Elijahova stolica by Fraktura

Copyright © 2006 Igor Štiks, Fraktura All rights are represented by Fraktura Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-169-9 (Fraktura) ISBN 978-9958-589-71-3 (Naklada Zoro) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 742457 CIP zapis dostupan u računalnom sistemu Nacionalne i univerzetske biblioteke BIH pod brojem 18301190

Igor Ĺ tiks

Elijahova stolica roman

Fraktura / Naklada Zoro

mojim roditeljima

Rukopis Richarda Richtera

Prolog

Ovdje želim zabilježiti sve ono što mi se dogodilo u posljednjih nekoliko mjeseci. Manje sam uvjeren da ću to uspjeti i preživjeti. Možda je pisanje kojeg se prihvaćam, nizanje činjenica koje upravo započinjem, samo način da odgodim skori kraj. Jer, sve se više priklanjam uvjerenju da je nemoguće nastaviti život nakon što se spozna da je sve ono na čemu je počivao bila laž, obmana, prevara čak, iza koje je čučala i suviše kasno spoznata istina kao zmija na koju će se nagaziti u točno odabranom trenutku, koja će zagristi najslabije mjesto i ubrizgati otrov koji jamči dugo umiranje. A onaj kome se život izmiče pod nogama često se hvata za bilo čiju ruku i, kao što to obično biva, i onoga koji mu je pruža povlači za sobom. U mom slučaju nije se radilo o bilo kakvoj otrovnici, već baš o onoj vrsti koja žrtvi darežljivo dopušta da sama izabere trenutak vlastite smrti. Seruma nema i neće ga biti. Taj se trenutak nazire negdje na kraju ovog izvještaja o dva rođenja jednog čovjeka. Naime, u zadnje sam vrijeme sklon vjerovati da sam se rodio dvaput, jednom u Beču 1942. godine i drugi put u Sarajevu pola stoljeća kasnije. Ovo je zapis o tom drugom, dugom i bolnom rađanju.

I. Plava bilježnica

1. Ruka mi se teško miče po papiru, oklijevam, ne znam kako sve to ispričati, a ne previdjeti svaki detalj, svaki trenutak, skoro svaki pa i najmanji događaj, kako bi se pružili svi raspoloživi dokazi o tome da su upravo od najmanjih i naizgled zanemarivih stvari skovani utezi na vagi našeg usuda. Do sada sam bio vješt zapisivač tuđih sudbina i lukav kompilator, “dovitljivi pripovjedač”, kako su uporno ponavljali, a danas, eto, nemoćan stojim nad materijalom vlastita života u kojem se isprepleću životi onih iz čije sam drame nastao i onih čije sam živote pretvorio u dramu. Ponekad se radi o istim osobama. Istina se, naime, nije dohvatila samo mene, a ona zmija još uvijek vreba i vrebat će sve dok postoje oni koji bi je mogli susresti na svom putu. Možda bi ipak bilo najbolje završiti sa svim tim odmah, odnijeti to otrovno znanje u grob, otići bez ijedne riječi, kao što sam to, uostalom, nedavno učinio. Pokušao sam odustati. Pokušao sam pritisnuti obarač. Nije išlo. Još ne ide. Sjedim za stolom i ne uspijevam više zaustaviti priču koja čeka da se izlije iz mene kao lava iz

