Grad u grimiznom ogrtaču

Grad u grimiznom ogrtaču

Grad u grimiznom ogrtaču

Aslı Erdoğan

-1-

-2-

Aslı Erdoğan

Grad u grimiznom ogrtaču preveo s turskoga Enver Ibrahimkadić

Fraktura -3-

This book has been translated with the assistance of the Sharjah International Book Fair Translation Grant Fund Ova knjiga prevedena je uz potporu Zaklade Sharjah International Book Fair Translation Grand Fund

Naslov izvornika Kırmızı Pelerinli Kent © Aslı Erdoğan, 1998 Objavljeno prema sporazumu s Agence litteraire Astier-Pécher © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Enver Ibrahimkadić i Fraktura, 2019.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-192-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1050058

-4-

Ti si bila moja smrt Uspio sam te zadrĹžati, Dok sam sve gubio.

Paul Celan

-5-

-6-

Putnik na ulicama Rija I

“Najljepše mjesto na svijetu”, kažu stanovnici Rija za svoj grad. Poput jednoglasnoga zbora: “Najljepše mjesto na svijetu...” Ovu tvrdnju ističu brojni glasovi: od džepnih turističkih vodiča do filmova egzotičnih začina, od drevnih istraživača do karnevalskih turista koji dolaze u agencijskim paket-aranžmanima. I ja se slažem; premda u potpunosti i ne znam što podrazumijevaju pod tim “svijetom”, mislim da sam ga dovoljno vidjela.

Evo vam jedne poznate, obične fotografije Rija od koje zastaje dah: osunčane pješčane plaže bez hlada, što se prostiru uz srebrnkasto svjetlucanje labirintske obale zaljeva Guanabara, koje dosežu do srca grada... Planine što poput handžara zabodenih u nebo razdiru liniju horizonta, strmine koje izazivaju vrtoglavicu, visoki, nedruželjubivi i krvoločni kamenjari... Isklesan od jednog komada granita, vrh Pão de Açúcar, Šećerni kruh, ponekad mi izgleda kao palac, a ponekad kao nadgrobni spomenik. Džungla koja tisućama godina čuva svoje tajne, unatoč tolikim pljačkama – još uvijek nevina, vatrom mladenačkog doba u stalnom zvonjavom pokretu... Pod oštrim svjetlom svojstvenim tropskom podneblju i u crvenkastoj sumaglici što obavija planinske padine, grad se pretvorio u zemlju bajki...

Neću još i ja izmišljati pohvale nebrojeno puta opisanim ljepotama Rija, kojima je posvećena ogromna pažnja. Ja, ionako, već odavno nemam nikakve veze s ovim Riom. Samo ću se zadovoljiti time da kažem kako je upravo ova fotografija najstarija imaginacija u mome pamćenju, da sam ga prvi put vidjela na jednoj loše otisnutoj razgled-7-

nici koja ne vrijedi ni pet novčića. Bila sam očarana, u pravom smislu te riječi. Mene su se najviše dojmile stijene; stijene boje pepela, bronce, bakra, ljubičice i crijepa, koje su Zemljini vršnjaci i koje stoje poput skulptura nekoga smrtonosnoga kretanja... Da sam emotivnija osoba, tu bih razglednicu spalila na plamenu svijeće i prosula po dolini Santa Teresa, odakle dopiru zvuci oružja. Ja sam je samo izgubila.

Ne preostaje mi ništa više nego da putnicima za najljepše mjesto na svijetu poželim da svoje putovanje prebrode u najboljem redu. Pod­ sjećam da je kraj svih avantura u Brazilu krvav; da je ova divlja zemlja od šesnaestoga stoljeća prekinula vezu sa svim putopiscima, da je pobijedila lovca na zlato, avanturista ludoga srca. Preporučujem da ni jednog trena ne gube iz vida AIDS i zločinačke rekorde Rija, da ni pod kojim uvjetima ne šetaju sami, da ne nose sat, zlato ili zlatu sličan nakit, da poduzmu svakojake mjere predostrožnosti kako ih ne bi poprskala krv ovoga grada. Povrh svega, preporučujem da s Corcovada (brda na kojem se nalazi onaj poznati, divovski Isusov kip) promatraju zalazak sunca, što je dojmljiv, ali kratkotrajan spektakl u tropskom pojasu, i da neizostavno kušaju svježi sok od papaje...

