Evanđelje po Barabi
–1–
Od istog autora u izdanju Frakture: Skica u ledu Crni gavran i bijele vrane Bezdan Majstorović i Margarita Svježe obojeno Božji gnjev Planet Friedman
–2–
Josip Mlakić
Evanđelje po Barabi
Fraktura –3–
© Josip Mlakić i Fraktura, 2019. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-358-144-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1029624
–4–
“Bezdomni je ocrtao glavni lik svoje poeme, to jest Isusa, vrlo crnim bojama, pa ipak je, prema urednikovu mišljenju, trebalo čitavu poemu pisati iznova... Teško je reći što je zavelo Ivana Nikolajeviča – da li umjetnička snaga njegova talenta, ili potpuno nepoznavanje pitanja o kojem je namjeravao pisati – tek Isus je, kako ga je on prikazao, ispao potpuno živ iako neprivlačan lik. Berlioz je pjesniku htio dokazati da nije važno kakav je bio Isus, dobar ili zao, nego je važno to, da Isus kao osoba na svijetu uopće nije postojao, i da su sve priče o njemu – puke izmišljotine, najobičniji mit.” I Mihail Bulgakov, Majstor i Margarita
“Eto nam i tebe, zadrta i zlobna askete, tikve tvrde; zagledan u vlastito lice mijesiš Boga po mjeri svoje zlobe, svoje zadrtosti i svoje tvrdoglavosti. A onda se preda nj ničice bacaš i slaviš ga jer ti je toliko nalik... A ti, koji si u besmrtnoj duši svojoj mjenjačnicu otvorio: sjediš na pragu, turaš ruku u vreću i dijeliš milostinju siromasima – stječući si kredit u Boga. U drugoj ti pločica, pa bilježiš: toga sam i toga sata, toga i toga dana, toliko i toliko srebrenjaka u milosrdne svrhe dao – i već si uredio da ti tu pločicu na odar polože, kako bi ju mogao Bogu predočiti i podnijeti mu račun da ubereš svoje besmrtne milijune... (...) –5–
‘Dobro došao, brate’, reče mu. ‘Kakav te vjetar nanio amo u pustinju?’ ‘Bog!’ odvrati Marijin sin dubokim glasom punim očaja. Monah protrnu od straha: nikada ne bješe čuo da su čovječje usne izgovorile Božje ime s toliko užasa.” II Nikos Kazantzakis, Isusovo zadnje iskušenje
–6–
i. dio Odbacite svoje mreže, ribari
–7–
–8–
1. Isus iz Nazareta
U početku bijaše bol, bol i tama, a nad tamom je lebdio plač. Bol bijaše i na kraju, bol i ubogo svjetlo koje potom prekrije nezemaljska tama koja traje. Ponižavajući poraz, jedina kazna dostojna oholosti silnikove, ponekad nadvisuje bol, početak i kraj, dok je smrt nešto drugo: sretnicima tek beznačajna stepenica na putu k besmrtnosti, dok je drugima, među koje ubrajam i sebe, bijeg od života na koji je poraz utisnuo neizbrisiv pečat. Toj precijenjenoj kazni nad kaznama, čije je osmišljavanje iz bolesne ljudske mašte izvuklo na površinu ono najgore, “dugujemo” tako vješanje, glavosjek, raspeće, kamenovanje, nabijanje na kolac, utapanje, klanje, davljenje, spaljivanje na lomači, uranjanje u kipuću vodu... Stoga sam, kao čin iskupljenja, za što mi nije preostalo mnogo vremena, tek nekoliko dana i noći otprilike, odlučio otvoreno i istinito pisati o svemu, po cijenu vlastita prokletstva, ako treba, pa i o jedinstvenom životu stanovitog Isusa iz Nazareta, sina Josipova, koji je petnaestog dana proljetnog mjeseca nisana mučen, razapet na križ i pokopan. Noć prije nad Jeruzalemom je bludjela mjesečina, ogledala se u ribnjacima i ka nalima, na štitovima i mačevima rimskih legionara, plovila nad bezbožnim kulama Antonije, nad Golgotom, natopljenom krvlju ubojica i pravednika, vodila sigurnom rukom putnike namjernike putovima koji su vodili u grad, dovodeći do ludila Poncija Pilata, petog prokuratora Judeje, i njegova psa. Tom neobičnom Nazarećaninu dugujemo nadu u život nakon smrti, te još mnogo toga: obnovljeno obećanje Edena; slikovite, kićene rečenice široka zama ha, prispodobe u kojima je sučeljavao siromahe i bogataše, grešnike –9–
