Feministički izazov socijalističkoj državi u Jugoslaviji

Zsófia Lóránd — Feministički izazov socijalističkoj državi Feministički izazov u Jugoslaviji socijalističkoj državi u Jugoslaviji uvod

1

2

feministički izazov socijalističkoj državi u jugoslaviji

uvod

3

Zsófia Lóránd

Feministički izazov socijalističkoj državi u Jugoslaviji preveo s engleskoga Srđan Dvornik

Fraktura

4

feministički izazov socijalističkoj državi u jugoslaviji

Naslov izvornika The Feminist Challenge to the Socialist State in Yugoslavia © Zsófia Lóránd, 2018. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2020. © za prijevod Srđan Dvornik i Fraktura, 2020.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-206-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1055937

“ni klasa ni priroda”

P r v o p o g l av l j e

“Ni klasa ni priroda” – povratak/ zaokret k feminizmu u društvenim i humanističkim znanostima

43

44

feministički izazov socijalističkoj državi u jugoslaviji

“ni klasa ni priroda”

45

Vesna Kesić: “To ja zovem prijelomom u vlastitom životu. Nešto što si uvijek osjećala kao problem odjednom je dobilo ime. Doista sam ranije pročitala sve te knjige, ali sve je to nažalost bilo socijalistički ‘feminizam’. Bilo nam je teško naći prostor za revolt, jer je ovaj problem, naš problem, službeno bio riješen. (...) Htjele smo unijeti feminizam u radikalne ljevičarske ideje. Reakcije velikih institucija bile su vrlo loše. (...) Naš feminizam bio je jedna od prvih inicijativa da ponovo zadobijemo civilno društvo, premda toga nismo bile potpuno svjesne.

Cilj nam je bio autonomija unutar države.”

Sofija Trivunac: “Ako hoćete mijenjati stvari, prvo trebate potražiti u sebi. Smatrala sam da je komunizam kratkovidan, on se nametao drugima. Umjesto toga, željela sam malenu grupu u kojoj možemo ravnopravno raspravljati, u duhu stava ‘privatno je političko’. To je bio prostor u kojem su žene učile javno govoriti. Isprva su mnoge od nas bile prilično stidljive.”

Slavenka Drakulić: “Ono što je postalo grupa Žena i društvo bilo je samo krug u kojem smo mi, prijateljice koje su skupa studirale sociologiju, Lydia Sklevicky, Vesna Pusić, Gordana Cerjan-Letica, Vesna Kesić, Rada Iveković, mogle sjesti i razgovarati. Čitale smo, bilo je to

46

feministički izazov socijalističkoj državi u jugoslaviji

kao samoobrazovanje, Betty Friedan, Germaine Greer, sve što smo mogle. Zahvaljujući tome, na položaj žena u Jugoslaviji gledale smo drukčijim očima, počele smo uočavati zamke te emancipacije odozgo.

U međuvremenu, članice partije borile su se u ratu, i zbog tog sudjelovanja mogle su postati članice vlade i ući u politički život.”

Tanja Rener: “Pridružila sam se feminističkoj grupi kasnih 1970-ih.

Za mene je to bio mnogo više politički nego osobni izbor. Mislim, nisam se priključila feminizmu zbog nekakvog osobnog iskustva diskriminacije, nego prije zbog socijalne i političke pravde kojoj sam težila.

Ipak, iznenadila me atmosfera nakon 1968., razočarala me rodna neosjetljivost i to što je u studentskim revolucionarnim krugovima bilo vrlo malo žena. U Ljubljanu sam otišla iz malenog sela, početkom 1970-ih, a tada je već ondje postojala feministička grupa. Tu je bila Mirjana Ule, koja je bila povezana sa znamenitom zagrebačkom feminističkom grupom. Tada smo imale svoju prvu, ‘kuhinjsku’ fazu.