Postoji još i onaj Rio novinara, međunarodnih humanitarnih organizacija, boraca za ljudska prava i organizacija “bez granica”. To je grad čija jedna trećina živi na granici gladi, koji je do koljena utonuo u zločin, gdje se trguje jeftinim mesom meleskinja, kokainom i oružjem.

Svih šest stotina brda zauzele su favele; stotine tisuća beskućnika rasuto je po ulicama poput zahrđalih čavala. Mjesto masovnih pokolja, brzopletih egzekucija, epidemija meningitisa i AIDS-a, katedrale Candelária, u čijem su dvorištu strijeljana nezbrinuta djeca, pljačkaških bandi naoružanih uzijima što na plažama rade prepade; mjesto “justiceira” (djelitelja pravde!) kojima je aritmetika strana toliko da ne znaju izračunati čak ni broj ljudi koje su pobili... Dobronamjerne, bezazlene, velikodušne organizacije, koje do koštane srži izrabljeni, veoma iscrpljeni, neuhranjeni narod nastoje zaštititi (od koga?)...

Migom sotonskog oka, Rio se smije i prelazi preko toga. Zna da će -8-

brzo posustati, da će se, nakon što na račun svoje savjesti upišu broj-dva, vratiti svome dosadnome, na patnjama, a i na nasladama štedljivom Prvom Svijetu, koji, poput navijenoga sata, besprijekorno funkcionira. Ispunjen ujedima komaraca, crijevnim parazitima i uspomenama na komforne, hitre i higijenske avanture... S uživanjem gleda kako idealisti, koji se još uvijek nisu zasitili, nabrzinu odlaze u Nikaragvu ili kako se priključuju zapatistima. Vjetropirasti, koketni, lupež Rio, koji nikada nije bio osvojen!

Fotografija prekrasnoga Rija i njezin negativ, jedan su par maski i to je sve; samo dvije od raznovrsnih vanjština kojima se ogrće grad što stotinama godina održava tradiciju karnevala. Što se tiče Rija o kojem ću ja govoriti, to je labirint koji postoji u više od dvije dimenzije; zapravo, niz labirinta, koji su i u vremenu i u prostoru međusobno isprepleteni. Pun ćorsokaka, mrtvih kutova, tajnih soba, užasavajućih odjeka, koprcanja, maglovitih pretkazanja...

Uskoro ćete izaći na ulice Rija. Bit će to putovanje u dometu strijele postojanja koje svakoga trenutka oglašava svoj užas; na vašem je licu stalno smrtni dah ružnoga mirisa, a na leđima neprekidno pogled opterećen tamom i nastranošću... Kao da ste se nagnuli nad neki bunar i iznenada primijetili da zapravo on promatra vas... Susrest ćete se s poklonjenim ljudskim tijelom posađenim na prijestolju bola u feudu žudnje. Neutoljivi žar mesa, glupost i neusporediva ljepota; jedan lagodni, leteći i nestalni život i smrt na svakom uglu...

Bilo je to prije dvije godine. Prilikom proslave jednog praznika u predgrađu, vidjela sam neku ženu zamotanu u krpe, golih nogu i stražnjice. (Poprilično je vremena prošlo dok sam shvatila njezinu spolnost.) Žena je izgledala kao da se veoma kasno izbavila iz koncentracijskog logora, sa sudbinom da umre za nekoliko dana. Mogla je biti u dvadesetoj, a i u sedamdesetoj. Izgubila je većinu zuba, laktovi su poderali kožu i izbili van. Plesala je sambu. Bila je izvan sebe od uživanja; prosipala je grohotan smijeh... Lice joj je bilo blistalo onom prostodušnom, nepatvorenom radošću, koja se može vidjeti jedino kod -9-

djece... Eto, kada pogledate u mutne, maglovite i beskrajno duboke oči žene koja umire od gladi i kada se susretnete sa srećom, stvarnom srećom, bit ćete u labirintima Rija. Sve ono što budete vidjeli nakon toga, plaćat ćete svojim životom. Isto kao što sam ja učinila.

Ono što je sada potrebno vama – i meni – jest malo hrabrosti.

Možda onoliko koliko je potrebno prije skakanja s čamca u morske dubine ili prije otvaranja karata na pokeru. Ne zaboravite! Pred vama je Rio de Janeiro. (Jeste li znali da njegovo ime zapravo znači “siječanjska rijeka”?) Ovaj grad se toliko usavršio u igri neograničenih slučajnosti da je čak i sotona amater u usporedbi s njim. U trenutku kada vas uvjeri da blefira, on vadi karo asa.

