Feminizam i kako ga steći by Fraktura

ĹĄto sad spol ima s tim?

Feminizam i kako ga steÄ&#x2021;i

Od iste autorice: Meki trbuh jednoroga

đurđa knežević

što sad spol ima s tim?

Đurđa Knežević

Feminizam i kako ga steći

Fraktura

đurđa knežević

© Đurđa Knežević i Fraktura, 2010. All rights are represented by Fraktura, Croatia. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-348-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 810190

što sad spol ima s tim?

Sadržaj

Izgubljene između povijesti i historije, prirode i društva Što sad spol ima s tim? Bedem prema istini Feministička odluka ustavnog suda Došla je da bi ostala Hrvatsko feminističko kmetstvo Željezna djevica plastičnih trepavica Majmunska posla Feminizam – nepoželjan i zastario? Natrag u pećinu

9 11 17 23 31 37 43 49 55 63

Nasilje simboličko i stvarno 69 Muka pravde 71 Bolje je biti muško 75 Patrijarhalni obrazac očekuje toljagu 81 Hijerarhija nemara 89 Skloništa za žene pod kapom zakonskom 95 Burka na glavi ili burka u glavi 103 Dobro skrojeni, ali nenosivi savjeti 109 Jer seljak more, duboko da ore 115

đurđa knežević

Između kurve i svetice Udri muški Šonje svih spolova, duboko se zabrinite Žena je maternica Kad pravna država radi svoj posao: prostitucija i nasilje u institucijama

121 127 133 139 145

Muškarci su pravi muškarci! 153 Muškarci šampioni obiteljskog nasilja 155 Reklamna truba 161 Pokrivene i gole, vlasništvo muškarca 167 Prpošne bradavice slatkih curica 173 Že(d)nu preko vode 179 Ubojstva Made in Croatia 185 Seks naš svagdašnji i mužjak domaći – južno slavenski 191 Naše i njihove kurvetine 201 Lijevo, desno, nigdje osmog marta Posni mart Feministkinja Barbie Žene u magli Lijevo, desno, nigdje osmog marta Žene na niskim izbornim granama Mesijanstvo i foteljizam U poligamnoj Hrvatskoj obrezuju žene?! Vrijeme je za ravnopravnost Biznis feminizam Kazna dolazi za 12 godina

207 209 213 219 225 231 237 243 249 255 261

što sad spol ima s tim?

Od pobune i protesta do praznika i slavlja Do Europe dva putića

267 273

Tri stupa hrvatskog društva: političari, popovi i Bad Blue Boys 281 Malecki, obećavajući sveti rat 283 Medijski “ćorci” i muk javnosti 287 Zatišje pred tišinu 295 Kaptolski kresovi 301 Mizoginija mantije 307 Žene vole karikature 313 Građanka ili domaćica 319 Nije crkva cicija 325 Abortus, seks i strojevi za rađanje 331 O autorici 337

đurđa knežević

što sad spol ima s tim?

Izgubljene između povijesti i historije, prirode i društva

đurđa knežević

što sad spol ima s tim?

Što sad spol ima s tim? Forbes je nedavno objavio listu 100 najmoćnijih žena svijeta. Netom iza toga The Wall Street Journal donosi u svom posebnom dodatku “The Journal Report” listu 50 najmoćnijih žena svijeta. I mi svoje konje za trku imamo, pa je tako i Skupština grada Zagreba odlučila, također nedavno, birati Zagrepčanku godine. Na prvoj spomenutoj listi vodi Angela Merkel, kancelarka Savezne Republike Njemačke, drugoj je na čelu Melinda Gates, dok na Zagrepčanku još čekamo. Optimizam onih kojima je jedina kritička pozicija spol, možda i ima osnova, jer objavljeni popisi pokazuju da se neke žene nalaze i u najvišim sferama moći. One/i drugi, čija se kritička pozicija proširuje pitanjima o tome kakva je to moć koju te žene imaju, da li biološka činjenica da su žene utječe (bitno) na njihovo socijalno i političko ponašanje, te da li je zadobivena pozicija moći automatski garant promjena društvene paradigme, među ostalim i ka istinskoj ravnopravnosti spolova – neće imati razloga za optimizam. Dapače. No, pogledajmo što nam to saopćavaju Forbes i WSJ, i što eventualno možemo očekivati od Zagrebačke skup-

