvadeset minuta koliko sam proveo u apoteci, tri osobe tražile su čepiće za uši, voštane, rekli su, hoćemo voštane, jer ti voštani najbolje prianjaju, najbolje začepljuju, rekli su, nikako one za vodu, rekli su, čepići za vodu kruti su i iskaču, a voštani se daju dobro modelirati. Eto. Čuj, mnogi na ovo sliježu ramenima i nasmiju se, jer potpuno su neosjetljivi na galamu. A to su upravo oni koje baš briga za razum, za ideje, za poeziju, za umjetnost općenito, ukratko, za sve što ima veze s radom mozga, a to je zbog gustoće i teksture nji hove cerebralne mase. Galama je najdrskija od svih nametljivosti, jer nam remeti i prekida misli, za pravo drobi ih, smrskava i razbacuje. Ali, tamo gdje se nema što prekinuti, ova se devastacija, naravno, ne osjeća. Te nagle, oštre udare koji razaraju mozak i ubijaju ideje, svatko tko u glavi ima bar nešto nalik mislima doživjet će kao nepodnošljivu bol; svaki
- 15 -
takav zvuk remeti na stotine moždanih operacija i opasan je poput zamaha mača čija će oštrica odvo jiti glavu od trupa. Schopenhauer Najbolji su kučkari kad šeću svoje pse, oni šute i hodaju ravno. I skupljaju govna.
Pisanje Belladonne bila je igra. Istrzana ispovijed koju je kako-tako uobličila D. D. Trebalo je to napomenuti. Radi sprečavanja čitateljskih zabluda, radi istinitosti. Ovako, nastajale su pomutnje, sitne pomutnje, u redu, jer sve je postalo sitno, ovo oko mene – razgovori, prostori, dodiri, koraci, vrijeme, i ja – moje disanje, moj vid, moji testisi. I pluća mi se stežu. Svejedno, nastajale su zbrke. Nastalo je konfabuliranje mog života, kao da se moj život može stisnuti među korice neke knjige. Kao da sam živio nestvarnost, skladišteći tuđe priče u svoju nutrinu, gutajući tuđe živote od čijeg sam zadaha, od čije sam tuge, od čijeg sam bezumlja sam počeo trunuti. Kažu, napisao sam autobiografsku knjigu, tu Belladonnu, odnosno, to je autobiografska knjiga D. D., kažu, ali nije. Svaki je roman, roman o spasenju, tvrdi Béla Hamvas, nema romana bez konfesije. Toliko. Da bude jasno. Ne postoje autobiografske knjige, ne postoje autobiografije, postoje multigrafije, biografski miksovi, biografski kokteli, sveukupni mélange života po kojemu kopamo, koji rastreb ljujemo, iz kojeg odabiremo krpice, restlove, komadiće koje trpamo u džepove, zalogajčiće koje gutamo kao svoje. To smetlište (živótā) toliko je kroz stoljeća nabreklo da sad već prekriva - 16 -
površinu Zemljine kugle i u njemu se više ništa ne razaznaje, iz njega se više ništa ne izdvaja, nikakva jedinstvenost, nikakva forma, sve same raskuhane posije, gnjecavost koja još jedva pulsira, plitko, pred exitus. Sad kad se piše, a to što se piše izobličenom ljudskom rodu uopće ne treba, najbolje je “izmisliti” neku već izmišljenu priču sa što više riječi na što više stranica i sve to stopiti u dječji crtež. Radi lakoće shvaćanja. Radi lakoće. Radi lepršavosti koja će poput lahora lelujati nad smetlištem našeg postojanja, da otjera (naš) smrad, kako bismo bar nakratko vjerovali da ne istječemo, da ne curimo tiho kao mrka sluz. Nikakve aluzije, ma kakvi, bez metafora i simbola, direkt prstom u govno. Make it simple, simplicity, simplicity. Ali ja ne nudim “priču”, jer pišem o ljudima koji nemaju “priču”, ne o onima ni onima koji traže tuđe priče kako bi u njima našli svoje. Jedna kritičarka na nekoj tribini izjavila je neviđenu glupost, tako nešto još ni od koga nisam čuo – precizno je detektirala moj problem u vezi s nedobivanjem književnih nagrada, kao da ona zna da ja uopće imam problem u vezi s nedobivanjem književnih nagrada, ili bilo koji drugi problem, jer taj problem u vezi s nedobivanjem književnih nagrada uopće nije moj problem, nego valjda problem onih koji o tim nagradama odlučuju, dakle to je problem književnih žirija, ako je to za književne žirije uopće problem, premda mislim da pojedini članovi književnih žirija doista imaju problem, odnosno više problema, od kojih su neki debeli i teški problemi, osobni, psihički, estetski, etički, a katkada bogme i politički problemi. Dakle, ta kri tičarka rekla je, Njegov problem s književnim žirijima je možda u njegovoj, po nekima, pretjeranoj angažiranosti. Još je dodala, Jako je teško postići da se angažiranost dobro uklopi u književni tekst. - 17 -