Sada zatvorite oči. U sebi ću brojiti do deset. Kada kažem deset, bit ćete u Riju. Ja, nažalost, neću reći kada trebate otvoriti oči.

- 10 -

Dan vatrometa

Putniče, tko si ti? Što radiš dolje?

Tako je govorio Zaratustra Na kraju se uspjela pretvoriti u pravoga probisvijeta. Izgubila se u južnoameričkome gradu poznatom po karnevalu i ubojstvima nezbrinute djece. Postala je jedna od milijuna beskućnika što se po ovom planetu rasipaju lijevo-desno; jedna od izgubljenih duša prepuštenih milosti sudbine po kojoj si sam svoj gospodar. Avanturistica, djevojka iz dobre obitelji, ona sitna, povredljiva, sramežljiva djevojka sada je nekakav neviđeni probisvijet. Više ne nasjeda na bajke o vilama, može sama hodati mračnim ulicama, ne ponosi se primljenim šamarima.

Ispružena po podu, kao da su joj se crijeva rasula, u ovom gradu koji se ne osvrće ni na čije suze, utjehu ne nalazi čak ni u ideji o smrti.

Prevalila je ocean, prešla liniju ekvatora i kročila na komad kopna o kojem ništa nije znala. Zapalila je sve ono što je ostavila iza sebe.

Pred njom se pojavio jedan dokraja zagađeni kozmos. Ovdje nisu vrijedile stare metode Staroga svijeta. Sud vrijednosti koji je donijela iz Turske sada je bio poput teškog, neupotrebljivog kofera. Njegovo dno se izlizalo, ručka samo što nije otpala i ostavljen je da trune u tropskoj vlazi. Udaljen je od očiju sve do onog povratka koji se stalno odgađa.

Birajući “najopasniji grad na svijetu”, djevojčica što je izazivala - 11 -

život, namjeravala je samo zaviriti u tmine čovječanstva. Gledati sa sigurne udaljenosti... Međutim kosa joj je planula u paklu kojem se okrenula licem. Svoju anarhiju što izaziva vrtoglavicu Rio de Janeiro je nahuškao na nju; dane u stanju užarenosti, noći ispunjene obećanjima, prijetnjama, milovanjima, ubojstvima... Njezina je volja sada pošteđena snage mišića; njezin se karakter u komadima odvaja od nje.

Poražena vojska koja ostavlja svoje ranjenike i bježi...

Iznenada ponovno započne paljba iz oružja; Özgür, koja je u stra­ ­hu poskočila, iz lijeve ruke čaša pade na tlo. Cijelo joj se tijelo napreglo, treslo se kao da je prikopčano na električni napon.

Znoj joj je frcao iz svih pora, ali se, s druge strane, sledila. Oči su joj se napunile suzama koje nikako da poteku i koje su pekle poput kiseline. “Dosta više, dosta! Ne mogu više izdržati! Zaustavi, Bože, ove muke! Zar ne vidiš da više nemam snage?!” Živčani napad trajao je najviše dvije-tri minute; smirila se.

Pedantnošću nekog višeg narednika, slušala je monolog poluautomatskoga oružja. Kada je shvatila da zvuk oružja ne dopire iz favela – što je naziv za siromašne četvrti u Brazilu – s obližnjih brda, već iz obližnje doline, odluči ući. Laknulo joj je vidjevši da njezina jedina čaša nije napukla i da na bilježnicu nije pala nijedna kap čaja. Štoviše, osmjehnula se nakon što je shvatila da su, tijekom cijeloga živčanog napada, znojni prsti njezine desne ruke bili čvrsto prilijepljeni za olovku.

Dvije su velike favele s padina brda Santa Teresa, koje gledaju prema džungli, osam dana bile u međusobnome ratu. Oko šest stotina favela, koje su izuzetno lijepo lice Rija pretvorile u slomlje­ni cvijet, od razdoblja hunte bile su pod kontrolom Coman­ ­do Vermelha, jedne od najjačih organizacija Latinske Amerike.

Nije bilo dana bez sukoba u favelama; rivalske bi bande zbog podjele kokaina ulazile u međusobne sukobe ili bi, nezadovoljna

- 12 -

svojim dijelom, policija u grupama od po pedeset do zuba naoružanih ljudi organizirala racije.

