Fakiri

Fakiri

-1-

-2-

Antonin Varenne

Fakiri prevela s francuskog Vlatka Tor

Fraktura -3-

Naslov izvornika Fakirs Fakirs © Éditions Viviane Hamy, Paris, 2008 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2016. © za prijevod Vlatka Tor i Fraktura, 2016.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-797-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 942669

-4-

[...] Sve se odvija kao da je krvnik žrtvi prepustio da nastavi njegovo djelo uništenja. No slučaj ovog muškarca, nekadašnjeg mučitelja koji je postao svoja vlastita žrtva – u doslovnom fizičkom smislu i kao predstavnik drugih – dojmljiva je ilustracija onoga što smo nazvali sindromom Svetog Sebastijana: inverzija objekta i subjekta torture te njene bihevioralne posljedice. Ovaj slučaj bit će predmet i tema našeg istraživanja ratnih trauma s gledišta mučitelja. Stoga ćemo se, između ostalog, baviti i pitanjem postoje li i drugi oblici torture osim one “institucionalizirane” [...]. Jasno ćemo uvidjeti da ne postoje: baš kao i samoubojstvo, koje su prvi sociolozi uzeli za predmet proučavanja, tortura je društveni fenomen. Parafrazirajući Durkheima i njegovu glasovitu tezu o svojevoljnoj smrti, zaključit ćemo ovaj uvod: Svako društvo je predodređeno da dâ određeni broj mučitelja.

John P. Nichols

-5-

Što se opečene ruke tiče, to je čisto i jednostavno junaštvo, što se tiče odrezanog uha, to je neposredna logika, i, ponavljam, svijetu koji neprestano, svakim danom sve više, jede nejestivo, kako bi stao na kraj svojoj nevoljkosti, ne preostaje ništa drugo nego da, po tom pitanju, začepi.

Antonin Artaud, Van Gogh, Samoubojstvo društva

-6-

1

Lambert je grizao nokte.

U polumraku, uronjeni u nekakvu muljevitu neodređenost vremena i prostora, trojica policajaca nisu više znala je li dan ili noć. Miris alkohola i hladnog duhana ispunjavao je prostoriju. Promukli, nerazbuđeni glasovi, unatoč poodmaklom jutru, odavali su umor. Palili su jednu cigaretu za drugom nagurani ispred ekrana i nitko u cijeloj prefekturi nije imao namjeru podsjetiti ih na zakon o pušenju. “Što radi?”

“Svlači se.”

“I to je sve? Odakle vam to?”

“Iz nekog Guérinovog dosjea. To nas Lambert časti.”

Stišćući cigaretu zubima, Berlion se okrenuo i upitao pre­ ­ma dnu prostorije: “Ej, Lamberte, nećeš ovo opet pogledati?”

Lambert je bacio pogled prema vratima. Berlion je cigaretu premjestio u ugao usta, filter je zaškripao pod kutnjacima.

“Ne brini, Guérin nije tu!”

Posprdno su se nasmijali.

“Gledaj, gledaj!”

-7-

Trojica policajaca zalijepila su se za ekran ispuštajući guste oblake dima.

“Sranje, trči između automobila!”

“Gdje je to?”

“Kod Porte Maillot, ispod mosta. S kamere za video­ nadzor.”

“Gle, kao da gleda u kameru!”

“Ma da, pa ni ne zna da ga se snima.”

“Obdaren je ko magarac.”

“Romane, ne uzbuđuj se.”

Roman je laktom gurnuo Savanea.

“Odjebi.”

Lambert je procjenjivao učinjenu štetu; računica je bila jednostavna: što su mu gore stvari padale na pamet, to si je više zamjerao. Kad bi Guérin sada uletio, dobio bi svoje.

“Isuse, peugeot ga je skoro razlijepio!”

“Pokupit će ga netko.”

“Nanizalo se barem pet automobila.”

“A luđak jurca...”

Na crno-bijelom ekranu gol je mladić ruku ispruženih pre­ ­ma nebu trčao po pariškoj obilaznici. Automobili su naglo skretali da ga izbjegnu, skuteri se zalijetali u zaštitnu ogradu.

Gologuz, hitao je ususret automobilima s osmijehom proroka.

