Europljani u izumiranju

Nagrada “Albert Goldstein” 2010.

6

europljani u izumiranju

biti posljednji – sarajevski sefardi

3

Karl-Markus Gauß

Europljani u izumiranju Na putu k sarajevskim Sefardima, Kočevskim Nijemcima, Arberešima, Lužičkim Srbima i Arumunjima s fotografijama Kurta Kaindla preveo s njemačkog Boris Perić

Fraktura

4

europljani u izumiranju

Knjiga je nagrađena nagradom za promicanje suvremene austrijske književnosti “Albert Goldstein” za 2010. godinu.

Naslov izvornika Die sterbenden Europäer © Paul Zsolnay Verlag, Wien 2001 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2010. © za prijevod Boris Perić i Fraktura, 2010.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-194-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 748830

biti posljednji – sarajevski sefardi

5

Sadržaj Biti posljednji – Sarajevski Sefardi

7

Šuma povijesti – U Kočevskom

49

Vrijeme u Civiti – Kod Arbereša u Kalabriji

93

Slaveni iz susjedstva – Srpsko putovanje kroz Njemačku

137

Nestala nacija – Među makedonskim Arumunjima

175

Zahvala

221

Bibliografske napomene

223

6

europljani u izumiranju

biti posljednji – sarajevski sefardi

Biti posljednji – Sarajevski Sefardi

7

2

europljani u izumiranju

biti posljednji – sarajevski sefardi

9

1.

J

akob finci je malen, živahan čovjek, koji pomalo tepa, govori tečno engleski i pritom mrda svojim golemim desnim uhom. Na drvom obloženom zidu iza fotelje, u kojoj se drži uspravan poput svijeće, kao da prima paradu, vise uramljene fotografije koje ga prikazuju u društvu znamenitih ljudi ovoga svijeta: utonula zauvijek u prisan razgovor s papom Ivanom Pavlom II.; ležerno ruku pod ruku s bračnim parom Clinton, koji svijetle nad imaginarnim Sarajevom; i s glavnim tajnikom Ujedinjenih naroda, Kofijem Annanom, kako jedan drugom dobacuju melankoličan osmijeh, koji kao da je svjestan sve uzaludnosti zemaljskih težnji. Gotovo sat vremena Finci je neumorno odgovarao na moja pitanja duhovitim anegdotama ili zapanjujućim usporedbama, koje sežu daleko u povijest. Ubrzo nakon što smo započeli razgovor u centru Židovske općine u Sarajevu, prešao je na vrednovanje mojih pitanja, “a good question”, rekao bi u znak priznanja, a zgodimice to bi čak i pojačao u “a very good question”, čime bi ujedno naznačio da će morati uzeti malo veći zamah želi li odgovoriti na njega.

To je dakle bio čovjek o kojem sam bio već toliko čuo i o kojem su mi svakog dana što sam ga proveo u Sarajevu pričali nešto drugo! Nije ga svatko volio, mnogima očito nije bilo po volji da predstojnik židovske općine, koja je brojila samo

10

europljani u izumiranju

još nekoliko stotina duša, stoluje poput predsjednika, što mu počast odaju državnici i vjerski poglavari. A ipak, svi koji su dolazili tijekom godina opsade ili nakon rata, dolazili bi i k Finciju, u tu veliku, za današnju malu općinu preveliku sinagogu, koja s jedne strane gleda na Miljacku, malu rijeku koja brza kroz Sarajevo, a s druge na brežuljke, koji sa svih strana zatvaraju taj grad. Kad bi generali za neki manevar morali izmisliti grad na kojem se može vježbati vojno opkoljavanje s malim brojem ljudstva, nedvojbeno bi smislili grad čiji tlocrt nalikuje sarajevskom. Svi su posljednjih godina došli preko tog mosta, koji iz srca starog dijela grada vodi u neugledan dio grada, čije je najvažnije mjesto sinagoga s općinskim prostorijama, kavanom i dvoranom za predavanja, uredima i knjižnicom. I Finci ih je primao, konferirao s njima i velikoj politici, koja je u Sarajevu upravo pokazivala kobne posljedice, suprotstavljao mnogo malih dogovora.

