Europa - neotkriveni kontinent

Karl-Markus GauĂ&#x;

Europa – neotkriveni kontinent Europa - neotkriveni kontinent

Sedam putovanja s fotografijama Kurta Kaindla

-1-

Od istog autora u izdanju Frakture: OÄ?i Zagreba, Die Augen von Zagreb, The Eyes of Zagreb U ĹĄumi prijestolnica Europljani u izumiranju

-2-

Karl-Markus Gauß

Europa – neotkriveni kontinent Sedam putovanja s fotografijama Kurta Kaindla preveo s njemačkog Milan Soklić

Fraktura -3-

Die Hundeesser von Svinia, 2004.

Die versprengten Deutschen: Unterwegs in Litauen, durch die Zips und am Schwarzen Meer, 2005.

Die fröhlichen Untergeher von Roana.

Unterwegs zu den Assyrern, Zimbern und Karaimen, 2009. © Paul Zsolnay Verlag Wien © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2018. © za prijevod Milan Soklić i Fraktura, 2018.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-000-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1006129

-4-

Pasojedi iz Svinije

-5-

Djeca u Sviniji na istoku SlovaÄ?ke.

-6-

1.

Tornal‘a bijaše bezljudna kao da je stanovništvo bilo napustilo svoj grad. Prašnjava glavna ulica što je vodila do petnaest kilometara udaljene Mađarske, a možda i do mongolskih stepa, pružala se kao pod konac ravna kroz mjesto u kojem su tog jutra oko deset sati još bile zatvorene sve trgovine, zalogajnice, službe. Žute kuće na dva kata, među kojima mnoge potjecahu iz vremena austrougarske vladavine, u pravokutno posloženim nizovima, bile su lijepo dotjerane i doimahu se nenastanjenim. Idući kroz mjesto nisam sreo niti jedno ljudsko biće, dok napokon ne začuh prigušene glasove i šumove što dopirahu iz crnog otvora kuće na uglu. Naglo, kao da ću time preduhitriti mogući uzmak, stupih kroz otvorena vrata kafića Casablanca, sve u strahu da ću unutra otkriti planetarnu središnju točku nedogađanja.

Ta Casablanca bijaše prčvarnica, a sastojala se od velike, mračne prostorije, natopljene oštrim vonjem urina. Za deset masivnih drve­ nih stolova sjedila su po dva, tri radnika u kutama, već su jeli svoj podnevni obrok, gulaš s knedlom, i pritom pili rakiju iz nezgrapnih čaša koje podsjećahu na grobljanske posudice za svijeće. Samo su poneki razgovarali, većina je klopala šutke, iscrpljeno oborivši po­ gled na tanjur s kojeg bi ga tek gdjekad podignuli da promotre televizor iznad šanka, na kojem se nekoliko starih gospođa iz Amerike razuzdano svađalo na slovačkom, što je imaginarnu publiku u filmu -7-

neprekidno dražilo na smijeh, dok je gledateljstvo za stolovima posve ravnodušno trpjelo tu staračku bedastoću. Morao sam hitro domahnuti konobaru, riđe plavom, nezgrapnom čovjeku srednjih tridesetih godina, da ne bi i meni mehanički odmah donio gulaš, knedlu i rakiju. Usamljen gost mojih godina sjedio je leđima okrenut televizoru. S lica mu gotovo bijahu nestali mangupski šarm i fakinski prkos s kojima je možda nekoć imao uspjeha, u svakom slučaju ne dovoljno. Sad bijaše suhonjav, iscrpljen pijanac koji je jedini pio pivo iz boce i nečujno govorio sam sa sobom. Nakon što je podmirio sve goste, konobar zastade pred mojim stolom, lupi se po prsima i reče: “Travanj – ja – Budimpešta”, ponavljao je to s trijumfalnim izrazom lica sve dok mu kimanjem ne stavih na znanje da sam shvatio koliko je očajan.

Malo potom stupi neki čovjek u prostoriju, prenese svoj teški, prašnjavi bicikl preko praga, dogura ga do šanka, prisloni i brižljivo zaključa lokotom s brojčanikom. Njegovi postupci nikoga nisu osobito zanimali: pričekao je da mu se oči priviknu na pomrčinu, a onda otiđe do pijančeva stola, sjede, te od konobara na poslužavniku dobi pivsku bocu bez čaše, koju žurno isprazni. Njih su dvojica još neko vrijeme pili zajedno, a onda čovjek ustade, naglo kako je i došao, otiđe do šanka, otključa bicikl, odgura ga do vrata i iziđe bez pozdrava.