Izvikujući nešto što se nije čulo, ali nesumnjivo radostan, nudio je metalnim napravama svoje nage slabine. U dnu ekrana brojke su pokazivale datum i vrijeme. 9 sati i 37 minuta. Pokraj minuta polako su se vrtjele sekunde, puno sporije nego što je muškarac u trku podizao noge. Bio je mršav, bjeloput, -8-

elegantan poput čaplje koja gazi po naftnoj mrlji. Udarci, gužvanje lima, povici i lom stakla, sve se odvijalo u potpunoj tišini. “Što to viče?”

“Lamberte, što je tip vikao?”

Lambert je šutio. Što mu je bilo, blesanu, da se htio umiliti ovoj trojici sirovina?

Prema riječima jednog svjedoka, trkač je vikao “Dolazim”.

I ništa drugo. Lambertu je to bilo dovoljno. Ali ne i ovoj trojici.

Nije im odgovorio pa se šutnjom malo iskupio u vlastitim očima.

“Ej, ništa se više ne vidi! Kamo je otišao?” “Čekaj, sad će doći do druge kamere!”

Kut snimanja se promijenio. Sad su mladića vidjeli s leđa, a automobili su mu jurili ususret. Istrčao je ispod mosta, a val automobila, poput crne bujice, zaobilazio je taj bijeli kamenčić dlakave stražnjice.

“E pa ovaj zbilja ne zna za strah!”

“Trči već dvjesto metara, ovo je sigurno rekord.”

Sad je Savane laktom munuo Romana, svoj alter ego u goroj verziji.

“Lako ćemo doznati: imamo tu dolje i štopericu!”

Zaurlali su od smijeha. Lambert je otvorio usta ne bi li prosvjedovao, ali bilo ga je strah ove trojice.

“Umuknite, kvragu, i gledajte!”

“Berlion ne voli kad se priča za vrijeme filma!”

“Začepi!”

Roman, Savane i Berlion. U Odjelu za umorstva to što ste -9-

dobro obavljali svoj posao nije isključivalo mogućnost da ste debil. Oni su bili trostruki dokaz.

Ušutjeli su lešinarskim instinktom predosjećajući svršetak.

Pepeo cigareta na koje su zaboravili prosipao se po pločicama i čulo se samo šuškanje vrpce u videorekorderu.

Limuzina je jurila prema kamikazi, ravno u smjeru odakle je kamera snimala. Mladić je raširio ruke, isprsio se kao atletičar kad krajnjim snagama prolazi cilj. Automobil je u posljednjem trenutku naglo skrenuo i promašio ga. Iza njega je punom brzinom nailazio teretnjak.

Kamion je trkača zgnječio bez zvuka, luda jurnjava naglo je prekinuta, a on je u istom trenu nekako apsurdno poletio u suprotnom smjeru. Po rešetki hladnjaka šiknula je krv iz smrskane lubanje. Tijelo je sasvim nestalo pod kabinom dok je prikolica blokiranih kotača klizila poprijeko po cesti.

Videorekorder je zacvilio, vrpca se zaustavila i zamrznula posljednji prizor s kamionom koji proklizava i užasnutim licem vozača. Brojke na dnu ekrana su se zaustavile.

Roman je na pločicama zgnječio spaljeni filter.

“Ma, to je odvratno.”

“Rekao sam ti, stvarno ludo.”

Nastavili su smućeno buljiti u ekran, zgađeni i razočarani.

Savane se okrenuo prema mračnom kutu kamo se Lambert sklonio.

“Ej, Lamberte? Koje je tvoje mišljenje, je li riječ o samoubojstvu ili o serijskom ubojici?”

Poumirali su od smijeha. Hvatajući zrak, Savane je dodao u istom tonu: - 10 -

“A, sranje! Misliš da je tvoj šef priveo vozača kamiona?”

Taman su pišali u gaće kad su se vrata dvorane otvorila.

Lambert je ustao i ostao tako u skrušenom stavu mirno.

Guérin je upalio svjetlo. Trojica policajaca izronila su iz zadimljenog polumraka brišući suze. Bacio je pogled na ekran, onda na Lamberta, a srdžbu u njegovim velikim smeđim očima u trenu je zamijenio umor.

Veselost na licima Berliona i njegovih pratilaca prešla je u agresiju lakoćom svojstvenom murjacim naviklima na saslušavanja.

Izašli su iz prostorije polako prolazeći ispred Guérina.

Najsvadljiviji među njima, Savane, procijedio je: “Hej, Colombo, baloner ti se vuče po podu.”

Udaljavajući se hodnikom glasno je dodao: “Pazi da ti se ne vuče kroz govno tog tvog pseta!”

Lambert je pocrvenio poniknuvši nosom prema cipelama.

