Eros, laži i pop rock-pjesme

balkan, seks i novac u glazbi u hrvatskoj

Eros, la탑i i pop rock-pjesme

1

2

gregor tomc

balkan, seks i novac u glazbi u hrvatskoj

Branko Kostelnik

Eros, laži i pop rock-pjesme (Seksizam i profit u hrvatskoj pop- i rock-glazbi u devedesetima)

Fraktura Hrvatsko društvo pisaca

3

4

gregor tomc

© Branko Kostelnik, 2011.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-309-9 (Fraktura) ISBN 978-953-7342-39-5 (Hrvatsko društvo pisaca) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 774629

balkan, seks i novac u glazbi u hrvatskoj

5

Sadržaj Balkan, seks i novac u glazbi u Hrvatskoj Gregor Tomc

7

Intro 29 Kratka povijest hrvatske pop rock-scene 29 Tri zadane teze: androcentrizam, objekt i profit

35

Androcentrizam i seksizam

39

Androcentrizam i njegovi izvori

39

Filozofski i društveni aspekt erotike i spolnosti

47

Utjecaj i upotreba spolnosti glavnih akterica svjetske i domaće pop-scene – Madonna i Severina

53

Madonna – svjetski seks- i pop-simbol 53 Filozofski i društveni aspekt erotike i spolnosti primijenjen na Madonnu 58 Severina – hrvatski i balkanski seks- i pop-simbol 61 Seksizam medijske produkcije 70 Androcentrizam u hrvatskom društvu

77

Roderick Novy – grupa koju istražujemo 85 Izvođači 88

6

gregor tomc

Menadžeri 90 Mediji 92 Publika 95 Klubovi 96 Izdavači 98 Intermeco – promjene u položaju žene u pop rock-glazbi 101 Položaj žene u pop rock-glazbi i utjecaj spolnosti 101 Od manjinske grupe do društvenog priznanja 106 Punk i pankeri za ženu kao subjekt, a protiv seksizma 109 Disko i seks 114 Roderick Novy – nastavak priče

121

Intermeco II – profit kao glavno mjerilo industrije zabave 141 Cilj industrije zabave – profit 141 Komercijalizacija glazbe i korumpirana manipulacija 148 Top-ljestvice 152 Roderick Novy – završetak priče

157

Zaključak 169 Literatura 179 O autoru

185

balkan, seks i novac u glazbi u hrvatskoj

7

Gregor Tomc

Balkan, seks i novac u glazbi u Hrvatskoj

Započnimo svoje razmišljanje pomalo ničeanskom tvrdnjom kako nema vrijednosnih činjenica. Mišljenja (kao prolazna izricanja o prolaznom svijetu, ni lažna ni stvarna, što su znali još stari Grci) samo su proizvod naših interpretacija svijeta. Svaku interpretaciju možemo podvrgnuti reinterpretaciji, u beskonačnost. Na prvi nas pogled to puni pesimizmom jer ne jamči nikakvu sigurnost, nego nas osuđuje na vječnu sumnju. Ipak je upravo to neprestano ispitivanje naših vrijednosnih stajališta sastavni dio toga što znači biti čovjek. Problem nastaje tek kad se taj krug zaustavi: kad otac utiša dijete argumentom sile, profesor studenta argumentom tradicije ili vođa državljanina argumentom zakona. Tada se jedna interpretacija svijeta (u Nietzscheovo vrijeme bila je to kršćanska, u vrijeme moje mladosti komunistička interpretacija) postavlja u ulogu neupitnog autoriteta i više je nije moguće interpretirati. Tada se taj beskonačni dijalog prisilno zaustavlja.

Naš društveni život postaje na neki čudan način defektan,

8

gregor tomc

i mi skupa s njime. Neprestano je ispitivanje svega dakle uvjet da kao ljudi normalno djelujemo.