Tu je bila Vlasta [Jalušič]; rekla je: ‘mi moramo postojati, imamo toliko toga učiniti [kao feministička grupa].’”1

“ni klasa ni priroda”

47

Kako su mnoge nove feministkinje koje su sjedile za kuhinjskim stolovima, po kulturnim centrima, kavanama i klubovima, diskutirajući o novim feminističkim idejama, potjecale sa sveučilišta, kako kao studentice tako i kao profesorice, upravo se sama akademska sredina pokazala kao važan diskurzivni prostor za nova feministička pregnuća. U svojim su diskusijama i napisima inzistirale na ponovnom ocjenjivanju temeljnih tema: političkoga u podjeli privatno – javno, pojma roda u analizama društva, podjele rada, mjesta žena u društvu kao takvome. Promatrati sve to nužno znači kritiku postojanosti nepravde u ovom društvu koje obećava općeljudsku* ravnopravnost svih građanki i građana, bez obzira na njihov rod. Ovo poglavlje govori o prvim istraživanjima novih jugoslavenskih feministkinja o različitim pristupima navodno već riješenom “ženskom pitanju” u akademskim tekstovima, s područja humanističkih i društvenih znanosti.

Svojim tekstnim intervencijama nove jugoslavenske feministkinje proširile su granice načina na koje akademski svijet misli o sebi i načine na koje država prikazuje položaj žena u Jugoslaviji.

*

Riječ “općeljudsku” nalazi se i u originalu. (op. prev.)

48

feministički izazov socijalističkoj državi u jugoslaviji

Čitajući nove feminističke tekstove iz SAD-a i zapadne Europe, kao i kritičke marksističke tekstove iz različitih škola mišljenja, te ponekad čak i filozofiju iz Indije, novi feministički diskurs u Jugoslaviji pridodao je pojmu samog feminizma nova značenja.

Njihovo političko djelovanje u akademskim raspravama bilo je zapravo diskurzivno: balansirajući između dezangažmana i uklapanja u matičnu struju,2 nastojale su stvoriti nov jezik u skinerovskom smislu,3 govoriti o emancipaciji žena i odnosima između muškaraca i žena. To ne uključuje samo redefiniranje onoga što znači feminizam već i ponovno pojmovno određenje svijesti, univerzalnog iskustva žena, patrijarhata, porodice, rada, “homosek­ sualnosti”, odnosa između privatnoga i javnoga, kao i uvođenje pojma roda. Analiziram te pojmove i konceptualne prijenose koji su oblikovali njihova značenja. Ponovna historiografska ocjena uloge feminizma u Jugoslaviji bila je jedna od najjačih točaka u kojima su nove feministkinje postavljale izazov režimu tragajući za svojim mjestom. Da bismo pokazali položaj novih feministkinja unutar državnog diskursa, moramo također promotriti položaj države i kako je, deklarirajući da je “žensko pitanje” riješeno, država usvojila postfeminističku poziciju.

Većina debata i rasprava, osobito u 1970-ima, smjerala je na pregovaranje između feminizma i socijalizma, s ciljem da se do­ kaže legitimnost feminizma vis-à-vis socijalističkom pristupu “ženskom pitanju”. Nove jugoslavenske feministkinje imale su u svojem obrazovanju vlastitu marksističku bazu, što im je pomoglo naći jezik koji je njihova domaća intelektualna publika mogla razumjeti. Ljevičarski, marksistički i socijalistički feminizmi iz cijelog svijeta prevladavali su i u novim jugoslavenskim intertekstovima. To je feminističke diskusije uvijek povezivalo sa širim okvirom jugoslavenske državnosocijalističke ideologije.

“ni klasa ni priroda”

49

U nekoliko uvodnih tekstova u posebna izdanja časopisa urednici su otvoreno priznavali da je njihovoj gošći cilj učiti od feministkinja iz drugih krajeva. Prema tome, nije to bila samo Žarana Papić u neovisnijem omladinskom listu Studentu 1976. (vidjeti niže), nego i nekoliko članaka u Ženi i drugim časopisima, kao što su Argumenti (koji su objavili dokumentaciju legendarne konferencije Drug-ca žena 1978.), koji su iskazali mišljenje što ga je uobličila Mirjana Oklobdžija u Dometima “da su danas još uvijek, u svim društvima, više ili manje, žene ‘građanke drugog reda’”. 4

50

feministički izazov socijalističkoj državi u jugoslaviji

Unutar i izvan institucija

Već početkom 1970-ih, već 1972., bilo je u raznim časopisima tekstova koje su pisale nove jugoslavenske feministkinje, a njihov se položaj učvrstio sredinom 1970-ih. Dva najranija središta diskusija i organiziranja bila su grupa žena na zagrebačkom sveučilištu i druga grupa u Studentskom kulturnom centru (SKC) u Beogradu, koje su se međusobno poznavale; neke od njih studirale su u oba grada, pa su imale osobne kontakte, čitale su tekstove onih drugih u časopisima i pratile događaje po studentskim prostorima. Treća važna scena, koja se priključila nešto kasnije, ali je bila sve važniji izvor inovacija, bila je Ljubljana.