Međutim najstrašniji rat koji je tijekom dvije godine Özgür vidjela u Riju izbio je u Santa Teresi. Od prošle subote tutnjava pješadijskih pušaka, uzija, ručnih bombi počinje s prvim jutarnjim zrakama i traje tijekom cijeloga dana. Özgür, koja je šetala smrtnom tišinom ogrnutim ulicama Santa Terese, koja je poznata po svojim barovima i čija svjetla više ne gore, vidjela je prije dvije noći kako se uz padinu tiho penje kolona autobusa ugašenih farova, kroz čije prozore proviruje oružje dugih cijevi i koji su bili natrpani vojnicima. Sukobi nisu prestali kada je vojska preuzela stvar u svoje ruke; naprotiv, situacija je poprilično izmakla kontroli.

Jedan drugi izvor nemira u Riju, u kojem do prije nekoliko dana nije prestajala pucnjava i metež, vidjela bi, ili bi mislila da tako vidi, kao drugu prepreku da svoju pažnju usredotoči na roman. Sve do početka živčanih napada...

Nastojala je ustanoviti kako je točno započeo ovaj nepovratni proces.

Kada bi mogla iscrtati granice i odrediti granične kamene, možda bi, u najmanju ruku, svoj razum uspjela staviti pod kontrolu. Kada bi bila primorana odabrati nultu točku, odabrala bi dan kada je u Copacabani susrela meleskinju. Zadnji dan Uskrsa, kada je grad drhtao kao da je obolio od malarije, kada je temperatura odjednom skočila na više od četrdeset stupnjeva i kada su svi satovi u Riju prestali kucati...

Bila je nedjelja. Jedna uobičajena nedjelja... Još jedan dan koji je u bljutavoj dokolici, poput proteklih dana, protjecao ne noseći bilo kakvu nadu, očekivanje ili smisao... Dan vatrometa...

Bio je prvi tjedan prosinca, a užasna vrućina Rio de Janeira

- 13 -

poklopila je grad kao ocean što nadolazi u valovima. Temperatura se tijekom idućih tjedana i mjeseci ne bi trebala spuštati ispod četrdeset stupnjeva. Ulični termometri rasuti po cijelome gradu bit će kao da su držani pod pazuhom nekog oboljelog od žute groznice: 42; 41,5; 43; 43,6; 42,4... Tijekom mjeseci, zvanih “sušno razdoblje”, u Riju koji je svojim reckastim zaljevima i strmim brdima zatvoren za oceanske vjetrove, ne bi se pomaknuo ni list na grani, a blistavo plavo nebo ne bi se uprljalo niti jednim jedinim oblakom. Vrućina bi, poput ludila, navalila na čovjeka, ščepala ga za grkljan i ostavljala bez daha. Grad bi se pretvorio u ogromnu pećnicu u kojoj bi se ljudska tijela živa lagano pržila. Sunce bi skidalo masku velikodušne kraljice, koju nosi cijelu godinu, i počelo se ponašati kao diktator obuzet žud­ njom za ubijanjem. Zrak bi povukao svu vlagu koju bi uspio povući i zgušnjavao bi se sve dok ne bi dostigao gustoću vode.

Nadaleko poznata tropska vlaga...

Djeca na ulici koja prose bi sada, umjesto za “salgadinho”, pogačicu, molila za Coca-Colu. Tako će ubuduće umirati od dizenterije, kolere ili jednostavno od dehidracije. Presušile bi sve gradske česme i fontane; tijela nezbrinutih beskućnika počela bi još nepodnošljivije smrdjeti. Zbog toga što se otvoreni toaleti po pločnicima, gdje su se nastanjivali, nisu mogli čistiti kišom, ulice bi prekrivao smrad fekalija, mokraće i truleži. Prodavači bi s polica uklanjali bombone, sjemenke caju* prelivene čokoladom i pastile od banane, a na njihovo mjesto stavljali hladne napitke i svježe kokosovo mlijeko. “Gelada, gelada...” “Kao led, kao led...” Gradsko stanovništvo gubi na snazi; usporeni su im koraci, govor, pa čak i disanje; život bi tekao teško, sasvim tromo poput rijeke koja se počela sušiti. Usputni razgovori u liftovima,

*

Caju – vrsta pistacija. (op. prev.)