Guérin je izvadio kasetu iz videorekordera, stavio je u džep i izašao.

Lambert je ostao besmisleno stajati. Guérin je zavirio iza vrata.

“Ideš li? Imamo posla.”

Malo mu je falilo da izusti živahno “Stižem”, ali nešto ga je zaustavilo. Vukući noge, pošao je hodnicima za Šefom. Promatrao je figuru ispred sebe strepeći da bi mogao otkriti naznake gnjeva, ali nije primijetio ništa osim vječnog umora koji ga je zaogrtao kao i baloner. Pseto i gospodar kojem uzica više nije bila potrebna. Za razliku od Savanea, Lambertu ta slika nije bila ponižavajuća; više mu se činila kao izraz povjerenja.

- 11 -

Šef je preko svega prešao bez ijedne riječi, ali Lambert je znao kako stoje stvari. Ljubaznost u ovoj ustanovi nije bila neophodna vrlina. Dugoročno gledano, valjalo je priznati, bila je beskorisna. Ovdje se ljubaznosti trebalo riješiti što prije, posramljeno, kao kad se nevinost gubi među nogama stare kurve. Lambert se pitao ne čini li Šef − u dobi od četrdeset dvije godine od kojih trinaest provedenih u jedinici − taj protuprirodni napor samo u njegovom slučaju. Razlog više da ne radi gluposti, rekao je sam sebi: prvo, to je privilegij, a drugo, Guérin je sasvim sigurno mogao postupiti drugačije.

Policijski vježbenik Lambert u svojim je razmišljanjima išao koji put toliko daleko da se pitao ne služi li se Šef njime kao nekakvim pojasom za spašavanje, utočištem za osjećaje.

Kad bi se pogubio u takvim hipotetskim lutanjima, obično nakon nekoliko piva, svaki put ukazala bi mu se slika psa i gospodara. Na kraju krajeva, ona je na jasan način sažimala njihov odnos. Poniznost je pokornima prvi korak prema priznanju.

Lambert je otvorio vrata njihovog ureda, meditirajući o samopoštovanju, toj krhkoj stvarci koju ga je Šef učio njegovati. Čim je sjeo, Guérin je, neprimjetan i tih, uronio u dosje o događaju na obilaznici. Stari baloner visio je na njemu kao loše zategnuto izblijedjelo šatorsko krilo u dječjem ljetnom kampu.

Kako se ono zvao tip sa zaobilaznice? Lambert se više nije sjećao. Neko komplicirano ime, s crticama. Nemoguće za upamtiti.

- 12 -

“Lamberte, mali moj, što ti kažeš o ovome? Ja dijelim tvoje mišljenje da ovo samoubojstvo baš i nije izvedeno po pravilima.” Guérin se sam sebi osmjehnuo. “I ti si primijetio znakove koje je radio prema kameri?”

U uredu se ništa nije micalo, vladala je potpuna tišina. Upu­ tivši ohrabrujući pogled prema svom podčinjenom, Guérin je čekao neku riječ, potvrdu. Lambert je kopao orlovski nos i fasciniran pronađenim sadržajem razmazivao ga s donje strane stolice.

“Lamberte?”

Visoki je plavokosi mladac poskočio i zagurao ruke pod stol.

“Da, Šefe?” “... Otiđi nam, molim te, po kavu.”

Lambert se nadao da na hodnicima neće sresti previše ljudi.

Putem se još jednom zamislio nad činjenicom da u Quai des Orfèvres* nitko nikoga ne zove imenom. Kazali bi “Roman se opet rastao”, “Lefranc je u depresiji”, “Glupi Savane je dobio opomenu”, “Guérin je skroz lud” itd. Nikad ime. Njemu se ta distanca među prijateljima činila čudnom.

Guérin je slušao kako se koraci njegovog zamjenika udaljavaju i misli su mu odlutale. Zvuk iznošenih tenisica koje lijeno

Quai des Orfèvres – Kej Orfèvres, odnosi se na sjedište prefekture pariške policije smješteno na broju 36 Quai des Orfèvres na otoku Île de la Cité na Seini u središtu Pariza, op. prev. *

- 13 -

stružu po podu svaki put u sjećanje bi prizvao odmor. Sjetio bi se Maroka i luksuznog hotela, za one prosječnih plaća, u kojem je rezervirao sobu. Palača krhkih vodoinstalacija i s konobarima punim uspavane revnosti koji su se polagano kretali i vukući noge donosili pladnjeve s čajem od mente.