Dugo je Sarajevo bilo opjevano središte Sefarda, onih Židova koje su 1492. pobožni kralj Ferdinand i njegova kreposna supruga Izabela protjerali iz Španjolske, te su se u svom bijegu rasprostranili po čitavom svijetu, a u velikom broju i na Balkanu. “Yerusalayim chico”, Mali Jeruzalem, nazivali su grad stoljećima njegovi židovski stanovnici, čiji su se preci iz Španjolske otisnuli u Osmanlijsko Carstvo na drugu stranu Sredozemlja, gdje im je mudar sultan po imenu Bajazit II. pružio vjersku slobodu, pravnu sigurnost i gospodarske perspektive, dočekavši prognanike rečenicom: “Može li se mudrim i pametnim nazvati kralj koji svoju zemlju pušta da osiromaši, a obogaćuje moje carstvo?” Sefardi nisu bili prvi Židovi u Osmanlijskom Carstvu, gotovo posvuda gdje bi se nastanili, u Sarajevu i Travniku, u Carigradu i Izmiru, u Sofiji

biti posljednji – sarajevski sefardi

11

i Ruseu, nailazili su na starosjedilačke, od antike tamo naseljene zajednice Romaniota. Ali u nekoliko generacija domaći su se u potpunosti asimilirali s novopridošlicama, pa je do 20. stoljeća sefardska kultura određivala židovski život Balkana, Grčke i Levanta.

Kad su napuštali svoju domovinu, doseljenici su smjeli ponijeti sa sobom samo toliko koliko je svaki od njih mogao nositi, ali vredniji od svih zemaljskih dobara bio je jezik, koji donesoše sa sobom iz Španjolske, te ubrzo postade zajedničkim jezikom trgovaca duž obale Sredozemlja; bio je to jezik kojim se prije političke jezične reforme, koja je kastiljski proglasila normom, pa tako i temeljem modernoga španjolskog, na Iberskom poluotoku govorilo u mnogim regionalnim varijantama. Za taj jezik, na kojem će kasnije marokanski i grčki, egipatski i dalmatinski trgovci u lučkim gradovima obavljati svoje poslove, postoje mnoga imena: ladino je najproširenije, potom judeo-español, ali i romance ili gudezmo bili su u upotrebi. U svakom slučaju, Židovi na Balkanu svojim jezikom, prenesenim iz Španjolske, nisu govorili samo u hramu i u liturgijske svrhe nego i u svakodnevnom životu, na ulici i na bazaru. Danas ladino među pjesnicima i jezikoslovcima slovi kao “živ muzej španjolskog”, čiji pohod može biti sretno poetsko iskustvo. Kad je argentinski pjesnik Juan Gelman 1980. morao pobjeći pred vojnom diktaturom, nije pronašao utočište samo u Meksiku nego i u jeziku predaka, koji su nekoć i sami morali pobjeći ne bi li sačuvali život, u sefardskom, koji je počeo usvajati u egzilu i na kojem je počeo pisati pjesme.

Do 19. stoljeća balkansko židovstvo bilo je gotovo identično sa sefardskom kulturom. Tek 1878., kad je austro-ugar-

12

europljani u izumiranju

ska vojna sila okupirala tursku provinciju Bosnu, te umjesto stare osmanlijske postavila vlastitu upravu, Židovi će ponovno stizati u Sarajevo, a ovaj put to nisu bili bogobojazni Sefardi. U pratnji austrijske vojske bilo je na tisuće službenika, obrazovanih akademskih građana, koji su odrasli u tradiciji srednjoeuropskog židovstva, a nazivali su se Aškenazima. Kad su se austrijski Židovi 1878. pojavili u Sarajevu, Sefardi su se nemalo začudili, ispričao mi je Jakob Finci u svom uredu, krcatom sakralnim predmetima i dokumentima židovske povijesti. Jako su se čudili, jer su posrijedi bili Židovi koji nisu znali španjolski, te su se pitali može li čovjek uopće biti Židov ako ne govori španjolski. Sefardi, u svakom slučaju, isprva nisu bili osobito oduševljeni dolaskom tolikog mnoštva Židova, s kojima se nije moglo razgovarati i koji nisu vladali najjednostavnijim pravilima bogoslužja. Oni su naime više od četiri stotine godina bili naviknuti da žive među muslimanima i pravoslavnim kršćanima, ali da u religijskom pogledu ostanu upućeni na sebe, unutar obreda, koji su ostali sačuvani u gotovo nepromijenjenom obliku. A ti ljudi, koje se sad moglo vidjeti na trgovima i u službama, i koji su sebe nazivali Židovima, ipak su bili sasvim drukčiji, a i odijevanjem, govorom i javnim nastupima opravdavali su snažnu sumnju u to je li im do pristojnosti i ćudoređa stalo toliko koliko priliči Židovu.

2.

