Fosilni kapital by Fraktura

Andreas Malm

u vrelini proĹĄlosti

FOSILNI KAPITAL Fosilni kapital

Uspon parnoga pogona i korijeni globalnog zatopljenja

andreas malm, fosilni kapital

u vrelini proĹĄlosti

Andreas Malm

Fosilni kapital Uspon parnoga pogona i korijeni globalnog zatopljenja prevela s engleskog Mirta JambroviÄ&#x2021;

Fraktura IPE

andreas malm, fosilni kapital

Naslov izvornika Fossil Capital © Andreas Malm 2016 © za hrvatsko izdanje Fraktura i Institut za političku ekologiju, 2018. © za prijevod Mirta Jambrović, Fraktura i Institut za političku ekologiju, 2018. © za pogovor hrvatskom izdanju Mladen Domazet i Tomislav Medak. Pogovor se može slobodno reproducirati u integralnom obliku u nekomercijalne svrhe pod uvjetima Creative Commons licence Imenovanje-nekomercijalno-bez prerada (CC BY-NC-ND 4.0). Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige, s izuzetkom pogovora, ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-986-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 999554

u vrelini proĹĄlosti

Za Latifu

andreas malm, fosilni kapital

u vrelini prošlosti

Sadržaj prvo poglavlje U vrelini prošlosti: prema povijesti fosilne ekonomije

drugo poglavlje Oskudica, napredak, priroda ljudske vrste? Teorije o usponu parnoga pogona

treće poglavlje Dugi vijek toka: industrijska energija prije ugljena

četvrto poglavlje “U tom mnoštvu sniva silna energija”: mobilizacija moći u kriznom razdoblju

peto poglavlje Zagonetke prijelaza: trajne prednosti vodenog pogona

103

šesto poglavlje Bijeg od tekućih zajedničkih dobara: širenje vodenog pogona do kojeg nikada nije došlo

127

sedmo poglavlje Ulaznica za grad: prednosti parnog pogona u prostoru

157

osmo poglavlje Sila s kojom treba računati: prednosti parnog pogona u vremenu 211

andreas malm, fosilni kapital

deveto poglavlje “Da bi radio, treba mu samo gorivo”: dobivanje energije iz ugljena u buržoazijskoj ideologiji

247

deseto poglavlje “Zaustavite dim!”: trenutak otpora protiv parnoga pogona

283

jedanaesto poglavlje Visok stup dima: dobrodošlica fosilnoj ekonomiji

315

dvanaesto poglavlje Mit o ljudskome poduzetništvu: prema drugačijemu društvu

323

trinaesto poglavlje Fosilni kapital: energetska osnova buržoazijskih vlasničkih odnosa

353

četrnaesto poglavlje Kina kao dimnjak svijeta: fosilni kapital danas

411

petnaesto poglavlje Povratak toku? Prepreke pred prijelazom

459

šesnaesto poglavlje Vrijeme je da se to prekine: o CO2 kao otpadu moći

487

Zahvale 495 pogovor Povijest koja nam diše za vratom

497

Bilješke 515 Kazalo imena

585

O autoru

591

O prevoditeljici

591

u vrelini prošlosti

prvo poglavlje

U vrelini prošlosti: prema povijesti fosilne ekonomije U tim prostranim dvoranama dobrostiva snaga parnoga pogona oko njega okuplja bezbroj njegovih spremnih sluga i svakome od njih zadaje propisani zadatak, zamjenjujući njihov bolni napor mišića, energiju njegove vlastite divovske ruke, zauzvrat tražeći samo pozornost i vještinu da bi se ispravile takve male nepravilnosti kakve se povremeno događaju u radu. Andrew Ure, Filozofija industrijskih proizvoda (1835.) Kemijske promjene koje se tako događaju neprestano šire atmosferu velikim količinama ugljične kiseline [tj. ugljikova dioksida] i drugim plinovima koji su štetni za životinje. Nije sasvim poznato kako priroda razlaže te elemente ni kako ih vraća u kruto stanje. Charles Babbage, O ekonomiji strojeva i industrijskih proizvoda (1835.) Osim toga, što su vaš parni stroj i vaše lijevano željezo učinili za nas? Da i ne spominjem plin, čije česte eksplozije prijete da će jednoga dana u zrak dići i sam Babilon. Anonimni zaposlenik The Metropolitana, “U zatvor zbog duga” (svibanj 1834.)

andreas malm, fosilni kapital

Globalno zatopljenje slučajni je nusproizvod par excellence. Neki proiz vođač pamuka iz Lancashirea, koji je početkom devetnaestoga stoljeća odlučio odreći se svoje stare vodenice i uložiti novac u parni stroj, izgraditi dimnjak i naručiti ugljen iz obližnjega rudnika, po svemu sudeći nije ni na trenutak pomislio da bi taj čin mogao imati ikakve veze s protežnošću arktičkoga morskog leda, salinitetom tla delte Nila, visinom Maldiva, učestalošću suše na Afričkome rogu, raznolikošću vrsta vodozemaca u kišnim šumama Središnje Amerike, dostupnošću vode u azijskim rijekama ili, što se toga tiče, opasnosti od poplava uz englesku morsku obalu i obalu Temze. Ipak, povremene zle slutnje pojavljuju se u onodobnoj literaturi. Jedan značajan trenutak spoznaje o tome da korištenje parnoga pogona u tvornicama utječe na atmosferske prilike nalazi se u prvome poglavlju klasika Charlesa Babbagea, raspravi O ekonomiji strojeva i industrijskih proizvoda. Babbageu se pripisuje da je otac suvremenog računala; njegova knjiga smatra se prvom u kojoj se “tvornica uvodi u područje ekonomske analize”.1 Svoju usputnu primjedbu dao je otprilike tri desetljeća prije nego što je John Tyndall objasnio učinak staklenika i šest desetljeća prije nego što je Svante Arrhenius prvi izračunao porast površinske temperature Zemlje nakon povećanja emisija ugljikova dioksida (koji i Arrhenius naziva “ugljičnom kiselinom”).2 No ekološki zabrinut upit jednog od prvih ekonomista sasječen je u korijenu zbog pukoga nedostatka znanja. Babbage je plesao na granici neistraženoga područja. Međutim njegova se knjiga nastavila kao dugačka pohvala čudima strojne proizvodnje – ponajprije “zauzdavanju ljudske nepažnje, lijenosti ili nepoštenja.”3 U toj Babbageovoj izjavi sadržana je i misao vodilja buržoaskoga razmišljanja koje je u skladu s operativnim postupcima tvorničkih proizvođača, koji su se protiv za mornih osebujnosti ljudske radne snage borili upravo izgradnjom sve veće mašinerije koju su pokretali sve moćniji parni strojevi, ni ne pomišljajući na mogućnost postojanja ikakvih štetnih učinaka. Oni koji su se našli na drugome kraju te mašinerije imali su više razloga za strah.

