Sonja Manojlović odgovore GledajućiGledajući odgovore
s ilustracijama Saše Šekoranje
1
Od iste autorice u izdanju Frakture Dobri za sve
2
Sonja Manojlović
Gledajući odgovore s ilustracijama Saše Šekoranje
Fraktura 3
© Sonja Manojlović i Fraktura, 2018. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-358-064-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1011978
4
GLEDAJUĆI ODGOVORE
5
6
BRZO JEDRO
7
8
Jer ne razumijem
Jer ne razumijem što razumije i dijete, gledam očima oštruljama bez misli, u slikama, a da ti u grudi ne uprem koljenom, a da ne klečim u kutu, na kukuruzu, poremećene ravnoteže, raširenih ruku koje se upravo pretvaraju u krila, naočigled svih, a oni se pribroje sami Od njih uzmem i dalje dodam, jedva postojeće, je li tvoje, pitam, to što bježi kroz prozore i vrata, navrat-nanos, po duboko brujećoj mahovini
9
10
Paso de la muerte
Pamtim dva pogleda, kad su me pogledale kristalno jasno, za sve otvorene oči, nevidljivog i gotovo nedavno, ranjivo, misli da me zna, mislim da ga znam ali ne brine me dojam koji ostavljam, skačem na leđa divljeg konja zašto to moram neprekidno poricati
11
12
Lice za zašto ne
Lice, urezano s dvije-tri riječi, isukanih jagodica, odškrinuto na vratu, s visoka lajuckavo, zapanjeno Na strmini posustalo, raskoračeno, preveliko, zalupljeno, toliko koliko možeš doznati ne pitajući ništa, proturajući ruke u auru šutljivog sugovornika, odižući poklopce
13
14
Prizor u crnom
U žamoru niškoristi izrešetana, s cigaretom pod stisnutim okom, odlučno hoda, kao dimnjačar, po obavljenom plaćan, ka tim svojim dimnjacima Bilo je to vukući prazne ljude po svojem vampirskom od-do, ka tim negdje-nigdje oko kojih su već posjedali, polijegali, došli, navratili bez alata
15
16
Gdje mi počinjemo s pokusima
Svojim kratkim rukama dohvati sve što i ja, stigne gdje i ja svojim, u laži kratkim nogama i sad njima bubnja po vratima pred kojima zajedno stojimo, bez riječi, jer tlo ih odmah usrče, ta njemu za tišinu služe, preradi ih duboko dolje, smijucka mi se – tu jaglaci jaglacuju, a ti?
17
18
“Kakav okus ima / svijet ja?” Kompleksni hermetizam i autoričina stihovna novina plodne “nesigurnosti”
Moderni hermetizam strategija je zadnjih zbirki i većine pjesama u novoj knjizi poznate pjesnikinje Sonje Manojlović, a pripadaju i dalje njezinu osobnom hermetizmu. Spoj je to (još davnih i početnih) egzistencijalističkih naslaga, osobne enigmatičnosti same autorice iz područja ljudske (često nespretne i neuspješne) komunikacije, te dobrodošao lirizam bajkovitog tipa, kao i povremena nadrealistička rje šenja u stihu. One pak brojčano manje prisutne pjesme čine novinu koja motivom i izvedbom ispituje teorijsku izdržljivost konstrukcije modernog teksta, kao strogo definiranog mjesta plasiranja i izgovaranja informacije. Taj i takav snop u zbirci manje prisutnih tekstova pjesnikinje ispovijeda plodnu mogućnost nesigurnosti i vječno prisutan i nužan ambigvitet informacije kojom se zgoda opisuje… Mogućnost plodne nesigurnosti otvara mogućnost višeslojnog tumačenja (tj. načelno propitnog suvremenog svijeta). Sloboda je u ponudi, recimo to tako, višesmislenog smisla kao konstitutivne strukture poetskog teksta. Sonja Manojlović emociju koju inače cijeni stavlja u obaveznu, a možda i neželjenu proizvodnju praznine i straha od nje. “Kakav okus ima / svijet ja?” Nije, dakako, riječ o pomod-
