Exterritorium
Exterritorium
prizori s kraja tisućljeća
László Végel -1-
Od istog autora u izdanju Frakture: Neoplanta ili obećana zemlja Memoari jednog makroa Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile
-2-
László Végel
Exterritorium prizori s kraja tisućljeća prevela s mađarskog Xenia Detoni
Fraktura -3-
Naslov izvornika Exterritorium © 2000 László Végel © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Xenia Detoni i Fraktura, 2019. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-358-127-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1022695
-4-
U spomen majci
-5-
-6-
1. prizor Pobjednički vatromet – Krema za brijanje, britvice, pasta za zube i četkica, pidžama – Švejk – Krčeći radioprijemnik – Narodna veselica – Ćevapčići
Južno nebo negdje nad Novim Sadom raskošno se ljeskalo u crvenim, žutim i zelenim nijansama, no ma koliko se plamenih stupova svih boja vijugalo nad njim, majčica zemlja to je postojano trpjela; stara dobra matrona nije ni najmanje zadrhtala. A ti, kao već toliko puta u doba zračnih napada, pogledom pretražuješ nebo s dvorišta vaše kuće s vrtom u Temerinu. Bližila se ponoć, nebo je bilo čisto, nigdje ni oblačka, na stablima ne bi ni list šušnuo. Meteorološki taman idealno za zračne napade. Tamo gore zaigrale se raznobojne rakete; zastrašujući plotuni iz topova protuzračne obrane nisu prestajali parati noć. Međutim tutnjave aviona nigdje, nema ih, čuje se samo lavež okolnih pasa, ono kako opet i opet zatule na nebo. A pijetlovi pak ne čekajući svitanje, usred noći iznenada udare, ovaj put zborno i složno, u kukurikanje. Sirene šute, što dakako ne mora značiti ništa, jer toliko se već puta dogodilo da su ostale nijeme zbog nestanka struje, iako su bombarderi već naveliko kružili nad gradom. I nejednom si prije začuo tresak pa eksploziju bombe, zatim i buku od koraka ljudi koji hrle stubištem, pa bi tek onda zaurliknuo znak upozorenja na nadolazeću opasnost. Ili ga uopće ne bi ni bilo. Nego bi bombarderi preletjeli grad, čuo si njihovu jednoličnu buku, zatim i prigušeni pisak od ispaljena projektila, nakon čega bi uslijedila zaglušna eksplozija koja vrlo polako i ravnodušno dugo odumire. Da bi se uskoro sve to isto ponovilo, opet pa opet. Ponekad posve blizu nas, -7-
drugi put u velikoj daljini, no nikad nisi mogao biti siguran kamo će udariti iduća bomba. Zemlja se tresla i već ti se činilo da do tebe dopire jeka tutnjave iz same njezine utrobe. Čim su bombarderi istresli sav svoj teret, a od treska o tlo zazveckala bi sva stakla na prozorima, opet je zavladao mûk. Cijeli taj tjedan sve si nade polagao u mirovne pregovore, pa se svake noći trudio uloviti vijesti na kratkovalnom predajniku Kuma novo. Ali je na kratkom valu vladala babilonska pometnja. Razabireš da NATO pregovara sa srpskim oficirima! I da se ovi tvrdoglave. No da je to samo pitanje sati! Možda čak dan-dva! A onda opet sve padne u vodu! Zatim se opet pregovara čitav dan. Beograd šuti. Joguni se. Ulicama odjekuje: Nećemo se pokoriti! Slučajno uloviš kadrove na nekoj stranoj TV-postaji. Ono kako se srpski oficiri uvlače savijenih leđa pa na kraju ko vreće upadnu u NATO-ov šator. Jedan se od njih sav ukipio nasred šatora, kao da nije dokraja svjestan gdje se zapravo nalazi. Ili se barem tako čini. Upilji se čovjek u neku točku u kutu šatora. Rakete su stvarale gotovo dnevno osvjetljenje, tako da sam mo gao jasno raspoznati svaki dozreli plod na susjedovoj višnji, na bijelo okrečeni zid kuće svako bi malo ljesnulo, ali listovi oraha ne bi ni trenuli od detonacija. Nebo je bliještalo kao na Silvestrovo u New Yorku. Osvjetljavalo je nanovo uređenu tratinu, koju si svih tih dana proživljenih u sveopćoj opasnosti na neko vrijeme zanemario. Dije lom i zato što ste se ti i Anikó mjesecima skrivali po tuđim kućama i stanovima, za osamdeset dana devet puta mijenjali prebivalište, a s druge strane i zbog učestalih nestanaka struje. Iako će prije biti da si ga zapustio jer ti je manjkao unutarnji mir toliko potreban za uređivanje tratine. Krema za brijanje i britvice, pasta za zube i četkica, te pidžama bili su ti spremljeni u torbi za preko ramena, tako da ti tratina nije bila ni nakraj pameti. Trava je prerasla i vlati su joj požutjele dok si se ti skrivao po salaškom arhipelagu, u unajmljenim gradskim sobicama, ili u po-8-
