Eva spava

Francesca Melandri

Eva spava Eva spava

-1-

Od iste autorice u izdanju Frakture: ViĹĄi od mora

-2-

Francesca Melandri

Eva spava prevela s talijanskog Ana Badurina

Fraktura -3-

Knjiga je objavljena uz potporu talijanskog Ministarstva vanjskih poslova i međunarodne suradnje.

Questo libro è stato tradotto grazie ad un contributo alla traduzione assegnato dal Ministero degli Affari Esteri e della Cooperazione Internazionale italiano.

Naslov izvornika Eva dorme © 2010 by Francesca Melandri Objavljeno prema sporazumu s The Italian Literary Agency © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017. © za prijevod Ana Badurina i Fraktura, 2017.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-917-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 978783

-4-

Mojoj djeci, veselim višejezičnim govornicima, i dvojici očeva punih ljubavi: njihovu i mojemu.

-5-

-6-

Stari je Sonner jedne večeri u Stubeu presjekao uobičajeno brundanje o izdajama rekavši: “Puste priče! I djeca već znaju da smo mi dobili rat.

Ali nikada nisam ni sanjao da će nam dati cijelu Italiju!”

Claus Gatter, Bel paese, brutta gente (Lijepa zemlja, gadni ljudi) “Ćo, ondeka su sami Nijemci!”

Mariano Rumor nakon što je na odmoru u dolini Pu­steria 1968. doznao da na teritoriju države kojoj je predsjednik Vlade postoje pripadnici nacionalne manjine.

“Vi ste Talijani kojima upravljaju Nijemci? Blago vama!”

Indro Montanelli Call the world, if you please, “the vale of Soul-making”.

Then you will find out the use of the world.* John Keats, pismo Georgeu i Georgiani Keats

* Zovite svijet, ako hoćete, “dolinom stvaranja duša”. Tad otkrit ćete svrhu svijeta. (op. prev.)

-7-

Let Eve ( for I have drench’d her eyes) Here sleep below, while thou to foresight wak’st * John Milton, Izgubljeni raj, knjiga XI

A Evu pusti (jer joj oči ja omamih) / da dolje spi dok ti za pogled u budućnost bdiš, Izgubljeni raj, prijevod Mate Maras, Školska knjiga, Zagreb 2013. (op. prev.) *

-8-

Prolog

Bio je to malen paket umotan u smeđi papir stegnut konopčićem.

Ime primatelja i pošiljatelja bili su ispisani urednim rukopisom.

Gerda ga je odmah prepoznala.

“I nimms net”, rekla je poštaru Udi. Neću ga uzeti.

“Ali za Evu je...”

“Majka sam joj. Znam ja da ga ne želi.”

Udo ju je htio upitati: ali jesi li sigurna? Ona je u njega uperila svoje prozirne, duguljaste oči i nepomično ga promatrala. On je šutio. Iz džepića je izvadio kemijsku olovku, a iz kožnate torbe obrazac. Pružio joj ih je ne pogledavši je više u lice.

“Potpiši ovdje.”

Gerda je potpisala. Zatim je neočekivano nježno upitala: “Što će se sada dogoditi s tim paketom?”

“Vratit ću ga u poštanski ured i reći da si ga odbila...”

“Da ga je Eva odbila.” “...a oni će ga poslati natrag.”

Udo je vratio paket u kožnatu torbu. Presavio je obrazac, umetnuo ga među ostale listove. Stavio je kemijsku olovku u džepić provjerivši je li dobro zatvorena. Spremao se otići. Njegov se trup već počeo okretati prema ulici, stopala su trebala ubrzo poći za njim kadli se posljednji put pokolebao.

“Ali gdje je Eva?” upitao je.

“Eva spava.”

-9-

Smeđi paket vratio se natrag putem koji je prešao da bi dotamo došao: ukupno dvije tisuće sedam stotina devedeset i četiri kilometra od polaska do povratka.

- 10 -

1919.

Da je Hermanna, Gerdina oca, netko upitao je li upoznao ljubav (ali to nitko nikada nije učinio, zasigurno ne njegova žena Johanna), on bi iznova vidio kako mu majka pruža kantu s mlakim mlijekom iz jutarnje mužnje na pragu sjenika. Uronio bi lice u slatku tekućinu pa ga podignuo s kremastim brkom nad gornjom usnom, zatim bi se dao na jednosatno pješačenje koliko mu treba da dođe do škole.