Knjiga Branka Kostelnika puna je zanimljivih interpretacija koje pozivaju na daljnja propitivanja. Osobno me najviše zanimaju tri skupine Kostelnikovih razmišljanja, crvena nit ove knjige: - kulturni balkanizam - patrijarhalni seksizam i - profitna kultura.

S Balkanom i novcem završit ću na brzinu, a za seks ću – kako i priliči – uzeti malo više vremena. *** Najprije o Balkanu. Pojam ne shvaćam u njegovoj društvenoj konotaciji, koja je toliko široka da je praktički neupotrebljiva (razdioba neke djelatne cjeline na međusobno zavađene i neučinkovite dijelove), nego u užoj i zanimljivijoj varijanti (kao pripadnost određenim društvenim sa­držajima koje držimo balkanskim). Nakon raspada druge Jugoslavije razni su se oblikovatelji javnog mnijenja u Slo­ veniji jako trudili prikazati Sloveniju kao državu koja kul­ turno spada u Srednju i Zapadnu, možda i Istočnu Europu, no nikako ne i na Balkan. Kao da nisu živjeli zajedno sa Srbima, Makedoncima, Bosancima i Albancima u dvije Jugoslavije! Ta izvještačenost i ispravljanje povijesti nisu ostali nekažnjeni. Još prije osamostaljenja i odmah nakon njega u Sloveniji se razmahala omladinska supkultura koja je tražila inspiraciju upravo u balkanskoj popularnoj kulturi. Na Radio Študentu nastala je emisija znakovita na-

balkan, seks i novac u glazbi u hrvatskoj

9

slova: “Nisam ja odavde”. Na Balkan-partijima, kako su se zvali (jedan od organizatora bila je skupina VIZUM SVIM), po klubovima se puštala popularna rock-glazba iz druge Jugoslavije (sve od Bijelog dugmeta do Vatrenog poljupca, od Azre do Električnog orgazma, od Balaševića do Crvene jabuke). Među njima su ponovo postali popularni stari jugoslavenski filmovi (kao Valter brani Sarajevo, jugoslavenski odgovor na Jamesa Bonda) i snimke starih sportskih utakmica iz jugoslavenskih liga s originalnim komentarima. Među balkanskim partijanerima širili su se omiljeni citati, na primjer izjava hrvatskoga komentatora s neke utakmice splitske Jugoplastike: “Duško Ivanović, danas ste u vrhunskoj formi. Pa danas bi pogodili i iz svlačionice.”

Naravno da tu supkulturu možemo interpretirati kao pokušaj da se generacijama odraslih – koje su tada vodile proces odvajanja Slovenije od Jugoslavije – što više ide na živce. Sigurno se radilo i o tome. Ipak bismo, po mome mišljenju, tom redukcijom ispustili važan dio onoga o čemu se radilo kod dijela omladine na prijelazu iz 80-ih u 90-e godine prošlog stoljeća. Balkanska se pop-kultura pripadnicima te supkulture doista sviđala, uživali su na partijima. Balkanski kulturni identitet bio je, ukratko, sastavni dio njihova doživljavanja svijeta.

Iz Kostelnikove knjige zaključujem da situacija u Hrvatskoj nije bila bitno drukčija. Piše kako je većina Hrvata nakon osamostaljenja očekivala da će Hrvatska postati dijelom Zapadne Europe, jer tamo spada povijesno, geografski i civilizacijski, dok su im Istok, Balkan, pravoslavlje, novokomponirana glazba itd. posve strani. Ipak se ni

10

gregor tomc

u Hrvatskoj kulturne navike ljudi nisu poklapale s političkim očekivanjima službenih oblikovatelja javnog mijenja.

Politika ljude može razdvojiti u trenu, iscrtati granice tamo gdje ih prije nije bilo. Politika može ljude razdvojiti čak do te mjere da jedan na drugoga počnu pucati. Ali politika ne može promijeniti kulturne navike ljudi. U glazbi na primjer ne može promijeniti zvuk zbog kojeg te prođu trnci po leđima i osjetiš estetsku ugodu. To je tradicija koju su ljudi desetljećima zajedno stvarali i ona ostaje, unatoč svim političkim promjenama.