Tjedan dana sjedenja na terasi hotela, promatranja mora u koje nije smočio ni prst, osluškivanja koraka konobara. Struganje Lambertovih cipela po hodnicima policijske postaje podsjećalo ga je na šum valova na plaži. Postojala je izravna povezanost između njegovog zamjenika i morskih mijena Atlantika.

Sličnost koju, kao ni tolike druge, nitko nikad nije primijetio.

I dok se more udaljavalo po hodnicima, zapitao se zašto ga Lambert i dalje oslovljava sa Šefe, kao što bi to činio marokanski konobar, a on mu je tisuću puta rekao da ga zove jednostavno Guérin.

Najednom je shvatio da neosporno postoji veza između šefova i odmora. Nije li mu baš njegov vlastiti šef, Barnier, savjetovao da ode na odmor? Guérin, otiđite malo iz Pariza i iz Brigade, stvari će se smiriti do vašeg povratka. Jeste me čuli, Guérin: maknite se što dalje na neko vrijeme. Znači, riječ Šef nije imala veze s radom. Opet se zadubio u dosje, no rastresen dalekim prizorima i izravnom uzročnoposljedičnom vezom koju je upravo uočio, između prisilnog odmora i islamskog svijeta.

Lambert se vratio s dvije plastične čaše; crnu kavu bez šećera stavio je na Šefov stol, a onu s mlijekom i pola hektara šećerne trske na svoj. Prije nego će sjesti, prišao je zidu i sigurnom kretnjom otrgnuo listić s kalendara. Crvenim brojkama i - 14 -

slovima pisalo je: 14. travnja 2008. Sjeo je i počeo piti kavu očiju uprtih u datum.

Prije dvije godine, po povratku iz Maroka, Guérinu su dodijelili ovaj mali ured. Dva stola, neonska svjetiljka, dva stolca, utičnice i dvoja vrata, kao da ulaz i izlaz nisu isto. Zapravo, pravo rečeno, iz tog ureda nije ni bilo izlaza. Za jednim od stolova grana bijelog koralja s ljudskim licem, okrenuta prema zidu bez prozora, smireno je razmišljala o budućnosti. Činilo se kao da se Lambert od tog prvog dana nije pomaknuo sa stolice i da je budućnost definitivno odgodila svoj dolazak.

Ured je bio na kraju zgrade, na zapadnom vrhu otoka Île de la Cité*. Do njega je trebalo proći pola zgrade ili ući kroz sporedni ulaz i popeti se starim stražnjim stubištem. Barnier mu je dao ključeve sporednih vrata stavivši mu na znanje da se ne mora bespotrebno mučiti prolaskom kroz čitavu postaju da bi došao ovamo.

Vaš novi zamjenik, kazao je Barnier. Vaš novi ured. Vaš novi posao. Vi ste u Odjelu za samoubojstva, Guérin. Guérin, Samoubojstva, ovo tu, to je vaša domena.

Ured je čuvao ulaz u puno veću prostoriju, u koju su vodila ona druga vrata. Arhiv samoubojstava grada Pariza. Barem jedan njihov dio, ona koja su potpadala pod policijsku

Jedan od dvaju otoka na Seini u središtu Pariza na kojem su, između ostalog, katedrala Notre-Dame, Sainte-Chapelle, policijska prefektura i Palača prav­ ­de, op. prev. *

- 15 -

prefekturu. To što su baš mladog Lamberta i njega samog izabrali za čuvare beskrajnih redova polica i dosjea bio je znak koji si još nije protumačio. No, imao je strpljenja.

Arhivom se više nisu služili, bili su to zastarjeli ostaci sada već digitaliziranih dosjea, rijetko potraživane papirnate kopije napravljene za osiguravajuća društva. Gotovo svakih mjesec dana počinjala je priča kako će ih odvesti na otpad. Još je samo Guérin ulagao nove dosjee u arhiv i ondje provodio sate, povremeno s pokojim studentom sociologije u potrazi za društvenim činjenicama. Studenti su jamčili opstanak arhiva: Sve­učilište je u njemu pronašlo građu za istraživanja, a njezin bi nestanak izazvao skandal. Najstariji dosjei potjecali su iz vremena industrijske revolucije kada je za samoubojstva, kao neki oblik protuteže napretku, počelo zlatno doba. U dvije godine Guérin je postao stručnjak za svojevoljnu smrt. Desetak slučajeva tjedno, stotine sati u arhivu: postao je hodajuća enciklopedija pariških samoubojstava. Metode, društvene sredine, godišnja doba, bračna stanja, doba dana, odvijanje, zakonski propisi, utjecaj religijskih vjerovanja, dob, gradske četvrti... Nakon tjedan dana provedenih u kopanju po prašnim kutijama i sam je zaboravio razlog zbog kojeg je dospio u tu slijepu ulicu.