Kritika njegov diskurs katkad osjeća kao previše moralizatorski. On je neugodan pisac, stalno čitatelja lupa šakom u trbuh, rekla je. Odbacio sam to kontradiktorno mišljenje kao nebulozu i bedastoću, u sebi naravno, jer kome i gdje bih to mogao reći javno? Izvikani pisci (koji, za pretpostaviti je – nemaju problema s književnim žirijima) mogu napisati stvarno nikakav tekst, čak i šrot, ali s obzirom na to da su navodno veliki, a među takvima ima neviđeno dosadnih i staromodnih pisaca, njih kritika ne samo da ne dira, nego ih diže u nebesa, pa oni rastu i rastu, napuhavaju se, ali i to će doći na svoje kad ih više ne bude, kao što je kod nekih koji su, evo, dvadesetak ili više godina mrtvi – već došlo. Dolazi i obratno. Što nije za utjehu, nego je više za tugu ili blago izbezumljivanje. Oni koji su odmah zaboravljeni, razni ljudi, pisci, slikari, žene, muškarci, muzičari, znanstvenici, njih sadašnjost često ofrlje upeca iz višedecenijskog zaborava i o njima laprda li laprda, milosrdno ih veliča nakon što ih je u prošlosti sadašnjost šutnula u bijedu, u ludilo, u očaj, u samoubojstvo, jer svakoj je sadašnjosti zapravo dosadno, jer se razmazila-razmazala, ulijenila, pa traži dudu-varalicu koju debilno ritmički siše. Kad se piše, najbolje je ponavljati se. Poželjno je čak čitave pasuse prebacivati iz jedne knjige u drugu, što ja katkada činim, jer ljudi su bolesno zaboravni. I često se čude. Kad se čude, uporno izvikuju, Zamisli! Ranije, čak ni u bližoj prošlosti, prije šezdesetak, sedamdesetak godina, nisu bili toliko zaboravni. Toliko tupavi. Toliko blentavi. Ljudski se mozak smanjio i stal no se smanjuje, usukuje se poput vunenog džempera opranog u vreloj vodi. Ljudski mozak gubi prostornost, gubi udisaj, postaje astmatičan, blijed, kao što blijede očni živci do konačnog
- 18 -
utrnuća, do sljepila. Evo, glazba, pjesme za skakanje i urlanje što ih zovu folk, turbofolk, pjesme koje šoferi bjesomučno puštaju tokom međugradskih autobusnih vožnji, a koje putnici s oduševljenjem pjevuše gledajući u zvučnike čeznutljivo i u transu mičući usnama (otkud znaju sve te idiotske riječi? Caki, Caki, Cale, kupi mi sandale, samo pazi, Cale, da ne budu male! Moja mala nema prednjih zubi, kad me ljubi, jezikom me ubi! Ispred kuće metar drva, ti si moja ljubav prva. Nisam zgodan, al’ sam neophodan, ko me proba, želi me do groba. Jedva čekam da sa’ranim majku pa u kuću da dovedem Rajku! Umri draga, a ja ću za tobom, kroz sanduke pružit ćemo ruke). Ako je išta dobro kod tog prizemno-dramatičnog arlaukanja, cviljenja i zavijanja, jest to što se ono pretvara u amalgam jezičnih varijanti, hrvatskih, srpskih i bosanskih, a zna upasti i pokoja slovenska ili makedonska riječ, pa tako taj bljutavi sentiment, bar privremeno, dok se čovjek vozi međugradskim autobusom, nadvladava onu agresivnu ratobornost mnogih na ovim prostorima, među kojima ima i krezubih. Gluposti (i svinjarije) najlakše se pamte. Prije neki dan jedan je redatelj hvaleći virtuoznost svoje glumice izjavio, Kad ostane sama na pozornici, svi gledaju u nju, a poslije njega spiker je rekao, Dan nezavisnosti osvanuo je sunčan – to je nešto za što smo se borili. Svuda sama ponavljanja, svašta se ponavlja, kao kakvi maloumnici ljudi ne znaju što govore, najgore su televizijske i radijske reklame koje deklamiraju nevidljive spodobe histerično kriješteći Turbolax – za redovito pražnjenje crijeva! baš kad sjednem pred ekran sa sendvičem i čašom vina. A onda: Smršavite u 30 dana 100% (!!!)