I Slovenci i Hrvati također su dakle i Balkanci, sviđalo se to nama ili ne. Prema Balkanu možemo biti kritični ili ne, ali on je u nama u oba slučaja. Kod toga je, naravno, dobro uzeti u obzir i činjenicu da je “istočnjački” Balkan isto tako dio Europe, iako bi ga dio nove političke elite, kako u Sloveniji tako i u Hrvatskoj, najradije gurnuo nekamo u Malu Aziju. Na naš balkanizam upućuje i popularnost turbofolka, od Cece do Severine i Balkan rocka te od Bajage do Plavog orkestra, s obje strane Kupe.

Sva popularna glazba na prostorima druge Jugoslavije, barem od Bijelog dugmeta, može se podijeliti na dvije vrste: može biti country rock, dakle fuzija narodnog melosa s univerzalnom rock-tradicijom (Bijelo dugme i slični), ili univerzalna, zapadna, najčešće angloamerička rock-tradicija u autorskoj interpretaciji (Buldožer i slični). Između “istočnjaka” i “zapadnjaka” u jugoslavenskom rocku sve je vrijeme postojala nekakva napetost. Tako je Boris Bele, gitarist i pjevač Buldožera, za Bijelo dugme rekao: “Sviđaju mi se njihovi koncerti, Bregovićev talent koji si mogao osjetiti, sviđao mi se Bebekov glas, ali sam cijelo

balkan, seks i novac u glazbi u hrvatskoj

11

vrijeme imao otpor prema njihovom ‘pastirskom rocku’.

To je bila poza koju je izmislio netko tko je bio također i odličan trgovac. Talent i posao kod njega su išli ruku pod ruku. Treba priznati da je znao dobro zapakirati glazbu. To je bila posve nova stvar koju je izmislio tip koji je točno znao što je potrebno ako želiš prodati rock ‘n’ roll u zadnje jugoslavensko selo.”

Svojevrsna je ironija povijesti da bi se današnji Goran Bregović s Beleovom kritikom vjerojatno u velikoj mjeri složio. O Bijelom dugmetu, u razgovoru s novinarima, uglavnom razmišlja prije svega još pejorativno – radilo se o provincijalnom projektu glazbenika koji su se stidjeli svoga glazbenog narodnog nasljeđa i zato ga odijevali u stranu transvestitsku odjeću. Danas svira world music u Weddings and Funerals Orchestra, očito na autentičniji način. Ali to je već druga priča.

Sedamdesetih je godina Bijelo dugme na mene djelovalo kao glazbena egzotika. Upravo sam slušajući njih prvi put čuo balkansku narodnu glazbu. Danas, s vremenske distance od trideset godina, Bregovićeva mi se fuzija rocka s balkanskim narodnim melosom sama po sebi ne čini pro­ blematičnom. Upućuje samo na specifični kulturni identitet glazbenika koji je to činio. I Bregović je izvorno bio “kafanski” glazbenik koji je presviravao narodnjake. Rock je za njega bio druga glazba, koju je upoznao tek kao mladić. Ono što je, po mome mišljenju, odlučujuće u cijeloj stvari jest kako je narodni identitet zapakiran u rock-glazbu, ukratko radi li se o uvjerljivom estetskom pro­ izvodu. Ne čini mi se važnim je li Bregović pritom bio proračunat ili nije, već samo je li to napravio na estetski

12

gregor tomc

način. S obzirom na to da se Dugme danas još sluša, glazba je očito bila dobro zapakirana.