Usnu bi obrisao zapešćem tek pošto bi prešao dobar dio puta, kad bi mu se sa svog imanja pridružio Sepp Schwingshackl kako bi zajedno pješačili ili još dalje, kad bi ih sustigao Paul Staggl koji je bio najsiromašniji u cijeloj školi jer imanje njegova oca nije bilo samo strmo, nego i okrenuto prema sjeveru, pa zimi nikad nije bilo osunčano. Ili bi se, da je razmišljao o tome (ali nije to nikada učinio, osim jednom u životu i u sljedećem je trenutku umro), prisjetio ruke svoje majke, svježe premda hrapave poput starog drva, svijene oko njegova dječjeg obraza kako bi tom kretnjom izrazila potpuno prihvaćanje. Ali kad se Gerda rodila, Hermann je ljubav već odavno izgubio. Možda putem, poput sijena iz svojega sna.

Prvi put usnuo ga je kao dijete, ali nastavio ga je sanjati cijeli život. Njegova majka na livadu bi rasprostrla veliko bijelo platno, napunila ga tek pokošenim sijenom pa bi ga zatvorila međusobno spojivši i svezavši njegova četiri ruba, zatim bi mu ga stavila na ramena da ga odnese u sjenik. Bio je to golem teret, ali on nije mario, dala mu ga je majka, bilo je to dobro breme. Teturajući bi ustao s pokošene livade i kretao se poput kakva čudovišna cvijeta. Majka - 11 -

ga je netremice promatrala plavim očima duguljastog oblika – istim onim očima kakve je imao Hermann, zatim njegova kći Gerda pa i njezina kći, Eva, nježnim i strogim očima kao na pojedinim gotičkim portretima svetaca. Ali neki drugi, nevidljivi i bezvremeni Hermann zaprepašteno bi primijetio da su krajevi zavežljaja loše povezani, a sijeno se za njim rasipa po tlu: isprva je izlijetalo po nekoliko stabljika, zatim pune šake. Hermann koji sve vidi i sve zna ne može upozoriti Hermanna iz sna, a kad bi on došao do sjenika, svežanj je bio prazan.

U noći kad je prvi put usnuo taj san, u Saint-Germainu je potpisan mirovni sporazum kojim su pobjedničke sile Velikoga rata, osobito Francuska, u želji da kazne umiruće austrijsko carstvo, Južni Tirol dodijelile Italiji. Potonjoj je to bilo veliko iznenađenje: uvijek se govorilo o oslobađanju Trenta i Trsta, ali nikada o Bolzanu – o Bosenu još i manje. Pa naravno: Južnotirolci su njemački svijet, bilo im je posve dobro u Austro-Ugarskoj Monarhiji i nema potrebe da ih itko oslobađa. Pa ipak, Italija je nakon rata koji zasigurno nije dobila na bojnome polju dobila taj dio Alpa kao neočekivani plijen.

Njegovi su roditelji iste noći umrli jedan za drugim u razmaku od tri sata, pokosila ih španjolska gripa. Sljedeće jutro Hermann je dočekao kao siroče poput svoje zemlje, Južnoga Tirola, koji je izgubio svoj Vaterland,* Austriju.

Nakon smrti roditelja prvorođeni brat Hans naslijedio je staro imanje. Posjed je obuhvaćao: kuću u kojoj je Stube** crn od dima; sjenik pun crva drvaša; livadu toliko strmu da se prilikom košnje sijena na njoj težina može osloniti na samo jednu nogu po zamahu; tlo toliko siromašno i okomito da su zemlju nakon što bi se u svakoj

Djedovina.

Peć. Izraz u širem smislu označava sobu s drvenom lamperijom, srce tradicionalnih tirolskih kuća u čijem je središtu peć na drva. *

**

- 12 -

kišnoj sezoni velik dio nje odronio na najnižu točku polja na vrh vraćali na leđima, u velikim košarama ispletenim od trske. A Hansu se još i posrećilo.