- 19 -
Problemi s mokrenjem? Prostamol Uno – učinkovit lijek protiv upale prostate, Prostamol Uno! Lako je biti muškarac. (?!) Onda dođe jingle & q e r pa, Hrskavi vafl, Milka čokolada nešto je posebno za malo (šapat) dobrog raspoloženja... Milka Cristello, podiže raspoloženje, hrskava i laka. & q e r Sačuvajte svoje uspomene u CV foto-knjizi. Posjetite stranicu cv.hr, izradite svoju CV foto-knjigu, jer su nam uspomene važne. & q e r Najpoznatiji svjetski književnik (!) inspirirao je milijune ljudi diljem svijeta. Jana, voda s porukom Paula Coelha... Prije neki dan pitam prodavačicu, imate li tog i tog sira, a ona kaže, Taj sir imali smo jučer, taj sir dobit ćemo opet za dva dana, jer taj sir mnogo se traži, znate, taj sir vrlo je povoljan sir, cijena mu je prihvatljiva, kad ga dobijemo, taj sir odmah se rasproda, ako ne dođe prekosutra, doći će dan kasnije i već do predvečer neće ga biti, jer... Rekao sam, Gospođo, zaustavite se, a gospođa je rekla, Vi biste se morali liječiti. Sad, kad sklopim ovu priču, sinu ću moći reći, evo ti prozor u ludilo. Naš planet je svemirska ludnica, govorio je već prije stotinu i više godina Goethe, na što je Nietzsche, dok je još bio pri zdravoj pameti, a koji nije imao kad poludjeti od stvarnosti, nego ga je zaskočila Spirochaeta pallida, lues, odnosno sifilis, dodao, Kod pojedinaca ludilo je rijetkost; ali kod skupina, partija, nacija i epoha, ono je pravilo. Kao kod onih što pod šatorom mjesecima logoruju usred glavnoga grada, jer život im je izgubio smisao, jer nema više rata, jer za njih jedino rat je smisao života, jer po njima, jedino zbog smrti vrijedi živjeti, tako im govore i oni popovi koji ih posjećuju, ali proći će i to, zaboravit će ih život, ma kakav taj sveopći život bio, jer evo, još jednom ponovit ću ono što odavno reče Giono: Nema heroja, mrtvi su odmah - 20 -
zaboravljeni. Udovice heroja udaju se za žive samo zato što su živi i što je biti živ veća vrlina negoli biti mrtav heroj. Ne ostaje više heroja poslije rata, ostaje samo hromih, bogalja i unakaženih od kojih žene odvraćaju pogled; ostaju samo glupani. Poslije rata, oni koji žive su oni koji nisu bili u ratu. Poslije rata svi zaboravljaju rat i one koji su ratovali. I to je pravo. Jer rat je beskoristan i ne treba odavati nikakav kult onima koji se posvećuju beskorisnom. Za ovo skraćeno, osakaćeno doba nema smisla širiti sliku. Nema više smisla ušivati, krpiti, sastavljati, u naš panoramski kadar ubacivati fragmente, jer svi su djelići truli, u stanju raspadanja, nespojivi. Praznine su tolike da se mogu popunjavati samo novim prazninama – koje su ništa, golemo neuhvatljivo ništa, ono Heideggerovo das Nichts. So, yes, let’s make it simple. Dobro je što knjige nestaju, i one se smanjuju. Često su naj deblje knjige najtanje. Ispeglane, bez nabora, uredno savijene i posložene spremne su za neupotrebu. Da, prodavačica sira rekla je, Vi biste se morali liječiti.
- 21 -
- 412 -
U romanu su citirana sljedeća djela; svugdje gdje nije drukčije naznačeno prijevod je autoričin. str. 7, E. M. Cioran, Cahiers 1957-1972, Pariz, Gallimard, 1997. str. 11, Milan Kundera, Philip Roth interviews Milan Kundera (30/11/1980), http://www.kundera.de/english/Info-Point/ Interview_Roth/interview_roth.html str. 11, Ludwig Wittgenstein, Tractatus, 6.431 str. 15-16, Arthur Schopenhauer, “On Noise” The Essays of Arthur Schopenhauer: Studies in Pessimism, translated by T. Bailey Saunders, M.A., https://archive.org/stream/essaysofarthurs00scho#page/n29/mode/2up/search/on+noise str. 21, Jean Giono, Jean le Bleu, Pariz, Gallimard, 1974. str. 49, Søren Kierkegaard, Bolest na smrt, Velika edicija “Ideja”, NIRO “Mladost”, Beograd, 1980., preveo Milan Tabaković, str. 32 str. 64, Vladimir Nabokov, Lužinova obrana, Vuković & Runjić, Zagreb, 2011., preveo Igor Buljan, str. 104-105 str. 66, Stefan Zweig, Šahovska novela, Split, Hercegtisak, 2004., prevela Snježana Marijanović, str. 21 str. 99-100, Daniel Harms, Slučajevi, “Optička varka”, Rad, Beograd, 1989., preveo Iz Dejan Mihailović - 413 -