Staro židovsko groblje, smješteno duž strmina brežuljaka između ratom potpuno razorenih dijelova grada Kovačići i

biti posljednji – sarajevski sefardi

13

Grbavica, bilo je pokriveno visokim snijegom. Velika željezna kapija jedva se dala otvoriti, toliko je snijega bilo napadalo oko nje, tvoreći preko zime pokrivač debljine jednog metra, koji je sad, u veljači, bio zamrznut i tvrd. Tjednima ovdje nikog nije bilo. Snijegom lagano prekriven trag jednog jedinog posjetitelja groblja, koji je svakim korakom tonuo u tlo, povlačio se od kapije do mrtvačnice, koja bijaše uništena granatama, a krov srušen, tako da se iz unutrašnjosti moglo vidjeti nebo. U potpunoj tišini prijepodneva nadgrobni kameni stršili su iz snijega, jedni ukošeni, kao da ih je netko zaustavio pri prevrtanju, drugi uspravni i tijesno zbijeni.

Bilo je tu grobova Aškenaza, na kojima su stajala imena kakva su se upotrebljavala u Austro-Ugarskoj Monarhiji, Farkas, Brocziner, Prohaska ili dr. Rothkopf, a kod mnogih, koji su umrli u Sarajevu na prijelazu stoljeća, kao rodno mjesto bili su navedeni neko selo u Moravskoj ili gradić u Mađarskoj.

Daleko brojniji bijahu nadgrobni kameni Sefarda, stariji s hebrejskim natpisima, noviji s latiničnim stihovima na ladinu, pod kojima su počivale kosti obitelji Kampos, Montiljo, Tolentino, Brazil-Levy ili Papo.

Grobište se prostiralo tri-četiri stotine metara uz brežuljak Trebević, između grobova stajala su stabla, čije su se grane pod teretom snijega savijale do tla. Uspon je bio mukotrpan, strme ledene ploče, koje su se i s dobrim cipelama teško savladavale, smjenjivale su se s malim platoima, na kojima je snijeg bio neočekivano mekan, tako da bismo propadali do koljena. Bili su nas upozorili. To groblje bilo je prije rata gotovo sasvim zaboravljeno, iako ga se, smještena na brežuljku, moglo vidjeti iz pola grada, s brežuljaka preko puta, na drugoj strani Miljacke, kao i s mnogih trgova, te iz

14

europljani u izumiranju

velikog broja kuća dolje kraj rijeke. Ali stanovništvo Sarajeva zaboravilo je svoje staro židovsko groblje do te mjere da ga je bosanskohercegovački pjesnik Abdulah Sidran prije rata opisivao kao pojam napuštenosti. Generacije mrtvih Sefarda, nakon kojih u Sarajevu neće uslijediti nove, zazivao je u pjesmi: “Spavajte, vi što ste prešli i posljednji put. Spavajte, vrijeme će proći. Spavajte, vremena više neće biti. Spavajte, ničega neće biti i biće kao da ničega nikada nije ni bilo. Spavajte, nebo nema uspomena.”

To groblje, koje su svi koji ga zaboraviše svakodnevno mogli vidjeti, otkriveno je u ratu i rat ga je iskoristio. Tko planira napad na neki grad, pozorno promatra taj grad, traži mjesta odakle može voditi napad, kutke u koje se može povući. Rat za Sarajevo započeo je na židovskom groblju, što ga je ranije jedva tko zapažao ili posjećivao. Nekoliko stotina metara ispod groblja jedan neugledan most po imenu Vrbanja premošćuje Miljacku i spaja dijelove grada Marindvor na sjeveru i Kovačići na jugu. Dana 5. travnja 1992. mnogi Sarajlije izišli su na ulice da demonstriraju protiv dijeljenja svoga grada na etničke zone. Laž je da su građani Sarajeva sami uništili svoj grad, da su htjeli njegov etnički raspad i sami ga prizvali. Na tisuće njih jurišalo je iz tjedna u tjedan na barikade, što ih je Jugoslavenska narodna armija, koja je odavna postala srpskom nacionalnom vojskom, postavila posred odvajkada etnički miješanih četvrti. Srbi, Hrvati, muslimani i Židovi Sarajeva ustrajno su protestirali protiv dijeljenja svoga grada

biti posljednji – sarajevski sefardi

15

i tek kad su primijetili kako su u tom ratu ostali sami i kako su ih svi izdali, kapitulirali su postupno uglavnom mladi muškarci pred nasrtajem nacionalizma i krenuli iz svojih stambenih zgrada da na brežuljcima dospiju do onih koji opsjedaju Sarajevo, da se priključe ubojicama i pucaju na vlastiti grad.

