Groznica u zoru

Péter Gárdos

Groznica u zoru Groznica u zoru

“Blag i humorističan.

Pun života, napisan da se u njemu uživa.”

The Australian

-1-

-2-

Péter Gárdos

Groznica u zoru prevela s mađarskog Xenia Detoni

Fraktura -3-

Naslov izvornika Hajnali láz © Gárdos Péter, 2015 Objavljeno prema sporazumu s Libri Kiadó. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2016. © za prijevod Xenia Detoni i Fraktura, 2016.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-717-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 931269

-4-

Ti još ne znaš, moj dječače mali, što je kontinentu u čelo uzoralo brazdu ovako duboku, jer ti si noću po mjesečini viđao ovdje na sjeveru samo zvjezdanim prahom okupane avione u preletu.

Miklós Gárdos, Jednom švedskom dječaku

-5-

-6-

1.

Bilo je na kišu toga ljetnog dana kad je moj otac doplovio u Švedsku.

Nepuna tri tjedna po završetku rata.

Puhao je ljuti sjeverac pa je brod ploveći prema Stockholmu posrtao po dva-tri metra visokim valovima Baltičkoga mora.

On je bio smješten u međupalublju. Ležeći tamo na slamaricama i grčevito se hvatajući za svoj ležaj, ljudi su se u tom strahovitom zibanju trudili uhvatiti za nešto sigurno.

No nije prošao ni sat vremena od isplovljavanja kad je mojem ocu pozlilo. Isprva je iskašljavao samo krvavu pjenu pa se okrenuo na bok, no onda je počeo tako glasno hripati da je njegova agonija gotovo potisnula i buku valova što su se zabijali o brodske bokove. A kako se on ionako ubrajao u medicinski najteže slučajeve, bio je od početka smješten u prvi red, odmah kraj njihalnih vrata. Tada su dvojica mornara uzela na ruke njegovo ptičje tijelo i prenijela ga u najbližu kabinu.

Liječnik nije oklijevao ni trenutka. Nije bilo vremena ni za kakve analgetike. Radije mu je jednu oveću špricu zabio između dvaju rebara u prsni koš. Bila je tek puka slučajnost da je ona završila tamo gdje i trebala. Liječnik je njome iz dvoslojne poplućne ovojnice izvukao gotovo pola litre tekućine, -7-

prije no što je stigao aparat za isisavanje. Injekcijska igla bila je zamijenjena plastičnom cjevčicom, pa mu je iz prsnoga koša uz pomoć vakuumskog ekstraktora isisana još barem litra i pol izlučine.

Od toga mu je odmah bilo bolje.

Prema njemu je, tako teško bolesnom, i kapetan kojega su u međuvremenu dakako obavijestili o još jednom uspjelom poduhvatu spašavanja života, iskazao iznimnu naklonost jer je odobrio da ga se umotanoga u debele deke posjedne na palubu. Nad morem granitne sivoće skupljali su se debeli oblaci. U jednom se trenutku u svojoj besprijekornoj odori i kapetan stvorio kraj njegova naslonjača: “Gospodine, govorite li njemački?”

On je samo kimnuo. “Čestitam vam što ste se spasili.”

U nekim sretnijim vremenima zacijelo bi to mogao biti početak neke vrlo poučne diskusije. Da je moj otac bio u stanju prikladnom za razmatranja kako se to radi u gospodskom društvu. Jer najviše što je sad mogao učiniti bilo je dati mu do znanja kako će i ubuduće surađivati. “Živ sam.”

Tada je kapetan malo bolje promotrio čovjeka u naslonjaču komu je pepeljasta koža bila sasvim utanjena na lubanjskim kostima, očne šarenice neobično okrupnjele u iskrivljenju kroz leće, a iza usana zjapila neka neizmjerna mračna šupljina. Naime, moj otac u to doba takoreći više nije ni imao ni jednog vlastitog zuba. A kako je do toga došlo, ne znam. Možda tako da su u nekom od peštanskih skloništa trojica nešto robusnijih -8-

žbira ubili boga u žgolji kakav je on bio. Ili je to bilo tamo gdje je na žici sa stropa visjela samo jedna jedina gola žarulja.

