Heloiza ili povratak riječi by Fraktura

Heloiza ili povratak rijeÄ?i

Goce Smilevski

Heloiza ili povratak rijeÄ?i -1-

Od istog autora u izdanju Frakture: Sestra Sigmunda Freuda

-2-

Goce Smilevski

Heloiza ili povratak rijeÄ?i preveo s makedonskoga Borislav Pavlovski

Fraktura -3-

Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa

Potpora Europske komisije za izradu ove publikacije ne podrazumijeva slaganje sa sadržajem, koji odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane. The European Commission support for the production of this publication does not constitute endorsement of the contents which reflects the views only of the authors, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Naslov izvornika © Goce Smilevski, 2015 Objavljeno prema sporazumu s Agence littéraire Astier-Pécher Sva prava pridržana. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017. © za prijevod Borislav Pavlovski i Fraktura, 2017. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-897-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 969575

-4-

Prvi dio

-5-

-6-

a početku moga života bijahu riječi. Često sam pokušavala zamisliti ono što mi je bilo izbrisano iz sjećanja: vrijeme kad se svijet otvarao pred mojim očima svojom neimenovanošću i nepoznatošću, kada je moja majka davala imena svemu što postoji. Zamišljala sam je kako govori “nebo” i pokazuje prema beskraju; kako kaže “rijeka”, dok stojimo na Malom mostu, a ja bacam kamičak u plavetnilo koje protječe; kako kaže “ptica”, dok gledam prema onom što prelijeće beskraj. Majka i ja živjele smo same i od nje sam naučila svaku riječ na početku svoga postojanja. Ona je imenovala svijet, učeći me kako posuđivati riječi od tišine, i kako ih ponovno vratiti tišini. Nas dvije živjele smo na lijevoj obali Seine; dom nam bijaše soba s jednim prozorčićem kroz koji se nikada nije moglo vidjeti Sunce. Majka me u toj sobi rodila godine 1099. i dala mi ime koje je po svome zvuku najbliže Suncu, Heliju: Heloiza. Osim našega sobička Pariz moga djetinjstva bila je i tkaonica u kojoj je radila moja majka, dom moga ujaka, kanonika prvostolnice Notre Dame, te rijeka i most koje smo prelazile kad smo ga išle posjetiti. Ujakova kuća nalazila se u blizini prvostolnice, u crkvenom gradu usred Pariza, gdje su živjeli studenti i svećenici predavači u katedralnoj školi. Pri svakom našem susretu ujak je majci davao novac, znajući kako je neznatna zarada tkalja, no ona je uvijek odbijala taj dar. U njezinoj gesti nije bilo ponosa, nego tek osjećaja jednakosti: govorila je da moramo živjeti kao i svaka druga tkalačka obitelj. Očev lik nisam zapamtila, a kao uspomenu ostavio -7-

mi je mali astronomski instrument kojim se određuje kruženje planeta i zvijezda: astrolab. Od majke su mi kao uspomena ostale riječi, i kad sam je izgubila, zatvorila sam riječi u sebi i još ih dugo nisam izgovarala. Ujak je mislio da sam zanijemila sve do trenutka kad sam, devet mjeseci poslije, ponovno progovorila. Jedne zimske noći ujak me odveo u Samostan Sainte Marie u Argenteuilu, na pola dana od Pariza. Osim mene, ondje su doveli još nekoliko djevojčica koje su plakale i molile svoje roditelje da ih ne ostavljaju. Ujak mi je objasnio da me tamo ostavlja na nekoliko godina, za trajanja moga školovanja, dok su ostale djevojčice doveli da bi ostale u samostanu do kraja svojih života, jer su njihovi roditelji vjerovali da će Bog, ostave li svoje dijete u samostanu da se za njih moli, oprostiti grijehe svima iz njihove obitelji, i tako će biti spašeni od pakla. Zbog onoga svojstva kod djece, koje rijetko nadživljuje djetinjstvo, svojstva zbog kojega se ono što snažno proživljava netko u njihovoj blizini prenosi i u dječju dušu, osjetila sam da i mene boli isti strah i ista bol koje su mučile duše tih djevojčica. I još dugo potom, kad god bih čula dječji plač i molbe, zvuk toga plača i tih molbi vraćali su me u onu zimsku noć u Samostanu Sainte Marie. Tijekom osam godina provedenih tamo učila sam gramatiku, retoriku, dijalektiku, aritmetiku, geometriju, astronomiju i glazbu. Učila sam riječi drugačije od onih koje sam naučila od svoje majke; izučavala sam latinski, starogrčki i hebrejski jezik. Kad sam navršila šesnaest, moj ujak je došao u samostan i poveo me sa sobom natrag u Pariz. Grad mi bijaše nepoznanica, pa sam dane provodila čitajući i vezući, a ponekad pjevajući neki psalam, ili pohvalne pjesme Bogorodici. Ujak je živio u uvjerenju da put prema Bogu vodi preko pokornosti i suzdržavanja, i radovao se mojoj povučenosti. Bio je poznat po svojoj skromnosti i šutljivosti, a svi koji su ga znali bijahu zbunjeni načinom na koji se ponosio mnome. Otkako sam se vratila u Pariz, pripovijedao mi je da -8-

