F - Kehlmann by Fraktura

“Kako neobičan i lĳep roman, koji lebdi na maglovitoj granici apstraktnog i zbiljnog… Iznimno postignuće!” – Ian McEwan

ROMAN

DANIEL KEHLMANN -1-

“Kehlmann je jedan od najsjajnĳih i najduhovitĳih pisaca, a to je postao istražujući najvažnĳe ﬁlozofske i intelektualne teme.” – Jeﬀrey Eugenides “Ne može biti lako napisati komični roman o smrti Boga, a ipak, Danielu Kehlmannu to je, čini se, pošlo za rukom… Svĳet je velik i nespoznatljiv, život kratak, a sjećanje žalosno ograničeno… ali teško je opisati koliko sve to skupa može biti zabavno. No smĳeh je ionako najdragocjenĳi kad smo u tami.” – Guardian “Složen, predivan roman s puno lica: obiteljska saga, bajka i vrtoglava farsa… Daniel Kehlmann jedan je od najvećih romanopisaca današnjice zato što uspĳeva učiniti da se velike teme doimaju lakima.” – Adam Thirlwell “F je poigravanje mislima o sudbini i predodređenosti, istini i laži, originaOd istog autora u izdanju Frakture: lu i krivotvorini, napisano elegant nosvijeta Mjerenje i zapanjujuće lepršavo.”Magičan život Arthura Beerholma – Frankfurter AllgemeineMahlerovo Zeitungvrijeme Izmišljeni dvorci Slava

-2-

Daniel Kehlmann

prevela s njemačkog Snježana Božin

Fraktura -3-

Knjiga je nagrađena nagradom za promicanje suvremene austrijske književnosti “Albert Goldstein” za 2014. godinu.

Naslov izvornika F © 2013 by Rowohlt Verlag GmbH, Reinbek bei Hamburg, Germany © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2015. © za prijevod Snježana Božin i Fraktura, 2015. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-629-8 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-630-4 (meki uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 903780 (tvrdi uvez) i 903783 (meki uvez)

-4-

Veliki Lindemann

Mnogo godina nakon toga, kad su već odavno bili odrasli i svaki od njih bio je zapleten u vlastitu nesreću, nijedan od sinova Arthura Friedlanda više nije znao čija je zamisao zapravo bila da tog popodneva odu hipnotizeru. Bila je 1984. godina i Arthur nije imao posao. Pisao je romane koje nijedan izdavač nije htio objaviti i priče koje su tu i tamo objavljivane u časopisima. Nije radio ništa drugo, ali supruga mu je bila oftalmologinja i zarađivala je. Tijekom vožnje hipnotizeru Arthur je sa svojim trinaestogodišnjim sinovima razgovarao o Nietzscheu i markama žvakaćih guma, posvađali su se zbog crtića koji se upravo prikazivao u kinima i čiji je glavni lik bio robot, istovremeno i izbavitelj, postavljali su hipoteze o tome zašto Yoda tako neobično govori i pitali se je li Superman jači od Batmana. Na koncu su se zaustavili pred kućama u nizu u jednoj ulici u predgrađu. Arthur je dvaput pritisnuo trubu i nekoliko sekundi poslije na jednoj kući naglo su se otvorila ulazna vrata. Njegov najstariji sin Martin protekla je dva sata sjedio uz prozor i čekao ih, omamljen nestrpljenjem i dosadom. Prozorsko staklo zamaglilo se od njegova daha, prstom je crtao lica, ozbiljna, nasmijana, i lica s razjapljenim ustima. Zatim je po tko zna koji put obrisao staklo i promatrao kako ga njegov dah prevlači finom maglicom. Zidni je sat kucao i kucao, zašto se tako odužilo? Ponovno automobil, i ponovno je to bio neki drugi, i još jedan, i još uvijek to nisu bili oni. -5-

Odjednom se jedan automobil zaustavio i dvaput zatrubio. Martin je potrčao niz hodnik, pored sobe u koju se povukla njegova majka kako ne bi morala vidjeti Arthura. Prošlo je četrnaest godina otkako je samo tako odjednom nestao iz njezina života, ali još ju je uvijek mučilo to što može postojati, a da je ne treba. Martin se spustio stubama, prošao kroz donji hodnik, van i preko ceste – tako brzo da nije vidio automobil koji se veoma brzo približavao. Negdje pored njega zaškripale su kočnice, ali on je već sjedio na suvozačkom sjedalu, ruku prekriženih iznad glave, i tek mu je tada srce na trenutak prestalo kucati. “Bože moj”, rekao je Arthur tiho. Vozilo koje je gotovo ubilo Martina bilo je crveni VW Golf. Vozač je trubio iako to nije imalo smisla, možda zato što je osjećao da nakon takvog događaja nije prihvatljivo ne poduzeti ništa. Zatim je dodao gas i odvezao se. “Bože moj”, rekao je Arthur još jednom. Martin je protrljao čelo. “Kako netko može biti tako glup?” upitao je jedan od blizanaca sa stražnjeg sjedala. Martin je imao osjećaj da se njegovo postojanje rascijepilo. Sjedio je ovdje, ali istovremeno je ležao na asfaltu, nepomičan i iskrenutih udova. Kao da njegova sudbina još uvijek nije bila do kraja odlučena, oboje je još bilo moguće, i na trenutak je i on imao brata blizanca – blizanca koji je tamo vani polako iščezavao. “Mogao je biti mrtav”, rekao je drugi blizanac. Arthur je potvrdno kimnuo. “Ali je li to istina? Što ako Bog još ima nekakve planove s njim. Kakve god. Onda mu se ništa ne može dogoditi.” “Ali Bog ne mora imati nikakve planove. Dovoljno je da zna. Ako Bog zna da će biti pregažen, onda će biti pregažen. Ako Bog zna da mu se neće ništa dogoditi, onda mu se neće ništa dogoditi.”