I možda se tada jedan od dežurnih polugolih batinaša dohvatio glačala koje mu se našlo pod rukom pa njime mlatnuo nekoliko puta po licu svog uhićenika uleknutih prsa, mojega oca. Prema onoj službenoj, a vraški lakonskoj verziji većina mu je zubi bila izbijena još 1944. godine u središnjem pritvoru na Margitinu kružnom bulevaru.

Međutim, on je sad i ovdje na palubi doista bio živ i disao, istina, malo šištavo, no pluća su mu marljivo prerađivala svježi i slani morski zrak.

Kapetan je uto bacio oko kroz dalekozor: “Pristajemo na pet minuta u Malmö.”

To se mojeg oca uistinu nije moralo ticati. Na tom su brodu iz Lübecka osim njega u Stockholm putovala još dvije stotine dvadeset i četiri druga bolesnika, svi u iznimno lošem stanju.

Nekima bi od njih bila radosna vijest već i to da im kapetan zajamči kako će živi stići u ciljnu luku. Stoga nekoliko minuta skretanja u Malmö nikome od tih parija neće ni škoditi ni koristiti. Ali kapetan, kao da raportira nekoj sebi nadređenoj instanci, nastavi: “Naloženo mi je to preko radija. Jer u mojem planu plovidbe ovoga pristajanja nije bilo.”

No uto je već zatulila i brodska sirena. A iza izmaglice nad vodom uskoro su se počeli nazirati i obrisi dokova malmöške luke. Nad glavom mojeg oca kružio je galeb.

Pristali su na samom kraju mula. Iskrcala su se dvojica mornara koji su onda trčećim korakom krenuli valobranom -9-

prema luci. I to s košarom na dvije ručke u kakvoj bi, prema sjećanju mojeg oca, neke smrknute pralje u njegovoj domovini znale tegliti oprano rublje gore na tavan.

Na kraju mula na ulazu u luku bila je brklja, a iza nje skupina žena s biciklima. Moglo ih je biti pedesetak. Nijema i nepomična ekipa. Mnoge od njih imale su crne rupce na glavi i stajale tamo stišćući upravljače svojih bicikala. Kao kunjajuće vrane nanizane na grani nekog stabla.

Ona su dvojica mornara začas stigla do brklje. Mojem ocu tek je tada privuklo pozornost da s upravljača onih bicikala vise paketići i košare. Uto mu i kapetan obgrli ramena: “To vam je akcija jednoga manijakalnog rabina. Dao je oglas u jutarnja izdanja svih novina da dolazite ovim brodom. Uspio je ishoditi čak i to da ovdje pristanemo.” Žene su u hipu istresle svoje paketiće u onu košaru. Jedna, koja je stajala malo iza, objema je rukama pustila upravljač, pa se bicikl izvrnuo na bok. Moj je otac čak s broda čuo metalni tresak, ono kako bicikl udara u bazaltne kocke, što se s tolike udaljenosti činilo posve besmislenim. Ipak, kad god bi se poslije prisjetio toga prizora, tresak bicikla ne bi nikad promak­ nuo njegovoj pozornosti.

Kad se skupilo sve što se tamo imalo skupiti, mornari su jednako tako trčećim korakom prešli put natrag do broda. A u umu mojega oca zauvijek se fiksirala slika nestvarno praznog mula s dvojicom mornara koji nose punu košaru, hvatajući je svaki za jednu ručku, slika koju onda u pozadini zatvara nepomičan prizor onoga čudnovatoga ženskog odreda s biciklima.

U paketićima su bile slastice što su ih neke nepoznate - 10 -

Šveđanke ispekle u povodu dolaska broda parija u Švedsku.

Moj je otac okretao to prhko i meko tijesto u svojim bezubim ustima. I osjetio već zaboravljeni okus vanilije i maline. “Švedska vam iskazuje dobrodošlicu.”

Vjerojatno mu je to ili nešto u tom smislu promrmljao kapetan na odlasku za svojim poslom, jer se brod u međuvremenu već i otisnuo od obale.