svakome govori koliko je pametna njegova Heloiza, i da je samo njegova Heloiza pročitala sve što je sačuvano od Platona i Aristotela. Znao je da se neki podsmjehuju tom njegovu ponosu koji je imao u sebi i nešto od dječje naivnosti, no drugi su se oduševljavali. Njegove riječi o meni brzo su se proširile gradom, možda i zato što me moja osamljenost obavijala nekakvom tajnovitošću, a ljudi su po ulicama, u tavernama i po trgovima Pariza počeli pjevati pjesme o mudroj Heloizi. Ponekad bih neku od tih pjesama čula kad bih s ujakovim slugama otišla na tržnicu, ali nikada nisam zastala da ih saslušam do kraja, samo bih nastavila svojim putem, iako je bilo mladića koji su me, prepoznavši me, slijedili pjevajući. Jednom je jedan od njih, hodeći za mnom od tržnice do doma moga ujaka i otpjevavši pjesmu o meni, počeo pjevati drugu, o mudrosti Abelarda, najmlađeg predavača u Katedralnoj školi Notre Dame. O njegovoj sam slavi čula još u samostanu u Argenteuilu, a iz ujakova razgovora s njegovim prijateljima, doznala sam da mladići dolaze iz Londona, Rima i Toleda, samo da bi slušali njegova predavanja. Nazivali su ga noster Aristoteles, naš Aristotel. Upoznala sam ga jedne ljetne noći, i poželjela ostati s njim zauvijek. Uvjerila sam ujaka da znanja koja sam stekla u Samostanu Sainte Marie polako blijede, a zatim izmolila od njega dozvolu da mi Abelard bude učitelj. Uskoro su se njih dvojica toliko sprijateljili, da su se dogovorili da se preseli u naš dom. Ujak je bio oduševljen slušajući Abelarda i mene kako razgovaramo o filozofiji i teologiji, ne predosjetivši našu ljubav. Često je Abelardu pripovijedao o obećanju koje je dao mojoj majci da će se, u slučaju da joj se nešto dogodi, za mene brinuti kao za svoju kćer sve dok ne nađem supruga s kojim ću živjeti sretno. Jednog je jutra moj ujak otišao u Rim, kao kanonički predstavnik prvostolnice Notre Dame, papi Paskalu, na veliko savjetovanje na kojem se moralo odlučiti o reformi Crkve. Abelard i ja rekli smo ujakovim slugama da nije nužna njihova stalna prisutnost u kući. Tih dana živjeli smo kao Mars i Venera; zaboravili smo na filozofiju -9-

i teologiju, postojali smo samo Abelard i ja i ništa drugo, sve do one noći kad ga ujak, koji se na putu razbolio pa se odlučio vratiti prije vremena, nije zatekao u mome krevetu. Ujak bijaše bijesan zbog prevare i žalostan zbog moje ukaljane časti. Izbacio je Abelarda iz svoga doma, a meni zabranio izlaziti iz kuće. Ali, upravo zbog tjelesne razdvojenosti, snažnijim je postalo sjedinjenje naših duša, dok su neispunjene žudnje još jače razgorjele našu ljubav. Jednog jutra, dok je ujak bio kod biskupa, uspjela sam pobjeći i otići u Abelardov dom. Rekla sam mu da ću iz naše ljubavi roditi dijete. Ne objasnivši mi zašto, Abelard me odlučio poslati daleko od Pariza, u svoj rodni kraj, svojoj sestri u Bretanju, u grad Le Pallet. Doznavši za moj bijeg, ujaka su mučili bijes, jer se osjećao iznevjerenim, strah za mene i moju budućnost, jer sam bila daleko, i stid. Ljudi su mu se rugali, pitali ga kamo je pobjegla mudra Heloiza, i što je to učinila skromna Heloiza. Možda je tada poželio povrijediti Abelarda, ali obuzdavao je bijes znajući da, napravi li njemu kakvo zlo, zauzvrat bi mene mogli kazniti njegovi bretanjski rođaci. U Bretanji sam maštala o danu kad ću ponovno biti s Abelardom, i čekala majčinstvo. Jedne noći bez zvijezda, rodila sam sina. Željela sam da u svome imenu ima zvijezdu, predmnijevajući da će mu biti potrebna zvijezda vodilja kroz tamnu noć sudbine. Nadjenula sam mu ime Astralab. Kad je do Abelarda stiglo moje pismo u kojem sam mu javila da je postao otac, otišao je ujaku prenijeti vijest, i naći načina da se pomire. Kasnije mi je ujak ispričao da je Abelard, nakon što je spomenuo rođenje našega sina, započeo razgovor o pomirenju rekavši da su žene oduvijek vodile u propast najjače i najplemenitije muževe. Povjerovala sam svome ujaku, zato što je upravo takve stihove Abelard ispjevao u svojoj pjesmi o Samsonu i Dalili. Ujak je rekao da će mu sve oprostiti, ako se oženi mnome. Abelard mu je rekao da je suglasan, ali je tražio da brak ostane u tajnosti, kako ne bi naštetio njegovu dobru glasu. Moj ujak nije razumio, baš kao ni ja, - 10 -

