Gozba Johna Saturnalla

Gozba Gozba Johna Saturnalla

o na

ROMAN

a rna a Lawrence Norfolk –1–

Od istog autora u izdanju Frakture: Lemprièreov rječnik U liku vepra –2–

Lawrence Norfolk

Gozba o na a rna a prevela s engleskog Mirna Čubranić

Fraktura –3–

This project has been funded with support from the European Commission.

This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovor­nosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

Naslov izvornika John Saturnall’s Feast © Lawrence Norfolk 2012 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2014. © za prijevod Mirna Čubranić i Fraktura, 2014.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-568-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 877493

–4–

Lucasu i Josephu

–5–

“Ulij litru bijeloga vina u veliki kotao i kuhaj na laganoj vatri dok vino ne zadrhti.”

–6–

Iz Knjige Johna Saturnalla, s pojedinostima krajnje osebujnih umijeća toga glasovitoga kuhara i receptima jela posluženih na njegovoj čuvenoj Gozbi. Otisnuto godine Gospodnje tisuću šesto osamdeset prve.

ako je i kada Saturn stvorio prvi vrt, to ovaj skromni kuhar ne hini da zna. Niti mu je poznato ime napisano na njegovim dverima, bilo ono Raj ili Eden. Ali u tom je drevnom vrtu rasla svaka zelen što se dade zamisliti. Palme su rađale datuljama, a med se prelijevao iz košnica. Bobice grožđa bubrile su na trsovima i svaki je stvor bujao. Ondje su prvi muškarci i žene sjedili zajedno u prijateljstvu, i nitko nije bio ni gospodar ni rob. Za Saturnovom trpezom svaki je Adam posluživao svoju Evu, a u njegovu vrtu razmjenjivali su nježnosti. Jer ondje su svetkovali Saturnallovu gozbu.

Sad su Saturnovi vrtovi zarasli. Naše grbavo doba zaboravilo je jela koja su resila trpezu od kestenovine staroga Boga. U ova novouspostavljena vremena razmetno učeni kuhari blebeću o svojim izumima, a kuhari alkemičari pretvaraju mrijest bakalara u grašak. Moja vlastita jednostavna jela teturaju za takvim poslasticama kao mazga što šepesa za teretnim konjima, revući na bolje od sebe. No ipak, kao onaj tko se promarširavši kroz nedavne ratove, iznuren sruši u miru koji nastupi, svoju posljednju trpezu postavljam ovdje.

Jer ovaj kasnorođeni Adam na ovim će stranicama zasaditi novi vrt i umjesto plodova poslužiti riječi. Ovdje će ponuditi recepte za svoja jela, dostatna da se pod njima ponovno poviju stolovi staroga Boga. Neka moja vlastita Gozba počne kao što je počela

–7–

ona prvotna, kad su prvi Muškarci i Žene napunili svoje pehare.

Neka Saturnallova gozba počne začinjenim vinom.

Priprema drevnoga hippocrasa, u puku poznatog kao začinjeno vino Od plodova prvoga vrta ovaj se drevni napitak pripravljao, od datulja i meda i grožđa i još koječega, što ću vam reći poslije. U veliki kotao ulij litru bijeloga vina i kuhaj na laganoj vatri dok vino ne zadrhti. Tomu dodaj osam litara djevičanskog meda, procijeđenog, ne istisnutog iz saća. Provri li napitak, razbistri ga hladnim vinom. Pusti da se ohladi, zatim ponovno zagrij i oberi pjenu. To valja učiniti i drugi i treći put, sve dok se na dnu kotla jasno ne ukaže lice kralja na kovanici od penija.

Oguli meso datulja i vinom ga razmekšaj u pastu. Koštice prepeci na vatri i dodaj ih u mješavinu. Dodaj i slatki list zvan lovor, mljevenoga papra koliko bi ženi u molitvi stalo među dlanove i prstohvat šafrana. Na to izlij malo više od devet litara vina, ili dok tekućina ne postane tako gusta da staviš li jaje u nju, ono neće potonuti, nego će mu iz nje proviriti dio veličine lješnjaka. Zatim zaveži klinčiće i muškatni oraščić u batistenu vrećicu, odnosno Hipokratovu vrećicu, kako je učeniji kuhari nazivaju. Neka se namače u tekućini...

–8–



eretni konji klipsali su dolinom. Pod naletima valova sitne kiše životinje u daljini teturale su natovarene sanducima i vrećama. Pred­vodio ih je visoki lik, pognut na kišici koja je rominjala, kao da ih odvlači od mračnoga sela na brdu. Stojeći uz drveni most u podnožju, mladić duguljasta lica proviri ispod oboda šešira s kojega se cijedila voda i naceri se.

Voda je curila kroz šavove čizama Benjamina Martina. Kiša mu je natapala ogrtač. U zavežljaju uz njegove noge nalazio se teret koji je prema dogovoru trebao dostaviti u kuriju. Na cesti je bio već gotovo tjedan dana. Jutros je još cijela dolina ležala pred njegovim žuljevitim stopalima. Tad je opazio povorku teretnih konja.

Kad se nacerio, Benovo se lice rastegnulo i učinilo ga nalik na mrzovoljna konja koji zijeva. Savio je bolna ramena.

Iza goniča se pojavio šarac, pa riđan i dva tamnosmeđa ponija.

