Hall Hall ili izum tuđine
ili iz um tud¬ ine
Jochen Kelter
-1-
-2-
Jochen Kelter
Hall ili izum tuđine preveo s njemačkog Davor Beganović
Fraktura -3-
Naslov izvornika Hall oder Die Erfindung der Fremde © 2005, Jochen Kelter © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2016. © za prijevod Davor Beganović i Fraktura, 2016. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-699-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 925941
-4-
prv i dio
-5-
-6-
I.
Polja iza Bologne bila su već uzorana. Prema Riminiju obala se pružala kroz duboko zelenilo čempresa i borova. Tek se pred Modenom podigla magla s doline Poa i ustuknula pred zrakama zimskoga sunca. Svijetlilo je zelenilo livada, tako da se morao prisiliti da drži oči usmjerene na cestu. My heart is pain, pročitao je grafit što ga je netko napisao crnim sprejem na rukohvatu mosta koji je prelazio preko željezničkog zemljišta, kada je jučer rano ujutro krenuo na put kako bi od prijatelja uzeo ključeve od kuće. A poslije mu je srce nekoliko minuta bilo nošeno crnim krilima. Ancona je bila opustjela. Bila su Tri kralja. Dugo je, nakon što se smjestio u hotel, hodao starim gradom, a da nije pronašao nijedan otvoreni bar. Sunce je stajalo kao prikovano na fasadama od opeke iznad vode, visoko, sve do utvrde. Na glavnome je trgu sjedio zapušteni stari hipi s naočalama, na klupi, oko njega se motao albino-pas. Nekoliko je golubova gugutalo u tišini. Dvije su žene na drugom kraju kvadrata nečujno ćaskale, tu i tamo kakav bi prolaznik prošao mjestom koje se doimalo potpuno opustjelim. Malo života moglo se pronaći tek u luci. Grčki trajekti od 30.000 tona koji su odavde do Patrasa plovili osamnaest do dvadeset sati ležali su s krmom prema kejovima. Grčke, danske i hrvatske registarske tablice, nizozemski i francuski teretnjaci pored srpskih i crnogorskih. Dijelovi konvoja s pomoći UN-a, albanski Land Rover, jedan bugarski i nekoliko albanskih teretnjaka zrelih za otpad čije se njemačko podrijetlo iz Detmolda ili Lübecka još uvijek moglo -7-
pročitati na ceradama ili vratima vozačeve kabine. Što sve u to doba godine ide preko Jadrana, mislio je i prolazio iza zujećih agregata hladnjača, sklapajući u mislima alfabet tog kutka Europe. Talijanski i hrvatski teretni brodovi u pramenovima magle koji opet trepte na slijepome siječanjskom suncu. Na udaljenome lučkom zidu jedan ruski trgovac dušama bez posade koji kao da se u to sigurno pristanište sakrio bježeći od Crnoga mora i zimskoga Egeja. Je li mu se posada odmaknula u zeleno zaleđe i sad pod borovima gricka slamke trave? Uvijek sam išao pogrešnim putem, pomislio je ničim ponukan, vraćajući se do hotela umoran od silnoga hodanja i s polovice uzvisine ugledao luku kako leži već potpuno prekrivena maglom. Kao da su sunčane zrake bile samo kratka varljiva igra. Ali zašto? Na tome je putu osjećao povezanost sa samim sobom. A prije, u luci, osjećao se ugodno, usred te eksklave naplavljene europske robe, gomile ljudi koji su se slučajno sreli. A ipak sada ta misao u hodu. Kod mene se, pomislio je, skupljaju sve vijesti. A mnoge dolaze u hodu. Hall se pogleda. Jesu li pogrešni putevi ispravni? Ili samo pogrešni? I kako se bira pravi put? U ljubavi, u ratu, u životu. U novinarskim se karijerama oko osoba više ne stvara ni aura. Jednostavno ih se lovi iz kakve radioemisije i prebacuje u televizijski udarni termin, od sportskih se reportera čine voditelji talk-showa. Možda gubi priključak s vremenom. Novo vrijeme, u kojemu in scenirano značenje stupa na mjesto dokazanoga, prikazani život na mjesto proživljenoga, gesta na mjesto djela. Možda postoji kodeks ponašanja o kojemu ništa ne zna, govor gesta, tijela, koji su mu nepoznati, način ponašanja koji je propustio upoznati, prilagoditi mu se. Možda živeći nije registrirao nove koordinate života, nije razumio poruke koje su se sada ponovno javljale.