đurđa knežević

štine. Možda je u tom smislu najbolje krenuti od izjave Indre Nooyi (drugopozicionirane u WSJ), izvršne direktorice Pepsica (to su oni koji proizvode Pepsi Colu i ostale izvedenice istoga kao što su Tropicana i slično), koja na početku svog mandata izjavljuje “Ne vidim nikakvu potrebu da mijenjam strategiju koja djeluje”. Uvjeti rada (recimo eufemistički – neprikladni) ljudi (većinom žena) u punionicama diljem trećeg svijeta dio su te strategije “koja djeluje”, a koja se neće mijenjati. Prva na listi WSJ i dvanaesta na Forbesovoj, Melinda Gates (na ovoj potonjoj opisana kao “žena najbogatijeg čovjeka na svijetu Bila Gatesa”!), uglavnom služi popravljanju imagea svog supruga, omekšavanju kritike i priskrbljivanju novog kredibiliteta za firmu koja monopolistički otima od siromašnih, daje bogatima, i onda djelićima bezobzirno stečenog bogatstva, kroz fondaciju “Melinda and Bill Gates”, ponovo kupuje siromašne. I smanjuje vlastite porezne obaveze. S Angelom Merkel i Condoleezom Rice sve je puno jednostavnije. Razlog izbora na prvo mjesto Forbesa za prvu jest što “52-godišnja demokršćanska političarka porijeklom iz Istočne njemačke ne prestaje impresionirati svjetske vođe – od Blaira do Busha”! Sve humanist do humanista, a o rodnoj osjetljivosti da i ne govorimo. Da ne bi bilo zabune o kriterijima, njezin izbor je potkrijepljen još jednim razlogom, to jest, kažu da je “njen prethodnik (bivši kancelar Gerhard Schröder) narušio odnose sa SAD-om zbog rata u Iraku [u prijevodu, protivio se ratnoj intervenciji i slanju trupa]. Merkel je pak otišla toliko daleko da je predsjednika Busha pozvala k sebi u privatni posjet kako bi svijetu i drugima pokazala da su odnosi na relaciji Nje-

što sad spol ima s tim?

mačka-SAD i više nego dobri”. O njezinoj su pak rodnoj osjetljivosti njemačke feministkinje već rekle svoju, a prema njoj bi gospođa Merkel bila prva na listi, ali onoj za silazak sa vlasti. Condoleeza Rice, desna ruka predsjednika Busha, zadužila je svijet i time stekla pravo na drugo mjesto Forbesa jer “nastoji popraviti imidž Amerike u svijetu, što joj u pravilu i uspijeva”. Tome opisu slijedi još i “ženski” dodatak, pa kažu izbornici: “Uvijek elegantna Condi uspjela je sastati se sa svim važnijim europskim čelnicima koji za ovu ‘američku lady’ imaju samo riječi hvale”. Kako bi se Condi provela na listi koju bi slagale žene na palestinskoj Zapadnoj obali, u Gazi u Iraku ili Afganistanu, nećemo saznati, ali možemo i prelako pogoditi. I tako nam obje liste redaju važne i moćne žene na čelu Xeroxa, British Petrola, Hewlett-Packarda, Coca-Cole, Bank of America, Genentech (to su oni koji se bave bio tehnologijom i na svjetskom tržištu su potvrdili vodeće mjesto u upotrebi novih i postojećih lijekova. Za daljnju literaturu valja čitati Brižljivog vrtlara Johna le Carrea, osobito mučnu priču o ispitivanju novih lijekova u Africi). Gospođa Mary Shapiro, predsjednica i izvršna direktorica NASD (National Association of Securities Dealers), nakon što su se američke kompanije (i njihove investicije) zabrinule zbog pojačanih sigurnosnih mjera u investicijama posljednjih godina (pa su krenule zaobilaziti američko tržište, prema nešto “fleksibilnijima”), kao svoj prioritet postavlja zaštitu kompanija. Ona će, kaže, “upotrebom tehnologije mnogo efikasnije pojačati nadzor i identifikaciju područja gdje je najveći rizik za investitore, kako (in vestitori) ne bi bili oštećeni”.