drumskom stanu među bosanskim Romima. Uzeo bi pidžamu iz torbe i prišao prozoru, uvrebati život. Jer on ti nikad nije bio toliko nadohvat ruke kakvim si ga doživio gledajući ga kroz prozor. To su bila mjesta na kojima si rat upoznao iznutra daleko bolje nego što bi to ikad mogao iz novina, slušajući i gledajući domaće i strane vijesti, ili bilo gdje drugdje u javnosti. Trudio si se shvatiti što se događa, da bi na kraju došao do zaključka kako ono u čemu si i ti sudjelovao nije bilo samo o ovome ratu, nego o onima mnogobrojnim prijašnjima, kojih se ti ne možeš ni sjećati, nego su ih proživjeli tvoji roditelji i njihovi roditelji, a da nijedan od njih nije nikad priveden kraju. Kao da se nije baš najbolje znalo zavrnuti pipu pa je iz nje i dalje lagano kapalo. A sada ti već znaš, ona se nikad neće moći zavrnuti. Prošla su desetljeća, ona je zahrđala, a i inače sve je propalo. Cijeli je niz naraštaja zatajio pred tobom činjenicu da nisu smogli snage završiti ni jedan jedini rat. Jer je uvijek bilo i pobjednika i poraženih, a drugo i ionako nije vrijedno spomena. Karte su bile podijeljene, tko zna gdje. Što je jedino bitno. I pobjednici se onda umislili i više no što su trebali, a poraženi ispaštali, kao da je rat doista završio. Zatvorenih očiju pratiš azurni sjaj proljetnog neba i od straha u svojoj nutrini pobješnjele ljude oko sebe. Pokušavaš odvagnuti važnost pojedinog događaja gotovo na isti način kao što si prijašnjih godina prebirao među predmetima namijenjenim bacanju iz kuće. I opet si morao škartirati. Jer nije izgubilo na vrijednosti samo ono što si ti skupio, nego i ono što si naslijedio ili dobio na dar. I shvatiš da baš sve što ti je potrebno stane u omanju torbu. Jasno ti je da je sve što imaš povrh toga za bacanje. I da zapravo nikad nisi bio svjestan što ti je doista potrebno. Tako su se oko tebe lijepo namnožile same suvišne stvari, listovi za bilješke i električne žice, zahrđali odvijač i stara karniša, kvake i kemijske olovke, požutjele fotografije, knjige, pisma prijatelja, vijci, okrhnute šalice, slavine, prorupljene cipele, rukopisi, stari i neupotrebljivi fotoaparati, -9-
gramofon za koji se više i ne mogu pronaći zamjenski dijelovi, tušta i tma razglednica. Neke od tih stvari nisi bacio u smeće, poštedio si život krami, iako si znao da će se za koji mjesec odigrati to isto. Samo što sad nema više odgode, nećeš s nečega obrisati prašinu samo zato da bi to nešto opet spremio nekamo na stranu, ako ni zbog čega drugog, onda zbog nekog mutnog sjećanja. Naime ovaj rat udara na tvoje uspomene i iskustva, na tvoj život i ubija sve tvoje doživljaje. Razvlastio te potpuno i ti više nemaš vremena; morao bi život početi ispočetka, iako ti se čini da je sve što znaš, što si privremeno i naprečac usvojio, postalo sasvim suvišno. Unatoč tome, svejedno prebireš među uspomenama, sve u nadi da ćeš nešto od njih i spremiti, možda i uspjeti sačuvati, jer tko zna, možda i nije sve baš takvo kakvo ti se sada čini. Lako je moguće da te je oko prevarilo, da si preživio neku bolest, imao noćne more, halucinirao, pa slijedom toga ništa od ovoga nije istina, ljudi ipak nisu takvi kakvima vjeruješ da si ih vidio. Volio bi to, no stvarnost je ipak drukčija. U zalasku sunca napasuješ oči na tratini, a onda će te dočekati jeza od noći 10. lipnja 1999. baš ondje u Temerinu. Posvuda se po varošici prolomi prasak pušaka, kao u srpskim svadbama. Ostao si sav unezvjeren stajati na dvorištu, ne znajući čemu pripisati