Ali Benov pogled bio je prikovan uz začelje. Na kraju kolone klipsala je mazga. Mazga koja naizgled nije nosila ništa više od hrpe kišom natopljenih dronjaka. I nenatovarena živina mora jesti, pomisli Ben. Gonič će biti zadovoljan njegovim prijedlogom. Ponovno pogleda kosinom prema selu.

Među kolibama se nije naziralo nikakvo svjetlo. Iz dimnjaka se nije uzdizao ni pramičak dima. Na visokim kosinama koje su se uspinjale do mračnih stabala nije bilo traga života. Nitko nije znao što se dogodilo, rekli su mu večer prije u krčmi u Flitwicku. Cijele zime nitko se nije popeo do Bucklanda.

Njega se to ne tiče, reče sebi. Kad teretni konji siđu, dogovorit –9–

će se s goničem. Zagonetni zavežljaj može se voziti s mokrim dronjcima na mazgi. Do kurije može stići bez njega. Do tog “majstora Scovella”, tko god on bio. Selo, dolina, kurija na samom njezinu kraju: svi su dijelili isto ime, Buckland. Kao zajedničku kletvu, po­ misli Ben. Promotri čađom ispruganu crkvu pa podigne pogled prema šumi. Stopalom pogurne omraženi zavežljaj. Životinje su prošle pokraj ograde od raskoljenih hrastovih kolaca.

Hladna kiša prodirala je kroz Benove čizme do hlača. Sjetio se Soughtona i tople stražnje prostorije u krčmi Pseto u noći. Večeras će krenuti natrag. Gazda Fessler će ga primiti, u to je bio siguran.

Nikad više neće vidjeti ovo mjesto.

U tri duga koraka gonič se spustio i zadnjom strminom. Šarena kobila klatila se za njim s dva sanduka tereta na leđima. Joshua Palewick, u onoj krčmi u Flitwicku rekli su da se ovaj vitki, sjedokosi muškarac tako zove. Za kobilom je naišao riđan, jednako natovaren.

Dva ponija bila su nakrcana košarama i vrećama. I na kraju ona mazga koja je došepesala tegleći samo zavežljaj dronjaka. Mladić se uspravi. Pregovori su jedino što gonič tegleće marve vodi još nemilosrdnije nego svoje konje, podsjeti se Ben. Peni po milji poštena je cijena za hramavu mazgu. Životinje su šljapkale kroz lokve i blato.

Podigne ruku u pozdrav. Zavežljaj dronjaka na mazginim leđima pomakne se.

Zapuh vjetra, reče Ben sebi. Ili varka svjetla koje gasne. Ali već sljedeći trenutak dokaže mu da se prevario. Iz dronjaka proviri glava.

Iz glave su virkala dva oka. U dronjcima se nalazio dječak.

Oštre jagodične kosti stršile su mu iz lica. Kosa mu je bila za­ mršeno klupko mokrih crnih kovrča. Ostatak njegova tijela bio je prekriven promočenim plavim kaputom. Nezgrapno pogrbljen na mazginim leđima, mladi je jahač klizio i gubio ravnotežu kao da će svakog trenutka pasti. Ali ta mu opasnost nije prijetila, uvjerio se Ben kad se mazga približila. Zapešća su mu bila vezana debelim užetom. Dječak je bio privezan za sedlo.

Gonič se zaustavio.

“Ben Martin”, nehajno se predstavi Ben. “Imam pošiljku za ku­ riju Buckland. Za muškarca po imenu Scovell.”

– 10 –

“Poznajem Richarda Scovella”, odgovori Joshua Palewick i zaškilji. “A znam i tebe. Bio si u krčmi u Flitwicku.”

Ben kimne. Dječak je promatrao s mazge iza goničevih leđa dok mu se kiša s tamnih obrva slijevala u oči. Nije mogao obrisati kapi, pa je treptao i krivio lice. Pogledom kao da je svrdlao kroz dvojicu muškaraca.

“Natovari je s njim”, predloži Ben. “Peni po milji poštena je cijena. Cesta nije tako loša...” “Što ne kažeš?” Josh izvije obrvu. “Meni se valjda samo čini da jest. Posljednjih trideset godina.”

Ben se usiljeno naceri. “Peni i pol”, ponudi.

Joshua Palewick odmahne glavom. “Mazga je samo za maloga.

Tako sam se dogovorio sa svećenikom.”

Benu se želudac stisne od tjeskobe. “Platit ću više”, blebne. Ali izraz na Joshovu licu postade grublji.

“Meni nećeš”, odrješito odgovori gonič. “Dogovorio sam se i to zapečatio rukovanjem.”

Gonič potegnu uzdu, i konji krenuše. Dječakovo mršavo tijelo trzalo se pri svakom koraku. Kopita su klopotala preko mosta dok su se životinje lagano udaljavale.

Bena obuze malodušje. Bacit će zavežljaj u rječicu, odluči. Reći će da ga nikad nije vidio. Nitko neće znati osim Palewicka. I onog dječaka, tko god bio. I tog Scovella, ako mu Palewick kaže. I onog tamnoputog muškarca koji ga je unajmio u Soughtonu. Maura ili Židova ili što god da jest. Almeryja...

Topla stražnja prostorija Pseta u noći nestajala je s Joshovim konjima. Nije smio otići iz Soughtona. Nije se smio naći mokar do gole kože i nažuljanih stopala na kišom šibanome mostu na ulazu u dolinu Buckland. Ben najednom dograbi naramenice zavežljaja i prebaci teret preko ramena. “Čekaj!” poviče kroz kišu i zatetura preko dasaka. Joshua Palewick se okrene. Izraz njegova lica bio je nedokučiv.