- 14 -

čekaonicama, u autobusima uvijek bi počinjali istom rečenicom: “Que calor!” “Jako vruće!” Plavokose djevojke skandinavskog izgleda bi s reklamnih plakata, kojima je, s kraja na kraj, bio oblijepljen cijeli grad, u snijegu do koljena sijale blistave osmije­ ­he. U srcu stanovnika Rija leži žudnja za snijegom, poput beduinske žudnje za zelenilom.

Stanovnici grada prve su nedjelje ili pohitali na plaže, ili u pla­ ninska sela. Vrijeme se toliko usporilo da se gotovo činilo da će stati. Sati su se, poput kapi znoja, lagano otkidali i kapali. U dolini Santa Teresa, koja se povukla u duboku siestu, bande su vodile bespoštedni rat. Özgürin stan činio je jedan, poput čamca, uzani i dugi salon, kuhinja koju je nazvala tabutluk* i kupaonica puna pijavica koje, zbog mučnine u želucu, nikako nije uspijevala uništiti. Imao je bombastično ime “Bijela villa”, bio je boje mlijeka, jedna od šest garsonijera u vili sa stupovima. Padina što je gledala na dolinu Santa Teresa bila je toliko strma da je balkon na prednjoj strani kuće od zemlje bio uzdignut najmanje tri metra, a stražnji prozori bili su u razini zemlje, te je gledao u džunglu punu divljeg raslinja i trnovitog žbunja. Kroz prozore koje je, zbog vrućine, i noću i danju morala držati otvorenima, ulazili su mravi mesožderi, gušteri, skakavci, krilati žohari veličine šake, a ponekad čak i od gladi unezvijerene divlje mačke. Ona je pak jednom prilikom istrčala van i pokušala se probiti kroz šipražje, ali ne načinivši ni dva koraka već su joj i ruke i lice bili prekriveni ogrebotinama. Iako je znala da kroz tu džunglu ne može proći ni jedna životinja veća od mačke, opet je umirala od straha kada bi u noći začula neku larmu što bi stizala iz dvorišta. Nije imala

* Tabutluk (tur.) – samica koja je toliko mala da zatvorenik u njoj može samo stajati na nogama. (op. prev.)

- 15 -

novca da kupi ventilator. Unatoč tome što je bio gnusno bogat, gulikoža i ekstremno škrti kućevlasnik prof. Botelho nije htio podstanarima nabaviti klimu koja je bila neophodna koliko i cen­ tralno grijanje u Stockholmu. Bio je glavni savjetnik desničarskoga gradonačelnika; razmetao se svojom akademskom titulom i čistim europskim korijenima; nesebično se trudio poprimiti manire plemenitih i uglednih, koji bi dolikovali slavi njegovih predaka. Povrh svega, bio je i opčinjen čistoćom: obožavao je pravila, red i formu. Dio dvorišta koje gleda prema putu ukrašen je grčkim bogovima od glatkog mramora, svjetiljkama koje sasvim odišu Parizom, gracioznim stepenicama što se, kao da protječu, spuštaju između stabala banana i manga. Uređenje garsonijera je, isto tako, bilo jedno sasvim drugačije konkretiziranje njegove pozlaćene ličnosti. U Özgürin su salon nabacani jedan ružan, ogromni krevet betonske tvrdoće, aluminijske po­lice za knjige, križanac fotelje i kanapea od umjetne kože koji ostavlja utisak da je maznut iz zgrade općinskog parlamenta; nasred sveg tog smeća stavljen je teški, kitnjasti stol od mahagonija s osam stolaca koji zauzimaju previše mjesta. Na balkonu je još raširen hamak, bez kojeg su nezamislive kuće Rija; morske školjke obješene na konce na vratima zveckaju i na najmanjem dašku vjetra. (Prema jednom brazilskom vjerovanju afričkog porijekla, morske školjke donose sreću.) Na pepeljastom zidu, što budi neugodne asocijacije na bolničke ili sudske hodnike, bio je obješen crno-bijeli poster koji je prof. Botelho kupio u New York Metropolitanu i brižljivo uramio. U krupnom planu par koji se ljubi, naizgled malo masne, poluotvorene usne... Nekad bi joj se beživotna, maglovita, gotovo službena erotičnost fotografije činila uzbuđujućom. Osobito u noćima kada bi, u zagušljivoj kućnoj atmosferi visokog tlaka, svoju samoću doživljavala kao neko o sebi samoj neovisno biće, kao poput žive teško biće koje narasta kao pjena, koje izmiče kontroli i približava se točki - 16 -

eksplozije, poželjela bi da svoje usne priljubi na fotografiju, na usne muškarca s kravatom. Ne da bi se ljubila, već više kao gladno ptiče koje se proteže prema majčinom kljunu.