i pravednike, uspoređivao ptice nebeske s prorocima, a djevičanski cvijet divljeg limuna s raskoši ovozemaljskom; nerješivu tajnu praznoga groba; čudesnu magiju pretvaranja vode u vino; viziju Suca koji sudi milošću i ognjem istovremeno; strašna proroštva i navještaj posljednjih truba jerihonskih; tajnu Riječi koja mu je u jednom tre nutku pripravila trijumfalni ulazak u Jeruzalem, a koji je završio kobno, uspinjanjem na križ, te cijeli jedan imaginarij oslikan palim idolima, anđelima i demonima, sucima, krivcima i pravednicima. To se dogodilo pod Poncijem Pilatom, nemilosrdnim konjanikom iz Desete munjevite legije, koja je baštinila tradiciju one nepobjedive Cezarove Desete legije, najsavršenijeg stroja za ubijanje koji je svijet dotada upoznao, a ujedno, kao opomenu, i sramno sjećanje na ponosne germanske mačeve orošene krvlju Varovih legionara, na bolnu i opominjuću mrlju na ponosu Rima, koja je profanirala sveti rimski niz i stvorila novi u kojemu se šesnaest nastavljalo na dvadeset. Naime, nakon što su u germanskim močvarama, u Teutoburškoj šumi, Germani ponizili Rimljane,* do nogu potukavši legije Publija Kvintilija Vara, u potpunosti uništivši njihovu XVII., XVIII. i XIX. legiju, izbrisavši ih iz živih, te legije nikada više nisu obnovljene. Praznina u nizu poslužila je Rimljanima kao gorka opomena i bolno sjećanje na taj sramni poraz. Vapaj cara Augusta Oktavijana, nakon što je čuo za pokolj u Teutoburškoj šumi, “Vare, Vare, vrati mi moje legije!”, dakle, nikada nije uslišan, čak ni na simboličkoj razini. Iako lišen bolnog iskustva poraza – još iz vremena dok se mukotrpno uspinjao iz prašine galskih i dakijskih drumova, sam, bez moćnih zaštitnika, kada je od okrutnoga konjanika zbog neviđene hrabrosti i vještine svoga mača postavljen za zapovjednika neustrašive turme koja je bila ponos Prve kohorte pa se potom strelovito
Bitka u Teutoburškoj šumi odigrala se u osvit nove ere, 9. godine po Kristu, na sjeverozapadnom dijelu današnje Njemačke, između rijeka Ems i Wesera, južno od Mittelandkanala, koji se proteže od Osnabrücka do Paderborna na jugozapadu. Osim tri spomenute legije u bitki su Germani također uništili tri konjaničke ale i šest pomoćnih kohorti rimske vojske. *
– 10 –
uspeo do časti legata iza kojega je bio neprekinuti niz blistavih pobjeda – Poncije Pilat najvjerojatnije će ostati upamćen tek kao onaj koji je nevoljko ovjerio Nazarećaninovo pogubljenje, bez obzira na to što je teatralno oprao ruke od tog čina, što se duboko kosilo s prijekim i oholim karakterom jednog osvajača. O tom čudnom Nazarećaninu pisali su mnogi, od onih posvećenih, koji su bili dostojni jedne neobične i jedinstvene apoteoze, pa do onih drugih, nedostojnih, koji u tuđoj slavi traže odraz vlastite. Odlučio sam postati jedan od njih, pratiti Nazarećaninove stope sve do uspinjanja na drvo križa, pa i dalje, slijediti neizbrisive, okamenjene tragove njegovih ubogih sandala u godinama nakon njegove smrti, zato što sam bio pozvaniji od drugih za to. Moja nadmoć nije bila plod jalove sujete onoga koji zna više, bez obzira na to što sam o tom čovjeku znao gotovo sve, jer je on bio moje drugo, prezreno lice, poznavao sam ga onoliko koliko sam poznavao sebe. Možda je to bio glavni razlog moje odluke, nisam siguran, iako sam svjestan da postoji još cijeli niz razloga, isprepletenih kao zmijsko klupko, o čemu mi je pisao plemeniti Josip, sin Matijin, u pismu koje je jednog jutra misteriozno osvanulo na pragu kuće u kojoj se skrivam. Pišući o Nazarećaninu, zapravo sam pisao o sebi, opisivao vlastiti odraz u zrcalu, ono čemu sam stremio, besmrtnosti, a što mi nije bilo suđeno? Priznajem, postoji tu i određena doza bolesne sujete koja graniči s bahatošću, a koju smo počesto skloni nijekati: kada su se to usudili mentalno ubogi, od onih koji su ga pratili i gutali prašinu iza njegovih sandala – mrki i potuljeni Levi Matej, carinik, sin Alfejev, obraćenik koji je pokopao Levija carinika i iznova se rodio kao Matej, Nazarećaninov fanatični sljedbenik koji ga je slijedio u stopu, kao pas, zapisujući na svitke papirusa svaku njegovu riječ; Ivan iz Betsaide, Zebedejev sin, bivši ribar koji je postao prorok i u čijim je noćnim morama Anđeo uništenja sišao na Zemlju, sijući smrt, bolesti i glad, pripravljajući vrijeme i mjesto Strašnom sudu;* Toma Didim, Galilejac koji je zapisao: “Ako izbaciš iz sebe ono najbolje,
*
Aludira se na “Ivanovo otkrivenje”, jedan od najstarijih spisa novozavjetnoga kanona.