Isti kriterij moramo, dakako, upotrijebiti i u slučaju fuzije narodnog melosa s pop-glazbom. Nije sporan sam turbofolk, već samo loše zapakirani turbofolk. Vrijedi, dakako, i obrnuto. “Zapadnjački” pop i rock nisu sami po sebi zanimljiviji od fuzija s etnom. To je istina samo onda kad su napravljeni s više estetskog osjećaja. *** Drugo temeljno obilježje Kostelnikova razmišljanja jest androcentrizam, muški seksizam koji umanjuje ulogu žena u društvu općenito i u glazbi posebno. Radi se o ideološkom pogledu koji žene svodi na objekte zadovoljavanja muških potreba. Radi se o problemu modernih društava općenito i, po autorovu mišljenju, hrvatskog društva posebno. Njegova je argumentacija višeslojna.

Kostelnik tvrdi kako je Hrvatska nakon osamostaljenja devedesetih prošla kroz proces retradicionalizacije i rekatolizacije. Taj proces povezuje s vladavinom HDZ-a, na čelu s Tuđmanom, koja je uspostavljala prevlast konzervativnog svjetonazora nadzorom nad medijima i pomoću crkve.

Ukratko bismo taj proces mogli označiti kao povratak religioznosti i tradicionalnim vrijednostima društva, domovine i Boga. Slažem se da je uloga autoritativne Tuđmanove vlasti bila važan čimbenik rekatolizacije, premda, po mome mišljenju, to nije jedini čimbenik koji je u pozadini tog procesa, a možda ni glavni. Sličan trend, iako ne u tako izrazitom obliku, možemo primijetiti i u Sloveniji u vri-

balkan, seks i novac u glazbi u hrvatskoj

13

jeme liberalne vladavine Drnovšeka. U Sloveniji se retradicionalizacija nije vezala uz političke stranke. Političke stranke koje se u programu identificiraju s katolicizmom (SLS, NSI) spadaju u pravilu među politički manje utjecajne. Svejedno se i u Sloveniji ubrzo nakon osamostaljenja uspostavio desni pol civilnog društva (mediji, Katolička crkva, obrazovne ustanove, civilni društveni pokreti itd.) koji zagovara razvoj države u smjeru većeg poštovanja tra­ dicionalnih, katoličkih vrijednosti, unatoč tome što iza sebe nema izrazitu političku podršku. Zašto je došlo do toga? Ono što smo imali u Jugoslaviji od 50-ih godina pro­ šloga stoljeća bio je monopol političke stranke, pri čemu su komunisti na vlasti zagovarali neke prosvjetiteljske sekularne kulturne vrijednosti, dok je religijska kulturna tradicija bila ograničena više ili manje na zasebnu sferu.

To je bila nenormalna situacija koja nije dovoljno poštovala kulturne vrijednosti polovine glasačkog tijela. Retradicionalizacija, kojoj smo danas svjedoci, u tom je pogledu neizbježna pojava koja se ne veže toliko uz tip političke vlasti koliko uz uspostavljanje nove društvene ravnoteže, koja u većoj mjeri odražava realne odnose u zajednici.

Osnovna je autorova teza da je u patrijarhalnom hrvatskom društvu pop-izvođačica postala objekt. Reducirana je na spolno privlačan objekt ili na majku, instantno je spolno biće, objekt koji muškarac može kupiti, predmet je izmjene među muškarcima itd. Na pop- i rock-sceni sve je podređeno stvaranju vamp-žene koja upotrebom i manipulacijom svoje seksualnosti draži maštu publike. Što to znači, autor ilustrira na primjeru hrvatske pop-zvijezde Severine:

14

gregor tomc

“Podražavajući model seksualizirane pin up-djevojke u medijima, Severina ne samo da pristaje na takvu ulogu već i utječe na brojne mlade generacije djevojaka, na njihovo ponašanje i, na koncu konca, njihovo – imitirajući je u ponašanju, oblačenju i sl. – pristajanje na takvu ulogu koju mediji preko reklama i naslovnica danas nameću ženi u društvu.”