Tri starije sestre požurile su se udati samo kako bi spavale pod krovom koji će moći zvati svojim. Hermann, najmlađe dijete, morao je otići raditi kao Knecht, sluga, na bogatija imanja, ona s toliko ravnim obroncima da prilikom košnje težinu možeš osloniti na obje noge; ona na kojima zemlja čak i nakon velikog pljuska mirno stoji na svome mjestu, ne odvali se nizbrdo. Bilo mu je jedanaest godina.

On nikada nije bio odvojen od majke duže od pola dana i svake je noći do navršene dvadesete godine od straha i usamljenosti mokrio u krevet. Zimi bi se, na tavanu punom propuha na koji bi gazde smjestili na spavanje sluge, Knechte poput njega, Hermann probudio obavijen vlastitim smrznutim urinom kao kakvim pokrivačem.

Kad bi ustao sa slamarice, taj tanki omotač razmrvio bi se uz tiho pucketanje.

Bio je to zvuk samoće, srama, gubitka, nostalgije.

- 13 -

Kilometar 0.

Jet lag je gori kad putuješ prema istoku, svi to kažu. Kad putuješ prema njemu, sunce ti se poslije osveti i oduzme ti san. Kao da ja imam sna na bacanje.

Carlo je došao po mene u münchensku zračnu luku, ali to ne bih rekla svojoj majci, znam da joj se ne sviđa, nikad joj se nije sviđao.

Možda zato što joj se nije ulagivao kad sam joj ga predstavila, ni najmanje, bio je samo pristojan. No treba imati na umu da je on inženjer, netko kome je posao svega se doslovno držati jer bi se inače mostovi i vijadukti koje gradi srušili. Pomislio bi da bi osvajajući moju majku iskazao manjak poštovanja prema meni. Kako li je malo toga shvatio o meni. O meni i njoj pak da i ne govorimo.

Predstavila sam joj ga prije deset godina. Otišli smo je posjetiti preko vikenda za Dušni dan i primila nas je na imanju moje Patin* Ruthi. Smjestila se u Stube od jelovine kao u kakvoj brošuri Turističke zajednice. Ispod sakoa od kuhane vune s dugmadi od kosti nosila je čipkanu bluzu, a tirolskije bi od toga izgledala samo u dindrlici. Možda joj je bilo stalo do toga da se Carlu pokaže u tom toliko seljačkom, toliko pitoresknom okruženju, gotovo kao da je dio predstave o svom identitetu. Premda ona zapravo nikada nije bila seljanka.

Carlo je razgovarao s njom, upitao je za zdravlje, otvorio joj

*

Kuma.

- 14 -

vrata kad smo izašli. Ali nijednom se nije nasmijao netremice je gledajući u oči, nijednom nije rekao da mu je, sad kad je vidi, jasno odakle potječe moja ljepota, a povrh svega, odbio je igrati Watten.* To mu moja majka zbilja nije oprostila. Carlo se ispričao rekavši da ne zna pravila. Pravila! Stvarno nije ništa shvatio.

Zato joj ga više ne dovodim u posjet: Carlo joj se ne sviđa, ali ne zato što je oženjen ili zbog troje djece koje ja nikada nisam upoznala, a ni zato što u jedanaest godina koliko smo zajedno nijednom nije spomenuo mogućnost da se razvede od žene.

Moja majka tome ne pridaje važnost.

Izašla sam na staklena vrata terminala za međunarodne dolaske.

Muškarac od pedesetak godina gurao mi je kolica za prtljagu: Jack Radcliffe iz Bridgeporta u Connecticutu, proizvođač poljoprivrednih strojeva na privremenom boravku u Münchenu radi nekog sajma u toj branši. Visok, prosijed, u besprijekornom tamnoplavom odije­ ­lu. Ja sam i nakon devet sati leta bila odjevena i našminkana kao da idem na otvaranje izložbe u New Yorku iz kojeg sam došla: zeleno odijelo od žerseja Donne Karan, naušnice u obliku suze, balerinke.

Nismo bili loš par. Šteta samo što je Amerikancu pogled bio pomalo staklast, nos ljubičast: svidjela mu se ponuda pića u kabini. Kad ga je ugledao kraj mene, Carlo je svoje lijepe tamne oči podignuo prema nebu pozvavši ga da posvjedoči koliko je strplje­nja potrebno da bi se pazilo na nekoga poput mene.