tu za glušnu buku, čudnu mješavinu potmulih plotuna iz topova protuzračne obrane, štektanja strojnica, rafala iz pušaka i pištolja. Onda posegneš za džepnim tranzistorom. Kumanovo ovo, Kumanovo ono, ponavljao je Radio Slobodna Europa. Pa se ispostavi da se obistinilo ono što si slutio, sirene su ostale nijeme jer je jugoslavenska protuzračna obrana upravo slavila svoju veličanstvenu pobjedu izvojevanu nad snagama NATO-a. Istina, ti si već danima živio u iščekivanju objave vijesti o potpisivanju kumanovskog sporazuma koji će donijeti primirje, a što će srpska javnost također vrlo očekivano knjižiti u pobjedu, štoviše, istu će i bučno proslaviti. No ipak, pitaš se, hoće li obični ljudi progutati takvu propagandu. - 10 -
Puškaranje je postajalo sve glasnije i dolazilo vam sve bliže. Ovo slavlje, zaključuješ u sebi, vodi u nezamislivo odlijepljenu, čisto virtualnu stvarnost iz koje zacijelo više i nema povratka. Rizik kakav se ne bi mogao podnijeti ako se prizna poraz. Ali to nema veze, kad se igra na sve ili ništa. Neka svi prime na znanje da se kosovski mit ostvario, Srbija je obranila Europu od Amerike. Kao što ju je onomad obranila od Turaka. Europa je spašena. U me đuvremenu su slavlje pojačali i rafali iz strojnica. Strastveno puškaranje najsnažnije je dopiralo iz predjela varošice nastanjenih kolonistima, jer oni svoju ushićenost najzornije znaju iskazivati ponajprije kroz prasak iz vatrenog oružja. Zaboga, zamisliš se, koliko li je samo skrivenog oružja po kućama. Pa gdje ga drže? U šupama? U spavaćim sobama? Odmah do primjerka Komunističkog manifesta? Jer je općepoznata stvar da je kod njih i to popularno barem koliko i imati pušku u kući. Međutim prozori u dijelovima gradića s mađarskim življem ostajali su u mraku, sa zabrinutim ljudima iza sebe, onima koji su tjednima prolazili ulicom pognute glave vjerujući kako je to jedini način da ne skrenu pozornost na sebe i izazovu nečiji bijes. Nadajući se da će, skrivajući se u za mračene sobe i vireći iza spuštenih zastora, čovjek moći bezbolno preživjeti čak i rat. Ako se sklanja s puta, miče s opasnih mjesta, šuljajući se uza zidove izbjegava i hramajući mimoilazi mladiće koji su na silu ili sami od sebe navukli maskirne odore, a poglavito one čekinjave i svim mastima premazane, dokazane domoljube. Pokornost zahtijeva snagu karaktera. Čak i onda ako vas to usput moralno i ukalja, zaključuješ u sebi. Mađarske kuće zavijene u mrak upravo su svjedočile o toj krajnjoj samodisciplini, strahu i karakternoj veličini. Mnogi su se bezimeni Švejkovi sad pritajili u tišini i, kunjajući u mračnim sobama, osluškuju što se događa po ulicama. Struje je slučajno i bilo, no u našem se susjedstvu svejedno nisu palila svjetla. Lako si mogao zaključiti zašto, jer si i ti u prvi mah, posve nesvjesno - 11 -
posegnuo za prekidačem, a onda ipak smjesta povukao ruku. Bolje ti je ostati Švejk! Anikó se tiho dašćući od muke, dogegala u mraku do mene na dvorište; jedva se mogla pomicati nakon prometne nesreće koja ju je zadesila prije nekoliko dana, no sad se svejedno dovukla napolje. Izbio je mir, rečeš pridržavajući je objema rukama. Ona te gleda u nevjerici. A onda ukočena vrata pogledom pretražuje nebo. Jedva može micati vratom. Kapitulirali su, čuješ iz sobe glas Radija Slobodna Europa. Zatim oprezno, sitnim koracima odvedeš je na rukama do mračne sobe gdje se ona, uz neizrecive patnje pokušava opet zavući u postelju. Što se slavi, upita. Pobjeda, kažeš. To nema smisla, promrmlja ona, više za sebe. Zato i slave, promrsiš i ti, još tiše. Sjedili ste tamo u mraku, niste se ni micali, oboje se osjećajući zatočenicima toga besmisla. Besmisla čijim si ti uznikom već neko vrijeme. I tko zna dokad ćeš još biti. Razmišljaš kako ćeš se sutra ponašati u društvu, pa čak i na ulici. Nisi se mogao dosjetiti ničega pametnog, jedino toga da se sada napokon možeš skinuti iz traperica, šutnuti na