Emet i druge priče

Ivana Šojat

Emet Emet i druge priče

i druge priče Jeza u ovim pričama proizlazi iz zla koje se krije negdje u dubini ljudske duše te su one tim strašnije jer možda pripovijedaju o nama samima.

-1-

Od iste autorice u izdanju Frakture Jom Kipur NiÄ?iji sinovi Ruke Azazelove Unterstadt MjeseÄ?ari

-2-

Ivana Ĺ ojat

Emet i druge priÄ?e

Fraktura -3-

© za hrvatsko izdanje Ivana Šojat i Fraktura, 2016.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represnted by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-266-790-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 938747

-4-

emet

-5-

-6-

K

ad umru svi tvoji, pomisliš kako je gotovo, kako više nikad nećeš biti sretan. Samo shrvan. Tako sam mislila, to mi se provlačilo kroz glavu na tatinu pogrebu. Premda je dan bio sunčan, onako jesenski obasjan oštrom, kristalno žu­ tom i neobično toplom svjetlošću, meni je sve nekako bilo zatamnjeno. Kao kad u vagonu punom pušača putuješ na more, kroz prozor zuriš u ljeto koje protrčava preko krajolika, a oči te peku i sve ti je sivo.

Tata je otišao posljednji. Prije njega je otišla mama, prije mame baka. Djed se izgubio prije svih. Tata je bio posljednja karika. Ostale smo naposljetku samo kuća i ja. Ja i kuća koja kao da se hladila. Onako kako se i ljudi hlade kad im se srce zaustavi, pa se pretvore u predmet, beskorisnu, praznu puževu kućicu.

Kuće bez ljudi počinju drukčije zaudarati. Vonjaju na napuštene starce kojima se koža štavi, koji nemaju volje prati se, nego samo sjede u naslonjaču i čekaju smrt kao zubara, nešto ružno i bolno od čega ne mogu pobjeći, što ne mogu izbjeći.

Mamina smrt bila mi je najbolnija. Možda zbog maternice, zbog konačne, simbolične nemogućnosti onog uzmaka iz -7-

psovke. Nitko me, naime, više nije mogao poslati u pizdu materinu. Tako sam se tješila, pokušavala nasmijati vlastitom minijaturnom tragedijom.

Nakon mamina odlaska na pamet su mi pali puževi golaći, za koje sam kao djevojčica bila uvjerena da su obični puževi u selidbi iz manje u veću kućicu, one prazne, sablasno bijele puževe kućice koje bih ljeti pronalazila među perunikama, uz bunar. Sjećam se da sam znala sjediti u sjeni tatine šupe, njušiti mokru zemlju pomiješanu s iverjem raskvašenih dasaka, zamišljati mamu, njezino tijelo kako se rastače, vraća počelu.

Osjećala sam pritom mučninu koja mi se širila tijelom poput elektriciteta. Pred očima bi mi se ukazalo njezino lice u podzemnoj preobrazbi, na svilenom bijelom jastuku, ljubičasti podljevi, pucanje kože, smežuravanje, usta koja se rastaču, šire u trajan osmijeh. Kao u snu, pokušavala bih tad grčevito preusmjeriti pozornost, prebaciti je na nešto drugo, na njezine ruke, ruke su manje strašne, tako sam si govorila. No onda bih se sjetila njezinih ruku koje nose lonac s juhom i postavljaju ga na stol. Pred očima bih imala njezine ruke pretočene u crvljive grablje i bilo bi mi još gore. Nisam znala pobjeći od užasa.

Ne znam zašto drugi ljudi plaču kad umre netko njihov.

Ne znam razmišljaju li poput mene. Možda neki. Ili ih samo tišti praznina. Tata je plakao zbog samoće. Nismo razgovarali, nisam ga pitala. Nisam mu govorila što osjećam. Borila sam se sama sa sobom. Na dvorištu. Suho lišće gušilo je travu, umiralo zajedno s njom. Kao u zagrljaju. Onako kako bombaš samoubojica nedužnu svjetinu prigrli vlastitom žrtvom. I tad -8-

sam shvatila: život i smrt se nadovezuju. Htjela sam tati reći kako će se mama pretočiti, izliti u čempres ili čuvarkuću, u nešto živo, njoj najbliže, što će je ispiti, a onda kroz krošnju uzdići do neba. Nije me slušao. Nisam mu se više obraćala.