Ni sada, oko jedanaest sati, još se nikoga nije moglo vidjeti izvan Casablance. Samo je neka Ciganka kućnom metlom mela nogostup pred općinskim uredom. Veselila se što je gledam kako mete pa podignu metlu uvis dok sam prolazio pokraj nje, kao da hoće i mene, stranca, pustiti da pometem dio nogostupa i tako se, sudjelujući u uljepšavanju grada, pomalo tu udomaćim. Najveća nacionalna manjina u Tornal‘i nisu bili Romi nego Mađari. U svojoj povijesti mjesto je nekoliko puta moralo mijenjati ime, između 1945. i 1990. zvalo se Safárikova, u čast slovačkog učenjaka Jozefa Safárika, koji

-8-

je prije dvjesto godina sanjao o humanističkom ujedinjenju svih Slavena, ali nikad nije bio u Tornal‘i, pa ni u području slovačkoga krša, na čijim se jugozapadnim obroncima ona nalazi. Glavni grad okruga bijaše dvadeset kilometara udaljena Revúca, koja se prije dvije godine proslavila slučajem državnoga zlostavljanja. Policajac po imenu Ondrej Hudák junior u stražarnici je tako teško pretukao pedesetjednogodišnjega Roma Karola Sendreja da je ovaj, praćen svojom uplakanom djecom, došao pred gradonačelnikovu kuću kako bi se požalio. Nakon što je iznio svoju žalbu, gradonačelnik po imenu Ondrej Hudák senior tukao ga je i cipelario, skupa sa svojim sinom koji se zlovoljan vratio iz službe, sve dok nije umro.

Budući da se slovačko vijeće za ljudska prava prihvatilo toga slučaja, o njemu se pročulo, premda je bolnica u Revúci službenim smrtnim listom već bila potvrdila da je Karol Sendrej sa svojom napuklom jetrom, ozljedama na lubanji, lomovima kostiju i unutarnjim krvarenjima, umro prirodnom smrću.

Na ploči autobusnog kolodvora pisalo je da autobus za Revúcu vozi svaka dva sata, ali brojna prljava vozila stajahu parkirana tik jedno uz drugo i očito su ih već odavno bili tu odložili i zaboravili.

A onda u malom parku iza autobusnog kolodvora ipak i to začuh, smijeh u Tornal‘i. Dva su mladca, odloživši svoje školske torbe, sjeli čamotni na dvije nasuprotne klupe i suočeni s opasnošću smrti od dosade priuštili sebi, sjedeći tako, natjecanje u pljuvanju u dalj i pljuvanju na cilj. Nakon što dva izbačaja završiše jedan na drugom u sredini između dvije klupe, uskliknuli su od radosti; kao da se time skinula čarolija što bijaše bačena na to prijepodne, u istom se trenutku kao sam od sebe pokrenu neki motor, šišteći se zatvoriše hidraulička vrata nekog autobusa i vozilo na liniji za Revúcu pobježe mi pred nosom u minutu točno, očevidno bez vozača i bez ijednoga putnika.

-9-

2.

Devedesetih godina slovačka je javnost, koja se tada tek formirala i najradije slušala vijesti o gospodarskim uspjesima, bila suočena s neugodnom činjenicom sve češćeg nasilja nad Romima. Izvještava­ ­lo se o pogromskim napadima na romska naselja uz rubove idiličnih sela i spontanim premlaćivanjima nakon nogometnih utakmica ili tura pijančevanja po gradovima. To se objašnjavalo surovom iz­ gradnjom kapitalizma, koji je za samo nekoliko godina bez ostatka razorio naslijeđenu sigurnost koju je svojim podanicima pružao paternalistički sustav realnoga socijalizma. Za 45 godina, tijekom kojih je Slovačka bila pod komunističkom vlašću, Romi se uistinu nisu morali plašiti da će ih napasti skinheadsi jer tada nisu postojale pljačkaške bande obrijanih glava koje iz razonode love ljude po središtima gradova. A ni Romi nisu bili, kako je to danas slučaj u općinama istočne Slovačke, u punom broju nezaposleni, jer je u staljinizmu svatko morao raditi pa je tih godina službeno moralo biti posla za sve, čak i tamo gdje bi ljudi obavljali neproduktivne djelatnosti. Dekretom iz godine 1958. komunistička je partija pokušala riješiti problem koji je državna vlast imala sa “skupinama stanovništva bez trajnog boravišta” na način koji se činio humanim, ali je urodio barbarskim posljedicama.