“Ne znam put”, prizna Ben. “To sam i mislio.”

“Nikad nisam bio ovdje.”

– 11 –

Stariji muškarac odmjeri Bena od glave do pete. Onaj zlosretni osjećaj kao da se rasplinu. Ono mračno selo s crkvom ispruganom od čađe kao da je već bilo daleko, a kurija Buckland blizu. Kao da je prijeći dolinu tek obična šetnja. Tračak osmijeha zatitra na goničevu licu.

“Vidio sam te odozgo iz sela”, reče Josh. “Mislio sam da čekaš prijevoz u jednoj od onih kočija iz Soughtona. Odande si, zar ne?”

Ben prizna da jest.

“Možemo zajedno ako hoćeš”, reče gonič. “Da vidimo hoćemo li se trpjeti.”

Ben gorljivo kimne, a stariji muškarac ponovno pogleda dječaka.

“Mali ide u kuriju, kao i taj tvoj zavežljaj. Pripazi mi na njega.

Može?”

Obojica se zagledaju u dječaka. Nasađen na mazgu, dječak se okrenu. Ben Martin pratio je njegov pogled, preko sela i obraslih kosina sve do mračnih gustih stabala na vrhu.

“Tamo su ga uhvatili”, reče Josh. “U Bucclinoj šumi.” *** Trčali su koliko su ih noge nosile, izjurili iz kolibe i pojurili mrač­nom livadom dok je Johnu srce lupalo u prsima, a želudac mu se pjenio od straha. Trčeći pokraj njega, majka je jednom rukom čvrsto držala tešku torbu, a drugom njegovo zapešće. Visoke vlati trave šibale su im noge dok su se uspinjali prema sigurnosti obronaka. Povici svjetine iza njihovih leđa postali su kreštaviji.

Grožđe s trsa! Med iz košnice!

Pij svoje vino! Izađi, vještice!

Topli noćni zrak bio je prožet uljastim mirisom dima lojanica. Lupanje u zdjele i lonce pomiješalo se s povicima seljana. John je osjetio kako se majčina ruka steže oko njegove potežući ga za sobom. Čuo je kako joj torba nespretno udara o noge, dah zapinje u grlu. I

– 12 –

njegovo je srce lupalo kao pomahnitalo. Stigavši do ruba livade, uzverali su se prvom kosinom.

Kosina je bila terasasta, s dugim, plitkim stepenicama. Penjali su se, trčali pa ponovno pentrali. Buka svjetine slijedila ih je u valovima, čas glasnija, čas tiša. Sa svakim korakom Johnov je strah malo-pomalo jenjavao. Ubrzo su se oko njih uzdizali sablasni grmovi štipavca i šipražje, a noćni zrak postao je zagušljiv od mirisa trave.

John podigne pogled. Pred njima su se nazirala stabla Buccline šume.

Seljani ovamo nikad nisu dolazili. Stara Buccla začarala je cijelu dolinu svojom gozbom, govorili su. Dok nije došao Sveti Clodock i sasjekao njezine stolove od kestenovine. Još otad, jednom godišnje, oni joj zauzvrat priređuju gozbu. Da se ne bi približila.

Ta gozba bila je večeras.

Majka se nastavila penjati, samouvjereno koračajući kroz uske otvore i šumske prosjeke. John je hitao za njom. U torbi koju je stezala u ruci nalazila se knjiga koju je netom prije njihova bijega dograbila s police iznad kamina. Kliznuo je uz trnovito grmlje, polako se probijajući kroz guštaru. Staza se ubrzo suzila pa nestala, a pred njima se našao neprobojni kupinjak. Majka se zaustavila is­ pred staroga drvenoga kolca u koji je bio urezan križ.

Nikad se još nije popeo ovako visoko. S druge strane trnovite guštare nazirala se Bucclina šuma. Čuo je kako se teške krošnje kestenova talasaju, a lišće šuška tisućama suhih šapata. Do njih je doprlo jednolično zapijevanje svjetine u podnožju.

Golub s grane i s njime kos!

Izađi, vještice! Pomoli nos!

“Takvi su zbog piva”, reče njegova majka. Pogleda njegovo zabrinuto lice. “Kad isprazne bačvu, traže čime će se zabaviti.”

John se prisjetio i drugih takvih situacija: crvenih lica koja urlaju, polupijanih muškaraca i njihovih pasa koji laju. Sebe priljubljenog uz majčine skute. Dosad ih je uvijek uspjela prisiliti da se povuku.

Ali večeras je njihovo zapijevanje dobilo neku novu osornost.

– 13 –

“Došli su iz Marpotove kuće”, rekao je majci.

“Je li?”

Zagledao se u nju. Znala je to jednako dobro kao i on. Okupili su se da se pomole za dušu male Mary Starling. Nakon toga su domarširali do livade. Okružili su kolibu i zapjevali.

Riba iz kanala! Jegulje iz prokopa!

Izađi, naša vještice...

Iz tog mora plamenocrvenih lica jedan se crno odjeven lik popeo na slamnati krov. John je čuo kako je majci zapeo dah u grlu, kao da će je ponovno spopasti kašalj. Muškarac je u ruci čvrsto držao zapaljenu baklju. Zamahnuo je njome, a mnoštvo je glasnije zaurlalo.