Sad mi je nekako žao. Trebala sam biti uporna.

Tatina me je smrt sasvim shrvala. Pogubila sam konce, potonula u amneziju, potpunu bezvoljnost bez orijentira koji čovjeku naknadno pomažu da se prisjeti nekog vremena.

Mislim da sam nakon tate godinama spavala, bezvoljno se razvlačila. Ne znam, ne mogu sa sigurnošću reći, jer cijelo mi se to vrijeme doima poput bljutava sna kojeg se ujutro ne možemo sjetiti. Iako je trajao i trajao u nedogled, cijelu noć, do prvog svjetla.

Nakon tate sam mislila da više nikad neću biti sretna. I to me nekako najviše pogodilo. Tad sam zaključila kako zapravo nije dobro znati što te čeka. Znati sve unaprijed znači predati se, prepustiti se neizbježnome.

A ima i sretnih dana.

Mama i ja sjedimo na verandi i zurimo u stabla. U višnje, koje bi netko trebao orezati. Stabla koja podivljaju zaborave nositi plodove, pretvore se u obična stabla. Ponekad zurimo ni u što, u prostor izvan fokusa. I šutimo.

Ne spominjem mami stvari koje ne želi čuti. Svi mi imamo stvari koje ne želimo čuti. Onako kako svatko u sebi ima nešto čime iritira druge.

Još nisam otkrila što je to što ne želim čuti. Znam samo da mamu iritiram svojim slikama. Kaže mi da to nisam ja, da sam to možda mogla postati, ali nisam. Iritiram je i kad je pitam -9-

kako može znati tko sam zapravo ja, kad ni ja pojma nemam tko je ona. Kažem joj kako zapravo znam samo da mi je mama, kakva je u ulozi mame. Ne znam kakva je bila žena, ljubavnica, kći.

“To nisi ti”, iritantno tupim glasom ponavlja mi mama kad god joj pokažem novog anđela u ulju, na platnu. Ponekad me pritom pogleda u oči. Najčešće zuri u prazninu onkraj dvorišta “A što sam ja?” Uvijek naposljetku popuštam, grizem jezik, premda znam da će šutjeti. Mama i inače obično samo šuti, no šutnja kao da joj se zgusne kad joj kažem što ne želi čuti ili kad je pitam što sam. Možda zato što tad zvučim zajedljivo.

Tad joj samo oči govore, razrogačeno viču. Njezine lijepe, ledene modre oči.

Oči su joj tako prvi put vrisnule davno. Kad sam im rekla da mi je došao djed. Andrija. Onaj kojeg se ne bih trebala sjećati, za kojeg su rekli da je odlutao. Ljudi nisu mačke, rekla sam im. Čudno su me pogledali.

“Došao mi je djed”, ponovila sam osorno. Voljela sam tad inat kao ralicu tjerati kroz njihov mir i pravila koja mir u kući čuvaju poput ograde od kovana željeza. Mislim da sam tad ulazila u pubertet. Ili možda tako mislim zato što sam negdje pročitala, ili čula da oni koji su otišli dolaze djeci, malenoj djeci i djevojkama koje tek postaju žene. Ne znam kad se to događa muškarcima, događa li im se uopće.

“Djed je otišao”, tupim je glasom odgovorila mama kao da joj djed nije otac. Sjećam se, gledala me u oči kao hipnotizer.

“Meni je došao.” Uzvraćala sam joj pogled. I dalje osorno.

- 10 -

Gledali su me u čudu. U kuhinji. Jutro im je prštalo u oči. Ili je to možda bila nevjerica. Rekla sam im da me probudilo drveno stubište, ona drvena stuba ispred vrata za tavan. Ona uvijek škripi. Otvorila sam oči i iz kreveta zurila u bijela vrata.