Nizom ukaza, sročenih s naglašeno optimističkim birokratskim viđenjem budućnosti, Rome se naime proglasilo ravnopravnim socijalističkim građanima među ostalim socijalističkim građanima Čehoslovačke. Nije ih se smjelo vrijeđati ili zapostavljati zbog njiho­ ­va podrijetla, a pogotovo ne službeno razlikovati od drugih na­ cionalnosti. S tim je piskom fanfara započelo razdoblje u kojem su se pojedine skupine Roma uspjele integrirati u socijalističko društvo, pronaći posao u velikim industrijskim kombinatima, te i svojoj djeci omogućiti pristup državnome obrazovnom sustavu, tako da su neki od njih čak i pohađali studije i diplomirali na sveučilištima.

- 10 -

Time bi, dakako, većinom prestali biti Romi. Dok im se kao socijalističkim građanima priznavalo pravo da ih se kao i druge socijalističke građane potpomaže i štiti, istodobno im se bez daljnjeg osporavalo da su zasebna skupina stanovništva sa specifičnim tradicijama, vlastitim jezikom, posebnim kulturnim potrebama. Nji­ hov se jezik odbacivao kao dijalekt koji se ne smije učiti u dječjim vrtićima i školama i upotrebljavati u ophođenju s vlastima; njihova je kultura važila kao obilježje socijalne zaostalosti iz koje su se Romi trebali što prije izdići, time što će se lišiti svojih tradicija i zaboraviti ono što im se – u ime napretka i ravnopravnosti – pritom oduzelo.

Ukratko, Romi su pred zakonom postali jednaki među jednakima, ali samo pod uvjetom da više ne smiju biti posebni. Romi su možda doista čeznuli za tim da napokon steknu jednaka prava kao građani države, ali žrtvovati svoj jezik, način života i kulturu ili ih zanijekati kao sramotne – to nisu ni htjeli ni mogli.

U hvalevrijednom pokušaju integriranja tri ili četiri stotine tisuća Roma u slovačko društvo komunističke su vlasti postupale posve bezobzirno. Naslijeđena se naselja sravnilo sa zemljom, njihove stanovnike razaslalo u razne industrijske revire i potrpalo u proleterska naselja koja su posvuda nicala. Klanovi u kojima su Romi preživjeli tolika stoljeća sa svim njihovim kriznim promjenama razbijalo se ako je ikako bilo moguće, time što se njihove pripadnike međusobno razdvajalo, jedne slalo na rad na zapadu Češke, a druge na ukrajinsku granicu. Umjesto da se nastave osjećati zaštićenim u zastarjeloj formi društvene organizacije kao što je klan, Romi su se ubuduće trebali udomaćiti u pogonskim brigadama i komitetima naselja. Ako su dosad patili zato što ih se uvijek etnički identificiralo i periodično progonilo u rasističkim pogromima, sad su doznali da zapravo nisu ni etnija ni rasa, nego reakcionarni sloj, lumpenproleteri koje se moralo odlučno priključiti vladajućoj radničkoj klasi. Što učiniti s ljudima koji se uporno drže bijede i prljavštine, - 11 -

premda ih se pozvalo da se priključe klasi koja navodno vlada zemljom? Zanimanja kojima su Romi stoljećima zarađivali za život bijahu postala suvišna. Dokle je god bilo seljaka koji su obrađivali vlastita polja, Rome se sezonski zapošljavalo i u selima kroz koja su prolazili često su ih željno iščekivali. Bilo da su kao potkivači omogućivali da hromi konji opet mogu vući kola, na kojima bi od­ mah popravljali i kotače, ili su pomagali pri žetvi onih nekoliko tjedana tijekom kojih se žito moralo pohraniti da ne propadne – putujući Romi bijahu mnogostruko uključeni u gospodarski život, a ipak su istodobno živjeli u svom vlastitom, putujućem svijetu i prema vlastitim zakonima. Isto je vrijedilo za mnoge Rome koji već odavno bijahu trajno nastanjeni i koji su radili kao kovači, kotlokrpe ili lončari u zanatstvu i u umjetničkim obrtima svakoga grada.