John je vidio kako majčini dlanovi lete k njezinim ustima.

“Ne”, promrmljala je. “Ne bi se usudili.”

Sa svakim zamahom baklja se sve više približavala slamnatom krovu. Sve što imamo u toj je kolibi, pomisli John. Slamarice, škrinja, majčine posudice, bočice i staklenke... Ali tad se na rubu svjetine pojavila griva bijele kose. John potegnu majčine skute.

“Mama, vidi! Došao je stari Holy.”

Kad je svećenik stao među seljane, preplavilo ga je olakšanje.

Visoko iznad kolibe John je gledao kako muškarac maše rukama i ćuška najbliže mu glave. Bakljonoša skoči s krova. Svjetina uzmakne.

Baklje se počnu udaljavati.

“To će ih naučiti pameti”, objavi John.

“Hoće li?” promrmlja njegova majka.

Spusti torbu s knjigom na tlo. John osjeti kako mu rukom miluje kosu i prstima raščešljava guste crne kovrče. Podigne pogled prema mračnoj liniji stabala i polako udahne miris divljeg češnjaka, natrulog lišća, lisičjeg brloga negdje u blizini i nečeg slađeg. Neka je voćka u cvatu, pomisli. No tad je tu malu tajnu zasjenila veća. U mirisu tog cvijeta skrivao se neki neobičniji miris, sladak i smolast istodobno. Ljiljani, pomisli John, dublje udišući. Ljiljani pomiješani sa smolom. “Što sad pak njuškaš?” upita majka smiješeći se.

– 14 –

On joj uzvrati osmijeh. U grlu ima demona, rekla je. Demona koji poznaje svaki miris u Postanku. Udišući oštri miris biljnih sokova i slatki miris cvjetova, osjetio je kako se ti mirisi sidre u njegovoj nutrini, a njihove nevidljive perjanice lepezasto šire oko njega. Ali među svim tim mirisima postojao je jedan koji njegov demon nikad nije upoznao. Pogledao je prema stablima Buccline šume.

“Ne znam”, najzad je priznao. Majka je zamahnula glavom, odmičući dugu tamnu kosu s lica.

“Nemoj im reći da si bio ovdje gore, Johne. Shvaćaš?”

Kimnuo je. Naravno da je shvaćao. Sveti Clodock zakleo se Bogu, tako je glasila priča. Došao je iz Zoylanda ovamo gore da sasiječe vještičine stolove. Uzeo je vatru iz njezinih ognjišta i raskopao joj vrtove. Dolinu je vratio Bogu.

Ali Buccla je još uvijek ovdje u šumi, kažu seljani. Ona i njezina vještičja gozba. I još je uvijek gladna...

To je samo stara priča, mislio je John. Seljani zapijevaju samo za zabavu. No tad je došao supredsjednik crkvenog odbora Marpot mašući bakljama i nahuškao ih do kolibe. A otac Hole sad ih je otpravio kući. Nacerio se sjetivši se kako je stari svećenik ćuškao glave seljana. U podnožju su i zadnji bakljonoše klipšući izmicali iz vidokruga. Kad su svi otišli, majka se okrenula prema njemu.

“Ići ćemo svaki tjedan u crkvu”, rekla je. “Nosit ću šešir kao ostale žene.” Pokušala se nasmiješiti. “A ti se možeš igrati s drugom djecom.” *** Johne, Johne, vještičji sine!

Potopi ga, ubodi ga i natjeraj da klisne!

To im je bila zabava nakon nedjeljnog vjeronauka. Čim bi se začuo posljednji “amen” staroga Holyja, John bi izjurio kroz vrata, uzverao se preko zida groblja Svetog Clodocka i pobjegao koliko su ga noge nosile.

– 15 –

Johne, Johne, crnca sine!

Iščupaj mu jezik i neka zine!

Od njihova bijega strminom prošla su dva ljeta. Sad je bio viši i snažniji od onog djeteta koje se uzveralo terasama do Buccline šume.

Ali takvi su bili i njegovi progonitelji.

Kao i obično čopor je predvodio Ephraim Clough. Za njim su brzali Dando Candling i Tobit Drury, a s njima i Abel Starling i Seth Dare. Djevojčice su skakutale na začelju i ciktale. John je protrčao pokraj starog bunara, preko golog travnjaka Suza Svetog Cloda i oko jezera natjerujući patke u bijeg i guske Fentonovih na gakanje.

Seljani koji su izvlačili vodu iz bunara podigli su pogled i odmahnuli s neodobravanjem. Sin Susan Sandall ponovno izaziva nevolje.

Jurio je preko trave mašući rukama, ustreptala srca. Dok je prolazio pokraj voćnjaka Chaffingeovih, Tom Hob izgrdio je Johnove progonitelje. Ali Toma nitko nije slušao. Iza voćaka je zjapio prolaz, sjenoviti tunel ograđen visokom živicom. Dok je trčao prema njemu, nešto je bubnulo o njegovu glavu. Preplavio ga je žestoki bol iz zatiljka. Abelov projektil, pomisli. Abel je prvak Bucklanda u bacanju kamenja.

Zateturao je, a iza njegovih se leđa začulo klicanje. No već za trenutak povratio je ravnotežu. Stopalima je brzo grabio po tlu.

Njegovi progonitelji počeli su zaostajati.