-8-
II.
Da je glazba kasno rođena kći muza. O tome smo razgovarali te večeri. Bio je svibanj. Sjedili smo na terasi Martinove kuće, koju je nedavno unajmio i uselio se u nju. Činilo mi se da je velika, prevelika za njega samog. Vjetar s lagune donosio je ugodno leden zrak. U blagome zraku miris mora miješao se s mirisom procvjetalih kestenova. Da nova glazba, otkada?, trideset? godina pokušava nadoknaditi ono što su druge umjetnosti, književnost, slikarstvo, kiparstvo, poduzele prije stotinu, stotinu pedeset godina: pojedinačno lice, pojedinačnu osobu, izdvojeni osjećaj, da glasove koji se razlikuju uzdigne do nositelja ljudskoga roda i njegova obrazovanja. Zašto samo glazba toliko kasni? Ona, koja je doista početak svih umjetnosti, svakog osjećaja? Ne znam, odgovorila sam, ne stoje li ipak i slika i riječ na počet ku? Možda skupa s tonovima, zvukom ljudskoga glasa. Ali možda glazba mojemu spolu daje mogućnost da ga krug čovječanstva definitivno čuje. Pjesnička umjetnost i slikarstvo već su odavna priznali izuzetne žene. Ali tek im je glazba pružila mogućnost da svoju ženstvenost dovedu do potpunog ostvarenja, gracioznost nastupa, njihov glas skupa s tonovima koje su same skladale ili instrumentima koje su svirale. U glazbi žene dovode svoje djelovanje do krajnjih granica. U glazbi su glas, slika i melodija jedno kraj drugoga. U svim se ostalim umjetnostima razdvajaju. Stoga je glazba kruna umjetnosti i, kažem, ženska muza. A time se izjednačujemo sa starima, Martino -9-
je ushićeno objasnio. Nekoć je skupljao slike, no pritom očito nije imao sreće. Kod Unisonih se nije govorilo samo na taj slobodni i bezbrižni način. Tu sve slijedi ritual, izazov na duhovitu raspru, koja je natopljena zakučastim aluzijama, učenim citatima, prikrivenim zluradostima i uvijenim zajedljivostima. Govornici bi se kostriješili kao pravi pijevci. Moj me otac svjesno od samoga početka postavio za majstoricu ceremonije. Njegova me režija postavila u središte pozornosti. Pjevala sam. Glas su mi hvalili u riječima i stihovima, koje jedva da sam razumjela. Bilo mi je petnaest ili šesnaest godina. Tek sam počela bolje razumijevati posao. Glas koji još nije obrazovan podsjeća na nepropupale grudi. Bila sam golubić. Naša umjetnost, naš posao, nalik je na mladu pticu koja želi visoko uzletjeti. Pogledi signora na meni su počivali kao obećanje. Nisam nikada nosila rubac koji bi mi pokrivao grudi, s komadom odjeće kojim se djevojkama još od najranije mladosti nalaže pristojnost nitko me nije upoznao. Pjevala sam i tek mi je pomalo dopiralo do svijesti da nemam samo srebrni glas već i da sam istovremeno nimfa, hetera koju su signori proždirali kao i novu strastvenu glazbu koju sam često izvodila solo i a capella. Moj je otac bio ambiciozan. Posjedovao je jednu kćer – kao takvu odasvud su me promatrali – koja je imala talent kojim je želio lihvariti. Pravila igre bila su mu poznata i oblikovao me prema njima. Doista sam kao pjevačica bila produkt svojega oca, makar su drugi preuzeli na sebe izobrazbu mojega glasa. Ali dobar lihvar nije bio. Sjećam se jedne zgode, bila sam još napola dijete, ali sam slutila mnogo toga. Moglo je to biti na početku tridesetih godina, bili smo na jednome otoku, trebao se održati koncert u čast moćnoga pjesnika iz moćne Accademije degli Incogniti. Možda je to bio Murano. Bilo je rano ljeto, i u nadolazećemu se predvečerju nije mrznulo na otvorenom. Kesteni bijahu već procvjetali, mirisalo je po moru - 10 -