ostarjelog vulkana. Posljednje što će ikada izbaciti. Tada će biti lakše ugušiti grotlo, ugasiti se. Osjećam spisateljsku nemoć pred svim tim činjenicama čiji tok više nije moguće izmijeniti, na primjer, u svrhu pripovjedačeve namjere. Opire se taj gorki materijal romanesknom uobličavanju, zanatu kojem sam se davno priučio. Dovoljno dobro da i druge poučavam o tome, svoje zahvalne kalfe koje ne znaju - i možda nikada neće saznati - da sve to “znanje” koje crpe iz mojih knjiga ne vrijedi ni pišljiva boba. Upravo tako. Ipak, teško se odričem starih navada. Valjda zbog toga ni u priču o vlastitom životu i onome što vodi njegovu kraju ne mogu ući bez okolišanja, bez pokušaja da svemu tome pridodam red i smisao, organiziram materijal, kao da pred sobom i dalje zamišljam buduće čitatelje. Ovo što pišem možda je samo pokušaj da se prenese na papir ono što je uzdrmalo zgradu mog života, da se iznesu nenadana otkrića koja su me uvela u jedan svijet potopljen smrću moje nikad upoznate majke Paule Müller, udane Richter, koja je umrla ubrzo nakon mog rođenja, te samoubojstvom moga oca Heinricha Richtera. No, ta kobna saznanja počela su se nazirati jednim slučajnim - već počinjem prezirati tu riječ - bečkim otkrićem početkom svibnja ove 1992. godine, koje je iskrsnulo poput vrha ledene sante, čiji me dakako nevidljivi, krupniji ostatak čekao u Sarajevu, i u koji ću se zabiti brzinom od pedeset godina laži. To bi, čini se, svakoga natjeralo da se hitno opskrbi pištoljem, što sam i učinio čim sam se iz Sarajeva vratio u Beč u drugom tjednu srpnja. Taj pištolj počiva na mom stolu, tik do ruke kojom pišem ovaj tekst, mirno poput dželata koji ne razmišlja ni o osuđenom ni o pravednosti presude, već svoj posao izvršava

pouzdano i bez suvišnih pitanja. Možda je i ovaj zapis pokušaj da opravdam izlaz koji mi pokazuje moj revolver i možda se nadam da će mi ono što ću napisati donijeti oprost, makar i s onu stranu groba. Da, znam, trebalo bi sve to odmah odnijeti u tamni grob, ali ne vjerujem da za mene ima tako prostrana lijesa. Možda je baš to svrha ovog pisanja - oslobođenje od teške popudbine koju Haron ne prima u svoj čamac. A meni uskoro valja preko Stiksa. Kako li je sve to počelo? Kako li se sve samo rasplelo? Tko je povukao te proklete konce? Gledam s prozora hotela u koji sam se smjestio nakon povratka iz Sarajeva, u punoj anonimnosti. Ispod mene bruji Naschmarkt. Neki mladi i naizgled sretni glasovi dižu se do ove sobe u kojoj se ispisuje jedna uznemirujuća priča usred bonace ljetnog bečkog predvečerja. Tu spokojnost primam s bolnom nelagodom, jer se sa svakom misli vraćam gradu koji u ovom trenutku nestaje i kojem danas znam da pripadam, unatoč kratku vremenu provedenom u njemu, kojem sam oduvijek pripadao, unatoč svim tim godinama u kojima je njegovo postojanje predstavljalo za mene tek običnu geografsku činjenicu s nešto općepoznate povijesne važnosti, ničim različitu od tolikih drugih. Na mom su stolu razbacane fotograﬁje. Najdraže među njima zalijepio sam na zid iznad stola i dovoljno je da podignem pogled i već vidim Grad, jednu zgradu u blizini Titove ulice, obale poluisušenog korita rijeke čije ću neobično ime zavoljeti, razbijene crepove i rasuto staklo na kaldrmi Baščaršije, Ivorov osmijeh, balkon s kojeg me optužujuće gledaju Almine oči... Je li ikada naslutila?