Nisam uvjeren da je Severinino spolno poigravanje tako problematično. Naravno da može negativno utjecati na tinejdžerice, ali vjerojatno samo ako one na Severinine vizualne poruke, zbog loših iskustava u društvu ili među vršnjakinjama i vršnjacima, tako reagiraju. Može se reagirati i potpuno drukčije, kako na primjeru Madonne tvrdi Camille Paglia, koja kaže da je njezino pojavljivanje u spo­ tovima MTV-ja poručilo mladim ženama da su ženstvene i seksualne, ali da svejedno vladaju svojim životima. Što želim reći? Da je to kako reagiramo na neku medijsku po­ ruku interakcijski proces: proizvod medijskog sadržaja, kao pozadina koja strukturira ponašanje s jedne strane i pojedinca koji s obzirom na to djeluje na drugoj strani.

Je li možda sporno što se Severina pojavljuje na slikama kao objekt? No zar u masovnim društvima to zapravo sve vrijeme ne činimo svi? Kao ilustraciju tvrdnje navedimo primjer iz svakodnevnog života. Kad uđemo u trgovinu da kupimo robu, koristimo se prodavačicama koje tamo rade kao objektima. Interpretiramo ih u njihovoj stereotipnoj ulozi, koristimo se njima kao sredstvom za zadovoljavanje svoje želje za kupovanjem i na kraju im za njihovu anonimnu ulogu plaćamo novcem. U suvremenim masovnim društvima ljudi većinu vremena ulaze u odnose s anoni-

balkan, seks i novac u glazbi u hrvatskoj

15

mnim ljudima koje doživljavaju kao objekte na putu zadovoljavanja svojih potreba. U suprotnome, kad bismo se empatijski uživljavali, život bi za nas postao prenaporan i zahtijevao bi previše vremena.

Je li dakle problem samo u tome što Severinu doživljavamo kao objekt spolne želje? Najprije treba utvrditi da se to u pravilu problematizira samo kad se radi o ženama.

Objekti spolne želje za svoje ženske fanove nekada su bili Frank Sinatra, Elvis Presley, Beatlesi, Rolling Stonesi ili Michael Jackson, a danas su to Justin Biber, Eminem, Usher ili Justin Timberlake. Nitko se ne zgraža što se u medijima muškarce stereotipizira i što to može imati opasne posljedice na njihove odnose sa ženama i drugim muškarcima.

Ako i da, o tome se govori s određenom naklonošću. Dečki su ipak dečki... Problem očito nije u spolnoj stereotipizaciji. Prije svega se zbog toga nije dovodio u pitanje umjetnički integritet tih umjetnika. To što Beatlesi nisu čuli što sviraju jer su njihovi ženski fanovi za vrijeme koncerta toliko histerično vrištali svojim objektima spolne želje da su nadglasali pojačala ni u čemu nije smanjilo značenje njihove glazbe u očima kritičarâ. Zašto smo prema ženama toliko kritični? Možda zato što je androcentrizam zapravo pristrano muško objašnjenje ženskosti, neka vrsta teoretskog seksizma? Ili muškarci na taj način samo izražavaju strah od ženske emancipacije? Ne znam. Čini mi se da je to što se događa među zvijezdama i fanovima (mislim, naravno, na fanove koji taj odnos ne doživljavaju patološki) nešto najuobičajenije. U pravilu se u popularnoj glazbi od 50-ih godina radi o relaciji među vršnjacima – oni što sviraju i oni koji slušaju pripadaju približno istoj gene-

16

gregor tomc

raciji. Radi se o mladim ljudima koji tek ulaze u javni život i tek uče preuzimati spolne uloge. Maštajući o zvijezdi, mladi se čovjek uči spolnim ulogama, proigrava ih u svojim fantazijama, manifestira u javnosti na koncertima, suočava ih u kontaktu s vršnjacima itd. Danas te uloge igraju zvijezde, prije su ih igrali revolucionari, još prije toga sveci itd. Mislim da u tome nema ničega posebno spornog. Djevojke koje su nekad vrištale na koncertima Beatlesa odrasle su u žene. Njihova će djeca jednom odrasti u dje­vojke koje će vrištati...