i ljetu. Svi su se ustremili ka glavnome ulazu vile. Renzi se, začulo se, upravo iskrcala iz broda i pjevat će. I tada se pojavila. Pred portalom između dva stupa na najvišoj stubi. Sva u bijelom, Anna Renzi. Bila je žena koja je prešla četrdesetu, što tada nisam mogla procijeniti. Svladala me svojom pojavom. Nakovrčane kose, s dubokim dekolteom i izrazito našminkana, počastila je domaćina, možda mu je bio rođendan, jednom arijom, onda drugom i na kraju, za što je se moralo dugo moliti, arijetom. Prisutni su bili u istoj mjeri dojmljeni njezinim iznenadnim pojavljivanjem kao i oduševljeni slavljeničkim pjevom u ranu ljetnu večer. Nakon što je završila, na drugoj stubi od vrha pojavio se cavaliere, također u bijelome, što je u to doba izgledalo kao neobuzdana smjelost, koji se nije mogao oduprijeti naletima ni dama ni gospode. Uručivali su mu broševe, teške novčiće, prstenje, biserne ogrlice, one s draguljima, koje su dame raskopčavale sa svojih vratova, i zlato. Sve je nestajalo u unutrašnjosti njegove veste, u džepovima nabranih hlača koje su se činile skrojenima samo u tu svrhu. Na kraju je prizvao upomoć i svilenu maramu, koji je tako brižno razastro kao da je vrijedna koliko i predmeti koju su u nju skliznuli. A posvuda u parku primijetila sam mlade muškarce u bijelim hlačama i vestama koji su oponašali svoga gospodara. Renzi je tim brižno planiranim nastupom te večeri zacijelo zaradila mali imutak, ne, popriličan kapital. Ocu nikada ne bi palo na pamet da tako vještom inscenacijom izvlači profit iz kćerina talenta. Uljudno bi se poklonio, pa onda još jednom, dopustio da mu, kao što je uobičajeno još od Ariostovih dana, stave lovorov vijenac na glavu – čak bi i to bilo pripremljeno. Proslijedio bi ga meni, skladatelju, domaćinu, nekom obožavatelju. Slavio bi moj talent do nebesa i još više, bezbroj bi se puta poklonio, umanjio svoje zasluge time ih naglašavajući, iz svjetlosti zakoračio u kćerinu sjenu te time iz njezine svjetlosti nazad u svoju. No nikada, nažalost, ne bi popustio pred idejom da iz jednog takvog - 11 -
nastupa izvuče čistu materijalnu dobit. Fuj, to nama ne treba! To nam je bilo ispod časti. Nadao se, danima i tjednima nakon nastupa, da će se javiti pokrovitelji, narudžbe, pozivi, obraćanja i priznanja u novčanom obliku, a ne samo zapečaćene biljete i zahvalnice na skupome papiru koje bi, ukrašene raskošnim grbovima, donio kakav glasonoša. Tako bi uvijek iznova planirao sljedeći nastup, pozivao članove Accademije degli Unisoni na skupove. Moj je otac bio staromodan, Firentinac, potpuno uvjeren u sebe i u nas, cavaliere, puki siromah, libretist, pjesnik, čovjek zatvorenih društava i akademija. Neopisiva mješavina. Martino je bio uvjeren da je došlo zlatno doba. Nakon mnogih mračnih stoljeća i prekrasne odluke Svemoćnoga kojom se poganska starina, koja nam je nasljedovala tako moćna svjedočanstva o ljudskoj veličini, pomirila s našim kršćanskim dobom, u kojemu su smjela rješenja u umjetnosti bila toliko rijetka. Mi smo izabrani da, nakon dvije tisuće godina, prisustvujemo okrunjivanju vremena. Po planu vječitoga Boga kojega su stotine generacija pokušale proniknuti, na kojega su čekali svi rodovi, od Abrahama, od osnivanja naše države Venecije, vitezova Svetoga Križa i velikoga Dantea. On, plan, bit će otkriven nama, pomirenje novoga sa starim svijetom. Nama je namijenjeno povezivanje ljudske veličine s kršćanskom vjerom, Eshilovih pjevova s našom prekrasnom glazbom. Martino