I kvaku, koja je također zaškripala. Samo drukčije: ne onako metalno, nenauljeno kao inače. Pojavio se djed. Zastao je u mraku okvira vrata. Djelovao je barokno, sad znam da je djelovao barokno. Onda je samo djelovao strašno. Sjećam se znoja koji mi se cijedio niz leđa, natapao spavaćicu, srca koje mi je tuklo u ušima i sljepoočnicama.

“Ne možeš se sjećati djeda”, nekako tiho rekao je tata.

Nisam se obazirala, nego sam rekla da je djelovao okrvavljeno, izbezumljeno, kao da je prošao kroz zasjedu. Rekla sam i da ništa nije rekao, da me samo gledao, dugo promatrao, a zatim prišao prozoru i zagledao se kroz njega. Po prozoru je daždjela mjesečina i soba je bila ispunjena plavim zrakom kao vodom.

Mislim da je zurio u šupu, no nisam sigurna. Umirala sam od straha. Naposljetku sam se pokrila jorganom preko glave i čekala da djed ode, da čujem onu stubu i provirim po zrak.

Gušila sam se ispod jorgana, natapala se znojem, sve jače vonjala na znoj. Dah mi je vonjao na jetrenu paštetu koju sam pojela za večeru. Povraćalo mi se.

Ponovno mi se povraćalo dok sam im pričala o djedu Andriji. Baka je pekla jaja za doručak. Na masti. Baka je sve uvijek pekla na masti. Nije me gledala. Mama je odmahivala rukom, na stol poput hrčka donosila posuđe iz kojeg ćemo doručkovati, kruh, sol, papar, sve ostalo što ljudi doručkuju. Tata je ispijao kavu i zurio u svoja koljena.

- 11 -

Ponekad mi na pamet padne zaključak da je sreća kratkotrajna, pokvarljiva namirnica. Kao parizer. Koliko god se tru­dila, uvijek učinim nešto čime prekinem sretan trenutak.

Ponudim pogrešan odgovor. Ili postavim pogrešno pitanje.

Mama to zove vragom. Tvrdi da neki ljudi u sebi imaju vraga koji izaziva, koji ljude oko njih tjera na rub živaca. Zbog mame i tog njezina vraga živce sam uvijek zamišljala kao strune razapete uz rub ponora.

“Jesi li dobro?” pita me naposljetku mama u trenutku kad je osjećaj sreće, tihog zadovoljstva postao opipljiv. Palim cigaretu. Gledam je kako me ne gleda. Svjetlost poslijepodneva na krošnjama višnji pleše kao umnožena zrcalom. Uvijek je tako koncem kolovoza, kad se svjetlost nakošeno nazubi, na­ oštri poput srpa. Pred jesen.

“Dobro sam”, kažem, otpuhujem dim i gledam ga. “Valjda sam dobro.”

“Lažeš”, kaže mi ona. Psiče. Kao da govori onim višnjama, samoj sebi. I sve puca. Kao rana po šavovima. “Znam da sanjaš vodu.” Šutimo, no ništa više nije isto.

Izazivački, želim je pitati zašto mi uvijek dolazi u toj haljini na kopčanje koje se ne sjećam, opasana pregačom. Nalikuje na seoske babe koje subotom kolju kokoši i pijetlove za nedjeljne juhe i pečenke. Naposljetku samo uzdišem, otpuhujem dim kroz nos, zanemarujem onu vodu i kažem: “Valjda sam to od tebe naučila.” Zurim u nju, čekam reakciju.

- 12 -

“Bezobrazna si”, naposljetku mi tiho kaže, cijedi kroza zube. Gledam je kako me i dalje ne gleda. Uporna sam. Baka je znala reći kako imam pogled poput obada. Kad sam ljuta.

Pčele ubodu i umru. Obadi bodu polako i uporno. Dugo. Kao da vade naftu.

“Uvijek mi to kažeš”, nisam sigurna izgovaram li to ili samo mislim. Misli su mi ponekad toliko glasne da se doimaju izgovorenima. Premda, glas mi zvuči drukčije, drukčije od misli.

“Sjećam se policije, dvojice policajaca...”