u vrelini prošlosti

Sada znaju što čine Dosad je znanost o nusproizvodu postala već savršeno jasna. U osnovnim crtama tako je otprilike otkad je kapitalizam slobodan od pravih neprijatelja: godine 1990. Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC) predao je prvo izvješće o vjerojatnoj sudbini svijeta koji se sve više zagrijava. Ondje izložene činjenice i predviđanja poslužili su kao osnova za Okvirnu konvenciju Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC), koja je potpisana na Zemaljskome sastanku na vrhu u Rio de Janeiru 1992. i koju su ratificirale sve članice UN-a, koje su se založile da će “spriječiti opasno antropogeno ugrožavanje klimatskoga sustava” smanjenjem emisija stakleničkih plinova, prije svega ugljikova dioksida. Ipak, 2012., svjetska razina emisija CO2 bila je 58 posto viša nego 1990. 4 U tom je trenutku IPCC pripremao već peto izvješće – svako izdanje bivalo je sve sigurnije u poražavajuće implikacije “guranja po starom” – dok je nepopustljiva kiša znanstvenih upozorenja zapljuskivala čovječanstvo. Nasumični izbor iz nekih od vodećih znanstvenih časopisa u razdoblju od 2012. do 2014.: zbog visokih temperatura uragani u svim dubokomorskim zavalama postaju znatno jači; populacije leptira u Sjevernoj Americi krenule su na opasno putovanje na sjever kako bi pobjegle od sve većih vrućina; arktički ekosustavi brzo se približavaju čitavome nizu kritičnih granica; prag iznad kojega će grenlandski ledeni pokrov naglo krenuti u nepovratno topljenje, pri čemu će se razina mora podignuti za šest metara, jest zatopljenje od 1,6 °C, a ne 3,1 °C kako se prije mislilo; ledenjaci u planinskome lancu Tien Shan ubrzano se povlače, ponajprije u područjima koja su najvažnija za navodnjavanje u ljetnim mjesecima, a neke rijeke već su se toliko smanjile da su postale tek rječice; od sredine 1980-ih vegetacija u kongoanskim kišnim šumama posmeđila je, osušila se i propala; klimatske promjene mogle bi do kraja stoljeća uništiti ekvivalent cjelokupnoga sadašnjeg prinosa kukuruza, soje, pšenice i riže u ključnim proizvodnim regijama; stari cilj da se globalno zatopljenje zadrži ispod 2 stupnja – koji se općenito smatra zastarjelim zbog ionako bolnih utjecaja koje ima i povećanje

andreas malm, fosilni kapital

od samo 0,85 stupnjeva – ubrzano postaje sve nedostižniji. I tako možemo dalje nabrajati.5 Svi to znaju. Bez obzira na to hoće li netko to odlučiti ignorirati, potisnuti, nijekati ili patiti zbog spoznaje o tome što se događa, to postoji, u zraku, svake godine sve bremenitije. A ipak, potomci onih lancashireskih tvorničara, čija se vlast sada proteže po cijelome svijetu, svakodnevno donose odluke o ulaganju u nove naftne bušotine, nove elektrane na ugljen, nove zračne luke, nove autoceste, nova postrojenja za ukapljeni prirodni plin, nove strojeve koji će za mijeniti radnike, stoga ne samo da se emisije nastavljaju povećavati nego to čine još brže. 1990-ih je godišnje povećanje svjetskih emisija CO2 stajalo na prosjeku od 1 posto; od 2000. godine ta brojka je 3,1 posto – utrostručena stopa rasta, koja prelazi i najcrnja IPCC-ova predviđanja i pokazuje sklonost prema rastu koji ne pokazuje nikakve znakove promjene: što se više zna o posljedicama to se više fosilnih goriva troši.6 Kako smo se našli u tom škripcu?

Povijest ispod bremenita neba Na prvim stranicama svojega cijenjenog priručnika Politička ekologija, Paul Robbins putuje u Nacionalni park Yellowstone promatrati što se nalazi iza njegove fasade netaknute divljine. Neiskusnome oku poznate osobine krajolika mogu se činiti savršeno prirodnima. A zapravo su u velikoj mjeri proizvedene. Lovci starosjedioci koji su nekoć lutali zemljom uklonjeni su zakonskom odredbom; vukovi su najprije istrijebljeni, a zatim ponovo uvedeni. Uprava parka naizmjence je istrebljivala populaciju losova pa im dopuštala da se razmnože, gasila požare i puštala da se šire dolinama i ostave svoj trag na bioti. Na svakom koraku, hodajući kroz šume i uz rijeke, uočavajući jedne životinje, a druge ne, Robbins primjećuje posljedice borbe za moć koja je bjesnjela nad parkom: borbe između države i starosjedilaca, između lovaca i ekologa, hotelijera i znanstvenika. Od sirovina pri ruci, politički akteri stvorili su ekologiju Yellowstonea, često s teretom nenamjernih posljedica.7

