Fatalne simetrije by Fraktura

Nebojša Lujanović

Fatalne simetrije

eseji

-1-

Od istog autora u izdanju Frakture: Oblak boje koĹže

-2-

NebojĹĄa LujanoviÄ&#x2021;

Fatalne simetrije eseji

Fraktura -3-

© Nebojša Lujanović i Fraktura, 2018. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-266-999-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1014957

-4-

Stazama kopiladi i izroda

vo Andrić naš je svjetski najpoznatiji i najprevođeniji autor regije. Konstatacija je to s dva problematična poj ma. Prvi se tiče poteškoća sa zamjenicom, što to konkretno znači “naš”, tj. kome pripada pisac, a time se upravo bavi ovaj esej. Drugi se tiče pojma regija, njene prostorne dimenzije, odakle i dokle se proteže prostor naših kulturnih sličnosti, ili još konkretnije, prostor na kojem čitatelji Andrića doživljavaju kao svoga. Nasuprot tim nepoznatim pojmovima, četiri su podataka dobro poznata i onima koji se s književnošću susreću slučajno. Prvi od ta četiri poznata podatka jest da je Ivo Andrić kopile, kako li se već označavaju djeca nepoznatog oca (službeni otac ili franjevac gdje mu je majka službovala). Druga poznata stvar jest skandal s bračnim parom Krklec gdje je svome kumu Gustavu nabio rogove i onda se, kako kažu, ispričao riječima “Rominjala je neka kišica i tako se to desilo.” Treći sveopće poznati podatak o tom književniku nastavlja se na prethodni, a odnosi se na to da je Andrić pripadao masonima, mračnom redu koji daleko od svijeta prakticira tko zna kakve rituale, -5-

ali očito ne one svingerske jer je upravo Krklecovom tužbom za nemoral protjeran iz lože a svečana mu je halja oduzeta. I četvrti podatak jest da je Andrić bio izrod ne za ljudsku vrstu, nego još gore, za naciju, točnije za sve tri nacije. Prvo mu je na srcu Bosna, pa onda odjednom “moja draga ili lijepa gospođa” Hrvatska, kako je pisao u pismima Evgeniji Gojmerac, pa je onda odjednom beogradski zet, a pred kraj života tko zna čiji. Pored ta tri-četiri podatka o Ivi Andriću, tu su još neki manje poznati, poput onoga da je dobio Nobelovu nagradu, da je autor Proklete avlije kao jednog od prvih modernističkih romana ovih prostora, te narator čiju će pripovjednu matricu baštiniti generacije poslije. Taj izrod po mojoj mjeri, idol čije sam slike lijepio po koricama fakultetskog indeksa, razlog je što pišem ovaj esej. Njegova figura odbačenosti i prezrenosti ideal je kojem težim; naročito zato što svoju poziciju prezrenog nije gradio nametljivošću i bahatošću, nego još ubojitijim oružjem – strpljivim i dugotrajnim ignoriranjem pritisaka od strane onih koji su ga nastojali zatvoriti u neki od nacionalnih torova. Ignoriranje i šutnja oko njegovog su djela podigli bedeme protiv ideološke manipulacije, što ne znači da neki od (ne)sretnika neće danas pronaći pukotine. Šutnja na uporna pitanja “čiji si?” proizlaze iz uvjerenja da njegov duhovni obzor čine tri zavičaja, od kojih i sam barem dva osjećam svojima. Zato razumijem kontraefekt koji je -6-