Alma... Rijetko izgovaram njezino ime, a i tada sasvim tiho da me Bog, taj maštoviti mešetar, konačno ne sravni sa zemljom... u strahu da joj još više ne naudim. Tko je mogao znati što me čeka kada sam početkom travnja spakirao kofere i odlučio da se vratim u Beč, nakon toliko pariških godina? Već ti je pedeset, Richarde, tada sam mislio, a Beč je grad po mjeri tih godina. Grad koji će ti pružiti dovoljno mira, spokoja i dokolice, nadao si se, za “zrelu fazu”, u koju ulaziš, izgleda tako, bez mnogo prtljage. Mirnoća, sređenost i predvidljivost koje Beč pruža ono su što ti treba, ostarjeli momče, zato kupi prvu kartu i vlakom se vrati kući gdje još živi tvoja tetka Ingrid, jedina majka koju si imao, i koja se odavno prestala nadati tvom povratku! U Beč! U grad koji će postati moja grobnica. Grad koji nije grad ukusa, mjere, mira i duševnih zadovoljstava, kako nas obmanjuju. Beč laže svojim izgledom i svojim ljudima, napučen neumrlim demonima prošlosti koji izlaze na kejove Donaukanala, pomaljaju se iz tunela gradske kanalizacije, ispadaju iz trulih fasada, iz na ulici ostavljenih komoda, iz odijelâ mrtve gospode, napuštaju stare kavane kao svjedoci nesreća izgovorenih ili pripremljenih nad škripavim stolovima, drže ploče koje svjedoče o uništenim zgradama, izbrisanim životima, mijenjaju putokaze na raskršćima ili, naprosto, spavaju umireni tamom među trošnim zidovima, sve dok ih ne razbudi kakva nespretna ruka kojoj će se debelo osvetiti za taj čin. To je moj Beč. Grobnica za Richarda Richtera u koju se dobrovoljno uputio. Klopka. Greška. Ili, jednostavno, udar čekića u pogrešno mjesto.

Ne, nisam stigao u Beč s puno životne prtljage, a ni s perona na Gare de l’Est nije me ispratio skoro nitko. Osim taksista, dakako. Nije bilo ni suza ni mahanja, niti sam glavu držao na prozoru sve dok nisu iščezle konture grada koji sam toliko volio. Ne. Ništa od toga. Mogu samo reći da se u trenutku ukrcaja na vlak koji će me zauvijek vratiti u Beč nisam suviše uzbuđivao time što je jedan život konačno okončan, već me štoviše kopkala pomisao na povratak, na tu novu životnu stranicu, i to tamo gdje sam nekada znao svaki kutak, a danas ne poznajem nikoga. Kažu mi da oni ipak poznaju mene po romanima i nekim drugim knjigama i da moja slika nerijetko visi u gradskim knjižarama. Zanimljivo, pomislio sam, otvara se novo poglavlje na nekim starim temeljima, pa uđimo u taj život kao u kuću starog znanca, vedro i slobodno. Valjda će se pokazati boljim taj novi početak, od kraja jedne duge etape od koje se opraštam rukujući se s čovjekom kojeg prvi put vidim i kojem plaćam svoj posljednji pariški račun. Kiselo se smiješim sada dok mislim na to kako stojim na skoro praznu peronu, pozdravljam se s anonimnim taksistom i ulazim u taj kobni vlak, ne znajući ništa o tome da je show već počeo a da me nitko nije upozorio da sam njegova zvijezda. Sve što je tome prethodilo u ovom mi se trenutku čini kao poziv na odustajanje, poziv koji sam nesvjesno odbio, upućen visoka čela ravno u vlastitu propast. Možda preuveličavam, možda mi se sada svi ti znaci čine jasnim porukama, možda zapravo tek sada svi ti detalji isplivavaju na površinu mog uskomešanog mozga i zadobivaju nekakav viši smisao. Čak mi sada i odlazak moje žene Marianne Berger, nekoliko mjeseci prije toga, izgleda zlokobno, kao po-