Kad je pak Amerikanac ugledao Carla, trebalo mu je nekoliko trenutaka da shvati da je netko došao po mene ili sam ga možda ja zaboravila informirati o tome. Kako bilo, prestao se smiješiti. Gotovo da je bilo moguće vidjeti kako se sve što je izmaštao o meni u prisutnosti drugog muškarca topi poput leda u viskiju predugo

*

Kartaška igra.

- 15 -

držanom u ruci. Pogled mu se još više zacaklio, postao gotovo suzan dok je uviđao da je taj tako Latino, tako naočit muškarac tu radi mene. Carlo mu je bez nelagode i nimalo iznenađeno stisnuo ruku, zahvalio što mi je pomogao s prtljagom, zatim me odveo zakrilivši me svojim širokim ramenima koja mi se i dalje toliko sviđaju.

Dok sam se udaljavala grleći ga, okrenula sam se. Nabacila sam ohrabrujući smiješak i mahnula prstima cvrkućući: “See you later, Jack!”

Dovoljno da izludi kolica za prtljagu.

I doista, Jack Radcliffe iz Bridgeporta u Connecticutu ostao je u atriju terminala za dolaske, smetenost ga satrla više nego razočaranje.

“Jadničak...” rekao je Carlo i poljubio mi kosu. Nije to bio prije­ kor nego zaključak.

“Ali nije, zašto, baš ljubazan gospodin...”

“Evina ljubazna gospoda”, uzdahnuo je on. “Duhovna kategorija.”

“Dopustio mi je da se odmaram na njegovu ramenu tijekom cijelog leta.”

“A što je devet sati činio s tvojim slatkim teretom na sebi?”

“Podignuo bi pokrivač kad bi mi pao. Pio je žestice. Govorio mi o svom nesretnom braku.”

“Ne, evo, ispravna kategorija je: Ljubazna gospoda koja Evi govore o svojim nesretnim brakovima.”

Stisnuo mi je ramena, ljubazno, muževno, dvojba spada li i on u tu mrsku kategoriju uopće ga nije okrznula. A u nju zapravo nikako ne spada. Carlo mi o svom braku uopće ne govori i stoga mi nikada ne dopušta da procijenim koliko je on sretan ili nesretan.

Uostalom, nije da me to zanima.

Dogurao je kolica do svojeg automobila i ukrcao prtljagu. Trodijelni komplet kovčega nježno plave boje upravo kupljen u New Yorku: kovčeg na kotačiće, ručna putna torba i neseser, da samo - 16 -

vidite kako ima dobro osmišljene pretince. Mojoj bi se majci svidjeli.

Naime razmišljala sam: ta boja bolje pristaje njoj nego meni, mislim da ću joj ih odnijeti preksutra na uskršnji ručak. Ostala sam na pločniku s torbom za laptop prebačenom preko ramena – nju nikada ne dajem nikome u ruke.

Volim kad muškarac za mene obavlja kakav fizički posao, upotre­ bljava snagu mišića. Primjerice podiže i stavlja kovčege u prtljažnik.

Poprimio je blag i strpljiv izraz lica, a ja sam uživala u trenutku, odvratila pogled s Carla: da ne bi pomislio da ga požurujem. Pločnikom je u mojemu smjeru hodao neki muškarac koji se uputio prema taksijima. Nešto mlađi od mene, u čelično sivom prugastom odijelu od ljetne vune, s malim ručnim kovčegom za poslovna putovanja. Nijemac, ali ne Bavarac, prije sjevernjak: možda iz Hamburga, ili Hannovera. Kad sam susrela njegov pogled, raširile su mu se zjenice i poprimio je izraz koji poprimaju muškarci kad ih pogledam u oči, onu karakterističnu mješavinu grabežljivosti i čežnje.

Od žudnje postaju besramni, ali i ranjivi, a u mene pohranjuju tajnu; hoću reći, njihova mama nikada nije vidjela taj njihov pogled, ili se barem nadam da je tako.