-6-

“Ali to ne može biti istina. Onda bi bilo svejedno što radiš. Tata, u čemu je pogreška?” “Bog ne postoji”, rekao je Arthur. “U tome je pogreška.” Svi su zašutjeli, onda je Arthur upalio motor i krenuo. Martin je osjećao kako mu se otkucaji srca smiruju. Još nekoliko minuta i ponovno će biti samo po sebi razumljivo da je živ. “A u školi?” upitao je Arthur. “Kako je?” Martin je postrance pogledao oca. Arthur se malko udebljao, njegova kosa, koja tada još nije bila sijeda, uvijek je bila razbarušena kao da je još nitko nikada nije počešljao. “Matematika mi je teška, mogao bih pasti. Francuski je još uvijek problematičan. Engleski više nije, nasreću.” Govorio je brzo, kako bi rekao što više prije nego što Arthur izgubi zanimanje. “U njemačkom sam dobar, iz fizike imamo novog profesora, a na kemiji je kao uvijek, ali kod pokusa –” “Iwane”, upitao je Arthur, “imamo li ulaznice?” “U tvom džepu”, odgovorio je jedan od blizanaca i sada je Martin barem znao koji je od njih dvojice Iwan, a koji Eric. Promatrao ih je u retrovizoru. Kao i svaki put nešto u njihovoj sličnosti djelovalo mu je lažno, pretjerano, protuprirodno. A tek će se nekoliko godina poslije početi jednako oblačiti. Ta faza, u kojoj ih je zabavljalo da ih se ne može razlikovati, prestat će tek u njihovoj osamnaestoj godini, kada nakratko ni sami neće biti sigurni koji je od njih koji. Nakon toga će ih uvijek iznova obuzimati osjećaj da su jednom izgubili sebe i da od tada svaki živi život onoga drugog; kao što se Martin više nikada do kraja neće riješiti sumnje da je tog poslijepodneva zapravo umro na cesti. “Ne bulji tako blesavo”, rekao je Eric. Martin se okrenuo i posegnuo za Ericovim uhom. Zamalo ga nije uhvatio, ali njegov se brat izmaknuo, ščepao ga za ruku i naglo je zavrnuo prema gore. Jauknuo je.

-7-

Eric ga je pustio i veselo zaključio: “Sada će zaplakati.” “Svinjo”, rekao je Martin drhtavim glasom. “Glupa svinjo.” “Točno”, rekao je Iwan. “Sada će zaplakati.” “Svinjo.” “Sam si svinja.” “Ti si svinja.” “Ne, ti.” Nakon toga im više ništa nije palo na pamet. Martin je zurio kroz prozor sve dok nije bio siguran da mu više neće krenuti suze. Izlogom uz rub ceste klizio je odraz automobila: iskrivljen, izdužen, savijen u polukrug. “Kako ti je majka?” upitao je Arthur. Martin je oklijevao. Što da odgovori? Arthur je to pitanje postavio na samome početku, prije sedam godina, kada su se prvi put sreli. Otac mu se tada učinio vrlo visok, ali i umoran i odsutan, kao obavijen finom maglicom. Osjećao je strahopoštovanje prema tome muškarcu, ali istovremeno, ne znajući reći zašto, i sažaljenje. “Kako ti je majka?” rekao je tada neznanac i Martin se upitao je li to zaista čovjek kojeg je tako često sretao u svojim snovima, uvijek u istom crnom kišnom ogrtaču, uvijek bez lica. Ali tek toga dana u slastičarnici, dok je brljao po svom voćnom kupu s čokoladnim preljevom, Martinu je postalo jasno koliko je uživao u tome što nema oca. Nema uzora, nema prethodnika i nema tereta, samo nejasnu predodžbu o nekome tko bi se jednoga dana možda mogao pojaviti. I ovo bi sad trebao biti on? Zubi mu nisu bili baš ravni, kosa mu je bila razbarušena, na ovratniku je imao mrlju i ruke su mu izgledale ispucalo. Bio je to muškarac koji je mogao biti i netko drugi; muškarac koji je izgledao kao bilo tko od mnoštva ljudi na ulici, u tramvaju, bilo gdje. “Koliko točno imaš godina?” Martin je progutao slinu i zatim mu rekao: sedam godina.

