Granica zaborava

G

ranica zaborava Granica zaborava

SERGE J LEBEDEV

-1-

-2-

Sergej Lebedev

Granica zaborava preveo s ruskog Ivo Alebić

Fraktura -3-

Published with the support of the Institute for Literary Translation, Russia.

Objavljeno uz potporu Instituta za književno prevođenje, Rusija.

Naslov izvornika: Предел забвения © 2011 by Sergey Lebedev © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Ivo Alebić i Fraktura, 2019.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-145-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1030672

-4-

“Ne kao stanovnik tih mjesta, ne kao mrtvac, nego nešto između...” *

*

Josif Brodski, iz pjesme “Od periferije k centru”, 1962. (op. prev.)

-5-

-6-

I.

S

tojim na granici Europe. Ovdje svaki greben nad oceanom otkriva žutu kost kamena i zagasitocrveno tlo nalik na meso; kost se mrvi pod udarcima valova, meso tla proždire plima.

Ocean je toliko velik da ga oči ne mogu obuhvatiti; čini se da će svaki tren navaliti na promatrača i stisnuti zjenice kao iluminatore, briznuti unutra i sasvim preplaviti razum. I samo će se rijetke misli, kao oštri vulkanski vrhovi Madeire i Kanarskih otoka, još izdizati nad vodama; to su misli o velikoj sili teže odsutnosti, o praznini horizonta, koje te zovu da ih prevladaš, da maštom podigneš iz voda novo kopno kao Atlantidu, gdje je sve nepoznato, gdje prostor ne zna za kartografov kompas i šestar.

Ovdje završava Europa; obala se povlači kao da se kontinent skuplja u sebe, i ti prvi put osjećaš da Arhipelag Svijet nije dosjetka engleskih romantičarskih geopolitičara proteklog stoljeća; osjećaš njegovu granicu koja se podudara s linijom obale.

Ovamo si stigao iz tajge i tundre da bi vidio Herkulove stupo­ ­ve, spoznao svijet koji je rodio Atlante, koji drže tmurni nebeski svod tvoje domovine, udahnuo iz usta Gibraltara okrepljujući zrak Sredozemlja, no nisi susreo barijeru tog svijeta, nego njegov kraj: za onoga koji se rodio u Rusiji ovdje je, kako su to smatrali Grci, i dalje granica ekumene.

U toj je granici izazov: samo iza bezličnih, nalik na smrt,

-7-

oceanskih voda leži novi, drugačiji život; kopno, zemlja je postupnost, a ocean označava prekid postupnosti, traži duhovni napor, veliki cilj radi kojeg se čovjek može odreći prvobitne tvrdoće zemlje i stupiti na palubu koja se njiše.

Stojim na crti s koje, čini se, mogu zakoračiti naprijed, no da bih to napravio, moram izaći pred nju s hrabrim srcem i slobodnom dušom. A moja duša i srce ispunjeni su pamćenjem prostora koji vuku prema arktičkom krugu, ispunjeni su njihovom nijemošću koja pati za riječju, ispunjeni bjelinom snjegova koja na­ griza oči – bjelinom neprikosnovenog lista – i crninom nalik na sjajnu crninu ugljena koja čeka da se pretvori u plameni žar, crninom noći, crninom rudnika u kojem je zrak osiromašen disanjem i ne zna za svitanje.

Zato za mene, koji sam izašao na kraj svijeta, cilj ne leži is­ pred, nego odostrag: moram se vratiti. Moje je putovanje završeno, i put povratka mora početi u riječi.

Osjećam – taj je osjećaj neočekivan, iako je sazrio odavno – da sam u većoj mjeri Europljanin nego što su to stanovnici ove države koja gleda na Atlantik kao što balkon gleda na ulicu.

Bio sam na drugom kraju Europe, koji se prekida litičastim padinama koje prelaze u močvare Zapadnog Sibira; vidio sam mračna zabačena mjesta europskoga kontinenta, njegove finsko-ugarske ostave, njegovo zaleđe, njegov temelj; stajao sam u polarnim planinama Uralskog lanca gdje se susreću Europa i Azija: na europskoj padini tamo raste samo niska, vjetrom zakovitlana polarna breza, a na azijskoj – visoki, moćni borovi koji korijenom lome kamen, i na nebu se nad planinama sudaraju olujne fronte s dviju velikih ravnina.

Upravo sam se tamo, gdje životna snaga Europe slabi, gdje je dostatna samo za lišaj i mahovinu, a zbog lanca prijeti da će se azijska gusta šuma i gusta trava preliti – prvi put osjetio Europljaninom. U sporim, tekućim okršajima oblaka bio sam na strani -8-

onih koji su došli sa zapada, sa strane Inte i Pečore; šav svjetova – Uralski lanac – naučio me da spoznam svoje i tuđe; ta na šavu, na spoju, pojačavaju se osjećanja, događaju se ne samo duhovne nego čak i fiziološke epifanije: grkljanom, želucem, čitavom du­ ljinom crijeva sad spoznaješ da piješ vodu azijske rijeke koja ti je tuđa, i ta se tuđa voda ne miješa s onom koja je već u tvojem tijelu.