“Ne možeš se toga sjećati”, kratko me pogledava. Oči su joj flandrijski modre, kao pred suze. Ili bijes. Ne znam otkuda joj toliko čvrsto uvjerenje da se petogodišnjaci ne sjećaju.

Kuća je zaudarala na krv. Sjećam se, no ne govorim joj to.

Uvijek zatim ode. Nikad je ne pitam kamo. Valjda me strah odgovora.

Ja nemam kamo.

Ponekad se, uvijek jednako, spuštam niz smeđom lak-bojom premazane stube. Na stubištu je uvijek mračno. Nema prozora za svjetlost: samo vrata moje sobe na vrhu stubišta i vratašca za tavan s desne strane, negdje na pola puta. Bojim se tih vrataš­­ca: na tavanu žive miševi, štakori, šišmiši i mrak. Tako go­vori mama, valjda kako bi me zauzdala strahom i držala podalje od tog tako dostupnog tavana.

Držim se za zid. Nema rukohvata. I zid je premazan uljanom bojom, žutom. Da se ne uprlja kad ga dodirujem rukama.

- 13 -

Da se može obrisati. U kuhinji su, svi su u kuhinji, čujem ih.

Zapravo, čujem samo mamu koja užurbano govori, zapovijeda.

Glas joj zvuči zapovjedno kao kad mi govori da kanticu i lopatice moram pokupiti s dvorišta, da će mi ih, ako ih prije spavanja ne pokupim, odnijeti vrtni patuljci. Patuljci grade tunele. Trebaju im kantice i lopatice. Oni žive u podzemnome svijetu, ispod našeg. Izlaze samo noću. Zbog toga dugo mislim da su gipsani vrtni patuljci spomenici na grobovima patuljaka.

Zbog toga se bojim nekih dvorišta.

Svi su nekako znojni. Mami i baki znoj se cijedi s tjemena.

Bakino je tjeme ispod sijede kose crveno, zajapurena je dok krpom, zapravo starim ručnikom briše linoleum. Mama briše vrata kuhinjskog elementa, ispod sudopera.

Tata samo sjedi i puši, otpuhuje dim i zuri u prozor iznad sudopera. Vani je sunce, kroz prozor dreči sunce.

Gledaju me u čudu dok zurim u sunce. Tri i pol su mi godine. Gotovo tri i pol.

Kuhinja miriše na limun, na žuti deterdžent za posuđe, i još nešto. Ne znam što je to. Možda strah. Ne znam čiji.

Nekoliko mjeseci prije tata je u dvorištu, s djedom Andrijom i prijateljima, zaklao svinju. U gradu su se tad mogle držati, toviti i klati svinje. Nisam htjela gledati. Plakala sam u kuhinji i slušala kako svinja urliče. “Tako vrišti strah”, pomislila sam, možda ne baš tim riječima. Misli odrastaju s ljudima. Izašla sam kad je sve bilo gotovo. Dvorište je zaudaralo na krv, na svinjsku krv. Kokošja krv zaudara drukčije. Ona u sebi nosi miris šrota. Svinjska krv zaudara poput mesnice.

- 14 -

Na sklopivu stolu u dvorištu ležali su komadi mesa. Baka je na otvorenoj vatri pekla čvarke, topila mast. Danima poslije nisam htjela jesti meso. Meso je mrtva, prestrašena svinja, tako sam si govorila. “Šta je bilo?” upitala sam naposljetku s naporom se penjući na stolac. Stolci su za odrasle, ne za djecu.

“Ništa”, rekla je mama. Ponekad mi, dok se prisjećam, to kaže i baka. Tata uvijek šuti.

Baka ili mama zatim su me pitale što ću jesti. No to ionako nije važno. Tu se uvijek prizor zaustavlja.

I to se neprestano ponavlja. Ne znam zašto. Možda zato što prodiranjem dublje u prošlost prizori iz sjećanja postaju sve kraći, isprekidaniji, vremenski udaljeniji, prošarani sve širim predjelima zaborava. Poput onih skromnih crtica mesa na slanini sapunjari.