Ali kamo s njima kad više ne postoje seoska dobra, nego samo kolhozi za koje se alati proizvode u velikim tvornicama, striktno prema planu, a održavaju ih specijalizirani radnici, i što činiti kad oni od zanatlija, tih prezira dostojnih sitnih kapitalista, napokon postanu klasno svjesni industrijski radnici? Socijalističko društvo, koje je poticalo forsiranu izgradnju teške industrije i izvlašćivanje poljoprivrednika, imalo je neočekivane poteškoće s Romima, prem­ ­da je tvrdilo da će upravo tim mjerama ukloniti razloge njihove obespravljenosti. Mnogi su Romi putovali naokolo, ali ih se više nigdje nije očekivalo; drugi bijahu tako nezahvalni da se osjećahu nesretnim u lijepim naseljima montažnih betonskih zgrada, okruženi radničkom klasom, te bi davali petama vjetra i na rubovima gradova i sela podizali nova naselja, bez priključaka na kanalizacijsku i električnu mrežu.

Opstrukcija, zla namjera ili prirodna kob: u svakom slučaju, sredinom sedamdesetih godina postalo je birokratima nadležnim za sudbinu Roma jasno da ih u Slovačkoj ima više nego ikada, da su mnogi od njih bolesni, ali istodobno i zastrašujuće plodni. Stoga je ministarstvo zdravstva u srpnju 1977. izdalo direktivu koja je - 12 -

trebala stati na kraj obojem, lošem zdravlju i za društvo nezdravom obilnom razmnožavanju. Protiv njihove volje ili bez njihova znanja romske se žene, koje bi završile u bolnicama jer ih se moralo stacionarno liječiti ili poroditi, steriliziralo. Druge, kod kojih nije bilo povoda da se podvrgnu liječničkoj njezi i pritom izgube ono što je u njihovoj zajednici oduvijek predstavljalo najvišu vrijednost, naime sposobnost da se plode i rađaju djecu, što je moguće više djece, socijalni bi radnici namamili u bolnice obećanjem da sterilizacija djeluje samo nekoliko godina i nagrađuje se značajnom sumom od 30.000 kruna. Nije poznato koliko se Roma steriliziralo u posljednjim godinama realnog socijalizma, poznato je međutim da niti jedna od tuceta žena koje su poslije podigle sudske tužbe protiv socijalnih radnika, liječnika, države, nije došla do svoje pravde.

Pravnici i sudski vještaci nastajućeg kapitalizma certificirali su socijalnim medicinarima nestajućeg komunizma da su Romkinje masovno preventivno sterilizirali samo zato što se kod sljedećih trudnoća nije moglo isključiti zdravstvene štete za majku i dijete.

3.

Probudio sam se rano jer su u sobama pokraj mene dva čovjeka vikala u svoje mobitele. Zakratko pomislih da se međusobno svađaju preko moje sobe, ali je onaj desno od mene izvještavao svojoj ženi na bolom izobličenom bečkom narječju koliko teški bijahu jučerašnji pregovori i s kim je u kojem baru morao popiti koliko konjaka, dok je onaj lijevo od mene urlajući izdavao naredbe na nekom meni nepoznatom, čak zagonetnom jeziku. Ustao sam i pogledao s prozora na osmom katu. Grad su okruživali brežuljci na kojima bijahu podignuta ogromna satelitska naselja, u praskozorje se promet u nekoliko trakova kotrljao u grad, ali se to zbog zvučno izoliranih prozora uopće nije čulo.

- 13 -

Prethodne večeri bio sam kasno stigao u Košice i morao sam za dva sata proći sve stupnjeve od najjeftinijeg do najskupljeg hotela u gradu. Tog su tjedna svi su bili popunjeni, prvi zbog gospodarske delegacije iz Kazahstana, drugi zbog funkcionara koji bijahu doputovali na slovačko prvenstvo u kickboxingu i nastavilo se tako dok nisam završio u Slovanu, koji sam po svaku cijenu htio izbjeći.

Hotel je stajao, dvanaest katova visok, između prometnog prstena koji vodi oko stare gradske jezgre i ulice Hlavná, sajmene ulice što je potom prelazila u sajmeni trg, koji nije bio četverokutan, nego se sastojao od dva niza kuća između kojih se u dužini od nekoliko stotina metara širila pješačka zona s raskošnim građevinama. Čudilo me da ovdje, jedva šezdeset kilometara od Ukrajine, nailazim na takav grad. Jer Košice, kojim većina građana srednje Europe vjerojatno ni ime nije znala, nisu bile neko bezlično mjesto na rubu Europe, nego srednjoeuropski grad s raskošnim središnjim trgom da raskošnijeg vidio nisam, a cijelo područje oko Hlavné námestie bijaše potpuno restaurirano, od gotske katedrale Svete Elizabete, najveće crkve u Slovačkoj, do kazališta u jugendstilu i bezbrojnih građanskih kuća. Moglo se prepoznati da sam stigao na istok samo po tome što gotiku nigdje nije prekrivao barok i što jugendstil nije bio opustošen nezasitnim rušilačkim bijesom štedionica i banaka.