Carlo je muklim udarcem zatvorio prtljažnik i otišao sjesti za upravljač. Ja sam otvorila suvozačka vrata, a dok sam sjedala prebacujući nogu preko noge, podignula sam pogled prema tom muškarcu iz Hamburga ili možda iz Hannovera koji je tad prolazio kraj mene. Nisam mu se nasmiješila, ali sam lagano stisnula oči kako to čine trinaestogodišnji fotomodeli kako bi im pogled bio prodorniji.

Zatim sam zalupila vratima, a Carlo je upalio auto.

Ja nisam lijepa. Privlačna, ali ništa posebno. A plavokosih žena viših od prosjeka ima mnogo.

Više nisam ni mlada. Mnogo je djevojaka kojima bih mogla biti majka, svježijih tijela, glađih lica, poželjnije nevinosti. Pa ipak, muškarci me i dalje gledaju. Crte lica preuzela sam od majke, ali - 17 -

u približnoj varijanti. Njezine ruske plemenitaške jagodične kosti na mene su prešle u rustičnijem obliku. Njezine usne elegantno su iscrtane, moje imaju nešto što podsjeća na imanje, na upravo pomuzeno mlijeko, na maslac. I ja poput nje imam vitke noge, jedre grudi, sjevernoeuropski stas, ali naše se držanje ne da usporediti.

Gerda Huber cijeli se život znojila nad štednjakom i daskom za rezanje, ja nosim Armanija i organiziram mondena događanja, pa ipak, ona djeluje kao kraljica među nama dvjema.

Münchensku zračnu luku od moje kuće dijele tri sata automobilom i dvije granice. Kad sam bila mlada, ta dvostruka granica u blizini našega kraja bila mi je uzbudljiva. Imala sam osjećaj da je nadomak širokome svijetu, drugoj strani, nepoznatom. U to je vrijeme Schen­ gen još bio samo gradić u Luksemburgu za koji nitko nije čuo, a europske granice obilježavale su prave bijelo-crvene rampe, muškarci u odorama koji su djelovali kao da se ne šale i mogli bi ti uskratiti prolaz, pa čak i uhititi te. Brennerski prijelaz je k tome kao granica bio dojmljiv: mračan, opresivan, sa sumornim že­ ljezničkim kolodvorom kao u špijunskome filmu. Sad više nema ondašnjeg uzbuđenja: pri prolasku kroz uska vrata koja iz Sjeverne Europe vode u Italiju ne provjeravaju ni naljepnicu tehničkog pregleda.

Ili zapravo, gotovo ne provjeravaju. Nakon Sterzinga/Vipitena, nešto prije Franzensfestea/Fortezze, Carlo se zaustavio na Autobahnraststätte/odmorištu pa smo pojeli belegtes Brötchen/sendvič.

Zatim smo napustili Autobahn/autocestu i platili na Mautstelle/naplatnoj kućici. U njegovu Volvu koji je srećom švedski, pa se stoga ne prevodi ni na njemački ni na talijanski. Dobro došli u Südtirol/ Alto Adige, kraljevstvo dvojezičnosti.

Prolazimo brojne izlaze sve dok nakon silaska s autoceste ne uđemo u prostranu i svjetlom okupanu dolinu, gostoljubivu čak

- 18 -

i sad kad su padine okrenute suncu postale blatne nakon što je snijeg prvi put okopnio, a još bijeli planinski pašnjaci zaprljani su smeđim mrljama. Obronke koji nas okružuju prekrivaju ariši, jele i breze, guste šume koje pak ne prijete ljudskim djelatnostima u dnu doline; štoviše, svojom neprohodnom prirodom gotovo kao da uokviruju civilizaciju rada – imanja s prostranim livadama, mostove nad još nabujalom rijekom, crkve sa zvonicima u obliku lu ``ka. To je dolina u kojoj sam rođena.

Carlo me dopratio kući. Vodili smo ljubav na uobičajen način, uobičajenim kretnjama. Jedanaest godina skrivanja ima tu prednost: seks se pridržava postojanih i umirujućih itinerara kao u braku, ali ne postaje predvidiv zahtjev ili obveza. Točno mješavina navike i neizvjesnosti koja mi dolikuje. Nakon toga se dvije okomite linije koje Carlo ima među obrvama uvijek malo izduže, prihvaćaju manje sjene. Prvi sam to put primijetila prije jedanaest godina, na istom ovom krevetu i otad se to događa svaki put. Eto, razmišljam, to je utjecaj koji vršim na njega: ja mu poravnavam čelo, njegovo sam osobno sredstvo protiv bora. Ta me misao umiruje jer što bude više stario, to će mu biti potrebnije.