str. 100, Daniel Harms, “Ovako počinje glad” str. 192-196, Friedrich Jeckeln, The Interrogation of Friedrich Jeckeln, http://www.nizkor.org/hweb/orgs/german/einsatz gruppen/esg/jeckeln.html str. 221-222, Herman Broch, “Smrt melankolika”, Sarajevske sveske, br. 29/30, str. 205 str. 267-271, Eliot Weinberger, An Elemental Thing, “Giuseppe”, 2007., objavljeno uz dozvolu autora str. 271-272, Fernando Pessoa, Knjiga nemira, Konzor, Zagreb, prevela Tatjana Tarbuk, str. 179 str. 282-283, Danil Harms, drugi put: http://fenomeni.me/ koju-je-rijec-zaboravio-danil-harms-tema-harms/ str. 328, Béla Hamvas, “Ništavnost našeg života”, Lamed, izabrao i priredio Ivan L. Ninić, godina 8, broj 11, 2015., str. 4 str. 336-337, Jovica Aćin, “Tomas B. na putu kod kuće”, Polja br. 482, Kulturni centar Novog Sada, str. 71 str. 356, Jerica Zihler: Predgovor, Katalog za izložbu Vlado Kristl str. 375, Georges Bataille, Visions of excess: Selected writings, 1927–1939., Allan Stoekl (Ed.), Minneapolis, University of Minnesota Press, str. 181 str. 380-381, Witold Gombrowicz, Drame, “Opereta”, NZ Matice hrvatske, Zagreb, 2005., preveo Zdravko Malić (nap. aut.: nije doslovno citirano) str. 440, Emil Cioran, Mon pays, u: Transfiguration de la Rouma nie, édition de l’Herne, Pariz, 2009., str. 67, preveo Mario Kopić str. 441, Fernando Pessoa, Izabrane pjesme, “Dom Sebastian, kralj Portugala”, preveo Mirko Tomasović, Konzor, Zagreb, 1997.
- 414 -
Daša Drndić rođena je u Zagrebu 1946. godine. Studirala je engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, kao Fulbrightova stipendistica magistrirala je na Southern Illinois University, a potom i studirala na Case Western Reserve University. Radila je kao urednica u izdavačkoj kući “Vuk Karadžić”, kao profesorica engleskog jezika na Narodnom univerzitetu “Đuro Salaj” i urednica-dramaturginja na Radio-televiziji Beograd. Doktorirala je na Sveučilištu u Rijeci, gdje je na Odsjeku za anglistiku predavala modernu britansku književnost i kreativno pisanje. Objavljuje prozu, književnu kritiku, analitičke tekstove i prijevode u časopisima i književnim listovima te igrane i dokumentarne radiodrame. Dosad objavljena prozna djela: Put do subote, 1982.; Kamen s neba, 1984.; Marija Częstohowska još uvijek roni suze ili Umiranje u Torontu, 1997.; Canzone di guerra, 1998.; Totenwande, 2000.; Doppelgänger, 2002.; Leica format, 2003.; After Eight, 2005.; Feministički rukopis ili politička parabola, 2006. i u Frakturinu izdanju Sonnenschein, 2007., April u Berlinu, 2009., i Belladonna, 2012. Autorica zahvaljuje Ministarstvu kulture na financijskoj pot pori pri pisanju ove knjige. - 415 -
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom i dizajn Maja Glušić Godina izdanja 2016., svibanj Fotografije u knjizi iz osobnog arhiva Andreasa Bana Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-720-2 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.
- 416 -
- 417 -
Andreas Ban, junak Belladonne, nije uspio u pokušaju samoubojstva, već se ostao boriti s avetima prošlosti i sadašnjosti. On i dalje nemilosrdno secira društvo i svoju okolinu, ne boji se i kroči, iako s iskrivljenom kičmom, ravno i ponosito. Ne želi moliti ni prositi, njega zanima isključivo istina, te se ne libi kopati po svojoj unutrašnjosti, po svojim ranama, ali jednako tako beskompromisno razotkriva gadosti i skrivene tajne svih drugih. I dalje ciničan, i dalje na margini koju je svjesno izabrao, Andreas Ban ispisuje stranice prekarijatnog intelektualca današnjice koji je živio neku bolju prošlost. Junak novog romana Daše Drndić EEG igra svoju vlastitu partiju šaha, crnim figurama. Iako zna da ne može pobijediti, nastavlja riskirati jer ta je igra jedino što ga istinski zanima. Bez obzira na to je li u Rovinju, Rijeci, Zagrebu, Beogradu, Parizu, Toskani, Rigi ili pak Tirani, Ban pripovijeda priče onih koji ih sami nisu mogli, znali, smjeli ili htjeli ispričati, jer one su sastavni dio njegove beskonačne partije šaha.
149,00 kn
- 418 www.fraktura.hr