đurđa knežević

Ima na toj listi još zanimljivih imena i pojava, od Laure Bush, koja se namučila za 43. mjesto u svijetu, time valjda što je kao prva dama naručivala namještaj za ovalni ured, preko Marine Berlusconi (nomen est omen), pa sve do poneke kraljice, a, Boga mi, i Christie Hefner, predsjednice i izvršne direktorice Playboya. Bilo kako bilo, kad se pogledaju te liste i sve te firme kojima na čelu sjede žene, na prvi pogled izgledaju zavodljivo impresivno. Međutim, ipak se radi samo o debelom make-up-u na licu nakaze. Naime, sjedile na čelu velikih ili manjih firmi žene ili muškarci, posve je svejedno. One (i firme i žene, kao niti muškarci) neće mijenjati svoju politiku, koja se temelji na iskorištavanju ljudi, na cijeđenju sve većih i većih dobiti i na bezobzirnom iskorištavanju jeftine radne snage i tržišta, osobito u zemljama Trećeg svijeta. Logika i interes kapitala je naprosto jača od pojedinačne volje, čak i kada bi je bilo, a to je naprosto naivno očekivati. Biologija s tim veze nema, i očekivati da će netko samo stoga što je žena nešto bitno mijenjati u korist ljudi uopće, pa onda i žena posebno, naivno je i glupo. Također i opasan esencijalistički mutljag, čiji talog upravo i služi kao supstanca za make-up. I napokon, pedeset ili sto... prošle su godine žene držale 16,4% najviših upravnih mjesta u 500 najvećih korporacija u svijetu, a istovremeno zarađuju 6,4% u odnosu na ukupnu zaradu koju dobiva prvih pet menadžera u svim tim korporacijama. Kako smo spomenuli na početku (ono o zagrebačkim konjima i trci), i mi ćemo birati, ne baš pedeset ili cijelu stotinu, već jednu Zagrepčanku godine. Ako i ostavimo po strani besmisao takvih izbora, mogli bismo se kladiti da će

što sad spol ima s tim?

to biti, u stilu Forbesa & Co, dakle, neka solidna menadžerka velike firme, primateljica velike plaće, majka nekoliko komada djece, žena uzornog muža i familije, i besprijekornog make-up-a. Moja prva susjeda, koja godinama radi u jednoj velikoj zagrebačkoj firmi blještavih ureda (zahvaljujući upravo njoj, jer ih naime svakodnevno čisti), a već nekoliko godina ne dobiva plaću, ili tek tu i tamo neke, kako to kažu, “zaostatke”, u toj konkurenciji nema šanse. A pritom bi joj se morale priznati i para-naturalne vještine, naime sve je te godine uspjela preživjeti. A da bi bili još posebniji u svemu tome ludilu, naši će konji doista u trku. Odlučeno je naime da se, uz Zagrepčanku, bira i Zagrepčanin godine. Da li će u trku i najjače zagrebačko grlo, onaj koji svakog dana, umjesto sama sebe, u ogledalu vidi lik Alaina Delona, ostaje da se vidi. 2006.