mno isplaniran potez u jednoj vražjoj režiji čijom ću biti žrtvom. Na žalost, ne i jedinom. Vjerojatno pretjerujem. Kitty, kako sam je nekoć zvao, imala je pravo kada je konačno napustila taj odavno propali brak, ugaslu ljubav, okončano partnerstvo. Danas joj više ništa ne zamjeram, a opet, nemam snage da podignem telefonsku slušalicu, iako sam siguran da svakodnevno gleda vijesti i zamišlja me mrtvog na sarajevskom pločniku (još jedna žrtva podmuklih snajperista), u gradu čije ime pogrešno izgovara. Na žalost, nisam sposoban da joj se javim nakon vrtloga koji mi se počeo približavati nakon njezina odlaska, a koji će me u svoj silini zahvatiti jednog majskog dana u Beču. Odrješujem je ipak svake krivnje. Sada znam da je moja nesreća bila već davno određena, davno zapisana, a Kitty je svojim odlaskom samo najavila skori početak raspletanja. On ima i svoj precizan datum: 6. 4. 1992. Dan mog odlaska iz Pariza. Dan kada je, daleko na jugoistoku, počela i nesreća Grada. Sarajevo, u kojem nikada nisam bio, a u kojem ću se nanovo roditi da bih upoznao tmurnu istinu svog postojanja, koja me je tamo strpljivo čekala svih ovih godina. Sarajevo, koje će mi ponuditi usne jedne žene posljednji put i otkriti beznadnost i ubojitost te ljubavi, i koje će mi na koncu ukazati samo jedan pravac, samo jedan izlaz. Ipak, raduje me pomisao da će on, Grad, za razliku od mene ipak preživjeti, pa makar ga barbari opsjedali stotinama godina, pa makar ne ostao kamen na kamenu. Moja je jedina nada da će opstati zajedno s onima koji su mi danas najbliži, koje sam napustio bez upozorenja, bez pozdrava, kao kukavica ili, prikladnije rečeno, kao izdajnik. U svoju obranu želim reći da nisam imao izbora. Ne, nisam imao izbora.

2. Znakovi, upozorenja... je li ih bilo? Vlak je kasnio u polasku, a zbog kvara u mašini čak je najavljivano otkazivanje. Ipak, majstori su u zadnji čas otklonili problem i kompozicija je krenula poput blindirane naprave s nepomičnim putnikom koji hita svome paklu, nel mezzo del camin di sua vita..., sa svježim izdanjem Le Mondea u džepu. Putnik koji se smjestio preko puta širom je otvorio te iste novine, listajući ih na takav način da sam mirno mogao pratiti sadržaj stranica koje je on već pročitao ili smatrao nedovoljno zanimljivim. Naprosto, držao je novine širom rastvorenima da bi, nakon pročitane obje stranice, savio prvu stranicu i ponovo širom otvorio sljedeću ostavljajući i meni i sebi dvije stranice pred nosom. Zabavljao sam se čitajući novine na takav način prepustivši se njegovu vodstvu i izboru, suviše lijen da ih i sam izvadim iz džepa. Moj se suputnik nakon određenog vremena ipak nešto dulje zaustavio na jednome mjestu, očito zabavljen zatečenim informacijama. Zbog drmusanja vlaka na prethodnoj stranici koju mi je ponudio u ovoj neobičnoj čitateljskoj simbiozi, a koju je sam preskočio našavši na sljedećoj mnogo zanimljiviju temu, jedva sam razabirao riječi iz naslova: istinu... kavezu! Tek kada se kompozicija smirila, pročitao sam cijeli naslov Tražeći istinu našao sam se u kavezu! koji je stajao iznad priče o francuskom svećeniku koji će otkriti da je zapravo sin židovskih roditelja, a ne seoske francuske obitelji kojima su ga njegovi roditelji ostavili na čuvanje za vrijeme rata. Sami se nisu vratili iz logora u koji su odvedeni, a novi staratelji nikada nisu našli za shodno da mu objasne kako je završio u njihovoj kući te su ga odgojili kao vlastito dijete ne skrivajući sreću što je baš njihov sin postao ugledni svećenik. To otkriće o porijeklu, prenosi Le Monde