– 11 –
to će te spasiti, a ako to ne učiniš, uništit će te”*III (što u mojemu slučaju nije vrijedilo, već se odigralo upravo suprotno); tajanstveni i nedokučivi Filip iz Betsaide, koji je u mladosti pobjegao od kuće bježeći od izvjesne sudbine škrtih ribarskih mreža koja se u tom blagorodnom vodenom svijetu stoljećima prenosila s koljena na koljeno, ostavljajući po dlanovima duboke i krvave ožiljke, kao znak i usud koji su ribari zaviještali svojim potomcima, onako kako su kraljevi svojima zaviještali krune, i koji se jedan dan zaustavio u svom bijegu na obalama Jordana, gdje je zaslijepljen karizmom Zaharijina sina pronašao vlastiti put;IV konačno, lijepa i prezrena Marija iz Magdale, koju je Nazarećanin izliječio od sedam bjesova, a ona mu zauzvrat cjelivala stopala – pa do onih koji mu nisu vidjeli lice ni čuli glas, a njegovu su ljekovitu Riječ godinama poslije sakupljali uokolo kao dragocjene krhotine na koje su nailazili tijekom svojih lutanja, a koje su tu posijali Nazarećaninovi učenici, kažem, kada su to napravili oni, zašto ne bih i ja, koji sam ga poznavao bolje od svih njih. Postoji još jedan razlog zbog kojega sam bio pozvaniji pisati o njemu, nešto što me činilo pouzdanijim svjedokom: moje svjedočenje ne zastiru magle slijepog štovanja koje je kod njegovih učenika počesto prelazilo u idolopoklonstvo. Štoviše, veselila me svaka nedosljednost u njegovu učenju, jer mi je to na neki način vraćalo poljuljano samopouzdanje jednog odabranika. Bili smo slič ni: obojica smo svojim životima gradili Kraljevstvo, jedan “na nebu”, drugi “na zemlji”. Stoga nismo bili rivali, jer je svaki od nas duboko prezirao svijet onog drugog, osim što smo se zdušno borili za duše istih smrtnika koje smo nastojali otrgnuti iz njihovih nevažnih života i pripremiti ih za vječnost. Nisam sumnjao u njegove riječi, bilo je u njima nekog božanskog reda i smisla, što me ponekad plašilo i izazivalo malodušnost, za razliku od nekih njegovih učenika, Tome Didima na primjer, koji u svojim spisima vlastitu sumnju kao kuka-
“Ako izbaciš iz sebe ono najbolje, to će te spasiti, a ako to ne učiniš, uništit će te” rečenica je iz ranokršćanskoga gnostičkog spisa “Evanđelje po Tomi”. *
– 12 –
vičje jaje podmeće Nazarećaninu: “Isus reče: Ako vam kažu kako je Kraljevstvo nebesko gore na nebu, nisu u pravu, jer će vas preteći ptice nebeske, ako vam pak kažu kako je u dubinama morskim, ribe će vas preteći. Kraljevstvo nebesko je u vama, i ono je izvan vas.”* Jednom mi je nešto slično i rekao, u Getsemanskom vrtu dok se silno mnoštvo oko nas uspinjalo na Maslinsku goru želeći čuti Nazarećanina. Raspravljali smo o njemu. To se dogodilo nekoliko dana prije Muke, dok se oko naivnog Nazarećanina plela gusta mreža laži, uhođenja i prevara. Kocka se zakotrljala i nije bilo pitanje na koju će se stranu okrenuti, već samo kada će se zaustaviti te poslužiti kao izlika koja će pokrenuti Sudbinu: Juda iz Kiriata već je bio odlučio skinuti Učitelja s trona i zasjesti na njegovo mjesto; Mariju je sve više plašilo mnoštvo koje se okupljalo oko njih, jer je bila svjesna koliko je kratak put od milosti svjetine pa do kamenovanja palih idola koje je ista ta svjetina uzdigla u visine; Šimun Petar snatrio je o Rimu, jer mu je Jeruzalem postao pretijesan, a on ga je u svojoj naivnosti smatrao pokorenim gradom, a Filip, opet, o vlastitoj sljedbi i ugaslim očima Marije iz Magdale, dok su marljivi tesari Poncija Pilata birali pogodno drvo za križ. Stajali smo u gustom hladu stoljetnih maslina kamo smo se nakratko sklonili od zasljepljujuće svjetlosti pod kojom su listovi smokava podsjećali na ukrase presvučene srebrnom patinom. “Odluči se!” rekao sam mu. “Gdje je? U nama ili izvan nas? Jedno od tih tvojih kraljevstava je laž?” Stajao je, zbunjen, i gledao u zemlju. Toma je htio postati Učitelj, a ako ne to, onda, u najmanju ruku, njegov manje vrijedni brat blizanac** kojemu je suđeno cijeli život provesti u sjeni superiornog brata.