Gotovo filmski, pretapanjem kadrova, vidim zatim policajce. Njih dvojicu. Jedan je neobično mršav i visok, hlače su mu prekratke. Ima smeđe čarape koje odudaraju od sivih hlača policijske odore. I prljave cipele. To mi bode oči. Drugi djeluje normalno. Možda zato što je u civilu: žućkasta košulja ispod koje se ocrtava potkošulja, žućkastosmeđe hlače, smeđe cipele.

Zemljani čovjek, tako ga u mislima zovem. Zemljani ljudi prolaze neprimijećeni. Nije ni debeo ni mršav. Samo je ćelav i znoji se. Kao svinja. To je poštapalica mojega oca. Kad se znoji, kad mu je vruće, uvijek se znoji kao svinja. I to mu je smiješno. Kao doskočica.

Onaj ćelavi policajac, inspektor, u ruci ima blok i kemijsku

- 15 -

olovku od zelene plastike. Onaj visoki, mršavi u prekratkim hlačama zadivljeno mu se obraća. “Druže inspektore”, ili “inspektore Mustapiću”.

Taj inspektor pogledava tatu, koji brzo desnu ruku sklanja ispod stola, polaže je na bedro. Tek tad vidim da je tati desna šaka povijena zavojem.

“Ozlijeđeni ste?” pita drug Mustapić. Tata šuti i bez riječi zuri u njega. Tad mi se činilo kao da se boji, sad mislim da je tražio odgovor. Mahnito, jer oči su mu se širile.

“Porezao se”, brzo se ubacuje mama. “Čistio je ribu.”

“Pecate?”

“Pecam”, kima tata.

“Koju ribu? Mislim koju ste ribu čistili?” “Štuku.”

“Opaki zubi”, smije se inspektor. I tata se smiješi, ali nekako kiselo. Ponovno šute. Šušti voda koju baka pušta preko onog starog ručnika pa ga cijedi. Sudoper limeno odzvanja.

“Kad ste primijetili da je nestao?” konačno pita inspektor Mustapić, olovka mu lebdi iznad bloka. Napeto čeka da mu netko kaže kad je nestao taj koji je nestao. Još ne znam o kome govore.

“Bio je u sobi kad sam otišla spavati”, kaže baka. Inspektor zapisuje.

“U kojoj sobi?”

“Dnevnoj”, baka mu kroz vrata koja do nje vode pokazuje dnevnu sobu. Inspektor se naginje i gleda. Onaj mršavi odlazi do dnevne sobe. Zatim se polako vraća. Šulja se, tako izgleda.

- 16 -

Kao da namjerava zaskočiti tog nekog tko je otišao, a zapravo se i dalje šćućuren skriva u dnevnoj sobi.

“Kad ste otišli spavati?”

“Pa ne znam, oko osam”, baka pogledava mamu. Mama kima. “Ja sam vam kao kokoš”, usiljeno se smije.

Mama zatim brzo pridodaje kako je i ona otišla rano u krevet, da je tata već bio u krevetu kad je došla. Ćelavi inspektor krevelji se i čudno je pogledava kad spominje krevet i tatu. Mama se rumeni, čelo joj se cakli od znoja. Govori kako tata puno čita. Čudno mi je to što govori. Tata ujutro samo uzme novine i ovlaš ih prelista, ostavlja na stolu i odlazi na posao. Ili u šupu. Tata je uvijek u šupi s biciklima i štapovima za pecanje. Nikad ga nisam vidjela s knjigom, ali šutim. Nitko me ništa ne pita. Samo mi se policajac s olovkom povremeno osmjehuje i namiguje mi kao životinjici u krletki.

“A ujutro ga nije bilo?” pita na kraju onaj inspektor.

“Nije ga bilo”, odgovara baka i šmrca. Ne znam zašto šmrca. Ne plače, ne curi joj nos. Šmrcanje joj je suho.

Inspektor zatim pita je li drug Andrija imao nekakvih problema. Tad shvaćam da govori o djedu, da djed jedini nije ovdje. Baka mu odgovara kako je djed bio dobar i pošten čovjek, da su ga svi uvijek voljeli.

“Zašto: bio?” naglo je pita policajac. Izgleda lukavo poput lisice iz one moje slikovnice o lisici i kokošima ili patkama.