Prvi put kad se pokušao igrati s njima, namamili su ga do Huxtableova štaglja, gdje je čekala hrpa gnoja. Kako je bio tako budalast da padne u njega, pitala je poslije njegova majka. Tjedan nakon toga Ephraim i Tobit pokušali su ga gurnuti u kupine. Vještice ne krvare, izjavio je Ephraim. I njihovi su sinovi od istog materijala. Taj se put nekako uspio osloboditi, ali sljedeće nedjelje objesili su ga iznad starog bunara i Ephraim je izvukao kantu vode te mu zaprijetio da će mu tu tamnocrvenu tekućinu izliti niz grlo. Kiseli miris zapahnuo mu je lice kao mokra mrtvačka ponjava. Jesi li za šalicu vještičje krvi, Johne? Vještica je otrovala zemlju ispod travnjaka, uvjeravao je supredsjednik crkvenog odbora Marpot. Zato voda smrdi. Tobit i Ephraim pokušali su mu nasilu otvoriti usta. Toga ga je dana spasio – 16 –

Tom Hob prišavši dugim koracima sa svojim drvenim vrčem visoko u ruci i otjeravši ih salvom psovki. Svake sljedeće nedjelje John je bježao.

Sad mu je u glavi bolno udaralo. Dok se penjao nogostupom u Polje dva rala, osjetio je kako sve više otječe. Na strašilu je obično visjela crna vrana, ali danas su vješala bila prazna. U toplom proljetnom zraku osjećao se miris netom izorane zemlje. Ništa se nije čulo.

Njegovi progonitelji naizgled su odustali.

Djevojčice su uvijek prve odustajale od potjere: Meg i Maggie Riverett, sestre Clough, Peggy Rawley i Cassie, sestra Abela Starlinga. Dječaci bi izdržali duže, a Ephraim bi ih podijelio u skupine kako bi mu prepriječili put do sigurnosti majčine kolibe.

John je kaskao uz rub polja. Čuo je kako izvorska voda na suprotnoj strani zapljuskuje staro kameno korito. Imao je tajni prolaz kroz živicu. Ubrzo će već biti na nasipu, na livadi i kod kuće. Siguran sljedećih tjedan dana. Još se jednom osvrnuo i progurao kroz grmlje.

“Dugo ti je trebalo, Johne.” Čekali su ga na drugoj strani. Ephraim Clough promatrao ga je sa sredine staze, mrk i za pola glave viši od Johna. Bjelokosi Dando Candling i Tobit Drury stajali su uz njega, svaki s jedne strane. Seth Dare i Abel Starling smjestili su se iza njih. John je klizio pogledom preko niza širokih lica.

“Kako ti je mama, mali vješče?” upita Ephraim. “Još uvijek pleše oko svog lonca?”

Ephraim je bio najgori. Onaj koji je predvodio ostale u pjesmicama o “vještičjem sinu” i najžešće ga proganjao dok je John bježao.

Onaj kojega je John u svojim bijesnim maštarijama mahnito bubao šakama. Poznata mučnina razlila se Johnovim želucem. Udovi su mu oteščali. Ephraim se šepireći približio i unio mu se u lice svojim gustim obrvama. Uvijek je počinjalo tako.

“Ne pripadate ovamo”, rekao mu je Ephraim. “Ti i tvoja mama.”

John se snagom volje primorao da ne ustukne. “Ma nemoj?”

“Tako kaže moj tata. Niste se smjeli vratiti.”

Strahu se pridružila zbunjenost. Vratiti? Nikad nije ni otišao iz – 17 –

sela. Ephraim ga je promatrao i čekao. John osjeti kako se iz tamne odjeće tog dječaka širi vonj znoja. Ali u toplom zraku osjećao se još jedan, odvratniji smrad. Iza Clougha Tobit je u ruci držao vreću.

Ephraim je zamahnuo brzinom munje. Šakom je udario Johna u lice, a Johnovim se obrazom razlio oštar bol. Osjetio je kako mu je glava poletjela unatrag i pokušao uzvratiti udarac. Ephraim ga je odbio i nasmijao se. Nato su ga dječaci zgrabili s leđa i sad se borio protiv svih njih, beznadno se otimajući. Baš kao i svaki prethodni put.

Silom su ga srušili na tlo. Ephraim mu je čvrsto stisnuo zapešća, a Tobit mu nasilu navukao onu vreću preko glave.

“Nova kušnja za tebe, Johne”, izjavio je Ephraim.

“Prije će biti stara kušnja!” uzviknuo je Tobit. Čuo je kako se ponovno smiju. Pod vrećom mu je bilo vruće, gruba mu je tkanina grebala lice.

“Hajde”, poticao je Ephraim. “Poslužite mu njegovu vještičju gozbu.”

Uzica je olabavjela. John je osjetio kako su nešto gurnuli u vreću.

Najednom mu je nosnice ispunio smrad gnjila mesa. Perje ga je zastrugalo po licu. Vrana sa strašila, shvatio je John. Došlo mu je na povraćanje i pokušao je okrenuti glavu na drugu stranu. Ali čvrsto su ga držali. Osjetio je kako mu nešto mekano prlja lice.

“Baš je zrela!” čuo je Sethov povik. Jedna mu je ruka pritisnula strvinu još jače na lice.

“Od vještičje ćeš gozbe dobiti groznicu”, reče Ephraim. “Jesi li već imao groznicu, Johne?”

John se opirao i koprcao. Ali nije bilo spasa.