dno ormara laganu proljetnu jaknu, opet navući sako i vezati kravatu; dakle skrivat ćeš se i dalje kao i dosad. I rastreseno se nasmiješiti čuješ li nešto uvredljivo. Kao da nisi odande. I sve ćeš manje biti prisutan bilo gdje, začahurit ćeš se u svoj materinski jezik i pažljivo motriti kako neumitno prolazi i tvoje vrijeme. Radio je krčao, no tebe u nastavku više nije ni zanimalo što će reći. Ponoć je već prošla, no i po beogradskim se ulicama svejedno dalje puškara, ta i prijestolnicu je obuzelo ludo slavlje, obvezatno popraćeno pucnjavom iz vatrenog oružja. Ovaj su to put rafali u bes misao! Televizijske postaje pedantno izvještavaju o događajima. Mediji su sve progutali i sad zdušno rade na tome da opijenost pobjedom dosegne vrhunac. Golem je to rizik, jer on kao da sugerira, pazite, rat je okončan tek privremeno. Ovo je ipak samo primirje, koje će potrajati, recimo, pet godina. Pet godina! Ili deset! - 12 -
Bome, obilje je to vremena! Jer na takozvanom koncu rata tih 1800 dana djeluje golemim vremenom, pravim obiljem. I tebi će dostajati od njega toliko da se stigneš tući s besmislenom nezamislivošću, jer ti se doista činilo isključenim da slavljenička masa istinski vjeruje u pobjedu. Naime, da vjeruje, tada ju ne bi dočekala puščanim ra falima, nego s ganutošću. Kao što to obično biva kad se dogodi nešto nezamislivo. Ne, ovdje je riječ ipak o nečemu drugom. Ali o čemu, što je tu ono drugo? Mnogo je više od samozavaravanja, neka okrutna sila koju bismo u prvi mah mogli nazvati laž. Ali samo u prvi mah, na neviđeno. Jer to je mnogo više od laži, iako očarava baš kao svaka laž, uzvišenije je od bilo koje istine, i upravo se u tome i krije njegova istinska snaga. Ako je tome tako, a zašto ne bi bilo, onda je i ova pobjeda samo jedna od mnogih laži proglašenih uzvišenima. Ali laž u koju se mora vjerovati, jer je snažnija od svake vjere, čak i od istine. Međutim budeš li je i ti slavio, to će zacijelo djelovati vrlo ironično, pa ćeš time i nehotice raskrinkati da je to zapravo laž. No ti se u te stvari ne kaniš miješati, ne samo zbog straha, već i zato što se one tebe i ne tiču. Radije ćeš kunjati na terasi nekog lokala i miješajući tursku kavu s pjenicom praviti se intelektualac. I to intelektualac zaokupljen daleko bitnijim pitanjima, kao što su primjerice tajne duše, koje su, reklo bi se, vječne ljudske brige, ili upravo mozgaš, kako se ono kaže, o apstraktnim pojmovima i tajanstvenim strastima. Osim svega, naglasit ćeš blazirano svako toliko, dojadili su ti već ovi bal kanski ratovi, jer su beskrajno beznačajni i ponavljaju se unedogled. Zato, ajmo pričati o nečemu drugom! O tratini, o nekim skrivenim fantazijama, o čudesnim snoviđenjima, ili o bilo čemu čega nema, no ako su već i te stvari svima dojadile, onda možeš ubaciti zadnji adut, da se, eto, zlopatiš i posrćeš pod križem manjinske sudbine. Kao što se to u Pešti i očekuje od tebe. Useli se u neki od manjinskih rezervata na budimskim brežuljcima i zakukurikni: Dođoh braniti vlastiti identitet. Dakako, u rezervatu, jer se to tamo lako brani. - 13 -
I barem nikome ne smeta. Gledaju te i nije im ni nakraj pameti da prstom mrdnu u tvojem interesu, ali te barem tapšaju po ramenima, vidi ga, čuvar identiteta od formata. Samo da ti nije palo na pamet zinuti da si svjedočio proslavi pobjede koju su pripadnici nacionalnih manjina dočekali u zamračenim sobama, čak presretni što ih je snašla tolika sreća. Da nisi ni slučajno zinuo da ste u tim trenucima, s obzirom na okolnosti, bili sretni. Sretni i presretni tupoglavi manjinci! Da su otvorili po pivo koje su čuvali i od sebe upravo za tu prigodu. Zatim ujutro bez iznimke upalili televizor da pogledaju što će reći Duna-televizija, pa zadovoljno konstatiraju: Lijepo se reklo što ih ide. I to će ih još više usrećiti. A što bi dali da sad imaju pjenušca! Ohlađenog. E da, pjenušac! I ti si ga poželio, prvi put nakon