u vrelini prošlosti

Putnik koji putuje uz današnje granice klimatskih promjena – o sutrašnjima da i ne govorimo – mogao bi se susresti s krajolikom koji su još više oblikovali ljudi koji imaju moć. Vremenski uvjeti, tipovi vegetacije, čitavi biomi, pa čak i sâmo more možda počinju dobivati smisao kao posljedica izgaranja fosilnih goriva. Ali u onome gdje Ro bbins može povezati određenu osobinu yellowstoneskoga krajolika s određenom odlukom donesenom u prošlosti – odsutnost starosjedilaca s njihovim povijesnim uklanjanjem – putnik kroz klimatske promjene jednostavno ne može vidjeti tako jasne poveznice. Potopljeni otočić podnio je punu težinu povijesti kojoj nedostaje diferencijacija. Nijedna odluka, nijedna emisija jedne tone stakleničkih plinova ne može se povezati s ovim prizorom: ne može se utvrditi da je sagorijevanje ovog barela teksaške nafte uzrokovalo ovu levantinsku sušu. Svaki utjecaj antropogenih klimatskih promjena nosi otisak svakoga ljudskog čina s radijativnom prisilom takvom da su one beskrajno maleni predstavnici dviju pokretnih ukupnosti – posljedice i izvora – blisko povezanih, ali međusobno neobično odvojenih. Oči zagledane u naglo preobražene ekosustave prisiljene su okrenuti se prema ljudskome društvu kako bi razumjele što se dogodilo. Ali kamo da upru pogled? Samo ukupnost može biti predmetom zanimanja. Mi ćemo je privremeno nazvati “fosilnom ekonomijom”. Gledano iz drugoga kuta, globalno zatopljenje sunce je što nemilosrdno baca novo svjetlo na povijest. Tek sada postaje očito što je zaista značilo izgaranje ugljena i dizanje dima s te hrpe u zrak u Manchesteru 1842. godine. Kada su znanstvenici otkrili globalno zatopljenje pre nijeli su to otkriće povjesničarima, i opsežna istraživanja tek su trebala početi: globalno zatopljenje, do danas nevidljivo, postoji dva stoljeća. Sada je trenutak da se sve istraži, da se razotkriju klimatske implikacije bezbrojnih radnji – ne samo zato što je i najmanji oblačić dima u Manchesteru 1842. u zrak ispustio određenu količinu CO2 koja je ostala u atmosferi, igrajući mikroskopski sitnu ulogu u stvaranju trenutačne klime, nego, što je još važnije, i zato što je u tom procesu nastala, utvrdila se i proširila fosilna ekonomija. Kao da je u suvremenoj povijesti odjedanput otkrivena jedna nova dimenzija. Pomislite samo u tom

andreas malm, fosilni kapital

svjetlu na izgradnju željezničkih mreža i Sueskoga kanala, uvođenje električne energije, otkriće nafte na Bliskom istoku, rast predgrađa, CIA-in državni udar na Mohammada Mossadeqa, Deng Xiaopingovo otvaranje kineskoga gospodarstva, američku invaziju na Irak… Kao niz trenutaka u povijesnoj ukupnosti fosilne ekonomije, koja produbljuje njezine kanale i dodaje sve više fosilnih goriva na vatru, ti događaji retroaktivno su prožeti novim značenjem, pozivom za povratak u prošlost, očiju širom otvorenih. Bi li takva povijest bila povezana s okolišem? Većina tradicionalnih predmeta zanimanja na tom polju, primjerice krčenje šuma, zagađenje zraka, izumiranje vrsta zbog lova ili prekomjernog izlova ribe, kretanje patogena kroz trgovinu ili invaziju, pokazuju neki oblik povijesne neposrednosti: sječa šume jest krčenje šume. U djelu Dimnjak svijeta: povijest onečišćenja dimom u viktorijanskom i edvardijanskom Manchesteru, Stephen Mosley ističe da se “dim s lakoćom može osjetiti četirima od pet osjetila: može ga se vidjeti, namirisati, dotaknuti i okusiti.”8 Očito je da se prihvaća ekohistorije, pišući o tome kako je prirodni svijet u Manchesteru i oko njega preobražen kroz naglo širenje gustih crnih oblaka u devetnaestom stoljeću. Ali izgaranje ugljena u tome gradu imalo je još jednu štetnu posljedicu koja je tek nakon niza biogeokemijskog i društvenog posredovanja udarila na okolinu. Ispisivanje te povijesti trebalo bi biti glavnim zadatkom, a ipak je prinuđeno imati neku neobičnu osobinu odvojenosti od posljedica na okoliš. U onoj mjeri u kojoj nas zanima fosilna ekonomija kao pokretač klimatskih promjena, njezine ekološke dimenzije moramo staviti u okvire potomstva i to na način koji gotovo da i nije primjenjiv ni na jedan drugi problem u ekohistoriji: čak se i nuklearni otpad, čije se radioaktivne padaline u trajanju mogu usporediti s globalnim zatopljenjem, tako tumači i tako se prema njemu ponaša. Antropogenim klimatskim promjenama, vidljivo je već i iz definicije toga pojma, korijeni su izvan kraljevstva temperature i precipitacije, kornjača i polarnih medvjeda, a unutar sfere ljudske prakse koja se može sažeti u jednoj riječi – rad. Na križanju klime i povijesti, većina akademskog prometa dosad je skretala u drugome smjeru. Potraga za meteorološkim uzrocima prošlih

u vrelini prošlosti

događaja trenutačno prolazi kroz veličanstvenu renesansu: smatra se da su klimatske fluktuacije imale svoje prste u svemu, od sloma mayanske civilizacije i vikinških osvajanja, do lova na vještice i Francuske revolucije. Obećavajući analogije za budućnost, to nastojanje koristi se podacima o temperaturi i precipitaciji kako bi objasnilo krizu, rat, pro gon, prevrat i druge društvene događaje, što su sve objašnjenja koja vrijedi istražiti sama za sebe (premda dolaze s određenim dobro poznatim zamkama), ali koja nisu pretjerano prikladna u konstruiranju hi storiografije globalnog zatopljenja. Ovdje je riječ o traženju povijesti u klimi, a ne klime u povijesti. Podatke o tvorničkom zakonodavstvu ili politici slobodne trgovine trebalo bi primijeniti na oborine i led, a ne obrnuto; u svijetu koji postaje sve topliji, uzročnost, barem na početku, kreće od tvrtke do oblaka. I upravo taj skok preko ontoloških podjela zahtijeva rekonstrukciju.

Osveta vremena Proteklih desetljeća kritička teorija usmjerila se prema prostoru, a odmaknula od vremena, koje je dugo bilo omiljena dimenzija, klasični prostor u kojemu su sadržani struktura, uzročnost, lom, mogućnosti. U okvirima historijskog materijalizma, taj “prostorni zaokret” izazvao je brz i blistav uspon kritičke geografije, koji je sada jednak tradicionalnoj disciplini povijesti ili je čak i nadmašuje u inovativnosti i utjecaju: zvijezda Davida Harveyja sja jasnije od zvijezde bilo kojeg drugog marksističkog povjesničara. Još jedan stručnjak na tom polju, Neil Smith, u djelu Neujednačen razvoj: priroda, kapital i proizvodnja prostora hvali pobjedu prostora nad vremenom, s odobravanjem citirajući jezgrovite izjave poput “u epohi smo istovremenosti”; “sadašnja epoha možda će najviše biti epoha prostora”; “proročanstvo sada uključuje geografsku, a ne povijesnu projekciju” (što god to značilo), čak pristaje i uz zloglasnu tezu Francisa Fukuyame o “kraju povijesti” tvrdeći da se “zaista čini da je povijesno vrijeme završilo”.9 Globalno zatopljenje trebalo bi pokopati takve tlapnje.