zašto bi brak naštetio dobrom glasu moga ljubljenog, ali se ipak suglasio. Abelard je došao u Bretanju, te mi rekao da ćemo biti primorani, zato što brak mora ostati u tajnosti, ostaviti našega sina na neko vrijeme kod njegove sestre, a mi ćemo se vratiti u Pariz. Kad sam se susrela s ujakom, on mi je kroz suze rekao da mi sve oprašta. S Abelardom sam probdjela noć u crkvi, moleći se za oprost grijeha, a sutradan smo se tajno vjenčali. I budući da je brak bio tajni, još sam na putu kući skinula vjenčani prsten s prstenjaka. Živjela sam u ujakovom domu, a Abelard me posjećivao čim bi pao mrak, kako bi njegove posjete ostale neprimijećene. Radovala sam se svakom susretu s njim, iako me boljela odvojenost od našega djeteta. Ponavljala sam si da će ta odvojenost biti kratka vijeka, i da će Astralab uskoro biti s nama, ali me ipak opterećivala pomisao da je za novorođenče svaki dan poput godine. Mlijeko mi je naviralo u grudi, a usne, koje su željele pjevati uspavanke, grčile su se. Noću bih u snu čula dječji plač i pomislila da to moje novorođenče plače. Budila sam se, tražila ga pored sebe, a kad bih shvatila koliko je daleko, moj se prigušeni plač u stvarnosti pridruživao djetetovom plaču u snu. Neki od onih koji su opazili kako Abelard ulazi u ujakovu kuću svaku večer čim padne mrak, razglasili su gradom da sam Abelarova bludnica koja mu služi za tjelesna zadovoljstva. Ta ogovaranja najviše su širili svećenici, zbog čega je moj ujak ponovno patio. Da bi sprao ljagu s moga imena, svima je obznanio da smo Abelard i ja u braku. Abelard se više bojao da će ljudi doznati kako smo u braku, negoli ogovaranja da živimo u bludu. Govorio je da će obznana braka uništiti njegov dobar glas. Vjerovalo se da se onaj tko je oženjen ne može posvetiti filozofiji i teologiji, da je oženjen filozof lažan filozof. Ta pogrešna predstava o filozofima i teolozima tjerala je Abelarda bojati se za svoje ime i slavu. Primoran tim stavom odlučio je odvesti me u samostan, kako bi ljudi povjerovali da mu nisam supruga, nego iskušenica koja se priprema za samostanski - 11 -

život. Jednog dana, kad ujaka nije bilo doma, odveo me onamo gdje sam provela godine prelaska iz djetinjstva u djevojaštvo, u Sainte Marie u Argenteuilu. Ujak je pomislio da će se sa mnom dogoditi isto što se događalo s mnogim ženama koje su njihovi muževi, želeći ih odbaciti, ostavljali u samostanima: one su potom bježale iz samostana i živjele prodajući svoja tijela. Ponovno je bio postiđen, očajan i bijesan. Jedan njegov prijatelj potaknuo ga je na obiteljsku osvetu pa je platio ljudima da kastriraju Abelarda. Ne znam koliko je vremena proteklo od kastracije, ni kad je glas o toj nesreći stigao u Argenteuil, ali čim sam doznala, odmah sam krenula prema Parizu. Dugo sam razgovarala s Abelardom, a on mi je rekao da će se zarediti. Molila sam ga da ostane sa mnom i s našim djetetom, ali predložio je da se zaredim i ja. Njegov prijedlog bio je prisila. Izgubila sam dom jer su ujaka protjerali iz Pariza poslije zločina na Abelardu. Sve što sam imala bijaše znanje, ali ženama je bilo zabranjeno predavati izvan samostanskih škola. Abelard je znao da ne mogu izdržavati sebe i dijete. Obujmila sam mu noge, položila sklopljene oči uz njegova koljena. Čula sam svoj glas kako moli Abelarda, čula sebe kako izgovaram molbe jednoličnim riječima, molbe kojima je samo glas davao težinu olova i gustoću krvi. Molila sam, a zatim su i moje riječi usahnule, i preostao je samo glas koji je tiho zapomagao iznad bez dana što se otvarao između mene i moga djeteta, samo jednolično tiho zapomaganje moga glasa, kao što od osušenih suza preostane samo trag od soli. A zatim je u istom hipu umuknuo i moj glas, uminula moja bol, i potom je iščezlo sve, iščezla sam i ja, i sve oko mene. Možda se moja duša, ne mogavši izdržati patnju od pomisli na rastanak, bila povukla tamo gdje je nitko neće moći naći, tamo gdje ju iscjeljuje trajna svijest da je svaki prisilni rastanak kratkotrajan, i da će one koje je život prisilno rastavio sjediniti život koji dolazi poslije smrti. Možda je tako bilo s mojom dušom u tim - 12 -