Rat je započeo onog 5. travnja 1992. kad su stotine izišle pred barikade, kojima je stranka Radovana Karadžića preko noći zatvorila četvrt Grbavicu. Iz jedne kuće nedaleko od židovskog groblja jedan snajperist ciljao je na marš mira, koji je upravo prelazio most Vrbanju, i pogodio studenticu medicine Suadu Dilberović. Bio je to zao slučaj, što je upravo ona postala prvom žrtvom rata za i rata protiv grada Sarajeva, ali više ljudi reklo mi je da slučaj nije baš sasvim nasumce odabrao tu mladu ženu.

Jer, obitelj studentice medicine stigla je iz Dalmacije, žrtva je dakle stigla iz Hrvatske, ali nije bila katolkinja, nego muslimanka. Bila je, doduše, muslimanka, ali ne onakva kakve najviše vole ujedinjeni kršćanski fundamentalisti, dakle nije nosila ni feredžu ni rubac, već je bila lijepa, plavokosa, samosvjesna žena, koja je htjela postati liječnica, personificirajući u svemu ono Sarajevo koje je bilo omraženo među ratnicima etničke separacije: čovjek nerazjašnjene etničke pripadnosti, žena urbanog bića, i tako je Suada Dilberović, koja je u nedjelju, 5. travnja 1992., iskrvarila na mostu Vrbanja, koji se danas zove Most Suade Dilberović, postala prvom žrtvom rata, koji su prenosile sve televizijske postaje svijeta.

Tko želi da uništi svoj grad, treba uporišta, a židovsko groblje, ponovno otkriveno u ratu i za rat, bilo je takvo upo-

16

europljani u izumiranju

rište. Iza prastarih nadgrobnih kamena, koji su bili i monumenti tolerancije i miroljubivosti, jer su podsjećali na ljude čiji su preci stigli izdaleka, iz neslobode na zapadu, ne bi li ovdje, na istoku, postali sretni prema svom fazonu, iza starih nadgrobnih kamena pozicionirane su cijevi i iz gornjeg dijela groblja, smještena visoko iznad grada, haubice su svakodnevno grmjele prema gradu. Upozorili su nas. Kad je milicija nakon više od tri godine morala napustiti groblje i okolne četvrti Kovačići i Grbavica, iz ulice u ulicu dizane su u zrak kuće, a groblje je minirano metar po metar. Norveškoj humanitarnoj organizaciji “Peoples Aid” trebalo je pola godine da ga s detektorima mina oslobode nagaznih mina, ali možda su od tisuća i tisuća mina, što su ih opsjedatelji ostavili kad su se povlačili, neke ostale neotkrivene? Dok smo se polako spuštali niz groblje, naišli smo na lijep nadgrobni kamen, na kojem su djeca na španjolskom žalila za majkom, umrlom prije 160 godina, koja tijekom života nije poznavala druge pravde do oprosta, ni drugog zakona do ljubavi: “Madre que non conoce / otra justicia que el perdon / ni mas ley que amor.”

Izišavši iz groblja, pogledali smo na veliku hrpu ruševina, koja je nekoć bila četvrt Kovačići. Jedan stari, pogrbljeni muškarac s mukom se uspinjao strmom ulicom, s koje nije bio počišćen snijeg. Nosio je dvije teške plastične vrećice, a kad se uspeo do nas, nasmiješio se, zaustavio i obratio nam se na izuzetno manjkavom francuskom, koji smo razumjeli utoliko teže što u ustima nije imao ništa više do nekoliko okrajaka zuba, pa je beskrajno tepao izgovarajući slogove.

Stajali smo s njim nekoliko minuta, on se raspitivao o našim planovima i pitao kako nam se sviđa Sarajevo, a potom je

biti posljednji – sarajevski sefardi

17

suhonjav starac, koji nam je više puta naglasio da su mu 52 (cinquante-deux) godine, nastavio put, uspinjući se uz brežuljak kraj ruševina prema nekoj drugoj ruševini.

3.