andreas malm, fosilni kapital

Mnogo katova ispod stola na kojemu su ove riječi napisane ljudi se na posao voze automobilima, u njima idu u posjete i na odmore, i na okolo vozaju svoje popise za kupnju: istodobnosti nigdje na vidiku. Za početak, automobili voze na fosilnu energiju, što je ostavština foto sinteze stara stotine milijuna godina. Ta motorna vozila nisu tek sada izumljena, ona su se raširila u dvadesetom stoljeću. Izbor da se vozi u njima, a ne u tramvajima, autobusima ili na biciklima, uvjetovan je silnom infrastrukturom – naftnim terminalima, rafinerijama nafte, tvornicama asfalta, cestovnim mrežama, benzinskim postajama, a o filmskoj industriji, lobističkim skupinama, velikim oglasnim plakatima uz cestu da i ne govorimo – koja nije pala s neba u ovom trenutku, nego se gradila s vremenom, naposljetku nakupivši takvu težinu i inerciju da su drugi oblici prijevoza sad isključeni ili barem spriječeni u tome da postanu prevladavajući. To je ono što neki nazivaju “viso kougljičnim zaključavanjem” (engl. carbon lock-in): učvršćivanje tehnologija koje se temelje na fosilnim gorivima, odbijanje alternativa i onemogućivanje politika ublažavanja klimatskih promjena: zatrovani plod povijesti.10 Nadalje, postoji razlog za sumnju u to da su toplinski val i suša koji mòre ovaj dio zemlje i tjeraju stanovnike da potraže pomoć odlazeći iz grada u automobilima, nekako povezani s klimatskim promjenama; da su oni znaci budućnosti koja dolazi, stanje nekog novog vremena koje tek nastaje – i ako je ta sumnja barem djelomično točna, čak ni vrijeme ne pripada sasvim trenutku. Ono je proizvod prijašnjih emisija. U međuvremenu, emisije koju proizvode automobili koji voze ovamo-onamo, najviše će utjecati na još nerođene generacije – one su mnoštvo nevidljivih projektila usmjerenih prema budućnosti. Kamo god da pogledamo u našu klimu koja se mijenja, zateknemo se u čvrstome stisku protoka vremena. Taj proces pokreće prijenos uglji ka iz geoloških rezervata do kamina pa odande u atmosferu, u ugljikov ciklus iz kojega je bio isključen godinama i vjekovima. Ali učinci uvijek dolaze naknadno. Treba vremena da se određena količina emisije CO2 doživi kao odgovarajuća količina zagrijavanja, a prije toga to zagrijavanje ostavlja puni trag na ekosustavu. Svakom emisijom dodanom otprije proizvedenoj količini, koncentracija plina u atmosferi se povećava,

u vrelini prošlosti

a njegovi učinci postaju još izraženiji u skladu s “temeljnim načelom klimatologije: emisije su kumulativne.”11 Otpuštanje jedne tone CO2 ne bi bilo tako opasno da već nisu ispuštene milijarde tona; ukupna akumulacija ono je što podiže temperaturu i što je više ispušteno to je manja mogućnost da će se trenutačni rast temperature ograničiti. Ako čovječanstvo želi izbjeći određeni temperaturni prag – recimo 2 ˚C – samo se određene količine smiju ispuštati u atmosferu – otprilike trilijun tona – i za svaku godinu u kojoj se emisije nastavljaju (da ne govorimo povećavaju) taj proračun postupno se rasipa.12 Ako se ove sekunde emitira jedna tona, četvrtina toga ostat će u atmosferi na stotine tisuća godina.13 Da još neko vrijeme čekamo i onda jednim divovskim udarcem uništimo fosilnu ekonomiju, njezina sjena svejedno bi padala još daleko u budućnost: da se emisije sasijeku na nulu, razina mora mogla bi nastaviti rasti još mnogo stotina godina, voda bi se polako širila dok bi toplina sve dublje ulazila u oceane. More koje se zagrijava i čija se razina podiže moglo bi odvojiti ledeni pokrov, otopiti permafrost, destabilizirati metanski klatrat ili izazivati druge reakcije još stoljećima nakon što emisije potpuno prestanu, jednom kad se do segne određena povijesna razina, u skladu s “dugim pamćenjem klimatskoga sustava.”14 Može se reći da su klimatske promjene u svojoj srži gadna zbrka vremenskih skala. Temeljne varijable toga procesa – priroda fosilnih goriva, gospodarstva temeljena na njima, društva ovisna o njima, posljedice njihova izgaranja – djeluju u naizgled nepovezanim vremenskim razmacima i sve se odražavaju u neuhvatljivoj sadašnjosti svijeta koji se zagrijava; u uzvišenijem značenju toga pojma može se reći da sada svaka konjunktura povezuje ostatke i strelice, petlje i odgode koje se protežu od najdublje prošlosti do najudaljenije budućnosti, preko sadašnjosti koja nije istodobna sama sa sobom.15 Ako išta, naša epoha, epoha je dijakronije. “Vremenski aspekt posebno je zapanjujući”, piše filozof Stephen Gardiner, koji je u djelu Savršena moralna oluja: etička tragedija klimatskih promjena možda više od ikoga drugog stavio taj pojam u prvi plan. I zatiče nas u teškoj situaciji. S obzirom na to da je globalno zatopljenje “ozbiljno opterećeno prošlošću” (svaki sadašnji trenutak obilježen je