Tamo, na sredini lanca, dok razmišljaš ili razgovaraš, ili pokušavaš nešto zapisati, odmah shvaćaš: dosegnuo si kraj jezika.

Na azijskoj strani još moraš ulagati nekakav napor da bi nazvao predmete; oni kao da izmiču imenovanju. Ili drugim riječima: između imena i stvari nastaje tanka i čvrsta vrpca slična onoj “košuljici” koja obavija bebu u majčinu trbuhu; ovdašnje stvari kao da još nisu rođene za jezik na kojem govoriš. Jezik može upravljati njima, može im nametnuti nazive kojima će se one podčiniti, no onaj koji razlikuje živi govor od mrtvog vidjet će da je to lingvistička kolonizacija. Jela i bor bit će za tebe jela i bor, no ta će imena ostati tuđa njihovoj biti, koja traži neke druge zvukove i harmonično se odaziva samo na njih.

Kraj jezika, periferija europskog svijeta; dalje je samo po­ vršina sibirskih močvara. Ovdje ćeš spoznati što znači prava nijemost: možeš govoriti, ali svijet neće odgovoriti na govor.

I shva­ćaš da je tvoja domovina tvoj jezik; njegove vrline i njegove mane tvoje su neodvojive vrline i tvoja mana; izvan jezika ne postojiš.

Prisjećam se kako sam u rano, hladno proljeće bio u jednom selu: kolibe, prignječene napadalim sivim snijegom, stvrdnuti tragovi valjenki i saonica na putu; nerado buđenje nakon zime – u zraku kuće još su rastopljeni kosmati zimski snovi koji mirišu na vapno i sukno.

U selu su nedavno zatvorili školu jer je bilo premalo učenika.

Zgradu, staru plemićku kuću, zakucali su daskama. Škola je bila -9-

na vidljivoj uzvisini, i selo je nekoliko mjeseci živjelo s pogledom na napuštenu, kao nakon povlačenja, bivšu plemićku kuću.

U školskom vrtu stršao je spomenik kozmonautu, kao da je sletio ovamo te je postavljen, zato što nije bio potreban u domaćinstvu, na pijedestal obojen u srebrnu boju koja je odgovarala skafanderu. Bez obzira na studen, koja je smrzavala mirise, zaudaralo je na svježe tapete i miševe. Pored peći na hodniku sjedio je na hoklici stražar – čovjek sačinjen od valjenki, vunenih hlača, džempera i ušanki; podne su daske škripale i činilo se da to kreda škripi po netom prebrisanoj ploči; kroz ključanicu sam mogao razabrati klupe i stolce – nezgrapne, teške, u skladu s učeničkim torbama; na jednoj od klupa bilo je ravnalo, kao da ga je učiteljica zaboravila i svakog će se trena vratiti.

Stražar je sjedio pored peći; uza zid su ležale hrpice pohabanih, iscrtkanih udžbenika koji su išli od ruke do ruke – Naš materinji jezik, četvrti razred. Stražar je uzimao jedan po jedan, derao korice, gužvao stranice da bi se što prije zapalile u plamenu te ih bacao u peć. “Škola je zatvorena”, rekao je. “Ne daju drva.

Pa ložimo ovo, ionako ih ne možeš odmrznuti. To je velika knjižnica, trajat će do travnja.”

Peć u zatvorenoj školi ložimo ruskim jezikom. Kako si u djetinjstvu mrzio te knjige, ta “pitanja uz tekst”, istaknute paragrafe “provjeri znanje”, taj uvećani, nestrogi, zaobljeni – kao uglovi školskih klupa da se djeca ne bi ozlijedila – font! I bio si spreman briznuti u plač jer sve to sad nema nikakvog značenja, kao ni uvreda u odnosu na pravu tugu.

Tamo, u privolškom selu, među poljima pokrivenim brezikom, spoznao sam što za čovjeka znači njegov materinji – sad bez navodnika, bez školskog naravoučenija, materinji jezik.

Breze, snijeg, drva, nebo, cesta, vatra, dim, mraz – ponavljao sam u sebi riječi kojih sam se sjećao tek nešto slabije nego što sam se sjećao sebe. Breze, snijeg, drva, nebo, cesta, vatra, dim, - 10 -

mraz – riječi su bujale, riječi su bile materijalne kao materijalna energija; riječi su zvučale simfonijski, jedna kroz drugu, ali se nisu miješale, i mraz je bio mrazan, vatra – vatrena, dim – diman; riječi su postale prozirne, gotovo plisirane kao čisti plamen, njihove fonetske ljuske gubile su stvrdnutu jasnoću, i oko je percipiralo čistu tvar značenja – kao zračni mjehur u dragom kamenju, koji na drugačiji način lomi svjetlost.

Mjehur zraka koji je malčice stariji od samoga kamena – zrak je već postojao prije nego što je nastao kamen. Taj mali udisaj starog zraka, neodvojiva duša riječi, učinio je riječ stvarnom, umiješao ju je u život i smrt – tako sam vidio i osjećao tad, u selu zametenom snijegom, gdje je bijeli krov škole bio pokriven mrljama pepela knjiga – udžbenici su gorjeli i dizao se veliki, prljavi dim, a pepeo je bio metalno-masan od guste tipografske boje.