deset godina. Baš ti se pio pjenušavi šampanjac! Dugo ga nisi okusio, ni ne pamtiš kad zadnji put. Sad bi ga bome poskrivečki iskapio do dna, cijelu bocu na eks. Ne u peštanskom etnoparku za manjince, nego na originalnom poprištu. Pa bi začas osjetio kako ti od njega jezik počinje trnuti. Jer tebi su sad potrebni trnci, a ne križ sudbine. Slatko utrnuće! Ne ono vječno jadanje i neprestano gažuliranje. Žedan si pjenušava, umjetno izazvana utrnuća. No u ovome prizoru nema mjesta za elegantne kristalne čaše u kojima se pjenušac služi. Međutim ova te punokrvna i vitalna, ili kako to obično kažu, kao bljesak groma jasna spoznaja da si preživio, nije zgromila a kamoli omamila, prije bi se reklo da te uspavala, sad bi čak najradije načas i prilegao, jer već tjednima nisi ni za čime toliko čeznuo koliko za normalnim snom, a umjesto toga si širom otvorenih očiju zurio kroz prozor, osluškujući pucnjeve i brenčavi radio, sanjareći o fino ohlađenu pjenušcu ne bi li ti utrnuo jezik. Nisi poželio popiti pivo, zapravo ti se gadila već i pomisao na njega. Napose na to da ćeš onda svakih desetak minuta hrliti na mokrenje. Nisi kanio biti sretan. Uostalom, maloprije si još stajao nasred dvorišta, satima, kao nepomični talac. Što i jesi bio sve vrijeme, iako si sve manje - 14 -
shvaćao i zašto, u ime koga ili čega. Jedini bi vjerodostojni postupak s tvoje strane bio da sad uzmeš kosilicu za travu i pažljivo urediš travnjak. I učinio bi to da se nisi malo pribojavao hoće li možda po susjedstvu krenuti govorkanja da s tobom i nije baš sve u najboljem redu. Ljudi su i sutradan nastavili slaviti pobjedu. I dobro si postupio što si ovaj put navukao odijelo i vezao kravatu. Bijaše to tvoj jedini autentični odgovor na ovo stanje, točnije i na ovaj rat i na ovu pobjedu. Cijeli dan si samo zbunjeno zurio i rastreseno se osmjehivao. Besmisao te je nasmijavao. Naime vijesti su Radio-televizije Srbije svaki sat ponavljale kako je Beograd prošlu noć plovio na valovima sreće slaveći pobjedu, da su građani masovno nahrupili na glavne prometnice, većina njih, jasno, u autima, da mašući zastavama izvikuju “Živio Milošević”! Klicalo mu se kao nekad maršalu Titu. Da su se na ulicama palile baklje. Neki su isplakali i suze radosnice. U gradu neki je mesar podijelio narodu svježe ispečene ćevape. Tebe je uveseljavalo u središtu Novog Sada promatrati sveopći poslijeratni dernek, mogao si barem na vlastite oči posvjedočiti koliko je ondje bilo sreće. Televizijski signal bio je slabe kakvoće, ta repetitori su bili izbombardirani, no spikeričin glas i stas zračili su vedrinom dok je doticala svoju frizuru. A ona bi baš nakon svake pročitane rečenice imala potrebu, valjda tik, dotaknuti svoju platinastoplavu kosu. Besmislenost izrečenoga doista su zadivljujuće plastično isticali i njezin razdragan ton i namješten smiješak, koji i sada bijaše jednako lažan kao i prije rata. Sugerirajući svojom sveukupnom pojavom da se zapravo nije dogodilo baš ništa. A i neće. Nakon vijesti puštane su domoljubne koračnice, pa još koja serija trijumfalističkih izjava. Red priče, red sladunjavih domoljubnih pjesmuljaka. Program ide uživo, no stigne se u studio upuhati čak i umjetni dim. Svako toliko najavljivalo se gostovanje nekog od generala, koji bi tada s dubokim uvjerenjem opisivao gledateljstvu neponovljivost - 15 -