andreas malm, fosilni kapital

višom temperaturom koja dolazi iz prošlosti) i “znatno odgođeno” (kumulativni učinci trenutačnih emisija bit će vidljivi u budućnosti), pojavljuje se jedna iskrivljena etička struktura. Osoba koja šteti drugima izgaranjem fosilnih goriva ne može čak ni potencijalno susresti svoje žrtve zato što one još ne postoje. Živeći sada i ovdje, ta osoba dobiva sve koristi izgaranja, ali samo nekoliko povreda, a njih će trpjeti ljudi koji još nisu ni rođeni i ne mogu izraziti svoje neslaganje. Stoga se svaka generacija, promišlja Gardiner, susreće s izopačenim poticajem da krivnju svali na sljedeću, koja također ima koristi od vlastitog izgaranja fosilnoga goriva, pritom izmičući negativnim vidovima toga čina i tako dalje u začaranome krugu nanošenja zla.16 Rob Nixon nazvao bi to “sporim nasiljem”. U Sporome nasilju i pokretu siromašnih za zaštitu okoliša, hvata se u koštac s problemom usko povezanim s Gardinerovim, premda mu prilazi iz perspektive književne teorije. “Nasilje se obično zamišlja kao neki događaj ili čin koji je neposredan u vremenu, eksplozivan i veličanstven u prostoru, i jednako se tako silovito rasprskava u neposrednu senzacionalnu vidljivost”, piše Gardiner, ali postoji i druga vrsta nasilja, koje nije brzo nego usporeno, nije neposredno nego se povećava, nije licem u lice nego se posredstvom ekosustava proteže kroz izuzetno duga vremenska razdoblja i zato ga je još teže zarobiti između korica knjiga ili na ekranu nego snajperski metak. Kada neka kompanija ispusti otrovne kemikalije u nekoj siromašnoj zemlji, nasilje se počne osjećati postupno, “dje lovanjem vremena razdvojeno od izvornih uzroka”, nikada u istome trenutku kada se dogodio sam čin; Nixon izgaranje fosilnoga goriva stavlja u istu kategoriju.17 Zatim pita: kako se sporo nasilje može predstaviti u narativima koji nam zapnu za oko? Koje su njegove isto značnice u kriminalističkome romanu, ratnom epu, akcijskom filmu? Znakovito, pronalazi i čita priče i eseje o sporome nasilju u nesreći u Bhopalu, eksploataciji nafte u Arapskome zaljevu i delti Nigera, megabranama u Indiji, nacionalnim parkovima u Južnoj Africi, osiromašenom uranu u Iraku, ali nijedan tekst o klimatskim promjenama kao takvim. Čini se da sposobnost zamišljanja nasilja na toj točki presušuje. Međutim te privremenosti nisu samo dvojbe u vezi s etikom i time

u vrelini prošlosti

kako se nešto prikazuje. Što se dulje gura po starom, to je teže trgnuti se iz toga. Svaki sljedeći ciklus gradnje novih naftovoda, tankera i platformi za bušenje na velikim dubinama opterećuje sljedeća desetljeća još većom masom infrastrukture u kojoj je ugljik zaključan: produbljuje se rutina ovisnosti o prijeđenome putu. Svaka generacija koja predsjeda rastućim emisijama dodaje više od prethodne nakupljanju CO2 u atmosferi.18 Svakom godinom u kojoj se globalno zatopljenje nastavlja i temperature podižu, životne uvjete na Zemlji sve izraženije određuju emisije iz davnina, tako da ruka prošlosti sve čvršće steže sadašnjost; ili, drugačije rečeno, uzročna moć prošlosti neumoljivo raste sve do točke kada će zaista biti “prekasno”. Važnost te užasne sudbine, na koju se tako često upozorava u diskursu o klimatskim promjenama, posljednji je posjet prošlosti sadašnjosti. Prošlost obično ne funkcionira tako. Može se očekivati da će odjeci Cezarova prelaska Rubikona, pada dinastije Ming, osnutka kalifata Sokoto ili pada Bastille s vremenom utihnuti, odnosno barem da ne postoji neki ugrađeni mehanizam koji će ih pojačati. Ali u vremenu globalnog zatopljenja željezni zakoni ekonomije i geofizike poguruju prošlost odostraga, da tako kažem. “Tradicija svih mrtvih generacija pritiskuje kao mora mozak živih”, slavne su riječi Karla Marxa u djelu Klasne borbe u Francuskoj od 1848. do 1850. Osamnaesti brumaire Luja Bonaparta: u svijetu koji se zagrijava, ta se tradicija sve snažnije i snažnije kao uteg spušta na tijela živih i na njihovu okolinu, u nemilosrdnome jačanju tiranije prošlosti.19 To će sigurno biti više od postupnog razvoja. Ekstremne vremenske prilike pretvaraju satiranje sporoga nasilja u fotogenični spektakl: sjetite se poplave u Pakistanu ili požara u Coloradu. Iznenadne katastrofe naglih klimatskih promjena – kobno prelaženje kritičnih granica u Zemljinu sustavu – obilježilo bi iznenadnu provalu rastuće povijesti fosilne ekonomije na pozornicu sadašnjosti. I uistinu, dok neočekivano vrijeme za neko godišnje doba postaje nova norma, to se već i događa: kada Julius, glavni lik u romanu Otvoreni grad Tejua Colea, luta ulicama New Yorka usred studenog a da još nije imao priliku odjenuti kaput, on ne može ne posumnjati, uz “iznenadni osjećaj nelagode”, da je to utjecaj globalnog zatopljenja.20 Suprotno

andreas malm, fosilni kapital

popularnim pogrešnim predodžbama u medijima (i Juliusovoj vlastitoj skeptičnosti), sada je savršeno moguće pripisati određeni toplinski val ili neku drugu nepravilnost rastu prosječnih temperatura, bez kojeg bi takvi događaji bili krajnje nevjerojatni.21 Termometar se osnovano može smatrati barometrom lavinskoga prodora prošlosti u sadašnjost. Iz svega toga slijedi vrlo osebujna vremenitost politike klimatskih promjena. U malo je koji problem, ako uopće i u koji, ugrađena takva hitnost zbog pukih zakona fizike: prekasno je svakim danom sve bliže, i što se više ono približava to brže i smanjenje emisija mora biti. Tradicija mrtvih diše za vrat živima, ostavljajući im dva izbora: da prestanu gurati po starom – i što je teži taj dah to ekstremnije mjere moraju biti – ili da se predaju nakupljenoj, nepodnošljivoj sudbini. U trenutku dok ovo pišem, obje mogućnosti još su otvorene. Još postoji mogućnost da se fosilna ekonomija prekine i da se klima stabilizira unutar podnošljivih granica, pa čak i da se vratimo u sigurnije uvjete – da se emisije svedu na nulu, temperatura bi ubrzo prestala rasti.22 Takav pothvat trebao bi svom snagom udariti na ustrojne noćne more koje je povijest ostavila u zalog. Bila bi to revolucija protiv prošlosti, egzodus, bijeg od nje u zadnji čas i oni koji se bore morali bi znati protiv čega se to bore. Ničim od navedenog ne želi se poreći da je prostor ključna dimenzija ni da su geografi obogatili kritičku teoriju mnoštvom uvida; u nastavku ćemo se vrlo opsežno baviti prvim i crpiti iz potonjega. No sada je vrlo loš trenutak da se proglasi kraj vremena.23 Prostori klimatskih promjena bitni su samo u onoj mjeri u kojoj su isprepleteni s tim procesom: promjena, zatopljivanje. Ova oluja izrazito je vezana uz protok vremena.