Kad sam prvi put stupio u sumračno, zadimljeno predvorje Židovske općine, na stolcima uza zidove sjedilo je možda desetak starijih ljudi. Iz velike prostorije jedna vrata vodila su lijevo prema nekoj vrsti kafića, te prema uredima Općine, u kojima je stolovao Jakob Finci, dok su se s desne strane nalazile stube, koje su vodile prema obrednim prostorijama, smještenim poviše predvorja. Starci su sjedili tamo, pili kavu iz malih šalica ili žućkastu, mutnu rakiju iz čaša, pušili i šutjeli. Nisu se bili grupirali oko jednog stola, već su, kao što je u južnim zemljama običaj na otvorenom, postavili stolce duž zida, rasporedivši se tako, jer mnogi stolci bijahu prazni, po čitavom prostoru. Sjedili su, većina raskopčanih kaputa, sa šeširom ili kapom na glavi, kao da su svratili samo na tren, te će svakog časa ustati i otići. Takvi su oduvijek, možda već nekoliko stoljeća, oni ostaju, ali ostaju kao da ih se svakog časa može opozvati, a nesreća njihovih kasnih dana i jest u tome što je posljednjih godina većina njihovih prijatelja i rodbine opozvana, ustala, izišla i emigrirala.

Kad sam ušao, registrirali su to ravnodušno, gotovo svi na isti način, kratkim pogledom, ne baš upadljivo radoznalo, ali ipak pažljivo. Budući da sam se nakon nekoliko koraka bespomoćno zaustavio, u krajnjem kutu ustao je jedan žilav muškarac čvrste sijede kose, s cigaretom u jednoj i čašom

18

europljani u izumiranju

rakije u drugoj ruci, i prišao mi, upitavši me može li mi pomoći. Rekao sam kako se zovem, da sam stigao iz Salzburga, jer se zanimam za Sefarde, a on odgovori podrugljivo oponašajući građu moje rečenice: “And my name is Albahari, I come from Sarajevo, and I am also interested in the Sefardim.” Rekao je to s dobrohotnom ironijom, ali bilo je u tome i nečeg što mi je stvar smjesta učinilo simpatičnom: ime kojim se starac predstavio podsjetilo me je naime na jednog beogradskog pisca, kojem sam prije poprilično godina u svom časopisu tiskao jedno prozno djelo i kojeg sam kasnije upoznao kao čovjeka hladno-usijana očaja, kad je jednu večer krugu austrijskih pisaca pričao o Jugoslaviji, koja se baš bila raspala, i o Židovskoj općini u Beogradu, za čijeg se predstojnika dao izabrati iz neke vrste bezizgledna osjećaja dužnosti, kad su toliki Židovi napuštali Srbiju. Kad sam, pomalo pretjerujući, spomenuo da prijateljujem s jednim piscem istog prezimena – Davidom Albaharijem – starac u istom času ispusti cigaretu, ne bi li mi mogao snažno stisnuti ruku i dugo je držati, viknu “my nephew, my nephew David” i od silna oduševljenja dopusti da mu se rakija prelije preko ruba čaše. Iako je tada emigraciju nazivao apsolutnim porazom, David je ipak emigrirao i otišao u jedan kanadski sveučilišni grad na drugom kraju svijeta. Tamo je, kako je opisao u romanu “Snežni čovek”, živio neometen europskim neprijateljstvima, okružen prijaznim studentima i kolegama, koji su mu rado objašnjavali što je u Bosni na Crvenome moru zapravo krenulo po zlu i zašto su se ljudi iz Sarajeva tako strašno posvađali oko pristupa vodi.

Njegov ujak Moše Albahari, koji mi je sad stajao sučelice, bio je umirovljeni pukovnik jugoslavenskog ratnog zrako-

biti posljednji – sarajevski sefardi

19

plovstva, 25 godina obučavao je pilote jedne vojske za borbu protiv neprijatelja, koji nikad nije došao, a kad su njegovi piloti jednog dana ipak poslani u rat, taj se nije vodio protiv neprijatelja, kojeg bi valjalo otjerati preko jugoslavenske granice, nego protiv drugova u savezu, koji su dopustili da se zajednička država raspadne u skladu sa starim unutarnjim granicama. Ali Moše Albahari bio je i konstruktor, prema njegovu projektu razvijen je sićušni zrakoplov, koji teži svega 280 kilograma, a da nikad nije doživio serijsku proizvodnju. Uopće, sve je bilo uzalud, zrakoplov, zrakoplovstvo, obuka! Poput nećaka, i sin mu je emigrirao u Kanadu, rekao je Moše, a gotovo svi njegovi prijatelji umrli su ili otišli.

Pokazao je na skupinu staraca, koji su nam sad, kao da znaju što priča o njima, kimali s prijateljskom rezignacijom – starački dom, razumijete, sarajevska židovska zajednica danas nije ništa drugo nego starački dom. Svi su otišli, mladi, koji su vjerovali da negdje drugdje mogu početi ispočetka, obrazovani, koji su se skrasili u koledžima američke provincije, starci, koji su imali rodbinu u Izraelu. Ali on će ostati, ne zvao se on Moše Albahari, izdržat će zajedno s ostalima, koji se iz dana u dan okupljaju ovdje, zajedno puše, piju – i čekaju.