-8-

“A to je tvoja lutka?” Martinu je trebalo nekoliko trenutaka kako bi shvatio da njegov otac pita za Gospođu Müller. Imao ju je sa sobom kao i uvijek, držao ju je pod rukom, ne razmišljajući o tome. “A kako se zove?” Martin mu je rekao. “Čudno ime.” Martin nije znao što bi odgovorio. Gospođa Müller oduvijek se zvala tako, to je jednostavno bilo njezino ime. Primijetio je da mu curi nos. Pogledao je oko sebe, ali mame više nije bilo. Tiho je izašla iz slastičarnice čim je Arthur ušao. Koliko god da je često Martin poslije mislio na taj dan i koliko se god trudio prizvati njihov razgovor iz tame svog sjećanja, nije mu uspijevalo. Vjerojatno je to bilo zato što je prije toga prečesto zamišljao taj razgovor i zato što se ono što su zaista rekli jedan drugome ubrzo stopilo sa svim onim što je svih tih godina izmišljao: je li mu Arthur zaista rekao da nema posao i da provodi život razmišljajući o životu ili je Martin taj odgovor poslije, kada je znao više o svome ocu, samo smatrao jedinim prikladnim? I je li moguće da je Arthur na pitanje zašto je njega i njegovu majku ostavio same, stvarno odgovorio da onaj tko se prepusti zatočeništvu, sitnome životu, prosječnosti i očajanju ne može pomoći nikome drugom jer se ni njemu ne može pomoći, da takvi ljudi obole od raka, da im se usali srce, da ne žive dugo i da se počnu živi raspadati? Od Arthura se itekako moglo očekivati da tako odgovori sedmogodišnjaku, ali Martinu se činilo malo vjerojatnim da se on tada stvarno usudio postaviti to pitanje. Otac je ponovno došao tek za tri mjeseca. Taj put došao je po Martina kući, automobilom na čijem su stražnjem sjedalu sjedila dva sablasno slična dječaka, za koje je Martin u prvi mah pomislio da su optička varka. Njih su dvojica njega pak nakratko pogledala

-9-

vrlo radoznalim pogledom, a malo zatim prilično ravnodušno, bili su usredotočeni sami na sebe, uhvaćeni u zagonetku svojeg udvo stručenja. “Mi stalno mislimo isto.” “I o kompliciranim stvarima. Potpuno isto.” “Kad nas netko nešto upita, na pamet nam padne isti odgovor.” “Čak i kad je pogrešan.” Zatim su se počeli smijati istim isticatim glasom, i Martina su prošli trnci. Od tada su njegov otac i njegova braća redovito dolazili po njega. Vozili su se vlakom smrti, posjećivali akvarije sa snenim ribama, hodali šumama na rubnim dijelovima grada i išli plivati na bazen koji je mirisao po kloru, pun dječje cike i sunčeve svjetlosti. Na Arthuru se uvijek primjećivalo da to čini s mukom, nikad nije bio sasvim prisutan, a ni blizanci nisu mogli osobito dobro sakriti da su s njima samo zato što moraju. Iako je Martin sve to vidio jasno, ipak su to bila najljepša popodneva u njegovu životu. Posljednji put Arthur mu je poklonio šarenu kocku čije su se stranice mogle okretati, novu igračku koja se upravo bila pojavila na tržištu. Uskoro je Martin provodio sate s kockom, mogao bi s njome provoditi i dane, postao je ovisan o njoj. “Martine!” Brzo se okrenuo. “Spavaš?” Razmišljao je hoće li ga još jednom udariti, ali onda je radije odustao. Ne bi pomoglo, Eric je bio jači. Šteta, pomislio je Eric. Rado bi ošamario Martina, iako nije imao baš ništa protiv njega. Jednostavno je bio bijesan što je njegov brat tako slab, tako tih i plašljiv. Osim toga još mu je uvijek zamjerao onaj trenutak prije sedam godina kada su ih roditelji navečer pozvali u dnevnu sobu kako bi im priopćili nešto važno. “Razvest ćete se?” upitao je tada Iwan. - 10 -

Njihovi roditelji prestrašeno su odmahnuli glavom i rekli: ne, ne, stvarno nećemo, ne! I Arthur je zatim ispričao da postoji Martin. Eric je bio tako zaprepašten da je odmah odlučio pretvarati se da mu je to smiješno, ali baš kad je htio udahnuti i početi se smijati, Iwan se pored njega zahihotao. To je tako kad si jedan i istovremeno dvojica i kad nijedna misao ne pripada samo tebi. “Ovo nije šala”, rekao je Arthur. Ali zašto tek sada, htio je upitati Eric. Ali ga je Iwan ponovno preduhitrio: “Zašto tek sada?” Arthur je odgovorio da su stvari ponekad komplicirane. Bespomoćno je pogledao prema njihovoj majci, ali ona je sjedila prekriženih ruku i rekla da odrasli nisu uvijek mudri. Arthur je objasnio da je majka tog drugog dječaka ljuta na njega i zato nije htjela da on vidi sina, a on je popustio, iskreno rečeno, previše spremno, to je pojednostavnjivalo stvari, i tek je nedavno promijenio mišljenje. I sada će poći i sastati se s Martinom. Još nikada prije Eric nije vidio svog oca nervozna. Što će kome taj Martin, pomislio je, i kako im je Arthur mogao učiniti takvu glupost? Eric je vrlo rano znao da želi biti drugačiji od svog oca. Htio je zarađivati, htio je da ga shvate ozbiljno, nije htio biti netko koga potajno sažalijevaju. Stoga je prvi dan u novoj školi napao najvećeg dječaka, bez upozorenja, naravno, iznenađenje mu je dalo potrebnu prednost: Eric ga je srušio na pod, kleknuo na njega, uhvatio ga za uši i triput udario njegovom glavom o pod, dok nije osjetio da je otpor nestao. Tek mu je tada, efekta radi, uputio dobro odmjeren udarac u nos, krvarenje iz nosa uvijek postiže željeni učinak. I zaista, visoki se dječak, kojega je Ericu već tada bilo žao, rasplakao. Eric ga je pustio da ustane i ovaj je šmrčući otapkao držeći na licu maramicu koja je postajala sve crvenija. Od tada se Erica bojao cijeli razred i nitko nije primijetio koliko je on uplašen. - 11 -