svećenikove riječi, uzdrmalo je sve vrijednosti u koje je do tada vjerovao te ga dovelo u takvo stanje da je, eto, zaključio da postoje istine koje se ne smiju tražiti - uostalom, kaže, tko može suditi da su oni kojima duguje ljubav kao roditeljima uistinu pogriješili skrivajući njegovo stvarno porijeklo? Nije li mu to spasilo život!? Prošlost je zamka, tvrdio je već uopćeno taj neobični svećenik i nastavio propovjednički, i nemojmo dopustiti da nam ona, ta kobna prošlost, upravlja životima. Ne samo na individualnoj, već - reče taj sada aktivni član organizacija za međureligijski dijalog - i na kolektivnoj razini. Skoro sam zapljeskao došavši do kraja članka. Još jedna od onih klasičnih priča kojih su novine pune svaki dan i koje su ušle u modu posljednjih godina. Porijeklo, identitet... identitet, porijeklo - dvotaktni motor današnjice, pomislio sam zajedljivo. Moj se suputnik nije micao sa svog, očito zanimljivijeg članka na naličju te stranice, pa sam se već počeo dosađivati. Zanimalo me što to moj susjed tako pažljivo proučava te sam strpljivo čekao da krene dalje nadajući se zanimljivijem štivu. Umjesto da otvorim vlastite novine, kratio sam te početne trenutke dugog putovanja promatrajući njegovo uozbiljeno lice. Imao je barem šezdesetak godina. Dok je zabrinuto vrtio glavom, čelenkom mu je lepršao sijedi čuperak. Onda je, konačno, uz glasan uzdah okrenuo stranicu i podijelio sa mnom svoje novinske spoznaje. Prvo što sam zamijetio na toj stranici bila je dojmljiva fotograﬁja mnoštva ljudi u paničnom gibanju na nekom trgu. Bilo je jasno da ljudi trče ili bježe pred nečim prijetećim, a vidjela su se i tijela polegnuta po zemlji. Nešto je dramatično bilo u pitanju, neke demonstracije i ulični sukobi, no nisam u prvi mah uspio pročitati o čemu se radi i gdje se sve to zbiva.

Nisam ni tražio odgonetku, nije me zanimalo, jer me u tom trenu izrazito privuklo žensko lice koje je pokrivalo barem četvrtinu fotograﬁje, okrenuto, uslijed neugodna iznenađenja, prema izvoru te očite nesreće. Moj je suputnik u tom trenutku naglo okrenuo stranicu, susrevši se pritom s mojim razočaranim pogledom. Bio je tako primoran da primijeti, uz diskretan kašalj, moje blesavo ponašanje. Hitro sam nakon toga izvadio svoje novine iz džepa, što je vjerojatno djelovalo još čudnije, i pronašao tu fotograﬁju i iznad nje za Le Monde karakterističan naslov: U Sarajevu opet smrtonosni pucnji! Radilo se o trgu ispred državne skupštine, nekakvim demonstracijama i pucnjevima s obližnjeg hotela. Lice te žene potaknulo me da pročitam članak iz kojeg sam shvatio da se rat prelijeva iz jedne u drugu republiku bivše Jugoslavije, tema o kojoj sam vrlo malo znao te sam, baš kao i moj suputnik maloprije, duboko uzdahnuo. Pomislio sam na tu ženu, postavljajući si neka besmislena pitanja o tragediji u čijem se središtu zatekla i koja sa mnom nema baš nikakve veze, ali me to, eto, nije činilo manje osjetljivim na takve prizore. Razmišljanje jednog običnog dokonog evropskog putnika koji tek kreće na neko vlastito putovanje i kojeg je uznemirila jedna loša vijest s drugog kraja kontinenta, tako uobičajena i svakodnevna. Još jednom sam zavirio u novine kloneći se razmišljanja o bijedi svijeta. Lijepa žena, doista, zaključio sam na kraju, i to je bilo sve što mi je palo na pamet promatrajući je kako poluotvorenih usta gleda nekamo u visinu, kao da pokušava što dulje promatrati samo lice zla. “Quel beau pays, la Yougoslavie!” - uzviknuo je moj suputnik - “Evo u što se pretvorila! Strašno, prestrašno. Odakle taj rat? Odakle takva mržnja? La folie des hommes, mon