Moj je otac nastavio polako grickati kolačiće. Nebom je među oblacima prozujao i neki dvokrilac, opisao počasni krug nad njima, a zatim nestao. No moj se otac polako počeo opet osjećati živim.  Sedmoga srpnja 1945. nalazio se već u šesnaestokrevetnom paviljonu bolnice kod sela Lärbro u pokrajini Gotland te, naslanjajući leđa na poveći jastuk, bio zabavljen pisanjem pisma.

Sunčevo se svjetlo kroz prozor u zlaćanim mlazovima slijevalo unutra. U prolazima između postelja šuljale su se mlađahne bolničarke s bijelim oglavljima, odjevene u hrskavo uškrobljene bluze i do poda sežuće platnene suknje.

Rukopis mu je bio prekrasan: dotjerana slova, elegantne petlje, lagani i jedva primjetni razmaci među riječima. Završivši pismo, uzeo je kuvertu, spremio list u nju i zatvorio, a kad je i s tim bio gotov samo ju je lagano naslonio uz stakleni vrč pun vode na noćnom ormariću. Kuvertu je dva sata poslije pokupila sestra po imenu Karin i zajedno s pismima ostalih pacijenata otpremila na poštu.

- 11 -

On se u to doba tek povremeno smio dići iz kreveta. No jedanaest dana nakon spomenutog događaja mogao je već i sjediti na hodniku lärbroške bolnice. U međuvremenu je uspio nabaviti neku tanku bilježnicu, pisanku na kvadratiće, u koju je onda u to kasno popodne mogao unositi imena. Jer je prije­podne i njemu stiglo pismo, i to odgovor Švedskoga središnjeg ureda za prihvat i registraciju izbjeglica. Koji mu je dostavio 117 ženskih imena i adresa.

Dakle, on je od toga trenutka raspolagao sa sto i sedamnaest adresa mladih i nešto starijih djevojaka koje su Šveđani, kao i njega, u bolničkim barakama razasutima po čitavoj zemlji nastojali vratiti među žive.

A zbilo se to tek nekoliko dana nakon što mu je priopćena vrlo dramatična dijagnoza.  Moj se otac trudio ne micati nakon što se čvrsto prislonio uz unutarnju stijenku rendgenskog aparata. Primarijus Lindholm mu je iz susjedne prostorije dovikivao što treba raditi. A taj je Lindholm baš smiješno govorio mađarski. Jer kod njega među dugim samoglasnicima nije bilo takoreći nikakve razlike, sve ih je izgovarao kao da pri artikuliranju napuhuje balone.

“Zadržati dah dobro unutra! Nema vrpoljenja!” Škljoc, pa brujanje, i to je to, rendgenska snimka je gotova.

Smio je spustiti ramena. No dotle se već i primarijus Lindholm stvorio kraj njega. I sažaljivo gledao ne toliko u njega, već malo - 12 -

iznad njegove glave. Prostajao je moj otac upalih prsa neko vrijeme polurazgolićen kraj postavljene rendgenske slike, kao da se nikad više ne kani odjenuti. Naočale debljine dna sifonske boce malo su mu se zamaglile.

“Koje je vaše zanimanje, Miklós?”

“Bio sam novinar. I pjesnik.”

“A! Inženjer duše. Lijepo.”

Otac se premještao s noge na nogu. Zebao je.

“Dajte se obucite, zašto samo stojite?”

Otac je odšljapkao do kuta prostorije i navukao gornji dio pidžame.

“Problem?”

Lindholm ni sad nije gledao u njega. Nego krenuo prema svojoj sobi, mahnuvši mojem ocu da ga slijedi, a promrmljao tek onako usput preda se: “Jest.”

Soba primarijusa Lindholma gledala je na vrt. Otok Gotland u to toplo rano predvečerje sredinom ljeta blistao je u svjetlu boje mjedi koje je krajolik ozarilo iz nekoga posve nedokučivoga kuta. Od toga je i tamnosmeđa boja namještaja zračila intimnošću i sigurnošću.

Moj otac u pidžami bio je posjednut u kožnatu fotelju.