Jer najvažnije od svega jest biti odlučan, to je već znao. Bilo da je riječ o nastavnicima, drugim učenicima ili čak njegovim roditeljima, svi su bili neodlučni, svi podijeljeni i nezainteresirani, što god da su činili. Nekoga tko se stvarno uputio prema svome cilju nitko neće zaustaviti. To je sigurno, kao što je sigurno da je dva puta pet deset ili da si okružen duhovima, čiji obrisi samo ponekad u polutami postaju vidljivi. “Izgubio sam se”, rekao je Arthur. “Ne opet”, rekao je Eric. “To je samo trik”, rekao je Iwan. “Jer ti se ne da.” “Naravno da mi se ne da. Ali nije trik.” Arthur je stao uz rub ceste i izašao. Topao ljetni zrak dostrujao je u unutrašnjost automobila, pored njih su jurili automobili, mirisalo je na benzin. Vani je Arthur pitao ljude za put: jedna starica odmahnula je rukom, dječak na koturaljkama nije se ni zaustavio, muškarac s velikim šeširom davao je znakove rukama desno, lijevo, gore i dolje. Neko je vrijeme Arthur razgovarao s jednom mladom ženom. Žena je nagnula glavu ustranu, Arthur se nasmiješio, poka zala je nekamo, Arthur je kimnuo i nešto rekao, ona se nasmiješila, zatim je ona govorila, a on se smiješio, zatim su se oprostili i ona je u prolazu dodirnula njegovo rame. Ušao je, i dalje se smiješeći. “Je li ti objasnila?” upitao je Iwan. “Nije odavde. Ali muškarac prije nje, on je znao.” Dvaput je skrenuo i zatim se pred njima pojavio ulaz u javnu garažu. Eric je zabrinuto zurio u tamu. Nikada neće moći nikome reći koliko mu je strašan svaki tunel, svaka špilja i svaki zatvoreni prostor. Iwan je vjerojatno ipak znao, kao što se i Ericu stalno događalo da mu umjesto vlastitih misli glavom prolaze misli njegova brata blizanca. Često se događalo i da se nakon buđenja sjeća njemu strano obojenih snova – Iwanovi snovi bili su šareniji od njegovih, bili su na neki čudan način širi, kao da je zrak u njima bolji. Unatoč tome mogli su jedan od drugoga skrivati neke stvari. Eric nikada - 12 -

nije razumio zašto se Iwan boji pasa, jer psi su spadali među ma lobrojna stvarno bezopasna bića; nije razumio zašto Iwan radije razgovara s plavokosim djevojkama nego sa smeđokosima i nije shvaćao zašto stare slike u muzejima, koje su njemu bile samo dosadne, u njegovu bratu izazivaju tako komplicirane osjećaje. Izašli su iz automobila. Neonske cijevi širile su mutno svjetlo. Eric je prekrižio ruke na prsima i zurio u pod. “Ne vjeruješ u hipnozu?” upitao je Iwan. “Vjerujem da se ljude može u svašta uvjeriti”, rekao je Arthur. Ušli su u dizalo, vrata su se zatvorila, Eric se borio protiv panike u sebi. Što ako pukne konopac? To se već dogodilo, dogodit će se opet, nekada i negdje, zašto onda ne ovdje? Dizalo se konačno zaustavilo, vrata su se otvorila i krenuli su prema kazalištu. Veliki Lindemann, pisalo je na transparentu, majstor hipnoze. Popodnevna predstava. Plakat je prikazivao neugledna gospodina s naočalama koji se vidljivo trudio gledati mrko i prodorno. Na licu su mu se vidjele sjene, osvjetljenje je bilo teatralno, fotografija loša. Lindemann će Vas, pisalo je pored toga, naučiti da se bojite vlastitih snova. Neki mladić pregledavao je ulaznice i zijevao. Imali su dobra mjesta, sasvim naprijed, u trećem redu. Parket je bio gotovo pun, na balkonima nije sjedio nitko. Iwan je podigao pogled prema vrlo kićeno ukrašenom stropu i zapitao se kako li je netko to mogao naslikati. Umjetnik je spretno prevario oko i naslikao lažni strop kojega nije bilo. Kako nacrtati nešto takvo ako želiš pokazati da tu zapravo nema druge prostorije, nego je sve samo obmana? Takve stvari nisu pisale u knjigama. Nitko ti ne može pomoći. Ni knjiga ni nastavnik. Sve što je bitno moraš naučiti vlastitim snagama i ako ti ne uspije, promašio si život. Iwan se često pitao kako ljudi koji ne znaju ništa osobito uopće podnose svoje postojanje. Vidio je da njegova majka želi drugačiji život i da mu je otac uvijek u mislima negdje drugdje. Vidio je da su nastavnici u školi žalosne sitne duše i naravno da je znao za - 13 -