cher monsieur!” Da, bit će da je to, odgovorio sam na njegova višestruka pitanja, la folie des hommes koji pucaju na neke lijepe žene u nekom dalekom gradu. Moj mu odgovor nije ostavio dovoljno mjesta za nastavak razgovora, pa je samo nemoćno raširio ruke: “A šta mi tu možemo, moj dragi gospodine!” Ništa, moj dragi gospodine. Sklopio sam novine, a onda me odjednom obuzela nekakva tjeskoba, ili sam možda pokušao izbjeći daljnji razgovor s vremešnim gospodinom koji se pročitavši svoju štampu već počeo dosađivati. Izletio sam na hodnik i krenuo prema baru. Našao sam slobodno mjesto i potom u miru iznova otvorio novine na istoj stranici. Istrgnuo sam članak sa slikom one žene - s druge se strane nalazila svećenikova fotograﬁja i njegova životna priča - stavio je u unutrašnji džep i bacio novine u koš za smeće. Još uvijek je sa mnom, taj komadić novina, među stvarima koje sam donio iz Sarajeva. Možda je trebalo izaći na prvoj stanici, ili barem u Nancyju i vratiti se u Pariz prvim vlakom, no istina je da nakon Kittyina odlaska više nisam znao kome bih se uopće mogao vratiti. Nisam dakle bio dovoljno iskren kada sam rekao da sam tek tako napustio Pariz, ponesen nekom neočekivanom nostalgijom i nekim nejasnim planovima za svoju bečku budućnost. Taksist koji mi želi sretan put samo je prikladna ilustracija mog životnog salda u tom trenutku, nakon dugog i bolnog propadanja jednog braka, koji je u meni stvorio osjećaj da sam dotaknuo samo dno usamljenosti i da se s tog dna više nikada neću uzdići, da sam suviše star da bi mi to pošlo za rukom. O, kako sam bio u krivu! Ono što sam dotaknuo

zapravo je bilo lažno dno, jer mnogo je prostora, sada znam, još ostalo za propadanje. Točka na kojoj me ostavila Kitty, točka je jednog života koji još uvijek ima šansu. Tu gdje pišem ove redove, više je nema. Trebao mi je novi početak. Oboma nam je trebao. Kada sam zatvorio vrata zajedničkog stana, koji sam joj velikodušno odlučio prepustiti, spustio se na bulevar i zaustavio taksi, već je sve, sada mi se čini, bilo odlučeno. Kao da me gurala neka nevidljiva ruka, kao da ništa više nisam mogao promijeniti. Starija sestra moje majke, tetka Ingrid, zabrinuti mjesec moje mladosti, bila je starica od skoro osamdeset godina. Javio sam joj se s kolodvora čim sam stigao, priredivši joj uzbuđenje od kojeg se skoro srušila u nesvijest. Zagrlila me na vratima našeg starog doma, dugo me ne ispuštajući iz svojih koščatih ruku. Još je bila u sjajnoj formi. Zastao sam na pragu i, prije nego što ću ga prijeći, pustio svom njuhu da ponovo otkrije taj posebni miris mog djetinjstva i mladosti koji se zanavijek nastanio među tim zidovima. Došao sam kući, pomislio sam vedro. Tada nisam mogao znati da je taj stan za mene kroz godine odrastanja, u mojoj neposrednoj blizini, zapravo čuvao jednu opasnu tajnu. Kao da sam sve to vrijeme plesao na tankome ledu da bih onda, otežao od godina valjda, konačno propao kroz njega, u mrzlu vodu prešućenoga. Zmija se probudila. Provalio sam joj u leglo. Tetku sam iznenadio željom da se vratim u svoju momačku sobu, u svoj stari neudobni krevet u kojem sam uporno spavao prvih nekoliko tjedana. Nije joj se svidjelo što mi je propao brak, općenito je bila zabrinuta zbog mog stanja, ali bila je ipak i suviše sretna zbog mog povratka da bismo načinjali bolne teme. Shvatila je da mi treba mir i