U policiji su zazirali od rada u Odjelu za samoubojstva.

Nije to, pravo rečeno, bio Odjel, nego dio posla koji je imao prirodnu tendenciju da se odvoji od ostalih zadataka. Svako je pretpostavljeno samoubojstvo bilo predmet jednog izvještaja, koji je potvrđivao ili osporavao činjenice. U slučaju

- 16 -

sumnje otvarala bi se istraga; gotovo svaki put radilo bi se samo u potvrđivanju očiglednog. Ako bi došlo do istrage, slučaj bi od Guérina preuzimali tipovi poput Berliona i Savanea. Hijerarhijske silnice koje bi vas dovele u Samoubojstva nije bilo moguće obrnuti bez utjecaja još većih sila za koje se nije ni znalo postoje li. Iz Samoubojstava se moglo otići samo na tri načina: odlaskom u mirovinu, ako ste bili u toj dobi, davanjem otkaza − a nakon depresije i lječilišta ili pak – slučajevi su bili česti u ovom odjelu, još češći nego u ostatku policije – vlastitom odlukom, s cijevi svog službenog oružja u ustima.

Sve su te opcije kolege priželjkivale Guérinu, samo je popularnost pojedine varirala. Ali nitko nije mogao predvidjeti da će se on ovdje osjećati kao riba u vodi.

A tako je ispalo.

I rezultat je bio taj da se mržnji koju su kolege gajile prema Guérinu pridružilo i duboko gnušanje kakvo bude pervertiti kad se prepuštaju uživanju u onome što se svima gadi.

Dvije godine prije Guérin je s četrdeset godina bio najbolji u svojoj klasi na Visokoj policijskoj školi, ali nisu ga svi jednako cijenili. No, poštivali su njegove sposobnosti i zatvarali oči pred čudnim ponašanjem. A on je sve češće zastranjivao s neuobičajenim teorijama i udaljavao se od klasičnih istražiteljskih metoda. Ta su zastranjenja pripisivali njegovu mozgu nobelovca i nadali se da je s njim sve u redu, premda ga je postalo teško pratiti. Dvije godine poslije karijera mu je bila mrtva, on prezren, a njegovog jedinog zamjenika smatrali su zaostalim.

- 17 -

Guérina su nakon pada podvrgli psihološkoj procjeni. Po­ kušali su mu pronaći i fizičke mane da ga mogu otpustili. No, ni u jednom od ta dva područja, fizičkom i mentalnom, nije otkriven nikakav valjan razlog da ga se pošalje u mirovinu.

Ako je njegov duh i skrivao neko ludilo, ono se bez problema uklopilo u okvire normalnoga. Dr. Furet, neovisan psihijatar koga su nekom greškom konzultirali, dodao je u Guérinov dosje bilješku koja je odjeknula: “Kao što neki u Bogu vide koncept koji objedinjava sve ostale, ispitanik, čini se, posve razumno smatra da se svijet ne može shvatiti i objasniti, odnosno njegov policijski posao ne može se obavljati, ako se ne prihvati ideja – apsurdna? – da je sve povezano, da se nijedan događaj ne može pojmiti ni razumjeti sam za sebe, a da se ne izgube njegov smisao, uzrok i posljedica. Ispitanik je zdrav i sposoban obavljati policijski posao.”

Barnieru, koji ga je na fin način pokušao uvjeriti da prepravi dijagnozu, Furet je još kazao: “On može pogriješiti, kao i svi, ali ako ga otpustite iz policije kako bi sve bilo prihvatljivo, onda biste i vi morali podnijeti ostavku, a vjerojatno pro­ mijeniti i ministra.”

Guérin je ostao. U Samoubojstvima.

I na tom je kliskom terenu sitni poručnik i dalje bio usredotočen na slučaj nudista kamikaze. Do sjaja je zabrinutom rukom uglačao ćelavu glavu i, tražeći podršku svog zamjenika, ponovno upitao.

“Ne, zbilja, što ti misliš o tome?”

- 18 -

Očiju uprtih u strop, Lambert je polako izgovorio.

“Nisam čuo kad je noćas padala kiša.”