priviđenja koja muče Erica. Kad god bi dospio u jedan od Ericovih snova, našao bi se na mračnome i zagušljivome mjestu na kojem nije htio biti. Vidio je i Martina, koji je preslab i previše nasamo s majkom. Iwan je uzdahnuo. Hipnoza ga nije zanimala, rado bi sada bio kod kuće i crtao. Samo konačno bolje crtati, to je jedino važno, nije htio ništa drugo. Svjetlo se prigušilo, žamor je zamro. Zastor se razgrnuo. Lindemann je stajao na pozornici. Bio je punašan i ćelav, zbog onih nekoliko dlaka koje su bile posložene po njegovoj goloj lubanji ćelavost je još jače upadala u oči, a nosio je naočale s rožnatim okvirom. Odijelo mu je bilo sivo, u džepu na prsima bila je zataknuta zelena maramica. Bez pozdrava, bez naklona, počeo je govoriti tihim glasom. Hipnoza, rekao je, nije san, štoviše, ona je stanje budnosti usmjerene prema unutra, ne bezvoljnost, nego ovladavanje samim sobom. Danas ćete vidjeti začuđujuće stvari, ali nitko se ne mora brinuti jer je poznato da se nikoga ne može hipnotizirati protiv njegove volje i nitko hipnozom nije doveden do toga da učini nešto što u dnu duše nije spreman učiniti. Zašutio je na trenutak i nasmijao se, kao da je ispričao teško razumljiv vic. Uske stube vodile su s pozornice u gledalište. Lindemann je sišao stubama, namjestio naočale, ogledao se oko sebe i krenuo srednjim prolazom. Očigledno je sada odlučivao koje će gledatelje dovesti na pozornicu. Iwan, Eric i Martin spustili su glave. “Ne brinite se”, rekao je Arthur. “Uzima samo odrasle.” “Onda možda tebe.” “Kod mene to ne funkcionira.” Lindemann je rekao da su pred njima veliki događaji. Tko ne želi sudjelovati, ne mora se ničega bojati, nitko ga neće povrijediti, ostat će pošteđen. Došao je do zadnjeg reda, začuđujuće se hitro vratio i skočio na pozornicu. Za početak, rekao je, nešto lako, samo šala, sitnica. Cijeli prvi red, molim gore! - 14 -

Dvoranom je prošao žamor. Točno tako, rekao je Lindemann, prvi red. Svi. Brzo, molim! “Što će učiniti ako netko odbije?” šapnuo je Martin. “Ako netko jednostavno ostane sjediti, što onda?” Svi su ljudi u prvom redu ustali. Došaptavali su se i nevoljko pogledavali oko sebe, ali poslušali su i popeli se na pozornicu. “Stanite u jedan red!” zapovjedio je Lindemann. “Uhvatite se za ruke.” S oklijevanjem su to učinili. Od sada više nitko od njih neće pustiti ruku onoga drugog, rekao je Lindemann koračajući duž reda, ne žele to učiniti i zato to neće učiniti, i zato što ne žele, ne mogu, a budući da ne mogu, može se reći da su zalijepljeni jedni za druge. Dok je govorio, tu i tamo posegnuo bi i dodirnuo nečiju ruku. Čvrsto, rekao je, neka se uhvate vrlo čvrsto, jako čvrsto, nitko neće ostati izdvojen, nitko ne može pustiti, samo čvrsto, neraskidivo. Tko želi, sada može pokušati. Nitko nije pustio ničiju ruku. Lindemann se okrenuo publici, začuo se bojažljiv pljesak. Iwan se nagnuo naprijed kako bi bolje vidio lica ljudi na pozornici. Izgledali su neodlučno, duhom odsutni i kao skamenjeni, zgrčene volje. Jedan niski muškarac stisnuo je vilice, gospođi s punđom drhtale su ruke kao da se namjerava otrgnuti, ali joj je stisak susjedove ruke presnažan, jednako kao i njezin vlastiti. Lindemann je rekao da će nabrojiti do tri i tada će svi jedni drugima pustiti ruke. “Dakle, jedan. I dva. I...” Polako je podigao ruke, rekao “Tri!” i pucnuo prstima. Neodlučno, gotovo protiv volje, pustili su se. S nelagodom su promatrali svoje ruke. “A sad brzo sjednite”, rekao je Lindemann. “Brzo dolje, brzo!” Pljesnuo je. Žena s punđom bila je blijeda i ljuljala se u hodu. Lindemann ju je nježno uhvatio za lakat, doveo je do stuba i nešto joj tiho govorio. - 15 -

Kad ju je pustio, kretala se sigurnije, sišla je stubama i došla do svojeg mjesta. To je bio mali eksperiment, rekao je Lindemann, šala za početak. A sada nešto ozbiljno. Prišao je rampi, skinuo naočale i zaškiljio prema publici. “Gospodin tamo sprijeda u puloveru i gospodin odmah iza njega i vi, mlada damo, molim vas, dođite gore!” S kiselim smiješkom njih se troje popelo na pozornicu. Žena je nekome mahnula, Lindemann je s neodobravanjem zavrtio glavom, pa je prestala. Stao je uz prvoga od njih, visokog muškarca s bradom, i stavio mu dlan pred oči. Neko mu je vrijeme govorio na uho i odjednom je viknuo: “Spavaj!” Muškarac se počeo rušiti, Lindemann ga je uhvatio i položio na pod. Zatim je prišao ženi do njega i dogodilo se jednako. Tako i s drugim muškarcem. Ležali su nepomično. “A sada budite sretni!” To mora objasniti. Lindemann se okrenuo prema dvorani, skinuo je naočale s rožnatim okvirom, izvukao zelenu maramicu iz prednjeg džepa i počeo ih brisati. Svima su im itekako dobro poznate budalaštine koje osrednji hipnotizeri – fušeri i napuhanci bez talenta, kakvih ima napretek u svakoj profesiji – vole sugerirati svojim probandima: ledena hladnoća primjerice, ili vrućina, ukočenost tijela, fantazije o letu ili padu, da i ne govorimo o posvuda omiljenom zaboravljanju vlastitog imena. Naglo je zastao pa zamišljeno pogledao u zrak. Ovdje je vruće, zar ne? Strašno vruće. Što se događa? Obrisao je znoj s čela. Takve budalaštine, kao što je rekao, već su dovoljno često viđene i njih će odmah preskočiti. Bože dragi, kako je vruće! Iwan je sklonio mokru kosu s čela. Toplina kao da se u valovima dizala s poda, zrak je bio vlažan. I Ericovo se lice sjajilo. Posvuda se mahalo programskim knjižicama u potrazi za zrakom. Ali tu se sigurno može nešto učiniti, rekao je Lindemann. Bez brige, sigurno se na tome već radi, kazalište ima sposobne tehničare. - 16 -