129
nom obožavanju praznine i svega što taj pojam u literaturi, osobito domaćoj, znači – nego, nažalost, upornom življenju “otvorenih očiju” i mizerne prolaznosti ljubavi i prijateljstva, u buci praznog razgovora i jednako takvog vremena. Au torica se trudi živjeti i pisati pravu egzistenciju u svim njezinim oblicima ili pak nedostacima u sada već brojnim poetskim zbirkama. “Žeženo zlato mladosti” autorica otvoreno, ali nakratko hvali, čini oblike prave komunikacije, ali je mladost, dakako, zauvijek prošla. Ja i svijet, teška relacija, a da bi nužno i vječno bila pozitivna, pa se umjesto oblika i njegove zgotovljenosti često cijene pokret i nijansa. “Emocionalno knjigovodstvo” naslov je koji bi mogao poslužiti i kao eventualni skupni naslov nove zbirke Sonje Manojlović; a osobito bi se to moglo odnositi na manji dio tekstova koji tematiziraju mjesto koje oblikuje pjesmu, tj. izgovara najčešće dvosmislene informacije u životu čestog ambigviteta. Pjesma “Gledajući odgovore” rastvara svoju hermetičnost koja prati razvijanje života od djetetove dobi pa do zamišljene smrti. Faza života, tj. trenutačnog tijela koje autorica zauzima, živeći i stvarajući u istom tom obliku, služi vlastitom propitivanju što si dosad proživjela, / Što si?!, Što radiš? Tekst je sumorne naravi zbog oblika, tj. faza života i krunskog upitnog uvjeta: Što radiš? i Od čega umireš?, uspješ na a turobna suma života i njegove tajne koje su kao oblici i faze gledanja: gledanje kao odgovor (nehipnotička regresija). I leti noću, i sijaj kao vatra – ta velika osobina života govori o neponovljivom veselju, ali i tragičnoj tajni koja traje pa izgara i nužno nestaje, i tim istim životnim magijskim
130
oblicima kao “odgovorima”… Razroko oko Sonje Manojlović opet je vidjelo nešto plodno za poeziju, i to – plodno unaprijed. Kako i sama autorica govori, gledam u slikama, povezanost nasumične vizualnosti asocira na neočekivano (“Lice za zašto ne”; “Prizor u crnom”). “Lice za zašto ne” sugerira plodnu nesigurnost, a u tekstu “Prizor…” – premda se asocira između ostaloga i na dimnjačare i njihovu zaštitnu boju, riječ je prije o zgodi u fantastici. Često se naime ne traži odgovor u smisaonoj jasnoći, nego u nadrealnom, magiji i autoričinu osobnom stavu o fantastici. Ili, kako se izrijekom kaže u sastavku “Već viđeno”: Nejasni odgovori na nejasna pitanja. U sastavku “Već viđeno” supostavlja se Živo i Mrtvo, a dalje od vještine ovisi. “Emocionalno knjigovodstvo” raster je pisanih i nepisanih zakona i običaja o ljudskom saobraćaju u opravdano mutnoj gimnastici Subjekta koji trenutno govori. Iz te plodno-nadajuće situacije javlja se bogatstvo mutne plodnosti, tj. mogućnost konstituiranja trenutačnog smisla iz pozicije raspoloživih smisaonih elemenata. Tekstovi koji po poetskoj konstituciji pripadaju novoj motivskoj atmosferi i smisaonoj konstrukciji više tumačenja i više odgovora često su one pjesme koje izbjegavaju za Sonju Manojlović već klasične motive velikog grada, njegovih sta novnika i urbanih događaja. Pjesme o rješenju ljudske komu nikacije, ogromnog problema modernog čovjeka, uglavnom su sve one koje tematiziraju kompliciranu ljudsku socio-gimnastiku, a tekstualnom kompozicijom se rado služe dvostrukim rješenjima koja vode u plodnu dvosmislenost, vode i zavode.