“Zatim ćeš povraćati”, nastavi Ephraim. “Povraćat ćeš dok dušu ne izbljuješ.”

“Ne sviđa mu se”, povikne Seth.

“Nema je čime zaliti”, odgovori Tobit.

“Grožđe s trsa, med iz košnice”, zapjeva Ephraim. “Izvoli, vješče, moje posebno začinjeno vino...”

“Pazi kako ciljaš”, čuo je kako Tobit upozorava Ephraima. Trenutak poslije zapljusnula ga je topla tekućina.

John se počeo žešće opirati, ali Tobit je samo stegnuo vreću.

– 18 –

Najednom je John oslobodio ruku i naslijepo zamahnuo. Šakom je pogodio meso, i Tobitov je stisak popustio. John je strgnuo vreću s glave.

Ephraim je stajao s crnim hlačama spuštenim do pola bedara, nedjeljna košulja bila mu je podignuta, a iz njega je u luku štrcala mokraća. Tobit je protrljao obraz, namrštena lica. Abel je uzmicao.

Trči, pomisli John. Ali kad se okrenuo kako bi ustao, pred očima mu se našao taman obris. Trenutak poslije Dandova čizma pogodila ga je ispod brade.

Osjetio je kako je nešto sablasno prasnulo. Dušnik kao da mu je začepio ugrušak, koji je postajao sve veći. Pao je na koljena i uhvatio se za vrat gušeći se. Povratio je i iz usta mu je iscurila kaplja krvi.

Dječaci su utihnuli.

“Rekao sam ti da to ne smijemo učiniti”, prosiktao je Abel. “Sad si ga ubio.”

“I ti si”, odvrati Dando.

“Gospodin William će nas objesiti.” Tobit je zvučao preplašeno.

“Neće znati”, rekao je Ephraim ostalima. “Abe, zgrabi vreću.

Hajde. Bježmo!”

Njihovi koraci odjekivali su puteljkom udaljavajući se. John je ležao na tlu, preplavljen gorućim stidom. Ephraim je u pravu, rekao je samome sebi. I njegov mrki otac. Oni ne pripadaju ovamo. Nisu se smjeli vratiti... Sljedeći tjedan neće otići u crkvu, obeća sebi. Ma što majka rekla. Pobjeći će. Pobjeći onamo odakle su se vratili, ma gdje to bilo.

Niz grlo mu se slijevala krv, vrela i metalna okusa. Teškom je mukom progutao slinu i osjetio kako mu zrak polako ulazi u pluća.

Otpuzao je do dugoga kamenoga korita i pogledao svoj odraz u vodi.

Koža mu je bila tamnija nego u ostalih dječaka. Kosa mu je bila crna i kovrčava, dok je njihova bila crvena ili smeđa ili svijetla. Oči su mu bile tamne kao majčine. Ili očeve, podsjetio je sebe. Tko god on bio. Poprskao se hladnom vodom po glavi i umio. Pljunuo je pa promatrao duge crvene niti koje su mu visjele iz usta. Dok je jezikom opipavao unutrašnjost usta, iznad njega se začuo jasan, visok glas.

“Vješci ne krvare.”

– 19 –

Jedna ga je djevojčica gledala s vrha kosine, pjegava lica uokvirena bijelim pamučnim šeširićem. Preplašen, John pogleda plave oči se­ stre Abela Starlinga, Cassie.

“Ja nisam vještac”, uspio je protisnuti.

“Znam da nisi.”

Bila je godinu dana starija od njega. Glasno je pjevala u crkvenom zboru svojim visokim, zvonkim glasom. Pohađala je satove vjeronauka supredsjednika crkvenog zbora Marpota. To je bilo sve što je znao. Ali sad mu se Cassie Starling obraćala. Na svoj užas John se uhvatio kako treptanjem suspreže suze.

“Dođi ovamo”, naredila je djevojčica.

John se popeo na kosinu. Na vrhu se bujna trava protezala dokle pogled seže. S desne strane rasla je bukova šuma. Terase su se uzdizale u velikim, grubim stepenicama. Visoki korov i grmlje gušili su niže obronke. Viši su bili obrasli gustom šikarom i štipavcem.

Kupinjaci na vrhu činili su gusti kordon ispred Buccline šume. Djevojčica je promatrala Johna.

“Bezbošci niču kao trava. Tako je rekao stari Holy, sjećaš se?”

John kimnu. Svećeniku je to bio jedan od omiljenih citata. Djevojčica je naškubila usta i pogledala Johna. Pramen kose izvirio joj je ispod šeširića.

“Znaš li brojiti?”

Omotala je zalutali plavi pramen oko prsta. John ponovno kimnu.

“Odlično”, rekla je djevojčica i pokazala na busen trave. “Sjedni.”

Minutu poslije John je nesigurno ispružio ruku prema Cassieinu licu. “Jedan”, rekao je.

“Nastavi.”

“Dva, tri, četiri...”

Osjećao je miris Cassieine kose i vune od koje joj je bila načinjena haljina. U dahu su joj se osjećale jagode. Srce mu je bubnjalo dok je djevojčica omatala dugi plavi pramen oko prsta i odmatala ga. Nokat joj je, primijetio je, crn od modrice. “...dvadeset devet, trideset...”