Na Hlavné se još moglo naslutiti kako su ovdje prije stotinu godina svakog dana u određeni sat šetali građani o čijim je tajnim strastima, što ih izjedahu, pripovijedao Sándor Márai, koji se rodio i odrastao u gospodskoj kući na jednoj od poprečnih ulica. Košice su stoljećima spadale u najznačajnije gradove Mađarske i mađarsko ih je stanovništvo nazivalo Kassa, a brojni Nijemci Kaschau.

Kad sam se kasno navečer pomirio sa sudbinom i potražio smještaj u Slovanu, u elegantnom predvorju hotela još su se zadržavali deseci ljudi. Duboko uronjen u svom se naslonjaču izležavao slovački general u tamnozelenoj odori, djetinjasto nakićenoj preobiljem šarenih odličja na prsima i ukrasnim vrpcama na ramenima - 14 -

koje su se smiješno klatile, dok mu je časnička kapa virila iz plastične vrećice s natpisom Billa koju je bio odložio pokraj sebe. Pobočnik je svakih nekoliko minuta žustro naznačivao konobaru da generalu i trojici Azijata, među kojima se jedan, iako u civilu, doimao kao pretpostavljeni drugoj dvojici, osigurava trajnu logističku potporu u pićima. Imao sam dojam da se za svakim drugim stolom pripremaju, zaključuju ili proslavljaju poslovi, a posvuda su besposličili neupadljivi muškarci između dvadeset i trideset godina koji svoju figuru bijahu oblikovali vježbanjem u teretani ili visokoproteinskim obrocima da bi je onda strpali u tamna odijela. Suvereno su vladali tehnikom osornog odmjeravanja osoba koje ulaze i pritom se jednom rukom igrali mobitelom, drugom držali cigaretu, a trećom gnječili onu stvar. Konobar, i sam neka vrsta časnika na rasporedu u časničkom klubu, prijekorno me promotri kad po svojem običaju naručih pivo iz tamošnje domaće proizvodnje, a onda mi, uz objašnjenje da je proizvodnju Heinekena preuzela neka slovačka kooperativa, donese limenku tog napitka neutralnog okusa. Naglo sam ispio tri limenke jednu za drugom, ali nisam uspio dospjeti u onu laku opijenost koja bi me oslobodila prinude da i protiv svoje volje promatram okolinu, te stoga odustah od novih pokušaja i s bljutavim holandskim okusom u ustima uspeh se u svoju sobu.

4.

Ako se pravo uzme, Marie Poirot nije studirala arhitekturu u Grenobleu zato da bi jednoga dana katalogizirala beznadno oštećene stanove Roma u Košicama. No kad se već jednom našla u Bratislavi, krenula je odande na putovanje po Slovačkoj i zaljubila se u njen istok. Boravila je već treću godinu u Košicama i premišljala se hoće li se po završetku svoga posla vratiti kući ili će ići dalje na istok.

U ovome što je sad obavljala podupirala ju je francuska humanitarna - 15 -

organizacija, a službene slovačke institucije barem su je trpjele. Bila je u ranim tridesetim, kestenjaste kose koja je raščupano stršila na sve strane i kretala se s mjesečarskom elegancijom žena visokog rasta koje u prolazu posvuda zamalo nalijeću na predmete, ali ih nikada doista ne udare; šalice i čaše na stolu u kavani svrstavala je tako da su se svakog časa mogle prevrnuti ili već sljedećeg trenutka srušiti sa stola, a ipak stvari nigdje nisu bile tako sigurne kao u domašaju njene ruke. Čim je stupila u kavanu, mogao sam u njoj, među mnogim osobama koje su ovamo ulazile i izlazile, odmah prepoznati Francuskinju s kojom sam dogovorio sastanak. Poslije smo razgovarali o etničkom pogledu, kojim se ljudi u nacionalno miješanim regijama istočne Europe kao uzgred odmjeravaju i jedni druge svrstavaju u neku određenu nacionalnost, a pritom smo se i mi sami bili odmah prepoznali prema vanjskim obilježjima kojih uopće ne bijasmo svjesni. Marie je govorila izvrstan njemački, čije je slabosti objasnila time što je, zbog nemara, počela govoriti njemački sa svojom alzaškom bakom tek kad već bijaše skoro odrasla.