izvojevane pobjede. Nakon koje je i najmodernije opremljena vojska svijeta bila prisiljena potpisati primirje. Da je u jednom šatoru kod Kumanova pred nama pokleknuo čak i svemoćni NATO. Pa časnicima NATO-a nije bilo druge, nego uzeti olovku u ruke i potpisati kapitulaciju. Ton im se doimao prirodnim i uvjerljivim, to više što su se srpski generali desetak dana ranije sveudilj hvalili kako je jugoslavenska protuzračna obrana uspjela od 24. ožujka oboriti i uništiti čak 74 NATO-ova borbena zrakoplova, helikoptera i bespilotne letjelice. Poskidani su s neba NATO-ovi avioni da je to bilo milina gledati! A da istodobno gubici srpske strane, tako reći, nisu vrijedni ni spomena, ustvrdili su predstavnici vojske. Pozicija agresora bivala je iz dana u dan sve teža. K tome sad više i nemaju što bombardirati. Ne znaju ni sami kamo bi istresli svoj ubojiti teret. Ratni izvjestitelj pred kamerama ponosno pokazuje tenkove što su se taman povukli s Kosova, a oni blistaju od čistoće i nigdje ni najmanje ogrebotine po njima. Jedino bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka more sumorne misli, jer čovjek ni pet ni šest ustvrdi kako na Balkanu nije poražen samo Milošević, već i svi mi, reče, u što ćemo se vrlo brzo uvjeriti. Donekle ga tješi, kako reče, to da je i NATO pretrpio poraz, ali da njega unatoč tome ne prestaju mučiti noćne more, jer velikodušno ponudi da je, ako bude potrebno, on spreman pružiti svu pomoć jugoslavenskom predsjedniku, pa čak i politički azil u Bjelorusiji. Time je podosta izgubio u očima mase koja je slavila pobjedu, štoviše, već mu je dobrano bio načet ugled i impozantna slika koju je o njemu kreirala državna televizija. Tko se još sjećao vitkoga državnog poglavara koji pod sjenovitim krošnjama parka Bijeloga dvora prkosno stupa ispred njemu u čast postrojene srpske garde? Podbuhao je i smanjio se. Doimao se ponešto kukavnim, ili barem popustljivim. Oportunističkim. Postao je nalik onome kakvim se Jeljcina prikazuje u megapopularnim novokomponiranim srpskim - 16 -
folk-pjesmicama. Ulica je naime već mjesecima pjevala da se Jeljcin prodao Amerikancima za četiri milijarde dolara, ali zato nek’ se zna, Srbija se ne može kupiti ni za koje pare. Njezina se kičma ne da slomiti. Ima tome već deset godina da su građani na izborima glasali upravo za taj poklič. Deset godina! Desetljeće čudâ! Ulice su bile preplavljene masom koja je klicala komunističkim vođama. Cijela je nacija živjela u raz draganosti. Često nije bilo goriva, no svejedno su ulicama jurcali auti. Velesile su zatvorile granice i stavile nas pod embargo, no svejedno su izlozi bili puni najmodernijih perilica rublja i televizora. A onda je bilo i goriva koliko god je trebalo, na crno. U noći proslave senzacionalne pobjede nad NATO-om auti nisu se prestajali utrkivati po cestama; nitko nije žalio skupo gorivo. Vlasnici osobnih automobila imali su pravo na mjesečnu kvotu, na svega dvadeset litara, a ostalo se moralo kupovati kod mađarskih i rumunjskih švercera, no unatoč tome središta grada bila su prepuna trubećih vozila, po čemu je odmah postalo bjelodano da nacionalistička srednja klasa, stasala za ovih deset godina, itekako raspolaže zamjetnim količinama deviza, ali da ni šverceri iz susjednih zemalja nikad ne sjede skrštenih ruku. Zastave se izvijale, vozila trubila. Gordi balkanski duh nije postao ni najmanje drukčiji. I ovaj put se za njega dogodilo čudo. Kao uvijek, svaki dan, svaki mjesec, svake godine. Samo će filistri kalkulirati da će se sutra srušiti režim, tako oni pametuju i u to ime dižu čaše. Ali neće! Filistarska apokalipsa posve je promašila, hladne brojke nisu značile baš ništa. Državom je zacijelo kolao neki apokrifni kapital, jer drugog objašnjenja nema kako je ona za ovih deset godina ostala nesalomljiva. Učeni ekonomski stručnjaci kroz čitavo ovo vrijeme zazivaju potpuni kolaps gospodarstva, ne prestajući mudrovati o tome kako će običan svijet, čim mu zakruli u želucu, a dogodi se fijasko, jednostavno otjerati svoje vodstvo. Da će se narod praznog želuca izboriti za slobodu. Ali nije ispalo tako. U duši tih istih širokih masa postoji - 17 -
nešto važnije od slobode, jer će nju netko ionako u udžbenicima povijesti kad-tad podići na pijedestal, neovisno o tome postojala li ona ili ne. Jer bi se uvijek našla neka slamka spasa, odnekud bi nešto doplovilo i poteklo na kapaljku, istina, ne i više od toga da se ima što jesti i piti, no dovoljno da učenjaci ispadnu smiješni.