velikodušno mi ga je pružila. Bili smo konačno, nakon toliko godina, ponovo zajedno i ti prvi bečki dani prolazili su baš onako kako sam i priželjkivao, tiho i spokojno. Svojim sam dolaskom uzburkao i njezin život, ali to joj, čini se, nije smetalo. Ta ionako je već desetljećima čekala na povratak jedinog sina kojeg je imala! Pribojavala se, dakako, mog novog odlaska, pa je s nekom nevjericom prihvaćala priču o konačnom povratku, o novoj stranici života, o novoj etapi spisateljske karijere. Bez obzira na naše želje, međutim, stvari će se uskoro početi odvijati mimo njezine ili moje kontrole, a ja ću napraviti ono što ću morati napraviti - otići još jednom, da joj se više nikada ne vratim. Nadam se da će na koncu razumjeti. Nadam se da se ipak neće suviše optuživati zato što je progovorila nakon toliko godina. Nije mogla ni zamisliti što me je tek čekalo. Ona danas ne zna da sam uspio rekonstruirati priču, cijelu tegobnu priču kojoj zahvaljujem svoje postojanje, i ona ne zna i nikada neće saznati da ta istina - ma kako pogubna bila! - ne bi bila dovoljna da me dovede na ovaj rub s kojeg ću se uskoro odbaciti. Ona ne zna što mi se dogodilo u Sarajevu, ona ne zna kako se zlobno sudbina našalila sa svima nama. Ovih vrelih srpanjskih dana Ingrid i ne sluti da sam se vratio u Beč, s putovanja na koje me ispratila grcajući u suzama i samooptužbama, i da sam u tom opsjednutom gradu riješio svoj slučaj. Kao vrhunski detektiv edipovskog tipa, rekao bih, kao neki likovi - kakve li ironije! - iz mojih vlastitih romana, kojima je njihov pisac oduvijek priređivao teške ispite, zaintrigiran nemogućim situacijama u koje ih je smještao s nekom posebnom radošću i iz kojih su vodila samo dva izlaza: ludilo i, naravno, smrt. Ingrid vjerojatno

sada spava, dok pišem ovaj tekst u hotelskoj sobi na Naschmarktu, sobi koja kao da je stvorena da u njoj ispišem priču o jednom upropaštenom životu i, nakon toga, njezinu junaku mirno prosviram glavu. Travanj 1992. godine upamtit ću kao jedan od najljepših mjeseci u posljednjih nekoliko godina svog života, no kažu da je to dojam koji nakon katastrofa uobičajeno imamo o razdoblju koje im je prethodilo. Možda, no sa svoje strane moram reći da sam doista našao ravnotežu i neki čudnovat mir, unatoč čestim promjenama vremenskih prilika koje su nas podarile i vedrim danima i ledenim kišama, hladnim jutrima koja su potvrđivala da se zima još ne predaje, kao i ranim poslijepodnevima u kojima smo zavrtali rukave košulja kako bismo prvi put osunčali svoju blijedu kožu. Burni dolazak proljeća spojio se s mojom mirnoćom, laganom lektirom u pregrijanom stanu i oživljavanjem uspomena iz dana mog odrastanja s tetkom Ingrid. Za Uskrs, 19. travnja, obnovili smo davno okončanu tradiciju blagdanskog ručka, dječju igru razbijanja šarenih jaja i dugotrajna i obilna objedovanja, tako karakteristična za te dane. Sjećam se dobro da su na stolu stajale novine i da sam prije nego što ćemo početi jesti bacio pogled na naslovnicu. To je još jedna od slika koja će mi se urezati u pamćenje, iako sam se tada, tog uskrsnog dana, na njoj zaustavio možda tek nekoliko sekundi. Austrijske novine prenijele su tu fotograﬁju u članku pod velikim naslovom Rasplamsava se rat u Bosni, a radilo se o očito nekom checkpointu na granici Bosne i Hrvatske. Ljudi stoje u koloni na nekom mostu, uplašeni i nervozni, a nekoliko vojnika u maskirnim uniformama pregledava njihove papire. Mnogo kasnije saznat ću da se Brčko nalazi na sjeveru Bosne