je uvijek živio preobilno, prelijevao se. Potpuno se predao novom vremenu koje su konzervativna gospoda trgovci odbacivali kao nenaravno, grčevito u glazbi, opijeno u slikama, pretjerano u osjećanju života. Bacao je lovorove listove i cvat iz gondola koje su prolazile ispod mostova i iz kojih je odjekivala glazba, i moja glazba. Nosili smo odjeću protkanu srebrom. Pjevala sam, a capella ili se sama prateći na lauti, madrigale koji su se poslije pojavili u mojoj prvoj knjizi. Na glavne bi mostove postavio djevojke, dječake i lakaje koji su bili odjeveni u bijelo ili u purpur. - 12 -
Starosjedilačke obitelji, koje kod reprezentativnih proslava ili praznika Republike nisu škrtarile u predočavanju zasluga svojega roda, predbacivale su mu neumjerenost, rasipnost i veličanje sama sebe. Vidmanovi nisu potjecali otuda. Isto kao što ni moja obitelj nije pripadala domorodačkima. Otac i sinovi znali su umnožiti blagostanje koje su donijeli sa sobom, osjećali su se i djelovali kao istinski građani Republike. Pripadali su staležu trgovaca, a obiteljsko sjedište bilo im je u župi San Canciano. No dok je moj otac u Veneciju došao iz isprva veoma poštovane, a potom neprijateljske Firence, oni su bili podrijetlom iz južnonjemačkog Augsburga, u kojemu su pripadali gradskome patricijatu, a ovamo su se doselili iz Koruške. Prvobitno su se zvali Weidmann ili Weidemann, u svakome su slučaju još uvijek nosili ime koje je zvučalo njemački, a u rodovskome su stablu, što sam saznala prisluškujući šaljive razgovore braće, bilježili i pokojega Hebrejca. Martino je bio uvjeren u svoje podrijetlo i svoj status, bio je siguran u sama sebe. Moja je obitelj dala zajam jedinome caru Rimskoga Carstva koji je zaslužio to ime, Karlu V. Pozajmili smo novac Republici Veneciji. Mi smo kozmopoliti, stanovnici novoga svijeta što su ga proglasili Krist, naš gospodar, i njegov otac. Nove Arkadije. Stare su obitelji međutim pravile tanane razlike. Republika je, naravno, rado davala državljanstvo bogatim strancima i to im naplaćivala prilikom nekog od brojnih ratničkih pothvata. Venecija je, tomu je sada već pedeset godina, s manje ili više vještine, ali ponajčešće s nepovoljnim ishodom, ratovala protiv Turaka. Cipar je izgubljen, veći dijelove Moreje, grad i utvrda Nauplija i druga mjesta čijih se imena više ne sjećam, na Kreti su se vodile borbe. Iako su Vidmanovi bili patrioti i neustrašivi trgovci, naviknuti uzeti sudbinu u vlastite ruke, Martino je ipak došao do krajnje granice kada je u svojemu žaru ozbiljno savjetovao trgovački stalež da slavi jedno dotad nikad viđeno doba, koje valja pozdraviti umjetnošću - 13 -
i glazbom, dok su porezni nameti rasli i tlačili sve, do onog najnižeg podanika. Živimo u novome vremenu, ponavljao je Martino. Povijest kreacije puni se na potpuno nepredviđen i blistav način. Samo su ljudi slijepi. Miris procvjetalih kestenova nadvladao je zadah mora. Vjetar je promijenio smjer. Ljudi su bili slijepi. I Martino je to želio biti. Naložio mi je da otvorim steznik, svučem suknju, da stojim u podsuknji nasuprot mjesečini. Strasno je ljubio stopala svojoj muzi, zahtijevao da budem potpuno gola. Stajala sam u travi na otoku pod mjesečinom. Prodro je u mene odostrag i pritom slavio svoju prokreacijsku sreću. Ponekad sam osjećala slast. Ponekad bih pustila da se jednostavno odvije. U parku vile na Terrafermi nastupala sam za njega kao nimfa, a ponekad bih pjevala uz lautu, drugi put uz violu da braccio, uvijek