Nasuprot njemu s onu stranu pisaćeg stola sjedio je uspravnih leđa primarijus Lindholm, ali već u prsluku. I zabrinuto prebirao među laboratorijskim nalazima dostavljenim na ime mojeg oca. Upalio je i stolnu lampu sa sjenilom boje zelenog mora, iako za to nije bilo nikakve potrebe.

“Miklós, koliko vi sad imate kilograma?”

- 13 -

“Četrdeset i sedam.”

“Eto vidite. Ide to vama k’o podmazano.”

Gospodin primarijus koji je zahvaljujući svojoj supruzi solidno natucao mađarski, makar pritom morao biti i vrlo dosjetljiv, vodio je lärbrošku bolnicu već dvanaest godina, a s tom je opaskom ciljao na to da je drastična kura dohrane ipak urodila plodom, pa je tjelesna težina mojeg oca s 29 narasla na čak 47 kilograma. Čekajući što će biti dalje, moj se otac bavio otkopčavanjem i zakopčavanjem gumba na pidža­ ­mi. Bila mu je prevelika, sav se izgubio u njoj.

“Kolika vam je rano jutros bila temperatura?”

“Trideset osam s dva.”

Nato Lindholm baci na stol papire s laboratorijskim nalazima.

“Neću više otezati. Je l’ se to tako kaže? Sad ste već dovoljno snažni da se suočite s činjenicama.”

Moj se otac samo smješkao. Imao je neko zubalo, ali od same viple. A o vipli valja znati da je to slitina koja se koristi u medicini, otporna je na kiselinu, odvratno izgleda i jeftina je. Čim je moj otac stigao u Lärbro, idući ga je dan posjetio jedan zubar, uzeo mu otisak i poduzeo sve ostalo što je bilo potrebno. No upozorio ga je također da će moći dobiti samo privremenu protezu koja će biti više praktična nego estetski prihvatljiva. I tako mu je, ni pet ni šest, ugradio u usta neki omanji metalurški kombinat. Zato je smiješak mojeg oca bio sve drugo, samo ne i ljubak, ništa što bi razgalilo nečije srce.

Unatoč tome gospodin primarijus ipak se prisilio da gleda upravo u to.

- 14 -

“Bit ću objektivan i sasvim otvoren. Tako je svima jednostavnije. Miklós, vama je preostalo šest mjeseci života.”

I Lindholm zgrabi sa stola jednu rendgensku sliku i podigne je prema prozorskom staklu.

“Pogledajte i sami. Nagnite joj se bliže.”

Moj je otac iz čiste uljudnosti poskočio s mjesta i nagnuo se preko pisaćeg stola prema slici.

Lindholmovi su njegovani prsti marljivo krstarili brežuljkastim krajolicima rendgenske snimke: “Ovdje, ovdje, ovdje i ovdje. Vidite, Miklós? To su stanjenja nastala od pjegavog tifusa. Vidite li evo ove mrlje? To je taj vaš TBC. Trajna oštećenja na plućima. Proces koji napreduje, a nažalost, ne postoji način da ga se obrne. Nijedan. Užasno je to i izreći. Međutim, kolokvijalno rečeno, to je bolest... koja će vam... do kraja izjesti pluća. Postoji li na mađarskom pojam ‘izjesti’?”

Obojica su se zadubila u rendgensku snimku.

Moj se otac pomalo i naslanjao na pisaći stol, ta nije baš bio u najboljoj kondiciji. Ali svejedno je kimnuo. Potvrđujući primarijusu da se ne mora brinuti, sasvim se sretno snalazi u zakučastoj izražajnosti mađarskog jezika, i da je taj ‘izjesti’ prilično točan izraz koji mu i bez poznavanja medicinske terminologije dovoljno jasno predočuje njegovu ne baš tako daleku budućnost.

Moj djed po ocu imao je pred rat knjižaru u Debrecinu.