Brojio je njezine pjegice. Na jednom obrazu, preko čela pa na drugome. Cassie se zahihotala pa zatreptala kad ju je dodirnuo – 20 –

prstom oko očiju. Zrak oko njih bio je prožet mirisom trava. Kad je stigao do njezina bijelog pamučnog šeširića, izvukla je dugu ukosnicu i rastresla kosu. Nastavio je brojiti oko njezinih usana. “...četrdeset osam, četrdeset devet...”

Kad se približio njezinim usnama, uhvatila ga je za prst, brže no što bi očekivao. I čvršće. Modrica ispod njezina nokta postala je još tamnija.

“Znaš što su pjegice?”

Odmahnuo je glavom.

“Grijesi.”

Cassie je polućaknuta, rekao je Abel jednom. Takva je otkad im je umrla sestrica. Mary Starling. Kolut dima izvijao se iznad stabala u nebo bez ijednog oblačka. Majka ga sigurno već čeka, podsjetio se.

“Prva vještica bila je Eva”, reče Cassie. “Bog ju je poslao da iskuša Adama. Kad mu je dala jabuku. I nama je poslao vješticu.”

John se sjetio šume, mirisa koji je strujio iz nje, mirisa voćaka u cvatu. “Ali vještice nema, zar ne?” upitao je. “Sveti Clod ju je sredio, zar ne?”

“Vještica ne izgleda nimalo drugačije od tebe ili mene”, odgovori Cassie. “Izvana ne.”

“Kako ćeš onda znati da je vještica?”

“Bog će ti otvoriti oči. Ako si jedan od odabranih. Vještica ne može prevariti Boga. Ma gdje se skrivala.” Najednom mu se nagnula bliže. Osjetio je njezin topli dah u uhu. “Ti ideš gore u šumu, zar ne?”

Podigla je glavu, a John je pratio njezin pogled. Zajedno su gledali uz kosinu sve do tamne linije stabala na vrhu.

“Tamo gore se ne može”, odgovorio je. “Sve je zaraslo u kupine.”

“Vješticama trnje ni najmanje ne smeta”, odgovori Cassie. “Vještice ne krvare, sjećaš se?”

Marpotova propovijed, znao je to. Kad nije pjevala psalme, Cassie je klečala u Marpotovoj kući s ostalim starješinama.

“Molila sam se ovdje gore”, rekla je. Pogledala je prema bukovoj šumi i nasmiješila se Johnu. “Znala sam da ćeš doći.”

– 21 –

John ju je netremice promatrao. “Ja? Kako si znala?”

“Bog mi je rekao.”

Cassie se nasmiješila, ustala i s trzajem podigla haljinu, spremna za trk niz obronak. John je pogledao njezina natučena koljena i gole bijele noge.

“Buljiš.”

Osjetio je kako mu obraze oblijeva crvenilo. “Želiš li znati?” upitala je. “Želiš li znati što je Bog rekao?”

S nadom je podigao glavu.

“Sljedeći tjedan”, rekla je Cassie. “Čekaj me nakon mise.”

Miris sparušena lišća strujio je kroz zagušljivi, topli zrak u kolibi.

Johnova majka podigla je pogled kad je on kliznuo kroz ulazna vrata, a lice joj se rumenjelo na odsjaju vatre koja je tinjala. Iz pocrnjela kotla obješena na lancu iznad ognjišta isparavalo je kao i obično.

“Dugo ti je trebalo da se vratiš kući, zar ne?” upita majka.

John kimnu i projuri pokraj nje. Kvrga na glavi nije ga boljela dok je sjedio ispred Cassie. Sad je pak bolno pulsirala, a u grlu ga je grebalo. Zauzeo je svoje mjesto na drugoj strani ognjišta i osvrnuo se po kolibi. U dalekom kutu njihova je škrinja ležala uz slamaricu na kojoj su spavali. Na suprotnoj su strani bile poslagane bočice njegove majke. Oko ognjišta su visjele zdjele i tave. Na polici iznad ognjišta stajala je otvorena velika knjiga uvezana u kožu.

John je poznavao stranice te knjige jer je kradom zavirivao u nju: crteže plodova, stabala, cvijeća, korijenja i listova, stupce teksta koji je izgledao kao da ga je zabranjeno pročitati. To je bilo najviše što mu je bilo dopušteno. Majka bi pospremila knjigu kad bi joj došle žene. Sad je, opazivši Johnov pogled, ispružila ruku i zaklopila je.

Znao je da je bila navrh kosine. Njezina vreća bila je nabrekla od prikupljenih uzoraka i stajala je oslonjena o zid. Pažljivo je udahnuo i omirisao plodove njezina truda: svježu bazgu, buniku, pjegavu mrtvu koprivu i kičicu... Svi su mu ti mirisi bili poznati. Ali kroz grubu vrećevinu probijao je još jedan miris zadirkujući ga svojom cvjetnom aromom. Odsutno je podigao ruku i opipao kvrgu na glavi.

“Opet su te pretukli, zar ne?”

– 22 –

z a h va le

Put do objavljivanja ove knjige bio je dug i neobičan. Volio bih zahvaliti svima koji su me na njemu podržali i ohrabrili.

Mnogi autori i knjige pružili su mi spoznaje o sedamnaestom stoljeću i njegovoj kuhinji, ali prva od njih bila je knjiga moje prijateljice Kate Colquhoun Taste: The Story of Britain Through its Cooking.