lagano i gotovo prozirno odjevena. Arije i madrigali koje bi izabrao za moje nastupe poticali su, govorio je, njegovu žudnju. Moja bi mu glazba i tijelo postajali jedno. Ščepao bi me, primio moju poput daha tanku odjeću, strgnuo mi nježnu potkošulju, napastovao me na livadi. U trenutku u kojem bih postala tek pohota, sa željom da me sagori u pogrešnom bi tonu zapjevao neku ariju, koju bi onda nastavio pogrešno pjevati dok me uzimao, ili bi mi zapovjedio, dok sam još pjevala, da se u jahaćoj pozi njišem na rukohvatu stubišta kako bi se istovremeno iznad noćne bijele livade mogao diviti nagosti moje stražnjice i mojemu glasu koji bi zadržavao tonove, zvučao prigušeno i koji me, budući da sam se napola ležeći držala za ogradu rukohvata koji se uspinjao, gotovo davio i izmicao mi. Ponekad bih se osjećala obožavanom, kao žena i umjetnica. Katkad su njegova predanost i žudnja poticale moj glas i uzbuđivale moje tijelo. Najčešće sam, ipak, na kraju izvedbe pjesama koje bi kada bismo bili sami svršavale u beskrajnim ljubavnim igrama, bila potpuno iscrpljena. Njegovo mi se ekstatično pretjerivanje redovito - 14 -
doimalo smiješnim. Martino je bio uvijek pripravan na osjetilno i tjelesno zadovoljstvo. Tjednima me stavljao u okove, želio me samo za sebe, samo glazbu i ženu, prije nego što bi se opet posvetio svojim poslovima. Ja sam se, s druge strane, prema kodeksu Unisonih morala brinuti i o drugim sinovima muza i ljubavnicima umjetnosti.
- 15 -
- 16 -
Jochen Kelter (Köln, 1946.) studirao je romanistiku i germa nistiku u Njemačkoj i Francuskoj. Predavao je u Njemačkoj i Švicarskoj, kamo se preselio 1969. Od 1978. do 2015. objavio je trinaest zbirki poezije, od kojih su najnovije Hier nicht, wo alles herrscht, 2014., i Möwen von Sultanahmet, 2015. Dvojezično izdanje njegovih pjesama Nächstes Jahr in Sarajevo / Dogodine u Sarajevu objavljeno je 2015. Uz poeziju autor je pripovjedaka, romana i eseja. Usto je prevodio s engleskog, francuskog i talijanskog. Od 1983. do 2003. bio je predsjednik European Writer’s Congressa, federacije europskih saveza pisaca, od 1992. do 2002. Suisseculture, a od 2002. do 2010. švicarskog društva za zaštitu autorskih prava, književnost i likovne umjetnosti ProLitteris. Član je njemačkog PEN-a te dobit nik brojnih nagrada i odlikovanja. Nakon dvadeset godina provedenih u Parizu, od 2014. živi na južnoj švicarskoj obali Bodenskoga jezera.
- 217 -
- 218 -
Davor Beganovic´ radi kao lektor za bosanski/hrvatski/srpski na Sveučilištu u Tübingenu. Bavi se znanošću o književnosti i kulturi s težištem na južnoj slavistici, a u središtu su njegova interesa jugoslavenska književnost i kultura 20. i 21. stoljeća. Objavio je monografije Pamćenje traume. Apokaliptička proza Danila Kiša, 2007., Poetika melankolije. Na tragovima suvremene bosanskohercegovačke književnosti, 2009., i Protiv kanona. Nova crnogorska proza i okamenjeni spavač, 2011. S Peterom Braunom priredio je zbornik Krieg sichten, 2007., a s Enverom Kazazom antologiju Unutarnji prijevodi, 2011. Preveo je s njemačkoga knjige Renate Lachmann Phantasia – Memoria Rhetorica, 2002., Metamorfoza činjenica i tajno znanje, 2007., i Od ljubavi do nostalgije, 2015., a s engleskoga Roberta Younga Kolonijalna žudnja, 2012.
- 219 -
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Godina izdanja 2016., ožujak Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-699-1 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.
- 220 -
- 221 -
- 222 -