Spoznao sam da je ruski jezik moja domovina, moj zavičaj; oni koji naseljavaju ruski jezik moji su sugrađani, moji drugovi.

I ono što sad pišem ne pišem na temelju pamćenja, nego na temelju jezika; jezik živi onime što mora biti izrečeno njime. Vidim i prisjećam se; ovi reci potrebni su mi kao što je pijanistu potrebno dodirnuti tipke dok provjerava gipkost tišine prije sviranja; iza njih čujem zvuk riječi koje dolaze iz mraka.

Ovdje, na granici Europe, vidim na plaži prekrasne ljude kao Nerejide ili Drijade grčke mitologije, koja križa čovjeka sa životinjama ili biljkama da bi dobila besmrtno biće. U ljudskoj ljepoti prisutni su ranjivost i predosjećaj umiranja, koji određuju njezinu individualnost. A u ljepoti biljaka ili životinja nema tragične note, osobine vrsta zamjenjuju individualno u njoj. I kupači na plaži bliži su dupinima ili orhidejama: kretanje, cvjetanje, mir, njega, odmaranje. No čim se sakrije sunce, oni odlaze i nikad neće saznati da je u suton plaža odveć slična pompejskom prahu – ispirući odraze bedara, laktova i stopala, plima izravnava stvrdnuti pijesak.

- 11 -

Vidim igrače golfa koji beskonačno ponavljaju lekciju iz Descartesove geometrije, lekciju iz artikulacije prostora, njegova hvatanja u mrežu koordinata. Zamišljam ih nasred tundre s lopticom i štapovima – i čini mi se da će se u svom zaprepaštenju skameniti: ima toliko prostora da čak ni u mašti ne mogu biti njegovi gospodari; napustit će svoju igru, razići će se da bi se uvjerili da ono što vide nije dekoracija, i nikad se više neće sastati, jer tamo gdje na četvorni kilometar, prema statističkim podacima, ima manje od sto ljudi oni će se razbiti na te stotice, tisućice, postat će pogreška, izgubit će se kao treći ili četvrti broj nakon zareza, toliko neznatan da je zanemariv pri računanju.

Vidim ravni asfalt autoceste – i prisjećam se sjeverne ceste koja je vodila do rudnika zlata. Po njoj su vozili šleperi marke Ural i Kamaz, terenci i buldožeri, njezini rubovi natopljeni su dizelskim ispušnim plinovima, isušili su se do uljevite korice koja krcka pod čizmom. Moćni strojevi išli su jedan po jedan ili u koloni, iz visoke kabine vidjelo se kako su se od buke motora razbježali zečevi, odletjele jarebice, a riba je, bušeći vodu, šmugnula uzvodno po potoku; čini se da je taj nizinski krajolik, koji rađa samo sušičavo drveće, zamirao na sam pogled rebrastih kotača i blistavih buldožerskih nogu, spremnih razgaziti mahovinu i jagodnjake, rasparati tanko tlo.

No odjednom se nakon strme padine otkrivala Car-lokva: tako su je nazivali šoferi. Jedni su govorili da su to mjesto prokleli šamani, koji su se osvećivali zbog toga što su na svetoj planini probili okna u potrazi za zlatom, drugi da je ovdje bio pomor jelena, a treći da se tijekom mećave ovdje zamrznuo čitav trans­ port robijaša, nekoliko stotina uhapšenika koje su tjerali u rudnike u četrdesetima. Općenito govoreći, šoferi su bili narod premazan svim mastima, nepraznovjeran, koji nije vjerovao ni u Boga ni u vraga, no ljudski um nije mogao izaći na kraj s prizorom Car-lokve: činilo se da je poseban pečat ostavio traga na - 12 -

tome mjestu, da ono ima svoj strašni i osvetnički karakter, koji spava zimi i tijekom ljetnih suša, ali se budi kad kopni snijeg ili padaju vječite kiše.

Bilo je nemoguće zaobići Car-lokvu: dugačka traka močvarne zemlje, natopljene vodama kopnećeg permafrosta, pružala se sto kilometara među dvama lancima. I kad su vozila kočila prije nego što bi stigla do kraja Car-lokve, pucao bi pogled na dramu mjesta: sve oko zemlje kao da se ljuljalo, sve je bilo zaliveno trulom, zahrđalom vodom iz koje su stršali balvani i daske raš­ čupani gusjenicama i pretvoreni u iverje, željezom izgrebeno kamenje, zgnječene bačve pionirskih pontona kojima je netko pokušao premostiti Lokvu i iščezavajući otočići šljunka i pijeska – tragovi pokušaja da se napravi nasip preko zemljane provalije.