Među ostalima bih želio istaknuti The Closet of Sir Kenelm Digby Opened (1669.), djelo strastvene i enciklopedijske ekscentričnosti, i The Accomplished Cook (1660.) Roberta Maya, najbolju kuharicu sedamnaestog stoljeća. Elinor Fettiplace’s Receipt Book (1604. i 1986.) urednice Hilary Spurling divan je praktični izvor, a u dalekoj ku­ linarskoj pozadini takva je i knjiga Siren Feasts (1996.) Andrewa Dalbyja. Zanimljive salate pronašao sam u Acetaria (1699.) Johna Evelyna, a gotovo sve ostalo u The English Housewive (1615.) Gervasea Markhama.

Konkretniju zahvalu dugujem brojnim kolegama i prijateljima, a napose A. S. Byatt (na informacijama o vještičarenju i lutkama), Davidu Mitchellu (na sinoptičkim razgovorima), Davidu Mooreu iz Pied-à-Terrea (jer mi je otkrio kako kuhinje doista funkcioniraju), Dougu Seiboldu (na savjetima o redukcijama) i Emmy Soundy (na Elinor Fettiplace). U Bloomsburyju UK, redom pojavljivanja, Alexa von Hirschberg, Alexandra Pringle, Gillian Stern i Mary Tomlinson zajedno su preobrazile moj djelomice pečeni uradak u takav koji je primjeren za trpezu. U Sjedinjenim Državama Morgan Entrekin dvanaest je godina čekao na ovu knjigu i njezin je neumorni pobornik, uz junačku potporu Petera Blackstocka, Deb Seager i ostatka – 379 –

ekipe u Groveu. Zahvaljujem svima njima na obje strane Atlantika na pomoći i savjetima; svi su oni izvanredni i neumorni kuhari knjiga.

Najviše su me zadužili oni koje poznajem najduže. Moja majka Shirley Blake, koja je ne samo skuhala mnoge obroke za mene nego i mene naučila kuhati. Bez nje ne bi moglo biti ove knjige. Moja agentica Carole Black ponukala me da se posvetim ovoj knjizi; njezina vjera, odanost i ohrabrenje hranili su me dok sam pisao ove stranice. I na kraju iskrena hvala i ljubav mojoj supruzi Vineeti Rayan, koja me podigla s kuhinjskog poda i čija je vjera obnovila i moju. Ako pišem – ili kuham – i za koga, onda to činim za nju.

– 380 –

Lawrence Norfolk autor je uspješnica Lemprièreov rječnik, Papin nosorog i U liku vepra, triju povijesnih romana prevedenih na dvadeset četiri jezika. Dobitnik je nagrada Somerset Maugham i Budapest Festival Prize za književnost, a njegova su djela bila u užem izboru i za nagrade IMPAC, James Tait Black Memorial i nagradu za književnost Wingate/Jewish Quarterly. Živi u Londonu sa suprugom i dvojicom sinova.

– 381 –

– 382 –

Mirna Čubranić rođena je u Zagrebu 1968. Diplomirala je engleski i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sve­ učilišta u Zagrebu 1992. godine. Od 1995. do 2005. radila je u Zagrebačkom kazalištu mladih kao izvršni producent, a od osnutka Festivala plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu 2000. kao izvršni producent tog festivala. Prevela je više od pedeset knjiga s engleskog i talijanskog jezika. Člani­ca je Društva hrvatskih književnih prevoditelja.

– 383 –

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Dizajn ovitka © Roberto de Vicq de Cumptich Ilustracije © Andrew Davidson Fotografija autora © Johnny Ring Photography Godina izdanja 2014., svibanj (prvo izdanje) Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-568-0 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 384 –

– 385 –

U prvome su vrtu rasle datuljine palme. Pčele su punile saća u košnicama, a šafran nudio svoj plod. Neka prvo jelo bude začinjeno vino, i neka ga bude dovoljno da svi u njega urone pehare. Neka Gozba počne...

Godina je 1625. Oko kolibe na osami razdražena gomila vitla bakljama i zaziva vješticu i njezina sina. Dok se iza njih viju dim i plamenovi, Susan Sandall pronalazi put među prastarim stablima Buccline šume, otvara Knjigu i jedanaestogodišnjem Johnu predaje njegovo najdragocjenije nasljedstvo – priču o drevnoj Saturnovoj gozbi, koja se u tajnosti slavi već generacijama...

Tako počinje uzbudljivi, bogati i senzualni Norfolkov roman o Johnu Saturnallu, siročetu koje se od kuhinjskog momka uzdiže do najvećega kuhara svoga vremena. Stranice burne engleske povijesti John će ispisati na svoj način – hranom, a u kuharici njegova života naći će se mjesta za godine obilja i za godine rata, za veličanstvene bankete i za stratišta.

Mladić “s demonom u dnu grla”, koji je kuhao za moćnike i siromahe, a hranom stjecao poštovanje i zavist, pomoću nje će spoznati i ono najvažnije – okus prave ljubavi, no da bi ga sačuvao, morat će ustati protiv drevnog proročanstva i ispuniti zavjet koji je dao majci: morat će sačuvati Gozbu.

Gozba Johna Saturnalla Lawrencea Norfolka svojim će jelima i slastima čitatelju učiniti ono što je Süskindov Parfem činio mirisima: natjerat će ga da ih osjeti, poželi, i da s njima putuje kroz stoljeća.

149,00 114 149, 49 9,,00 00 kn kn 169,00 kn

www.fraktura.hr ww w www ww w w..fr .fffrraakt ak kt k t ura urra u ra.hr .h hrr h

– 386 –