U potrazi za izvorištem fosilne ekonomije Što imamo na umu kada kažemo “fosilna ekonomija”? Jednostavna definicija bila bi da je to ekonomija samoodrživa rasta koja se temelji na rastućoj potrošnji fosilnih goriva i time stvara kontinuirani rast emisija ugljičnoga dioksida. Otprilike istoga značenja koje u leksikonu klimatske politike ima i pojam guranje po starom, smatramo da je ona

u vrelini prošlosti

glavni pokretač globalnoga zatopljenja. Prvi se put pojavila tijekom industrijske revolucije, čije je veliko povijesno postignuće bilo da na velika vrata uvede doba “samoodrživa rasta”, a to je proces rasta koji nije usputan, nestalan i koji neće nestati nakon kratkoga procvata, nego je ustrajan i neprestan, svjetovni napredak pokretan vlastitim unutarnjim snagama.24 U biofizičkom i termodinamičkom smislu ne postoji rast koji se može hraniti samim sobom. Jedna od ključnih pouka ekološke ekonomije jest da rast uvijek ovisi o crpljenju i rasipanju prirodnih resursa. Ali kroz mehanizme o kojima će poslije biti govora, vatra modernoga rasta stvara ekonomski plin koji mora planuti u obliku još većega rasta, a rezultat toga procesa potiče ga da još više napreduje i čitava ta petlja iznova se potvrđuje u još većim razmjerima – u tom i samo u tom smislu rast jest samoodrživ. Fosilna ekonomija rođena je kad je tu vatru počelo hraniti materijalno gorivo fosilne energije. Odmah vidimo da, ovako definirana, fosilna ekonomija ne može objasniti cjelokupan ljudski utjecaj na klimu. Izgaranje fosilnih goriva samo je jedan od razloga globalnog zatopljenja, baš kao što je i Sunce samo jedno od tijela u Sunčevu sustavu, a američki predsjednik samo jedan u većoj momčadi – svi ostali, sićušni u usporedbi s njima, vrte se oko njih. “Prenamjena zemljišta” – čitaj: krčenje šuma – čini četvrtinu ukupnog CO2 ispuštenog od 1870., ali njegov udio opada i zaustavljen je na 8 posto trenutačne emisije; na fosilna goriva otpada gotovo sve ostalo.25 Zatim su tu i drugi staklenički plinovi: metan, dušikov dioksid, ozon, sumporov heksafluorid… čiju bi društvenu povijest trebalo podrobno ispričati da dobijemo potpunu sliku. Ali možemo reći da je izgaranje fosilnih goriva čvrsta jezgra problema, kvantitativno prevladavajuće i kvalitativno odlučujuće. Ono zaslužuje posebnu pozornost. Kada bi se emisije ugljikova dioksida prestale povećavati i ostale konstantne, atmosferska koncentracija i dalje bi nastavila rasti: na kraju krajeva, apsolutni volumen CO2 ono je što je bitno za klimu. Čemu onda u definiciju fosilne ekonomije uključivati njegov rast? Zato što je savez rasta ekonomije i potrošnje energije iz fosilnih goriva ono što je podignulo emisije na današnje, sasvim neodržive i još uvijek rastuće razine. To je zaista postojeći proces, legura koja nas je dovela do ovoga toplijeg

andreas malm, fosilni kapital

mjesta. Moguća su tri otklona od norme. Ekonomija koja raste, a njezine su se emisije zaustavile na nekoj, čak i visokoj, razini, može se klasificirati kao razdvojena fosilna ekonomija; ona se i dalje može premoćno temeljiti na fosilnim gorivima, ali samo jedna od dviju komponenti ostaje aktivna. Ekonomija koja ne pokazuje sklonost ni prema rastu ni prema padu može se nazvati fosilnom ekonomijom stabilnog stanja, dok se ona u kojoj se emisije kontinuirano smanjuju – zbog spontanog sloma, namjerno provedenih politika ili nekoga drugog čimbenika – fosilna je ekonomija u padu. U onoj mjeri u kojoj se može reći da su te varijante uopće postojale, sve su bile iznimka koja potvrđuje pravilo ili odstupanje od politike guranja po starom (rastuće emisije utjelovljene u uvozu pobijale su pretenzije na razdvajanje; situacije stabilnoga stanja nepostojana su značajka krize, kao što je bila ona 2009.; pad, posebno u Istočnoj Europi 1990-ih, nakon kojeg uslijedi skok potražnje).26 Nijedna ne potkopava našu definiciju predmeta povijesnog istraživanja. Fosilna ekonomija ima značajku ukupnosti, zasebnog entiteta – ona je socioekološka struktura u kojoj su spojeni određeni ekonomski proces i određeni oblik energije. Ima neki identitet kroz vrijeme; protivno aksiomima metodološkoga individualizma, pojedinac u zametku pliva u njezinoj tekućini. Osoba rođena danas u Britaniji ili Kini ulazi u prethodno postojeću fosilnu ekonomiju koja je odavno stvorila vlastito postojanje i suočava se s novorođenim kao objektivna činjenica. Ona ima stvarnu uzročnu moć, ponajprije moć da promijeni klimatske uvjete na Zemlji, ali samo kao funkcija njezine moći da upravlja ljudskim ponašanjem. Upravitelj tvornice bit će pod pritiskom da do energije dođe uzimajući električnu struju iz najbliže elektrane na ugljen, a ne izgradnjom vlastite vodenice. Vlasnik tvornice robu će na svjetsko tržište slati teretnim brodovima, a ne jedrenjacima. Neka blagajnica možda neće imati drugog izbora nego da se u samoposluživanje vozi automobilom – svakako neće dojahati na konju – a ako želi ići na odmor, susrest će se s intenzivnim oglašavanjem zrakoplovnih letova kao mogućnosti prijevoza. Štoviše, nijedna od tih radnji kroz koje se ispuštaju staklenički plinovi ne bi bila moguća bez integracije u fosilnu