Iz “Evanđelja po Tomi”. U ranim danima kršćanstva bila je rasprostranjena predaja da je Toma Didim bio Isusov brat blizanac. Zabuna je vjerojatno nastala zato što riječ toma na aramejskom znači “blizanac”, a isto je značenje i grčke riječi didimos, od čega je nastalo ono Didim. *
**
– 13 –
“Ti nisi odabran”, rekao mi je u jednom trenutku i nestao u mnoštvu. U nekim riječima iz spisa Tome Didima, koje je ovaj bez skrupula pripisivao Nazarećaninu, bilo je nešto lažno, lišeno reda i smisla. Inače, sve do Nazarećaninove mučeničke smrti njegovi su učenici svoje zapise ljubomorno krili jedni od drugih, jer im je to, kako su mislili, bio najkraći put do njegova srca, u kojemu ima mjesta samo za jednoga od njih, bez obzira na to što su na taj način sami sebi uskakali u usta, pokazivali kako ne vjeruju dokraja u ono čemu su svjedočili i o čemu su pisali. Ili ga naprosto nisu razumjeli na pravi način? Bio sam zlurad kada sam razmišljao o ovome, ponekad sam zamišljao kako im to govorim u lice, zamišljao sam led u očima Levija Mateja, zbunjenost i nevjericu Tominu, zaboravljeni bijes u očima Marijinim i Strašni sud na licu Zebedejeva sina. Moje je ime Baraba. Dao sam ga sebi jedne davne noći dok je nad Jeruzalemom bjesnjela oluja koja je nadošla sa Sredozemnog mora, dok sam svoje pravo ime prepustio zaboravu. Postao sam Očev sin,* po našem glavaru kojega smo zvali Ocem. Nitko mu nije znao pravo ime. Zakopao ga je duboko u prošlosti, onamo gdje je rođen i odrastao i gdje ga se nitko više nije sjećao. Rođen sam i odrastao uz blagoslovljeni Jordan iza kojega su se prostirale nepregledne pustare koje su nagovještavale daljine i raspirivale dječju maštu. Ugledao sam svijet u isto vrijeme kad i Nazarećanin. Jednog od tih dana na nebu je zasjala zvijezda i potom se ugasila. Najavljivala je rođenje kralja židovskog. Otac, kojega sam se sebično odrekao, često mi je pričao o tome. To je možda ponajviše odredilo moju sudbinu. Otišao sam od kuće kada sam imao devetnaest godina prateći karavanu koja je putovala prema Damasku. Pratio sam ih izdalje, kao pas, hraneći se njihovim oskudnim otpacima. Ostao sam u Kafarnaumu godinu-dvije, odakle sam na isti način, prateći karavanu koja je prevozila cedrovo ulje** iz Sidona
*
Bar-abba u prijevodu s aramejskog znači “očev sin”. Cedrovo ulje upotrebljavalo se u proizvodnji papirusa.
**
– 14 –
u Egipat, otputovao u Jeruzalem. Poslije sam se često vraćao u Galileju, onda kada se do Jeruzalema proširio glas o proroku iz Nazareta. Želio sam se uvjeriti što je od toga istina: čudesna ozdravljenja, pretvaranje vode u vino, uskrsnuća mrtvih... Zatim ono što mi je bilo najzanimljivije, preobraćenje priprostih ribara, bludnica, sile džija ili carinika, što je bilo veće čudo od onih razvikanih, veće čak i od uskrsnuća mrtvih. Onaj tko je spoznao ljude, kad-tad postane svjestan kako je uskrsnuće živih veći mirakul od uskrsnuća mrtvih. Kući se nakon odlaska nikada više nisam vratio, iako mi je ondje bilo sve: braća, sestre, otac, majka... Prijatelji s kojima sam odrastao i s kojima sam se kupao u vodama Jordana. Oni su mi najviše nedostajali. Strahovao sam kako će njihova lica, deset, dvadeset godina starija, jednom neočekivano iskrsnuti pred mojim očima, kako ću nekoga od njih jednom ugledati, na primjer u gužvi na izlazu iz uskih i mračnih jeruzalemskih ulica, među ribarima iz Betsaide koji na obali slažu svoje mreže nakon iscrpljujućeg oranja Genezaretskog jezera ili među goničima mazgi kakve karavane koja nakratko zastane odmoriti se u gustom hladu maslinika. Možda bih u tim tre nucima osjetio tugu, žudnju za zavičajem? Mogao sam se, doduše, izvući na zaborav, pustinju u koju je moguće pobjeći kada god to poželimo, uvjeriti sebe kako je riječ o utvarama koje nas kušaju, da ta lica izbrazdana suhim i užarenim pustinjskim vjetrovima nisu njihova. Tako sam odlučio onda kada sam otišao od kuće i to nitko nije mogao promijeniti. To je bio najteži korak u mojemu životu, spektakularni prelazak preko planine zvane kućni prag. Tako sam bio manje ranjiv, nisam mogao doživjeti sudbinu krave koja do smrti iskrvari dok očajnički otima svoje mladunče iz ralja pustinjskog lava. Ja sam htio biti lovac, boriti se protiv grabežljivaca i onih koji su se hranili njihovim otpacima: Rimljana, plaćenika Heroda Antipe, neodlučnih farizeja, bogobojaznih saduceja, oholih svećenika, neposvećenih zelota, gluhih i slijepih esena... Također, iz istih razloga nisam želio zasnovati obitelj, ni pasti pod vlast žene, iako mi se to jednom dogodilo. To su najteži okovi koji postoje. Nijedan vojskovođa ne bi smio imati djecu, jer bi im se moglo dogoditi da u tuđoj djeci, u svojim vojnicima koje šalju u sigurnu smrt, u presudnom – 15 –