proizveo: nije dobio tri domovine, nego tri jednako glasna neprijateljska tabora. U ta tri tabora koji, pored ostalih, čine Andrićev duhovni zavičaj, prevladavaju sljedeći stavovi: bosanska strana ga izlučuje, hrvatska ignorira, a srpska pri svaja. Izlučivanje se odnosi na sulude optužbe radikalnog dijela bošnjačkih kulturnih djelatnika i aktivista da bi se Andriću, da je kojim slučajem živ, sudilo da je svojim tekstovima poticao genocid. Ignoriranje se odnosi na činjenicu da je trebalo proći pedeset godina da hrvatski nakladnici organiziraju simpozij u čast tom nobelovcu ili urede reizdanje njegovih sabranih djela, budući da su se po knjižnicama povlačila samo izdanja iz šezdesetih kada je nagradu dobio, pri čemu nakladnička osvježenja u smislu reizdanja Proklete avlije i Travničke kronike kao lektirnih naslova ne računamo. Što se tiče prisvajanja Andrića kao srpskog autora, slabo održivim kriterijima kao što je mjesto stanovanja i ekavica (kojom je pisao tek u drugoj fazi svog stvaralaštva), ono čini jednaku štetu kao i ignoriranje ili odricanje jer prisilno zatomljuje druge aspekte piščevog života i misli. Ljudi praštaju sve osim iskrenosti, rekao bi Andrićev pjesnički uzor Matoš, a tome možemo još i dodati – neopredijeljenost. To je ono što mu i danas ne opraštaju. Rijetki sačuvani intervjui, koje je sve odreda Andrić smatrao suvišnim jer je držao da književno djelo treba pustiti da govori samo za sebe, skupljeni su u publikacijama dvojice dragocjenih svjedoka, Radovana Vučkovića i Koste -7-

Dimitirijevića, i iz njih je razvidno o kakvom se karakteru radilo. Odlučan u tome da izjave daje samo odabranim novinarima, oprezno i preko volje, Andrić kao da je pretpostavljao kojem će nacionalističkom vulgarizmu u vidu prebrojavanja krvnih zrnaca biti podvrgnut pred smrt, a zatim još dugo i nakon same smrti. Kako se osjećao kada je u pitanju pripadnost kolektivnim identitetima, što je i gdje izjavio, prema kome je gajio simpatije, te postoji li osim nesretne prijave za studij u Poljskoj (gdje se imperativom obrasca izjasnio kao Hrvat) još kakav sličan papir u prilog nekom drugom identitetu kao protuteža, mrzi li Bošnjake zbog svoje nečiste krvi, rezultata tobožnje majčine afere s begom, sve su to pitanja koja su ugrožavala autorov integritet. Nekoliko se puta, doduše, pritisnut od strane medija, ne vidjevši mogućnost uzmaka, izjasnio kao Jugosloven, ali je pravu istinu o svom osjećaju pripadnosti raspršio kroz nekoliko izjava i intervjua. Smatrao je da su Višegrad, Sarajevo, Travnik, ali i Beograd i Zagreb, Split i Maribor, a posebno Krakov te još mnogi drugi gradovi u kojima je živio utisnuli pečat u njegov razvoj, te bi izostavljanje bilo kojeg bila nepopravljiva šteta učinjena autoru i onima koji će se baviti njegovim tekstovima. Čak je smatrao nepravednim to što je tadašnja bosanskohercegovačka javnost (kritičari, novinari, čitatelji) smatrala da je on obilježen isključivo njihovom kulturom. Jer, eto, kada je putovao u Istanbul po diplomatskoj dužnosti, bio je dočekan -8-

kao “domaći” pisac koji materijalno i duhovno preživljava od njihove povijesti. U tom izmicanju, Andrić je ostao ustrajan do same smrti: Bosni je dao iznos nagrade, ali beo gradskoj zadužbini autorska prava; živio je u beogradskom stanu, ali novinari-svjedoci tvrde da je na zidu imao slike bosanskih kućica; sahranjen je na beogradskom groblju, ali, kažu, u urni ispečenoj od bosanske zemlje. A ljudima opet nije jasna poruka. Koliko god uvažavali autonomiju književnog svijeta, za drugu razinu čitanja nameću nam se dodirne točke s biografijama autora. One su neizbježne kada je riječ o samom Andriću, a onda i o autorima s početka novog tisućljeća koji su svoje poetike djelomično gradili na trasi koju je on zacrtao. I ovom se prilikom hvatam Andrićevog (ne)izjašnjavanja, a da nismo niti došli do njegovih tekstova. Svaka od rijetkih izjava, pa i ono što je prešutio, čini se dijelom promišljene taktike kojom je gradio svoju poziciju na razmeđu nacionalnih identiteta, ali i nacionalnih kanona. Kako bi se onda te izvanknjiževne taktike pozicioniranja mogle odvojiti od teksta i zanijekati njihov očiti utjecaj i usmjeravanje interpretacijskih potencijala samih tekstova? Pitanje je, naravno, retoričko jer centri moći koji kroje nacionalni identitet preko nacionalne književnosti uspješno prešućuju taj dio, bez kojega se Andrić lako uklapa u jednu od nacionalnih ladica (s obzirom na to da postoji jednak broj argumenata da ga se uklopi u svaku od tri ponuđene; pogrešan -9-