- 18 -
“Tko sam ja?” zapitao se László Végel u nekom od svojih dnevničkih zapisa, da bi istog trenutka ponudio i odgovor: “Kentaur, za kojega još nije pronađeno odgovarajuće mjesto u europskom zoološkom vrtu.” Rodio se 1. veljače 1941. u Kraljevini Jugoslaviji, da bi nakon svega dva mjeseca, odmah po dolasku Horthyjevih okupacijskih snaga, bio upisan u knjigu mađarskih državljana. Mađarski su ga domobrani na licu mjesta ushićeno vadili iz kolijevke i u njemu slavili budućega Horthyjeva bojovnika. A onda su ga za nepune četiri godine, ujesen 1944., sada ga nazivajući pomlatkom vojske maršala Tita, i partizani podigli na rame, obznanjujući mu da upra vo postaje građaninom socijalističke Jugoslavije. Njegovi su po rajnski preci u potragu za novom egzistencijom krenuli još u 18. stoljeću, pa mu se tako djed po ocu nastanio u ugarskom Mélykútu, gdje se taj pelegrinski Nijemac i pomađario, no nije se ni ondje predugo zadržao, već je krenuo na jug i završio u Sentomašu, današnjem Srbobranu. Možda se među mélykútskim Mađarima još osjećao previše Nijemcem, ali se među sentomaškim Srbima posve sigurno već doživljavao Mađarom. Végelov otac nije promijenio samo naciju, nego je, iako ne svojom voljom, čak nekoliko puta stjecao i novo državljanstvo. Nije se nikamo selio, no to ga nije spriječilo da, makar cijeli život proživio na istoj adresi, postane građaninom različitih država. Ista je sudbina zadesila i Lászla, koji se voli nazivati “nepokolebljivim stražarom”, premda u državi, koja - 241 -
često mijenja imena, više i ne zna za što on to stražari, a zaboravio je već i lozinku. Iz prve ruke svjedočio je rasapu državnih zajednica i slomu režima, proživjevši djetinjstvo i ranu mladost kao prvi na raštaj iz epruvete za uzgoj socijalističkog čovjeka, pa postao pripadnikom potraćene generacije socijalizma, da bi nakon etničkih ratova dogurao i do statusa apatridnog lokalpatriota i plebejskog kozmopolita kapitalizma. Tako su i njegovi romani Memoari jednog makroa, Dupla ekspozicija, Paraineza, Neoplanta ili obećana zemlja i Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile postali sastavnicama jedne impozantne prozne freske 20. stoljeća.
- 242 -
Xenia Detoni rođena je 1958. Radila je kao izvršna producentica i koordinatorica koncerata i festivala te urednica zvukovnih nosača klasične i suvremene glazbe pri Koncertnoj direkciji Zagreb, s posebnim naglaskom na razvijanju hrvatsko-mađarskih kulturnih veza. Prevoditeljica je pri susretima brojnih izaslanstava na visokoj razini za potrebe Državnoga protokola i nekoliko ministarstava Republike Hrvatske. Do sada je objavila niz prijevoda s mađarskog na hrvatski, ali i obratno. Među prevedenim djelima ističe se opus Imrea Kertésza, Čovjek bez sudbine (2003.), Kadiš za nerođeno dijete, Likvidacija i Jezik u progonstvu (2004.), Fijasko (2005.), Engleska zastava (2006.), Dnevnik s galije (2008.), Dosje K. (2009.), zatim djela Pétera Esterházyja, Harmonia caelestis (2004.), Poboljšano izdanje i Njemačka u šesnaestercu (2006.), Ništa od umjetnosti (2010.), te Jednostavna priča zarez sto stranica, inačica s isukanim mačevima (2015.), kao i Ista priča, dvije pripovijetke čiji su autori Imre Kertész i Péter Esterházy (2003.). Prevela je djela Pétera Nádasa Paralelne pripovijesti (2012.) i Knjiga sjećanja (2015.). Na popisu autora koje je prevodila nalaze se i György Dragomán (Bijeli kralj), László Darvasi (Tajna svjetska reprezentacija), Sándor Márai (Judit, tri lica jedne ljubavi, Zemlja, zemlja!, Ester, Ljubavnik u Bolzanu, Rastava na Budimu, Buntovnici, Ljubomorni), László Végel (Memoari jednog makroa, Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile, Neoplanta i Exterritorium), Ferenc Fejtő (Sentimentalno putovanje), - 243 -
Attila Bartis (Spokoj), Krisztián Grecsó (Dobro došao! i Pokraj mene ima mjesta za tebe), Miklós Vámos (Knjiga očeva), Viktor Horváth (Tursko zrcalo), Szilárd Borbély (Nevoljnici), Péter Gárdos (Groznica u zoru), Edina Szvoren (Nema, neka i ne bude), Krisztina Tóth (Pixel), András Forgách (Tajni dnevnik moje majke) kao i dramski tekstovi te libreta opera. Za svoj rad dobila je više nagrada i priznanja, nagradu Kiklop za prijevod godine 2005. (Péter Esterházy: Harmonia cælestis), Srebrni križ Republike Mađarske za promicanje mađarske kulture u inozemstvu (2009.), Godišnju nagradu Iso Velikanović za prijevod romana Paralelne pripovijesti Pétera Nádasa (2012.) i Godišnju nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca Josip Tabak za prijevod romana Pétera Nádasa Knjiga sjećanja (2015.).