Prije plodonosne konferencije 1978., koja je privukla još novih članica da se pridruže ovim grupama, čak su i važnije bile akademske publikacije, koje su pokretale nove načine mišljenja o fe­minizmu. Lydia Sklevicky, Vesna Pusić, Gordana Cerjan-Letica, Vesna Kesić, Rada Iveković i Nadežda Čačinovič bile su one koje su govorile i pisale o feminizmu u Zagrebu. Gledajući unatrag, i Biljana Kašić (koja se grupi priključila kasnije) i Kesić naglasile su podršku koju su dobivale od profesora iz Praxisa kao što su Ivan Kuvačić, Gajo Petrović i Rudi Supek. Profesori su imali svoju istraživačku grupu Čovjek i sistem, koja je također održavala serije razgovora, u kojoj je održana i sesija o feminizmu.

unutar i izvan institucija

51

Njihova podrška također je omogućila formaliziranje sekcije Žena i društvo u okviru Sociološkog društva. Andrea Feldman, koja se grupi pridružila 1979., neko vrijeme kao koordinatorica njenih događaja, dodala je da je nova feministička grupa mogla kasnije koristiti prostor Društva sveučilišnih nastavnika u današnjoj Hebrangovoj ulici. Ponekad su dobivale potporu talijanskoga i austrijskoga kulturnog centra, što im je omogućilo da u Zagreb pozovu talijansku feministkinju Daciu Mariani. Kako je grupa postajala aktivnija, za svaki se događaj slalo po sto poziva, a događajima bi prisustvovalo oko trideset do četrdeset žena.5 Odnos s profesorima iz Praxisa bio je za žene u Zagrebu vrlo poticajan. Slavenka Drakulić sjeća se Kuvačića kao “divnog profesora”, koji im je davao knjige koje nisu bile na službenom popisu. Kasnije su počele same dolaziti do onoga što će čitati: Rada Iveković otišla je studirati u Italiju, a “Vesna Pusić je, mislim, otišla u SAD i donijela nam knjige” (Drakulić). Nadežda Čačinovič bila je također članica grupe Čovjek i sistem i sudjelovala u Praxisovim Korčulanskim ljetnim školama te objavljivala i u časopisu: “Raspravljale smo o mogućnostima promjene, o ekonomskom i pravnom okviru socijalizma. Tu su bili Rudi Supek i Eugen Pusić, a grupa je držala skupove na otoku Visu.” Praxis je dakle imao dosta utjecaja u počecima novog feminizma u Jugoslaviji, premda odnos nije uvijek bio tako gladak kako daju naslutiti ovi prikazi.

Biljana Kašić, premda ističe podršku Supeka i Kuvačića, također je dodala: “Filozofi Praxisa nisu ozbiljno uzimali feminizam, a na skupovima žene nisu mnogo govorile.” Vesna Kesić sjeća se “vrlo neugodnog susreta s Mihailom Markovićem, koji je rekao da je u redu da dolazimo i govorimo o feminizmu, ali nas je pitao: ‘Molim vas, biste li mogle izgledati ženstvenije’.”