i da je most kojim su ti ljudi prešli nekoliko dana nakon toga granatiran i zauvijek zatvoren. U prvom planu na toj slici vidimo ženu od možda četrdesetak godina koja oprezno gleda u vojnika koji je uzeo njezine dokumente i sada ih namršteno proučava, dok je ona istodobno raširila ruke, obuhvaćajući jednom rukom crnokosog dječaka od petnaestak godina, koji jednako tako pozorno zuri u vojnika očekujući njegovu odluku, a drugom mladu djevojku plave kovrčave kose, koja je okrenula pogled od kamere prema cilju kojem streme, drugoj obali rijeke. Raširila je ruke kao da ih instinktivno pokušava zaštititi jedinim oružjem koje posjeduje, tim golim rukama. Izbjeglice iz Sarajeva, pisalo je ispod slike. Zatvorio sam novine i maknuo ih sa stola. Tetka je upravo pristigla s vrelom juhom. Prošao je i Uskrs i ubrzo sam shvatio da mi je ovaj isforsirani povratak u mlade dane, u moj stari krevet i sobu, postao suviše naporan te da bi u našem stanu, u kojem sam i dalje namjeravao živjeti, trebalo napraviti neke preinake. Odlučio sam, naime, spojiti dvije sobe razbivši zid koji ih dijeli kako bih napravio ugodan prostor za boravak i, nadao sam se, budući rad. Ingrid se dakako opirala samoj ideji preuređenja stana, ali je na koncu popustila, spremna prihvatiti i radikalnije zahtjeve pod uvjetom da me zadrži kod kuće. Od dana mog povratka u Beč, nakon više od dvadeset godina lutanja, prošlo je nešto više od tri sjajna, za moje živce iznimno blagotvorna tjedna. S radošću sam ih proveo s Ingrid, jedinom ženom koja me bezuvjetno voljela, i koja je mirno zatvarala vrata kad bih se uljuljkao u san i donosila mi doručak ujutro, kao da se ništa nije dogodilo svih ovih godina, kao da nisam napunio pedeset godina i kao da se trebam požuriti u školu.

Igor Štiks rodio se u Sarajevu 1977. Objavio je nagrađivane romane Dvorac u Romagni (2000.) i Elijahova stolica (2006.), knjigu poezije Povijest poplave (2008.) te polemičnu knjigu Pravo na pobunu (sa Srećkom Horvatom, 2010.). Romani su mu objavljeni na desetak europskih jezika. Doktorirao je na Sveučilištu Northwestern u Chicagu i Institutu za političke studije u Parizu. Radi na Sveučilištu u Edinburghu.

321

322

Sadržaj

Rukopis Richarda Richtera Prolog I. Plava bilježnica II. Richard u Sarajevu III. U istom kavezu IV. Pješčanik V. Odlazak

7 9 11 63 121 187 283

Epilog

295

O autoru

321

323

Nakladnici Fraktura, Zaprešić Naklada Zoro, Sarajevo Za nakladnike Sibila Serdarević Samir Fazlić Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Graﬁčka urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Tiskano u Hrvatskoj Godina izdanja 2010., rujan ISBN 978-953-266-169-9 (Fraktura) ISBN 978-9958-589-71-3 (Naklada Zoro) www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 zorosa@bih.net.ba T: +387 33 553 885 F: +387 33 553 886

324

320