Guérin nije odmah shvatio, pa je podigao pogled. Doista, ružičasta se mrlja proširila.

Ured je bio na posljednjem katu, ispod potkrovlja. Točnije, ispod “Sušionice”. Krov je prokišnjavao, voda je kapala na obješenu odjeću, natapala je, a onda se iz nje cijedila pomiješana s krvlju. Na starom su se parketu stvarale lokve, voda je prolazila između letvica, upila bi je žbuka na stropu i stvarala se ružičasta mrlja koja je nad njihovim glavama rasla i skupljala se u ritmu padalina. Povlačeći se, mrlja je za sobom ostavljala smećkaste koncentrične kružnice koje su podsjećale na presjek ametista.

Prošle je noći kišilo, sve do rano ujutro. Obilna kiša koja najavljuje proljeće. Ružičasta je mrlja narasla, oživio je ametist, poput mineralnog pulsirajućeg bila preminulih žrtava čiju su okrvavljenu odjeću prostirali u potkrovlju. Ljeti se iz prostorije s dosjeima širio nepodnošljiv vonj.

Guérin je u tišini promatrao mrlju, a zvuk valova, Lambertova obuća, kotači kamiona koji je klizio mokrim asfaltom, krug od krvi na rešetki hladnjaka automobila, sve je to postalo neka vrsta trodimenzionalnog razmišljanja uz stereozvuk: nikakva moderna naprava nije mogla zamijeniti velike prostorije s nizovima pretrpanih polica; ovdje je sve trebalo pronaći svoje mjesto.

Ustao je, otvorio vrata arhiva i zakoračio među police s dosjeima. S police u dnu prostorije skinuo je veliku

- 19 -

kartonsku kutiju, stavio u nju dosje s obilaznice i videokasetu.

Trljajući glavu kao služavka srebrni jušnik, ostavio je za sobom šapat arhiva, naslage celuloze čiju je glazbu samo on čuo.

Vratio se na svoje mjesto i skupa s Lambertom podigao pogled prema mrlji. Neprimjetno i polagano širenje vode i krvi pratilo je ritmično škripanje stolica pod njihovim stražnjicama dok su iščekivali potop.

Dugo im je trebalo da se jave na telefon.

U prosjeku je zvonio jedan i pol puta na dan, uz dvije krajnosti godišnje: onu gornju, od lipnja do početka srpnja, kada je sunce poticalo društvenu vrevu pod utjecajem topline, kao da se radi o kemijskom spoju, i donju, od prosinca do siječnja kad život zamire zbog hladnoće koja crpi čak i energiju potrebnu za samoozljeđivanje.

Guérin je pogledao na sat, podigao slušalicu, zabilježio nešto u notes, a onda se njegov isprani žuti baloner podigao poput duha.

Na vratima se okrenuo prema zamjeniku usredotočenom na promatranje stropa.

“Ideš? Imamo posla.”

Lambert je pošao za Guérinom koji je trljao glavu od neugode.

“Moraš prestati drugima pokazivati dijelove dosjea. Rekao sam ti da pogledaš snimku, a ne da organiziraš projekciju. Jesi me čuo?”

- 20 -

Sav crven, Lambert je povukao patentni zatvarač na jakni trenirke.

“Jesam, Šefe.”

Bijeli su oblaci klizili plavosivom pozadinom neba tjerani visinskim vjetrom koji se dolje nije osjećao. Guérin ih nije ni pogledao kad je iz stražnjeg stubišta stupio na danje svjetlo.

Dok je njegov pomoćnik palio motor službenog automobila, razmišljao je, da bi se opustio, o emisijama koje je sinoć gledao. Čvrsto je odlučio pronaći vezu, a bio je posve siguran da postoji, između nestale civilizacije Uskršnjih otoka i lova na pastrve u Montani. Samo mala vježba uz koju će zaboraviti da se sprema zaviriti u mutno oko leša.

Lambert je stao zviždukati Le Petit vin blanc*. Volio je voziti i osjetiti napor motora dok on nije morao raditi ništa.

Vozeći se duž Seine, Guérin se zapitao nisu li stanovnici Uskršnjih otoka, budući da su skoro svi bili zauzeti klesanjem kamenja veličine kuće da ugode svojim glavonjama, izlovili svu ribu i pomrli od gladi. To bi imalo smisla, na otoku više nije bilo stabla ni za lijek kad su jednom završili s postav­ ljanjem statua. Posljednje su čak ostale u kamenolomima, jer nije bilo debala koja bi poslužila za transport. Deforestacija, erozija tla, prenapučenost, zemlja ne donosi ništa za jelo,

Bijelo vince, popularna francuska pjesma iz 1943. radosnog proljetnog ugođaja, op. prev.