Anđelka Milić, sociologinja koja je u vrijeme formiranja femi-

52

feministički izazov socijalističkoj državi u jugoslaviji

nističke grupe bila napredovala u karijeri nešto dalje od drugih žena koje je spomenula Kesić, bila je također vrlo važna za beogradsku grupu, koja je, međutim, svoju bazu našla u SKC-u, a ne na sveučilištu. SKC je bio i prostor razvoja nove umjetničke scene u Jugoslaviji, u koju su umjetnice feministkinje pozivane već 1975. Direktorica Galerije SKC Dunja Blažević bila je ta koja je inicirala organiziranje konferencije 1978. Sociologinja Žarana Papić – koja je bila jedna od najinspirativnijih feministkinja svojeg vremena, a mnoge je žene pamte kao mentoricu – njen partner Ivan Vejvoda, Jasmina Tešanović i mnoge druge radile su na okupljanju te konferencije. Dragica Vukadinović, koja je radila u SKC-u kao programska organizatorica, sjeća se kako im je input žena iz različitih zemalja otvarao oči: U to sam vrijeme mislila da su zakoni SFRJ odlični. Nisam bila svjesna da je praksa bila drukčija. Kada je 1978. organizirana konferencija, mislila sam: zašto bi nam bio potreban feminizam? Da se žene zabavljaju? Žene su već imale sva prava, samo treba da ih iskoriste. Međutim, tokom konferencije i nakon nje počela sam shvaćati da stanje nije tako sjajno.6 Slavenka Drakulić, koja je već prije konferencije bila aktivna u Zagrebu, rekla je: “A onda je održana konferencija Drug-ca, stvarno mislim da je bila okidač, svakako barem za mene. Ostale smo u kontaktu s mnogim ženama koje su bile ondje.”7 Konferencija 1978. značila je službeni početak grupe Žena i društvo u Beogradu. Serija “Tribina” obuhvaćala je niz akademskih i aktivističkih tema, od pisanja žena, preko političke participacije žena, do zdravlja žena (slike 2.1. i 2.2.).

unutar i izvan institucija

53

Korice biltena konferencije Drug-ca u Beogradu 1978.; dizajnirao Dragan Stojanovski, grafiÄ?ki dizajner koji je suraÄ‘ivao sa SKC-om (uz dozvolu Arhiva SKC)

54

feministički izazov socijalističkoj državi u jugoslaviji

Konferencija Drug-ca u Beogradu 1978. (uz dozvolu Arhiva SKC; fotograf događaja u SKC-u: Nebojša Čanković)

unutar i izvan institucija

55

Grupa u Ljubljani organizirala se nešto kasnije od onih u Zagrebu i Beogradu. No formalizaciji grupe prethodila je “faza kuhinjskih stolova”, čija je scena uglavnom bila kuhinja profesorice sociologije Mirjane Ule, kako je pamti druga sociologinja, Tanja Rener. Uglavnom su to bile žene sa sociologije i, poput Ule, sa socijalne psihologije. Silva Mežnarić, također sociologinja, bila je vrlo važna spona između Zagreba i Ljubljane. Tu su bile i Vlasta Jalušič, studentica socijalnih i političkih studija, kasnije i sama profesorica, i Mojca Dobnikar, prevoditeljica i urednica. Kako se Jalušič sjeća prvog susreta s Dobnikar, “Upoznale smo se, rukovale, i pomislile: OK, s ovom ženom će funkcionirati.” Nakon godina diskusija i nekoliko javnih događaja, 1985. objavljen je prvi feministički poseban broj časopisa u Sloveniji, u magazinu Mladina, nakon kojeg su slijedili i drugi časopisi, na primjer Problemi. Žene iz Ljubljane bile su u kontaktu s nekoliko drugih aktivističkih grupa sa šarolike scene socijalnih pokreta u gradu. Nji­ hov prvi veliki događaj, zabava samo za žene u klubu K4 (koji je kasnije bio i mjesto njihovih predavanja), u kojem je sudjelovalo 250–300 žena, “popraćen je jakim negativnim reakcijama. Zapravo ne od Partije, nego iz subkulturnih krugova kojima smo i same pripadale. Mlade žene iz pankerskog pokreta, s kojima smo kasnije uspostavile mnogo bolje odnose, prilično su nam arogantno govorile da ne razumiju zašto ne volimo muškarce. U intelektualnim krugovima su nas još godinama ismijavali” (Rener).

Unatoč tom podrugivanju u ime nekih intelektualaca, sveuči­ lišnih profesora poput Tomaža Mastnaka, Pavle Gantar podržao je formiranje feminističke grupe unutar sociološkog društva, slično grupama Žena i društvo u Zagrebu i Beogradu. Ženska sekcija pri Sociološkem društvu osnovana je ujesen 1984. Godine

56

feministički izazov socijalističkoj državi u jugoslaviji

1985. za njom je slijedila grupa Lilit, sa svojim prvim događajem – diskusijom o seksualnosti žena i isključivo ženskim političkim strankama. Prva lezbijska grupa u Jugoslaviji formirana je 1987. unutar grupe Lilit kao njena lezbijska sekcija. Kasnije su se feministkinje također koristile prostorima u Galeriji ŠKUC, a zahvaljujući prisutnosti drugih aktivističkih grupa otvorile su svoje diskusije u nekoliko smjerova. Najvažnije su bile njihove veze s ekološkim pokretom i mirovnim pokretom, a mnoge feministkinje bile su i članice tih grupa. Slovenke, koje su se “kasno” uključile, imale su, prema tome, uporište kako u akademskim tako i u studentskim krugovima, unatoč poteškoćama s nekim članovima tih institucija, a skupa s glavnom feminističkom linijom imale su i razvoj lezbijske struje.