Ja nisam Izraelac, reče Moše, zašto onda da odem u Izrael?

Ja nisam Amerikanac, što ću onda u Americi? Prije ga je zanimalo da ode prijeko i razgleda Ameriku, ali ne bi mu palo na pamet otići tamo da umre. Od 1500 Židova, koji su prije opsade još živjeli u Sarajevu, iselila ih se približno polovina.

Kad je Sarajevo bilo tri godine u okruženju i bijeg nije bio moguć, zaraćene strane dogovorile su se da Židove puste da odu. U velikom konvoju, koji je bio pod zaštitom Ujedinjenih naroda, izvedeni su iz grada, koji im više nije bio Mali Jeru-

20

europljani u izumiranju

Na velikoj ulici, Zmaja od Bosne

biti posljednji – sarajevski sefardi

21

zalem. Prije 500 godina Sefardi su, krajnje ugroženi, stigli iz Španjolske ovamo, a sad su napuštali svoje Sarajevo, svoju Bosnu. Ali nije ih otjerao antisemitizam, insistirao je Moše.

Kroz cigaretni dim, koji je, dok je govorio, svako malo presijecao mlatarajući rukama, čvrsto me je držao na oku: Ne, u Jugoslaviji nije bilo antisemitizma, pa ni na kraju, kad je svatko dopustio da ga nahuškaju na svakog, Židovi su ostali izuzetak. Možda su se, reče Moše, tri nacionalne skupine u Bosni međusobno toliko mrzile da im za mržnju prema Židovima nije preostalo ni vremena, ni snage. Svaka od njih s poštovanjem je govorila o “našim Židovima” i zbog toga su svojim Židovima dopustili i da napuste grad. Židovi su otišli jer za njih nije imalo smisla da ostanu tamo gdje vlada nacionalizam. Kad je Bosna kao višenacionalna država uništena, oni, najmanja skupina stanovništva, koja je uvijek bila upućena na miran suživot s ostalima, ovdje više nije imala budućnosti. Ali i obrnuto, ni Bosna neće imati budućnost bez Židova, jer svi ovdje govore samo još o vlastitoj etničkoj skupini i njezinu mjestu u zemlji, dok jedino Židovi, govoreći o sebi i svojoj zajednici, ujedno govore o čitavoj Bosni. Ako više ne postoji Bosna u kojoj bi bilo mjesta za sve bosanske narode, Židovi više ne mogu ostati u Bosni – ali ako u Bosni više ne bude Židova, zapravo više neće biti ni te zemlje.

“A što će biti?”

“Nešto drugo, što me ne zanima. Neka država s nekakvom zastavom.”

Još dok mi je Albahari pripovijedao sve to, znao sam da ću starca zadržati u sjećanju, ako ni zbog čega drugog, a onda sigurno zbog neobičnog načina na koji se smije. Svoje reče-

22

europljani u izumiranju

nice uvijek bi završavao tihim smijehom, koji je bio gorak, ali ne i ogorčen, već je zvučalo kao da na sve što ima saopćiti tim kratkim smijehom želi staviti točku, posljednju točku, a u načinu na koji je stavljao tu točku nije bilo nikakva žaljenja, iako je neminovnost koja ga je naglašavala bila dubinski žalosna: Moja žena je mrtva, moj sin je otišao, moji prijatelji su se iselili, petstogodišnja povijest sarajevskih Židova ide kraju, a taj kraj, koji je kraj povijesnog perioda i tolikih osobnih nadanja i navika, dolazi neminovno, više se ne može zadržati, ni financijskom podrškom iz inozemstva, ni spiritualnim osvješćivanjem u samom Sarajevu.

“Ja nisam Izraelac. Ja nisam Amerikanac. Jugoslavije više nema (smijeh). Bosna postoji samo još kao uobrazilja (smijeh). Ja sam sefardski Židov, koji ne govori španjolski (smijeh). Zar da se baš ja vratim u Španjolsku?”

“Bi li to uopće bilo moguće?” “Španjolski kralj naložio je, vjerojatno jer ga peče savjest zbog njegove tadašnje lude rodbine, da se svim bosanskim Sefardima koji žele u Španjolsku omogući ulazak u zemlju. Žele li ostati u Španjolskoj, smjesta će dobiti španjolsko državljanstvo, ali zato se moraju odreći bosanskog.”