odgovor ovdje nije moguć). Nacionalni kanon ne gradi se od smutljivaca koji podrivaju, već od onih koji likom i djelom podcrtavaju jedinstvo književnih i političkih vrijed nosti (s tim da se politička dimenzija, opet, studentima i učenicima prešućuje). Očito je da kanon ne može bez prešućivanja; da u njemu jedan glas govori, a stotine drugih prisilno prigušeni mrmore. Prebrojavanje krvnih zrnaca u političkoj i književnoj sferi paralelne su tendencije, jednako omeđene kontekstom rekonceptualizacije nacionalnih identiteta na modernističkim (a ne postmodernističkim) i tradicionalnim postavkama, a u skladu s time i reaktivacijom pitanja pripadnosti živućih i nekadašnjih, političkih i kulturnih, autoriteta kako bi se u kaosu hibridnih formi raščistilo tko je doista “naš”, a tko “njihov”. Iz te jednostavne jednadžbe ispadaju oni koji su gori od neprijatelja, a to su oni koji ne pripadaju ni tamo ni ovamo. Autori koje se ne može jednostavno izlučiti, a za njihovo prihvaćanje potrebno je puno toga progutati. To je pozicija “kopiladi i izroda”, onih koji nisu samo nacionalno defektni zato što ne posjeduju osjećaj pripadnosti i odanosti, nego su i obiteljski disfunkcionalni i psihološki oštećeni... Interpretacija je varljiva kategorija, može se “nategnuti” u određenom smjeru, selektivnim čitanjem i provlačenjem kroz ideološku prizmu, ali što s Andrićevim izvantekstualnim djelovanjem? Njime se Andrić pokušavao, do zadnjeg trena, izboriti za svoj, ne nacionalni, lokalni ili - 10 -

zapadnocivilizacijski, nego vlastiti prostor djelovanja. U prilog takvom čitanju idu i suvremene tendencije vraćanja instancije autora u teorijsko promišljanje književnog teksta kao, ne ključnog, ali jednog od elemenata važnih za interpretaciju. Kao što opisuje Sean Burke u knjizi The Death and Return of the Author, Barthes je možda ubio autora, ali to je učinio kako bismo ga mi danas mogli ponovno uskrisiti u drugom obliku. Ne više kao glas koji apsolutno posjeduje tekst, lebdi nad njime i precrtava ga kao presliku vlastite intencije, nego kao samo jednu od silnica koja se prelama tekstualnim poljem. Prema tome, autor je i dalje važan; Andrić je u svom tekstu prisutan. Jer, mnogo je do sada trebalo zaobilaznih rješenja u interpretaciji kako se ne bi iritiralo osjetljive nadređene instance. Znanstveno-pedagoška ravan nije smjela biti uzburkana, stolice i karijere nisu smjele biti dovedene u pi tanje. Tako se interpretacija Andrićevog teksta između sedamdesetih i devedesetih godina prošlog tisućljeća uglavnom svodila na naratološku analizu. Benigno poigravanje naratološkim kategorijama, razmještaj aktanata i njihovih funkcija, s blagim proširenjem prema poziciji pripovjedača, nije otvaralo osjetljiva pitanja. Nakon toga, samo naoko provokativna (ali zato vrlo moderna na početku tisućljeća) postkolonijalna analiza usredotočila se na krhotine iden titeta i ostatke kojih se dominantna kultura nikada ne rješava, a to su fragmenti subalternog glasa. Oštrica takve - 11 -