Veze kako sa zapadnim tako i s nezapadnim zemljama značile su neki osnovni utjecaj na intelektualni razvoj jugoslavenskih feministkinja. Druge su feministkinje dolazile u Jugoslaviju, ali i Jugoslavenke su studirale u inozemstvu i putovale u druge zemlje. Spomenimo samo nekoliko tih putanja s važnim intelektualnim uplivom: Rada Iveković, filozofkinja koja je za mnoge žene u grupi bila najvažniji izvor intelektualnog utjecaja, stu­ dirala je u Italiji i Francuskoj te stekla doktorat u New Delhiju u Indiji. Dunja Blažević i Anđelka Milić bile su među onih nekoliko žena koje su dobile stipendije na američkim sveučilištima.

Nadežda Čačinovič studirala je u Njemačkoj, a književna teoretičarka iz Beograda Nada Popović-Perišić u Utrechtu i Parizu.

Mlade profesionalke u to su vrijeme imale financijskih sredstava za niskobudžetna putovanja u inozemstvo. Lepa Mlađenović, psihologinja i jedna od vodećih aktivistkinja 1980-ih, u ljeto 1976. putovala je s prijateljicom autostopom u Pariz i London, a usput se zaustavila u Zagrebu da se upozna s Radom Iveković, čiji su joj

unutar i izvan institucija

57

Plakat prvog događaja grupe Lilit u diskoteci K4 u Ljubljani, 3. travnja 1985.

objavljeni radovi već bili poznati. Iveković je te godine živjela u Italiji, a Mlađenović je nastavila put u London.

Vlasta Jalušič provela je 1986.–1987. šest mjeseci u Zapadnom Berlinu; pro­učavala je njemački proleterski pokret i pokret građanskih žena fin-de-siècle. Došla je u kontakt s grupom Frauen für Frieden u Istočnom Berlinu (Ulrike Poppe i Baerbel Bohley) i upoznala se s važnim zapadnonjemačkim feministkinjama.

Također je prisustvovala sastancima War Resitance Internationala samo za žene. Zahvaljujući njemačkim vezama Jalušič i Dobnikar, slovenske su publikacije bile forum u kojem su objavljivani prilozi njemačkih feministkinja, stvarajući ravnotežu prevlasti angloameričkih, francuskih i talijanskih autorica.8 Za Mojcu

58

feministički izazov socijalističkoj državi u jugoslaviji

Dobnikar praznici u Berlinu bili su formativno iskustvo: upozna­ ­la je feminističke aktivistkinje s kojima je provela netradicional­ ­no istraživanje o aktivizmu žena u Berlinu, na primjer istraživala je skloništa. Taj posjet potaknuo ju je da organizira i jedan otvoreniji događaj u Ljubljani, što je na kraju bio party u K4.

Putovanje Slavenke Drakulić u Rhode Island 1982. bio je trenutak izlaska jugoslavenskih feministkinja na “globalnu scenu”, sa svim inherentnim kontroverzama koje uz to idu. Sudjelovala je na konferenciji Sisterhood is Global [Sestrinstvo je globalno],9 gdje je upoznala mnogo žena iz feminističkog pokreta “drugog vala”. Drakulić mi je o konferenciji rekla: “Bilo je samo nekoliko žena iz istočne Europe, uglavnom se sjećam Poljakinja. Bile smo zanimljive organizatoricama, mislile su da smo živjele u emancipaciji.” Sisterhood is Global i Sisterhood is Powerful dva su me­đusobno povezana projekta feminizma iz 1970-ih u SAD-u, koje je organizirala i uredila Robin Morgan. Drakulić je istaknula da je za nju Morgan “pionirka međunarodnog feminizma”. Za Morganin projekt Sestrinstva karakterističan je dobro zamišljen cilj povezivanja svih žena svijeta i izgradnje svjetskog feminističkog pokreta. Dobre namjere i problemi takvog projekta dobro su vidljivi u Drakulićinu komentaru, jer je veličina projekta ne­ izbježno značila i površnost. Prisutnost u mreži donijela je i reprezentativan tekst Drakulić i Rade Iveković u knjizi Sisterhood is Global, a utemeljiteljski tekstovi novog feminizma u SAD-u značili su izvor inspiracije za rani feministički broj lista Student 1976.10 Feministički aktivizam bio je tijesno povezan s publiciranjem.