trenucima, a možda je bilo i drugačije. O sebi nisam znala ništa, nisam znala ništa o svijetu oko sebe. Ono što se zbilo potom saznala sam iz onoga što mi je ispričao Abelard. Opazio je da sam onemoćala; po mojim očima, izrazu moga lica i po mojoj nijemosti i nepokretnosti primijetio je da je život ostao samo u mom tijelu, a moja je duša zamrla ili se sakrila. Uzeo me i odveo tamo gdje sam provela godine prelaska iz djetinjstva u djevojaštvo, u Samostan Sainte Marie u Argenteuilu, da o meni skrbe redovnice. Nije se vratio u Pariz; ostao je u Argenteuilu, i dolazio je svaki dan, sjedao nasuprot mene, gledao mi u oči, u pogled koji je prolazio kroz njega, prema beskraju u kojem se sakrila moja duša, te mi govorio. Govorio, pozivajući moju dušu da se vrati u tijelo koje, iako živo, bijaše zrcalo mrtvila. Jedne noći probudio me zvuk. Tih dana i noći nisam raspoznavala zvukove, kao što nisam razumijevala riječi. Ali ovaj zvuk dozivao je moju dušu, imao je u sebi neizlječivu i tihu bol koja je u meni budila sjećanje. Sjetila sam se one zimske noći, kad me ujak doveo u Sainte Marie, i kad sam začula plač djevojčica koje su molile svoje roditelje da ih ne ostave u samostanu. Te noći u kojoj me probudio taj zvuk tuge, zajedno sa sjećanjem u meni se javila spoznaja da i noćas neki roditelji ostavljaju svoje kćeri u samostanu. Zvuk je minuo, kao što su i djevojčice, koje su vodili roditelji i opatice, prošle pokraj zdanja u kojem sam bila, no u meni je ostao trag njihovih glasova, u meni je ostalo sjećanje iz djetinjstva. I ti glasovi u noći, to sjećanje, podsjetili su me tko sam; te noći, dok sam ležala u postelji Samostana Sainte Marie, sjećala sam se svoje prošlosti; te noći sjetila sam se da na početku moga života bijahu riječi.

- 13 -

- 14 -

Autorova bilješka

U zbirci rukopisa u Nacionalnoj knjižnici u Parizu čuva se prijepis pisama Heloize i Abelarda. Vlasnik prijepisa bio je Francesco Petrarca, koji je na marginama zapisivao svoje misli i osjećaje pobuđene riječima koje je čitao. Pokraj redaka u kojima Heloiza govori Abelardu da je on jedini vlasnik njezina tijela i njene duše, Petrarca je napisao: “Najveća naslada i nježnost je u svemu što radiš, Heloizo! / Valde predulciter ac blande per totum agis, Heloysa!” Iako su protekla dva stoljeća od vremena kad su pisma bila napisana, do vremena kad ih je Petrarca čitao, način na koji Heloiza izražava ljubav čini je toliko živom, da se Petrarci učinilo da može razgovarati s njom. Pisma Heloize i Abelarda ostavljaju dojam da su njima željeli stvoriti imaginarni prostor u koji neće moći pristupiti nitko osim njih, imaginarni prostor od riječi koji je bio posebno mjesto njihova susreta. Zato bi i svaki pokušaj da se u stvaranje novoga književnog djela krene od njihovih pisama bio skrnavljenje njihova zajedničkog prostora, iako su bili razdvojeni. To Petrarcino intimno bilježenje vlastitih misli i osjećaja pokraj onih koje su jedno drugom pisali Heloiza i Abelard dugo mi je izgledalo kao jedini dopušten način da se svojim riječima približim njihovim. Samo na taj način tuđe riječi ne narušavaju harmoniju, koju su razdvojeni ljubavnici stvorili iz očaja, preobražavajući ga uz pomoć pisama. I zato se ideja o ovom romanu ne bi pojavila, da nisam u Abelardovom djelu Povijest nevolja

- 187 -

/ Historia Calamitatum * naišao na dvije rečenice u kojima opisuje svoj život, a koje kronološki prethode prepisci s Heloizom. U tim dvjema rečenicama, i samo u njima, Abelard spominje da je s Heloizom dobio sina: “Ona je rodila sina, kojemu je dala ime Astralab” i: “Otkako nam se rodio sin, povjerili smo ga na čuvanje mojoj sestri, a mi smo se tajno vratili u Pariz.” Poslije, opisujući svoje razdvajanje od Heloize, kad oboje odlaze živjeti redovnički život, Abelard sina više ne spominje. Baš kao što ga ne spominju nijednom u svojoj prepisci, koju su vodili petnaestak godina nakon razdvajanja. Neznatna prisutnost Astralaba u autobiografskom djelu njegova oca, i njegova potpuna odsutnost u prepisci njegovih roditelja, otvara neobjašnjivu prazninu u Heloizinim i Abelardovim pismima. U prvom pismu Heloiza predbacuje Abelardu da joj nije uputio, svih tih godina njihove razdvojenosti, nijedno pismo te da ju je zaboravio. U nastavku opisuje svoje patnje izazvane spoznajom o Abelardovim nevoljama, podsjeća ga na osobnu patnju izazvanu njihovim razdvajanjem, veliča njegovu mudrost i njegovu sposobnost stvaranja stihova i izvođenja pjesama, hvali njegovu nekadašnju slavu na kojoj su mu zavidjeli svi filozofi, hvaleći se da su joj zavidjele kraljice i plemenitašice zato što je dijelila postelju s njim. Hvali Abelarda i pati s njim i za njim, zato što je bezumno zaljubljena u njega. Čitajući prepisku, pomislio sam da bi Heloiza napisala Abelardu da su ona sama, kao i njeno srce, ostali kod sina, te da bez sina ne bi mogla postojati. Umjesto toga, Heloiza Abelardu piše: “Moje srce nije u meni, nego kod tebe, a ako nije s tobom, tada nije nigdje. Bez tebe ono ne može postojati.” Ni riječi o tome zna li išta o djetinjstvu njihova sina, je li ga nekada susrela, ni traga pitanju je

* Petar Abelard, Povijest nevolja, Etika, Pisma Abelarda i Heloize, Naprijed, Zagreb, 1970. Preveli Veljko Gortan i Vojmir Vinja (op. prev.).