interpretacije usmjerena je prema nekadašnjim carstvima ili civilizacijsko-kulturnim obrascima, kao atavizmima koji se danas vraćaju tek poput slabašnog eha. Čuvari pečata izvornosti i opstojnosti nacionalnog identiteta i dalje mirno spavaju. San im može poremetiti jedino sociološka analiza povezivanja izvantekstualnih i tekstualnih taktika te njihovog smještanja u političko-društveno-kulturni okvir. Tek tada se njihove kule razotkrivaju kao nestabilne straćare koje jedino boja drži na okupu. Dodatni motiv za takvo čitanje pojava je sve brojnijih autora koji slijede sličan model autorskog pozicioniranja i čije se poetike mogu definirati sličnim obrascem. Kao da se u suvremenoj književnosti, ovdje konkretno suženoj na bosansko-hercegovačku i hrvatsku, pojavio cijeli niz ko piladi i izroda koji su se usudili usprotiviti nametnutim identitetskim okvirima. Većina njih na tekstualnom planu realizira poetički obrazac koji je Zdenko Lešić nazvao “pripovjedačkom Bosnom”. Riječ je o Miljenku Jergoviću, Josipu Mlakiću, Igoru Štiksu i Ivici Đikiću. Termin “pri povjedačke Bosne” ovdje bih zamijenio modificiranim oblikom koji se kod spomenutih autora realizira na razini sadržaja i forme, a to je famozni “bosanski fatalizam”. Naime, osim stilskih karakteristika, taj termin je obuhvatniji u smislu da osim strukturnog nosi i određeni sadržajni kapital, i što je najvažnije, uokviren spominjanim izvantekstualnim pozicioniranjem autora. Taj famozni pojam, toliko - 12 -

ebojša Lujanović rođen je 1981. u Novom Travniku (BiH). Bavi se pisanjem, znanstvenim radom i trčanjem maratona. Diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti te sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je i doktorirao 2012. iz područja teorije književnosti. Autor je brojnih pripovijedaka, eseja, književnih recenzija i znanstvenih radova. Radovi su mu objavljivani u domaćim i inozemnim književnim i stručnim časopisima. Objavio je romane Stakleno oko (2007.), Godina svinje (2010.), Orgulje iz Waldsa ssena (2011.) i Oblak boje kože (2015.), zbirku priča S pogreb nom povorkom nizbrdo (2008.), priručnik za kreativno pisanje Autopsija teksta (2016.) te znanstvenu knjigu Prostor za otpadnike (2018.). Voditelj je programa Pričigina (splitski festival priča) od 2016. Sudjeluje u provedbi kulturnih projekata i organizira književne tribine u Splitu, gdje i živi. Vodi radionice kreativnog pisanja. Otac Lovre i Loti.

- 157 -

- 158 -

Sadržaj

Stazama kopiladi i izroda

U zamci imena

Razglednica s obale netrpeljivosti

Polemičke arene i estetika na konopcima

Ratna proza na satu prirode i društva

Priča zaogrnuta habitom

Tanka linija od preklapanja do neprepoznavanja

Ženska strana povijesti

115

Balkanske heterotopije kao svjetovi u orahovoj ljusci

133

Egzilantska zabluda i centripetalne sile raspadanja

147

O autoru

157

- 159 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Bojan Krištofić Godina izdanja 2019., siječanj Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-266-999-2 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 160 -

- 161 -

Nacija, identitet, naslijeđe, tradicija, kultura, različitost, rat, manjine, religija, domovina… Svaki od eseja kojima Nebojša Lujanović u Fatalnim simetrijama problematizira djela i odnose nekih od najznačajnijih pisaca jezika i pro stora kojima pripadamo vodi nas do pojmova oko kojih ćemo se lako razići i — vrlo vjerojatno — polemizirati. U književnim tekstovima koje odabire Lujanović prepo znaje sjecišta širih društvenih silnica i, čitajući ih, ne prihvaća naputke o razgraničenjima i preuskim ladicama nacionalnih kultura i književnosti. Njegove fatalne si metrije, ti strukturni i sadržajni paralelizmi koje pronalazi u djelima Andrića, Jergovića, Mlakića, Nikolaidisa, Vojno vića, Velikića, Kovača… u ovoj se hrabroj knjizi pretvaraju u izazov skrupuloznosti svakog novog istraživanja i rado znalosti svakog novog čitatelja. Dok na tragu kulturalnih studija i sociologije književnosti inovativno ocrtava društvenokulturni kontekst suvre mene hrvatske, slovenske, bosanskohercegovačke, srpske i crnogorske književnosti, Lujanović je bridak, razoran i duhovit. I osoban. Kao svaki vrstan esejist, u Fatalne simetrije ne zaboravlja upisati ni sebe.

139,00 kn

- 162 -

ISBN 978-953266999-2

9 789532 669992