U čemu je, po mome mišljenju, problem? U tome što su muškarci i žene biološki prilično različita bića (hvala bogu!) te zbog toga i svoju seksualnost djelomice različito kulturološki doživljavaju. Živimo u takozvanim postmodernim vremenima, kad politički korektni oblikovatelji javnog mnijenja tvrde da su muškarci i žene isti. Ipak, u tome vidim problem. Što ćemo više tvrditi da smo isti, zapravo ćemo kasniti na prigodu da postanemo ravnopravniji.

Muškocentričnim mi se čini tvrditi da između rock-zvijezde i groupies vlada odnos podređenosti i nadre­ đenosti. Pohota Billa Wymana ili Micka Jaggera, da se ograničim samo na Stonese, normalna je reakcija na status rock-zvijezde. Zato mi se čini prekratkim takvo ponašanje reducirati na hipijevsku rock-scenu, koju je punk rock doslovno prerastao. U punk rocku radilo se o politički korektnom stavu nekih pankera, iako se ta korektnost temeljila na nemogućoj biologiji, na rokerskim svecima.

Možemo reći da interpretacija koja svodi groupies na pasivne objekte spolne želje predstavlja muški pristrani

balkan, seks i novac u glazbi u hrvatskoj

17

pogled na njihov odnos. Zaboravlja na tjelesni užitak kao socijalnu funkciju njihova odnosa.

Poplava slika erotičnih žena u suvremenim vizualnim medijima, po mome mišljenju, isto tako ne pokazuje nužno njihov podređeni položaj kao objekata spolne želje.

Poznato je da muškarce spolno uzbuđuju slike žena. U tom pogledu nismo puno drukčiji od purana samaca koji u laboratorijima neumorno naskakuju na fotografije pura sa­mica. Otuda na primjer masa različitih erotskih i pornografskih magazina za muškarce. Zanimljivo je da je takvih magazina za žene relativno malo. Zašto? Zato što žene, više od slika nedostatno odjevenih muškaraca, spolno uzbuđuju melodramatske naracije, što dokazuje književnost od Jane Austen do suvremenih ljubavnih romana, a na televiziji poplava telenovela i romantičnih ko­medija.

Radi se samo o dva različita medija, a njihova je namjena ista – poticati seksualne fantazije, samozadovoljavanje i seks. U suvremenim masovnim društvima normalno je da se zadovoljavanje takvih potreba posreduje i masovnim medijima. Njihova je funkcija da omoguće bo­gatiji i raznolikiji spolni život što većem broju ljudi.

Ukratko, čini mi se da sama sociološka teorija ima u svojoj pozadini neku nereflektiranu androcentričnu pristranost, što ne iznenađuje previše jer su je uglavnom pi­sali muškarci. Uzmimo kao ilustraciju rock-glazbu. Radi se o glazbi koja je u pravilu agresivna, ne nužno svojim sadržajem, nego svojom melodičnom i ritmičnom slikom.

Zato je razumljivo da više privlači muške glazbene konzumente i da u rocku još uvijek u većoj mjeri prevladavaju

18

gregor tomc

muški autori. To je tema koje se inače politički korektni analitičari rocka nerado hvataju. Kad god dođu do toga da treba nabrojiti važne rock-izvođačice, navode stalno ista imena – Janis Joplin, Joni Mitchell, Patti Smith, P. J. Harvey... Nitko, naravno, neće priznati jednostavnu činjenicu da za tako mali broj rock-umjetnica nije kriva famozna socijalizacija, koja se uostalom od 50-ih godina prošloga stoljeća već ionako promijenila, nego činjenica da žene u rocku jednostavno ne žele biti jer je za njih preagresivan glazbeni žanr i u njemu se puno teže estetski izražavaju.