*

- 21 -

prekomjerni izlov ribe, povratak na početnu točku: populacija nula. S druge strane, ribolovci iz Montane žalili su se na rušenje šuma, osiromašivanje tla i rudnike bakra koji su zagađivali rijeke. Pastrve su nestale, desetkovale su ih novopridošle vrste koje su prosperirale u takvim zagađenim vodama, a tu je i pitanje mladih koji su napuštali državu zbog manjka posla na neproduktivnim farmama. Stabla su, dakle, bila veza.

Uzrok je, u jednom slučaju, bilo klesanje skulptura, a u drugom šumarske i rudarske kompanije. Posljedica? Kraj jednog sporta na otvorenom i uništenje jedne civilizacije.

Uostalom, Churchill se zacerekao kad je vidio divovske statue. Nikad nije propuštao priliku da ponizi ljude kad su to zaslužili. Guérin je zaključio kako više nije pametno ni kupati se u moru ni kopati zemlju, budući da je Čovjek, taj pripadnik neuravnotežene vrste, u njih već zakopao nebrojene dokaze svojih zločina, još i više nego što ih je rasutih ostalo po površini. *** Mladoj ženi ispruženoj na krevetu bile su dvadeset i četiri godine, studirala je francuski jezik i književnost. Na noćnom stoliću stajala je bočica jakog sredstva za spavanje koje je preosjetljivoj studentici s nesanicom sasvim sigurno liječnik prepisao bez previše razmišljanja. Kako nije ostavila oproštajno pismo, što nije bilo u skladu s njezinim književnim sklonostima, Guérin je zaključio da se radi o pokušaju samoubojstva koji je završio bolje nego je predvidjela. Dodatna - 22 -

potvrda tome bila je telefonska slušalica u njenoj ruci. Svrstao ju je u kategoriju “poziv u pomoć”, varijanta “nepopravljiva omaška”.

Mali su stan ispunili šapat, grcanje i jecaji. Policajci su radili u tišini. “Ne” i “To je nemoguće!” začuli bi se tu i bolno prodirući do svijesti. Uplakanu majku otac je stiskao u zagrljaju ne dajući jadnici da pojuri u sobu. Njena kći blijedog lica, ljubičastih usana i mutnih očiju više nije mogla čuti njeno dozivanje.

Guérinu je koji put bilo teško suosjećati s patnjama obitelji. Zakašnjeli i konfuzni iskazi osjećaja budili su u njemu nelagodu.

Kao i uvijek kad je bila riječ o zgodnoj djevojci, Lambert je cmizdrio s roditeljima. Posramljeni poručnik Guérin na tome mu je u sebi bio zahvalan.

Ako se osjetljivost policajcima i gadila, javnost na nju nije imala pritužbi. Obitelji su obožavale Lamberta. Guérinu je u životu oduvijek trebao čovjek koji zna plakati. Pronašao je taj skriveni biser prije dvije godine, u malom uredu sa stropom natopljenim krvlju.

Očigledno je bila riječ o samoubojstvu i Guérin je roditeljima postavljao pitanja iz formalnosti, automatski. Kad već nije bilo sućuti, civili u stanju šoka cijenili su profesionalnost.

Provjerio je sve što je trebalo: izjave susjeda, vrijeme, stanje stana, vrstu tableta, koja je količina alkohola potrebna da bi postale smrtonosne, izgled tijela itd.

U sobi se rastreseno zapitao što ne valja s teorijom o Uskršnjem otoku. Sjeo je da razmisli pa se nakon minute pljesnuo - 23 -

po čelu. Churchilll se zacerekao i kad je vidio američke ribolovce, a oni su međutim stvarno zaslužili da ih se žali... To mu nije bilo nalik. Kad je liječnik ušao u sobu kako bi izdao potvrdu o smrti, začuđen i zabrinut ostao je stajati na vratima.

Guérin ga je pozdravio ne shvaćajući. Osmjehnuo se pa tek onda vidio da sjedi na krevetu, pokraj leša ljubiteljice su­ vremene književnosti koji mu je pružao telefonsku slušalicu.

Zapljusnut valom stida poskočio je s mjesta.