U tome je osobito prednjačila Ljubljana. Mojca Dobnikar radila je za izdavača Krt (Knjižnica revolucionarne teorije), koji ju je zamo­ lio da na slovenski prevodi Aleksandru Kolontaj iz te suradnje

unutar i izvan institucija

59

nastalo je nekoliko knjiga. Časopisi u kojima se moglo objavljivati diljem Jugoslavije obuhvaćali su širok raspon, od studentskih listova i časopisa kao što su Student i Vidici (oba u Beogradu) do neovisnih akademskih časopisa kao što su Argumenti u Rijeci i Pitanja u Zagrebu, Mladina u Ljubljani, Polja u Novom Sadu te sarajevski časopis Opredjeljenja. Na polju akademskih publikacija najkontroverznija je Žena, izdanje KDAŽ-a (Konferencija za dru­ štvenu aktivnost žena). Žena, koja je rođena iz ženskog pokreta u partizanskoj revoluciji, postala je akademskim časopisom o “že­ nama u društvu, ženama u porodici”. Žena se spram žena pretežno odnosila posredstvom njihove uloge u porodici i njihova mjesta u društvenoj zbilji Jugoslavije. Članci su bili visokokvalitetni, a uredništvo je nastojalo pratiti najnovije rasprave o proble­ mima žena, pa čak i o feminizmu. Dakako, ne s najpozitivnijim prizvukom: U “Ženi” smo pisali o feminizmu želeći da prikažemo ideje i koncepcije, ali i neodrživost metoda njihove borbe. (...)

Znamo, a i Meksiko je to pokazao, da se progresivne or­ ganizacije žena i feministički pokreti po njihovoj idejno-teorijskoj orijentaciji te cilju i oblicima borbe ne mogu izjednačiti.11 To su rečenice Marije Šoljan Bakarić, jedne od najistaknutijih žena u jugoslavenskoj nomenklaturi. Kao što ćemo vidjeti, feminizam se najčešće prikazuje i kao građanski i kao odveć divlji, previše radikalan. Šoljan čak govori o “ratnim pokličima” feministkinja. Pa ipak, neke od mladih feministkinja postale su autorice, čak i urednice u Ženi, i na njenim se stranicama pojavilo nekoliko bitnih feminističkih članaka. Nadežda Čačinovič našla

60

feministički izazov socijalističkoj državi u jugoslaviji

se u uredništvu gotovo slučajno, kada se kao mlada znanstvenica prijavila za nagradu za esej, koju je i dobila, pa su joj ponudili posao. Posredstvom nje i Gordane Cerjan-Letica mnogo je feminističkog materijala našlo svoje mjesto u časopisu.

Nove jugoslavenske feministkinje imaju raznovrsna sjećanja na žene u KDAŽ-u. Vera Smiljanić prisjeća se u dokumentarcu Dosije XX podrške Marije Šoljan Bakarić,12 dok Sonja Drljević, inženjerka mostogradnje i aktivistkinja iz davnih dana, ima mnogo lošija sjećanja na beogradsku organizaciju, koja je “odlučila da smo mi elitistkinje i da se odbijamo baviti problemima žena. Uvijek su nas oštro kritizirale u medijima. Kasnije, kad sam ih 1990. zamolila za neki mali iznos za beogradsku konferenciju, koji su nam dale, bila sam iznenađena.” Doista, dok je nacionalizam jačao, linije savezništva pomicale su se prema sve većemu međusobnom razumijevanju. Kako se sjeća Vesna Kesić, “u KDAŽ i u Saboru bilo je žena koje su počinjale razumijevati i podržavati nove feminističke ideje, shvaćajući da se ‘žensko pitanje’ ne može riješiti kroz klasno pitanje. Na primjer, Jelena Cukrov, Morana Paliković. Također, kada je izbio rat, u 1990-ima sam konačno počela uvažavati i ono što su te žene učinile za nas.” Žene iz stare organizacije čak su i promijenile stav spram feminizma: Mojca Dobnikar spomenula je Macu Jogan, koja je “zanimljiva osoba. Bila je socijalistkinja, smatrala sam je režimskom, i tada sam uvijek mislila da je ono što čini puko pričanje, bez sadržaja. A kasnije je postala radikalnija, a sada je nesumnjivo feministkinja, jedna od malobrojnih ovdje koji stvarno govore protiv androcentrizma i mizoginije.” S druge strane, neke od novih jugoslavenskih feministkinja i same su bile započele karijeru u KDAŽ-u. Namjera im je bila upotrijebiti organizaciju kao podlogu. Neda Todorović, koja je oblikovala ženski magazin Bazar