Rock im jednostavno ne “sjeda”. Kad govorimo o rocku, govorimo pretežno o muškoj stvari. Ako žene već ulaze u taj svijet, u njemu igraju estetski rubnu ulogu, prije svega kao fanovi. Od 60-ih godina prošloga stoljeća svejedno se razvila posebna grana sociologije, sociologija rocka, koja je rock shvaćala kao otpor cijele mlade generacije protiv organizacije suvremenog industrijskog društva. Jedni su glede toga bili više, drugi manje optimistični, ali svejedno se rock interpretira kao glazba mladih. Ali pogledajmo ot­ kuda su dolazili ti sociolozi? U angloameričkom prostoru to su bili ljudi kao Brake, Frith, Hebdige itd., u slovenskom kulturnom prostoru ljudi kao Vidmar, Tomc, Bašin... Što je zajedničko tim i drugim sociolozima rocka? To što su muškarci, iz srednje klase, obrazovani, urbani i nezadovoljni. Rock je za njih bio prirodni izbor jer ih je zanimala kritika postojećeg svijeta odraslih. Kao što je jasno zašto ih je privlačio rock, više ili manje jasno je i koje ih vrste glazbe nisu zanimale ni pod razno. Nije ih zanimala glazba koja je bila bliža ženskoj senzibilnosti i zato ženskim konzumentima – pop, tehno, hip-hop...

balkan, seks i novac u glazbi u hrvatskoj

19

Iz te je perspektive također lakše razumjeti zašto je sociologija rocka proizvela tako malo analiza heavy metala – jer je za te teoretičare bio politički premalo upotrebljiv.

Njegove često ezoterične sadržaje objašnjavali su kao eskapizam koji je u biti politički konzervativan. Bez puno mašte heavy metal je, ukratko, bilo teško uklopiti u teorijski konstrukt omladinskog radikalizma.

Sociologija rocka prekriva se još nekim posebnim shvaćanjima mladosti. Sociologija omladine, koja i danas prevladava u sociologiji, tražila je inspiraciju u iskustvu generacije 60-ih godina – u Vijetnamskom ratu, koji je dio omladine postavio u konflikt s dominantnim svijetom te generirao hipijevski pokret, studentske pokrete i komune.

Ti su sociolozi to razdoblje shvatili kao modelsku situaciju za razumijevanje djelovanja mladih – mladi moraju biti javno angažirani i kolektivistički usmjereni. Svaka generacija koja je od te izmišljene norme odstupala bila je na neki način nedostatna. Zato su u sociologiji omladine da­ nas u modi različite “postmoderne” teorije koje nagla­ šavaju individualizam i privativizam mladih te njihovu socijalnu nesigurnost suprotstavljajući sve to pravom stavu mladih nekada. Empirijskih podataka za usporedbu inače nemaju, premda ih i ne trebaju. Dovoljno je već što uspoređuju sadašnje podatke s teorijski pretpostavljenom prošlošću. Dakle je li situacija 60-ih godina doista model za svaku modernu omladinu? Po mome mišljenju, daleko od toga. Vijetnamski rat gurnuo je američku omladinu u konfrontaciju s politikom odraslih zbog realne prijetnje poziva u vojsku. Na taj se način dominantni svijet u očima mladih delegitimirao, što ih je dodatno politički radikali-

20

gregor tomc

ziralo. No takav je politički angažman prije iznimka nego pravilo. Pravilo mladosti u suvremenim industrijskim druš­tvima jest moratorij, vrijeme koje mladi čovjek ima za sebe u društvu vršnjaka, vrijeme u kojem eksperimentira s različitim ulogama i može si priuštiti više no što će moći kad odraste. Svijet mladenačkog vršnjaštva iz gledišta odraslih relativno je zatvoren, zaseban svijet koji se samo u iznimnim situacijama sudara s dominantnim svi­ jetom odraslih, što dovodi do konfliktne situacije. Više nego o radikalnosti mladih čini mi se primjerenim govoriti o otkačenosti mladih, o njihovoj privremenoj disocijaciji od dominantnog svijeta. Istina je da odrasli mogu ponekad tu različitost interpretirati i kao radikalizam koji se svijeta odraslih neposredno tiče i također ga ugrožava. Tek se tada omladinski moratorij seli u odrasli svijet i postaje buntovnički.