131
Unatoč vlastitom hermetizmu autorica rado u moderni jim tekstovima navraća na problem smisla: Jer ne razumijem što razumije i dijete, time odstranjuje breme spoznaje aktualnog svijeta. U pjesmi “Slušajući prevrtljivu melodiju” u potrazi za istinskim smislom kaže se: ljuljaju se kipuće jezgre / klijaju nova čula – toliko pjesnikinja o fantazmagoričnoj mjestu rođenja novog smisla. Mogućnost plodne nesigurnosti otvara mogućnost višeslojnog tumačenja (tj. načelno propitnog suvremenog svijeta). Sloboda je u ponudi tzv. višesmislenog smisla kao konstitutivne strukture poetskog teksta. Vještina, ako i kao, jezik, zaboraviti… vještina zamjenjuje pravu egzistenciju, tj. osjećaj prijateljstva i ljubavi: vještina koja se dugo uči, a možda i ne posluži, priznajem, kaže deziluzionirana autorica, pomalo sve priznajem. Vještina, nesamostalne riječi (kao i ako) u jeziku služe bukvalno i počinju slikovitu komunikaciju – ali, treba reći, kako se izvorni jezik nužno gubi i kreće vještinom u inače potrebne surogate. Sonja načimlje veliku temu jezika, sudbine i nadogradnje; jezik dakako nije više izvoran, ali je u praktičnom smislu vješt, i kao takav služi čovjeku. U tekstu “Zaboraviti” izravno se kaže: a kakve su to bile riječi!. Autorica iznova uči jezik: jer ne znam što osjećam. Ako i Kao šire jezik dvojbom i usporedbom, ali nužno zatamnjuju rani prednatalni jezik koji je nekad bila primordijalna komunikacija. O poznatoj i plodnoj pjesnikinji ne može se, dakako, pisati, a da se pritom kritičar barem ne osvrne na brojne knjige poezije i faze stihovnog organiziranja. Višedesetljetni
132
književni rad Sonje Manojlović stručna kritika dijeli u tri faze: prva faza 1965.–1969., druga faza 1977.–1987. te treća faza od 1999. do najnovijih knjiga stihova. Lirski hermetizam, protkan egzistencijalističkom, nad realnom i bajkovito-jezičnom intervencijom, i dalje je dominantni diskurs autorice, pa – ako uopće treba svakom zbirkom inzistirati na nekoj novini – ona se lako čita u mo tivskim posebnostima osnovne autoričine govorne strategije. Ja sam remek-djelo velegrada, i znam hodati ulicama bilo kojeg grada, kaže se o urbsu, omiljenom tematu Sonje Ma nojlović, značenjski bogatom supstratu urbanog staništa i (afektivnog) ponašanja u njemu... Poeziju egzistencije kao nesumnjivo vlastito poetičko polazište Manojlovićka stoga nadograđuje raznolikim govorom Tijela (lirizmom ili pak vitalizmom), kao i – povremenim neupadljivim posezanjem za bajkovito-vilinskim, pa i nadrealističkim stihovnim umetkom. Prazninu zahvaća također i dirigent: Kose mu lete lijevo i desno, gore i dolje, / u prazninu zamače prste… Ljudski, svakako potreban, dogovor o računanju vremena drevni je ugovor između čovjeka i nepoznatoga što prolazi ispred nas, a postojalo je, dakako, i drevno doba kad nismo brojili i uređivali vrijeme… Sonja Manojlović evocira davnu mogućnost istodobnosti, a ostvaruje je, dakako, u vlastitoj zagonetnoj kvalitetnoj lirici. Slika, i to bez posljedičnog diskurzivnog objašnjenja, preuzima, uz povremenu i prepoznatu logocentrističko-metafizičku podlogu, primat glasnogovorničke pozicije u autoričinim najnovijim stihovima: Da, vjerujem u te bljeskove bez boje. / Sve je rasvijetljeno, sve se vidi, kaže
133
autorica, logocentristički svijet više nema tajne, ali dijete nije ušutkano, volim, ne volim još se čuje – trajni je signal bajke. Feminilna motivsko-izričajna nadogradnja kao uobičajeni krov ni obzor poetičke osnove egzistencije i poraza plodno se, primjereno autoričinoj pjesničkoj fazi, kombinira sa so cijalnom očekivano mizernom zgodom (ambijentom) i očekivanim moraliziranjem. Osobni pak napor prijeđenoga životnog puta u odgovarajućoj jezičnoj obradi te – u ozbiljnijoj autoričinoj dobi – otvorena sklonost za literaturu i jezik kao matične oazičnosti, kao i sklanjanje u bajkovito-magijski-vilinski svijet očituju se kao autoričina nadograđivačka intervencija u zadnjim fazama stihovanja. U zadnjim, pa i najnovijim radovima Sonje Manojlović uočene su neke skupine motiva koji, svaki svojim doprinosom, istražuju trenutačno mjesto Subjekta u primjerenoj zoni propitivanja (jezik; nova književna nomenklatura; psiho-poetski akvarel ili mrlja). Neki se motivski snopovi, logično, prosljeđuju iz bivše istrage, tj. prethodnih knjiga stihova. Stanje jezične komunikacije, a putem jezika uopće jesmo, nije posebno bajno, zna se, već stoljećima. Upotrebni, tj. kolokvijalni jezik uglavnom služi za osnovnu, dnevnu izmjenu golih svrsishodnih informacija, a ta “vrsta” jezika i ne pokazuje neku veću ambiciju, osim svrhe koja pak počiva na dogovoru. Neosporno većim dijelom jezik je neprecizan, lažljiv, tuđ... ali i kao takav služi davnim dogovorom, pa i ugovorom, nekoj svrsi. Globalna kriza svijeta međutim itekako nam dozvoljava opravdanu sumnju u posljedično pozitivan rezultat silnih svjetskih političkih deklarativnih odluka, ili je pak riječ samo o trošenju unaprijed dogovore-