“Zar je to tako strašno?”

“Nimalo, ali mi Židovi naučili smo da uvijek gledamo preda se. Kad bi čovjek bio životinja, koja živi u prošlosti, imao bi oči na potiljku, da može gledati unatrag (smijeh). Ja ne gledam unatrag, uvijek preda se: And my history goes cemetery (smijeh).”

biti posljednji – sarajevski sefardi

221

Zahvala Na putovanja o kojima se pripovijeda u ovoj knjizi krenuo sam 1999. i 2000. u pratnji Kurta Kaindla, koji mi je u trostrukom pogledu učinio veliku uslugu: kao prijatelj, vozač i fotograf.

Dževad Karahasan približio mi je u mnogim razgovorima svoj rodni grad Sarajevo; otpravnik poslova austrijskog veleposlanstva u Sarajevu dr. Michael Kainz pokazao se susretljivim posrednikom. Prvu informaciju o Rogu/Hornwaldu kao mjestu prešućene slovenske povijesti dobio sam od Ludwiga Hartingera. Pjesnikinja Kate Zuccaro (Rim) opremila me je adresama različitih kulturnih udruženja Arbereša; profesor Altimari (Sveučilište u Cosenzi) detaljno me je upoznao s poviješću naseljavanja Arbereša. Hans-Joachim Lanksch, veliki promicatelj albanske književnosti, pomogao mi je na svoj ženerozan način ne samo adresama albanskih književnika u Kalabriji nego mi je na raspolaganje stavio i vlastite, dijelom još neobjavljene radove o albanskoj književnosti. Pjesme na stranicama 113, 126-127 i 135 na njemački je preveo upravo on. Pjesnikinja Róža Domašcyna ne samo da me je provela kroz sela Lužičkih Srba nego si je dala truda i da pročita rukopis i ispravi pojedine greške. Isto je učinio i profesor Max Demeter Peyfuss, koji me je upozorio na zablude u pogledu povijesti Arumunja, te mi je i inače dao mnoge vrijedne savjete. Vasile Barba, iz Europskog cen-

222

europljani u izumiranju

tra za arumunjske studije u Freiburgu, godinama me je opskrbljivao va탑nom literaturom i otvorio mi u Makedoniji mnoga vrata. Svima njima zahvaljujem od sveg srca.

bibliografske napomene

223

Bibliografske napomene Tijekom godina otkrio sam mnoge povijesne studije i književna djela i konzultirao ih u sklopu mog sasvim drukčije koncipiranog rada. Ne mogu sve naknadno identificirati, no spomenuo bih samo najvažnije izvore.

Sefardi iz Sarajeva Juan Goytisolo, Sarajevska sveska, Sarajevo 1999.

Felicitas Heimann-Jelinek i Kurt Schubert (ur.), Sephardim – Spaniolen. Die Juden in Spanien – Die Sephardische Diaspora, Eisenstadt 1992.

Moritz Levy, Sefardi u Bosni. prilog istoriji Jevreja na Balkanskom poluostrvu, Beograd 1969.

Ivan Lovrenović, Bosna, kraj stoljeća, Zagreb 1996.

Dževad Karahasan, Dnevnik selidbe, Zagreb 1993.

Gerhard Neweklowsky, Die bosnisch-herzegowinischen Muslime, Klagenfurt 1996.

Muhamed Nežirović i dr. (ur.), Sefard 92 – Zbornik radova, Sarajevo 1995.

Miroslav Prstojević, Sarajevo. Die verwundete Stadt, Ljubljana–Sarajevo 1994.

Abdulah Sidran, Insel bin ich, im Herzen der Welt, pjesme, Klagenfurt 1993.

224

europljani u izumiranju

Kočevsko Mitja Ferenc, Kočevska. Izgubljena kulturna dediščina kočevskih Nemcev/Gottschee. Das verlorene Kulturerbe der Gottscheer Deutschen, Ljubljana 1993.

Stefan Karner, Die deutschsprachige Volksgruppe in Slowenien, Klagenfurt–Ljubljana–Beč 1998.

Ludwig Kren (ur.), 650 Jahre Gottschee, zbornik, 1980.

Erich Petschauer, Das Jahrhundertbuch der Gottscheer, Beč 1980.

Karl Schemitsch, Schicksal der Gottscheer. Tragik der deutschen Sprachinsel Gottschee, Linz 1978.

Richard Wolfram, Brauchtum und Volksglaube in der Gottschee, Beč 1980.

Gojko Zupan, Mitja Ferenc, France M. Dolinar, Cerkve na Kočevskem nekoč in danes, Kočevje 1993.