unutar i izvan institucija

Sonja Drljević, 1981. (s dozvolom Arhiva SKC)

61

62

feministički izazov socijalističkoj državi u jugoslaviji

u skladu s feminističkim shvaćanjima, rekla je da su je kontaktirale kada je počela raditi za NIN. “Vidjela sam njihove granice, bilo ih je mnogo, ali to mi je pomoglo da proguram neke teme.

Otputovala sam s njima na Svjetski kongres u Berlin.”

Državni diskurs bio je u 1970-ima iznova ojačan zahvaljujući obilježavanju “Godine žena” UN-a 1975., nakon koje je slijedila “Dekada žena”, koja je trajala do 1985. Premda je na skupovima bila reproducirana neravnoteža moći između geografskih regija,13 a također i u znanstvenom radu, koji većinom priznaje samo “žene s globalnog Sjevera” i “žene s globalnog Juga”, te kategorije s jedne strane pomažu u “prekoračivanju podjela ‘Istok – Zapad’, ali s druge strane dovode do neobičnog učinka da su istočnoeuropske žene i dalje izostavljene iz međunarodnog aktivizma”.14 KDAŽ Jugoslavije ulagao je značajne napore da bude predstavljen i da kod kuće predstavi program Godine,15 a kao što pokazuje nedavno istraživanje Celije Donert i Francisce de Haan, istočnoeuropske ženske organizacije dale su važan doprinos agendi.16 Događaji vezani uz Godinu UN-a suočili su Jugoslavenke iz službenih organizacija s rastućim “drugim zapadnim valom”.

Jasna Gardun i Marija Šoljan priznale su da je briga o obitelji i dalje prepuštena samo ženama. Obje su se slagale da Jugoslavija ima dobar pravni okvir za ravnopravnost žena; Gardun je to nazvala “revolucionarnim ustavom”,17 a Šoljan “najrazvijenijim, najhumanijim ustavnim sistemom” na svijetu.18 Druga autorica, Vaska Duganova, uvjeravala je da bi Godina UN-a trebala biti prilika da se sastavi popis njihovih dostignuća, “koji nije mali”, i pokaže ga se svijetu.19 Premda je dodala da i dostignuća drugih zemalja treba predstaviti jugoslavenskoj publici, nijedna od njih nije spomenula dostignuća nedržavnog novog feminizma u bilo kojoj drugoj zemlji. Misleći na Godinu UN-a, držale su se stajališta da žensko

unutar i izvan institucija

63

pitanje treba i dalje uzimati kao dio klasnog pitanja,20 da “oslobođenje žena ima klasni karakter (...), treba promijeniti uvjete rada i radnog čovjeka”.21 Ta se argumentacija nastavila tvrdnjom da žensko pitanje, zbog činjenice da je ono klasno pitanje, pripada cijelom jugoslavenskom društvu. No odgovornost koju treba po­ dijeliti ne treba biti podijeljena između muškaraca i žena, nego između porodice i društva. Isto tako, najvažnija pitanja treba rješavati unutar jedne organizacije, KDAŽ-a, “zbog toga je ras­ pušten AFŽ”, svi OOUR-i (osnovne organizacije udruženog rada) i DPO-i (društveno-političke organizacije) trebaju sudjelovati u ostva­rivanju ciljeva Međunarodne godine žena u Jugoslaviji.22 U akademskoj sferi feminizam je imao polumarginalnu poziciju, što je značilo istodobno i unutarnju i vanjsku, kako u akademskoj sferi tako i u jugoslavenskom političkom diskurzivnom prostoru. Govorimo o studenticama ili i akademskim djelatnicama na počecima njihovih karijera, koje su isprva sjedile po kuhinjama i dnevnim sobama, a zatim razgovarale u relativno malim i slabo financiranim grupama Žena i društvo. Ta je pozicija donijela više slobode i unaprijedila ponovno čitanje položaja žena u jugoslavenskom društvu pomoću teorija iz inozemstva. Te se prenesene, prevedene ili na neki drugi način prezentirane tekstove često rabilo kao “krinku” za nesuglasne feminističke ideje jugoslavenskih autorica. Niska tiraža časopisa, pa time i vjerojatno relativno malena publika, zahvaljujući nižoj dostupnosti neintelektualne publike, značila je da akademska sfera pruža sigurno tlo za drugačije mišljenje feminizma. U poluotvorenom društvu, kakvo je bilo jugoslavensko, bilo bi nemoguće pokrenuti masovni feministički pokret odozdo, pa je taj akademski diskurs postao polaznom točkom novog feminizma.