- 188 -

li ga Abelard otišao vidjeti. Heloiza i Abelard nastavljaju prešućivati Astralaba tijekom cijele prepiske. On za njih ne postoji. Roman Heloiza ili povratak riječi rodio se iz Astralabove odsutnosti u pismima njegovih roditelja, iako mi moji prvi pokušaji zamišljaja Heloizina lika, lika žene toliko očarane svojom ljubavlju prema Abelardu, da je u potpunosti zaboravila na svoga sina, nisu uspijevali pružiti osnovu za roman. Budući da nisam mogao zamisliti Heloizu, pokušavao sam zamisliti njezino vrijeme, na temelju djela onih autora koji su svoje opuse posvetili istraživanju i odgonetanju srednjega vijeka: Marca Blocha, Georgesa Dubyja, Jacquesa Le Goffa, Rosaria Assunta, Francesa Giesa te Josepha Giesa, Arona Gureviča... Istodobno sam počeo čitati znanstvena djela (autora G. P. Fedotova, Petera Dronkea, Wernera Robla, Étiennea Gilsona, M. T. Clanchyja, Constanta J. Mewsa, Jamesa Burgea ...) na temu Heloize i Abelarda. Tako sam došao i do jedinoga mogućeg objašnjenja o odsutnosti Astralaba u roditeljskim pismima. Riječ je o hipotezi Bernharda Schmeidlera, koju je zatim elaborirala i Charlotte Charrier, da je autor svih tekstova koji se smatraju prepiskom između Abelarda i Heloize upravo sam Abelard. Ako je ova pretpostavka točna, tada je jedino sačuvano pismo za koje možemo biti sigurni da ga je napisala Heloiza ono opatu Petru Prečasnom, netom poslije Abelardove smrti. Njemu prethodi pismo Petra Prečasnog upućeno Heloizi, u kojem se on prisjeća svoje mladosti, kad je Heloiza bila čuvena po znanju kojim je nadilazila sve učene ljude u Parizu. Heloiza se u svome pismu ne osvrće na njegova sjećanja o njezinoj slavi, nego ga moli da pomogne njezinom sinu Astralabu. U istraživanju pretpostavke da je Abelard sastavio i pisma koja se pripisuju Heloizi, pokušao sam tekstove poznate kao ljubavna prepiska između Heloize i Abelarda pročitati uspoređujući ih s Poviješću nevolja. Sama prepiska započinje kad je jedno Abeladovo pismo, upućeno bliskom prijatelju (a koje je poslije postalo poznato pod naslovom Povijest nevolja), stiglo u Heloizine ruke. Ona iz toga - 189 -

pisma doznaje o njegovim patnjama koje su izazvane progonima što su ih poduzimali njegovi neprijatelji, pa odlučuje svom ljubljenom napisati prvo pismo. Tumači Povijesti nevolja suglasni su kako nije riječ o vjerodostojnom pismu koje je Abelard poslao svom pri jatelju, nego je autor izabrao epistolarnu formu kao mogući način izlaganja događaja iz osobnoga života. Pripovijedanje u prvom licu, te intencija da djelo ima ispovjedni karakter, čine Povijest nevolja bliskim Ispovijedima Svetoga Augustina. Ujedno, ovo Abelardovo djelo blisko je formi hagiografije: autor prvo izlaže svoje grijehe, zatim svoju sramotu i pokajanje (popraćene tjelesnom i duševnom boli), koji ga vode na ispravan put. U nekoliko navrata Abelard uspoređuje svoje životne okolnosti sa svetačkima. Tako, na primjer, spominje da je u trenucima kad se osjećao nemoćan suočiti sa svojom nevoljom, izgovarao iste riječi koje je u svojoj žalopojci Bogu izgovorio sveti Antun tijekom proživljavanja svoje patnje (“Dobri Isuse, gdje bijaše?”). Progone kojima je bio podvrgnut uspoređuje s progonima svetoga Jeronima, a zatim i s onima svetoga Atanazija. Navodne pokušaje izvjesnih redovnika da ga otruju uspoređuje sa sličnim pokušajima trovanja svetoga Benedikta. Ispovijed bi morala biti popraćena pokajanjem i poniznošću, te prihvaćanjem Božje kazne za vlastite grijehe. Tih aspekata ima u Povijesti nevolja, ali samo na površini, ispod koje Abelard s nesuzdržanim ponosom pripovijeda o svojim nekadašnjim uspjesima. Pritom, govoreći kako je bio uvjeren da na svijetu nije postojao nijedan drugi filozof osim on sâm, naglašava svoju slavu, a svakoga svog protivnika u sporu i svako protivljenje prikazuje kao rezultat zavisti koju su drugi osjećali prema njemu zbog te slave i zbog njegove učenosti. Osvrćući se na svoje neprijatelje iz pošlosti, pun je sarkazma i podsmijeha, a o neprijateljima koje ima u tom trenutku piše s gorčinom, koja ne odgovara slici što je pokušava stvoriti o sebi, slici pokornosti pred Bogom i Božjom voljom. Kad govori o Heloizi, to čini riječima koje ukazuju na podcjenjivanje: naziva je svojom robinjom, konkubinom, - 190 -