Malo po strani izvirivala je iz močvare lubanja izblijedjele traktorske kabine, stršala iskrivljena poluga dizalice. A po obali Lokve rasla je čudna šuma: deseci u zemlju zakucanih željeznih cijevi i betonskih potpornja, od kojih je dio bio izvrnut – na njih su bacali petlje vitala sa zaglavljenih kamiona. Odmah pored bila je razbacana potrgana i raspuknuta užad, na svakom užetu bilo je deset čvorova i nijedno od njih nije izdržalo smrtonosni ujed Lokve. Ako se, koračajući oprezno kako čizma ne bi propala u osušeno, ljepljivo blato, priđe bliže, mogu se vidjeti ostaci malenih drama, očajničkih pokušaja opskrbe zalihama kad bi se u nalazištima zaustavljao rad; bili su potrebni gorivo, eksploziv i hrana, a u zračnoj luci helikopteri su zbog nevremena bili prikovani uz pistu, i uprava je spremala na put dva-tri vozila, obećavajući vozačima sve što traže uz uvjet da roba stigne tamo gdje treba.

Tako je među vozačima nastala kasta poznavatelja Lokve, sjevernih augura koji su gatali gledajući razinu vode i tragove zvijeri na površini Lokve – smatralo se da će los ili srna odabrati najsuši put; jedni su skretali s puta da bi riskirali na novome - 13 -

mjestu, i njihova su vozila potom dugo vukli traktori na obalu; većina je pokušala dovesti zalihe starom cestom. Tragovi tih zaliha bili su vidljivi s kraja Lokve: rasute konzerve, kotačima zgnječeni vatirani kaputi, karoserije kamiona, lim kojim su opšiveni kamioneti, klupice, grijači – sve se to bacalo u brazdu da bi vozilo izašlo, i sve je neprekidno proždirala Lokva. Ponekad se Lokva nadimala, na njezinoj površini pojavljivali su se istrunuli, zemljanim sokovima probavljeni predmeti-mrtvaci, is­ka­š­ ljavala je, kao da se guši, iz sebe platno, škriljevac i uzajamno isprepletene bušeće cijevi koje su se spojile u nešto divovsko nalik na panjeve iščupane s korijenom, ispljuvavala smeće – boce, vreće – koje je bilo bačeno u nju i istiskivala s grumenom zemlje kostur lisice, koja se polakomila za ostacima, da bi sutra ili prekosutra ponovno gutala sve što je izbacila.

Kad bi se karavana približavala Lokvi, vozači su dugo pušili, a putnici se razilazili na sve strane: Lokva je čudno privlačila, prisiljavala da zuriš u nju kao u vulkan iz kojeg izbija lava ili vodopad. Vlažna, drhtava, upijajuća priroda otkrivala se u njoj; grlo bez dna, uzorana, rupičasta utroba, Lokva nije gledala ljude, nego, naprotiv, odabirala poglede kako je odabirala i ljudski napor i rad vozila. Činilo se da Lokva nema dna, inače bi na njezinu mjestu već odavno nastala planina balvana, pijeska i šljun­­ka. I tamo, u dubini, u strujama tekuće zemlje polagano su se kretale potonule traktorske gusjenice, kotači vozila, bačve, konopi, dizalice, ploče, lopate, poluge, crijeva sisaljki, uljem zamazani džemperi i rukavi – čitavi pogrebni svemir predmeta u čijem je strogom obliku ljudski razum utjelovio sve što je mogao suprotstaviti negirajućem obliku Lokve, utjelovio, bacio u borbu – i odstupio u nemoći, dok se utroba Lokve samo nadimala od progutanoga.

Vidim ženku ovčara koju muškarac vodi na uzici po obali; psu je vruće, nezgrapno korača po usijanim kamenim pločama, - 14 -

diše kao lud, isplazivši ružičasti jezik s ljubičastim žilicama; taj je pas otužan, ugojen i star, naviknut na ogrlicu, ravnodušan prema podbuhlim golubovima koji traže mrvice na mjestima gdje se ploče spajaju, ali nije mi ga žao: sjećam se drugih ovčara, sjećam se rastezljive, guste sline koja je visjela s gornjih očnjaka, rumenog nepca u ždrijelu, rebrastog kao raščerečeni životinjski trup na tezgi, sjećam se lajanja u kojem više nema ničeg psećega.

Zvuk lajanja, koliko god bio bijesan, obično podsjeća na grad­ ski trg ili seosku ulicu – po udaljenim odjecima psećega koškanja, koje se čuje u šumskoj, močvarnoj noći, shvaćaš da su negdje u blizini boravište, ljudi, prenoćište. No lajanje konvojskih ovčara nije lajanje prepirke, čarki, trke i lova. Nije potrebno juriti za zatvorenikom, on je sav prepušten na milost i nemilost psa, međutim u očima koje kolutaju od napora, u grudicama zvukova istrgnutim iz grla, grudicama nalik na stisnute zametke riječi, postoji takva razina mržnje u kojoj se životinja uzdiže do ljudskog postojanja; ispostavlja se da je psu usađena mržnja, koja je po prirodi osjećaja ljudska, veća i snažnija od njega samog, i on je mora iskaliti na zatvorenicima: ako ne uspije to napraviti, mržnja će uništiti slabi razum, razderati glasnice, sklopiti čeljusti. I zato lajanje konvojskih pasa, čak i ako se tiho razliježe u udaljenom kutu željezničke stanice, gdje po hodniku, između dvije vrste postrojenih vojnika sa psima, iz vozila u vagon odvode zatvorenike, podsjeća na žućkaste, gotovo kao od pušenja, očnja­ ­ke, na mržnju koja dijeli čovjeka i životinju dublje nego čovjeka i čovjeka, jer životinja ide u njoj do kraja, do vlastitog uni­štenja, do pucanja tetiva i kralježaka; na beskonačnu mržnju ispljunutu s lavežom u zrak tisuća mjesta, koja živi u psećem i ljudskom potomstvu, upijena s oskudnim mlijekom i s mozgom zdrobljenih kostiju.