Trgovinu skrivenu u arkadama ispod Biskupske palače, koja se nalazila u najstrožem središtu grada, tek nekoliko minuta pješice od glavnog trga. Kako se čitav taj kompleks zvao Gam- 15 -

brinusovi dvori, i on je svoju trgovinu nazvao Knjižara u Gambrinusu. Sastojala se od triju uskih i visokih prostorija u kojima je očev otac prodavao i uredsku opremu, a knjige su se kod njega mogle i posuđivati. Moj je otac u njoj, sjedeći na vrhu jednih visokih drvenih ljestava, još kao ado­lescent uspio pročitati cijelu dostupnu mu svjetsku književnost. Zacijelo, zato je i znao cijeniti Lindholmovo pomalo pjesničko izražavanje.

Primarijus se tada duboko zagleda u oči mojeg oca: “Suvremena medicinska znanost govori da za vas spasa nema. Ali i to da ćete pritom imati i neka bolja razdoblja.

A i gora. Ja ću biti uvijek uz vas, iako ne bih vas želio ni zavaravati. Dakle, šest mjeseci. Ajde, najviše sedam. Srce mi se stisne kad to kažem, no to je istina.”

Moj se otac uspravio. I dalje se smiješio. Zatim vedro coc­ nuo natrag u duboku fotelju. A liječnik nije mogao biti siguran je li taj koji mu sjedi sučelice uopće razumio izrečenu dijagnozu, shvaća li on o čemu je riječ.

No mojeg su oca tih dana zaokupljala daleko važnija pitanja nego što je njegov život.

- 16 -

Péter Gárdos (Budimpešta, 1948.), po obrazovanju profesor mađarskog i ruskog jezika, karijeru je ostvario kao novinar i redatelj dokumentarnih i kratkih filmova. Poseban je uspjeh postigao s nekoliko igranih filmova, ostvarenih po vlastitom scenariju s ponajboljim mađarskim glumcima (Gospode Bože, Magareći kašalj, Škorpion će blizance pojesti za doručak, Porcu­ lanska lutkica, Šala), te prikupio mnoštvo domaćih i međunarodnih festivalskih nagrada.

Na temelju korespondencije njegovih roditelja, koju mu je majka predala nakon očeve smrti, nastao je zasad jedini Gárdosev roman Groznica u zoru (2010., 2015.). Po njemu je snimio istoimeni igrani film u mađarsko-izraelsko-švedskoj ko­pro­ dukciji čija je svjetska premijera bila odmah po njegovu do­ vršetku, u studenom 2015., izvan natjecateljskog programa Međunarodnoga filmskog festivala u Solunu.

Nakon što je s australskim Textom ugovorio objavljivanje prijevoda romana Groznica u zoru na engleski, mađarski je nakladnik Libri ponudu za otkup prava uputio na 117 adresa, a samo u prvih mjesec dana potvrdan je odgovor poslalo tridesetak renomiranih izdavača iz cijelog svijeta.

- 265 -

- 266 -

Xenia Detoni rođena je 1958. Radila je kao izvršna producentica i koordinatorica koncerata i festivala te urednica zvukovnih nosača klasične i suvremene glazbe pri Koncertnoj direkciji Zagreb, s posebnim naglaskom na razvijanju hrvatsko-mađarskih kulturnih veza.

Prevoditeljica je pri susretima brojnih izaslanstava na visokoj razini za potrebe Državnoga protokola i nekoliko ministarstava Republike Hrvatske.

Do sada je objavila niz prijevoda s mađarskog na hrvatski, ali i obratno. Među prevedenim djelima ističe se opus Imre Kertésza, Čovjek bez sudbine (2003.), Kadiš za nerođeno dijete, Likvidacija i Jezik u progonstvu (2004.), Fijasko (2005.), Engleska zastava (2006.), Dnevnik s galije (2008.), Dosje K. (2009.), zatim djela Pétera Esterházyja, Harmonia caelestis (2004.), Poboljšano izdanje i Njemačka u šesnaestercu (2006.), Ništa od umjetnosti (2010.), te Jednostavna priča zarez sto stranica, inačica s isukanim mačevima (2015.) kao i Ista priča, dvije pripovijetke kojima su autori Imre Kertész i Péter Esterházy (2003.). Prevela je djela Pétera Nádasa Paralelne pripovijesti (2012.) i Knjiga sje­ ćanja (2015.). Na popisu autora koje je prevodila nalaze se i György Dragomán (Bijeli kralj), László Darvasi (Tajna svjetska - 267 -