trenutku vide vlastite sinove. Tada pobjeda nije ono što mora biti: jedini i isključivi cilj kojemu ništa ne smije stajati na putu. Sinovi su sjeme i slika našeg poraza. Moj je otac, pretpostavljam, ponekad u mojim pokretima, hodu ili nečemu drugom vidio sliku iz sjećanja, vlastitu sjenu ili odraz u vodi. Nazarećanin je razmišljao na sličan način: napustio je zemaljskog oca, siromašnog tesara, i krenuo ususret svom Nebeskom ocu. Ne postoji nitko tko je to mogao razumjeti bolje od mene. Imao sam nesreću da sam u svemu htio biti najbolji, najsnažniji i najvještiji, tako sam u jednom trenutku poželio postati najbolji ubojica, sikario,* princ bodežara s jeruzalemskih ulica, što se ubrzo i ostvarilo: već s dvadeset tri godine i četiri ubojstva iza sebe postao sam najbolji. Dotada su bodežari bili potrošni materijal, žrtveni jarci koji su padali nakon drugog ili trećeg ubojstva, mnogi odmah nakon prvoga. Bilo je i sujetnih, koji su se izdigli iznad ostalih i oholo prkosili sudbini. Njih sam prezirao: takvi su počesto na bodežu ostavljali svoj “potpis”, najčešće komadić tkanine u određenoj boji. Ubojstvo je čin iz krajnje nužde, a ne paunovo perje koje ćemo ponosno pokazivati drugima. Jedan od takvih bio je brat Ivan iz Giskale, bijednik koji je uživao u ubijanju, a koji se poslije istaknuo, poput mene. Na bodežu koji bi nemilosrdno zario u žrtvino tijelo uvijek je ostavljao zavezanu crvenu trakicu. U Jeruzalem sam ušao jedno jutro, pred svitanje, prije negoli će sunce užariti zemlju, s grupom pobožnih hodočasnika iz Galileje. Prvih sam dana, zanesen, obilazio grad. Spavao sam po Getsemanskom vrtu ili u žbunju podno Maslinske gore, ili Golgote, tamo gdje bih se zadesio kada padne noć. Jedne od tih noći nad Jeruzalemom
Sikario, odnosno sicario, jest plaćeni ubojica, bodežar, kako su Rimljani nazivali nemilosrdne zelotske ubojice. U “Evanđelju po Luki” postoji sljedeći dio (Luka, 19,1-4): “I uđe u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći.” Po nekim tumačenjima, Zakej se nije uspeo na smokvu samo zbog niska rasta, već i zbog straha od sikarija, što na najbolji način govori o “ugledu” koji su sikariji uživali. *
– 16 –
je bjesnjela oluja. Te noći postao sam Baraba, a odmah ujutro, mokar i neispavan, pošao sam potražiti mitskog Oca, o kojemu su kružile razne legende širom Judeje i Galileje. Želio sam mu služiti. Lutao sam nekoliko dana sirotinjskim dijelom Jeruzalema, među mrkim, poleglim potleušicama. Oluja je donijela velike količine kiše nad grad i pretvorila uske, sablasno puste uličice u neprohodne blatne kaljuže. Padala je večer kada su jedan dan ispred mene iz pokrajnje ulice izišla dvojica muškaraca s kapuljačama na glavi. Preko lica su nosili zavezane marame, a u rukama držali noževe. Istovremeno sam začuo korake iza sebe. Zastao sam i okrenuo se. Dvojica muškaraca s noževima u rukama stajala su iza mojih leđa, nekoliko koraka iza mene. “Šta tražiš ovdje?” upitao je jedan od muškaraca koji je stajao ispred mene. Bio je to Ivan iz Giskale. “Želim biti od pomoći”, rekao sam. “Ti znaš tko smo mi?” “Da.” “Odakle dolaziš?” Šutio sam. “Ne želiš reći?” upitao je Ivan. “Ne.” “A ime? Ni njega ne želiš reći?” “Ne želim. Zovite me Barabom.” “Imaš li ikakvo oružje?” Izvukao sam iza pojasa nož za rezanje kruha koji sam nekoliko dana prije ukrao jednom trgovcu na ulici. Uhvatio sam ga za sječivo i pružio Ivanu. “To je sve što imam”, rekao sam. “Podigni ruke u zrak!” Podigao sam obje ruke visoko u zrak, a s leđa mi je prišao jedan od dvojice muškaraca, koji me pažljivo pretresao. “U redu je. Nema ništa drugo”, rekao je kada je završio. “Nož ću ti vratiti kasnije”, rekao je Ivan. “Stavit ćemo ti povez preko očiju. Je li to u redu?” “U redu je”, rekao sam. – 17 –
Muškarac koji je dotada stajao uz Ivana skinuo je maramu koju je nosio preko lica te mi prišao i zavezao mi je preko očiju. Ne znam koliko su me dugo vodili kroz blaženu tamu. Izgubio sam osjećaj za vrijeme. Često smo mijenjali smjer, a onda smo u jednom trenutku zastali. Potom sam začuo kucanje, zatim otvaranje vrata, te osjetio sparinu kada su me uveli u zatvoreni prostor. Tada mi je Ivan skinuo povez s lica. Stajao sam ispred stola pretrpanog svicima za kojim je sjedio Otac, u izbi bez prozora u kojoj je i noću i danju gorjela uljanica ili svijeća. S njegove lijeve i desne strane stajao je po jedan naoružan zelot. U toj asketskoj odaji bez prozora stolovao je naš glavar, Otac, Idumejac čije su vještine rukovanja nožem dok je bio mlađi bile nadaleko poznate. Pričalo se kako je neke od svojih žrtava ubijao bacajući nož s udaljenosti od dvadesetak lakata. Još je bilo živih svjedoka koji su to mogli