Ponesena jednim sasvim novim osjećajem slobode i obuzetosti, sâma sam na ovoj poludivljoj zemlji. (Sâma, usamljena, ničija, nekontrolirana, bez ikoga svoga... Mogu, jedan iza drugoga, nanizati puno atributa u turskome jeziku, ali ne mogu uspostaviti most između riječi i realnosti.) Apsolutna, besprijekorna, paklena sloboda u tome što sam pošteđena bilo koje osobe koja osjeća potrebu za mnom, pa čak i promatrača... Mogu širiti svaku laž koja mi se prohtije, kreirati sebi prošlost kakvu poželim, mogu trčati za svojim najgrešnijim fantazijama. U trenutku kada se pobrinem da sigurna mogu šmugnuti kroz stražnja vrata, mogla bih počiniti najstrašnije zločine. Pročitala sam u jednoj knjizi: kanarinac kojem se otvore vratašca kaveza, odmah se baca van i leti prema prozoru. Međutim, kada se i prozor otvori, on bi – prema piscu – trebao donijeti najispravniju odluku: vratiti se u svoj kavez i tako se spasiti od smrti.

Nekoliko rascjepkanih uspomena ponekad slijedim sve do druge strane Atlantika. Linije prošlosti brišu se i iščezavaju na sjajnoj tropskoj svjetlosti. Ocean, razbješnjeli, uzburkani, besmrtni ocean potopio je i nadmašio sva moja mora. Krici papagaja sada nude mnogo više asocijacija od glasanja galeba.

Odustati od naparenoga čaja i piti filter-kavu, hvatati se ukoštac s valovima Atlantika namjesto isplovljavanja u jedno mirno, skromno unutarnje more, sanjati na nekom jeziku latinskoga porijekla... To su promjene s kojima mogu izaći nakraj, međutim postoji i nešto čije se mjesto apsolutno ne može popuniti. Ne govorim o kapricima poput ovčjeg sira, čaja od žalfije, Bospora. Moje su čežnje mnogo jednostavnije. Trešnje, naprimjer... Ponekad se ispružim na krevetu i zamišljam tamnocrvene trešnje u zdjeli prekrivene tankim komadima leda. Eto, kao neka erotska fantazija. Tako jednostavna, bez meteža, neobra- 17 -

đena... Nedostaju mi promjene godišnjih doba. Kada se lišće prvo nakiti raznoraznim crvenim crtama, rasplamsa, lagano preplane va­trom što sagorijeva sama u sebi i požuti... Kada jednog jutra iznenada izgube snagu i skliznu prema tlu... Koračati s pomodrjelim usna­­ma i sjevercem na licu poput biča, ne razmišljajući kamo idem...

Onaj neusporedivi prvi gutljaj kao otrov jakog čaja što se pije kada studen postane nepodnošljiva. Nedostaje mi čak i snijeg, koji sam uvijek mrzila i koji pada u toj paklenoj veljači. Snježne bukove šume koje nikada nisam vidjela, tundre, stepe... Živa na termometru već se punih šest tjedana nije spustila ispod četrdeset stupnjeva i čeznem za mirisom kožnate jakne. Potom... Poželjela sam do besvijesti šetati, bez skrivanja sata po džepovima, konstantnog osvrtanja i čvrstog priljubljivanja uz torbu, bez osjećaja straha od oružja koje bi mi se svakoga trena moglo nasloniti na glavu. Snova koji nisu izbušeni praskom oružja... Oči su mi, poput kamenčića za gatanje, stalno otvo­ rene, konstantno sam napregnuta, pušim kalemeći cigarete jednu na drugu, no bilo što da učinim, nikako ne mogu zaustaviti neprestano titranje svojih usana.