Ostali smo zagrljeni među lanenim plahtama. Bijelim: ne podnosim boje oko svojega sna, ionako je već tako rijedak. Carlo se okrenuo na bok i obavio me odostraga. Pomirisao mi je kosu.

“Ti. Previše putuješ”, rekao je.

Nasmiješila sam se. Kad tako govori, shvatim koliko mu je stalo.

Zazvonio je telefon. Carlo me stisnuo. Ne idi, govorile su njegove ruke. Nisam otišla, uključila se sekretarica telefonske kompanije.

“Dobili ste pretinac govorne pošte broja nula, četiri, sedam...”

Neki mlađahan i uzbuđen glas sa snažnim rimskim naglaskom rekao je: “Evo, sad će, slušaj...”

- 19 -

Sekretarica je nepokolebljivo nastavila, ovog puta na njemačkom: “Hier spricht der Anrufbeantworter der Nummer Null Vier Sieben Vier...”

“Pa što je to, njemački?” rekao je drugi glas. Pomalo kreštav, kolebljiv između visokih i niskih tonova: može mu biti četrnaest, najviše petnaest godina. Ili manje.

“Ej, pa koliko to traje?” “...Hinterlassen Sie bitte eine Nachricht nach dem Signal.”

Dva se dečka sad cerekaju, a onaj prvi stao se derati u slušalicu: “Švabe, Švabe...!”

“Aktùn, kartofen, kapùt...!” pridružio se drugi, ali nije uspio do­ vršiti od smijeha. Moja leđa ostala su priljubljena za Carlov trbuh, njegove ruke oko mojih grudi. Ostali smo ih nepomično slušati.

“Vratite se u Njemačku!” zaderao se prvi, zatim su poklopili.

“Opet!” rekla sam. “Još im nije dojadilo?”

U svim televizijskim serijama koje moja majka gleda svakog dana nakon ručka ima ta scena. Oženjen muškarac veže kravatu dok stoji kraj ljubavničina kreveta, ljubi je u čelo i odlazi; ona polugola s razbacanog ležaja žalosno gleda u vrata koja su se zatvorila za njim. Vrlo često zagrli si noge i položi bradu na koljena, uvijek sramežljivo pokrivena plahtom. Eto: s Carlom se to u jedanaest godina nijednom nije dogodilo. Prije nego što me pozdravi, čak i kad mu se žuri, uvijek si priušti nešto vremena koje će umjesto u krevetu provesti na kauču ili u kuhinji ili na balkonu, ukratko, na mjestu različitom od mjesta za užitak, kako bi i meni omogućio da se ponovno odjenem ili barem ogrnem kućnom haljinom. Kako bismo popili kavu, prozborili koju riječ, smijali se zajedno. Meni se čini da to nije mala stvar.

Ovog mi je puta prije odlaska pomogao raspremiti kovčege.

Zajedno smo i prelistali kataloge izložbi koje sam razgledala u New Yorku. Gerhard Richter u MOMA-i. Mladi korejski umjetnik - 20 -

u nekoj galeriji u Chelseaju: dvadeset i dvije su mu, a već prodaje svoje slike milijarderima s East Sidea. Izložba o drvorezbarstvu naroda Dogon. Vidjela sam nemali broj afričkih kipića u domovima svojih mušterija, često obiteljskim palačama obnovljenim uz majstorske intervencije u staklu i čeliku: južnotirolski bogataši vole etničku umjetnost, zahvaljujući njoj osjećaju se kao kozmopoliti.

Prije odlaska Carlo mi veli: “Ako želiš, nakon Uskrsnog ponedjeljka ostajem unutra.”

“To bi bilo lijepo”, odgovaram.