đurđa knežević

bedem prema istini

Bedem prema istini S poviješću je u stvari jednostavno, iako ponekad i pone gdje može biti i nezgodno: ako se s njom otvoreno i kritički ne suočimo, već se ponašamo onako kako to opisuje Plessner, “između sjećanja i nadanja”. Naime, uvijek ju je moguće, pa čak i poželjno interpretirati, dakako u svjetlu novih spoznaja, novih činjenica i slično. Nezgodno je s druge strane što ju je moguće i krivotvoriti, što se često i čini, u nedostatku valjane interpretacije i nužne kritičke analize, pa onda sjećanje na čvrste činjenice lagano mine. Stoga za nas, u svjetlu nekih recentnih kretanja, vrijedi ona po kojoj nam je budućnost izvjesna, ali nam se prošlost neprestano mijenja. Tako je nedavno predsjednika Hrvatskog helsinškog odbora prof. Žarka Puhovskog, optužila Slavica Bilić, prva predsjednica Bedema ljubavi (pokreta koji je objedinjavao različite inicijative, odnosno, kako je to često slučaj u sličnim organizacijama i grupama, iste su osobe vodile različite inicijative, primjerice Pozadinsku frontu i Mi – za našu gardu), skupine koja je sama sebe nazvala “pokretom majki za mir”. Puhovski je optužen da je uvrijedio pokret i majke, a Slavica Bilić je zatražila njegovu ostavku na funkciju na

đurđa knežević

mjestu predsjednika HHO-a. A uvrijedio ih je rečenicom izrečenom na skupu koji je nedavno održan u Zagrebu, posvećenom utvrđivanju istine o ratnim zločinima u posljednjem ratu, gdje je rekao da su “hrvatske majke najprije djecu izvlačile iz JNA, a zatim ih gurale u Hrvatsku vojsku”. U baražnoj vatri koju su nakon toga S. Bilić i mnogi drugi osuli na Puhovskog, koji je opisan kao “samozvani tumač tranzicijske istine” (ma što to tranzicijska istina bila), bilo je tu i ocjena o “opasnim tezama” te ideja da je time iznio “monstruoznu i skandaloznu laž”, i tako dalje. Bol je velik, isprika Puhovskog se ne prima, tako kaže Slavica Bilić. Mirovnjaštvo i mirovni pokreti u modernom se smislu oslanjaju na metodu otpora Englezima u Indiji, koju je početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća razvio Mahatma Gandhi i temeljenu na striktnom pridržavanju nenasilja, na pasivnom otporu i građanskoj neposlušnosti. Običnim riječima, Gandhija i članove njegovog Indijskog nacionalnog kongresa te uopće njegove sljedbenike, engleske kolonijalne vlasti su zatvarale, ubijale, mučile, ali je doktrina pasivnog otpora nalagala da se na to ne odgovara istim metodama, to jest, otporom koji bi uključivao bilo kakvu silu ili nasilje. S tim metodama se možemo slagati ili ne slagati, kušati ih modificirati i prilagoditi tre nutnim stanjima i potrebama, ali nauk u osnovi negira upotrebu bilo kakvog nasilja u rješavanju bilo kakvih sukoba. Otklon od tako postavljene doktrine dokida i epitet “mirovni”. I tu su stvari uglavnom jasne. Barem kad su u pitanju zapadnoeuropski mirovni pokreti. S time u vezi pamtimo velike neprilike koje su imale mirovne grupe i pokreti, pa i neke stranke, koji su se angažirali u vezi s