Nasuprot tome, postojalo je i ono što sam dobila. Nisam, naprimjer, dužna nositi osobnu iskaznicu, barovi u koje zalazim rade do jutra, nikome ne upada u oči to što ne nosim grudnjake, što u danima kada temperatura prelazi četrdeset stupnjeva, štoviše, uopće ne nosim donje rublje. Imam plišane suknje koje se završavaju točno ispod stražnjice, uzane šorceve, tange i u njima volim promatrati svoje tijelo, ženstvenost koju sam kasno postigla. Uživam da, poput divlje ždrebadi, na leđima osjetim trčkaranje svoje kose koja već godinu dana nije vidjela škare. (Da ovaj grad nije ovako bez daška vjetra, kada bih se na trenutak mogla izbaviti od zebnje za poštenjem, napisala bih “njeno kovitlanje na vjetru”. Međutim Rio nikako nema vjetra... Ne diše; nema dakle dušu.) Mogu plesati u restoranima, barovima i na pločnicima, pušiti u autobusima i mogu voditi ljubav sa svakim muškarcem

- 18 -

kojeg poželim. Ovdje imam dopuštenje da do prezasićenja nahranim svoje najniže strasti. Kada bih mogla izvaditi četiri stotine dolara, mogla bih iznajmiti čak i profesionalnog ubojicu. Ili mi to nedostaju pritisci Staroga svijeta koji je dio moje individue, a možda i njegova potpora?

Vrati se u svoj kavez, mala kanarinko, vrati se u svoj kavez! Dok još nije kasno... Taj otvoreni prozor tvoj je bezdan!

Ovaj je tekst pronašla među konjugacijama na portugalskome i topografskim bilješkama, dok je prebirala po starim bilježnicama. Očito je to pisala u vrijeme svoje prve sušne sezone u tropskim krajevima. Voljela je svojevrsnu čednost, koju je odavno izgubila, djetinju prostodušnost što se skrivala iza njezinog jadikovanja. “Nikako nisam uspijevala pobijediti svoju samoću”, mislila je, “ali kao da sam narasla iz nje prema van; narasla sam toliko da je mogu brižljivo oviti. Sada je u meni poput embrija, a u grudima kao neki medaljon.”

Sjela je ispred svoje bilježnice, a pored nje pivska čaša puna brazilskoga čaja boje slame, koji bez obzira koliko se naparivao nikako ne tamni; zadubila se u misli grizući svoju olovku koja se pretvorila u produžetak tijela, u protezu treće ruke. Osjećala je da je vrelina zagušljive sobe pronikla u njezino tijelo, da je lagano razložila i razmrskala njezino tkivo. Dah joj se čas ubrzavao, čas usporavao, misli, poput slijepoga šišmiša, razletjele su se na sve strane, a nakon svakog gutljaja tijelo bi joj preplavljao novi val znoja. Osjećala je kiselkasti miris svojih pazuha, uznemiravajućih bretela kućne haljine što se zalijepila za nju, okus jeftinog duhana u ustima... “Nulta točka” bi obavezno trebala biti napisana do kraja dana.

Odjednom primijeti kako je prestala pucnjava u dolini, kako je, na sav glas, počela svirati jedna rap pjesma, koja je u to vrijeme

- 19 -

bila najpopularnija u favelama. “Elle foi um bandito...” * Zbunjeno shvati da joj se pjesma, savršenstvo površnosti, urezala u srce, a osobito da joj je određeni perfekt zadavao unutarnju bol. Ražalostila se zbog smrti bandita kojeg uopće ne poznaje.

Bio je to dubok, melankoličan glas crnca koji pjeva pjesmu; glas što miriše na barut... Dolazio je iz svijeta poluautomatskoga oružja i bagatelnih smrti, a Özgür je veoma dobro znala da je i pjevač, poput svoga druga, bio jedan od dobrih ljudi, bandita kojima nije preostalo još mnogo života. Jedan trenutak od toliko sarkofaga sjećanja... Jedna druga pjesma... Jedna druga pjesma što se urezala u dubine... Počela je prevrtati stranice Grada u grimiznom ogrtaču.

*

“On je bio bandit, ali dobar čovjek...” (op. prev.)

- 20 -

Aslı Erdoğan rođena je 1967. u Istanbulu. Nakon studija informatike i fizike odlazi u Švicarsku gdje na CERN-u piše poslijediplomski rad. Tijekom dvogodišnjeg boravka u Južnoj Americi odustaje od doktorske disertacije koju je započela u Rio de Janeiru te se odlučuje baviti pisanjem. Njezin prvi roman, Čovjek ljuštura, objavljen je 1994., a knjiga priča Čudotvorni mandarin 1996. godine. Njezin drugi roman Grad u grimiznom ogrtaču (1998.) preveden je na više jezika. Zahvaljujući njemu, francuski magazin Lire uvrstio ju je među 50 autora koji će obilježiti 21. stoljeće. Godine 2004. objavila je U tišini života (zbirka pripo­ vijedaka) i Dnevnik luđaka (eseji – I), potom 2006. Još jednom (eseji – II), a 2009. Kamena zgrada i ostalo (pripovijetke). Odabrane kolumne koje je pisala za visokotiražni turski dnevnik Radikal izašle su 2000. u knjizi pod naslovom Kada se završava putovanje?, dok je 2017. objavljena još jedna zbirka kolumni, pod nazivom Čak ni tišina više nije tvoja.