služavkom. Iako je na početku uvodi podatkom da svojim znanjem nadmašuje sve ostale, on i to naglašava samo da bi potvrdio svoju osvajačku moć, kojom i najmudriju ženu može dovesti do stanja podređenosti. Kad Heloiza prihvaća postati redovnica, on ne spominje njenu patnju zbog razdvajanja od Astralaba koji tada ima jedva nekoliko mjeseci, nego opisuje svoju patnju zato što se ona osjeća krivom za Abelardovu nevolju. Na dva mjesta u Povijesti nevolja razvidne su Abelardove manipulacije s prikazivanjem Heloizinih stavova i shvaćanja. Na jednom mjestu piše da ga Heloiza pokušava odvratiti od ideje o braku, koji im nameće njen ujak. Ona mu je rekla, navodno, da će brak uništiti njegovu slavu (“Koliko bi nedostojno i koliko tužno bilo da se ja, koji sam po prirodi stvoren za zahvalnost svih, posvetim samo jednoj ženi i izložim se takvoj sramoti! Ona se odlučno protivila tom braku, što bi za mene bio sramotan u svakom pogledu i tegoban.”) No, odmah poslije ovih sasvim neutemeljenih argumenata protiv braka, koje pripisuje Heloizi, Abelard navodi svoje argumen te protiv braka: “Koji bi čovjek zadubljen u filozofska ili teološka razmišljanja mogao podnositi vrištanje djece, uspavanke dadilja koje ih smiruju ili razmiljelu gomilu obitelji? Tko može podnositi stalnu nečistoću male djece?” Slična manipulacija primjetna je i kad Abelard u jednoj kontradiktornoj rečenici priopćava kako je Heloiza prihvatila ući u redovnički život: “Ona je ipak prva, po mojoj naredbi, stavila redovnički veo svojom voljom / Illa tamen, prius ad imperium nostrum sponte velata, et monasterium ingressa.” Čitanje Povijesti nevolja ostavlja dojam kako je djelo napisano u trima osnovnim tonovima. Prvi je ponizni ton, kojim se Abelard želi predstaviti kao asket, koji je odbacio strasti, i sada je posvećen samo Bogu. Drugi je arogantni ton, koji Abelard nije uspio izbjeći kod pisanja ispovijedi i koji prevladava u dijelovima u kojima objašnjava svoju nekadašnju slavu, uspjehe u ljubavi i znanosti, pobjede nad neprijateljima. Treći ton je lamentacijski, prepun sažaljenja koje - 191 -

često puta prelazi u patetiku, i tim tonom Abelard opisuje svoje nevolje: kastraciju, nesuglasice s redovnicima koje ga vode u neprilike i progone. A posred tih tonova, Abelard sasvim bezlično sastavlja one dvije rečenice u kojima spominje svoga sina. U dijelu u kojem su najučestalije riječi “bol”, “nevolja” i “jecanje” o odbačenom sinu kaže samo ovo: “Ona je rodila sina, kojem je dala ime Astralab” i: “Otkako nam se rodio sin, povjerili smo ga na čuvanje mojoj sestri, a mi smo se tajno vratili u Pariz.” Opisujući trenutak kad prisiljava Heloizu da se zaredi, Abelard ju ne prikazuje kako pati zbog razdvajanja od sina, nego opisuje jedan patetičan i neuvjerljiv prizor u kojemu ona, kroz suze i jecaje, ponavlja Kornelijinu tužaljku za svojim suprugom iz Lukijanova djela O građanskom ratu / De Bello Civili: “O uzvišeni mužu! O ti koji nisi zaslužio brak sa mnom, zar je sudbina imala toliku moć nad tako plemenitom glavom? Zašto sam se kleta udala za tebe ako sam te imala učiniti nesretnim? Primi sada moju kaznu koju ću dobrovoljno trpjeti.” Tri tona koji prevladavaju u Povijesti nevolja, među kojima se samo na trenutak pojavljuje neutralan, bezličan ton kad govori o sinu, ostavljaju prostor za pretpostavku da je Abelard u velikoj mjeri modificirao događaje o kojima piše, u skladu sa svojom idejom o tome kakvu predodžbu o sebi želi ostaviti budućim pokoljenjima autobiografskim tekstom. Osvrćući se na Povijest nevolja, u svojoj knjizi Pojedinac i društvo na srednjovjekovnom zapadu Aron Gurevič kaže da “Abelardova ličnost ostaje skrivena iza maske, ili još točnije, iza nekoliko različitih maski.” Zbog ovakve mimikrijske prirode, po Gureviču, Abelard je bio enigma za svoje suvremenike, a to ostaje i za nas. Ako prihvatimo pretpostavku da je Abelard autor i onih pisama koja se pripisuju Heloizi, tada nije teško sagledati liniju njegove sustavno provedene zamisli o tome kakvu će sliku o sebi ostaviti budućim generacijama, do kojih će doprijeti njegovi zapisi: u Povijesti nevolja predstavlja svoj put od grešnika, preko stradalnika, do - 192 -