u vrelini prošlosti

ekonomiju – sâm na nekom otoku, živeći u zemlji nedirnutoj takvom ekonomijom, pojedinac ne bi mogao raditi nijednu od tih radnji čija je posljedica ispuštanje stakleničkih plinova. Kao takva, fosilna ekonomija potpuno je povijesna supstancija. Jednom davno morala je iskusiti vlastito rođenje. Uzročne sile koje sada djeluju svojstva su koja su se naknadno pojavila – one ne postoje oduvijek. Akteri su fosilnu ekonomiju morali stvoriti kroz događaje koji se svode na trenutak izgradnje, baš kao što je, nakon što se izgradi, struktura neke zgrade trajna značajka svijeta; ukorijenjena u okoliš, ona uvjetuje kretanje ljudi koji se u njoj nalaze. Naposljetku je se ne može razlikovati od samoga života, što nas ponovo dovodi do guranja po starom. No fosilna ekonomija u nekom je trenutku nastala i odonda se umnožila i povećala, a sve što se s vremenom izgradi može se srušiti (ili se iz toga može pobjeći).27 Pa kako je sve to počelo? Kamo bi nas odvela potraga za trenutkom izgradnje? I dok bi nekoliko zemalja moglo tvrditi da su kolijevka modernosti, kapitalizma, prosvjetiteljstva ili liberalne demokracije, fosilna ekonomija ima jedno neosporno mjesto rođenja: Britanija je 1825. proizvodila 80 posto globalnih emisija CO2 nastalih od sagorijevanja fosilnih goriva, a 1850. godine 62 posto.28 U tim brojkama postoji određena mogućnost pogreške, ali one nam daju predodžbu o proporcijama i trendovima, navodeći nas na pomisao da je Britanija izgubila dio svoje premoći kako se potrošnja fosilnih goriva širila na druge zemlje, ali je do duboko u devetnaesto stoljeće nastavila proizvoditi više od pola svjetskih emisija stakleničkih plinova. Korijeni ovoga škripca u kojemu smo se našli moraju biti na britanskome tlu. Zbog te spoznaje probudilo se nešto malo zanimanja za ponovnim preispitivanjem britanske industrijske revolucije, u potrazi za tragovima koji će ukazati na to kako se sve to dogodilo i koji će nam, što nije nimalo nevažno, reći što sada učiniti. Energetska promjena – najjednostavnije definirana kao “prebacivanje s jednog ekonomskog sustava ovisnog o jednom ili nizu izvora energije i tehnoloških izvora na drugi” – dogodila se u to doba. Mi smo usmjereni prema jednoj drugoj promjeni, stoga, tvrdi se, moramo učiti od prošlosti kako bismo sada nastavili najbolje što možemo.29 Ako fosilnu energiju ne zamišljamo kao

andreas malm, fosilni kapital

statičnu zgradu, nego kao vlak stavljen na neku točku u prošlosti, ali na našemu sadašnjem, opasnom kolosijeku, da bismo prešli na sigurniji kolosijek moramo znati kako se upravlja mehanizmom za ručno prebacivanje skretnice. Britanska industrijska revolucija u tom kontekstu dobiva status jedinstvenog arhiva obrađenoga gradiva. Što nam to što smo naučili govori? “Prvo, prijelaz je bio polagan. Drugo, pokretale su ga cijene. Treće, zahtijevao je novu tehnologiju.” Dodajmo tomu ljudski kapital, znanstvena otkrića, suradnju i uskogrudne osobne interese u jednakoj mjeri, zaključuje ekonomski povjesničar Robert Allen, i budući prijelaz na održivu energiju također će imati te osobine. Što je najvažnije, “ljudi reagiraju na smanjenje cijena.”30 Jedna od stvari kojima nas prebacivanje s fosilnih goriva na druge oblike goriva često uči jest da je to dugotrajan proces koji prolazi kroz nekoliko faza nesigurnog eksperimentiranja, dok akteri polako uče savladavati novi oblik energije – i stoga bi pomicanje od njih trebalo ići istim tempom i suzdržati se od “prijevremenog povećavanja tehnologija i industrija.”31 Promjeni treba dati vremena da se dogodi. Kao što ćemo vidjeti, još je ozbiljnija pretpostavljena lekcija o cijeni: fosilna goriva pobijedila su u izvornoj utrci zato što su bila najjeftinija, a istu prednost sada treba osigurati obnovljivim alternativama kako bi uopće imale ikakvu priliku pobijediti. Nadalje, ako britanska industrijska revolucija slovi kao model “druge industrijske revolucije” ili ekološke, ili niskougljične, ili održive, čini se da je neizbježna još jedna lekcija: “Inovacije može potaknuti želja za zaradom malih i srednje velikih tvrtki prije nego što bi se to moglo postići djelovanjem zajednice. Činjenica da su” pokretači promjena tada bili “kompetitivni kapitalisti koji su se na tome posljedično obogatili” odvraća nas od zaključka da “samo zajedničke inicijative mogu potaknuti radikalnu promjenu.”32 Kapitalisti koji polagano razvijaju jeftinije tehnologije primjer je kojega se treba držati. No svako izravno povlačenje paralele između ulaska u fosilnu ekonomiju i izlaska iz nje, sumnjivo je. Približava se pogrešnome zaključku da je sadašnjost u suštini ista kao prošlost, čime se omogućuje neposredan prijenos jednog pravila na drugo, kao kada su generali svoje

u vrelini prošlosti

strategije temeljili na naučenom iz davnih bitki pa su bili teško poraženi, zaboravljajući Heraklitovu misao da ne možemo dvaput ući u istu rijeku. Kao što je nekoliko stručnjaka istaknulo, prijelaz koji će se sada dogoditi – ako zaista hoće – bio bi potaknut neodgodivom potrebom da se katastrofalne klimatske promjene, opasnost s kakvom se čovječanstvo dosad još nije susrelo i koje sigurno nije bilo u izračunima ranih britanskih industrijalaca, zaustave ili barem svedu na najmanju moguću mjeru. Najcjenjenije svojstvo obnovljive energije bile bi niske ili nepostojeće emisije ugljikova dioksida – javno dobro, a ne privatna korist. Za vrijeme se već kaže da ga je malo. Zbog tog i drugih razloga sljedeći prijelaz ne može imati kanonske značajke koje je imala britanska industrijska revolucija. Prije svega, ovoga puta on bi trebao biti kolektivno isplaniran.33 Ali naišao bi na prepreke. Kao što IPCC kratko primjećuje u “Sažetku za donositelje odluka” iz 2007., moguće je da će biti “teško provesti” mjere potrebne za nametnuti, brz, politički vođen, postupan prestanak korištenja fosilnih goriva, zbog onoga što panel navodi kao “ključno ograničenje”, a to je “otpor osobnih interesa”.34 S tih nekoliko riječi nakratko nam u vidokrug ulazi cijeli jedan planet neprijateljstava. Dakle fosilna goriva trebaju biti odbačena kako bi čovječanstvo preživjelo i napredovalo – ali “osobni interesi” stoje na putu. O kojim je interesima riječ? U tome se možda krije valjaniji razlog da se ponovo preispita industrijska revolucija. Ako je fosilna ekonomija vlak koji se nikada ne zaustavlja, nego uvijek ubrzava, čak i kada se približava litici, zadatak je na vrijeme zakočiti (ili možda iskočiti iz vlaka), a ako postoji vozačica koja to pokušava spriječiti, ona vjerojatno već neko vrijeme sjedi u lokomotivi – moramo saznati tko je ona i kako ona djeluje (možda je to automatski motor, vozilo bez vozača, ali potreba bi ostala ista). Interesi koji su nekoć pokretali vlak možda još uvijek njime upravljaju. Prijašnji prijelaz, može se reći, ne bi toliko bio predložak za sljedeći, koliko ključ za razumijevanje i uklanjanje prepreka. Ne možemo to sa sigurnošću znati – to je samo puka sumnja. Zamislivo je, naravno, da su prvotni razlozi zašto su se počela koristiti fosilna goriva potpuno nepovezani s interesima zbog kojih se danas na njima inzistira, a koji