Dobitnica je više međunarodnih nagrada, a njezina se djela smatraju suvremenim klasicima.

- 165 -

- 166 -

Enver Ibrahimkadić rodio se u Tešnju 1964., a Fakultet orijentalnih jezika i književnosti (Doğu Diller ve Edebiyatları) pohađao je na Istanbulskome sveučilištu. Od 2002. aktivno se bavi prevođenjem s turskoga jezika te mu je do sada objavljeno više od četrdeset knjiga iz različitih područja. Među prevedenim književnim djelima ističu se romani Sevdalinka Ayșe Kulin i Dževdet-beg i sinovi Orhana Pamuka. Njegovi prijevodi priča Saita Faika Abasıyanika i eseja Orhana Pamuka objavljeni su u književnim časopisima Diwan i Život. S turskoga je preveo i sljedeća djela: Bijela tvrđava, Kofer moga oca i Crna knjiga, Orhan Pamuk; Čudesni mandarin, Aslı Erdoğan; Njeno ime: Aylin, Ayșe Kulin; Idi, prije nego te previše zavolim i Umijeće zaborava, Tuna Kiremitçi; Izgubljena riječ, Oya Baydar; Oblak u zraku, Sait Faik Abasiyanik; Institut za namještanje satova i Spokoj, Ahmet Hamdi Tanpınar; Slučaj Aziz-bega i Noć zelene vile, Ayfer Tunç; Istanbul je bio bajka, Mario Levi i Ubojstvo sultana, Ahmet Ümit. Na turski je preveo priče Nedžada Ibrišimovića i roman Bitka za Sarajevo Kerima Lučarevića.

- 167 -

- 168 -

Sadržaj

Putnik na ulicama Rija I 7 Dan vatrometa 11 Prvi dan u Riju 21 Putnik na ulicama Rija II 44 Luđak iz Santa Terese 46 Putnik bez pristaništa 76 Daljine 78 Putnik na ulicama Rija III 84 Nizbrdica 86 Putnik u Zemlji Mrtvih 89 Karneval 98 Putnik na ulicama Rija 105 Beskućnici Rija Novi svijet 108 Putnik na ulicama Rija 125 Meleskinje Rija Nulta točka 128 Putnik na ulicama Rija 147 Noć I, vatrometi pršte!

148 O autorici O prevoditelju

165 167

- 169 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Godina izdanja 2020., siječanj Tisak GZH, Zagreb ISBN 978-953-358-192-7 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 170 -

- 171 -

Nedjelja je u Riju dan vatrometa. Bar tako misli mlada

Turkinja Özgür koja se, prekinuvši na godinu dana studij, doselila u Rio napisati svoj prvi roman. No ubrzo shvaća surovu stvarnost – šarene rakete ne slave životnu radost, već su znak da je u favele došla tjedna pošiljka kokaina.

Sa svakim bolesnim prosjakom i gladnim djetetom njezine se iluzije rasplinjuju, boravak se produžuje na neodređeno vrijeme, a najljepši grad na svijetu za inspiraciju koju pruža nakraju će joj naplatiti jako visoku cijenu...

Grad u grimiznom ogrtaču turske spisateljice Aslı Erdoğan izvrstan je roman o gradu i životu, o raspadu i ljepoti, o raskoši i siromaštvu. Fine nijanse, sjajan prikaz osjećaja i maestralno dočarana atmosfera razlozi su zbog kojih je Aslı Erdoğan, koja nakon razdoblja provedenog u turskom zatvoru danas živi u egzilu, uvrštena među pedeset autora koji će obilježiti 21. stoljeće.

This book has been translated with the assistance of the Sharjah International Book Fair Translation Grant Fund Ova knjiga prevedena je uz potporu Zaklade Sharjah - 172 International Book Fair Translation Grant Fund

139,00 kn ISBN 978-953358192-7

9 789533 581927

www.fraktura.hr