Kad se prestao rumenjeti, tijelom mu se proširila studen i iznenadan silan umor. Uz sram sustigao ga je teret odgo­ vornosti. Intimna odgovornost da se objasne podzemne sile, nasilne i licemjerno poricane. Uplićući roditelje upitne nedužnosti, izlazeći na površinu da bi pokazale svoju moć, nevidljive sile ponekad su se manifestirale pojavom leša nesretne mlade žene. Guérin je shvatio, vidjevši sam sebe kako sjedi na krevetu i obuzet dalekim teorijama, da je postao jedna od njihovih uobičajenih zavedenih marioneta, krhki glas razuma u tutnjajućoj bujici. Iz djevojčinog su se trbuha začuli groteskni zvuci.

Tijelo se praznilo od tekuće supstancije koja nije imala veze s uzdizanjem duše k vječnosti.

Liječnik, zgađen, propustio ga je iz sobe.

- 24 -

Rođen u Parizu 1973., Antonin Varenne ondje ostaje tek kra­­ tko. S roditeljima živi svuda po Francuskoj, a potom i na jedrilici. U Francusku će se vratiti tek s dvadeset godina na studij filozofije u Nanterreu. Nakon diplome (Machiavelli i politička iluzija) živi u Toulouseu, radi na Islandu i u Meksiku, a 2005. nakratko će se smiriti u podnožju Apalačkog gorja i napisati svoju prvu priču. U Francusku se vraća sa suprugom Amerikankom, dvojezičnim djetetom i meksičkim psom, na­ stanjuje se u regiji Creuse i posvećuje pisanju.

Za roman Fakiri nagrađen je Nagradom Michel Lebrun (2009.) i glavnom nagradom žirija Sang d’Encre (2009.).

- 301 -

- 302 -

Vlatka Tor rođena je 1971. u Zagrebu. Diplomirala je francuski jezik i književnost te komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U Francuskoj je više godina radila kao lektorica hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Lyonu, a po povratku u Hrvatsku predavala francuski jezik u školi stranih jezika.

Bavi se prevođenjem i radi kao asistentica uredništva u nakladničkoj kući Fraktura.

Do sada je objavila sljedeće prijevode: Antonin Artaud, Kamen mudrosti, Jean-Paul Dubois, Ponekad se smijem sam samcat, Josette Feral, Prema teoriji rasplinutih grupacija, Christian Weiss, Vodič mladog Robinsona: u planine, Nathacha Appanah, Posljednji brat i Jean Mattern, O medu i mlijeku.

- 303 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Cet ouvrage a bénéficié du soutien des Programmes d’aide à la publication de l’Institut français.

Ova knjiga objavljena je uz potporu Programa pomoći izdavaštvu koju dodjeljuje Institut français.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice i ilustracija Vedran Klemens Godina izdanja 2016., rujan Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-797-4 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

- 304 -

- 305 -

ntonin Varenne novi je mesija kriminalističkog romana.

Le Point Iz pariškog Odjela za samoubojstva odlazi se samo u prijevremenu mirovinu, depresiju, ili na drugi svijet — s cijevi službenog pištolja u ustima. Sve su te opcije kolege priželjkivale Guérinu, ali nitko nije mogao predvidjeti da će se on ondje osjećati kao riba u vodi.

Okružen pričama ljudi koji su si oduzeli život, nadmoćni um usamljenog poručnika napokon se može prepustiti svojoj opsesiji: traženju skrivenih niti što ih povezuju. Čovjek koji gol trči autocestom ususret kotačima kamiona, muškarac koji se s terase muzeja baca na kostur kita ili američki fakir koji je na pozornici nedavno iskrvario do smrti — Guérin u svemu nazire obrazac, a taj sve manje ima veze sa samoubojstvom.

No moguće je i da samo gubi razum.

Nezaboravni istražitelj iz Odjela za samoubojstva i prijatelj mrtvoga fakira, doktorand psihologije John Nichols, slučajan su ali fascinantan istražiteljski par, dva prava mala remek-djela u galeriji osebujnih likova kojima Varenne plete svoju mrežu od ubojstava i visoke politike, genijalnosti i ludila, oporog humora i mračnih strasti.

Fakiri su roman nevjerojatnog tempa i opijajuće atmosfere, a majstorstvo kojim je Antonin Varenne u njemu ocrtao dubinu i stranputice ljudske psihe zasluženo ga je lansiralo u sam vrh europskog kriminalističkog romana.

- 306 -

149,00 kn

I S B N 9 78 - 95 3 2 6 67 9 7 - 4

www.fraktura.hr