asketa posvećenog Bogu, a u prepisci – kao onoga koji Heloizu, koja odbacuje Boga i dalje čezne za Abelardovom ljubavlju, uspijeva preobraziti i prosvijetliti joj dušu, preko pisama ju izvesti na pravi put i tako joj donijeti spasenje. Ako je Abelard pisao i u Heloizino ime, tada on pokušava čak i Heloizinu posvećenost Bogu, posvećenost po kojoj je bila znamenita među narodom, predstaviti kao hipokriziju; pa tako u jednom od pisama za koje se i dalje tvrdi da ih je napisala ona, možemo pročitati: “Moje pretvaranje zavaravalo te dugo vemena kao i mnoge druge, pa su tu moju hipokriziju smatrali pobožnošću / diu te, sicut multos, simulation mea fefellit, ut religioni deputares hypocrisin.” U svojim pismima, pak, Abelard gradi svoj lik poniznoga redovnika, asketa i patnika. Ali prije svega, svojim riječima riše svoj portret mučenika i asketa. Dok broj njegovih neprijatelja raste, piše da mu se možda sprema smrt. Na to njegovo pismo, Heloiza (ili sâm Abelard u njeno ime) odgovara: “No, ako te izgubim, što će mi ostati da bih se nadala? Zbog kojeg razloga da nastavim životno putovanje...” Sin se ne javlja kao motiv za njeno življenje, a osobno prokletstvo i nevolju ne vidi u razdvojenosti od sina, nego od Abelarda: “Od svih prokletih žena ja sam najprokletija, od svih nesretnica ja sam najnesretnija...” U jednom od pisama koja se pripisuju Heloizi iznose se gledišta koja se nevjerojatno podudaraju sa stavovima koje Abelard iznosi u svojoj Povijesti nevolja: na tom je mjestu ženski rod optužen zbog propasti mnogih muškaraca. Ako je Abelard pravi autor pisama koja se pripisuju Heloizi, što se tada dogodilo s pismima koja je ona vjerojatno pisala Abelardu svih tih godina njihove razdvojenosti? Je li ih Abelard uništio, zato što bi ona bila potvrda o nevjerodostojnosti pisama koja joj je on pripisao? Jesmo li na taj način ostali bez njenih zapisa o osjećajima i mislima koja je gajila o svom vremenu i o svom životu? O svojim osjećajima i mislima povezanim s njenim sinom? S ovim pitanjima počelo je moje pisanje romana Heloiza ili povratak riječi. Dok sam - 193 -

radio na njemu, bile su mi omogućene dvije rezidencije za pisanje. Prvu, tijekom lipnja i srpnja 2012., bijaše mi omogućila Passa Porta, International House of Literature, u Bruxellesu. Ondje, u rodnom gradu Marguerite Yourcenar, sjetio sam se nekih njenih misli iz bilježaka za roman Hadrijanovi memoari: da je jednostavno smanjiti udaljenost među vjekovima, te da su između nje i vremena o kojem piše, od kojega ju dijeli osamnaest stoljeća, samo dvadeset i pet naraštaja, a to su dvadesetak pari staračkih ruku koji ju povezuju s Hadrijanom. U ožujku i travnju 2013. godine boravio sam u blizini sela Incisa, gdje je djetinjstvo proveo Fancesco Petrarca: bio sam u rezidenciji fondacije Santa Maddalena Foundation u Doniniju, koju je osnovala Baronessa Beatrice Monti della Corte Rezzori, a nalazi se u planinama iznad Firenze, Danteova grada, grada pjesnika koji na kraju Božanstvene komedije povjerava Beatrice Svetom Bernardu iz Clairvauxa, da je vodi prema Bogu. Bernard je jedna od onih jakih ličnosti srednjega vijeka u kojem su isprepletene mno ge kontradiktorne crte. Jedan takav kontradiktoran lik je i opat Suger koji je tijekom cijeloga svog života smišljao intrige (poput one kojom je prognao Heloizu i ostale redovnice iz samostana u Argenteuilu), a s druge strane stvorio gotiku. O njegovom prinosu u umjetnosti i arhitekturi svjedoče njegovi tekstovi Liber de Rebus in Administratione sua Gestis, Libellus Alter de Consecratione Ecclesiae Sancti Dionysii i Ordinatio, koji su dvojezično, u izvorniku na latinskom i u prijevodu na engleski jezik objavljeni u knjizi Abbot Suger on the Abbey Church of St. Denis and Its Treasures, s opširnim predgovorom Erwina Panofskyja. Dok sam istraživao podatke o Arnaldu iz Brescie, sve mi je više nalikovao svetom Franji Asiškom. O ne uhvatljivom Astralabovom životnom putu govori nam i tekst njegove genealoginje Brende M. Cook, pod naslovom “Jedan Astralab ili dvojica? Misterij Abelardova sina / One Astralabe or two? The mystery od Abelard’s son.”