bedem prema istini

posljednjim ratom pri raspadu Jugoslavije (Kosovo). Tako se stranka Zelenih u Njemačkoj prilično rascijepila upravo oko pitanja mirovnjaštva. U to su vrijeme, naime, Zeleni u svojoj politici stavljali izrazit naglasak na nenasilje, naglasak koji je danas prilično prigušen, što je, čini se, dobrim dijelom rezultat, diplomatski rečeno, diskusija koje su se u stranci vodile oko rata u Jugoslaviji i pitanja vojne međunarodne intervencije na Kosovu. I za vrlo jak ženski mirovni pokret u zemljama zapadne Europe, rat koji se tu vodio bio je svojevrsno traumatično iskustvo koje, čini se, ni danas nije apsolvirano. S jedne strane mirovnjaštvo kao osnova ideologije koje se pridržavaju, a s druge strane krvavi sukobi koji, kad su se već u velikoj mjeri događali, više nisu imali izgleda da se riješe mirovnjačkim metodama, i koji su, dakako, pritiskali savjest. Za mirovnjaštvo je bilo naprosto i nažalost prekasno, a niti utjecaju samih mirovnjačkih skupina na ključna politička kretanja uopće ne treba pripisivati neki značajniji utjecaj. I sada, deset, petnaest godina nakon svih tih zbivanja, predstavnice Bedema ljubavi insistiraju na svojem ondašnjem mirovnjaštvu, uvrijeđene, ali i odlučne Puhovskom (simbolično) skinuti glavu. U slučaju spomenute mogućnosti zaborava, da bismo se podsjetili na to kako je iz gledalo mirovnjaštvo Bedema ljubavi, pogledajmo neke novinske izvještaje iz onog vremena. U Vjesniku od 22. veljače 1994. izvještava se ovako: “Počele smo pomagati našim dečkima koji su otišli na frontu u trapericama i tenisicama. Rekle smo: ‘Neka se država brine o oružju, a mi, žene, brinut ćemo se o donjem rublju, gaćama, čarapama, rukavicama’.” Vjesnik od 24. studenoga 1993. donosi slje-

đurđa knežević

deću izjavu: “Otišli su na frontu, mnogi od njih u trapericama i tenisicama, ali sa srcem za Hrvatsku... Za trideset i četiri mlada hrvatska borca rat je bio njihova zadnja dužnost u životu. Tijela postaju pepeo, cilj za koji su poginuli je ostvaren. Hrvatska je slobodna”. Ili još i sljedeće: “Dragi hrvatski vojnici na ratištu, u bolnicama, ma gdje bili... da jemo vam naše poštovanje i zahvalnost na vašoj nesebičnoj ljubavi prema ‘Lijepoj našoj’ i na vašem junaštvu u Domovinskom ratu. Mi smo samo mali dio hrvatske nacije koja vas voli i poštuje sve čega ste se odrekli i što ste žrtvovali braneći Hrvatsku, našu dragu domovinu” (Vjesnik, 1. travnja 1994). Takvih i sličnih izjava, uostalom, bile su tada pune sve moguće novine, pa ih nema smisla još nabrajati . Kad, na ime, članice Bedema ljubavi (ili nekih njegovih izvedenica) tvrde da je njihov pokret mirotvoran jer su odlazile u gar nizone JNA i izvlačile odande svoje sinove (pa se pozivaju i na suradnju s drugim majkama, valjda Slovenkama, Ma kedonkama, Bosankama, Srpkinjama, koje su isto tako došle izvući svoje sinove), još bi se s time i moglo složiti. No to je tek pola priče. Kad, međutim, izjavama kakve smo naveli pokazuju jasno da jasnije biti ne može kako nisu imale ništa protiv da njihovi sinovi ratuju, ali ovaj put za “svoj narod”, onda tvrdnja o mirovnjaštvu jednostavno ne stoji. Jesu li ih pritom “gurale”, vodile za ruku i upisivale u vojne popise – to je ionako stilska figura; svakako, nisu ih sprečavale, nisu išle pred vojarne Zbora narodne garde ili Hrvatske vojske, zahtijevajući da se njihovi sinovi, mu ževi, braća ne bore, već da napuste i tu vojsku. Dapače, kao što smo mogli vidjeti iz ovih nekoliko primjera, divile su