potvrditi. Otac je svoje žrtve gađao u vrat ili u srce. Zbog te vještine i urođene sumnjičavosti uspeo se do časti zelotskoga glavara kojemu smo svi bili slijepo odani, a on nas je volio kao vlastite sinove kojih se odrekao zbog Izraela, zbog čega smo ga zvali Ocem. Također, Otac je bio jedan od najučenijih ljudi u Jeruzalemu, ali su to znali rijetki. Sada je bio poluslijep i provodio je svoje dane u mraku, okružen gomilom svitaka i spisa. “Doveli smo ga, Oče”, rekao je Ivan. “To je onaj što tjedan dana hoda jeruzalemskim ulicama.” “Dajte mu stolac”, rekao je Otac i pokazao prema drugoj strani stola. Jedan od Očevih čuvara otišao je u susjednu prostoriju i vratio se otuda sa stolcem u rukama. Postavio ga je s druge strane stola, nasuprot Ocu. Prišao sam stolu i sjeo na nj. Otac je ustao, oslonio se o stol, naslonio mi otvoreni dlan na lice pa je jedno vrijeme paž ljivo prelazio dlanom po njemu. Dlan mu je bio suh i hrapav. Konačno, Otac je kimnuo i sjeo natrag u svoj stolac. “Kako se zoveš?” upitao je. “Ne želi reći ime”, rekao je Ivan. “Kako želiš da te zovemo?” upitao je Otac.
– 18 –
“Baraba”, rekao sam. “Dobro nam došao, Barabo.” Sutradan sam se zaputio s Ivanom iz Giskale prema zelotskom logoru koji se nalazio u brdima udaljen desetak sati hoda od Jeruzalema. Smračilo se kada smo zašli u brda. Ivan je u jednom trenutku zastao i tri puta kratko zviznuo. Odnekle iz mraka pred nas su izišla dvojica naoružanih zelota. “Ovo je novi brat”, rekao im je Ivan. Jedan od zelota pokazao mi je rukom ispred sebe, i ja sam krenuo ispred njega. Ivan se okrenuo i nestao u mraku. Odveli su me do neke spilje. Tu su bila još dvojica mladića, Natanael iz Cezareje Primorske i David iz Betanije. Tu smo proveli noć, na kamenom podu spilje iz čije je dubine strujao hladni zrak. Već sljedeće jutro započeli smo s obukom. Bilo nas je osam. U logoru smo ostali oko godinu i pol. Na kraju smo ostali jedino ja i David, ostala šestorica postala su vojnici, zeloti. Osim što smo učili ubijati i pritom izboli svojim bodežima na desetke vreća napunjenih pijeskom na koje su naši instruktori kredom, s dvije ukrštene crtice, označavali srce, naučili smo i pisati, te govoriti latinski i grčki: Otac je želio prosvijećene ubojice. Vratili smo se potom u Jeruzalem. Ja i David smješteni smo u vlastitu potleušicu koja je imala skriveno stražnje dvorište kroz koje smo mogli u slučaju potrebe pobjeći i izgubiti se u beskrajnom labirintu jeruzalemskih uličica. Jednog jutra u našu potleušicu ušao je Ivan iz Giskale. Izvukao je bodež i stavio ga na stol. “Idete sa mnom”, rekao je. “Ovaj put ću to ja napraviti, a sljedeći put idete vas dvojica.” Ivan je izvukao iz džepa trakicu crvene tkanine i zavezao je za držak bodeža. “Zbog čega to radiš?” upitao sam. “To je moj znak”, rekao je on. Zatim je spremio bodež ispod košulje. Dugo smo hodali ulicom koja je vodila prema Brdu Hrama. Bila je puna prolaznika. Prošli smo nekoliko puta njome, gore-dolje, dok
– 19 –
je Ivan pažljivo motrio lica prolaznika. U jednom je trenutku zastao i pokazao nam četrdesetogodišnjeg muškarca koji je vidno hramao na lijevu nogu. “To je taj”, rekao je. Pratili smo jedno vrijeme žrtvu, a onda smo ubrzali korak, prošli pored nje pa se u vrhu ulice okrenuli i krenuli prema njoj. Neposredno prije susreta sa žrtvom ja i David, koji smo koračali iza Ivana, zastali smo stvorivši prostor Ivanu da neprimjetno zamahne bodežom. Ivan se “sudario” sa žrtvom i ubo je, zatim mirno produžio dalje, dok sam ja pridržao palo tijelo. David se također udaljio. “Sklonite se! Pozlilo mu je”, povikao sam prolaznicima. Oko mene i žrtve ubrzo se stvorio slobodan prostor. Spustio sam klonulo tijelo pažljivo na zemlju i položio ga na leđa. Tada su prolaznici ugledali krv na žrtvinoj košulji i držak bodeža koji je virio iz tijela u visini srca. “Straža! Ubijen je!” povikao je netko. Ubrzo su do nas dotrčala trojica stražara. Prislonio sam uho na žrtvino srce. “Mrtav je”, rekao sam i ustao. “Jesi li vidio ubojicu?” upitao me jedan od stražara. “Neki se mladić sudario s njim i produžio. Počeo je padati. Ja sam mislio da mu je pozlilo. Mrtav je.” Stražar se sagnuo i izvukao krvavi bodež iz tijela. Promatrao ga je neko vrijeme. “Opet on”, rekao je. “Ovo je peti čovjek kojega je ubio.” “Tko je taj?” “Zovemo ga Crveni, zbog ove vrpce. Nisi odavde, čim nisi čuo za njega?” “Nedavno sam došao iz Galileje u Jeruzalem.” Stražari su podigli žrtvino tijelo s tla i odnijeli ga, dok im je nijemo mnoštvo napravilo slobodan prostor na sredini ulice. Zatim je došlo moje i Davidovo vrijeme. Jednog dana u našu je potleušicu ušao Ivan i odveo nas k Ocu. Na Očevu stolu ležao je bodež zamotan u crnu tkaninu.