134
nog značenja upotrijebljene jezične mase u svjetskom dnevnom obrtanju. Nužna nepreciznost uobičajene upotrebe jezika kao komunikološkog sredstva u kolokvijalnom govoru često se iz nužde čini usporedba: “kao”, “nalik na...”, tražeći ispravnu riječ, sintagmu... koju jezik, osim u poetskom obliku, ne može iznaći i pružiti u dnevnoj komunikaciji. Jezik, bilo koji, neprecizan je i nedostatan, pa se u neambicioznoj komunikaciji, paradoksalno, služimo poetskim mehanizmom, a da pritom taj čin s vremenom gubi literarnu izvornost i postaje uobičajena poštapalica u svakodnevnom brbljanju. Pjesnikinja svakako osjeća vrijeme i socio-političke promjene, pa svako motivsko klupko, nova književna no menklatura, upućuje na to polje, dakako, unutar osnovnog hermetičkog govora same autorice. U stvaranju nove nomenklature u književnoj sociologiji koju, u sklopu globalnog pacificiranja europske ekonomske situacije sporadično nudi EU, pojavljuju se i nove ekonomski uvjetovane, a prevrednovane dojučerašnje funkcije pisca, urednika... (karijerni pisac i tržište; urednik i agent-marketing), čije je oblikovanje nužno povezano uz svrhu i profit, a ne kao donedavno uz skromnost ispred nepoznate duhovne prakse i uz nepredvidljivi misterij, i njegov učinak. Bez obzira na to što se i zgusnutiji tekstovi, ako se baš inzistira, mogu “razviti” u određeno diskurzivno tumačenje, bilo bi, možda apsurdno, za čitateljski užitak korisnije kad bi se pjesme takve vrste “primale” kao tajna i ljepota, glazba riječi i neočekivanih slika, tj. asocijacija, i kao takva pjesma ne mora nužno biti dekodirana. U tekstu “Dobiti” djevojčica,
135
koja je do maločas prosila, sama sebi daje pljusku na tanjurasto lice… Plodna nesigurnost određenih tekstova u ovoj novoj pje sničkoj zbirci Sonje Manojlović tretira mogućnost inače evidentne dvojbe o kondicijama suvremenog svijeta. Logocentrizam sa svojim upornim tvrdnjama o najboljem mogućem svijetu dolazi vlastitom dvojbenošću na opravdanu naplatu u senzibilnijeg, modernijeg i naposljetku zahtjevnijeg čitatelja. Pozicioniranjem (ženskog) Subjekta u gomili nastavlja se i dalje trajna i precizna istraga o aktualnom stanju vlastite persone u svijetu neselektivne informacije i klišeiziranih afektivnih učinaka. Istraga o humanim, sociološkim i političkim kondicijama slabo kotirajućeg Subjekta i njegova ugroženog humanuma, kao odavno izabrana poetska strategija kvalitetne hrvatske pjesnikinje, a Gledajući odgovore nova je reakcija poznate autorice na ponudu svijeta bez orijentira i respektabilnoga moralnog kapitala. Branko Maleš
136
Sonja Manojlović rođena je u Zagrebu 15. ožujka 1948. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je filozofiju i komparativnu književnost. Objavila je knjige poezije Dobri za sve (s crtežima Saše Šekoranje), 2015., Daj naslov, 2013., A sa šest labradora na more putovat, 2012., Hod na rukama (s crtežima Saše Šekoranje), 2010., Pjesme i crteži (s crtežima Saše Šekoranje), 2008., Čovječica, 2005., Upoznaj Lilit (1965.–2002. izabrane pjesme), 2002., Vješturkov tanac, 2001., Njen izlog darova, 1999., Babuška, 1987., Civilne pjesme, 1982., Jedan espresso za Mariju,1977., Sarabanda, 1969., Davnog stranca ljubeći, 1968., i Tako prolazi tijelo, 1965., te proznu knjigu Mama, ja sam don Juan, 1978. Neke od njezinih knjiga poezije dostupne su i u elektroničkim izdanjima. Osvojila je brojne domaće nagrade, među kojima se ističu Goranov vijenac 2016., Nagrada grada Zagreba, Plaketa Sv. Kvirina i Sedam sekretara SKOJ-a, te međunarodne nagrade za izvrsnost u poeziji u Indiji, Japanu, Rusiji i Grčkoj. Pjesme su joj uvrštavane u antologije, nagrađivane i pre vedene na više od dvadeset jezika, uključujući i knjige izabranih pjesama na engleskom, francuskom, poljskom i rumunjskom.