Vidim ribiče, vrhovi njihovih štapova svjetlucaju u sutonu kao da love zelenkasto svjetlucanje leteće ribe; nakon pecanja - 15 -

ribiči idu u restoran na obali, piju pivo ili vino dok se vadi utroba ribama i čisti je se u kuhinji.

Kad ribiči izvlače ribu na obalu, štapovi drhte i savijaju se, i u tim iskrivljenim tankim bičevima uočavaš iste one savijene grane divljeg ribiza na obali sjeverne rijeke, otežane blijedim, na suncu ružičastim vodenastim bobicama; u svakoj bobici, is­ presijecanoj bjelasajućim žilicama, zriju slaba zrna, a ribizov list već vene, iako je još zelen. Riječna voda kupa lišće i grozdove u struji, u daljini prozračnost prelazi u mrak i u boju: tamo je vrtlog, voda se vrti polagano, gusto, i na njezinoj površini plutaju, kao tragovi od kapljica palih u ukrućeno lijevano staklo, lagani krugovi – lipani hvataju kukce.

Ljeto se primiče kraju, zgušnjava se rana tama, jutra postaju prohladna, i vjetar baca lepršava vretenca u vodu kao da mete smeće – ljuskice, krila – iz otvora među prozorskim ramama; lipan – riba smrti, riječni lovac – guta muhe, komarce i vretenca da bi što prije utekao dolje niz struju, zavukao se u jame na dnu i zamro u dubokom snu do proljeća; šarena krila zapljuskuju, šarena tijela riba bljeskaju se u vodi.

Predah. Pari se iz kotlića koji visi na tronošcu, priprema se riblja juha; lipan je nježan, ne smije ga se dugo kuhati. I kao delikatesu imamo svježe riblje meso, protrljano solju i biberom, marinirano pod pritiskom kako bi dalo sok. No potom pratite rutu niz rijeku, staza skače s obale na obalu, i u jednom od plićaka netko nogom stane na ljudsku lubanju, zapelu među kamenjem i pokrivenu sluzavom zelenom žabokrečinom.

Lubanja. Lubanja u vodi. A gore su uz struju odronjena stijena i crni tresetni leš životinje. U tresetu je još lubanja, kosti, poluistrunulo meso, mlohavo kao oskoruša koja je čitavu zimu preležala pod snijegom; logorsko groblje, koje se počelo ispirati kad je rijeka promijenila svoje korito i otišla u novi kanal. I ti želiš povratiti pojedenu ribu, to meso je u mesu lipana, i ti si već - 16 -

ljudožder, i svi oni koji su jeli tu ribu i pili tu vodu u kojoj su otopljeni mrtvaci zapravo su ljudožderi. Povraća ti se, ali nečistoća ne prolazi, ona je u tvojem tijelu, u tvojoj krvi zauvijek.

I proklinješ štapove, silk i mamac: u tvojim ustima sad strši udica, progutao si mamac, koji razdire crijeva. Riblji kosturi bačeni u rijeku i ljudske kosti – odjednom shvaćaš da su uvijek bili karika u hranidbenom lancu, tvoje pamćenje služilo je kao oružje ubojstva: u njemu je bilo previše tebe samog, tvojeg života, punokrvnog, snažnog, kao da si inzistirao da nema tuge, da bitak ne može pretrpjeti gubitak – život će sve nadjačati, sve izbrisati.

I onda shvaćaš da ta veza sa smrću nije slučajna. Kroz nju, kao kroz ponovno stečeni dar vida, vidiš svoje tijelo, svoje pamćenje i svoju sudbinu kao predestinaciju: nasljeđe krvi, nasljeđe uspomena, nasljeđe tuđih života – sve žudi za riječima, traži govor, traži da se ispuni, dogodi dokraja, bude spoznato i oplakano.

Vidiš i prisjećaš se; i taj tekst je kao spomenik, kao zid plača, jer se mrtvaci i oni koji oplakuju nemaju gdje susresti osim pored zida riječi – zida koji ujedinjuje mrtve i žive.

- 17 -

- 18 -

II.

Lj

etni dani, dugi, ekspanzivni, kao enfilada svijetlih soba; dani kad u prirodi ništa ne nedostaje, san je kratak, a ti se probudiš kad svane – ljetni dani, ljeto života!

Kolovoz – mjesec kad si se pojavio na svijetu; rođen u ljeto, pred tvojim se očima ukazao ljetni svijet. Bila je žega, živa toplomjera rastezala se do oznake trideset šest sa šest; toplina tijela podudarala se s temperaturom zraka i najvjerojatnije si osjetio kako te je svijet prihvatio.