andreas malm, fosilni kapital

su u nekom trenutku putovanja možda preuzeli uzde. No ako želimo saznati više o propulzivnim silama fosilne ekonomije, njezinim zakonima gibanja i zanimanju uloženom u nju, čini se da bi bilo dobro početi od početka. Bez obzira na to hoćemo li se postaviti kao da je ovo potraga za moralnim poukama ili potraga za neprijateljima, temeljna pretpostavka jest da se može smisleno djelovati – nije još prekasno. Ali što ako jest? “Ako se ništa ne poduzme prije 2012., to je prekasno”, izjavio je Rajendra Pachauri, predsjednik IPCC-a za 2007. godinu: “Ono što učinimo u sljedeće dvije ili tri godine odlučit će našu budućnost. Sada je odlučujući trenutak.”35 Što ako to nije bila samo prazna fraza, nego točno predviđanje koje će se uskoro i dokazati? Bi li onda imalo ikakvoga smisla zakopati se u anale fosilne ekonomije? Ako postoji neko po vijesno pitanje koje bi bilo od zanimanja ispod dva metra više razine mora, ovo bi moglo biti jedno od njih. Ili, kao što kaže Gardiner: imamo “zadatak svjedočiti ozbiljnom nanošenju nepravde, čak i kada postoji samo mala mogućnost promjene.”36 Aktivistički razlog proučavanja povijesti fosilne ekonomije ima meditativnu podršku. Oba se razloga, najjednostavnijim rječnikom rečeno, svode na goruće pitanje: kako smo se našli u ovome škripcu?

Povoljan trenutak za parni pogon I tako se vraćamo industrijskoj revoluciji u nadi da će nam otkriti razloge zbog kojih su se povezali bogatstvo i fosilna goriva. Prvi od tih razloga bio je ugljen. No ugljen se u Britaniji spaljivao tisućljećima. Od brončanoga doba i rimskih osvajanja pa sve do srednjega vijeka, vatra nastala potpalom ugljena cijenjena je, a kao što ćemo vidjeti, korištena je i u vjerskim obredima, za grijanje domova, za kuhanje i obrađivanje nekih materijala, posebno željeza u kovačnicama. Ipak, malo je onih koji bi tvrdili da se fosilna ekonomija pojavila oko 2000. g. pr. Kr., 50. g. nove ere, ili u trinaestom stoljeću. Ni u jednom od tih doba nije postojao savez između samoodrživa rasta i izgaranja ugljena, zato što se

kazalo imena

591

O autoru Andreas Malm predaje ekologiju čovjeka na švedskom Sveučilištu u Lundu. Njegovi radovi objavljivani su u časopisima kao što su Environmental History, Historical Materialism, Antipode i Organization and Environment. Sa Shorom Esmailian napisao je knjigu Iran on the Brink: Rising Workers and Threats of War i nekoliko knjiga na švedskom o političkoj ekonomiji, Bliskom istoku i klimatskim promjenama.

O prevoditeljici Mirta Jambrović rođena je u Splitu 1981. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je hrvatski jezik i književnost i engleski jezik i književnost. Prevodi s engleskoga – beletristiku, publicistiku, znanstvene i stručne radove. Za Frakturu i Institut za političku ekologiju prevela je knjigu Odrast: Pojmovnik za novu eru.

592 U suradnji sa Heinrich Böll Stiftung.

Nakladnici Fraktura, Zaprešić Institut za političku ekologiju, Zagreb Za nakladnike Sibila Serdarević, Fraktura Vedran Horvat, IPE Glavni urednik Seid Serdarević Urednici Mladen Domazet i Iva Karabaić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Bojan Krištofić Godina izdanja 2018., srpanj Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-986-2 Biblioteka Platforma, knjiga 67 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

kazalo imena

593

594

kazalo imena

Fosilni kapital pokazuje kako klimatska kriza počinje nelogičnim prelaskom s obnovljivih na fosilna goriva u ranoj industrijalizaciji u Britaniji. Zašto su se tvorni čari okrenuli od dostatne i jeftine obnovljive energije golemih vodenica k stroju pogonjenom ugljenom ? Protivno uobičajenome mišljenju, ugljen nije pružao ni jeftiniju ni obilniju energiju, ali se njime moglo nadmoćnije kontrolirati podređenu radnu snagu. Oživ ljen fosilnim gorivima, kapital je mogao koncentrirati proizvodnju na lokacijama s najjeftinijom radnom snagom i u najpovoljnije doba dana, što nastavlja glo balno činiti i danas. Švedski ekolog i publicist Andreas Malm donosi ino vativan, detaljno potkrijepljen povijesni pregled udru živanja fosilnoga industrijskog pogona i kapitalističke ekonomije, najprije u Velikoj Britaniji, a konačno i u cijelom svijetu. Danas kada sedam milijardi ljudi stoji na rubu katastrofalnih planetarnih klimatskih pro mjena, ne možemo naprasno ugasiti pogonsku infra strukturu koja omogućuje hranu, grijanje, obrazovanje ili zdravlje. Čitajući Fosilni kapital, jasnije razumijemo koje su od luke dovele do dominacije kapitalističke ekonomije na fosilni pogon, jer odluke je lakše popraviti nego zakone planetarne fizike. Dokazi su nedvojbeni: povijest nam diše za vratom.

169,00 kn

www.fraktura.hr

Biblioteka Platforma