- 244 -
Sadržaj
1. prizor Pobjednički vatromet – Krema za brijanje, britvice, pasta za zube i četkica, pidžama – Švejk – Krčeći radioprijemnik – Narodna veselica – Ćevapčići
7
2. prizor Vesela Srbija – Vukovar i Sarajevo – Cement, opeka, pijesak, crijep, armatura – Clinton i Hitler – Rasprava o borbi prsa o prsa – Tuga domoljuba pregolema
19
3. prizor Novosadska ulica – Ispovijed jedne medicinske sestre – F-117-ice zvane noćni sokoli, F-15-ice, F-18-ice – Mađari u bježaniji – Politizirajući Mađari
35
4. prizor Putovanje u Mađarsku – Umovanja o strahu – Huntingtonova strelica – Žilavo pravoslavlje – Srpska pravda
51
5. prizor Michnikova trublja – Bazen na Dedinju – Besmrtnici marširaju u rat – Albanci – Partizanska kapa i četnička šubara
75
- 245 -
6. prizor Ulični prodavači – Barokno zrcalo u pozlaćenom okviru – Još o Albancima – Masovne grobnice – Razmatranja o manjinama
93
7. prizor Priča albanskih pekara – Pornofilmovi – Priča jedne Romkinje – Kako se konduktera uči pameti – Plesači i pjevači po trgovima – Opet o strahovima
113
8. prizor Neizostavne zračne uzbune – Bačka, ah, Bačka – Skloništa – Sjećanje na Petrovaradinski most – O plesačima i pjevačima, drugi put – Novi Sad na izdisaju
125
9. prizor Subotica – O pekaru albanske nacionalnosti, drugi put – Baburinov izlet – Pureća salama iz Segedina – Uskršnja šunka – Rasplesani Mađari
141
10. prizor Srbobranska ulica – O masovnim grobnicama, opet – Susjedina priča – Putovanje u Novi Sad
159
11. prizor Razmišljanja o krajoliku i rodnoj grudi – Priče o komunizmu – Pustolovine jednog policajca – Razmišljanja o apatridnosti
179
- 246 -
12. prizor Sjećanje na mladost – Privatno sklonište, luksuzno sklonište – Susjed se buni – Prognoze – Priče iz unutrašnjosti zemlje – Sjećanje na jedan stari roman
191
13. prizor Salaške zgode – Temerin – Pohvala tratini – Priča mladog mesara – Vijesti Radija Kossuth – Tabui – Orbánov smiješak
207
14. prizor Minibus iz bajke – Opet o masovnim grobnicama – Mir – Opet o vatrometu pobjednika – Pohvala tratini, opet i opet
223
O autoru O prevoditeljici
241 243
- 247 -
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Ivana Jurić Godina izdanja 2019., ožujak Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-127-9 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
- 248 -
- 249 -
Dok avioni NATO-a paraju nebo nad Novim Sadom, a nebo bliješti kao na Silvestrovo u New Yorku, jasno je da je vrijeme za još jedan odlazak u sklonište. No ipak odlučiš prkositi sudbini. Uostalom, zasad si se izvukao, nakon što si u osamdeset dana devet puta promijenio prebivalište. Jer, kad si manjina, kad si ničiji, kad si zatočenik besmisla, od životne važnosti jest – ostati neprimijećen. Uostalom, dobro znaš da se iza svakog povijesnog simbola krije barem jedna puška, a na Balkanu je silno zamorno povesti razgovor o povijesti, na kojem će slomiti zube svatko tko uza se nema revolver. I tako čekaš da izbije mir. Ali ne prestaješ pisati. Exterritorium je izvanredna dnevnička esejistika Lászla Végela, mađarskog pisca rođenog u Vojvodini. Britka promišljanja o humanosti, krivnji, odgovornosti i politici, kao i nostalgična toplina prema ljudima i mjestima koji tvore dom i kad si naoko ničiji, čine Végela istinski velikim piscem.
149,00 kn ISBN 978-953358127-9
9 789533 581279
- 250 www.fraktura.hr