Zašto mi se sve to čini važnim za moje razmišljanje?

Jer omogućuje širi pogled na mjesto glazbe u svijetu mladih od onoga koji nudi sociologija rocka. Iz perspektive sociologije rocka rock je buntovnička estetika, glasnik mlade generacije kao nositelja promjena, u svojoj antikomercijalnosti usmjeren također i protiv kulturne industrije kapitalizma. Ako promatramo glazbu mladih iz per­spektive vršnjačkog moratorija, njezina nam se funkcija pokazuje šire (kao učenje spolnih uloga, kao zabava u društvu vršnjaka, kao način uspostavljanja granica prema drugim skupinama itd.), a zbog toga nije ništa manje autentična.

Umjesto da se promatra žene u svijetu rocka, kamo po svome estetskom senzibilitetu ne spadaju, morali bismo

balkan, seks i novac u glazbi u hrvatskoj

21

ih analizirati u njihovu “prirodnome” estetskome miljeu, u svijetu pop-glazbe. Tinejdžericama je blizak zvuk pop-zvijezda, od Amy Winehouse do Lady Gage, od Taylor Swift do Katie Perry, od Rhyanne do Britney Spears. U specijaliziranim tinejdžerskim revijama (kao što su Bravo, Teen Vogue ili Seventeen) prate njihove životne priče, o tome razgovaraju na Facebooku i Twitteru, o tome same ili s prijateljicama fantaziraju. Ipak, analiza pop-scene koje bi nadmašile novinarsku razinu praktički nema. Na razini ozbiljne sociološke analize možemo saznati vrlo malo o tome kako su nekad tinejdžeri doživljavali grupu ABBA, poslije boy’s bendove kao Take That ili kako danas doživljavaju Beyonce. Isto tako znamo vrlo malo o tome kako su nekad i danas pop-zvijezde utjecale na njihovo odrastanje. Nešto je sigurno – ne može ih se strpati u kalup omladinskog radikalizma. Ako se već analizira tu scenu, onda se iz perspektive omladinskog radikalizma govori o otuđenosti, neautentičnosti, opsjednutosti robnim markama, objektiviziranosti itd., ukratko o tome kako kulturna industrija ovladava životom suvremenih tinejdžera. I, naravno, o tome kako se suvremene pop-zvijezde iskorištava kao objekte spolne želje. Pop-scenu se analizira iz gledišta odsutne revolucije, a ne iz gledišta stvarnog života i potreba najčešće ženskih konzumenata te glazbe.

Da zaključim: prije nego što potražimo androcentrizam u kulturnoj industriji, tražimo ga kod sebe, u teoriji pop-glazbe kakva se oblikovala među obrazovanim, urbanim, radikalnim analitičarima iz srednjeg staleža. U svojoj pravovjernosti ti teoretičari misle kako žena može biti emancipirana samo ako fura antiimidž, ako je odjevena u

186

branko kostelnik

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnici Fraktura, Zaprešić Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb Za nakladnike Sibila Serdarević (Fraktura) Nikola Petković (Hrvatsko društvo pisaca) Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Aleksandar Štulhofer Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Na naslovnici © Bachrach-Krištofić Godina izdanja, 2011., lipanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-309-9 (Fraktura) ISBN 978-953-7342-39-5 (Hrvatsko društvo pisaca) www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

literatura

187

188

branko kostelnik