– 20 –
“Doveo sam ih”, rekao je Ivan. “Priđite”, rekao je Otac. Prišli smo Očevu stolu. “Čuo sam najbolje o vama. Došlo je vaše vrijeme”, rekao je Otac i odmotao tkaninu. “Jedan od vas će ubiti čovjeka kojega vam Ivan pokaže, a drugi će biti u pratnji. Jeste li spremni?” “Jesmo”, rekli smo gotovo uglas. “Hoćete li se dogovoriti tko će ga ubiti, ili da bacimo kocku?” “Ja sam bio najbolji. Ja ću ga ubiti”, rekao sam. “Bacite kocku”, rekao je David. Otac stavi na stol kocku. “Tko baci veći broj, ima prednost”, rekao je. Prvi je bacao David. Kocka se okrenula na šesticu. Moja kocka također se zaustavila na šestici. Bacali smo ponovo: Davidova se okrenula na četiri, a moja na dva. “Davide, uzmi bodež i neka ti je sa srećom”, rekao je Otac. Sat-dva poslije stajali smo ispred Hrama i promatrali mnoštvo koje je ulazilo i izlazilo iz njega. “Vidite li onog čovjeka što je izišao iz Hrama? Ovog sa sijedom bradom?” rekao je Ivan u jednom trenutku. “Da”, rekao je David. “Zapamtite ga, to je taj!” Ivan se potom udaljio, a ja i David krenuli smo za žrtvom. Prestigli smo je, zatim se okrenuli i pošli joj ususret. David se “sudario” sa žrtvom i žestoko je pogodio nožem. Žrtva je pala na leđa, a David je produžio naprijed. No netko od prolaznika ugledao je bodež. “Nož! Ubojica!” povikao je. David je ubrzao korak, potom potrčao. Prolaznici su ga sustigli i savladali. Netko se sagnuo do žrtve i osluškivao joj rad srca. “Mrtav je”, rekao je. Ja sam se potom udaljio i otišao na drugu stranu. Nekoliko dana poslije gledao sam prvo raspeće u životu. Mnoštvo je okružilo Golgotu. Probio sam se u prve redove. Davidu je oko vrata,
– 21 –
ispisan na dasci komadom ugljena, visio natpis “SIC”.* Krvnici su položili križ na zemlju. Dvojica legionara čvrsto su držala Davida, raširivši mu ruke po krakovima križa. Krvnik je preko njihovih dlanova polagao daščicu, a zatim odmjerenim udarcima zabijao čavle kroz nju, prikivajući ih tako za drvo križa. Urlici bola ledili su krv u žilama. Dostojanstveni centurion, lica izbrazdana ožiljcima mačeva, sve je to nezainteresirano promatrao sa strane. Zatim su legionari izdignuli križ i donji kraj umetnuli u željezni ležaj koji je bio ukopan u zemlju. Sve to trajalo je prilično kratko. Potom je jedan od legionara kopljem probo osuđenika i – nakon što je vojni liječnik koji se ljestvama, koje je jedan legionar prislonio uz križ, uspeo do osuđenika, potvrdio smrt brončanim zrcalom koje je bilo postavljeno na vrhu kratkog štapa – legionari su se postrojili i na čelu s centurionom napustili goru. Tek se tada mnoštvo počelo razilaziti, u grobnoj tišini. Tog sam dana prvi put susreo Mariju iz Magdale. Sišao sam s Golgote i besciljno lutao prepunim jeruzalemskim ulicama. U jednom trenutku ugledao sam prelijepu djevojku koja je kružila oko stola s hranom. Zastao sam i promatrao je. Vidio sam kada je neprimjetno ukrala komad kruha i otišla s njim u mirniju ulicu. Pošao sam za njom. Sustigao sam je. U trenutku kada je izvukla kruh ispod odjeće i prinijela ga ustima, zgrabio sam je za ruku. “Vidio sam kad si ukrala kruh. Vrati ga”, rekao sam. “Gladna sam. Cijeli dan ništa nisam jela. Neću ga vratit.” Pokušao sam joj istrgnuti kruh iz ruku, ali Marija je slobodnom rukom odnekle izvukla nož za čišćenje ribe i zamahnula njime prema meni. Istrgnuo sam joj ga i pritom se porezao, a ona me ogrebala noktima po licu i pobjegla. Nekoliko mjeseci poslije došlo moje vrijeme. Ušao sam u Očevu potleušicu. Otac je sjedio za stolom, a pored njega je stajao Ivan. “Došao sam”, rekao sam.