Kolovoz – u kolovozu si pao penjući se na ručicu kolica, srušio se zajedno s njom na kamen; krv je briznula iz razbijenih usta, usta su se pretvorila u ranu, mliječni zubi se slomili; osjetio si bol, koji će se sljedećih godina pretvoriti u govornu manu, metalne žice proteza koje čuvaju željezni okus krvi; bol koji je izo­bličio, paralizirao govor, kao da se svaka riječ protiskivala kroz pruće njegove rešetke. Ipak, ozljeda te nije pretvorila u izgnanika, kako se to često događa među djecom; naprotiv, zahvaljujući njoj postao si stariji od svojih vršnjaka. No razlog tomu nije bio bol, pretrpljene patnje koje ponekad čine čovjeka odraslijim.

Neizgovorene riječi, riječi koje nikad nisu odjeknule onda kad si ih želio izustiti, gomilale su se u tebi; druga djeca sakupljala su autiće ili ona starija poštanske markice, a ti si počeo kolekcionirati riječi. I kao što je pravokutnik poštanske markice značio za nekoga obećanje drugačijeg života, u kojem postoje - 19 -

druge države, slave i podvizi, toliko veliki i pobjednički da se junakovo lice, isijavajući preko granica svoj portret, ispisivalo i na tim najmanjim fragmentima mozaika svijeta, tako si u svakoj riječi osjećao odbljesak onog velikog života iz kojeg je stigla.

Upravo ta prava i zrela dob, sakrivena ispod vanjske dobi djetinjstva, dob tišine i života među riječima i razgovorima s riječima, učinila je mogućim sva ona shvaćanja koja su u djetinjstvu oblikovala moj razvoj.

Na mojem rođenju inzistirao je čovjek kojeg ću nazvati Drugi Djed – tako sam ga u sebi zvao u djetinjstvu; naravno, imao je ime, patronim i prezime, no oni nisu bitni; djetetova percepcija točno je uhvatila izvanrednu otuđenost tog čovjeka prikrivenu srdačnošću. Nije se on držao povučeno, nije bio zatvoren, nije stvar bila u ponašanju i karakteru; bio je otuđen od života gotovo u pravnom značenju te riječi i samo zbog toga otuđen i od ljudi.

Sve što se događalo u sadašnjem vremenu ne bi izravno ostavilo traga na njemu, nego kao da bi ga okrznulo – no ne zbog toga što nije bio prijemčiv, već zato što je tobože već proživio život, ispostavilo se da je njegovo postojanje nadživjelo sudbinu, nijedan ga događaj sad nije mogao dotaknuti; njegova figura kao da je bila izostavljena sa svih događajnih skica, kao da je bio kažnjen – ostavljen – uklonjen.

Drugi Djed bio je slijep. Slijepca je teško opisati izvana; slijepe oči ne samo da lišavaju čovjeka jednog od uobičajenih vanjskih detalja – one stvaraju osjećaj da mu je nedostatak veći od onog vanjskog u osjetilnim organima, da slijepac nije lišen samo orijentacije u prostoru, već i u nekom drugom pogledu. Slijepac kao da je izgubljen u vremenu, nije sasvim prisutan u svakom trenutku; i ta izgubljenost čini pomalo mutnim njegove vanjske crte, kao kad se čovjek pomakne u trenutku dok ga fotografiraju.

Sad, dok pokušavam zamisliti njegovo lice, vidim nekakve trenutke pamćenja u kojima bi ono svakako moralo biti, vidim - 20 -

fotografski točno, ali tamo nema lica; ono kao da je osvijetljeno.

Mogu prebrojiti vanjska obilježja – prosječni stas, suhonjav, ali ključ opisa nije u njima; on je, točnije, u onom percepcijskom sloju u kojem dojam više nije izravno povezan s onim što vidimo.

Drugi Djed – isključivo tako; kad bi izgovarao njegovo pravo ime, činilo se kao da bacaš ceduljicu preko neobrađene ničije zemlje, koja okružuje granicu, ali nikad ne uspijevaš dobaciti i stoga ona pada na pola puta; zoveš ga imenom, ali zvuk tog imena ne uzrokuje između vas nikakvu vezu, nikakvu bliskost; anonimna sintagma – Drugi Djed – odgovarala je tvojem pravom osjećaju.

Drugi Djed nije mi bio rođak; bio mi je susjed na vikendici, slijepi stari vrtlar. Budući da je čitav svoj prošli život očito proživio stisnut u strogim konturama vojničke ili nekakve druge bluze, sada je nosio samo meku lanenu tkaninu koja je pratila neskromnosti tijela; odavno je oslijepio, u desetljeću prije mog rođenja; kao da je prošao kroz svoju sljepoću, kroz navike koje porobljavaju slijepca u njegovoj sljepoći, te je bio slobodan u svojoj nesposobnosti da vidi; sveo je svoj život na nekoliko ruta, od kojih je glavna bila od kuće do vikendice i nazad, a u svakodnevnom životu oslanjao se na kućnu pomoćnicu – i zahvaljujući sluhu i opipu godinama je stvarao u glavi sliku onog ograničenog prostora, namijenjenog njemu za život.