Pazite: nismo iz čista mira odlučili začeti dijete. Samo kaže da će nakon blagdana iz Bolzana u kojem živi doći k meni, u moju dolinu i ostati tu. Stanovnici Alto Adigea, pa makar i venetsko-kalabreškog podrijetla poput njega, prevode na talijanski mnoge iz­ raze iz našeg njemačkog dijalekta. Dolazi se unutra, inni, kad se ide u doline koje se nižu prema aussi, van, prema nizini i širokome svijetu.

Prošlog sam ljeta primjerice bila u Positanu. Carlo me nazvao.

Njegova žena i djeca otputovali su i on je bio slobodan odletjeti iz Bolzana.

“Večeras ću van”, rekao mi je izjavivši da će mi se pridružiti, ne da će upotrijebiti kontracepcijsku metodu koja je Crkvi po volji.

I sada me Carlo ljubi (ne u čelo!), zatim se vraća kući. Svojoj kući.

Naravno, s vremena na vrijeme postave mi to pitanje. Uvijek postoji netko, bolje rečeno neka koja se smatra pozvanom dati mi do znanja da me žali. “Ali kako možeš izdržati tolike godine s oženjenim muškarcem?” pitaju. Mnoge, gotovo sve dodaju: “Ja nikada ne bih mogla.”

Svaki put potrebno mi je nekoliko trenutaka da se sjetim da ima ljudi kojima se moja situacija doima neizdržljivom. Žalosnom, ako ne i očajničkom. Ulli me to pak nikada ne bi pitao. On je znao: svjesno mogu prihvatiti da sam vezana samo za jednu osobu. Jedinu kojoj mogu pripadati i pritom nemati osjećaj da tonem u gusto - 21 -

blato, u nepoznatu mi močvaru. Jedinu koju bih u slučaju potrebe mogla dvoriti i brinuti se o njoj i pritom se ne osjećati kao u zatvoru.

A to nije muškarac.

Nešto prije večere Zhou je navratila da me pozdravi. Deset joj je godina, ima dvije kikice s kojih vise malene plastične crvene jagode, kutnjak koji se klima. Bademaste oči poput Kineskinje što doista i jest. Veoma je dobra u školi. Omiljeni predmet: zemljopis.

“Videla sam vežgano svetlo i kapila da si tornala.”

Ne viđam je već nekoliko tjedana, pa se gledajući je u lice dok govori osjećam jednako smeteno kao prvi put. Kao da gledam film Brucea Leea koji je sinkronizirao planinarski ansambl.

Gospodin Song, njezin otac, bio je vlasnik tvornice cipela u Shandongu u istočnoj Kini. Krajem osamdesetih prodao ju je nekom partijskom dužnosniku. Ukupna dobit od prodaje cijele tvornice, uključujući hangare, strojeve i robu već spremnu za otpremu: dvije važeće putovnice da može napustiti domovinu, jedna za njega i jedna za njegovu ženu. Kao uspomenu na Kinu i na svoju obitelj, nekada vrlo istaknutu u toj pokrajini, uspio je ponijeti samo kutiju od ukrašena drva koja je sadržavala alat za uzgoj zrikavaca za borbe, tipičnu djelatnost u Shandongu u kojoj je njegov otac bio stručnjak.

Nakon nekoliko mjeseci supružnici Song došli su u Italiju, prvo u Trst, zatim u Padovu gdje se rodilo njihovo troje djece, a naposljetku u Alto Adige. Tu je gospodin Song prebivao kad su prilikom popisa stanovništva 2001. od njega zatražili da zaokruži jednu od triju mogućnosti: Talijan, Nijemac, Ladin. Nije bila dopuštena ni­ kakva treća mogućnost, u Alto Adigeu priznate su samo te tri nacionalnosti. Da bi imao pravo na blagodati te autonomne regije, bilo je potrebno ispuniti i potpisati izjavu o pripadnosti jednoj od tih jezičnih skupina. U zaglavlju obrasca na njemačkom stajalo je: Sprachgruppenzugehörigkeitserklärung.