- 194 -

U pisanju romana, njegov temelj bila je tema majčinstva – ono čega nema u pismima koji se pripisuju Heloizi, postalo je najprisutnije u fikcijskoj Heloizi koja pripovijeda svoj život. Pritom, ako se Abelard u svojoj autobiografiji obraća čitateljima iz svih budućih vremena, Heloiza iz romana Heloiza ili povatak riječi obraća se svome Ja, kao kroz neko vječno preispitivanje, pri kojem se ni u jednom trenutku nisam pokušao pridržavati nekoga konkretnog stila izražavanja iz dvanestoga stoljeća. Tijekom pisanja mijenjao sam samo neke dokumentirane događaje, ali njihovo razotkrivanje prepuštam onim čitateljima koji žele istraživati relacije između historiografije i imaginacije. Da bijahu bila sačuvana autentična pisma Heloize i Abelarda, tada bih umjesto romana napisao samo niz zapisa na marginama te prepiske. Ovako, roman nalikuje na jedan od onih cvjetova koje i danas posjetitelji na groblju Père Lachaise u Parizu ostavljaju na mjestu gdje su sjedinjeni ostaci Heloize i Abelarda, nakon prenošenja iz Parakleta. Roman im nalikuje, ali nije jedan od njih: to nije cvijet ostavljen na njihovom grobu, nego cvijet pretvoren u riječi, u spomen i na sve one kojima se ne zna posljednje počivalište, a koji se pojavljuju u romanu Heloiza ili povratak riječi. Goce Smilevski

- 195 -

- 196 -

Goce Smilevski rođen je u Skopju 1975. godine. Obrazovao se na Sveučilištu sv. Kirila i Metodija u Skopju, na Karlovom sveučilištu u Pragu i na Centralnoeuropskom sveučilištu u Budimpešti. Sada radi u Institutu za makedonsku književnost u Skopju. Autor je romana Planeta neiskustva ( 2000.), Razgovor sa Spinozom ( , 2002.), Sestra , 2010.) i Heloiza ili Sigmunda Freuda ( povratak riječi ( , 2015.). Za svoj je rad dobio nagradu Roman godine koji dodjeljuje skopski (Jutarnji list) za roman Razgovor sa Spinozom, dok je za roman Sestra Sigmunda Freuda dobio Nagradu za književnost Europske Unije i Nagradu za mediteransku kulturu. Romani Goce Smilevskog objavljeni su na trideset jezika.

- 197 -

- 198 -

Borislav Pavlovski rođen je u Bjelovaru 1950. Profesor je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i prevoditelj s makedonskoga i bugarskoga jezika. Specijalist je za makedonsku književnost, kulturu i teatrologiju. Bio je predsjednik Hrvatsko-makedonskog društva i Hrvatskog filološkog društva. Objavio je niz antologija, mnogobrojne znanstvene rasprave, kritike i eseje, pisao priloge za leksikone i enciklopedije te je autor makedonskog rječnika. Za svoj znanstveni rad primio je Medalju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (2000.) te Medalju apostola Pavla Vlade Republike Makedonije (2001.). Sveučilište Sv. Kirila i Metodija u Skopju dodijelilo mu je 2008. titulu počasnog doktora filoloških znanosti. Godine 2013. primio je nagradu Zlatni prsten za promicanje makedonske književnosti. Živi u Zagrebu sa suprugom Vanjom i sinom Markom, pjesnikom i prozaistom.

- 199 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Marija Vranković Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Petra Milečki Godina izdanja 2017., kolovoz Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-897-1 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela

335 - 200 -

- 201 -

Slava, taština, zabranjena ljubav, tajni brak, izdaja, kastracija, odlazak u samostan, progonstvo… od dvanaestoga stoljeća do danas priču o Abelardu i Heloizi, ljubavnicima slavnima koliko zbog svoje umnosti, toliko i zbog svoje tragične sudbine čuli smo mnogo puta, ali Goce Smilevski prvi je ponudio Heloizinu priču, prvi koji nam je poklonio njezin glas. Heloiza ili povratak riječi roman je koji neumorno kruži oko onoga o čemu se u pismima koja je povijesti ostavio Abelard jednako ustrajno šuti: oko djeteta rođenog iz veze dvoje ljubavnika. Astralab, sin kojemu je majka u ime utkala zvijezdu, sluteći da će mu biti potrebna vodilja kroz tamnu noć sudbine – gdje je završio? Zašto ga je napustila? Zašto mu se nije vratila? Baš kao i u svome višestruko nagrađivanom romanu Sestra Sigmunda Freuda Goce Smilevski instinktom vrsnoga romanopisca uspio je osvijetliti tamne zakutke povijesti i ispod naslaga priča koje su muškarci stoljećima ostavljali muškarcima otkriti iznimnu ženu. Heloizu majku, Heloizu ljubavnicu i Heloizu vjernicu, snažnu i slabu Heloizu, Heloizu koja pati ali koja nije žrtva, Heloizu kojoj se vraćaju riječi, lik koji zadugo nećete zaboraviti.

139,00 kn

- 202 -