Zapravo, živio je na nekoliko otoka na kojima se nalazilo čvrsto tlo poznatih zvukova, mirisa, opipljivih osjeta; živio je, može se reći, na tom tlu, prihvaćajući ga čitavim tijelom, oslanjajući se na njega, i u tom je smislu njegov položaj bio čak stabilniji od položaja onog koji vidi. Novina je bila jedina opasna stvar za njega. Novi most preko jarka, nova vrata u ulazu i premještena autobusna stanica uništavali su onaj otisak koji je Drugi Djed oblikovao od zvukova i tjelesnih dojmova; onaj koji vidi ne primjećuje uništenje kao takvo, on vidi samo promjenu, a slijepac - 21 -

je bliži istinskom shvaćanju stvari: novina je smrt, obnova je ubojstvo; i zato se, iako ne samo zbog toga, Drugi Djed odnosio prema prošlosti ozbiljnije nego drugi ljudi.

Nitko nije znao tko je u prošlosti bio Drugi Djed; na vikendaškim parcelama gotovo da više nije ostalo starosjedilaca koje bi se to moglo pitati. Život na vikendici pobuđuje naklonost prema upoznavanju, skupljanju biografija i lokalnih znamenitosti – ah, tu živi taj-i-taj! – no Drugi Djed uvijek je postojao izvan tih istraživanja. Činio se privlačno nezanimljivim: na njegovoj pozadini sva­ tko se doimao kao netko tko je značajniji nego što je zapravo bio; Drugi Djed bio je idealna probna kulisa, mutni dekor pozornice, apoteoza neprimjetnosti – ne skromnosti, ne umijeća da ostane u sjeni, nego upravo neprimjetnosti; skromnost i umijeće da se ne ističeš razlikovne su osobine, a on upravo nije imao razlikovnih obilježja.

Ne mimikrija, ne kamuflaža, nego pantofagija postojanja, prijemčivost apsolutna za sve, neprimjetnost kao derivacija iz nesposobnosti ili nepostojanja želje da barem nekako označi sebe, da se kroz riječ ili postupak manifestira u određenosti vlastitih crta. Drugi Djed živio je doslovno tako da nikad ne svrne na sebe pozornost života i dosegnuo je u tome gotovo redovničko savršenstvo.

Nekad je bio stariji računovođa nekakvog trusta; ostatak menadžerske navike pojavljivao se u njemu, ali već u natruhama, kad bi s pretjeranom važnošću sjeo za stol; tad bi isprva vagao u prstima kemijsku, a potom potpisivao priznanicu; činilo se kao da su njegove oči iza pepeljastih naočala pojele šifre. I samo je jedan od seoskih staraca – vikendice su bile tamo gdje je nekad bio gljivama bogat rub šumarka iza sela – govorio da Drugi Djed uopće nije računovođa. Na selu se drugačije gleda ljude, dru­gači­ ­ji je senzibilitet prema sudbini nego u gradu, tamo drugačije - 22 -

osjećaju pripadanje pojedinca državi, neovisno o tome je li on u prošlosti bio samo poštar ili šumar – i starci su smatrali da im Drugi Djed “zaudara na državnu čizmu”. Ipak, seljaci nisu išli daleko u svojim pretpostavkama – policijski računovođa ili upravitelj; državna čizma nije, prema njihovu mišljenju, jako zaudarala.

No vikendaši nisu sudili prema gradskim standardima, nego prema standardima vikendaškog života. Posjedovanje vikendica u ono vrijeme i među onim ljudima percipiralo se kao svojevrsna amnestija, oproštaj prošlosti, kakva god ona bila; ne izmišljenih ili pravih grijeha, nego prošlosti kao takve.

Naravno, pitanje tko je tad bio Drugi Djed nije se moglo čuti u tom krugu – zvuk bi se izgubio u zraku; tamo su svi bili pristojni ljudi i ta sintagma – pristojan čovjek, ne dostojan, ne do­ bar, nego baš pristojan – bila je najveća vikendaška pohvala.

Zapravo, to je i ujedinjavalo sve vikendaše: oni su iz kompliciranog vremena uspjeli izaći kao pristojni ljudi – odnosno kao ljudi o kojima zbog različitih razloga nitko neće reći ništa loše.

Na prvi su pogled vikendice bile oaza, otok pomirenja, mira, prijateljstva. No djeca – djeca su osjećala da je to sve prividno, usiljeno: odgajali su nas odveć surovo i revno, ne znajući ni za oprost ni za milost u moralnim pitanjima. U glavama odraslih bilo je jasno obilježeno područje pomračenja, i ako bi to pomračenje nastupilo – recimo, nešto si ukrao, slagao, nisi ispunio obećanje, onda je kazna bila toliko neodgovarajuća – i to ne po surovosti, nego po svojoj spremnosti da se odreknu sina ili kćeri, da im smjesta postanu stranci – da se činilo kao da nije riječ o djetetu, nego o neprijatelju koji je na prevaru upao u obitelj, bebi zamijenjenoj u rodilištu.