Pripovijedala mi je kako je posjetila svaki od stanova koji u Lu­ niku IX udomljuju između 4000 i 6000 Roma, kojima se broj ne može točno odrediti. Lunik IX bijaše naziv naselja, smještenog na jugozapadu grada, koje su sedamdesetih godina podigli na brežuljku iznad jedne od ulica koje povezuju središte grada s vanjskim naseljima, a koje je u međuvremenu, nakon niza birokratskih prinudnih mjera, propalo i pretvorilo se u najveći ciganski geto Europe. Svaku od delegacija EU, koje su prošlih godina dolazile u posjet Luniku IX, bez iznimke bi nakon kratkog obilaska spopao paničan strah: uskoro su se trebale otvoriti unutareuropske granice prema Slovačkoj – što ako te zastrašujuće mase krenu iz geta na put kako bi prosjačenjem, muziciranjem, krađom zaposjele pješačke zone Düsseldorfa, Nantesa ili Aarhusa? Slovačka je onomad dobila strog naputak da se pobrine za to da slovački problem Roma ne

- 16 -

postane onim što je oduvijek bio, naime europskim pitanjem. Slobodan promet roba i osoba, premda to bijaše jedan od najvažnijih razloga zbog kojih je Unija uopće formirana, trebalo je otežati onima koji su taj promet u Europi stoljećima prakticirali. Kako bi Romi posve sigurno ostali u Slovačkoj, zamislilo se nekoliko stotina kilometara dalje na zapadu humanitarne programe koji nisu imali nikakve veze s realnošću i čiju su neslavnu propast poslije svi radije izbjegavali pobliže sagledati.

Već o tome kako je nastao Lunik IX plele su se brojne priče i legende, a među ljudima kod kojih sam se o tome raspitivao nije bilo dvojice koji bi mi kazali isto. Neobično je da deset, pa i dvadeset godina nakon što se izgradio neki dio grada ni sami stručnjaci u tamošnjem uredu za urbanističko planiranje nisu suglasni o tome za koju su ga svrhu i prema čijim političkim smjernicama onomad zapravo podignuli. Jedan mi je činovnik rekao da je Lunik IX postao slamom takoreći zbog šlamperaja, konfuzne lišenosti planiranja, koju se iz razdoblja planskog gospodarstva baštinilo u tržišnom gospodarstvu. Marie Poirot je međutim naslućivala nešto drugo.

Sedamdesetih godina podigli su na jednom od rijetkih slobodnih brežuljaka novu uzornu naseobinu, nešto udaljeniju od središta grada nego većina drugih naselja i s većim stanovima, kao da su se u njih trebale useliti ondašnje obitelji s većim brojem djece. Službeno je glasilo da se tu gradi naselje za činovnike gradske i okružne uprave, kao i policajce i časnike s njihovim obiteljima, koji su onda doista prvi zaposjeli te nove stanove. Već oko 1980. uklonilo se međutim nekoliko manjih slamova na obodima grada Košica i tamošnje stanovnike iz klimavih koliba strpalo u raskošne nove zgra­ ­de Lunika IX. Danas tako uzorno restaurirana stara gradska jezgra Košica bila je onomad u stanju građevinskog raspada i socijalne zapuštenosti. Zgrade koje su još prije dva naraštaja bili napustili njihovi nekadašnji vlasnici, nepouzdani elementi i pripadnici klase

- 17 -

izrabljivača, naprsle od mraza, natopljene kišom, napukle žbuke prorasle gljivicama plijesni, bile su zrele za rušenje i stoga su u njima stanovali samo Romi koji, kad se negdje nastane, nikad to ne čine s važećim ugovorima o najmu, da i ne govorimo o uvođenju u zemljišne knjige.