“Pa vratit će se.”

“Da, da, vratit će se”, muca baka, prevrće krpu u rukama.

Inspektor bez riječi naglo odlazi u predsoblje. Mršavac trči

- 17 -

za njim. Šapka mu poskakuje na glavi. Iz predsoblja dovikuje, pita moje čije su ono cipele. “Koje cipele?” pita baka. Mama je blijeda. Jasno vidim kako joj se krv povlači iz lica, pitam se kamo odlazi ta krv. Inspektor je na vratima, s velikim djedovim cipelama u rukama. Mama gleda tatu. Tata poskakuje na stolcu i konačno progovara. “Moje, to su moje cipele.” Znam da nisu njegove. I inspektor to zna. Zuri mu u papuče. Tata ima malena, blijeda i koščata stopala u pustenim papučama.

I on je zemljani čovjek. Uvijek je u smeđem. Čak mu je i pidžama smeđa. I one karirane, pustene papuče.

“Teško da su to vaše cipele”, čudno se osmjehuje inspektor.

“Teško.” Polako, usporeno trese glavom, a zatim traži djedov opis: visinu, težinu, boju kose, očiju, oblik lica, posebna obilježja. Naposljetku traži fotografiju. Baka mu daje malenu fotografiju za osobnu iskaznicu.

“Velik čovjek”, mrmlja mršavi policajac. Nije mi jasno kako s fotografije vidi da je velik. Djed ima veliku glavu. I ruke.

“Kamo bi otišao bez cipela?” pita inspektor baku, traži joj oči. Baka zuri u pod, u krpu koju gužva u rukama. Mama mu veli kako djed ima i natikače. Gumene natikače. Inspektor odlazi u predsoblje. Ondje nema natikača.

Inspektor ponovno pita je li drug Andrija imao problema, baka ponavlja da nije, ponavlja da je bio dobar čovjek.

“Djed je nekad zločest!” uzvikujem sa stolca, navlačim haljinicu preko koljena. Svi me u čudu gledaju.

“Kako zločest?” Onaj mršavi policajac prilazi mi i saginje se kao prema patuljku.

“Viče!” Vičem, glas mi je piskutav. Izostavljam ono da mi - 18 -

se djed ponekad zavuče u sobu kao krtica. To je naša tajna. moram čuvati tajne.

“Ma ne da joj da radi gluposti”, odmahuje mama. Glas joj drhti. Trudi se izoštriti glas dok mi govori: “Hajde, Lucija, idi van, na dvorište!” Hvata me za nad­ lakticu i povlači sa stolca, odvlači van, na dvorište. Ćelavi policajac putem mi štipa obraz. Prsti mu mirišu na tintu kemijske olovke i papir. Mrzim kad mi štipaju obraze. Bunim se. Boli me ruka koju mi mama stišće, u koju mi sve žešće zabija prste. Obraz mi bridi. Ne uspijevam reći da djed baku ponekad šamara, da ponekad dođe kući pijan pa joj svašta viče.

Da mu baka viče neka ne dira malu.

“Zatući ću i tebe i to tvoje kopile!” Tako joj ponekad viče, a baka šuti i stenje, podiže ruku ispred lica, pa je djed udara po glavi, leđima, trbuhu, posvuda. Ne znam tko je bakino kopile. Ne znam što je to kopile.

“Svinjo pijana”, ponekad poslije mrmlja baka u kuhinji, dok djed već spava. Kuća se trese od njegova hrkanja. Njegov dah lijepi mi se za nosnice. Dok stenje.

Sve mi se to ponekad vraća. Kao film. To im pokušavam objasniti.

- 19 -

P

onekad pokraj mene stoji žena. Stoji ili sjedi, zapravo. Ponekad pere posuđe, mislim da je to posuđe, a ponekad samo stoji ili sjedi i zuri. Strah me je te žene. Ne znam tko je. Za svoje znam tko su. Velim si da znam, pa mi je lakše, podnosim ih, živim s njima. Čovjek se navikne na sve s čime mora živjeti. Kao ja sa svojima.