bedem prema istini

im se, bile im zahvalne, brinule se za gaće i rukavice, i tako dalje i tome slično. Može se odgovoriti: pa rat je već bio tu, borba u obrani bila je nužna. Točno, obrambena borba protiv agresije je legitimna opcija. Samo što ona nema veze s mirovnja štvom, kako se ono razumije u demokratskom svijetu, te se njihove/i nositeljice/i jednostavno ne mogu nazivati mirovnjacima. Dapače, iz ovih nekoliko primjera, a prelistavanje novina iz onog vremena zatrpalo bi nas tisućama sličnih, razvidno je da su te žene otvoreno zagovarale na cionalističku ideologiju i pristup, dajući potpunu podršku nacionalnim državnim projektima i, konzekventno, prioritet državi i naciji, a ne pojedincu, pa makar se radilo i o rođenom djetetu (štoviše, u toj vrsti mentalnog sklopa vrednijem – sinu!). Nacija i njezina realizacija, država, u ovom su slučaju nadređene kategorije i time se, htjelo-nehtjelo, pristaje (i ne samo pristaje s bolom, već se bol miješa s ponosom i pojačanim patosom posvećenosti) na žrtve (“Tijela postaju pepeo, cilj za koji su poginuli je ostvaren. Hrvatska je slobodna”, “...sve čega ste se odrekli i što ste žrtvovali braneći Hrvatsku, našu dragu domovinu” i sl.). Tako se iz stava “za mir” preokreće u stav koji i u ratu vidi vrijednost, posvećujući žrtve višoj svrsi. Pri svemu ovom valja pažljivo lučiti razine značenja koje se u ovakvom diskursu rado umiješaju jedna u drugu. Mirovnjačka politika i zagovaranje upotrebe sile pod ma kakvim okolnostima jednostavno ne mogu zajedno. Ovdje se, naime, niti ne razmatra, a još manje tvrdi da se trebalo ili nije trebalo (kad je već bilo očigledno da je prevladala ratna opcija) ratovati protiv agresora (ili se pak suprotsta-

đurđa knežević

viti politici koja je tome prethodila, i za volju državnog osamostaljenja izložila naciju riziku rata). Ovdje se samo želi pokazati da politika za koju su te žene optirale nije mirovnjačka, već nacionalistička. Zbog čega ih pak činjenica da to netko jasno i glasno kaže toliko uznemirava, sigurno je zanimljiva tema. Kao što su zanimljive mnoge druge “osjetljive” teme iz naše vrlo svježe, očigledno još prilično vruće prošlosti, kojima bi se ipak trebalo ozbiljno, sustavno i kritički pozabaviti. Inače će nam prošlost i dalje biti pravi karusel. 2007.

abortus, seks i strojevi za rađanje

337

Đurđa Knežević rođena je u Jastrebarskom 1952. U Za grebu je završila gimnaziju te studij povijesti i arheologije. Nekoliko godina predavala je povijest na srednjoj školi. Od 1987. do 1990. radila je u Muzeju revolucije naroda Hrvatske u Zagrebu, isprva kao kustosica, potom kao direktorica. Godine 1992. osnovala je Žensku infoteku, u okviru koje je uređivala feministički časopis Kruh i ruže te uredila i objavila četrdesetak knjiga prijevoda i domaćih autorica. Od 1996. do 2007. direktorica je godišnjega međunarodnog seminara “Žene i politika” u Dubrovniku. Bavi se žurnalizmom i sustavno objavljuje tekstove za novine, eseje, komentare, feminističke i političke tekstove, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu. Piše kolumnu za news portal Zamirzine. Objavila je dva romana: O mojoj mami, Rusima, vatrogascima i ostalima, 2003., Zagreb, Ženska infoteka – biblioteka Meduza, i Gutanje vjetra, 2005., Beograd, Beo polis, te dječju knjigu/slikovnicu Mara i tata, 2006., Zagreb, Pučko otvoreno učilište “Korak po korak”. Od 2008. djeluje kao slobodna publicistkinja. Ta sloboda omogućila joj je da se iz Zagreba preseli u Nerežišća na Braču.

338

đurđa knežević

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2012., srpanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-348-8 Biblioteka Platforma, knjiga 30

www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

abortus, seks i strojevi za rađanje

339

340

đurđa knežević