Po rimskom običaju, taj natpis predstavljao je krivnju, odnosno razlog pogubljenja. “SIC” u ovom slučaju znači da je riječ o ubojicama, sikarijima, odnosno zelotskim bodežarima. *
– 22 –
Josip Mlakić suvremeni je bosanskohercegovački pisac. Rođen je 1964. u Bugojnu. Diplomirao je na Strojarskom fakultetu u Sarajevu. Živi u Gornjem Vakufu te se bavi književnošću i pisanjem scenarija. Objavio je romane Kad magle stanu, 2002., Živi i mrtvi, 2002., Psi i klaunovi, 2006., Tragom zmijske košuljice, 2007., Čuvari mostova, 2007., Ljudi koji su sadili drveće, 2010., Planet Friedman, 2012., Svježe obojeno, 2014., Božji gnjev, 2015., Majstorović i Margarita, 2016., Bezdan, 2016., Crni gavran i bijele vrane, 2018., i Skica u ledu, 2018., te zbirke priča Puževa kućica, 1997., Odraz u vodi, 2002., Obiteljska slika, 2002., i Ponoćno sivo, 2004. Roman Živi i mrtvi donio mu je 2002. V. B. Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Istoimeni film u režiji Kristijana Milića osvojio je osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu i mnoštvo drugih filmskih nagrada. Nagradu Vladimir Nazor 2014. dobio je za roman Svježe obojeno, a nagradu za najbolji domaći kriminalistički roman dobio je dva puta, za Božji gnjev 2014. i za Crni gavran i bijele vrane 2018.
– 267 –
– 268 –
Sadržaj
i. dio Odbacite svoje mreže, ribari 1. Isus iz Nazareta 2. Odbacite svoje mreže, ribari 3. Carinik Levi Matej 4. Lijepa i prezrena Marija iz Magdale 5. Juda, tajanstveni čovjek iz Kiriata 6. Filip iz Betsaide, nesuđeni ribar koji je mrzio mreže 7. Toma Didim, Galilejac ispunjen sumnjom 8. Alfejevi sinovi i Šimun iz Kane Galilejske 9. Ivan zvani Krstitelj, kralj divljih pčela i skakavaca 10. Šaul iz Tarza, preobraćenik koji je sanjao Rim ii. dio Evanđelje po Barabi I. Rođenje Nazarećaninovo II. Četrdeset dana u pustinji III. Iziđe na najvišu goru IV. Navještaj Muke V. Ulazak u Jeruzalem VI. Poncije Pilat VII. Muka i uskrsnuće
– 269 –
7 9 29 37 43 53 57 63 67 73 79
83 85 91 107 119 131 141 167
iii. dio Propovjednici 189 1. Šimun Petar 191 2. Propovjednici i mačevi 197 3. Teuda 205 4. Šimun Čarobnjak 211 iv. dio Proroci i mačevi 1. Egipćanin 2. Menahem 3. Baraba 4. Hram
223 225 231 235 259
Komentari 263 Zahvala 265 O autoru
267
– 270 –
– 271 –
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Godina izdanja 2019., svibanj Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-358-144-6 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
– 272 –
– 273 –
Rimske su legije odavno pokorile Judeju i okolne zemlje, a Židovi očekuju poslanika i istovremeno snuju pobunu protiv svojega kralja izdajnika i rimskih osvajača. Među brojnim prorocima jedan se svojim načinom izdvaja; riječ je o Isusu. O njemu su ispisane nebrojene knjige, junak je brojnih romana, a iako imamo malo povijesnih zapisa iz Judeje toga vremena, zahvaljujući materijalnim dokazima znamo mnogo. Josip Mlakić odlučio je napisati roman iz perspektive jednoga od najomraženijih likova iz Biblije, židovskog pobunjenika Barabe, onoga kojega je Poncije Pilat ostavio na životu. Pišući Evanđelje po Barabi, Mlakić stvara sliku Judeje i Isusova života iz druge perspektive, plastično nas uvodeći ne samo u povijesne već i političke dileme svojih junaka, onih istih koje znamo iz apokrifnih i neapokrifnih evanđelja. Mlakićevo Evanđelje po Barabi roman je o Isusu i pobuni, roman o očuvanju Hrama i izgradnji novoga, podjednako povijesni i suvremeni roman o ljudskim manama, izdajama, sumnjama i idealima. Evanđelje po Barabi roman je koji čitatelja tjera da misli o velikim pitanjima čovjekova postojanja i malim koracima koji pokazuju njegovu humanost.
149,00 kn ISBN 978-953358144-6
– 274 –
9 789533 581446
www.fraktura.hr