Tih dana, kada je na obodu grada nastajalo ogromno naselje, dok je u njegovu središtu propadao ansambl građevina koji je spadao među najljepše u Europi, kucnuo je čas gradonačelnika Rudolfa Schustera koji će poslije postati predsjednik države. Ne samo što je shvatio da saniranje staroga grada predstavlja investiciju koja se kratkoročno ne isplati, ali je ipak perspektivno obaviti je, nego je uz to bio spreman načiniti onaj veliki rez za koji njegov prethodnik još ne imaše hrabrosti. Snagom autokrata Schuster je spasio staru gradsku jezgru Košica tako što je protjerao njene stanovnike. Časnici i činovnici počeli su masovno napuštati Lunik IX čim su shva­ tili da se u gradu događa etničko čišćenje i da je zadaća Lunika IX da primi prognanike. Jednoga dana dovezli su se pred mračno, ruševno područje staroga grada autobusi s policajcima iz posebne jedinice. Stanovnike se izvelo iz njihovih kuća i bez okolišanja, ne osvrćući se na njihovu kuknjavu, prevezlo u tri kilometra udaljeni Lunik IX. Onda su u staru gradsku jezgru, čije je saniranje moglo početi tek nakon tog nasilnog čina, došli bageri, dizalice i gusjenice i dogodilo se veličanstveno djelo obnove grada. Marie Poirot bubnjala je o stol svojim tankim prstima, na kojima bi studenti medicine u vježbama anatomije mogli studirati svaku koščicu. Sasvim je moguće da je Lunik IX izgrađen samo zato da bi se mogla sanirati stara gradska jezgra. A i zato što se u saniranom središtu grada u kojem će se jednog dana organizirati znanstveni kongresi i u kojem će svoje sjedište imati međunarodni koncerni, nije htjelo vidjeti nijednog od tih tamnih likova.

- 18 -

Napomena urednika

U dogovoru s autorom za hrvatsko izdanje odlučili smo se da u jednoj knjizi saberemo tri knjige putopisnih eseja i reportaža koje je Karl-Markus Gauß pisao i objavljivao tijekom dvijetisućitih.

Riječ je o knjigama Pasojedi iz Svinije prvi puta objavljenoj 2004. godine koja sadrži istoimeni tekst, zatim knjizi Raspršeni Nijemci iz 2005. godine u kojoj su putopisi “Rastanak u Heydekrugu – među nesložnim litvanskim Nijemcima”, “Od Hopgartena do Smol­níka – s puta po Zipsu” i “Vrijeme Kudrjavke – u potrazi za posljednjim crnomorskim Nijemcima”, te konačno o knjizi Vedri gubitinici iz Roane objavljenoj 2009. s tekstovim “Među Asircima – orijentalno putovanje po Švedskoj”, “Vedri gubitnici iz Roane – na putu u zemlju Cimbra” i “U potrazi za Karaimima – putovanje po Litvi”.

- 409 -

- 410 -

Karl-Markus Gauß rođen je u Salzburgu 1954. u obitelji Podunavskih Švaba. Cijeli život živi i radi u Salzburgu. Izdavač je i glavni urednik uglednog časopisa Literatur und Kritik. Do sada je objavio dvadeset i pet kniga eseja, putopisa, reportaža i kritika – Uništenje Srednje Europe; Europski abecedarij; Sa mnom, bez mene; Europljani u izumiranju; Pasojedi iz Svinije; Vedri gubitnici iz Roane; Raspršeni Nijemci; U šumi prijestolnica i mnoge druge.

Karl-Markus Gauß nagrađen je brojnim nagradama, između ostalih Prix Charles Veillon, Georg-Dehio Preis, Nagradom Bruno Kreisky, Austrijskom državnom nagradom za književnost, Mittel­ europa-Preis, a 2018. godine i nagradom Jean Améry. Knjiga Eu­ ropljani u izumiranju dobila je Nagradu Albert Goldstein Austrijskog kulturnog foruma za promicanje suvremene austrijske književnosti u Hrvatskoj.

- 411 -

Kurt Kaindl, fotograf, izdavač i kustos, rođen je 1954. u Gmundu.

Studirao je germanistiku i komunikologiju na Sveučilištu u Salzburgu, gdje je i doktorirao 1981. Iste godine osnovao je slavnu salzburšku galeriju Fotohof, a od 1990. urednik je edicije Fotohof kod nakladnika Otto-Müller. S Karl-Markusom Gaußom bio je na većini njegovih putovanja, koja je fotografirao. Fotografije s tih putovanja Europom izlagao je na samostalnim izložbama diljem svijeta.

Godine 2008. započeo je projekt Putovanje u ničiju zemlju kojim dokumentira razvoj unutareuropskih regija u zemljama iza nekadašnje željezne zavjese.

- 412 -

Milan Soklić rođen je 1955. u Tuzli, gdje je pohađao gimnaziju.

Filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirao je 1980. Od 1980. do 1983. predavao je tzv. marksizam i sociologiju u srednjoj školi u Lukavcu kod Tuzle. Godine 1983. osuđen je na pet godina zatvora po članku 133 (neprijateljska propaganda) kao anarholiberalist te je izdržavao kaznu u zatvoru u Foči do 1985.

Magistrirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu s temom “Kantova metafizika prirode”. Bio je stručni suradnik Centra za filozofska istraživanja Akademije znanosti i umjetnosti BiH. Početkom rata u Bosni i Hercegovini izbjegao je u Njemačku. Od 1994. do 2006. radio je kao profesor za južnoslavenske jezike i kulturu pri Marshall Centru u Garmisch-Partenkirchenu. Od 2006. živi u Puli. Piše filozofske eseje i priče i romane. Objavio je roman Izlet na Kras, studije Srednjovjekovni motiv plesa mrtvaca i na njemačkom biografiju Fausta Vrančića Faustus Verantius. Prevodi s njemačkoga i engleskoga. Važniji prijevodi: Immanuel Kant, Me­ tafizička polazna načela prirodnih znanosti; Peter Sloterdijk, Tetovirani život; James Lovelock, Živi planet; Thomas Mann, Josip i njegova braća – Jakovljeve povijesti, Mladi Josip, Josip u Egiptu, Josip Hranitelj; Sonke Neitzel/Harald Welzer, Vojnici: zapisnici o ratovanju, ubijanju i umi­ ranju; Joseph Roth, Radetzky marš, Hotel Savoy.

Prevođenje ove knjige novčano je potpomogla njemačka zaklada Robert Bosch Stiftung. Potporom se financirao jednomjesečni - 413 -

radni boravak prevoditelja u Europskom prevoditeljskom kolegiju u Straelenu. Boravak je organizirala kulturna ustanova Literarisches Colloquium Berlin. Prijevod je radnom stipendijom podupro i Ber­ liner Künstlerprogramm njemačkoga DAAD-a.

Die Arbeit an diesem Manuskript wurde von der Robert Bosch Stiftung gefördert. Die Förderung beinhaltete einen Arbeitsaufenthalt im Übersetzerhaus Straelen, organisiert vom Literarischen Colloquium Berlin. Auch das Berliner Künstlerprogramm des DAAD unterstützte diese Übersetzung mit einem Arbeitssti­ pendium.

- 414 -

Sadržaj

Pasojedi iz Svinije

5

Među Asircima – orijentalno putovanje po Švedskoj

93

Vedri gubitnici iz Roane – na putu u zemlju Cimbra

147

U potrazi za Karaimima – putovanje po Litvi

183

Rastanak u Heydekrugu – među nesložnim litvanskim Nijemcima

219

Od Hopgartena do Smolníka – s puta po Zipsu

279

Vrijeme Kudrjavke – u potrazi za posljednjim crnomorskim Nijemcima

337

Napomena urednika

409

O autoru

411

O fotografu

412

O prevoditelju

413

- 415 -

Prijevod ove knjige potpomogao je Bundeskanzleramt Österreich.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Maja Glušić Fotografije u knjizi, na ovitku Kurt Kaindl Godina izdanja 2018., rujan Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-358-000-5 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 416 -

- 417 -

Zaputiti se s Karl-Markusom Gaußom na putovanje Europom jedinstven je doživljaj, ne samo jer je autor jedan od najboljih svjetskih esejista i putopisaca već i zato što otkrivamo skrivene kutke svoga, navodno itekako istraženoga kontinenta. Krećući se prostranstvima prije svega središnje i istočne Europe, autor pronalazi zajednice koje čuvaju neko drugo vrijeme, koje nam pokazuju kako je i koliko Europa raznolika i zašto je to čini jedinstvenom. Sasvim svejedno nalazi li se u Sviniji među Romima ili na Crnome moru među crnomorskim Nijemcima, je li na sjeveru u Litvi ili pak među Asircima u Švedskoj, Gaußa prije svega zanimaju ljudske sudbine, maleni detalji iz svakidašnjice.

Sedam putovanja u knjizi Europa – neotkriveni kontinent mnogo je više od samo sedam izvanrednih putopisa – to su studije o korijenima, o skrivenim željama, o pritajenom rasizmu, ali i o toleranciji, o ljubavi i mržnji. Putujući Europom, Karl-Markus Gauß približava nam naše susjede, one od kojih okrećemo glavu ili one za koje i ne znamo da postoje. Europa – neotkriveni kontinent studije su o životu, itekako potrebne u vrijeme netolerancije, stvaranja zidova i straha. Ovo su putopisi o Europi susjeda i drukčijosti, o kontinentu širokom u shvaćanjima i zanimljivom u različitostima.

169,00 kn ISBN 978-953358000-5

9 789533 580005

- 418 www.fraktura.hr