Odmah će se aktivirati postojeći uređaj za klimatizaciju. Vjerojatno je već uključen. Kod njega gore već se čuje brujanje uređaja za hlađenje. Osjeća se dašak vjetra. Podignuo je ovratnik. Ali sada već poprilično puše. Uređaj je začuđujuće snažan. Lindemann je puhnuo u dlanove i počeo se premještati s noge na nogu. Hladno je ovdje, vrlo hladno, stvarno baš prilično hladno. “Što je sad to?” upitao je Arthur. “Zar ne primjećuješ?” šapnuo je Iwan. Dah mu se pretvarao u oblačiće pare, stopala su mu odrvenjela, bilo mu je teško udahnuti. Martin je cvokotao. Eric je obrisao nos. “Ne”, rekao je Arthur. “Ništa?” “Već sam rekao da to kod mene ne funkcionira.” Ali dosta sada, rekao je Lindemann. Gotovo. Kraj. Takvim i sličnim šalama ne želi, kao što je rekao, nikome oduzimati vrijeme. Sada će odmah i bez odgode prijeći na nešto zanimljivo, i to na izravnu manipulaciju duševnim snagama. Gospoda na podu, njih sve troje, već neko vrijeme slijede njegove naredbe. Oni su sretni. Upravo sada, ovdje i naočigled sviju, proživljavaju najbolje trenutke svog života. “Sjednite!” Nespretno su se podigli i sjeli uspravno. “Sad gledaj”, rekao je Lindemann ženi u sredini. Žena je otvorila oči. Prsni joj se koš dizao i spuštao. Bilo je nešto čudno u načinu na koji je disala i na koji su joj se micale oči. Iwan nije dobro shvaćao, ali slutio je nešto daleko i komplicirano. Primijetio je da je žena u redu ispred njih svrnula pogled s pozornice. Muškarac pokraj nje ljutito je odmahivao glavom. “Zatvori oči”, rekao je Lindemann. Oči žene na pozornici odmah su se zatvorile. Usta su joj bila otvorena, iz njih je curio tanak potočić pljuvačke, obrazi su joj sjali pod svjetlom reflektora. Ali, nažalost, rekao je Lindemann, ništa nije zauvijek, a ono što - 17 -

je lijepo najprije završi. Do maloprije se život činio velikim i čudesnim, ali istina je da ništa nije trajno, sve propada, sve odumire, bez razlike. To skoro uvijek potiskujemo. Ali ne sada, ne, ne u ovom trenutku. “Sada znate.” Bradati je muškarac zastenjao. Žena se polako opustila i položila dlanove na oči. Drugi je muškarac tiho jecao. Ali ipak, rekao je Lindemann, smijemo biti veseli. Život je kratak dan između dvije beskonačno duge noći i zato se još više treba veseliti vedrim minutama i plesati dokle god sunce još sja. Pljesnuo je rukama. Sve troje poslušno je ustalo. Lindemann je pljeskao u ritmu, najprije polako, zatim brže. Skakali su poput marioneta, razbacivali se udovima, kružili glavama. Bilo je sasvim tiho, nitko nije kašljao ili se nakašljao, gledatelje kao da je obuzela jeza. Čuli su se samo stupanje i dahtanje s pozornice i škripanje dasaka. “Sad ponovno legnite”, rekao je Lindemann. “I sanjajte!” Dvoje je odmah klonulo i leglo, muškarac sasvim lijevo još je ostao stajati i pipati rukama oko sebe – ali onda su i njemu popustila koljena i više se nije micao. Lindemann se nagnuo naprijed i pažljivo ga je promotrio. Zatim se okrenuo publici. Sada bi htio napraviti složen eksperiment. Samo malobrojni operateri to mogu, riječ je o vrhunskom umijeću. “Utonite u dubok san. Još dublji. Dublji nego ikad. Sanjajte novi život. Budite djeca, učite, odrastajte, borite se, patite i nadajte se, pobjeđujte i gubite, volite i ponovno gubite, starite, slabite, postajte ništavni i zatim umrite, sve ide jako brzo, i kad ja kažem, otvorite oči i ništa se nikada nije dogodilo.” Sklopio je ruke, okrenuo se publici i nekoliko je sekundi stajao u tišini. Taj eksperiment, nastavio je, ne uspijeva uvijek. Mnogi se probandi probude, a da nisu ništa proživjeli. Drugi su ga pak bili molili da izbriše njihovo sjećanje na san jer ih je doživljaj previše zbunio - 18 -