Djecu kao da su pripremali za život u kojem svaki prekršaj nije loš sam po sebi, nego zato što baca sjenu na obitelj, prisiljava da je se pažljivo pogleda – tko je odgojio takvo dijete? – a obitelj - 23 -

nipošto nije željela da je se tako pomno proučava; zato je nastao prinudni moral, i sve je bilo prožeto uzajamnim korektnim licemjerjem: apel da se ne laže, praćen strahom, samo je umnožavao laž i prisiljavao te da budeš lukav u njoj.

Djetinjstvo na tim odavno nestalim vikendicama, vikendicama koje su postale predgrađa, a čije su kuće ponovno sagrađene, obnovljene ili pretvorene u tihe vrtove – djetinjstvo je bilo škola dvoličnosti; to ne mogu u potpunosti reći za svoju obitelj i obitelji nekih od mojih prijatelja – no opće polje odnosa bilo je takvo. Svatko je od nas, vikendaške djece, u ovoj ili onoj mjeri vodio dvostruki život; i nije ovdje riječ o tajnim nestašlucima, kršenju zabrana, prešućivanju i prisilnom skrivanju. Mi smo – svatko na svoj način – bili predani obitelji koja je odveć jasno vidjela neku drugu djecu, koja mi nismo bili, no koja smo morali postati.

Ipak, zahvalan sam djetinjstvu; da nije bilo tog, uvećanog gotovo do shizofrenije, znanja o razdvajanju ličnosti na one koji su bili sin, unuk, nećak, prijateljev sin, dječak-s-parcele-naprotiv-nas, i na sebe samog, ne bih postao onaj koji sam postao; i svakako ne bih mogao razabrati, shvatiti pravu prirodu Drugog Djeda.

Jednom sam – sad trčim naprijed – naivno, dječje shvatio da je pogled zrcalo; ne vidimo same ljude, nego to kako se ljudi odražavaju u nama; činilo mi se da sam otkrio tajnu i ostalo je samo razjasniti kako proći iza vlastitog pogleda, kako vidjeti ono što po ideji ne možeš vidjeti.

I počeo sam se igrati vlastitom sjenom: pokušavao sam ustati tako da je po njoj bilo nemoguće saznati da je upravo ja bacam; prilazio sam panju jabuke, bačvi, strašilu, uvlačio glavu u ramena, skrivao ruke, pokušavajući da moja sjena ponavlja njihove sjene; igrao sam se nekoliko dana, i to predvečer, kad su sjene jasnije, gušće i dulje, lakomisleno sam se igrao zaboravljajući vrijeme.

- 24 -

R

uski pjesnik, esejist i novinar Sergej Lebedev rođen je u Mos­k vi 1981. Sedam je godina proveo u geološkim ekspe­ dicijama u sjevernim dijelovima Rusije i Srednjoj Aziji. Njegov prvi roman Granica zaborava preveden je na brojne jezike, a The Wall Street Journal proglasio ga je 2016. jednim od deset najboljih romana. Njegov drugi roman Godina kometa također je dobio brojne pohvale.

- 269 -

- 270 -

I

vo Alebić rođen je 1983. u Osijeku. Diplomirao je ruski jezik i književnost te filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Pohađao je poslijediplomski studij u Rusiji (RGGU). Dosad je u svojim prijevodima posebnu pozornost posvećivao kako suvremenoj ruskoj filozofiji i lingvistici – Podoroga, Riklin, Bud­ rajtskis, Gasparov, Bočarov tako i suvremenim djelima ruske književnosti – Tatjana Tolstoj, Slav­nikova, Gluhovskij, Kurkov.

Prevodio je i djela klasičnih autora (Bunjina, Solženjicina, Bahtina, Ginzburga). Radi kao prevoditelj i sud­ski tumač za ruski jezik. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca.

- 271 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Godina izdanja 2019., lipanj Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-358-145-3 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 272 -

- 273 -

Kad obitelj kupi vikendicu u predgrađu uz šumu, naslijedi brigu o slijepom starom vrtlaru sa susjedne parcele.

Premda nije ni rođak ni prijatelj, čovjek kojeg počnu na­ zivati Drugim Djedom postaje autoritet u obitelji: na njegov nagovor mlada žena unatoč životnoj opasnosti odustane od pobačaja. Naizgled bezopasan, Drugi Djed ipak na suptilan način polaže pravo na dječačića, a svojom krajnjom žrtvom zauvijek zapečaćuje njihov odnos. Kad puno godina poslije, kao Djedov nasljednik, pronađe u pisaćem stolu nekoliko neobičnih figurica i dopisnice s krajnjeg sjevera zemlje, mladi čovjek ne uspijeva zato­ miti poriv da istraži njegovu prošlost. No kad sazna pravu istinu, preostaje mu samo granica zaborava...

Izvanredan roman ruskog pisca Sergeja Lebedeva Granica zaborava obiteljska je saga i putopis, kronika vremena i triler. Pomalo tmurna atmosfera, puno duha, nostalgije i ponešto ironije zaslužni su što je Lebedev već ovim svo­ jim prvijencem dospio na listu deset najboljih romana The Wall Street Journala i priskrbio si usporedbe sa Solže­ njicinom. Uistinu važna knjiga.

149,00 kn ISBN 978-953358145-3

9 789533 581453

- 274 www.fraktura.hr