137
138
Saša Šekoranja rođen je 1973. u Zagrebu. Diplomirao na ALU. Bavi se slikarstvom, dizajnom cvijeća, interijerima, ka zališnim scenografijama i fotografijom. Ovo je peta knjiga u kojoj surađuju Sonja Manojlović i Saša Šekoranja.
139
140
Sadržaj
BRZO JEDRO 7 Jer ne razumijem 9 Paso de la muerte 11 Lice za zašto ne 13 Prizor u crnom 15 Gdje mi počinjemo s pokusima 17 Slušajući prevrtljivu melodiju 19 Djetetova kao 21 Brzo jedro 23 Sunčeve peteljke 25 Zaboraviti 27 Poetički recept 29 Život od donesenog 31 HRANA KOJA PLAČE 33 Tržnica se zatvara 35 Vožnja 37 Djevojačka soba 39 Tereti 41 Uvježbavanje 43 Gledajući izloženo 45 Biti žena 47
141
Vrijeme je Žlice i vilice Kad se odazove Gdje završe djeca Dati, ne dati? Život ja
49 51 53 55 57 59
DOHVATI HRANJIVO 61 Dohvati hranjivo 63 Posudbe, otimačine 65 Oni s kojima ne smiješ na put 67 Žongliranje 69 U jednom pogledu 71 Stalo je 73 Kargo-kult 75 Pješčani sat 77 Ni čule, ni vidjele 79 Podizvođači 81 Emocionalno knjigovodstvo 83 Horror vacui 85 DOJAM, KORAK VIŠE 87 Iz jednog u drugo 89 Retoričko pitanje 91 Ponesem, i nosim 93 Dnevnik dvojnika 95 Uglazurno 97 Pitoma 99 Dojam, korak više 101
142
Što se da 103 Svakodnevica 105 Jesenina 107 Jedva nijemi film 109 GLEDAJUĆI ODGOVORE 111 Gledajući odgovore 113 Prići 115 Između 117 Susret tetovaža 119 Već viđeno 121 Što je moguće 123 Mačka 125 Vratio se 127 “Kakav okus ima / svijet ja?” Branko Maleš
129
Sonja Manojlović Saša Šekoranja
137 139
143
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Likovna oprema i kolaži © Saša Šekoranja Godina izdanja 2018., studeni Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-358-064-7 Biblioteka Fraktali, knjiga 23 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
144
145
“Plodna nesigurnost određenih tekstova u ovoj novoj pjesničkoj zbirci Sonje Manojlović tretira mogućnost inače evidentne dvojbe o kondicijama suvremenog svijeta. Logocentrizam sa svojim upornim tvrdnjama o najboljem mogućem svijetu dolazi vlastitom dvojbenošću na opravdanu naplatu u senzibilnijeg, modernijeg i naposljetku zahtjevnijeg čitatelja. Pozicioniranjem (ženskog) Subjekta u gomili nastavlja se i dalje trajna i precizna istraga o aktualnom stanju vlastite persone u svijetu neselektivne informacije i klišeiziranih afektivnih učinaka. Istraga o humanim, sociološkim i političkim kondicijama slabo kotirajućeg Subjekta i njegova ugroženog humanuma, kao odavno izabrana poetska strategija kvalitetne hrvatske pjesnikinje, a Gledajući odgovore nova je reakcija poznate autorice na ponudu svijeta bez orijentira i respektabilnoga moralnog kapitala.” Branko Maleš
129,00 kn ISBN 978-953358064-7
146
9 789533 580647
www.fraktura.hr