reprezentacija), Sándor Márai (Judit, tri lica jedne ljubavi, Zemlja, zemlja!, Ester, Ljubavnik u Bolzanu, Rastava na Budimu), Ferenc Fejtő (Sentimentalno putovanje), Attila Bartis (Spokoj), Krisztián Grecsó (Dobro došao! i Pokraj mene ima mjesta za tebe), Miklós Vámos (Knjiga očeva), Viktor Horváth (Tursko zrcalo), Szilárd Borbély (Nevoljnici) kao i dramski tekstovi te libreta opera.

Za svoj rad dobila je više nagrada i priznanja, Nagradu Kiklop za prijevod godine 2005. (Péter Esterházy: Harmonia cælestis), Srebrni križ Republike Mađarske za promicanje mađarske kulture u inozemstvu (2009.), Godišnju nagradu Iso Velikanović za prijevod romana Paralelne pripovijesti Pétera Nádasa (2012.), Godišnju nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca Josip Tabak za prijevod romana Pétera Nádasa Knjiga sjećanja (2015.).

- 268 -

- 269 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Godina izdanja 2016., lipanj Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-717-2 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

- 270 -

Čitajte još u izdanju Frakture

Rita Monaldi i Francesco Sorti Salajeva reforma s talijanskog prevela Ana Badurina Selçuk Altun Bizantski sultan s turskog preveo Anđelko Vlašić Robert Lyndon Carska vatra s engleskog prevela Patricija Vodopija David Lagercrantz Što nas ne ubije sa švedskog prevela Željka Černok Carl-Johan Vallgren Dječak iz sjene sa švedskog preveo Danilo Brozović Jorge Bucay Put suza sa španjolskog prevela Silvana Roglić Gillian Flynn Mračna mjesta s engleskog prevela Zrinka Budak Lars Kepler Noćna mora sa švedskog prevela Željka Černok

- 271 -

Dueñas Nakon oslobađanja iz María koncentracijskog logora mladi Vrijeme između krojenja Mađar Miklóssabrodom putuje u Švedsku. španjolskog prevela Silvana Roglić Premda mu liječnik predviđa samo šestHarkness mjeseci života, upušta se Deborah Knjiga života u neobičan pothvat: u potrazi za djevojkom piše svim s engleskog preveo Dražen Čulić Mađaricama na oporavku u toj zemlji – a ima ih čak Joël Dicker stotinu i sedamnaest.

Kad primi odgovor od Lili, Istina o Slučaju Harry Quebert s francuskog Somun odmah se zaljubi.

No prevela da biŽeljka svoju vezu ostvarili, Susanse Spencer-Wendel Miklós i Lili moraju boriti sa skandinavskom Prigrli život birokracijom, slijepom ljubomorom, beznadnim Moja godina provedena u radosti dijagnozama, sstotinama kilometara engleskog prevela Irena Škarica udaljenosti Jorgerata.

Bucay i tragičnim posljedicama Put susreta sa španjolskog prevela Nikolina Židek

Groznica u zoru nevjerojatna je, ali istinita ljubavna Gregory David Roberts priča koju je poznati mađarski Shantaram redatelj Péter Gárdos s engleskog prevela Dragana Vulić-Budanko napisao na temelju pisama svojih roditelja. Ovaj Rita Monaldi, Francesco Sorti predivni roman o ljubavi svoja je izdanja već doživio Himba u tridesetak zemalja.

Nemoguće čitati ovaj roman s talijanskog prevela Mirna je Čubranić i ne početi zdušno navijati da Miklós i Lili dožive María Dueñas Vrijeme između krojenja Iskreno, potresno, happy end koji su itekako zaslužili. sa španjolskog prevela Silvana Roglić fascinantno i nimalo patetično.

Carlos Ruiz Zafón Rujanska svjetla sa španjolskog prevela Silvana Roglić

Ova i druga naša izdanja potražite na www.fraktura.hr +385 1 335 78 63, prodaja@fraktura.hr 149,00 kn - 272 -

www.fraktura.hr