404

feministički izazov socijalističkoj državi u jugoslaviji

uvod

405

O autorici

Zsófia Lóránd je intelektualna historičarka feminizma na području državnog socijalizma u Istočnoj Europi nakon Drugog svjetskog rata. Trenutačno je fellow Marie Curie na Fakultetu za povijest Sveučilišta u Cambridgeu. Njena knjiga Feministički iza­ zov socijalističkoj državi u Jugoslaviji (The Feminist Challenge to the Socialist State in Yugoslavia) objavljena je na engleskome 2018.

Stekavši doktorat na Centralnoeuropskom sveučilištu u Bu­ dimpešti, radila je u Institutu Europskog sveučilišta u Firenci i Lichtenberg-Kollegu u Göttingenu. Objavljivala je članke o povijesti feminističke političke misli u Hrvatskoj i Srbiji nakon 1991. te o problemima izostale ženske perspektive u nacionalističkom komemoriranju mađarske povijesti, a njezino sadašnje istraživanje bavi se nasljeđem međuratnog feminizma u Mađarskoj, DDR-u i Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. Osam je godina radila na SOS-liniji za pomoć kao volonterka i savjetnica na području obiteljskog nasilja.

406

feministički izazov socijalističkoj državi u jugoslaviji

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Hana Vrca Godina izdanja 2020., veljača Tisak GZH, Zagreb ISBN 978-953-358-206-1 Biblioteka Platforma, knjiga 86 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

uvod

407

408

feministički izazov socijalističkoj državi u jugoslaviji

Kada se govori o 70-im i 80-im godinama 20. stoljeća na području SFRJ, svima pada na pamet novi val s jedne strane ili redovi za kavu i kriza s druge strane, no to je vrijeme otvaranja, vrijeme koje najavljuje promjene, doba kada se sanja demokracija. U tom je vremenu jedna grupa žena odigrala vrlo važnu ulogu ne samo u osvješćivanju prava žena već posredno i u svim drugim promjenama. Ta grupa žena, koju su činile iznimne osobe u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu, uvela je pitanje feminizma u javni diskurs te bacila rukavicu u lice ne samo muškim kolegama već i Komunističkoj partiji u cjelini. Te su žene pisale eseje i knjige, postavljale dramske predstave, organizirale skupove, osnivale SOS-telefone te se bavile pravnim i političkim pitanjima. Bile su naše prve aktivistice i utrle su put mnogim kasnijim NGO-organizacijama.

Priču i povijest tih dvadeset uzbudljivih godina u svojoj je studiji ispisala mađarska znanstvenica Zsófia Lóránd. Feministički izazov socijalističkoj državi u Jugoslaviji povijest je i feminističkoga pokreta i niz osobnih povijesti; to je onaj segment povijesti koji često ostaje neosvijetljen u velikim političkim povijestima, ali bez njega je zapravo nemoguće dobiti cjelovitu sliku događaja prije raspada Jugoslavije i ratova koji će uslijediti. Ova knjiga veličanstvena je posveta svim hrabrim ženama koje se ne boje izreći svoje mišljenje i svoje stavove, povijest koja pokazuje kako borba za pravednije i ravnopravnije društvo nikada ne prestaje.

169,00 kn ISBN 978-953358206-1

9 789533 582061

www.fraktura.hr

Biblioteka Platforma