da bi nakon toga mogli nastaviti vjerovati u vrijeme i stvarnost. Pogledao je na sat. Ali u međuvremenu, kako bi ispunili vrijeme čekanja, nekoliko jednostavnih stvari. Ima li djece u dvorani? Stao je na prste. Ovaj tu iz petog reda, mala djevojčica tamo uz kraj i ovaj dječak iz trećeg reda koji izgleda jednako kao dječak pokraj njega. Gore! Iwan je pogledao desno, lijevo, iza sebe. Zatim je upitno prstom pokazao na sebe. “Da”, rekao je Lindemann. “Ti.” “Pa ti si rekao da uzima samo odrasle”, prošaptao je Iwan. “Izgleda da sam se zabunio.” Iwan je osjetio kako mu je krv jurnula u glavu. Srce mu je lupalo. Drugo dvoje djece već je bilo na putu prema pozornici. Lindemann ga je netremice gledao. “Slobodno možeš ostati sjediti”, rekao je Arthur. “On ti ne može naređivati.” Iwan je polako ustao. Pogledao je oko sebe. Svi su gledali u njega, svi u prostoriji, svaka pojedina osoba u kazalištu. Ne, Arthur je bio u krivu, ne smiješ se odupirati, ovo je ipak hipnotizerska predstava, tko je došao ovamo, mora sudjelovati. Čuo je Arthura kako još nešto kaže, ali nije razumio što, srce mu je preglasno kucalo, a već se bio i zaputio naprijed. Progurao se uz koljena onih koji su sjedili te je kroz središnji prolaz krenuo prema pozornici. Kako je svijetlo ovdje gore. Reflektori su neočekivano jaki, ljudi u dvorani samo obrisi. Ono troje odraslih nepomično je ležalo, nitko se nije micao, činilo se da nitko od njih ne diše. Iwan je pogledao po dvorani, ali nije mogao naći Arthura ni svoju braću. I već se pred njim stvorio Lindemann, malo se sagnuo, oprezno, kao da je lomljiv komad namještaja, povukao ga je korak unatrag i zagledao se u njega. “Bit će sve u redu”, rekao je tiho. Lindemann je izbliza izgledao starije. Imao je bore oko usta - 19 -

i očiju, nije bio pažljivo našminkan. Kad bi netko crtao njegov portret, morao bi se usredotočiti na njegove duboko u očne duplje usađene oči iza naočala s rožnatim okvirom: nemirne oči, teško im je uhvatiti pogled, očigledno nije točno da se hipnotizeri tako zagledaju u svoje probande da se ovi utope u njihovu pogledu. Osim toga je mirisao po menti. “Kako se zoveš?” upitao je malo glasnije. Iwan je progutao slinu i odgovorio mu. “Opusti se, Iwane”, rekao je Lindemann, sada već tako glasno da su ga gledatelji u prednjim redovima mogli razumjeti. “Sklopi ruke, Iwane. Prepleti prste.” Iwan je učinio što mu je rečeno pitajući se kako je uopće moguće opustiti se na pozornici pred tolikim brojem ljudi. Lindemann nije mogao misliti ozbiljno; vjerojatno je to rekao samo kako bi ga zbunio. “Tako treba.” Lindemann se sada obratio svoj djeci, njima troma, i to tako glasno da se moglo čuti svugdje u dvorani. “Budite sasvim mirni, sasvim opušteni, samo što više ne možete pustiti ruke, zalijepile su se jedna za drugu, ne možete ih pustiti.” Ali to nije točno! Iwan je vrlo lako mogao odvojiti ruke, nije bilo ni otpora ni prepreke. Ali nije mu se dalo osramotiti Lindemanna. Htio je samo da ovo prođe. Lindemann je govorio i govorio. Svako malo pojavila bi se riječ opuštanje, stalno je ponavljao nešto o slušanju i poslušnosti. Možda je to kod drugo dvoje djece djelovalo, ali kod Iwana je zakazalo. Nije se osjećao drugačije nego prije, nije moglo biti govora ni o kakvom transu. Samo ga je svrbio nos. I morao je na zahod. “Pokušaj”, rekao je Lindemann dječaku do Iwana. “Ne možeš ih pustiti, ne možeš, pokušaj, ne možeš.” Iwan je začuo duboku tutnjavu; tek mu je nakon nekoliko trenutaka postalo jasno da je to smijeh. Publika im se smijala. Ali ne

- 20 -

kod mene, pomislio je Iwan, morao je primijetiti da kod mene ne funkcionira, zato me ne pita. “Podignite desno stopalo”, rekao je Lindemann. “Sve troje. Sad.” Iwan je vidio drugo dvoje kako podižu stopalo. Osjećao je da su sve oči uprte u njega. Znojio se. Što mu na koncu preostaje? Podigao je stopalo. Sada će svi pomisliti da je hipnotiziran. “Zaboravi kako se zoveš”, rekao mu je Lindemann. Osjećao je kako ga obuzima ljutnja. Ovo polako postaje preglupo. Ako tip još jednom upita, razotkrit će ga pred svim tim ljudima. “Kako se zoveš?” Iwan se nakašljao. “Ne znaš, zaboravio si, ne znaš. Kako ti je ime?” Valjda je to bilo zbog situacije, zbog strašne svjetlosti i zbog toga što nije bilo lako pred tolikim mnoštvom ljudi stajati na jednoj nozi, trebaš se potpuno usredotočiti kako bi održao ravnotežu. Nije ga izdalo sjećanje, ne, izdao ga je glas. Zaustavio se u grlu i nije izlazio. Što god ga sad pitali, mora ostati nijem. “Koliko imaš godina?” “Trinaest”, čuo je sebe kako kaže. S malo snage volje dakle ipak ide. “Kako ti se zove majka?” “Katharina.” “Otac?” “Arthur.” “Je li to onaj gospodin tamo dolje?” “Da.” “A kako se ti zoveš?” Šutio je. “Ne znaš?”