Ne znam tko je ta žena koja mi ponekad kao ušeta u periferni vid, u maglovit i sićušan, skučen prostor u kutu oka. Kao sjena.

- 20 -

I

vana Šojat rođena je 1971. u Osijeku, gdje je završila gi­ mnaziju i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Osam godina živjela je u Belgiji te tamo diplomirala francuski jezik. Objavila je romane Šamšiel, 2002., Unterstadt, 2009., Ničiji sinovi, 2012., i Jom Kipur, 2014., zbirke priča Kao pas, 2006., Mjesečari, 2008., i Ruke Azazelove, 2011., eseje I past će sve maske, 2006., te zbirke poezije Hiperbole, 2000., Uznesenja, 2003., Utvare, 2005., i Sofija plaštevima mete samo­­ću, 2009. Roman Unterstadt nagrađen je nagradama Vladimir Nazor, Ksa­ver Šandor Gjalski, Fran Galović te Josip i Ivan Kozarac.

Prevodi s francuskoga i engleskoga jezika. Između ostalih prevela je knjige Amélie Nothomb, Rolanda Barthesa, Ray­ monda Carvera, Gao Xingjiana, Pat Barker, Nuruddina Faraha, Alice Sebold, Mousse Nabatija, Luca Bessona i Paula Austera. Živi i radi u Osijeku.

- 193 -

- 194 -

sadrĹžaj

Emet 5 Talog 147 Tunel 161 Hrabrost 165 Demoni 171 OÄ?i 179 O autorici

193

- 195 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Dizajn i prijelom Maja Glušić Fotografija na naslovnici Delimir Rešicki Godina izdanja 2016., kolovoz Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-790-5 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

- 196 -

Čitajte još u izdanju Frakture

Karl-Markus Gauß U šumi prijestolnica s njemačkog preveo Milan Soklić Dušan Šarotar Biljar u Dobrayu sa slovenskog prevela Jagna Pogačnik Mo Yan Žabe s kineskog prevela Karolina Švencbir Bouzaza David Grossman Do kraja zemlje s engleskog prevela Tatjana Jambrišak Ernst Haffner Krvna braća s njemačkog prevele Ana Pranjković Karas, Željka Gorički, Ines Hudobec, Daniela Čančar, Bojana Bajić Hassan Blasim Irački Krist i druge priče s engleskog prevela Mihaela Velina Yuri Herrera Balade o teškim vremenima sa španjolskog prevela Željka Somun

- 197 -

Gerbrand Bakker Obilazak hebrejskom znači s nizozemskog prevela Maja Weikert

Emet na “život” i tom je riječju oživljen Daša Drndić Golem. Ispisana na njegovo čelo, EEG ona ga oživljuje, a brisanjem Kjell Westö samo jednoga slova, “E”,smo nastaje Ovuda nekada hodali sa švedskog prevela Željka Černok Met – “smrt”. Upravo u svijetu Igor Štiks onostranoga, između horora Brašno u venama i fantastičnoga, prebivaju junaci Ivan Lovrenović Emeta i drugih priča. Trajno ih Ulazeći u Varcar obilježava zločin koji dokle god Ivan Jozić ostaje nerazriješen i nekažnjen, Muška svinja presudno utječe na sveJochen oko Kelter sebe Hall ili izum tuđine te se vraća poput zloduha s njemačkog preveo Davor Beganović i opsjeda ljude i stvari.

Oleg Pavlov Ivana Šojat u Emetu propituje Ruska trilogija tanku granicu nas kojoj se Fikret Cacan ruskog preveo miješaju pogansko i kršćansko, Milorad Popović Čovjek bez lica znanstveno i onostrano, crtu između života i smrti, John dobra Williams Stoner i zla, na kojoj se susreću anđeli s engleskog prevela Patricija Vodopija i duhovi. Prožete atmosferom Muharem Bazdulj najboljih horora, ove priče Mali prozor zadiru do srži stvarnoga ja Kateřina Tučková svakoga pojedinca. Boginje sa Žítkove s češkog prevela Branka Čačković

119,00 kn

www.fraktura.hr

- 198 -