- 22 -

Francesca Melandri rođena je u Rimu 1964. Autorica je scenarija, dokumentarnih filmova i romana. Prvi roman Eva spava (Eva dorme), objavljen 2010., čitatelji i kritika dočekali su pohvalama. Preveden je na više jezika, a osvojio je i brojne nagrade, uključujući i onu časopisa Elle za najbolji roman 2011. U svom drugom romanu Viši od mora (Più alto del mare, 2012.), objavljenom na hrvatskom 2014., Melandri stvara iznimne psihološke portrete baveći se intimnom tragedijom onih čiji su bližnji u zatvoru. Ovaj roman također je osvojio više nagrada, među kojima je Premio letterario nazionale Rapallo Carige 2012. Njezin treći roman, Sangue giusto, objavljen je 2017.

- 347 -

Ana Badurina odrasla je u Malom Lošinju. Nakon završenog studija povijesti i talijanskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu počinje raditi kao profesorica talijanskog jezika, a zatim i kao književna prevoditeljica s talijanskog i engleskog. U više navrata usavršavala se na tečajevima talijanskog jezika u Italiji, a radila je i kao lektorica na Odsjeku za talijanistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Njezin prijevod romana Dijete koje je sanjalo kraj svijeta A. Scuratija (Fraktura 2011.) posebno je istaknut kao jedan od najuspješnijih prijevoda talijanskog djela na strani jezik na međunarodnom izboru općine Monselice i Sveučilišta u Padovi 2012. godine. S talijanskog je između ostalih prevela romane F. Sorige, A. Scuratija, F. Melandri, R. Monaldi i F. Sortija, E. Ferrante, P. Cognettija, A. Pennacchija i G. Pressburgera. U suradnji s Ta­ lijanskim institutom za kulturu u Zagrebu i Društvom hrvatskih književnih prevodilaca organizira i koordinira talijansko-hrvatsku inačicu projekta Translab – Laboratorij za književno prevođenje.

- 348 -

Sadržaj

Prolog

9

1919. 11 Kilometar 0. 14 1925.–1961. 28 Kilometri 0.–35. 56 1961.–1963. 60 Kilometri 35.–230. 87 1962.–1963. 91 Kilometri 230.–295. 97 1963. 101 Kilometri 295.–715. 114 1963.–1964. 123 Kilometar 715. 148 1964. 156 Kilometri 715.–850. 176 1965.–1967. 187 Kilometri 850.–903. 213 1967.–1968. 218 Kilometri 903.–960. 232 - 349 -

1968.–1970. 238 Kilometri 960.–1126. 254 1971. 261 Kilometri 1126.–1191. 270 1971.–1972. 275 Kilometri 1191.–1303. 280 1972. 284 Kilometri 1303.–1383. 294 1973. 298 Kilometri 1383.–1397. 309 1973.–1977. 311 Kilometar 1397. 317 1978.–1979. 320 Kilometar 1397. 324 1992. 329 Kilometar 1397. 334 Kilometar 0.–danas

339

Epilog

341

Bilješka

343

Zahvale!

345

O autorici O prevoditeljici

347 348

- 350 -

- 351 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Ivana Jurić Godina izdanja 2017., prosinac Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-917-6 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 352 -

- 353 -

Nakon neočekivanog telefonskog poziva u zoru na Veliku subotu, Eva bez razmišljanja sjeda u vlak i kreće na gotovo tisuću i pol kilometara dug put iz svojeg rodnog Südtirola/ Alto Adigea do Kalabrije. Tajnoviti odlazak ispravlja trideset godina staru nepravdu, kad je njezina majka Gerda poštaru vratila maleni paket umotan u smeđi papir lakonski ustvrdivši da Eva spava. No Gerdu ne treba prestrogo suditi – odrasla je uz bezosjećajnog oca, bivšeg nacista, i brata, južnotirolskog terorista, a sa šesnaest je počela rintati u kuhinji hotela u Meranu. I dok su Gerdin život obilježila povijesna previranja na sjeveru talijanske države, Eva konačno ima priliku poravnati račune na njezinu krajnjem jugu...

Prvijenac Francesce Melandri Eva spava izvanredni je mozaik dirljive ljubavne priče, intrigantne obiteljske sage i uzbudljivog prikaza povijesti. Ovaj maestralno ispričani roman na zanimljiv način prikazuje prošlost, sadašnjost i običaje prostora koji odudara od naše tipične slike Italije. Štivo koje osvaja!

149,00 kn

- 354 www.fraktura.hr