- 21 -

- 234 -

Daniel Kehlmann rođen je 1975. u Münchenu, a živi u Beču i Berlinu. Za svoje romane i pripovijetke, koji su prevedeni na više od četrdeset jezika, dobio je brojne nagrade i priznanja, između ostalog Nagradu Candide, književnu nagradu Zaklade Konrad Adenauer, Nagradu Per Olov Enquist, Nagradu Kleist i Nagradu Thomas Mann. Njegov roman Mjerenje svijeta, o Alexanderu von Humboldtu i Carlu Friedrichu Gaussu, objavljen je ujesen 2005. i postao je najvećim književnim uspjehom u njemačkoj poslijeratnoj literaturi. U Frakturi su dosad, uz Mjerenje svijeta, objavljena i njego va djela Mahlerovo vrijeme, Magičan život Arthura Beerholma, Izmišljeni dvorci i Slava.

- 233 -

- 234 -

Snježana Božin rođena je 1973. godine u Ulmu. Studirala je ekonomiju te diplomirala hrvatski i njemački jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2001. bavi se konsekutivnim i simulatnim prevođenjem, a književnim od 2003., kada su joj objavljeni prijevodi kratkih priča Bettine Balaka i Marlene Streeruwitz u zbirci Felix Austria. Prevela je romane Krotiteljica sjenki Inke Parei (2004.), Dan za danom Terezije Mora (2007.) i Kaltenburg Marcela Beyera (2010.) te je suprevoditeljica nekoliko putopisnih i povijesnih naslova. Članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Živi i radi u Zagrebu.

- 235 -

- 236 -

Sadržaj

Veliki Lindemann 5 Život svetaca 33 Obitelj 87 Poslovi 99 O ljepoti 153 Godišnja doba 199 O autoru O prevoditeljici

233 235

- 237 -

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2015., travanj Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-629-8 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-630-4 (meki uvez) www. fraktura. hr fraktura@fraktura. hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 238 -

Čitajte još u izdanju Frakture

Slavenka Drakulić Dora i Minotaur: Moj život s Picassom Đurđa Knežević Disanje nemani Korana Serdarević Nema se što učiniti Filip David Kuća sećanja i zaborava Sofi Oksanen Kad su golubice nestale s finskog preveo Boris Vidović César Aira Književna konferencija sa španjolskog prevela Nikolina Židek Péter Nádas Knjiga sjećanja s mađarskog prevela Xenia Detoni Ahmet Hamdi Tanpınar Spokoj s turskoga preveo Enver Ibrahimkadić

Daniel Kehlmann rođen je 1975. u Münchenu, a živi u Beču. Za svoje Julia Franck romane i pripovĳetke, koji su prevedeni na dvadesetak jezika, dobio Zapad je brojne nagrade i priznanja, između ostalog Nagradu Candide s njemačkog prevela Latica Bilopavlović Vuković 2005. i književnu nagradu Konrad Adenauer Stiftunga 2006. Njegov Erwin Mortier roman Mjerenje svĳeta, oSan Alexanderu von Humboldtu i Carlu Friebogova drichu Gaussu, objavljenprevela je ujesen 2005. i postao je najvećim knjis nizozemskog Romana Perečinec ževnim uspjehom u njemačkoj poslĳeratnoj literaturi. U Frakturi su dosad, uz Mjerenje svĳeta, objavljeni i njegovi romani Mahlerovo - 239 vrĳeme, Magičan život Arthura Beerholma, Izmišljeni dvorci i Slava.

Jón Kalman Stefánsson Nebo i pakao s islandskog prevela Doroteja Maček Josip koju Mlakić “Onda poslušaj. Ovo je naredba ćeš slĳediti jer je želiš slĳediti, Božji a želiš to jer ti ja naređujem, a ja tignjev naređujem jer želiš da ti naredim. Omer Rak Od danas ćeš se truditi. Pod svaku cĳenu!” Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina Kada je toga poslĳepodneva odveo svoja tri sina na predstavu Miljenkona Jergović Velikog Lindemanna i pristao pozornici asistirati majstoru Levijeva tkaonica svile hipnoze, skeptični i neambiciozni pisac Arthur Friedland nĳe ni Joseph Roth slutio da će već iste večeri isprazniti obiteljski bankovni račun, Radetzky marš uzeti putovnicu i nestati – na 24 godine. s njemačkog preveo Milan Soklić Sada, kad im se putovi iznova spajaju, Arthur je književna Patrick Modiano zvĳezda tamna sjaja, aUlica njegovi odrasli mračnih dućanasinovi muškarci su koji prolaze svaki kroz vlastitu krizu: je svećenik bez vjere, s francuskog prevela Martin Ana Kolesarić Iwan slikar bez talenta, Ivana a njegov blizanac Eric beskrupulozni Šojat-Kuči Jom te Kipur poslovni čovjek čĳi se svemir 2008. urušava, prĳeteći da ga Tatjana Gromača usisa za sobom. Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti Dok za Daniela Kehlmanna propituju sveto trojstvo religĳe Amos Oz suvremenog čovjeka – novac, umjetnost i Boga – svaki od junaka Prizori iz seoskog života romana F neka je vrsta prevaranta, no svaki nas ujedno vodi s hebrejskog prevela Andrea Weiss Sadeh korak bliže onome što bi lako moglo biti istina. Ognjen Sviličić Obitelj, ljubav i (ne)sreća, život i magĳa koja njime vlada, sve to Glava velike ribe sadržano je u romanu divlje duhovitosti i ﬁlozofske dubine, Josip Mlakić u remek-djelu koje – da parafraziramo Velikog Lindemanna – Svježe obojeno morate pročitati jer to želite, potruditi se, pod svaku cĳenu. Damir Zlatar Frey Jer, vratit će vam se. Kristalni kardinal

Ova i druga naša izdanja potražite na www.fraktura.hr 99,00 kn +385 1 335 78 63, prodaja@fraktura.hr

- 240 -