Arbereši Francesco Altimari (ur.), Atti del 1. Seminario internazionale di studi albanesi. Quaderni del Dipartimento di Linguistica 7, Rende 1993.

Francesco Altimari (ur.), Atti del 2. Seminario internazionale di studi albanesi. Quaderni del Dipartimento di Linguistica 14, Rende 1997.

Anton Nike Berisha, Antologij e poëzise bashkëkohore arbëreshe/Antologia della poesia contemporanea italo-albanese, Rende 1999.

Cifti/Civita, Civita 1998.

bibliografske napomene

225

Norman Douglas, Reisen in Süditalien, 1915., ponovljeno izdanje 1969.

Heidrun Kellner, Albanska manjina na Siciliji. Wiesbaden 1972.

Hans-Joachim Lanksch, Zu den Arbëreshe, neobjavljen rukopis Hans-Joachim Lanksch, Zweisprachige Sammlung von Gedichten der Arbëreshe, neobjavljen rukopis Leonardo La Rosa, “ Arbëresh – die verlorenen Kinder Skenderbegs”, u: Neue Zürcher Zeitung, 7./8. ožujka 1998.

Conti i Marquet, Spirito regale nei costumi della donna Arbëreshe, Castrovillari 1988.

Luigi Trocoli i Emanuele Pisarra, In cammino sul Pollino. Castrovillari 1996.

Lužički Srbi Jurij Brežan, Mein Stück Zeit, Leipzig 1998.

Roža Domašcyna, Kunstriff am netzwerg, Ottensheim 1999.

Hanka Fascyna i Jurgen Matschie, Sorbische Brauche, Bautzen 1992.

Jurij Koch, Jubel und Schmerz der Mandelkrähe. Ein Raport aus der sorbische Lausitz, Bautzen 1992.

Peter Kunze, Geschichte der Sorben, Bautzen 1995.

Kito Lorenc (ur.), Sorbisches Lesebuch, Leipzig 1981.

Jurgen Matschie, Lausitzer Landschaften, Senftenberg 1998.

Dietrich Scholze (ur.), Die Sorben in Deutschland. Serbja w Nemskej, Bautzen 1993.

226

europljani u izumiranju

Hartmut Zwahr, Meine Landsleute. Die Sorben und die Lausitz im Zeugnis deutscher Zeitgenossen. Von Spener und Lessing bis Pieck, Bautzen 1984.

Arumunji Vasile Barba, “Die Aromunen, ein Volk das niemand kannte”, u: Pogrom 153/1990, 24-27.

Vasile Barba, “Die Aromunen und die Mazedonische Frage”, u: Pogrom 167/1992, 29-33.

Mihail G. Boiagi, Grammaticâ Aromânâ icâ Macedonovlahâ, komentirano ponovljeno izdanje, Freiburg 1988.

“Die Aromunen – ein gefährdetes Hirtenvolk”, u: Neue Zürcher Zeitung, 15. 7. 1997., str. 5.

Matilda Elzeser-Kostovska, Jovan Pavlovski, Mishel Pavlovski, Macedonia Yesterday and Today, Skopje 1998.

Heinz Gstrein, “Die Vlachen – ein untergehendes Volk”, u: Neue Zürcher Zeitung, 24. 10. 1997., str. 33.

Matilda Caragiu Mariotheanu, Dodecalog al Aromânilor, Constanta 1996.

Risto Paligora, St. Petka, Malovishte, Bitola 1999.

Max Demeter Peyfuss, Die Druckerei von Moschopolis, 1731.1769. Beč 1989.

Max Demeter Peyfuss, “Aromunen in Rumänien”, Österreichische Osthefte, god. 26, Beč 1984., str. 311319.

Rupprecht Rohr, Die Aromunen. Sprache-Geschichte-Geografie, Hamburg 1987.

bibliografske napomene

227

C. B. Stefanovski, Pelasghy. Limbâ, Carte, Numâ, Tetovo 1998.

Zbornu a nostru, časopis, izdavač Vasile Barba, od 1986.

Rad na ovoj knjizi ljubazno je podupro Ured saveznog kancelara, Sekcija za umjetnička pitanja.

228

europljani u izumiranju

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Srećko Horvat Lektura i korektura Nana Moferdin Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Fotografija na naslovnici © Kurt Kaindl Godina izdanja, 2010., studeni (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-194-1 Biblioteka Platforma, knjiga 16 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

8

europljani u izumiranju

Nagrada “Albert Goldstein” 2010.